Kardinal Robert Sarah
ZA VJEČNOST
Razmatranja o liku svećenika
metanoja 224
Prijevod: Josip Balabanić Lektura i korektura: Gordana Bašić Kedmenec Nera Meštrović Grafičko uređenje i oprema: Tihomir Turčinović
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Grafički zavod Hrvatske d. o. o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1678-7 Tiskano u svibnju 2022. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001132236.
Kardinal Robert Sarah
ZA VJEČNOST Razmatranja o liku svećenika
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2022.
Naslov izvornika: Cardinal Robert Sarah, Pour l'éternité. Méditations sur la figure du prêtre © Librairie Arthème Fayard, 2021. © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2022.
Svim sjemeništarcima cijeloga svijeta
Uvod
»Dolazim ponizno« Dolazim ponizno pred svakoga od vas, kao brat, kao prijatelj, kao otac i jedan od učenika Isusa Krista. Dolazim da skupa s vama meditiram o tom čudesnom daru kojim smo obdareni: svećeništvu. Isus Krist nam daje, na nezapamćen i besplatan način, da sudjelujemo u njegovu svećeništvu. Dani ređenja u Crkvi dani su svečanosti. Koje li radosti gledati te mlade svećenike, sretne što se mogu darovati Gospodinu! A tko se nije nikada divio dubokoj radosti koja zrači s naborana i izmorena lica starih svećenika, vjernih tijekom tolikih godina? Svećenička služba izvor je radosti jer je darivanje božanskog života i vođenje duša prema Nebu, savršenoj radosti. No u naše vrijeme nad životom svećenika nadvija se mračna sjena. Nema tjedna bez neke afere, spolne zlo uporabe ili korupcije. Istini moramo pogledati u oči: čini se da je svećeništvo poljuljano. Neki svećenici izgledaju kao mornari čiji je brod žestoko pogodio uragan. Vrte se 7
Za vječnost
i posrću. Kako nakon čitanja nekih izvješća o zlostavljanjima djece ne postaviti pitanja? Kako ne posumnjati? U funkciji nečega najgorega našlo se svećeništvo: njegov položaj, njegovo poslanje, njegov ugled. Instrumentalizirano je da se prikrije, čak opravda profanacija dječje nevinosti. Gdjegdje je iskorišten i biskupski autoritet da se izopači, čak razori velikodušnost onih koji su se htjeli posvetiti Bogu. U srca svećenika, biskupa i kardinala uvukla se težnja slavi svijeta, moći, častima, zemaljskim užitcima i novcu. Kako podnijeti te činjenice, a da ne protrnemo, ne proplačemo, da sami sebe ne optužimo? Ne možemo se praviti kao da sve to skupa nije bilo ništa. Kao da je sve bilo tek neka prometna nezgoda. Zlu moramo pogledati u lice. Zašto tolika pokvarenost, skretanja i izopačenosti? Posve opravdano, od nas se traži da o tomu položimo račun. S pravom nam svijet govori: »Vi ste kao i farizeji, govorite a ne činite« (usp. Mt 23, 3). Božji narod na svoje svećenike pogledava sumnjičavo. Nevjernici ih preziru, i odmiču se od njih. Neki misle da je u pitanju samo svećeništvo. Tu i tamo pojavljuju se prijedlozi da se ono kao ustanova promijeni, renovira, da se modernizira. Da je svećeništvo ljudska ustanova, svi bi takvi pokušaji bili legitimni. No svećeništvo nismo izmislili mi, ono je dar Božji. Dar se božanski ne reformira nadodavanjem ljudskih zamisli kako bi odgovarao trenutačnim ukusima. Naprotiv, restaurira se uklanjanjem naslaga boja koje prekrivaju original, da ponovno pokaže svoj sjaj. 8
Uvod
Nažalost, neki su iskoristili svoje svećeništvo da zadovolje svoj pristanak na grijeh. Izokrenuli su smisao svećeničkog ređenja do potpunoga izopačenja smisla toga pojma. Jer, kad se kaže da se svećenik poistovjećuje s Kristom dotle da postaje »drugi Krist«, nikada se toj tvrdnji ne pridaje psihološko značenje. Ni u kojem trenutku svećenik nije svemoguć. Njemu se ne duguje slijepa poslušnost. Biti istovjetan s Kristom ne znači nikakvo pravo zapovije danja ili udovoljavanja svojim hirovima. Naprotiv, biti drugi Krist obvezuje biti najmanji među poslužiteljima, biti drugi Krist obvezuje me na čisto i beskrajno poštovanje prema svima, biti drugi Krist obvezuje me poći na Križ. Ređenjem ne stupamo na prijestolje, nego na Križ. Ne dopustimo da nas neki izopačeni liše tih tako lijepih i zahtjevnih izričaja kršćanske predaje. Mistično i duhovno poistovjećenje svećenika s Kristom, ako je uistinu življeno, ne vodi nikakvoj zlouporabi. Nemojmo se bojati tim izričajima ponovno davati njihov dubok smisao. Svećeništvo nas obvezuje da sjajimo svetošću. Sveti Ivan Zlatousti kaže: »Doista, svećenikova duša mora biti čistija nego sunčane zrake, da ga Duh Sveti ne napusti nikada, da mogne reći: ne živim više ja, nego je to Krist koji živi u meni.