Zajedničko svećeništvo svih krštenih

Elmar Mitterstieler

ZAJEDNIČKO SVEĆENIŠTVO SVIH KRŠTENIH

Koncil 20

Prijevod:

Pero Lovrić

Lektura i korektura:

Petra Zoranović

Prijelom:

Marijan Tkalec

Oprema: Christian T. Belinc

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14

Za nakladnika: Stjepan Brebrić

Tisak: Kerschoffset Zagreb d. o. o.

Naklada: 500

ISBN 978-953-11-1817-0

Tiskano u rujnu 2023.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001190706.

ZAJEDNIČKO SVEĆENIŠTVO SVIH

Za Crkvu bliskosti iz duha

Drugoga vatikanskog koncila

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2023.

Naslov izvornika:

Elmar Mitterstieler, Das Priestertum aller Getauften. Für eine geschwisterliche Kirche aus dem Geist des Zweiten Vatikanischen Konzils

© 2015 Echter Verlag GmbH, Würzburg

www.echter-verlag.de

© za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2023.

Umjesto predgovora

A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu (1 Pt 2,9).

Njemu koji nas ljubi… te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu (Otk 1,5s).

Drugi vatikanski koncil iznova se prihvatio ovih riječi Svetog pisma i time se ponovno nadovezao na jedan važan dio njegove tradicije. Zajedničko svećeništvo svih krštenih bit će jedna od temeljnih tema Koncila. Koncil nam je dao iznova naslutiti usrećujuću puninu kršćanskoga života, koja nam po krštenju pripada – puninu kojoj bitno pripada zajedničko svećeništvo nas svih.

U ovom kontekstu treba podsjetiti na to da se Koncil uvijek obraćao svima: svim kršćanima; cijelom narodu Božjem; cijeloj ekumeni; svim sestrama i braći u židovstvu; svima koji vjeruju u Boga Abrahamova;

Zajedničko svećeništvo svih krštenih

svim religijama čovječanstva... i sa svim ljudima nastojao je ući u dijalog.

Sve to, te učenje Koncila o zajedničkom svećeništvu svih u Crkvi, dakle svih krštenih, koje nas ovdje posebno zanima, od velike je nužnosti za Crkvu današnjice i sutrašnjice. Ova knjiga donosi iz više perspektiva uvod u ovu za Crkvu nezaobilaznu temu i nudi izvorne tekstove za osobno promišljanje i raspravu.1

Biblijski i koncilski citati, kao i citati iz crkvenih dokumenata, žele biti u službi osobnog promišljanja i moguće rasprave u radnim skupinama. Na pojedinim mjestima ostavljeno je i mjesto za moguće bilješke.2

Prije svega bih htio zahvaliti kardinalu Christophu Schönbornu na velikoj potpori i važnim teološkim poticajima, koje sam primio od njega na temu zajedničkog svećeništva. Njegove poticaje preuzeo sam i u ovoj knjizi. Htio bih zahvaliti i svom dugogodišnjem lektoru, gospodinu Herbertu Handwerku – za zanimanje za temu, za poticaje i strpljivu, stručnu pratnju. Subrat p. Gerwin Komma SJ stavio je rado na raspolaganje svoje ovdje objavljeno predavanje. Gospođa mag. Lore Prohaska brižno je iščitala tekst te provela potrebne ispravke. Ovdje oboma iskazujem zahvalnost.

1 Usp. E. M ITTERSTIELER , Das wunderbare Licht, in dem wir leben. Gleichheit, Würde und Priestertum aller in der Kirche, Echter, Würzburg, 32015.

2 Biblijski citati uzeti su iz Jeruzalemska Biblija, KS, Zagreb, 2012. ; koncilski tekstovi potječu iz: Drugi vatikanski koncil –Dokumenti, KS, Zagreb, 2008.

Za kompetentni prijevod na hrvatski jezik zahvaljujem gosp. Peri Lovriću. U tijeku prijevoda njemačkomu originalnom izdanju dodane su manje izmjene, što je preuzeto i u hrvatskom prijevodu.

Sav narod Božji jedna je svećenička zajednica

Intervju kao uvod 3

1. Zašto govor o svećeništvu svih krštenih nalazi još tako malo odjeka u Crkvi?

Drugi vatikanski koncil počeo je na nov i slobodan način govoriti o zajedničkom svećeništvu svih koji su po krštenju iznova rođeni, koji su dakle primili krsno posvećenje, kako ga Koncil zapravo i naziva. No to u Crkvi nije izazvalo samo radost nego i strah da bi time jedan dotad sveti poredak mogao biti ugrožen i urušen. No riječ je upravo o suprotnome. Jer Koncil

3 Tekstovi sljedećih deset odlomaka izašli su kao serija članaka u crkvenim novinama Bečke biskupije »Der Sonntag«. Serija je započela jednim intervjuom i trajala od rujna 2013. do lipnja 2014. Tekstovi su vrlo malo prerađeni te su dodani i izvorni tekstovi.

