Ljiljana Matković-Vlašić
Zašto sam slikala?
Korektura: Dario Bumbar Grafičko uređenje i oprema: Christian T. Belinc Slike autorice fotografirao: Marko Vlašić
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić © Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2021. Tisak: Kerschoffset Zagreb d. o. o. Naklada: 500 ISBN 978-953-11-1432-5 Tiskano u ožujku 2021. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001089263.
Ljiljana Matković-Vlašić
Zašto sam slikala? Otkrivanje umjetnosti
K r š ć a nsk a sa da š n j o st Zagreb, 2021.
SADRŽAJ
PROLOG
7
NAPOMENA PRIJE POČETKA
9
KAKO JE POČELO
11
VELIKI SLIKARSKI SNOVI I SUSRET S VELIKIM SLIKAROM
21
DALJNJA OTKRIĆA
45
PUTOVANJA KAO IZVOR NADAHNUĆA
59
SMISAO PORTRETIRANJA
91
OPET KNJIGE, SLIKE, IZLOŽBE, SUSRETI
105
EPILOG KOJI TO NIJE
137
EPILOG KOJI TO JEST
159
KAZALO IMENA
171
ZAHVALA
175
SLIKOVNI PRILOG
177
BILJEŠKA O AUTORICI
189
PROLOG CESTE UVIJEK NEKAMO VODE Već u naslovu svoje knjige autorica postavlja pitanje: »Zašto sam slikala?« Je li odgovor dan u sentenciji koju navodi u Napomeni prije početka, a za koju, jer nema potpisa, držimo da je njezina? Očito. Štoviše, složili bismo se s tom sentencijom koja, ukratko, slikaru želi da bude i pisac, a piscu da bude i slikar. Polazeći od tih premisa, Ljiljana Matković-Vlašić ispovjedno, autobiografski, mudro i pronicljivo niže pred čitateljem svoje poglede, razloge, povode i poticaje koji su je navodili na slikanje, ali i više od toga. Ona promišlja o umjetnosti općenito, a zapravo promišlja o životu. Knjiga je u isto vrijeme i književno i teoretski vrijedna. Autorica pisanju pristupa s izraženim poetskim perom, što će nas se dojmiti. Štoviše, gdjekad ćemo morati zastati nad uvidom, sintagmom ili poetskom izvornošću. 7
U prologu autorica navodi misao mirotvorca, filozofa, pjesnika i umjetnika Lanze del Vasta koji je rekao kako je prašina na cesti na svojemu mjestu, ali nije na svojemu mjestu ako je na stolu ili tanjuru. Na to dodaje: »Čini mi se da sam ponekad brisala prašinu s ceste.« Što je ta prašina s ceste? To ćemo djelomično otkrivati u knjizi, a djelomično slutiti iz onoga što nije rečeno, ali se naslućuje između redaka. Kad kaže: »Voljela sam ceste, jer one uvijek nekamo vode«, možemo u to vjerovati, jer će nas autoričini uvidi uvjeriti da je krenula na put duha, na put lijepoga i umjetničkog, s tek naznačenom slutnjom kamo bi je mogao dovesti, ali i s izraženom voljom da na tom putu ustraje. Anton Šuljić
8
n a p o m e n a p r i j e p o č e t ka
Poneki slikar bio bi bolji slikar da je bio i pisac, a poneki pisac bio bi bolji pisac da je bio i slikar.
Preveliko je ono o čemu želim progovoriti. Pa ipak, pokušat ću. Doduše, zazirem od nostalgije. Prošlost mi je poput osobe koju cijenim, ali ne volim previše. Silni dnevnici koje sam pisala opterećuju me i rijetko sam, ako uopće jesam, raspoložena čitati ih. No željela bih sve staviti na svoje mjesto. Jer sve i ima svoje pravo mjesto na koje ništa drugo ne bi smjelo doći. Lanza del Vasto, mirotvorac, filozof, pjesnik i umjetnik, rekao je da je prašina na svojemu mjestu kad je na cesti, ali nije na svojemu mjestu kad je na stolu ili tanjuru. Čini mi se da sam ponekad brisala prašinu s ceste. 9
Voljela sam ceste jer one uvijek nekamo vode. Sada gledam te ceste na platnima koja sam naslikala. A svoje sam slikanje zatajila kao da je bilo uljez u životu. Držala sam da riječi imaju veću moć od slike, da riječi mijenjaju svijet. Kao da me nosila silovita rijeka koja nije dopuštala skretanja. No uvijek me dočekala moja najsretnija ljubav – slikarstvo. Autorica
10
K a ko j e p o č el o
9
P
očetci su važni, ali samo ako imaju nastavak. Ne moraju uvijek značiti prijelomni trenutak. Svatko može u mnoštvu događaja otkriti i nešto presudno za svoj život. To se tek poslije otkriva. Obična radnja, običan susret, obična rečenica i sve biva drugačije, kao da se pojavio neki novi režiser životnoga filma.
