U duhovno zagledan by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Darko je angažirani pisac. On ne piše hladno analitički. Njega se sve o čemu piše tiče. On promišlja kao erudit i kao građanin koji se, eto, vraća sa šetnje ili s kupnje i želi sličnome sebi dati nešto od svojih promišljanja (…) Čita i promatra stvarnosti i običnosti, fenomene i incidente u nekoliko dimenzija, a pred svoga čitatelja donosi vlastiti sinopsis koji daje preglednost usporednosti, stav i vrednovanje, smješta u topos kulture ili vjere… I svakako – njegov je opis uvijek koloraturan (...) Čitajući ove tekstove nitko i nikako neće se moći oteti dojmu da je Darko pisao jer je morao, jer je tako tog časa mislio… Njegova se riječ zaista rodila iz promišljanja.

Kršćanska sadašnjost

DARKO GAŠPAROVIĆ

Anton Šuljić

Tajana Gašparović

Kome je knjiga namijenjena? Znatiželjnome čitatelju, onom koji je pratio kroz minule godine izlaženja autorove podlistke pa će im ukoričenjem moći ponovno navraćati, prelistavati ih. Nadasve kulturolozima najšire mišljeno, komunikologiji i novinarstvu, filmologiji, teatrologiji, uopće izvedbenim umjetnostima i praksama, muzikologiji, filozofiji, teologiji, sociologiji i psihologiji usmjerenim čitateljskim interesima. Sumnji i nevjerici sklonima. Uvjerenima. Onima koji su autora upoznali i u podužoj studiji, najboljoj i najcjelovitijoj monografiji dosad (po mišljenju struke) o ukletu pjesniku Janku Poliću Kamovu.

Cijena: 150 kn

Danijela Bačić-Karković

U DUHOVNO ZAGLEDAN

Dragi tata, iako si po mnogim razmišljanjima, naročito ideološkim, bio vrlo različit od mene, ponosila sam se tvojom mogućnošću da, kad to želiš, s mudrim odstupom sagledaš i vrednuješ tebi posve ideološki suprotne smjernice, naročito ukoliko su vezane uz određenu umjetničku formu. To te zaista čini jednim od, čini se, sve rjeđih hrvatskih intelektualaca koji svijet ne gledaju crno-bijelim očima, već ostaju otvoreni i znatiželjni. Propituju dubinski, spremni shvatiti i drugu stranu, spremni se razvijati, učiti, rasti. Ima u toj tvojoj otvorenosti i znatiželji nešto dječjega, i to je taj duh koji je meni osobno bio kod tebe toliko drag i blizak (…) Čitateljima ove knjige htjela bih reći da im želim da ih vodi ne njihova ideološka pozicija, već upravo ta dječja misaona znatiželja.

Riječka nadbiskupija

U DUHOVNO ZAGLEDAN

Urednici Anton Šuljić i Tajana Gašparović Suradnici Loredana Gašparović i Bruno Lončarić Lektura i korektura Kristina Varda Oprema Zdravko Tišljar, naslovnica i šest predlistaka (Mista piktura) Grafičko oblikovanje Zorica Vežić Ilustracije fotografirao Fedor Fatičić Obrada fotografija Lidija Anić

Izdaju Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Riječka nadbiskupija, Ulica Ivana Pavla II. 1, Rijeka Za nakladnike Stjepan Brebrić mons. Ivan Devčić Tisak Denona d.o.o., Zagreb Naklada 500 ISBN 978-953-11-1192-8 Tiskano u prosincu 2018. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001015284.

PROLEGOMENA

PROLEGOMENA ili KAKO SE U DUHOVNO ZAGLEDAH Bijaše rano, prohladno i vjetrovito proljeće sredinom travnja godine 2007., kad se nađoh u prostorijama Hrvatskoga katoličkog radija na Šalati u Zagrebu. Povod je bio prvi roman poznatoga dramatičara Ivana Bakmaza, nadahnut sudbinom suvremenoga hrvatskoga Joba s Domovinskim ratom u središtu radnje, u izdanju Književnoga kruga Split. Budući da sam o Bakmazovim dramama često pisao i objavio niz tekstova, još od davnih prologovskih dana otprije četrdesetak godina, pozva me urednik don Anton Šuljić da sudjelujem u razgovoru s piscem. Ugodno se osjećah u društvu poznatih mi dragih ljudi, izgovorih što mislio sam da priliči, i dođe čas rastanka. Dok se, šibani vjetrom, približavasmo mom autu, reče mi Anton: – Ako želite, predložio bih Vas za autora kolumne u našoj Kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana. Nisam dvoumio, rekoh da načelno pristajem. Uvijek me privlačila protežnost slobode forme koju daje feljtonistički okvir i esejistički duh, kao i mogućnost razvijanja komunikativna, a istodobno dubinskoga poniranja u problem. Kolumne sam bio objavljivao u Novome listu od proljeća 1992. do proljeća 1993., potom u Hrvatskome slovu od 2000. do 2002., i otad se više nisam bio ogledao u tome žanru na razmeđu publicistike i književnosti. Ubrzo je dogovorena konkretna suradnja i prva se kolumna, pod naslovom Tema Job, pojavila već u svibanjskome broju revije. Urednik Albert Turčinović dade nadnaslov kolumnama Promisao. Prohujaše godine. I tako, krajem 2015. ustanovih da je izašla devedeset i četvrta kolumna. Pomislih da bi to bilo dovoljno da se, uz razumljivu selekciju, složi suvisla knjiga. Potom se prisjetih da sam na prijelazu stoljeća i tisućljeća napisao više meditacija o slobodi. Posegnuh za njima da ih iznova pročitam poslije desetljeća i radosno utvrdih da je većina njih u suglasju i u kvaliteti kompatibilna promislima iz Kane. Zato se i nalaze u uvodnome poglavlju knjige naslovljenom MEDITACIJE, unutar kojega, između ostaloga, promišljam kategorije slobode i žrtve. Teška su to pitanja koja zadiru u esenciju duhovnoga ljudskoga bića. Simone Weil piše da ništa na svijetu ne može u čovjeku zatrti osjećaj da je rođen za slobodu te da nikad ne može prihvatiti ropstvo jer misli. Erich Fromm, pak, promišlja dilemu biti ili imati: gdje vlada ideja i praksa imanja, nema bivanja. I zato su osobe spremne na žrtvu savjesti 5