Zajedničko svećeništvo svih krštenih

kroz zajedničko svećeništvo svih u jednom Božjem narodu ukazuje i poziva na puninu kršćanskog života. Svi vjernici kao i ministerijalno svećeništvo primaju bitnost i život, kao i određeno zvanje, iz izvora krsnog posvećenja i milosti potvrde. Time nikakav sveti poredak nije narušen, nego se ministerijalno svećeništvo samo »šire postavlja« u onome što je zajedno sa svima.

2. Kako izgleda Crkva u kojoj se živi krsno posvećenje?

»Da se u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni... ispunite do sve punine Božje« (Ef 3,17-19). »Do sve punine Božje« – za današnju Crkvu to znači sljedeće: Bliža bi htjela postati, više bratska i sestrinska. Više zajednička. Životnija. Otvorenija u podjeli odgovornosti. (Karl Rahner napisao je već 1965.: »Svaki kršteni posvećeni je dušobrižnik.« To, naravno, vrijedi i u rodno korektnom jeziku, kojeg tada još nije bilo.) Ljudskija i zrelija. Povezanija s Bogom/Kristom. Odgovornija za svijet. Svjesnija i vjerodostojnija... »Sve im bijaše zajedničko« (Dj 2,44ss) – ovdje je riječ o jednoj (ne samo) kršćanskoj pračežnji, koja se – također ovdje u Djelima apostolskim – ne odnosi samo na materijalne stvari.

3.

govor o tome da je svaki kršteni kralj, svećenik i prorok?

Svi mi živimo kao kršćani iz jednog te istog izvora i jedni drugima jednaki smo u vrijednosti i dostojanstvu. Jednaki, u zajedništvu sa svim ljudima, po našem ljudskom dostojanstvu, kojem nas Krist poziva

Kako razjasniti

Sav narod Božji jedna je svećenička zajednica 11

služiti dajući nam u krštenju svoje dostojanstvo. Mi kršćani jedni drugima jednaki smo i u svećeničkom dostojanstvu kao dostojanstvu našeg čovještva, koje nam je u Kristovu svećeništvu neusporedivo otkriveno i priopćeno. »Kršćanski narod – jer je ‘izabrani rod, kraljevsko svećenstvo...’ snagom krštenja ima pravo i dužnost (ius habet et officium)« na puno, svjesno i djelatno sudjelovanje kod liturgijskih obreda –tako Koncil (Sacrosanctum Concilium 14). Ovim se označuje pravo i dužnost/obveza zajedno i svećenički oblikovati i nositi život Crkve.

4. U čemu se razlikuju ministerijalno svećeništvo i svećeništvo svih krštenih?

Iz jednoga jedinog Kristova svećeništva živi i djeluje pastirska služba Crkve, kao i njezina služba jedinstva i vodstva. To je ministerijalno svećeništvo (tako Drugi vatikanski koncil). Naziv »pastirska služba« zasigurno je najprikladniji naziv za ministerijalno svećeništvo. Jer on ne obuhvaća samo, za Crkvu temeljnu, službu jedinstva i vodstva u vjeri i ljubavi nego i ljubaznu brigu za sve kao i za pojedince (usp. Ef 34,15s!) u »radosti i nadi« , u »žalosti i tjeskobi« njihova života (Gaudium et spes 1). Nazvano i Ordo (sakrament episkopata, prezbiterata i đakonata), ministerijalno svećeništvo bitno služi životu raznih zajednica i cijele Crkve u jedinstvu i ljubavi – u službama predvođenja liturgije i sakramenata, u posebnim službama naviještanja, dušobrižništva i vodstva, u aktivnosti Caritasa i drugih socijalnih crkvenih organizacija. Služeći, uime Crkve i ovlašteno od nje, pomaže zajednicama i pojedincima razviti nji-

hov život iz krštenja kao kraljevsko svećenstvo, zajednički ga oblikovati i tako ostvariti puninu kršćanske bitnosti. Nužnost ministerijalnog svećeništva u životu i izgradnji Crkve ne gubi na važnosti. No u mnogim će se vidicima životnije i produbljenije povezati u zajednicu/communio sa svima.

Svi mi smo svećenici

»Krist Gospodin... učinio je novi narod ‘kraljevstvom i svećenicima Bogu i svome Ocu’ (usp. Otk 1,6; usp. 5,9-10). Oni, naime, koji su kršteni, posvećuju se po preporođenju i pomazanju Duhom Svetim u duhovni dom i sveto svećenstvo...« (Lumen gentium 10) te »ud Krista svećenika, proroka i kralja za život vječni« (tako obred krštenja oslanjajući se na Koncil).

Nešto prekrasno, dugo vremena kao izgubljeno, doziva nam Koncil u svijest oslanjajući se na Sveto pismo i naše zajedničko svećeništvo, koje nam iznova daje naslutiti tko smo i što smo po »krsnom posvećenju« (tako Koncil). Svi mi imamo udio na jednom svećeništvu Kristovu; svi smo – muškarci kao i žene – po krštenju posvećeni za svećenike!