«1 Svećeništvo je najveće dobro Crkve. Ono mora u svijet isijavati svjetlo i Božju svetost. Bez svećeništva nemoguće je posvećivanje, »jer kao što bez sunca ne bi bilo nikakve svjetlosti na zemlji, tako nam bez svećeništva u Crkvi više 1
Sveti Ivan Zlatousti, O svećeništvu, VI, 2, 8-9. 9
Za vječnost
ne bi dolazila nikakva milost ni svetost. Sunce svjetlosne zrake sipa na svijet; svećeništvo djeluje u nama, ono upravo rasipa svoje darove i na sve širi miris svetosti. Jer Krist ga je ustanovio da Crkva od njega prima sve svoje posvećenje, svu svoju ljepotu, sav svoj sjaj.«2 Očito je da svetost koja mora blistati u svećeniku dolazi od svetosti Božje. Svećenici trebaju biti savršeni i sveti, nalik na Isusa Krista. Dakle, kao svećenici, moramo se truditi oko postizanja ljudskih i kršćanskih vrlina kako bismo stvarno sličili Kristu i bili nalik na njega. Na to nas potiče sveti Grgur Niški; »ako vidimo, s jedne strane da je Krist svjetlo istinito, suprotnost svakoj laži, razumijemo da i naš život mora osvjetljavati zraka te Istine. Krjeposti su zrake Sunca Pravde koje se izlijevaju da nas osvijetle, kako bismo odbacili djela tame i živjeli časno, kao što valja u danjoj svjetlosti. Odbacujmo sramotna pretvaranja, sve činimo pri svjetlu; tako ćemo postati svjetlo mi sami, na način da obasjavamo druge, što jest svojstvo svjetlosti. Pa ako smo uvjereni da je Krist naše posvećenje, klonit ćemo se svakoga profanog čina i svake nečiste misli; tako ćemo pokazati da mi doista imamo udjela u njegovu Imenu, ispovijedajući ga svojim životom, snagom svoga posvećenja, to jest djelima a ne samo riječima.«3 La Tradition sacerdotale: études sur le sacerdoce, Bibliothèque de la faculté catholique de théologie de Lyon, sv. 7, Le Puy, édition Xavier Mappus, 1959., cf. p. 170 sq. 3 Rasprava o kršćanskom savršenstvu, u: Božanski časoslov. Časoslov Rimskoga obreda, sv. III. Usp. hrv. izd. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1965., str. 275-276. 2
10
Uvod
To je prava riječ o svećeništvu. Isus Krist obdario nas je prelijepom, svijetlom i jasnom svetom slikom, ikonom svoga svećeničkog bića. Ta slika Isusa, Velikog svećenika, jest sakrament reda. No naši kompromisi sa svijetom dodali su na božansko umjetničko djelo naslage boja osrednje kakvoće. Ono je izgubilo svoj sjaj. Treba ga, dakle, restaurirati i skinuti te nanose kako bi se pojavio original. Na taj posao oko reforme, povratka izvornom obliku koji je Bog htio, bili smo uputili poziv skupa s Benediktom XVI. objelodanivši knjigu Iz dubine naših srca.4 U njoj, svaki je od nas upozorio svećenike na putove obnove potpunoga svećeničkog života. Neki su prijedlozi bili vrlo smioni. Nažalost, odjek tih stranica bio je samo u obliku vrlo polemičnih i političkih tumačenja. Spomenuta knjiga, međutim, uspjela je naći pažljiva i dobrohotna čitatelja u osobi pape Franje, koji ne prestaje svećenike pozivati na obnovu njihova najdubljeg bića. Zahtijevajući od nas da prekinemo s autoreferencijalnošću, s usmjerenošću na same sebe, Papa nas potiče da iznova pronađemo svećeništvo koje se ne odmjerava prema sebi, nego je lijepa i prava slika Krista svećenika. Kako provesti tu restauraciju? Kako ukloniti slojeve nanesenih boja i ulja? U ovoj knjizi nudim vam jednostavnu metodu: dopustimo da nam govori Crkva! Pustimo da nam govore njezini svetci, njezini naučitelji. Prihvatimo njezino gledanje kako bismo obnovili vlastite poglede. Des profondeurs de nos cœurs, Fayard, 2020. Usp. hrv. izdanje: Benedikt XVI. i Robert Sarah, Iz dubine naših srca, prev. Lidija Paris, Verbum, Split, 2020. 4
11
VI.