U DUHOVNO ZAGLEDAN

i svijesti u plutokraciji, hedonizmu, egoizmu i materijalnosti izgubljena svijeta. Jer misao ne poznaje i ne priznaje vremenske i prostorne granice, pa tako jednakima postaju smrt Nikole Šubića Zrinskog i njegovih boraca za dom i vjeru pod Sigetom godine 1566., mučeništvo francuskih karmelićanki u doba Francuske revolucije 1794. te žrtva anonimnih Japanaca iz ozračene atomske centrale u Fukushimi godine 2011. Zato jer su podnijete bezuvjetno za nadindividualni ideal obrane vrijednosti ljudske slobode pred povijesnom ili prirodnom ugrozom. Sloboda i žrtva tako nisu primarno ni povijesne ni prirodne ni filozofske kategorije nego izraz same biti čovjeka u njegovoj eshatološkoj dimenziji – onda kad potpuno nadiđe elementarnu animalnost svoga bića. Kako pak s time stoji stvar kod modernoga čovjeka? Autor knjige odgovor nalazi u kršćanskoj eshatologiji: Iz aporija dvaju vidova slobode modernoga čovjeka, o kojima govori Fromm, a koje se u krajnjoj liniji pokazuju kao oblici neslobode, izlazak u prostor istinski slobodne ljudskosti, proviđen božanskim u svemiru i čovjeku, postiže se transcendencijom smrti u novi život gdje smrti više nema, jer je pobijeđena otkupiteljskom žrtvom Spasiteljeva Križa i slobodnom odlukom čovjeka da je prihvati, nasljeduje i ponese kao najdublji smisao života. Sljedeća dva poglavlja (ČITANJA i PROMIŠLJANJE LJEPOTE ILI O UMJETNOSTI) govore o temama kojima je put utrt čitanjem, slušanjem i gledanjem. Prepleću se i ulančavaju promišljanja o književnosti, glazbenoj, likovnoj, kazališnoj i filmskoj umjetnosti. Čitanje omogućuje izravan put u svijet duha, a slušanje i gledanje dovodi do istoga posredstvom osjetila. Zato su tu teme toliko raznovrsne i raznolike – dakle, ne samo usko književne i umjetničke već i društvene, povijesne, teološke. U svim tim razlikama i posebnostima opet ih objedinjuje traganje za duhovnim entitetom. U tim poglavljima dominira uočavanje, istraživanje i tumačenje ljepote. Ljepota se poima kako u klasičnoj definiciji kao ono što se bezinteresno sviđa i ugađa osjetilima i duhu, tako i kao promišljanje fenomena i osoba koji zrače unutarnjom ljepotom, jer su istiniti i dobri. Radi se, jednom riječju, o duhovnoj ljepoti koja je po samoj biti suprotnost idealu izvanjske, pak stoga najčešće isprazne i umjetne, ljepote. Danas iznova, možda više no ikad, iskrsava pitanje koje je davno bio pred sebe i čovječanstvo postavio Dostojevski: Može li ljepota spasiti svijet? Veliki je pisac, u liku kneza Miškina, povjerovao da može, ali kao da nas današnji svijet uporno uvjerava kako je riječ o pustom izmišljaju i tlapnji pjesničkoga uma i srca. Ali: je li uopće moguće de/finirati (što će reći: o/končano označiti) ljepotu kao transcendentalnu kategoriju, uz koju se vežu još i ljubav i smrt? Heleni su je spojili s dobrom u sintagmu καλοκαγαθία, gdje u Platonovu učenju tvori udio u ključnome trojstvu istinito – dobro – lijepo. Umjetnost od iskona u svim svojim izražajnim vidovima traga za ljepotom kao prijenosnicom vječite žudnje pripadne čovjeku. Ona je provodna nit, 6

PROLEGOMENA

sama srž životnoga pijeska koji nam curi kroz prste, bljesak ohrabrenja i nade u transcendenciju usred neumitne prolaznosti. Slika i ritualni plesni čin od iskona, a kazalište i film u novijemu dobu, izražavaju duh svijeta. Danas se sve one stopiše u jedinstven amalgam postmoderne umjetnosti. U svemu tome ne mogu se zaobići ekonomija i ekumenizam. Prvo, jer oduvijek u materijalnome smislu bitno određuje život čovjeka, a drugo jer jest ona povijesna za-datost vjerskoga života i metafizička projekcija temeljne zadaće kršćanstva: da se ostvari punina jedinstva na koje pozva i trajno poziva Isus Krist, svojom veličajnom završnom molitvom – Ut unum sint! Dolaskom pape Franje i ruskoga patrijarha Kirila čini se da doista dođe doba kad se i u samoj praksi snažno očituju znakovi povratka prvobitnome jedinstvu kršćanstva. Raspravlja se i o toliko mundijalno raširenoj temi apokalipse, o svezi ljubavi, boli i smrti. Zaključak je u duhu prihvaćanja Kristova obećanja, pa otud usklik: Dođi, Gospodine Isuse! Maranatha! Tu se nametnulo sljedeće poglavlje TRI PAPE. Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo obilježiše, svaki svojim neponovljivim stilom, nekoliko posljednjih desetljeća Katoličke Crkve i svekolika kršćanstva. Karol Wojtyła, veliki komunikator, glumac, pjesnik i čovjek duha, Joseph Ratzinger, veliki teolog i učitelj, napokon Jorge Mario Bergoglio, zastupnik siromašne Crkve za siromahe. Tri velika pape: Vođa, Učitelj i Pastir. Svaki jedinstven, a svaki Duhom izabran za svoje vrijeme. Duhovni profili osoba, koje je autor prepoznao osobito važnim i poticajnim u svome osobnom duhovnom životu, trude se opisati glavne značajke tih nositelja vjere, nade i ljubavi. Poglavlje PORTRETI otvara figura biskupa filozofa msgr. Ivana Devčića, a slijede tri izuzetna humanistička intelektualca koji svega sebe predadoše cjeloživotnome trudu oko promicanja istine, dobrote i ljepote. Branko Fučić, posljednji glagoljaš, posvećeni istraživač drevne hrvatske kulturne baštine očuvane u glagoljskim jezičnim spomenicima sačuvanima ponajviše u Istri i Hrvatskome primorju; Franjo Starčević, neumorni zagovaratelj dobrote, međuljudskoga zajedništva i mirotvorstva sa svojim Gorskim kotarom u srcu; te don Branko Sbutega, Božji čovjek iz Boke, zaljeva hrvatskih svetaca, neumoran pregalac na polju duha i kulture, čuvar hrvatske katoličke baštine u dijaspori gdje su Hrvati svedeni na neznatnu manjinu i čak dovedeni u situaciju odumiranja. Posljednje poglavlje PUTOVANJA I HODOČAŠĆA donosi nekoliko putopisa koji su ujedno i duhopisi, a započinje tekstom Putovima sv. Pavla. Taj velikan nije samo podigao samosvijest kršćanstva o sebi samome, programski i praktički doveo pogane kao ravnopravne jedinke u krilo Crkve, nego je postavio temelje univerzalizma, kako tvrdi i marksistički filozof Alain Badiou. Sveti je Pavao u

U DUHOVNO ZAGLEDAN

gorljivu propovijedanju Krista htio svima biti sve. Književnost je tijekom dvaju tisućljeća opisala i prikazala složenost njegove mnogostrane ličnosti, od čega nam je danas najvažniji njegov univerzalizam. Rođen je u vremenu kad je ta ideja bila još u povojima, uz jedva primjetne naznake u teoriji, a u praktičnome životu nikako. I za kraj prolegomene evociram znakovit susret s fra Bonaventurom Dudom na zagrebačkome autobusnom kolodvoru prije nekoliko godina. Svojim blagim i toplim glasom on mi tad reče: – Čitam vaše kolumne u Kani. Sviđaju mi se. Na tren zastane i doda: – Vi ste pravi Isusov učenik. Ni danas ne znam niti ću ikad saznati čime sam zaslužio tu kršćaninu najvišu od svih pohvala. -----------