Čak i u Crkvi mogu kroz dugo vrijeme postojati »nestale rijeke« – ispod ili neposredno ispod njezine granice svijesti. Zajedničko svećeništvo svih krštenih bilo je tijekom mnogih stoljeća jedna »nestala rijeka«. Crkva ju je Drugim vatikanskim koncilom i uz pomoć bogatstva Svetog pisma i njegove tradicije ponovno iznijela na svjetlo dana.

Začuđujuće je i bolno da se nije dovoljno razvila svijest o zajedničkom svećeništvu svih krštenih i pedeset godina nakon Koncila.

Nedovoljna recepcija

U travnju 2013. godine, cijeli mjesec dana nakon početka pontifikata, komentirao je papa Franjo u jednoj propovijedi u Santa Marti, veoma otvorenim i jasnim

Zajedničko svećeništvo svih krštenih

riječima, recepciju, tj. nedovoljnu recepciju, Drugoga vatikanskog koncila: »Treba jasno reći: Duh Sveti opterećenje nam je. On nas pokreće, drži nas na našem putu, potiče Crkvu da ide naprijed. Ali mi smo kao Petar kod preobraženja ‘Ah, lijepo nam je ovdje biti’. No to ne stavlja nikakve izazove pred nas. Mi želimo da se Duh Sveti smiri, želimo ga pripitomiti. Ali to ne ide. Jer on je Bog i djeluje kao vjetar koji puše kamo hoće. On je Božja snaga, koja nam daje utjehu i snagu ići naprijed. Upravo ovo ‘ići naprijed’ za nas je jako naporno. Udobnost nam puno više odgovara... Koncil je bio jedno veličanstveno djelo Duha Svetoga. Sjetite se pape Ivana: činio se kao dobar župnik, no bio je i poslušan Duhu Svetomu te je započeo ovaj Koncil. Ali danas, pedeset godina poslije, moramo se upitati: Jesmo li izvršili sve što nam je Duh Sveti preko Koncila rekao? Je li se Koncil mogao osjetiti u kontinuitetu i rastu Crkve? Ne! Naprotiv: Mi slavimo ovaj jubilej i čini se da Koncilu podižemo spomenik, ali takav koji nije neugodan, koji nas ne smeta. Ne želimo se promijeniti, te se čuju i glasovi koji ne žele naprijed, već unatrag. To je samovoljno, to je pokušaj pripitomljavanja Duha Svetoga. Time nastaju luda i kljasta srca. (Radio Vatikan 16. 4. 2013.)

Znati tko smo

Isus je bio svjestan svog značenja. I mi trebamo biti svjesni značenja koje kao Crkva i kao pojedinci imamo za ljude i svijet. Dužnost je službene Crkve omogućiti nam znati tko smo kao kršćani. I svi smo pozvani i pred izazovom otvoriti se ovoj kršćanskoj stvarnosti

Sav narod Božji jedna je svećenička zajednica 15

te ne odbijati, možda u strahu od prenaglašenog zajedništva, jedan novi proces učenja. Zajedničko svećeništvo svih krštenih od Koncila »iz krštenja podignuto« pripada u dar proširenja naše kršćanske svijesti: za danas i sutra, za nas same i za služenje ljudima našega svijeta na koje nas Isus sve u Crkvi poziva.

Ako jednu takvu svijest otvoreno, spremno i oduševljeno ne uspijevamo razvijati, strukturalne obnove bit će od male pomoći. * *

Za promišljanje i raspravu

»Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo. Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode - ta moj je sav svijet! - vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet.«

Izl 19,4-6

»Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. ... A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.«

1 Pt 2,4-5.9

Zajedničko svećeništvo svih krštenih

»Njemu koji nas ljubi… te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu.«

Otk 1,5s; usp. 5,10 i s

»(…) kršćanski narod – ‘izabrani rod, kraljevsko svećenstvo [regale sacerdotium], sveti puk, narod stečeni’ (1 Pt 2,9; usp. 2,4-5)«

Sacrosanctum Concilium 14

»Krist Gospodin, veliki svećenik uzet od ljudi (usp. Heb 5,1-5), učinio je novi narod ’kraljevstvom i svećenicima Bogu i svome Ocu‘ (Otk 1,6; usp. 5, 9-10)«

Lumen gentium 10 (usp. 9)

»Onima, naime, koje je [vječni svećenik Isus Krist] prisno združio sa svojim životom i poslanjem, Krist je također dao udjela u svojoj svećeničkoj službi radi vršenja duhovnoga bogoštovlja da Bog bude proslavljen, a ljudi spašeni. Zbog toga su laici, kao oni koji su Kristu predani i Duhom Svetim pomazani, pozvani i opremljeni kako bi se u njima proizveli uvijek obilniji plodovi Duha.«

Lumen gentium 34

Jednako dostojanstvo

»Jedan je dakle izabrani Božji narod: ’jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje‘ (Ef 4,5); zajedničko je dostojanstvo udova zbog njihova preporoda u Kristu… prava jednakost s obzirom na dostojanstvo i s obzirom na svim vjernicima zajedničko djelovanje u izgradnji Kristova Tijela« (Lumen gentium 32). Vrlo slično već papa Leon Veliki (†461.): »U jedinstvu vjere i krštenja uživamo bez razlike jednakost i zajedničko dostojanstvo.«

Koncil ima pred očima jednu Crkvu bliskosti. Crkvu u kojoj svi, bez obzira na kojem položaju, posjeduju po krštenju jedno jedino, za sve jednako, dostojanstvo. Djelovanje i zalaganje svih pojedinih u Crkvi i za Crkvu ima također jednaku vrijednost!