Poziv na molitvu Polazište: jedna meditacija svetoga Bernarda od Clairvauxa
Za vječnost
Razmatranje Slijedeći svetoga Bernarda, naučimo moliti. Moliti u prvom redu znači usredotočiti pogled na Isusa. Poslanica Hebrejima određuje i na najpodrobniji način iskazuje što je molitva: »Stoga, braćo sveta, sudionici nebeskoga poziva, promotrite apostola i Velikog svećenika naše vjere – Isusa: On je ovjerovljen kod Onoga koji ga postavi kao ono i Mojsije u svoj kući njegovoj« (Heb 3, 1-2). Istu misao izražavaju Djela apostolska pri mučeništvu svetoga Stjepana: »Pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i ugledavši slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu reče: ‘Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.’ […] Onda se baci na koljena i povika iza glasa: ‘Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh’. Kada to reče, usnu« (Dj 7, 55.60). Pozvani smo svi mi, ali posebno mi svećenici, na život kontemplacije. Jer ako svećenik ili misionar »nije kontemplativac, nije sposoban vjerodostojno naviještati Krista. On je svjedok iskustva o Bogu i mora biti kadar reći s apostolima: ‘Što razmotrismo... o Riječi, Životu... navješćujemo vama’ (1 Iv 1, 1-3)«.52 Mi smo dakle potaknuti na razmatranje proslavljenog Krista koji sjedi zdesna Ocu. Molitva česta, sadržajna i bliska oživljuje naš sinovski odnos s Bogom i jača svijest o životnoj potrebi naših osobnih odnosa s njime. Za svećenički život ta kontemplativna molitva je od fundamentalne važnosti, od nje je neiscrpna plodnost i neIvan Pavao II., Enciklika o trajnoj vrijednosti misijske naredbe Redemptoris missio, 91, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991. 52
128
VI. Poziv na molitvu
pogrješiva učinkovitost. Što bi Bog odbio molitvi koja izlazi iz srca koje ljubi i živi u istini? Prava molitva, taj pogled na Isusa, jača vjeru. To potvrđuje Tertulijan u svojoj Raspravi o molitvi. Ondje on piše: »Mi smo pravi klanjatelji i pravi svećenici jer u duhu prinosimo za žrtvu molitvu, tu žrtvu koja odgovara Bogu i od njega je prihvatljiva. Nju je traži i za sebe unaprijed nazreo. Tu žrtvu, iz sveg srca predanu, vjerom uhranjenu, istinom priređenu, po nevinosti bez mane, čistu iz čistoće, ljubavlju ovjenčanu, na slavlje dobrih djela sa psalmima i himnima dovodimo k Božjem oltaru. Ona će nam od Boga sve isprositi.«53 Uskrsli Krist, naš Gospodin i naš Bog, vjere je dostojan. Bez ikakva pridržaja moramo prionuti uz njegovu riječ, njegovo naučavanje, njegove zapovijedi i njegove zakone: tada će naša molitva biti, sukladno svetoj volji Božjoj, primljena i uslišana. Poslanica Hebrejima potvrđuje da kontemplacija o Kristu proslavljenom proizvodi drugi oblik molitve, koju možemo nazvati molitvom pomnoga slušanja u tišini. Jer moliti ne znači samo govoriti Bogu, pjevati Gospodinu ili govoriti molitve, nego znači sačuvati tišinu da se čuje Duha Svetoga. Sveti Pavao doista kaže da »ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete« (Rim 8, 26-27). Tertulijan, Rasprava o molitvi, u: Božanski časoslov. Časoslov Rimskoga obreda, sv. II. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1984., str. 181. 53
129
Za vječnost