MEDITACIJE

U DUHOVNO ZAGLEDAN

MEDITACIJE

ZLOSILJE I HUMANISTIČKI ODGOVOR Kana, travanj 2008. To da su nasilje i zlo koje iz njega imanentno proizlazi postali svakodnevnom pojavom današnjega svijeta, toliko je notorna činjenica da je više ni ne treba dokazivati. Znanstvene institucije, istraživački timovi interdisciplinarnoga značaja, građanske udruge za zaštitu ljudskih prava, nacionalna i međunarodna tijela od onih lokalnih do najviših, univerzalnih, napokon (last but not least) samosvjesni pojedinci, muku muče ne bi li razotkrili uzroke te opće pošasti i iznašli načine kako da se ono umanji. O njegovu iskorjenjivanju nitko više ni ne sanja. Doista, svekolika povijest čovječanstva ne pruža nimalo ohrabrujuću sliku glede trajna svenazočja nasilja i zla te se gdjekad čini da su te pojave upravo urođene čovjeku. U hrvatskome se jeziku spajaju u jednu, značenjski jako otežanu, riječ: zlosilje. U nastavku ćemo se teksta ponajviše njome služiti. Već je talijanski psiholog-kriminolog Cesare Lombroso (1836. – 1909.) u drugoj polovini 19. stoljeća bio razvio teoriju o urođenu zločincu (l’uommo delinquente), a što će o tom reći suvremena genetika, još nam ostaje vidjeti. Pogledamo li pak tek ovlaš sudbinu mirotvoraca i zastupnika nenasilja u društvu tijekom povijesti, uvidjet ćemo da su oni gotovo bez iznimke bili nasilno uklonjeni iz društva, najčešće i fizički. Za svoje su ideale podnijeli najvišu žrtvu – vlastiti život – i što su njome postigli? Postavljamo teška pitanja, jer je teži i problem kojim se bavimo. Kao da nas razum neumoljivo vodi onoj crnoj slici koju je razvio Kranjčević u pjesmi Eli, Eli! Lâma azâvtani?! Je li Isus, prinijevši najvišu arhetipsku žrtvu na križu za spasenje čovjeka i čovječanstva, umro uzalud? Što se bitna promijenilo tijekom dvaju tisućljeća od Kristove žrtve ako se čovjek nije promijenio, ako je u njemu, unatoč silnom znanstvenom, umnom i tehnološkom napretku, ostao duboko usađen zvjerski instinkt činjenja zlosilja prema bližnjemu? Strahote rata, razaranja, strašna mučenja i ubijanja čovjeka zato jer je drugi i drukčiji, pa još u ime Boga, ali i „čovječanstva, bratstva i slobode“ (opet Kranjčević), protječu pred našim očima kao stalna, nezavršiva mòra. Nije li čak i Crkva znala izdati svog Učitelja, podlegavši kušnjama oholosti, bogatstva i vlasti te sama čineći i/ili odobravajući zlo? Kakav je to svijet u kome vrijedi „il umri ili ubij“? I kako onda ne zavapiti zajedno s pjesnikom, u podnožju puste Golgote: 13

U DUHOVNO ZAGLEDAN

Na Golgoti je mrtvo i vjetrić tamo tajni Tek cvili: Eli! Eli! Lâma azâvtani?! Iz bezbrojnih promisli o zlosilju koje se nude biram skoro nasumce nekoliko da bih iznašao kakav-takav smjerokaz daljnjim izvodima. Tako francuski pisac Jean Vautrin, dobitnik prestižne nagrade Goncourt 1989. i autor romana Dnevnik Louise B. (2002.), kaže: U našem društvu nasilje se nalazi na svakom koraku, a u našim je dušama i srcima kaos. Prihvatimo li tu tvrdnju kao aksiom, iz optike naše teme nameće se sljedeće pitanje koje jedna od razvikanih zvijezda na međunarodnom književnom nebu, Michel Huellbecq, formulira ovako: Treba li nasilje u svijetu izazvati i nasilje u književnosti? Treba li književnost pisati o nasilju kao fenomenu, ili sama treba biti nasilna, bezobzirna prema sebi? Sâm Huellbecq odgovara na to potvrdno te dosljedno u svojim romanima razvija strategiju nasilja u književnosti koje gdjekad dovodi do granica čiste patologije. U tome nije nimalo usamljen, naprotiv. Svakodnevno se u medijima javnog priopćavanja mogu naći razne parafraze naslova nedavno objavljena članka u kulturnoj rubrici Vjesnika: „Ubojstva i silovanja preplavila francusku književnost.“ Pri tome mediji po porukama koje upućuju nisu uvijek neutralni ni dobronamjerni već često razvijaju zloćudne strategije malformiranja javnoga mnijenja. Ako, dakle, prihvati da u svijetu kojim vlada zlosilje u svim oblicima i područjima života i sama mora biti nasilna, ne čini li književnost nešto slično? Budući da su svjetske/svjetovne ekonomije spasa u dugočasnu urušavanju, počevši od egzistencijalnog nihilizma 19. stoljeća do postmoderne entropije, definitivno iščezle, ima li književnost uopće drugog izlaza nego da i sama uroni u sveopći apokaliptički galop zlosilja? Pa onda ona to i čini, udružena s drugim umjetnostima, poglavito kazalištem i filmom. Pitanja, pitanja, pitanja…. Krucijalno je pitanje: ima li kakva izlaza iz tog ukleta kruga?

Iz nafte bit će krvi – osamdeset godina poslije Godine 1927. pojavio se roman Oil! tada već afirmiranog američkog pisca, uvjerenog socijalista i borca protiv društvene nepravde, Uptona Sinclaira (1878. – 1968.). Pod naslovom Petrolej objavljen je u hrvatskome prijevodu u dva dijela 1946. godine. Kao žestok kritičar kapitalističkoga sustava Sinclair je bitno utjecao na svjetsku lijevu književnost između dvaju svjetskih ratova. Osamdeset godina poslije, u naše dane, prema njegovu je romanu snimljen film There Will Be Blood (Bit će krvi) po scenariju i u režiji Paula Thomasa Andersona i s apsolutno fascinantnim Danielom 14

MEDITACIJE

Day-Lewisom u glavnoj ulozi naftnog tajkuna Daniela Plainviewa. Film je dobio brojne nagrade, između ostaloga i dva Oscara (za glavnu mušku ulogu i za kameru), no to je u ovome kontekstu najmanje važno. Dok Sinclair uoči najteže gospodarske krize, koja je potresla svijet krajem dvadesetih godina prošloga stoljeća, snažno i beskompromisno prokazuje zlo koje u čovjeka unosi kapitalistička gramzivost u borbi za bogatstvom, film Bit će krvi još dublje prodire u fenomenologiju zla. Od 1898., kad Plainview u Kaliforniji u rudniku srebra slučajno otkrije crno zlato, i u tomu odmah nepogrešivim instinktom poslovna čovjeka nasluti izvor buduće basnoslovne zarade, što će braniti zubima i noktima sve do ubojstva, pa do danas kad se u svijetu vode postmoderni ratovi za preostale izvore nafte koji će, prema znanstvenim prognozama, konačno i nepovratno presušiti najkasnije za pedesetak godina, proteklo je tek stotinu deset godina. U ubrzanu tempu naše epohe posve dovoljno da nafta postane neposrednim uzrokom ne više pojedinačnih nego globalnih pokolja i zlokobnim simbolom prijetećeg uništenja čovječanstva. Film je izvanredna umjetnička detekcija temeljnog problema današnjega ljudskog svijeta, lišena humaniteta i strmoglavljena u bezdan neljudske tehnologije i nezasitne ljudske pohlepe. Ritam tog zloćudnog muškaračkog ozračja bez žena (koje su tek puke statistice) neprestance potmulo bubnja u primozgu, dok zatravljeno oko prati nizanje ekspresivnih slika koje dočaravaju najprije borbu čovjeka s prirodom, da bi postupno prešla u borbu na život i smrt čovjeka s čovjekom. Zapravo, borba je to dvaju tipova neizlječiva zla, od kojih se jedno hrani bolesnom žudnjom za novcem i slavom, a drugo jednako tako bolesnom autoidentifikacijom s likom karizmatična proroka.