U Crkvenom pravu iz 1917. klerici su još bili jedini legitimni nositelji crkvenog djelovanja, a o pravima svih ostalih bilo je govora samo u pojedinačnim slučajevima. Na njegovo mjesto dolazi 1983. jedan novi Zakonik crkvenog prava, sastavljen u duhu Koncila. Od neprocjenjive je važnosti korak koji čini Koncil u naviještanju takve temeljne jednakosti svih krštenih.

Iako duboko ukorijenjena u Svetom pismu i u povijesti uvijek iznova spominjana ili čak promicana, tek je u našim danima od najvećeg crkvenog autoriteta mogla biti jasno izražena. U isto vrijeme ni u kojem slučaju nije umanjila značenje ministerijalnog svećeništva u Crkvi!

Ipak će trebati još vremena i napora dok ova temeljna

jednakost svih, »s obzirom na dostojanstvo i na djelovanje zajedničko svim vjernicima u izgradnji Kristova

Tijela«, ne postane samorazumljivo opće dobro Crkve.

Zajedničko svećeništvo svih krštenih

Ljudsko i kršćansko dostojanstvo

Koncil je mislio i govorio izričito u smislu ljudskog dostojanstva svih – misao koja se (sasvim sigurno i iz kršćanske pozadine) razvila u novom dobu, prije svega od doba prosvjetiteljstva do Povelje Ujedinjenih naroda iz 1948. Ono što su Ujedinjeni narodi izrazili u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, doživljava unutar Crkve svoj vrhunac u izjavama Koncila. Strastveni osjećaj za jednakost svih pripada u nezamjenjive karakteristike Koncila.

Teška nedjela posljednjih godina i desetljeća itekako su nas poučila kako neumoljivo i principijelno ljudska prava Povelje pripadaju i trebaju pripadati u Crkvu. U suprotnom ne bi bila Kristova Crkva! Ljudsko i kršćansko dostojanstvo duboko pripadaju jedno drugom; međusobno se nadahnjuju, pomažu i podupiru i to trebaju uvijek iznova oduševljeno činiti. Kroz jasno zauzimanje za jednakost, dostojanstvo i vrijednost svih, i u osobi i u djelovanju, Koncil mijenja »krajolik« Crkve. Jer Isusov Duh, sam Duh Božji, obnavlja bez prestanka ne samo lice zemlje (Ps 104,30), nego –uvijek iznova i često neumoljivo – i lice Crkve. I samo tako, usmjereno na ljudska prava i dostojanstvo, može naše zajedničko dostojanstvo iz krštenja, naše kršćansko življenje svagdašnjice i blagdana, biti uistinu kraljevsko-svećeničko!

Raširena bojazan

U malo riječi može se raspršiti jedna raširena bojazan. Novozavjetno svećeništvo svih u Isusu uvelike pret-

Sav narod Božji jedna je svećenička zajednica 19

hodi reformaciji. Katolička Crkva do danas ne vidi proturječja u pridržaju predvođenja euharistije zaređenim službenicima. Dakle, u vezivanju ovog oblika službenih čina jednog svećeništva Crkve, zajedno s upravljanjem ostalim sakramentima, na Sveti red i time na službu upravljanja u Crkvi. Kao »ministerijalno svećeništvo« pripada prezbiterat u pastirsku službu, tj. u službu upravljanja – tako Koncil. Isus ga je dao Crkvi kao potporu za njezino upravljanje, njezin put i njezinu izgradnju. Njegov ministerijalni i specifični svećenički karakter uvezan je u »svećeničku zajednicu« i u njoj utemeljen, tj. u čitavoj Crkvi (Lumen gentium 11). Među raznim obilježjima jednog Isusova svećeništva u našem kršćanskom svećeništvu ne postoji nikakav odnos suparništva.

* *

Za promišljanje i raspravu

»Uistinu, svi ste sinovi Božji, po vjeri u Kristu Isusu. Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!«

Gal 3,26-28

»Jedan je, dakle, izabrani Božji narod: ‘Jedan Gospodin, jedna vjera, jedan krst’ (Ef 4,5); zajedničko je dostojanstvo udova zbog njihova preporoda u Kristu, zajednička milost djece, zajednički je poziv

Zajedničko svećeništvo svih krštenih

na savršenstvo, jedno spasenje, jedna nada i nepodijeljena ljubav. Nema, dakle, nikakve nejednakosti u Kristu i u Crkvi s obzirom na podrijetlo i narodnost, na društveni položaj i spol, jer ‘nema ni Židova ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muškarca ni žene. Svi ste vi naime jedno u Kristu