Iz tog razloga, Poslanica Hebrejima, pozivu na kontemplaciju neposredno pridružuje poticaj na slušanje, pa navodeći psalam 95. kaže: »O, da danas glas mu poslušate: ‘Ne budite srca tvrda’« (Ps 95, 7-8; Heb 9, 4; Heb 3, 7-8; Heb 3, 15 ). Te riječi pojavljuju se tri puta kako bi se bolje istaknula važnost molitve slušanja. To slušanje pokreće i upreže svu našu inteligenciju, našu volju, našu slobodu, cijelo naše srce i naše tijelo. Vidljivo je kako kršćanska kontemplacija nije neko pasivno stanje, stanje gledatelja. Ona zahvaća cijelo naše biće. Štoviše, kontemplacija slave Kristove budi nam polet kako bismo bili pozorni na unutarnji poziv koji nas pokreće prema Bogu, u nama proizvodi djelatnu poučljivost, posvješćuje nam nebeski poziv (Heb 3, 1) i potiče nas da nastojimo u sebi utišati buku i glasove svijeta te nas pripravlja za ulazak u Kraljevstvo Božje. To je zapravo ona kontemplacija-slušanje koju su iskusili Petar, Jakov i Ivan na brdu Taboru, za vrijeme Isusova preobraženja. Ondje, također, oni su pozvani od viđenja prijeći na slušanje: »[Isus] se preobrazi pred njima: I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. […] Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni. U njemu mi sva milina! Slušajte ga!’ Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše« (Mt 17, 2.5-6). Za nas svećenike, moliti znači također prihvatiti kušnje i patnje. Toliko ih je u našoj službi! Zato, obavljati molitvu od nas zahtijeva često razmatrati muku Kristovu i njegovu slavu u nebu da nas one bodre i ohrabruju kako bismo u vjeri, vedro, i s ljubavlju, prihvatili progonstva, kušnje i 130
VI. Poziv na molitvu
boli neodvojivo povezane sa svećeničkim životom. Dok predvodimo molitvu ili molimo, razmišljajmo o Isusu u Getsemanskom vrtu, koji nas moli govoreći: »Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!« (Mt 26, 38). Razmatranje boli koje je Isus podnio radi grješnika i kontemplacija o njegovoj slavi bit će zacijelo izvor snage da nas ne svlada zamor naših duša. Ne nastoji li uskrsli Isus da upravo to razumiju učenici iz Emausa, razočarani, žalosni i obeshrabreni: »Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« (Lk 24, 26). Zapravo, u vjeri, mi ne kontempliramo slavu Isusovu kao stvarnost koja bi bila izvan nas. Po vjeri, mi smo sigurni da smo već sada postali »sudionicima Kristovim« (Heb 3, 14), da smo već primili »kraljevstvo neuzdrmljivo« (Heb 12, 28) i da smo već dobili »slobodan ulaz u svetinju po krvi Isusovoj – put nov i živ što nam ga On otvori kroz […] svoje tijelo« (Heb 10, 19-20). U kontemplativnu molitvu mi još možemo ući uzevši kao vodiča ovaj poticaj: »Približimo se Bogu«. Riječ je o izvornom i vrlo svećeničkom objašnjenju kontemplativne molitve. Općenito, glede kontemplacije rječnik je statičan. Onaj tko kontemplira u stanju je spokojstva, unutarnjeg odmora i vedre tišine. On ćuti da mu se osjetila stišavaju u duboku i živom pogledu pred božanskim veličanstvom, i pred Bogom stoji u punoj snazi svoje inteligencije, i u nježnosti svoje teologalne ljubavi. No izraz »ići naprijed prema Bogu« ili »približavati se Bogu« ili »stajati pred Bogom« (Post 18, 22-23; Pnz 29, 9; 1 Sam 6, 21; 1 Kr 17, 1) znači neko kretanje: ići, ući, primicati se, približavati se. Da se na131
Za vječnost
znači svećenike, nije rečeno: »To su oni koji kontempliraju o Kristu« ni čak »oni koji zazivaju ime Gospodnje«, nego ih se označava kao one koji se, po Kristu, približavaju Bogu budući da je on vazda živ kako bi se zauzimao za njih (usp. Heb 7, 25). Najživlji poticaj u Poslanici Hebrejima glasi: »Pristupajmo dakle smjelo prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas« (Heb 4, 16). Zato što je taj poticaj najvažniji u cijeloj Poslanici Hebrejima, ponavlja se: »Pristupajmo stoga s istinitim srcem u punini