Istočna parenteza Ako je totalna amerikanizacija našeg planeta s filozofijom konzumizma i preventivnih ratova posljednji, perverzni, do paroksizma doveden, stadij zapadnjačkog materijalizma, kako se onda ne zamisliti nad onim što o prodoru tehničke civilizacije Zapada u Japan kaže japanski mislilac Metoda Toya: Ima ljudi koji mi nastoje dokazati da su dječja i bratska ljubav samo individualne vrline i da imaju malo veze s blagostanjem i srećom naroda, a da nasuprot tome parni strojevi i nacionalna ekonomija kao instrumenti civilizacije imaju mnogo veći učinak. Na te dokaze ja odgovaram odrješito: „Ne!“ Ako nacija u svom osnovnom svojstvu odustane od izvršenja tih vrlina koje su temelj svakog humaniteta, pa ako svoje mišljenje i nastojanje u potpunosti usmjeri k postizanju materijalnih dobara, zanemarujući sve ostalo, posljedica će toga biti da se više ne će naći nijedan lojalni podanik. 15

U DUHOVNO ZAGLEDAN

Kako to da se takozvani civilizirani narodi uvijek spremno upuštaju u ratove? Zar to ne potječe otuda što oni vrijednost materijalne civilizacije cijene više nego moralnu vrijednost? Da su ovoj posljednjoj trajno davali veću vrijednost nego prvoj, ne bi među njima bilo ratova. Istinski se i trajan mir, i nacionalni i međunarodni, može postići samo njegovanjem moralnih vrlina. I kako baš ovdje ne spomenuti da je veliki učitelj Konfucije, na pitanje jednog učenika što je pravilno u moralnom smislu, petsto godina prije Isusa rekao: Zar to nije ljubav prema bližnjemu? Što ne želiš da drugi tebi učini, ne čini ni ti drugome! (Lun Yü XV, 23). Navodi su uzeti iz knjige pok. budista hrvatskoga podrijetla, Čedomila Veljačića, Filozofija istočnih naroda, II. dio, MH, Zagreb, 1958., str. 324 i 152.

Humanistički odgovor Nedavno je među mnoštvom književnih tribina održana i jedna na kojoj se govorilo o „muškom pismu“ koje govori o ljubavi. Riječ je o donedavno nezamislivoj pojavi jer je već dugo vremena u modi „žensko pismo“ kojemu se pripisuje isključiv privilegij da zbori o nježnosti i inim osjećajima koje je već modernistička, a pogotovo postmoderna, književnost protjerala proglasivši to retrogradnom malograđanskom sentimentalnošću. Tri mlada pisca, Ivica Prtenjača, Krešimir Pintarić i Delimir Rešicki, zastupali su to novorođeno „muško pismo“. Možda je još prerano ustvrditi da prisustvujemo rađanju osjećajnosti u hrvatskoj (pa još k tomu muškoj!) prozi, gdje je poodavno tek vegetirala pod poplavom štiva o golom seksu i nasilju – no prvi slabašni znaci su tu. Kako neobično zvuči naslov Prtenjačina romana Dobro je, lijepo je! I to bez ironije. Još da je istinito, bilo bi još bolje. Nedvojbeno je da nam je potrebna književnost koja će – uz ono što će i dalje oštrim rezom, no bez vulgarnosti i promicanja bešćutnosti i beznađa, ulaziti pod kožu svekolikog zlosilja – vratiti u etičkom pogledu dobro i ljubav umjesto zla i mržnje, u estetičkome pak ljepotu i harmoniju umjesto rugobe i disharmonije. Vjerujemo da se jedino tako može početi opet polako uspostavljati svijet alternativan onome koji živimo. Svijet koji će uključiti iskustvo duhovne svjetlosti, usuprot p(r)okazivanju mračne materijalne stvarnosti. Kako je to pak moguće, tmurnu dobu uprkos, dokazom je činjenica da umjetnost još uvijek opstoji, kao svjedok i čuvar čovjekova duhovnog otpora nasilju i zlu. To je, eto, naš odgovor. U njemu valja gledati i sadašnjost i budućnost umjetnosti kršćanskoga nadahnuća u najširem smislu. A ona zacijelo nema boljega ni pouzdanijega vodiča od apostolove vječito aktualne proročke riječi: 16

MEDITACIJE

Sada spoznajem djelomično a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat! A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – Ali najveća je među njima ljubav.

MEDITACIJE

KAPITALIZAM UBIJA! Kana, lipanj 2015.

Povijest Industrijska je revolucija započela prije društvene. Dok su još filozofi prosvjetiteljstva promišljali i intelektualno pripremali epohalni društveni prevrat koji će velikom Francuskom revolucijom od 1789. nadalje dovesti do pada aristokracije i uspona građanstva izazvavši tektonske poremećaje u svekoliku svjetskom poretku i društvenome sustavu, već su se sredinom 18. stoljeća na području industrijske proizvodnje dogodila velika otkrića. Najvažnijima se smatra otkriće parnoga stroja Jamesa Watta, kojim je industrija postupno prestala ovisiti o izravnim prirodnim izvorima. Prvih desetljeća 19. stoljeća to je otkriće silno poboljšalo odvijanje kopnenog i pomorskoga prometa, uvođenjem parnih lokomotiva i parobroda, da bi se u 20. stoljeću uvođenje novih tehnologija nevjerojatno ubrzalo i multipliciralo. Od otkrića električne struje do kompjutorizacije, robotizacije i nanotehnologije prošlo je, gledajući mjerilima iz prošlosti, nezamislivo malo vremena. Prvo ćemo, naravno, pomisliti da su sva ta otkrića čovjeku silno olakšala život, a čovječanstvu donijela sreću. Devetnaesto je stoljeće stavilo znanost na vrh, iznad filozofije i umjetnosti, čovjek je povjerovao da je napokon u svakovrsnoj primjeni znanosti pronađena spasonosna formula sreće, a vjera u svemoć ljudskoga uma postala je dominantnom paradigmom. Empirijski pozitivizam zamijenio je mitologiju i metafiziku koje su smatrane preživjelima, nikom više potrebnima, okaminama. Doba je to velikoga optimizma, ponešto načeta već na prijelazu iz 19. stoljeća u 20. antipozitivističkom skepsom, da bi taj optimizam posve srušio Prvi svjetski rat, od kojega se Europa nikad zapravo nije trajno oporavila. Industrijska revolucija ima, međutim, i svoje naličje. Uvođenjem stroja koji učinkovito zamjenjuje više radnika, proizvela je prvu veliku nezaposlenost u novijemu dobu. Kako su se tehnološka otkrića množila i sve više ubrzavala, sve do toga da je njihove mijene i smjene danas više jedva moguće pratiti, tako je stroj, bivajući sve savršeniji, stalno smanjivao broj potrebne ljudske radne snage i enormno povećavao nezaposlenost. Današnja je kriza samo kulminacija onoga što se kontinuirano zbiva već više od dvjesto pedeset godina. Čovjek je postao – strašne li sintagme! – ekonomski višak. 19

U DUHOVNO ZAGLEDAN

Radnici, kojih je egzistencija, kao i njihovih obitelji, ovisila o plaći, odnosno nadnici, reagirali su krajnjom mjerom. Krenuli su iz očaja u uništavanje strojeva i tako se, paradoksalno, čovjek iz bića koje stvara prometnuo u biće koje razara. Homo constructor postade homo destructor. Pripadnici pokreta otpora, koji je nastao iz prvotno spontana reagiranja engleskoga radništva od polovice 18. stoljeća i trajao sve do prvih desetljeća 19. stoljeća, nazvani su luditima jer je, prema predaji, neki Ned Ludd prvi uništio razboj za izradu čarapa. Uopće su tkalci najduže ustrajali u svojoj borbi unatoč žestokim sankcijama: posljednji su otpori ludita zabilježeni 20-ih i 30-ih godina 19. stoljeća u Šleskoj i Lyonu, kad je već pokret u Engleskoj prestao djelovati, jer ga je zamijenilo rađanje organiziranih radničkih sindikata. A time je već začeta klasna borba koju je potom idejno razradio Karl Marx glasovitim usklikom s početka Komunističkoga manifesta iz 1848.: Jedan bauk kruži Europom – bauk komunizma! Kapitalizam se dakle već u svome začetku obznanio kao dvolični bog Janus. S jedne je strane nekim ljudima, bogatima, uvelike olakšao već ionako lagodan život, a s druge je strane drugim ljudima, siromašnima, uzrokovao bijedu, očaj i, u konačnici, smrt.