Isusu’ (Gal 3,28 gr.; usp. Kol 3,11). Ako, dakle, u Crkvi svi i ne idu istim putem, svi su ipak pozvani na svetost i po Božjoj su pravednosti zadobili jednaku

vjeru (usp. 2 Pt 1,1). Premda su neki po Kristovoj volji za druge određeni kao učitelji, djelitelji otajstava i pastiri, ipak među svima vlada prava jednakost s obzirom na dostojanstvo i s obzirom na svim vjernicima zajedničko djelovanje u izgradnji

Kristova Tijela.«

Lumen gentium 32

»Ministerijalno svećeništvo jedno je od sredstava

koje Isus koristi za službu svome narodu, ali naše veliko dostojanstvo izvire iz krštenja, koje je dostupno svima. ... U Crkvi funkcije nisu [usp. već Ivan Pavao II.!] povod za uzdizanje jednih nad drugima.«

Papa Franjo, Apostolska pobudnica

Evangelii gaudium, 104

Iz vode i Duha posvećeni za svećenike – krsno posvećenje

U apostolskoj pobudnici »Evangelii gaudium« naglasio je papa Franjo, u duhu Koncila, veliko značenje krštenja: po krštenju svi u Crkvi imamo jednako dostojanstvo – svi mi, žene i muškarci, zajedno s našim crkvenim službenicima.

Isus dijeli s nama sve

Krštenje nam zaista poklanja novi i ispunjujući život. Život ispunjen vrijednostima. Po krštenju smo udovi Božjeg naroda. To je jedna velika radost. A prije svega smo po krštenju udovi Kristovi. To je radost nad svim radostima. Jer Krist je u svojoj ljubavi došao da bi u našoj stalno ugroženoj egzistenciji s nama dijelio naš i svoj život. Već Isusovo krštenje (Mk 1,9ss; Iv 1,32) daje nam naslutiti kako se duboko Isus s nama povezao, da bi, među nas uronjen u sve naše, dijelio sa svima nama sve što je njegovo.

Po vjeri u njega i po krštenju u njegovo ime, po uranjanju u njegovu smrt i u novi život njegova uskrsnuća, ostvaruje se naše puno zajedništvo s njim. Mi postajemo loze na njemu, koji je trs – tako tijesno srasli s njim da nas njegov život i njegov duh bez prestanka prožimaju i daruju nam život.

Tako on s nama dijeli sve, sve što posjeduje. Svoje najdragocjenije, svoga Oca i očinsku kuću, svoje sinovstvo i ljubav kojom ga Otac voli – sve to dijeli sa svima nama, svojim bezbrojnim sestrama i braćom. Dijeli s nama neograničeno i svoj Duh, svoj čitav ži-

Zajedničko svećeništvo svih krštenih

vot, svoje djelovanje, svoju radost i svoju slavu. Svoju pastirsku službu također, svoje dostojanstvo kralja, proroka i svećenika – i to dijeli sa svima nama. Kod pomazanja krizmenim uljem, neposredno nakon čina krštenja (osim kod krštenja odraslih, zbog podjele sakramenta potvrde istim krizmenim uljem), izgovaraju se prekrasne riječi, kojima se uglavnom pridaje malo pozornosti: »On [svemogući Bog] te maže krizmom spasenja da se pribrojiš njegovu narodu i ostaneš ud Krista svećenika, proroka i kralja za život vječni.«

Krštenje = krsno posvećenje

Krizmeno je ulje posvetno ulje u Crkvi. Pomazanje krizmom upućuje na to da smo u krštenju svi primili jedno posvećenje. Koncil se za krštenje više puta koristi nazivom »krsno posvećenje«! Krštenje je sakrament posvećenja – ono je temeljni posvetni sakrament Crkve. Svi ga kršćani primaju. Svećenici, kraljevi i proroci bivaju pomazani. U pomazanju krštenja u ime Isusovo, i u njegovu Duhu, svi bivamo pomazani za kraljeve i proroke i posvećeni za svećenike i svećenice. Krštenje je »svećeničko ređenje« za sve nas, koje se potom razvija u različitim zvanjima. Koncil jasno kaže: »Jer se posvećuju po preporođenju [= krštenju] i pomazanju Duhom Svetim u duhovni dom i sveto svećenstvo« (Lumen gentium 10). Slično je rekao već papa Leon (†461.): »Svi, koji su u Kristu nanovo rođeni, po znaku križa postaju kraljevi, dok ih pomazanje Duhom Svetim posvećuje za svećenike.«

Utjelovljenje (Očovječenje)

Krštenje je temeljni sakrament i ugaoni kamen našeg kršćanskog života. I svećeništvo iz krštenja nas svih to će se bogatije i učinkovitije razviti, što više mi sami otkrijemo kršćansku temeljnu dinamičnost dijeljenja, iz koje smo od Isusa primili naš novi život. Postati čovjek u svakidašnjem (!) dijeljenju i darivanju. U ljubavi njegova nikad završenog silaska i utjelovljenja (očovječenja) izvor je njegova životvornog dijeljenja sa svima nama i kroz nas želi biti dovršeno. * *