vjere, srdaca […] očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom« (Heb 10, 22). Taj dinamični poziv nama da se približimo Bogu nadilazi običan poticaj na molitvu. On povlači za sobom sav svećenički život i postojanje. On smjera na sve osobniji i intimniji odnos s Bogom, u snazi Kristove žrtve. Poziv da se ide s pouzdanjem i s unutarnjim mirom specifična je oznaka svećeničke situacije u zadivljujućoj novosti. Ona pokazuje prvorazrednu važnost molitve i liturgije, življenih u ozračju sabranosti, tišine, kao unutarnjeg kretanja prema Bogu. Svećenički život, kao kršćanski život, bogoslužna je egzistencija, dakle, i trajni odnos s Gospodinom. Naglasimo koliko kršćanska situacija, ako se promatra bogoštovlje, nesumnjivo izgleda povlašteno u odnosu na situaciju Izraelaca. U Starom zavjetu, organizacija bogoštovlja bila je uređena mnogobrojnim strogim zabranama. Nije bilo dopušteno ići k Bogu. Samom Velikom svećeniku nije bilo dopušteno slobodno ući u svetište da prinese Bogu molitve za narod. Mogao je to učiniti samo jednom godišnje, u vrijeme svečanog obreda pomirenja. Za sve druge zabrana 132
VI. Poziv na molitvu
je bila trajna, pod prijetnjom smrtne kazne (Lev 16, 1-2). Velika novost proglašena u Novom zavjetu, posebno u Poslanici Hebrejima, da je, zahvaljujući Kristu, ulaz slobodan: kršćani i posebno svećenici imaju »parrhesia«, to jest pravo i slobodu pojaviti se pred Bogom, ne, dakako, vulgarno, bez poštovanja i banalizirajući liturgiju, nego sa strahom, udivljenjem, strepnjom, s velikim osjećanjem za posvećenost toga trenutka dodira sa samim Bogom. Pazit će da se prethodno izmire s Bogom i s bližnjima te se prostrijeti kao »dvadeset i četiri starješine pred Onim koji sjedi na prijestolju i klanjaju se njemu – živome u vijeke vjekova; i stavljaju svoje vijence pred prijestolje Božje« (usp. Otk 4, 1). To novo stanje očito proizvodi znatne promjene u liturgiji: odsada Krist uvijek ima apsolutno prvenstvo. On je središte. On je taj koji se iznova prinosi na Križu. On slavi a nas pridružuje svome slavljenju kako bismo ušli u otajstvo njegove muke, smrti i uskrsnuća. Mi, svećenici, samo smo puko oruđe, nadglednici otajstava Kristovih. Mi smo samo čuvari i zaštitnici pologa vjere pomoću Duha Svetoga koji prebiva u nama (usp. 2 Tim 1, 13-14). Tako liturgija jednostavno više nije vanjsko obredno slavlje, nego je duhovni dinamizam koji izbija iz Kristove žrtve. U liturgiji sve kreće od Krista i završava u njemu. Sve je Kristovo djelo, kojemu On pridružuje svoju Crkvu. Stoga je jasno da se poziv pristupiti Bogu po Kristu ponajprije ozbiljuje u kršćanskoj liturgiji. Pravo shvaćena i ispravno življena liturgija daleko je od toga da bude folklor, razmetanje našim kulturnim ili predačkim baštinama. Ona je opus Dei, djelo Božje na naše spasenje. Tako u euharistijskoj liturgiji, najvećoj kršćanskoj 133
Za vječnost
molitvi, mi ulazimo u svetište zahvaljujući krvi i tijelu Kristovom i pod vodstvom našega Velikog svećenika: Krista. S njime mi idemo k Bogu, oživljeni vjerom, ufanjem i ljubavlju. Naša svećenička molitva mora ući u to veliko otajstvo Kristova prikazanja i žrtve. »A ovaj, pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, sjedi zdesna Bogu, čekajući otad dok se neprijatelji ne podlože za podnožje nogama njegovim. Jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene« (Heb 10, 12-14). Poslanica Hebrejima koristi dinamičnu formulu kad kaže: »Po njemu dakle neprestano prinosimo Bogu žrtvu hvalbenu, to