Prema sadašnjosti Poručujući proleterima, kako je nazvao obespravljene i eksploatirane radnike, da u predstojećoj bespoštednoj klasnoj borbi kojom se, prema njemu, jedino mogu ispraviti društvene nepravde, mogu izgubiti samo svoje okove, a dobiti sve, Marx je postao glavnim ideologom socijalne revolucije. No dok je odbacio raniji, utopijski socijalizam kako bi utro putove besklasnome, komunističkome društvu, i sam se u svojoj lijepoj viziji budućnosti pokazao utopistom. Danas je jasno da je Marx, kao lucidan analitičar društvenih anomalija i žestok kritičar postojećega društvenoga ustroja, vodio računa o svemu, osim o jednome, bitnom. Previdio je ukletu konstantu ljudske prirode o kojoj još starozavjetni Propovjednik (9, 3) točno kaza sljedeće: Najgore je od svega što biva pod suncem ovo: ista je kob svima, ljudsko je srce puno zla, ludost je u srcima ljudi dok žive, a potom se pridružuju mrtvima. Iz toga proizlazi strašna istina da bi besklasno i beskonfliktno društvo koje snivahu utopijski mislioci od antike do Marxa i poslije bilo ostvarivo samo u carstvu mrtvih. Činjenica jest da je Marx do tančina razradio bitni problem suvremenoga svijeta u kapitalizmu, a to je odnos rada i kapitala. Kapital je otuđio čovjeka radnika (homo faber) od rada, učinivši ga postupno robom nekolicine posjednika društvenoga bogatstva, što je sve vodilo do svojevrsna novorobovlasničkoga sustava kojemu

MEDITACIJE

danas svjedočimo u njegovoj zastrašujućoj varijanti (je li i konačnoj, ne može se reći jer je, nažalost, posve zamislivo da se taj proces zbiva i dalje do nezamislivih konsekvencija). O tome su napisane brojne teorijske knjige koje dubinski razmatraju fenomen društvene nepravde i nejednakosti, ali ne nude rješenje niti vide kakav izlaz. Razlika između bogatih i siromašnih i dalje se dramatično povećava i čini se da nikakve poduzete ili najavljene mjere ne mogu stati na put tomu presudnom problemu za razvoj i opstanak čovjekova svijeta. Postoje u povijesti mnogi primjeri prihvaćanja radikalnoga siromaštva, i ne samo u ime solidariziranja sa siromašnima nego u ime ideje istinski duhovnoga života. Taj je način života provodio i propovijedao Isus, bogatstva se odrekao i Siddharta Gautama koji postade Buddha (prosvijetljeni), pa njihovi sljedbenici, među kojima zavazda na prvome mjestu u rasponu od osam stoljeća stoje sveti siromašak iz Assisija Franjo i prosvijetljeni Mahattma Ghandi. Bijahu oni i veliki mirotvorci jer to, jednostavno, ide jedno s drugim. Upitamo li se kako s time stoje stvari danas, doći ćemo do glavne točke ovoga promišljanja.

Papa Franjo i sestra Teresa Forcades – današnji Franjo i Klara Više je puta već na ovome mjestu razmatrana i promišljana ideja pape Franje o siromašnoj Crkvi za siromahe. Premda je suočen s očevidnim materijalnim bogatstvom Katoličke Crkve, Jose Maria Bergoglio ne samo da dosljedno i uporno tumači i promiče tu svoju ideju nego je provodi u djelo. Glede njega može se reći da djela doista slijede riječi. Njegov je diskurs jasan i nedvosmislen, otvoreno i beskompromisno udara u bitne probleme suvremenoga društva i čovjeka. Nigdje se tako zorno ne očituje provedba Isusove zapovijedi: Kad govorite, govorite da ili ne. Sve je drugo suviše. Jedna od takvih njegovih znamenitih izjava jest: Kapitalizam ubija! Uzaludno je bilo polemično natezanje oko toga što je Papa time htio reći, na koji je tip kapitalizma ciljao. Ta izjava znači to što znači, a to je da je kapitalizam kao takav nepravedan i da ubija ljude. Kao i kod njegova Učitelja, riječ ne prenosi relativnu već apsolutnu istinu. No valja dodati da takvim svojim angažmanom papa Franjo samo dovodi do krajnjih konsekvencija načela socijalnoga nauka Crkve, koje je prvi zacrtao papa Lav XIII. u enciklici Rerum novarum 1893., a nastavili dopunjavati i proširivati njegovi nasljednici. Socijalna dimenzija osobito je vidljiva kod Franjinih neposrednih prethodnika: sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Ipak, ima nešto posebno kod pape Franje, a to je činjenica da dolazi iz

U DUHOVNO ZAGLEDAN

latinoameričke sredine gdje je, nadahnuta teškim socijalnim prilikama i golemim društvenim nepravdama, nastala teologija oslobođenja. Često optuživana kao radikalno lijeva zbog natruha marksizma, danas se teologija oslobođenja, oslobođena akcidentalnih epifenomena, pokazuje iznova aktualnom i od svih teoloških suvremenih pravaca najprimjerenijom da odgovori na izazove vremena koji nam često izgledaju nerješivi. I sad tu pridolazi časna sestra benediktinka, Katalonka Teresa Forcades, oslonjena na nauk pape Franje, koja diljem Europe i svijeta širi gromki poziv na promjenu nepravedna globalnog društvenog poretka putem nenasilne revolucije. Kao i kod njena uzora, i njen je diskurs posve otvoren, jasan i nedvosmislen. Teze su kristalno čiste. Živimo u doba, zbori mirnim, ali čvrstim glasom sestra Teresa, u kojemu se dovršava cementiranje svijeta temeljena na društvenoj nepravdi, nejednakosti i bezdušnome izrabljivanju ljudi koji žive od svoga rada. Živimo u globalnome poretku gdje 1 % cjelokupna pučanstva posjeduje više bogatstva nego ostalih 99 %. Živimo u svijetu koji je do krajnjih granica apsolutizirao kriterije imanja, bezgranična zgrtanja bogatstva i profita, bacivši tako u ropstvo čovjeka kao osobu koju je Bog stvorio da bude na njegovu sliku i priliku, i da bude slobodan. To se stanje ne može promijeniti popravljanjem sustava jer je on u svojoj srži pokvaren, i zato je potrebna revolucija, ali ne nasilna kakvu je, u raznim inačicama, proizveo socijalizam (nacionalsocijalizam, realni socijalizam, čak i samoupravni socijalizam) stvorivši brutalne diktature koje su se utopile u oceanima krvoprolića, nego mirna revolucija koju je navijestio Isus Krist navijestivši u propovijedi na gori, među blaženstvima, i ovo: Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati! Među takvima u prvome redu danas koračaju papa Franjo i sestra Teresa, su-primjereni svetome siromašku Franji Asiškome i svetoj Klari. Blagoslov, obećanje i nada svijeta!

MEDITACIJE

JAPANSKI POUČAK Kana, travanj 2011. U strašnoj kobi koja se sručila na Japan, a koja je dosad i najjači znak da se, možda, uistinu približavamo kraju ove naše uljudbe, pokazaše se neke stvari teško shvatljive suvremenome zapadnom umu.