Za promišljanje i raspravu

»Majka Crkva živo želi da se svi vjernici privedu punom, svjesnom i djelatnom sudjelovanju u bogoslužnim slavljima koje zahtijeva sama narav bogoslužja i na koje kršćanski narod – ‘izabrani rod, kraljevsko svećenstvo [regale sacerdotium], sveti puk, narod stečeni’ (1 Pt 2,9; usp. 2,4-5) – snagom krsta ima pravo i dužnost.«

Sacrosanctum Concilium 14

»Oni, naime, koji u Krista vjeruju, po riječi živoga Boga ponovno su rođeni ne iz raspadljivoga, nego iz neraspadljivoga sjemena (usp. 1 Pt 1,23), ne iz puti, nego iz vode i Duha Svetoga (usp. Iv 3,5-6)

te su konačno postavljeni ‘izabranim rodom, kraljevskim svećenstvom, svetim pukom, stečenim

Zajedničko svećeništvo svih krštenih

narodom, … nekoć ne-narod, a sada Božji narod’ (1 Pt 2,9-10).«

Lumen gentium 9

»Oni, naime, koji su kršteni, posvećuju se po preporođenju [= krštenju] i pomazanju Duhom Svetim u duhovni dom i sveto svećenstvo.«

Lumen gentium 10

»[Laici] su krstom pritjelovljeni Kristu i ustanovljeni kao Božji narod, a na svoj su način učinjeni dionicima Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe [munus]…«

Lumen gentium 31

»Duh Sveti, koji po sjemenkama Riječi i po propovijedanju evanđelja poziva Kristu sve ljude i budi u srcima posluh vjere, u krilu krsnog vrela na nov život rađa one koji vjeruju u Krista, on ih sakuplja u jedan Božji narod, koji je ’izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk i narod stečeni‘ (1 Pt 2,9).«

Ad gentes 15

»Već su doduše u posvećenju krstom [baptismatis consecratione], poput svih Kristovih vjernika, primili biljeg i dar tako velikoga zvanja i milosti da uza svu ljudsku slabost mogu i moraju ići za savršenstvom prema Gospodnjoj riječi: ’Budite, dakle, savršeni kao

što je savršen Otac vaš nebeski!‘ (Mt 5,48).«

Presbyterorum ordinis 12

Jedno kršćansko svećeništvo

Komadić povijesti

U spisima Novoga zavjeta, koji nam svjedoči i navješćuje radosnu vijest o Isusu, riječ »svećenik« koristi se kao naziv samo za Isusa (Poslanica Hebrejima) i za zajednicu onih koji u njega vjeruju (Prva Petrova poslanica i Ivanovo Otkrivenje). Nigdje u Novom zavjetu ne koristi se naziv »svećenik« za nekoga kršćanskog nositelja službe. Kod ovih službi radi se o zadaćama upravljanja i kvalificiranog poučavanja i naviještanja.

Nalazimo nazive starješina (= prezbiter), predstojnik, voditelj, pastir, episkop (usp. poslije i listu Ef 4,11). Naziv »svećenik« kao naziv za crkvenu službu ne nalazimo. Riječ »svećenik« kao oznaka crkvene službe, tj. određenoga kršćanskog staleža, očito je strana Novom zavjetu. Tako smijemo i moramo reći: sudjelovanje na Isusovu svećeništvu pripada, prema Novom zavjetu, u onu temeljnu kršćansku »opremu«, koju on u krštenju daruje svim vjernicima.

Daljnji razvoj u ranoj Crkvi počeo je nasuprot tomu stavljati drugačije naglaske. Zajedničko svećeništvo svih kršćana bilo je svima poznato. No još –na temelju Starog zavjeta kao i pod utjecajem okoline i arhetipsko – pravo svećeništvo nije bilo zamislivo, osim u obliku jednoga vlastitog, s odgovarajućim autoritetom povezanog staleža. Tako je svećeništvo u općoj svijesti postajalo i ostalo, de facto i strukturalno, sve više i više pridržano ministerijalnome hijerarhijskom svećeništvu. Drugi vatikanski koncil, koji se bitno odlučio za teologiju Božjeg naroda, ponovno se

Zajedničko svećeništvo svih krštenih

okrenuo zajedničkom svećeništvu svih krštenih. Ulogu ministerijalnog svećeništva ni u kojem slučaju nije htio umanjiti, nego je smatrao bitnim Crkvi i njezinu djelovanju dati novi impuls. Smatrao je da je vrijeme dopustiti da ono izvorno zajedničko ponovno poteče svima, da se ojača i učini iznova jasnije prepoznatljivim i plodnim.