Zahvaljujući običnom kalendaru, koji je bio na zidu
obične kuhinje, nastalo je likovno djelo koje je ušlo u moj život kao nimalo običan gost. Kalendar je za sve kriv.
Moj je tata svako jutro prije polaska na posao u svoju
apoteku, bacao pogled na kalendar u kuhinji. Vjerojatno da provjeri datum. Usput bi vidio lijepu sliku u boji, fotografiju nekog hrvatskog krajolika, koja je svaki mjesec bila drugačija. Tim banalnim zagledanjem kalendara počinjao mu je radni dan. Jednoga travanjskog jutra 1959. godine slike nije bilo, samo praznina na njezinu mjestu. Krivac sam bila ja. Jednostavno sam sve slike 13
maknula, što nije bilo teško jer su bile lagano zalijepljene samo malim gornjim dijelom. A poslala sam ih u Belgiju svojoj korespondentici Annie. Još u gimnaziji dobili smo različite adrese s francuskog jezičnog područja da dopisivanjem usavršimo svoj francuski. Htjela sam Annie pokazati kako je lijepa moja domovina. Nisam znala što su te slike značile mojem tati. »Kako si mogla maknuti te slike? Svako sam ih jutro gledao prije odlaska u apoteku«, negodovao je tata. Zaista, nagrdila sam kalendar tim svojim postupkom. U travnju nabaviti novi, isti takav, teško je, ako je uopće moguće. No dosjetila sam se kako ću to popraviti.
U ladici pisaćeg stola godinama su se vukli masni
uljani pasteli s kojima nisam znala što započeti. Kad smo u svemu oskudijevali, poslao ih je mamin ujak iz Amerike, kojega smo zvali Ujac. Sada će pasteli konačno poslužiti nečem korisnom. Tata će se iznenaditi. Praznine u kalendaru, naime, ispunila sam »svojim slikama« koje, doduše, nisu mogle konkurirati onim lijepim fotografijama u boji. Sada je tu bio zalaz sunca, neka livada s cvijećem, lik neke žene s rupcem na glavi, sve kič da ne može biti gori... nema više praznina... Pa 14
nestat će i praznine u mojemu životu... Zapravo, toga travnja 1959. nastavila sam raditi na svojem likovnom »otkriću«, kažem tako, jer otkrila sam neko posebno zadovoljstvo u tom radu. Kao da stvaram nešto zaista važno. Ostalo mi je u sjeni kako je tata reagirao na te moje nespretne uratke. Ta je godina značila kopernikanski obrat, jer mi je u život na široka vrata ušla umjetnost.
Tata mi je za imendan poklonio tempere. Time je
pokazao da cijeni moje nespretne crteže na kalendaru. Tako je započela velika ljubav u mojem životu – slikarstvo, zapravo avantura sa slikarstvom, jer sve su velike ljubavi, ustvari, avantura. Ta ljubav znači ne samo slikati nego i odlaziti na likovne izložbe, čitati o slikarstvu, razgovarati o slikarstvu, misliti na slikarstvo... Sve to bez ikakve tjeskobe, straha, ljubomore, dosade... davalo mi je osjećaj unutarnje slobode.
Temperama slikam jabuke, breskve, limune... promatram
boje i tonove tih plodova... cvijeće mi poput živih bića priča... za svaki cvijet miješam posebnu boju, premda su svi cvjetovi bili žuti... to njihovo žutilo ipak nije isto... 15
Autoportret u plavom, 1971., ulje na platnu, 38 × 48 cm
Pogled iz atelijera, 1964., ulje na platnu, 36 × 33 cm