O žrtvi, bratstvu i jednakosti Stižu izvješća da, u svoj toj kataklizmi apokaliptičkih razmjera, iz napuštenih kuća koje odolješe sinergijskom udaru potresa i tsunamija, kao ni iz trgovina nije ukradena ni najmanja sitnica. Silna kolektivna disciplina i samokontrola Japanaca zadivile su zapadni totalno pragmatičan individualizirani svijet upravo zato što su te vrline u njemu, čast rijetkim iznimkama, odavno zaboravljene i napuštene. Na poprištima kudikamo manjih katastrofa policija na Zapadu, umjesto da zajedno sa svima, potpuno i isključivo, pomaže potrebitima i unesrećenima, mora intervenirati u brojnim slučajevima krađe, pljačke i otimačine. I još: desetci radnika iz teško oštećene nuklearke, čije je ime – Fukushima – sad već gotovo postalo jednako općim toponimom za neizrecivu nesreću kao Hiroshima, unatoč sigurnoj smrti zbog zračenja ustraju u ostanku na smrtonosnome mjestu, čineći nadljudske napore da ugase nuklearku i time spriječe širenje radijacije po cijelome Japanu, a vjerojatno i velikom dijelu planeta Zemlje. Riječ je o duboko kolektivno usađenom načelu samožrtvovanja za opće dobro. I iz ovoga je vidljivo da uistinu postoji ne samo genetski kôd pojedinca nego i društvenih zajednica, a koji je stvoren i razvio se dugotrajnim vježbanjem naravnoga morala tijekom mnogih generacija. Vuku se usporedbe s kamikazama, no ta je usporedba samo djelomično točna. Točna je u samome motivacijskom ishodištu čina i svijesti o smislu žrtve, ali ovaj, sadašnji čin u dvjema bitnim stvarima nadilazi žrtvu kamikaza. Dok su potonji svojim samoubojičkim činom pošli u sigurnu smrt za spas i čast Japana, ovi sadašnji čine to ne samo za spas svojih sunarodnjaka nego posredno i svih ljudi bez iznimke. Time njihova žrtva zadobiva apsolutno univerzalnu dimenziju. Toliko stoljeća nakon prvih dodira Istoka i Zapada ti japanski mučenici ostvaruju na jedinstven i najuzvišeniji način smisao ključnoga Schillerova stiha u Beethovenovoj Odi radosti koja je, nota bene, postala europskom himnom: Alle Menschen werden Brüder! / Svi će ljudi biti braća! 23

U DUHOVNO ZAGLEDAN

A bi li europski ljudi, ili američki, dakle uopće ljudi Zapada, koji se diče nasljedovanjem ideala jednakosti, bratstva i slobode iz 18. stoljeća, kao i čuvanjem i promicanjem ljudskih i građanskih neotuđivih prava, danas u sličnoj situaciji tako reagirali? Razgledajmo i promislimo tipičnu recentnu američku reakciju: povukli su svoje helikoptere koji su trebali gasiti nuklearku na udaljenost dvostruko veću od rizične, da ne bi doveli u opasnost jedan jedincati američki život. Kao da uopće postoji američki, europski, australski ili kakav mu drago lokalno omeđen život, pa makar on bio i onaj pripadnika najmoćnije svjetske sile bez pravoga suparnika u onome što održava silu u svijetu: bogatstvu i oružju! I tako, onda, odjednom, zavladaju u nebo vapijuća nejednakost i neravnopravnost. Samo što je jako teško egzaktno odrediti koliko stranih (u ovom slučaju, navlas isto kao i prije 66 godina, japanskih) života vrijedi jedan američki: stotinu, tisuću, deset tisuća, stotinu tisuća? Više? Koliko?

Junaštvo i žrtva u povijesti zapada Nije nekoć bilo tako. Tek krajnje sažeto podsjećamo: Godine 480. pr. Krista, u Termopilskome klancu, 300 Spartanaca na čelu s Leonidom suprotstaviše se armadi od dvjesto tisuća perzijskih ratnika na čelu sa Kserksom, te izginuše do posljednjega kako bi obranili Heladu od najopasnijeg osvajača koji je ikad za njom posegnuo. Taj je čin tada prepoznat i priznat kao paradigmatska razdjelnica između filozofije i prakse života Istoka i Zapada. I mi Hrvati imamo svoga Leonidu, Nikolu Šubića Zrinskog, koji se s dvije i pol tisuće svojih boraca svjesno žrtvovao braneći 1566. puna dva mjeseca Siget od goleme osmanlijske sile pod Sulejmanom Veličanstvenim. Cijeli je kršćanski svijet tad priznao Zrinskoga najvećim kršćanskim junakom, a Hrvatskoj dodijelio glasovit naziv Antemurale christianitatis. Ima u hrvatskoj daljoj i bližoj prošlosti još tušta i tma manje poznatih takvih primjera (branitelji Gvozdanskoga itd.) koji svjedoče o duboko usađenoj svijesti prihvaćanja osobne žrtve u ekstremnim situacijama za spas kolektiviteta. Posljednje takvo svjedočanstvo hrvatski je narod pokazao u Domovinskom ratu kad je, suočen s neposrednom ugrozom same opstojnosti domovine i države – nikad prije ni poslije uspostavljenim jedinstvom svih nacionalnih supstrata te nevjerojatnom spremnošću na žrtvu i otpor sve do pobjede nad agresorom u koju je malo tko vjerovao – dodao još jedan argument tezi da su junaštvo i žrtva u obrani općih vrednota, kao što su vlastiti dom, povijest, vjera, jezik i kultura s tisućljetnom tradicijom, duboko ukorijenjeni u duh zapadnoga mišljenja i činjenja. 24

MEDITACIJE

Pa što se to, onda, dogodilo, da takvo što više ne prepoznajemo u zapadnome svijetu? Zašto se posljednjih godina tako često govori da je Europa, odbacivši kršćanstvo, izgubila identitet i dušu? I to ne tvrde samo kršćanski pisci i mislioci nego i neki osvjedočeno liberalni. E, sad: ako je napokon u Europskoj uniji ostvaren ideal agnosticističkoga liberalizma o društvu bez Boga, vjere i religije, gdje ostaje sâm čovjek i njegov pragmatični znanstveni um kao pokretač svega zbivanja, što to sad ne valja? A da ne valja, slažu se uglavnom svi. Pitanja su više nego teška, njime se bave mnogi autori i mnoge knjige, a da pouzdanijega odgovora zapravo nema. Riječ je, u konačnici, o etici i moralu. Kojim se vrijednosnim načelima vodi danas u svome društvenom ponašanju zapadni svijet i kakve učinke postiže njihova primjena u životnoj pragmi pri tome je kudikamo važnije negoli teorijska elaboracija. Daljnje promišljanje morat ćemo reducirati vraćanjem na problem kojim započesmo: (be)smisla čisto altruističke žrtve, pa ćemo na to nadovezati fenomen mržnje nizašto.