Ono što se svima ponovno daruje Svima nama, svakoj ženi i svakomu muškarcu, koji smo kršteni u ime Isusovo, ponovno se daruje svijest da u njemu imamo slobodni pristup Bogu. Svima nama iznova se daruje svijest da nam je, i ako nismo dio ministerijalnog svećeništva, u ruke dana jedina žrtva koja, povezana s Isusovim predanjem, još može postojati: naše samopredanje. Odgovornosti svih nas ponovno se poklanja dar oproštenja i pomirenja, koji dugujemo svim ljudima, pošto smo u krštenju i sami bezuvjetno primili oproštenje Božje za koje uvijek iznova možemo moliti. Za sve nas, žene i muškarce, u ministerijalnom svećeništvu ili ne, vrijedi zadaća naviještanja – svim ljudima donijeti »radost evanđelja«, bez obzira na to gdje i na koji način. Iznova se svima nama poklanja i dar posredovanja: u našoj svagdašnjici, u našoj osobi, u našoj ljubavi utjeloviti i prenijeti ljubav Božju, koju nam on u Isusu uvijek i iznad svega daruje – onu ljubav koju je stavio u čovještvo svih nas; u našoj molitvi zagovora zauzimati se jedni za druge te naš svijet i njegove potrebe donijeti pred njega.

Ovih pet (zasigurno ne jedinih) značajka svećeničkog djelovanja obilježuju nama svima zajedničko kršćansko svećeništvo. Ministerijalno svećeništvo Crkve

živi također iz ovih istih izvora. Tako će slobodni pristup, naše samopredanje, oproštenje, naviještanje te posredovanje u ljubavi i zagovorna molitva biti sadržaj sljedećih pet poglavlja.

Za promišljanje i raspravu

Ne samo svećeništvo, nego i pet upravo spomenutih, bitno svećeničkih obilježja cijelog naroda Božjeg vrlo

lijepo izražena su u sljedećem tekstu koncilske konstitucije o Crkvi (pri čemu oproštenje i posredovanje u ljubavi svagdašnjice treba pripisati svjedočenju za Krista):

»Krist Gospodin, veliki svećenik uzet od ljudi (usp. Heb 5,1-5), učinio je novi narod ‘kraljevstvom i svećenicima Bogu i svome Ocu’ (Otk 1,6; usp. 5,9-10).

Oni, naime, koji su kršteni, posvećuju se po preporođenju i pomaazanju Duhom Svetim u duhovni dom i sveto svećenstvo da po djelima kršćanskoga

čovjeka prinose duhovne žrtve te naviještaju silna djela onoga koji ih je iz tame pozvao u svoje divno svjetlo (usp. 1 Pt 2,4-10). Stoga neka svi Kristovi učenici, ustrajući u molitvi i zajedno hvaleći Boga (usp. Dj 2,42-47), prikazuju sami sebe kao živu, svetu i Bogu ugodnu žrtvu (usp. Rim 12,1); neka po svoj zemlji svjedoče o Kristu te onima koji to budu

Zajedničko svećeništvo svih krštenih

zahtijevali obrazlažu onu nadu u vječni život koja je u njima (usp. 1 Pt 3,15).«

Lumen gentium 10

»(…) u njemu [Kristu], naime, svi vjernici tvore sveto i kraljevsko svećenstvo [sanctum et regale sacerdotium], po Isusu Kristu prinose duhovne žrtve Bogu i naviještaju čudesna djela onoga koji ih je iz tame pozvao u svoje divno svjetlo.« [usp. 1 Pt 2,5 i 9].

Presbyterorum ordinis 2

Svi kršteni imaju udio na »tria munera«, na tri Kristove službe:

»U Crkvi postoji različitost službi, ali i jedinstvo poslanja. (…) A budući da su laici dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe [munus], oni u Crkvi i svijetu vrše svoj dio u poslanju svega Božjega naroda.« [usp. Lumen gentium 31].

Apostolicam actuositatem 2 (usp. Lumen gentium 31)

»Neka, dakle, misionari kao Božji suradnici [usp. 1 Kor 3,9] podižu takve zajednice koje će, živeći dostojno poziva kojim su pozvane [usp. Ef 4,1], izvršavati od Boga im povjerenu svećeničku [sacerdotale], proročku i kraljevsku službu [munera]. Na taj način kršćanska zajednica postaje znakom Božje prisutnosti u svijetu: ona, naime, euharistijskom žrtvom neprestano prelazi s Kristom k Ocu te skrbno hranjena riječju

Božjom pruža svjedočanstvo za Krista, ukratko, ona kroči u ljubavi i plamti apostolskim duhom.«

Ad gentes 15

Tri Kristove službe karakteristične su i za ministerijalno svećeništvo Crkve:

»Prezbiteri su [kao prije svega i biskupi: Lumen gentium 21], naime, po svetom ređenju i poslanju, koje primaju od biskupa, promaknuti u službu Kristu učitelju, Svećeniku [sacerdos] i Kralju; oni su dionici njegove službe, po kojoj se ovdje na zemlji Crkva neprestano izgrađuje u Božji narod (…)«

Presbyterorum ordinis 1

Na službe Isusa Krista, koji je postao sluga svih, poziva se, naravno, i đakonska služba:

»Ojačani sakramentalnom milošću, oni [đakoni], naime, služe Božjem narodu u zajedništvu s biskupom i njegovim prezbiterijem.«

Lumen gentium 29

Zajedničko svećeništvo svih krštenih

Slobodni pristup

Daru vjere i krštenja možemo zahvaliti, u zajedništvu s Isusom, za svećeništvo nas svih. Ono se očituje u našem slobodnom pristupu Bogu: u našoj molitvi i u svemu što pripada na naš život. Spominjem ovo kao prvu značajku naše svećeničke ovlasti u Isusu, jer je to od temeljne važnosti, upisano u dubinu našeg bića.