jest plod usana što ispovijedaju ime njegovo« (Heb 13, 15). Valja kazati da je »prinijeti« u izvorniku glagol koji opisuje podizanje uvis: »gore podižemo žrtvu«, drugim riječima, kao da smo u kontekstu euharistijskog slavlja. Svakako, euharistija jest najznakovitiji i najvažniji trenutak hvalbene žrtve, ali usmjerenje tada primljeno mora se protegnuti na sav svećenikov život. Cijeli naš dan i sve svećeničko djelovanje moraju biti trajno euharistijsko slavlje, trajna molitva. Vraćamo se ovdje na misli i stajališta koja su draga svetome Pavlu: »Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu« (1 Sol 5, 18). »Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista« (Ef 5, 19-20). »I sve što riječju ili djelom činite, činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu!« (Kol 3, 17). Hvalbena molitva morat će prožeti i zahvatiti svu našu svećeničku egzistenciju i činiti naše trajno prikazanje. 134
VI. Poziv na molitvu
Žrtvovanje je najpotpuniji oblik molitve, najsavršeniji način ulaženja u bliski odnos s Bogom. Krist je pokazao da žrtva prinesena Bogu i požrtvovnost prema braći i sestrama nisu dva odvojena područja našeg postojanja. Njegova žrtva na Križu ujedinila je na najizravniji način dvije dimenzije ljubavi, bivajući istodobno i najprije čin savršene poslušnosti sina prema Bogu i najviši izraz ljubavi prema svojoj braći ljudima. Po Isusovu primjeru i snagom dobivenom u njegovoj žrtvi, kršćanski i svećenički život mora neprestano spajati te dvije dimenzije: prinos molitve i prinos djelotvorne ljubavi. Naglasimo da su ta dva vida utoliko manje odvojiva kad se dobročinstvo prema drugima obavlja i molitvom za njih. Jer molitva jednih za druge vrlo je važan oblik prave kršćanske djelatne ljubavi (Heb 13, 18). P. Albert Vanhoye piše: »Kršćanska molitva nije samo tim otajstvom prosvijetljena zahvaljujući kontempliranju Krista, nego je ona također suobličena i oslonjena na sadašnje Kristovo zauzimanje; On prepoznavajući u nama svoju braću, otvara nam mogućnost pouzdano ići k Bogu i utiskuje u naš život živahnost velikodušnog prinosa.«54 Kao Apostoli, ponizno recimo Isusu: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike« (Lk 11, 1).
Albert Vanhoye, Le Don du Christ. »Lecture spirituelle«, Pariz, Bayard, 2005., str. 48. 54
135
Zaključak
Radost biti svećenik Tijekom ovih razmatranja htio sam dati riječ svetcima, papama, jednom riječju – Crkvi. Dopustite mi na kraju jednu posve osobnu riječ. Htio sam iskazati povjerenje koje imam u vas. Svakog dana, jutrom i večeri, čudim se milosti koju mi je Bog iskazao kad me pozvao da budem svećenik. Svakog dana se čudim: Kako se Isus Krist mogao sagnuti nad moju bijedu? Zašto me je izabrao za svojega svećenika, mene malog dječaka iz Ourousa? Zašto je došao da me potraži u mojemu malom gvinejskom selu? Zašto mene, neznalicu i nedostojna? U sve dane procjenjujem besplatan i nezaslužen dar kojim sam ispunjen. Svijest o tome neprestano je trajno vrelo mira i radosti. Da, svakog dana, mogu slaviti svetu misnu žrtvu, svakog dana uzlazim na kalvariju, s Kristom. Svakog dana umirem s njime na križu. Svakodnevno molim s njime, zagovaram za sav svijet pjevajući časove iz brevijara. Bogoslužje časova je nečuvena riznica jer nam stalno omogućuje povezanost s cijelom 285
Za vječnost