Žrtva i mržnja nizašto U svojoj velikosvećeničkoj molitvi, prema Ivanovu evanđelju, Isus na vrlo znanu mjestu, govoreći o ljubavi, kaže i ovo: Ovo je moja zapovijed: Ljubite jedni druge Kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: Da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (Iv, 15, 12-13) Isus tu zapovijed ljubavi daje učenicima, dakle ograničenu broju svojih sljedbenika. No kad poentira riječju da je najveća ljubav položiti svoj život za prijatelje, najprije je to proročanski nagovještaj vlastite muke i smrti na križu kao otkupiteljske žrtve, ali i proširenje s pojedinca na zajednicu postavljanjem sveopćega moralnog načela žrtve za bližnjega. To se načelo, kojim se ostvaruje najviša ljubav i dokidaju sve razlike, sad odnosi na svakog čovjeka bez iznimke, i iz njega je onda apostol naroda mogao logično izvući onu veličajnu izreku sveopćeg univerzalizma: Nema više: »Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu! (Gal, 3, 28). Bezbrojne su legije mučenika posvjedočile žrtvom života istinu Isusovih riječi. I nije to samo stvar neke daleke prošlosti, kako bi to htjeli prikazati protivnici Isusova nauka i kršćanstva. Mnogi su kršćanski svjedoci položili živote u sudbinskome srazu sa silama zla, oličenima na svjetskome povijesnom razboju

U DUHOVNO ZAGLEDAN

20. stoljeća u totalitarnim sustavima, koji su beziznimno bili bezbožnički, te se stoga najžešće oborili na vjeru i Crkvu kršćana svih denominacija: katolika, pravoslavnih i protestanata. A oni, osokoljeni objavom koju im predade Učitelj, sve radosno podniješe i ugradiše u sveotkupiteljsko nedovršeno, i nedovršivo, zdanje spasenja koje će se ljudskim ulogom, nadovezanim na božansko Djelo, dograđivati do svršetka svijeta i vremena. U kontekstu suvremenih progona i zatiranja kršćana diljem svijeta, sveudilj očitovane mržnje prema Crkvi Kristovoj, vrlo su znakovite riječi Kristove o mržnji svijeta prema njegovim učenicima. Počujmo i promišljajmo: Ako vas svijet mrzi, / znajte da je mene mrzio prije nego vas. / Kad biste bili od svijeta, / svijet bi svoje ljubio; / no budući da niste od svijeta, / nego sam vas ja izabrao iz svijeta, / zbog toga vas svijet mrzi. / Ako su mene progonili, / i vas će progoniti; / ako su moju riječ čuvali, / i vašu će čuvati. / A sve će to poduzimati protiv vas / poradi imena moga / jer ne znaju onoga koji mene posla. (…) / Tko mene mrzi, mrzi i Oca mojega: (…) /No neka se ispuni riječ / napisana u njihovu Zakonu: Mrze me nizašto.

Savjest i svijest svijeta Kao što vidjesmo, ideal žrtve za drugoga, za bližnjega, kao i za vlastitu zajednicu, imanentno je utkan u filozofiju helensko-rimske i judeokršćanske etike, morala i uopće kulture. Onda jest logično da je, odrekavši se tih temelja svoga bića, Europa zanijekala i smisao žrtve, uzdigavši, po uzoru na American Way of Life, idole plutokracije, egoizma i hedonizma kojima se klanja kao starozavjetni Hebreji zlatnome teletu. Gdje je kriterij novac, nema poniznosti, gdje je načelo užitak, nema misaonosti, gdje je kriterij materijalno, nema duhovnoga, gdje je kriterij ja, nema mi, gdje je kriterij ravnodušnost prema drugome, nema dobra. Jednom riječju, parafrazirajući Ericha Fromma: gdje vladaju ideja i praksa imanja, nema bivanja. Zato u ovome času smjerni, ponizni, mirni i na svaku žrtvu spremni Japanci jesu savjest i svijest u mnogome izgubljenoga svijeta.

MEDITACIJE

SMISAO ŽRTVE Kana, lipanj 2006. Nedavna prva hrvatska izvedba opere francuskoga skladatelja Francisa Poulenca (1899. – 1963.) Razgovori karmelićanki u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu najnoviji je povod da se progovori o tajni i smislu žrtve i mučeništva. Općenito je tu, dakako, riječ o kršćanskoj neprekinutoj i jedva preglednoj tradiciji, počevši od vrhunskog uobličenja krvne žrtve Isusa Krista kao arhetipskog događaja i vječite paradigme u kojoj se ogledaju svi kasniji svetci i mučenici Crkve. Starozavjetna prefiguracija žrtvovanja sina, u posljednji čas spriječena Božjom rukom, nazočna je u Abrahamovu žrtvovanju Izaka, a mogli bismo nabrajati i druge prekrasne primjere dobrovoljno prihvaćena mučeništva za Izrael i ime Jahvino, kojima obiluje Stari zakon. No da je ideal osobne žrtve sve do polaganja života za uzvišene ideale božanske pravde kad ih poriče zakon ljudski nešto općeljudsko, dokazuje njezina nazočnost u svim religijama, ne samo monoteističkim nego i politeističkim. Navest ćemo tek dva primjera, kao pars pro toto, jedan je općeznan, drugi kod nas nepoznat. Antigonina žrtva u Sofoklovoj tragediji (pa onda u brojnim preradbama i varijacijama sve do naših dana) nije tek odavanje počasti poginulom bratu nego, u biti, izvršavanje vječnoga božanskog moralnog zakona nad hirovitom i prolaznom ljudskom (samo)voljom. Uvođenje pak budizma kao državne religije u drevno korejsko kraljevstvo Silla sredinom 5. st. pr. Krista vezano je uz pretrpljeno mučeništvo jednoga budističkog monaha prispjelog iz Kine. Nas ovdje, međutim, zanima žrtva i pretrpljena mučenička smrt šesnaest karmelićanki iz Compiegnea, koje su giljotinirane 17. srpnja 1794. zbog »suradnje s kontrarevolucionarima i fanaticima«, a zapravo zbog odanosti redovničkomu zvanju i bezuvjetne vjernosti Isusu, Mariji i Crkvi i pod cijenu smrti.

Povijesni i metapovijesni kontekst Svako, pa i kršćansko, mučeništvo ima svoj povijesni i metapovijesni kontekst, jer je istodobno uronjeno u fiziku vremenita doba i mjesta i preneseno u metafiziku transcendentalnoga prostora vječnosti. U slučaju francuskih karmelićanki riječ je, povijesno motreno, o šesnaest redovnica koje se nađoše među brojnim svećenicima, redovnicama i redovnicima koje je pogubila revolucionarna strahovlada, ponajvi-

U DUHOVNO ZAGLEDAN

še upravo u godini najstrašnijega terora, 1794. Povijesna znanost raspolaže detaljnim podatcima o posljednjim godinama života i djelovanja karmelićanki, pa su na temelju toga i nastala time nadahnuta književna djela: najprije epistolarna novela njemačke spisateljice Gertrud von Le Fort Die Letzte am Schafott / Posljednja na stratištu (1931.), potom više neuspjelih pokušaja preradbe njene knjige za kazalište, odnosno film, i napokon kazališni komad ili dijalogizirani roman, a zapravo filmski scenarij značajnoga francuskog pisca katoličkog nadahnuća Georgesa Bernanosa (1888. – 1948.), Dialogue des carmelites, po kojemu je Francis Poulenc skladao svoju operu, praizvedenu 1957. u milanskoj La Scali. No valja kazati koju o samome Karmelu. Karmel nosi otajstveno zračenje još od drevnosti starozavjetnoga doba kad ga u Palestini na mjestu djelovanja proroka Ilije otkriše kao svetu goru pustinjaci, a onda mu duboko mistično značenje podadoše u 16. stoljeću veliki obnovitelji u krugu zapadnoga kršćanstva, sveta Terezija Avilska, naučiteljica Crkve, i sveti Ivan od Križa, »doctor mysticus«. Uspon na brdo Karmel mistično je kretanje duše na putu pročišćenja i prosvjetljenja, kojemu je konačan cilj potpuno predanje Bogu i utapanje u njegovoj vrhunaravnoj ljubavi. Na jednome višem stupnju Karmel se spaja s brdom koje na sveobuhvatan način zavazda simbolizira ujedno žrtvu i otkupljenje – s Golgotom. Na toj točki zbiva se metafizičko sjedinjenje u žrtvi i mučeništvu karmelićanki iz Compiegnea.