Približiti se Bogu na poseban način bilo je uvijek i u raznim kulturama, kao i u ozračju ranog kršćanstva, značajka i povlastica svećenika i svećenica. Sve do danas svećenik se nadaleko razumijeva kao nekoga tko se »bolje razumije« u stvari o Bogu i čija je molitva prodornija, jer on posjeduje poseban pristup božanskom. Ova svećenička sposobnost, ispravno kršćanski shvaćena, pripada ipak svim krštenima u istoj mjeri.

U trenutku Isusove smrti, na Lubanjskoj gori izvan grada, »zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje« (Mt 27,51). Isus je kao Sin kroz predanje svog života dospio u svetište »iza zavjese«, u neposrednu Božju blizinu, bez ikakva ograničenja, »pred lice Božje«; i sve koji u njega vjeruju uzeo je sa sobom.

»Nego, ovo je savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim... I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: ’Spoznajte Jahvu!‘, nego će me svi poznavati, i malo i veliko - riječ je Jahvina« ( Jr 31,33s; usp. Heb 8,10s; 1 Iv 2,27; Lumen gentium 9). Sam Isus poziva se na Iz 54,13:  »Svi će biti učenici Božji« (Iv 6,45). On nam daruje »slobodni pristup Ocu« (Ef 2,17s; 3,12).

Daruje nam, u slobodi svoje vlastite molitve, da se i mi molimo Bogu: »Oče naš«, »Abba«, dragi Oče; ne-

Sav narod Božji jedna je svećenička zajednica 31

posredno, bez instancija, u »slobodi djece Božje«, kao kćeri i sinovi, kao sestre i braća s njim u Očevu domu.

Poruka o slobodnom pristupu nudi pristup i stanove svima. Ona nadilazi naša često ograničena međuljudska iskustva. Ona živi u pogledu na Isusa. Živi tamo gdje mi kršćani dobrotu vjerodostojno živimo, gdje smo pristupačni i omogućujemo život. Živi u protivljenju mržnji i ravnodušnosti, društvenom isključivanju i podjelama, bezdušnosti birokracije i nedodirljivosti onih u čijim rukama leži moć i odluke. U protivljenju također nekim nedodirljivostima u Crkvi i prema njoj.

»Svijet je tako pun Boga. Iz svih pora stvari kao da izvire nama ususret.« Jer on jest i ostaje »izvorište« našeg života i »želi slaviti susret« (Alfred Delp). I tamo gdje su ljudi u neslaganju s Crkvom, i tamo gdje su se distancirali od mnogih područja crkvenoga života, prati ih Bog i sluša, ljubazno i neposredno im je blizu i daje se pronaći. * *

Za promišljanje i raspravu

»Evo dolaze dani - riječ je Jahvina - kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti Novi savez. Ne Savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, Savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov - riječ je Jahvina. Nego, ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana - riječ je Jahvina: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog

Zajedničko svećeništvo svih krštenih

njihov, a oni narod moj. I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: ’Spoznajte Jahvu!‘ nego će me svi poznavati, i malo i veliko - riječ je Jahvina - jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.«

Jr 31,31-34; usp. Heb 8,8-12; 1 Iv 2,27

»Kad molite, govorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!«

Lk 11,2-4

»Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!«

Mk 14,36

»Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni.«

Iv 6,45

»I dođe [Isus Krist] te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu, jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu... U njemu, s pouzdanjem po vjeri u njega, imamo slobodan pristup.«

Ef 2,17-18; 3,12

»Stoga si je za narod izabrao izraelski narod, s njime je sklopio Savez i postupno ga poučavao, tako da mu je u njegovoj povijesti otkrivao sebe i naume

Sav narod Božji jedna je svećenička zajednica 33

svoje volje te ga za sebe posvećivao. Sve se to, međutim, dogodilo kao priprava i pralik onoga novoga i savršenoga Saveza, koji se trebao sklopiti u Kristu, i punije objave koja je trebala biti predana po samoj Božjoj utjelovljenoj Riječi. ’Evo dolaze dani, govori Gospodin, i sklopit ću s domom Izraelovim i domom Judinim Novi Savez… Stavit ću Zakon svoj u nutrinu njihovu i zapisat ću ga u srce njihovo i bit ću im Bogom, a oni će mi biti narodom… Svi će me, naime, poznavati, od najmanjega do najvećega, govori Gospodin‘ ( Jr 31,31-34).«

Lumen gentium 9

»Stoga neka svi Kristovi učenici, ustrajući u molitvi i zajedno hvaleći Boga (usp. Dj 2,42-47) (…)«

Lumen gentium 10