Crkvom, pred Bogom, da mu zahvaljujemo i da mu služimo. Molitva glasom, molitva kao razgovor s Bogom, svakodnevno klanjanje pred Presvetim otajstvom, to je srce života i poglavita svećenikova djelatnost. Je li to težak teret za naša nejaka ljudska ramena? Naravno da je. No kad nas Isus optereti svojim križem, on ga nosi skupa s nama. Htio bih spomenuti jednu važnu uspomenu svojega svećeničkog života. U veljači 1992. na apostolskom putovanju, sveti Ivan Pavao II. došao je u Gvineju, što je popraćeno narodnim slavljem. Dana 25. veljače 1992. sveti papa je na velikom stadionu glavnoga grada za vrijeme mise zaredio trojicu svećenika. U svojoj homiliji izgovorio je snažne riječi koje još i danas odzvanjaju u mojoj duši: »Čaša koju je ispio Krist bijaše njegova krvna žrtva na Golgoti. Tom žrtvom, Krist Sluga izvršio je otkupljenje svijeta. Tako su se potpuno ostvarile riječi koje je Krist upravio svojim učenicima: Sin čovječji ‘nije došao da mu se služi, nego da služi i da svoj život položi kao otkupninu za mnoge’. Svećenik koji slavi žrtvu Tijela i Krvi Kristove mora ući u isti duh služenja: ‘On će biti rob, jednako kao i Sin čovječji’. Svećeništvo koje vi primate, dragi Sinovi, sakrament je služenja: služite Bogu služeći Božjem narodu, svojoj braći i sestrama između kojih vas je pozvao. Odgovorivši radosno na taj poziv, preuzimate lijepu obvezu: slobodno i bez pridržaja, svoju osobu predajete Gospodinu radi njegove Crkve. Odričete se da zasnujete obitelj i posvećujete se potpuno za čistu i punu raspoloživost. Obećajete poniznu poslušnost biskupu koji vas zove u posvećeni red a, po njemu, to jest Crkvi i Kristu, 286
Zaključak
podvrgavate se da biste preuzeli svoj dio zajedničkog poslanja skupa s čitavim svećenstvom. Obvezujete se vjerno sudjelovati u molitvi Crkve da bi vaša služba preko vaše prisnosti s Gospodinom bila nadahnuta i postala plodna. Ta služba sjedinjuje vas na osobit način s Kristom, jedinim Svećenikom novoga Saveza, vječnim Svećenikom. Polaganje ruku posvećuje vas posvema, čitave po daru Duha Svetoga; po pomazanju vaših ruku, on vam je darovan da prinosite Bogu euharistijsku žrtvu, u ime Kristovo (in persona Christi). Cijelo svećenikovo poslanje ima u svome središtu euharistijsku žrtvu. Imajući iz dana u dan udjela u najvišem prinosu Spasitelja, on s njim prinosi cijelo čovječanstvo Ocu koji ga ljubi. Svećenici, vi koji nosite breme djelovati u Kristovo ime, ostanite prožeti njegovom ljubavlju i budite nositelji njegovih darova u vašim susretima i vašim mnogostrukim djelatnostima. Po Gospodinovu primjeru, budite blizu najmanjima, osluškujte i ublažavajte patnje, dijelite radosti vaše braće i sestara. Tako ćete u svijetu biti svjedoci Riječi Života. Slaveći Kristovu žrtvu, preuzimat ćete skrb za spas duša koje će vam biti povjerene, brigu Dobroga Pastira. Zato vam apostol Pavao po riječima koje upućuje svome učeniku Timoteju kaže: ‘Pred Bogom i pred Kristom […] svečano od tebe tražim […]: propovijedaj Riječ. Uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.’ Ne obeshrabri se kad ljudi počnu ‘ne podnositi zdrava nauka’. Ne obeshrabri se… ‘naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni’. 287
Sadržaj Uvod
7
I. Prema reformi klera
17
II. Lijek protiv licemjerja
41
III. Svećenik: ništa i sve
57
IV. Svećeniče, tko si ti?
69
V. Okončati s klerikalizmom
91
VI. Poziv na molitvu
115
VII. Konkretna svetost
137
VIII. Evanđeoski radikalizam IX. Ponovno naći svoje mjesto X. Svećenik i hostija XI. Svećenik: čovjek posvećen, čovjek svetoga XII. Krist, Veliki savršeni svećenik
153 177 195 209 233
XIII. Formirati dušu koja je svećenička
257
XIV. Sin Crkve
271
Zaključak
285