Od polifonijske proze do kongenijalne glazbe Dok je djelo Gertrud von Le Fort, koja je u zreloj dobi s protestantizma konvertirala u katoličanstvo u želji da se nadiđe podjela među kršćanima, dosljedno izgrađeno na realističkoj fakturi, Georges Bernanos, u konačnici, nadilazi povijesni realizam i uranja u mistiku i metafiziku žrtve i agonije. Njegove su karmelićanke profilirane kao individualni karakteri i temperamenti, s dominantnom ulogom dviju priorica, Madame de Croissy (Majka Henrijeta od Isusa) i Madame Lidoine (Majka Marija od Sv. Augustina), te Majke Marije od Utjelovljenja koja je jedina slučajno preživjela pokolj i ostavila o njemu autentično svjedočanstvo. U gradbi polifone prozne strukture Bernanos slijedi Dostojevskog s kojim dijeli i ulaženje u najsloženije moralne i etičke probleme na tragu kršćanskoga humanizma. Kako uopće pomiriti tolike različnosti, od mladenačkih sumnji i gotovo raspojasane veselosti mladih sestara, užasne tjeskobe zbog osjećaja da ju je Bog napustio stare umiruće priorice, razapetosti između apsolutne vjernosti Bogu i odgovornosti za svoje sestre nove priorice, duboke poslušnosti i unutarnje boli Majke Marije od Utjelovljenja, pa do nesigurne mlade plemkinje Blanche koja uzima ime sestra Blanche od Kristove Agonije, a koje opravda tek u samome završetku, kad se neočekivano pridruži 28

MEDITACIJE

svojim susestrama kao posljednja na stratištu? Čini se nemogućim, no i ovdje je na djelu veličajna istina da Bogu ništa nije nemoguće te po Božjoj milosti može čovjek učiniti takva djela koja ga apsolutno nadilaze. Prijelomna točka koja vodi k potpunom, i to kolektivnom, ispunjenju žrtve prihvaćanjem njezina najdubljeg, metafizičkog smisla nalazi se u proročkim riječima Majke Marije od Utjelovljenja: Bezbožnoj vlasti koja želi dokinuti sve zavjete, mislim da bi čitava naša zajednica morala odgovoriti svečanim zavjetom mučeništva. Ovdje smo već u metapovijesnom jer je riječ o najmoćnijem odgovoru najslabijih na najteža zlosilja kojima je svijet oduvijek svjedočio, a osobito u »lijevim« i »desnim« revolucijama diljem svijeta tijekom posljednjih dvaju stoljeća. Čudesnost kojom karmelićanke mukotrpnom borbom dospiju do potpune smirenosti prihvaćanja krvne žrtve i time se i tvarno pridružuju mučenom i na najgrozniji način umorenom Spasitelju i Otkupitelju, kruni ideju da je i »običnome« čovjeku moguće postići duhovno pročišćenje, pa makar to bilo i uz cijenu krajnje žrtve. Vrativši se pak nakon avangardnog eksperimentiranja u mlađim godinama ljepoti tonalnosti i nadahnuvši se velikim uzorima iz bliže i dalje povijesti glazbenoga kazališta – Monteverdijem, Verdijem, Debussyjem i Musorgskim – Francis Poulenc smjerno je zamolio za razumijevanje što njegove karmelićanke »pjevaju tonalno«. No što bi, doista, moglo biti primjerenije od ljepote tonskoga zapisa i melodioznosti da izrazi svrhunaravnu ljepotu božanske harmonije u pomirenju Boga i čovjeka, a ona se i ostvaruje tek prinosom čovjekove žrtve po uzoru na žrtvu Sina Božjega i čovječjega? Potresno pjevanje Salve Regina i Veni Creator Spiritus, s kojim pjesmama karmelićanke odlaze u smrt, provedeno je jedinstvenim postupkom nestajanja jednoga glasa za drugim. A kad utihne i posljednji glas, presječen oštricom giljotine, pojavljuje se »mala Blanche de la Force«. I pjeva: Sva slava Ocu vječnomu I uskrslome Sinu mu S tješiteljem presvetim I sad i vječnost čitavu. Onda utihne i njezin glas, kao što su jedan po jedan utihnuli i glasovi njenih sestara. Tišina. A ipak, u toj kristalno čistoj tišini, uistinu vjerno uho čut će moćan, iz bezvremenosti čovjeku upućen, beskrajan Božji glas konačna mira, sklada i spokoja.

MEDITACIJE

SLOBODA I LJUBAV Pa ipak, ništa na svijetu ne može u čovjeku zatrti osjećaj da je rođen za slobodu. Nikada, ma što se dogodilo, on ne može prihvatiti ropstvo; jer on misli. (Simone Weil, Teorijska slika slobodnog društva, u: Sloboda i tlačenje, Zagreb, 1979.) Promišljati pojam slobode, s uvidima u njeno, vazda relativno, ozbiljenje u svijetu pragme, zaista znači odluku na poniranje u jednu od supstancijalnih odrednica ljudskoga bića. Slijedom svekolike povijesti filozofiranja, a ono jest ljubav i čežnja za mudrošću, nalazimo, implicitno ili eksplicitno, mišljenje slobode. U političkoj praksi, pak, duboko je ukorijenjen divovski napor za približavanjem modela društva idealu slobode, napor koji je, osobito naglašeno tijekom posljednjih dvaju stoljeća u kontinuitetu revolucijā, povjerovao da utopiju može pretvoriti u realitet isključivo ljudskim sredstvima – negacijom Boga. Sada se, na početku trećega tisućljeća poslije Krista, to pokazuje pukom iluzijom. Borbeni slogan rodonačelnice i paradigme svih ovovjekih revolucija, velike francuske revolucije – Liberté, Egalité, Fraternité – u kojoj se uosobljeni Bog htio zamijeniti nekakvim apstraktnim Višnjim Bićem (L’Être Suprème), u političkoj se, odveć ljudskoj, pragmi, okrenuo u vlastitu suprotnost – teror neslobode. Pretvorivši pozornicu svijeta u krvavu kupelj građanskih, klasnih, pa napokon svjetskih, ratova, narodima je donio tek novi oblik ropstva u totalitarnoj državi, pojedincu pak grubo potiranje elementarnih građanskih prava te krajnje poniženje slobodne misli i duha. Taj se, vjerojatno najveći, povijesni paradoks nužno morao dogoditi jer je bitno transcendentnu kategoriju ljudska oholost namjerila materijalizirati. Tako se baš na pojmu i ostvarenju slobode dogodio temeljan pad materijalističkoga shvaćanja svijeta i čovjeka kojemu nedvojbeno svjedočimo. Jer: ukinuće apsolutne ikonične točke, koja je jedino Bog, proizvodi nepodnošljivu prazninu koja se ničim (samo) zemaljskim ne može popuniti. Ako se obrne misao o slobodi Simone Weil, velike obraćenice od marksizma na mističnu spoznaju Krista, dobiva se važna formula koja parafrazira temeljnu Descartesovu tezu: “Mislim, dakle slobodan sam.” Kao što Descartes eliminacijom svega iskustveno dvojbena dolazi do neupitna zaključka o ljudskoj egzistenciji, tako Simone Weil dokučuje transcendentno mišljenu slobodu u samoj ljudskoj misli.

Kršćanska sadašnjost

DARKO GAŠPAROVIĆ

Anton Šuljić

Tajana Gašparović

Cijena: 150 kn

Danijela Bačić-Karković

U DUHOVNO ZAGLEDAN

Riječka nadbiskupija

U DUHOVNO ZAGLEDAN