Zemlja staza nebeska by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Fabrice Hadjadj

Bog je u svakoj stvari, i to najdublje. (usp. Toma Akvinski, Summ. Theol. I, q. 8, art. 1)

■ Vjera zlih duhova ili ateizam koji je premašen (2013.) ■ Raj na vratima. Ogled o radosti koja uznemiruje (2015.)

Sve je znak i upućuje na nešto onkraj ili preko sebe. Korijen nekog cvjetića, kao i lavljeg zuba, korijeni se u Misteriju. Pripaziti, dakle: naslov koji sam odabrao ne kaže da je zemlja staza prema nebu, nego da je zemlja staza nebeska, proizvod neba. Jer to što vidimo, nebo je uobličilo stvaranjem; bilo da su to najmanje stvari, Bog tu sebi gradi novo prebivalište. Stoga, ako bismo se ograničili da zemlju vidimo samo kao put prema nebu, pogriješili bismo.

■ Kad se sve tako ima raspasti. Razmišljanja o svršetku kulture i moderniteta (2019.) ■ Što je to obitelj? Slijedom transcendencije u gaćama i drugih ultraseksističkih pogleda (2020.)

»Ora et labora. To je benediktinsko geslo, ključ života ispunjena blagoslovima. Moli i radi. Kontempliraj i obrađuj zemlju. Obrađuj dušom i kontempliraj rukama. Pretvori mač u raonik, zaoravaj brazde kao molitvu, pjevaj svaki redak kao da je sjemenka, i kopaj, kopaj u dubinu svake stvari sve do Boga.«

Cijena: 15,00 €   

ISBN 978-953-11-1829-3

Fabrice Hadjadj

Fabrice Hadjadj (Nanterre, 1971.) jedan je od blistavih esejista današnjice. Podrijetlom Židov, 1998. godine, našavši se u Parizu, u crkvi Saint-Séverin, pred jednim Marijinim kipom, obratio se na katoličanstvo. U izdanju Kršćanske sadašnjosti objavljene su njegove knjige: ■ Dubina spolova. Mistika tijela (2011.)

Fabrice Hadjadj ZEMLJA STAZA NEBESKA

ESEJI Svezak 54

Prijevod: Josip Balabanić Lektura: Gordana Bašić Kedmenec Korektura: Josip Tomić Prijelom: Marijan Tkalec Oprema: Tihomir Turčinović

Fabrice Hadjadj

Zemlja staza nebeska Smisao pustolovine zemaljskog života

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2023.

Naslov izvornika: Fabrice Hadjadj La Terre chemin du Ciel © Les provinciales, 2002. © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2023.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d. o. o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1829-3 Tiskano u studenome 2023. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001204769.

Na miru [su] šatori pljačkaša, izazivači Boga žive bezbrižno kao da Boga u šaci svojoj drže! Ali pitaj zvijeri, i poučit će te; ptice nebeske pitaj, i razjasnit će ti. Gušteri zemlje to će ti protumačit’, ribe u moru ispripovjedit će ti. Job 12, 6-8 Siffreini

Uvod u gradivo Očekivanje izvanzemaljca

Neki ne žive u oblacima, nego mnogo dalje iznad oblaka, a usto opčinjeni su pričama o izvanzemaljcima i njihovu skorom silasku k nama. Od tih stvorenja, podrijetlom s Betelgeze ili Proksime Centauri, očekuju pravu novost, nešto čudesno, neku vrstu olakšanja u disanju, i neke važne odgovore. No tu se javlja problem: Betelgezijci, tamo na svome rodnom tlu, možda isto očekuju od nas govoreći među sobom: »A da se na naš planet iskrcaju one četveronožne nakaze bez antena, ‘zemaljci’?« Doista, nismo li mi izvanzemaljcima – izvanzemaljci? Pravo govoreći, izvan Sunčeva sustava ne bi moglo biti ništa naseljivo, a da to nisu neke druge naseljive zemlje u bitnom značenju te riječi, napučene drugim ljudima, to jest razumnim životinjama (naime, definicija i zaključci philosophiae perennis vrijedili bi i za bića koja imaju krila ili ticala, samo da su tjelesna i da imaju razum). Dakle, i te druge zemlje, kao i ova naša, možda nekoga očekuju. Njihovi stanovnici govore: »Istina je drugdje.« A to njihovo drugdje nalik je na naše drugdje. Stoga je ovdje pitanje: Tko s više razloga gleda u nebo, mi ili oni? Je li betelgezijsko očekivanje opravdanije nego očekivanje nas, zemaljaca? Ali što ako je na našu zemlju Novost nad novostima već stigla? To Drug7

dje možda je ipak tu, pod našim nogama, možda izbija iz dubina našeg tla. Misterij susjed

Uzmimo, primjerice, moga susjeda, gosp. Franchona: u više navrata mogao sam se uvjeriti da je on biće beskrajno tajanstvenije od Marsijanaca o kojima se priča u filmovima. On nema pseudopodije, lažne nožice, a pozeleni samo rijetko, no ima kožnu aktovku, montgomeri ogrtač, leptir-kravatu. Marsijanci nemaju nikada nešto nalik na leptir-kravatu. Oni silaze odozgo jedino snagom obične i tržišno isplative maštarije nekog scenarista, koji im još do pretjeranosti prida vlastite osvajačke i mutne namjere. Ali odakle stiže gosp. Franchon? Ako mi odgovorite: ‘On je iz Creuse’,1 ne će biti dovoljno, dapače, zagonetka će biti još veća. Jer ima tu nešto drugo. Držim da i sićušni dijelak, pače najmanji komadić, pa bilo to i neobrađene zemlje, samo ako se malo bolje gleda, ako se dobro vidi, krije u sebi neznane vidike. Uzmimo, primjerice, biljku lavlji zub, lavozub ili maslačak.2 Koja je mašta bila kadra oblikovati nazubljeni obrub njegova lista, blistavi sjaj njegova žutog cvijeta, 1

Departman francuske pokrajine Limousin. Nap. prev. Autor govori o lavljem zubu ili maslačku, iako su to dvije vrste koje botanički pripadaju dvama različitim rodovima glavočika (Leontodon i Taraxacum). Za predmet ove rasprave to je ovdje nebitno jer su po svojim anatomskim značajkama vrlo slične. Nap. prev. 2

vunastu kuglu njegovih sjemenki-padobrana? Zasigurno se ni naši najmaštovitiji romanopisci, dok u svojoj glavi smišljaju kojekakve čovjekolike oblike izvanzemaljaca, ne usude nešto takvo zamisliti. Ima dakle tu, posve prizemno, nešto što dolazi iz daleka, iz najvećih daljina koje možemo zamisliti. Maslačkovi korijeni kao da su uronjeni u misterij… A što tek kazati o livadama i poljima koje čovjek obrađuje! Zamišljam, i lijepo vidim izvanzemaljca koji, u preletu na svom uređaju, zastaje promotriti čudesan prizor naših polja žitarica, pšenice, ječma, raži, ljupkijih nego na nekoj slici Mondrianovoj, bogatijih u preljevima negoli su na nekom Rothkovljevu platnu. Taj bi bio zapanjen. Ljepota naših oranica duboko bi ga se dojmila (Nije li možda to razlog zašto leteći tanjuri, prema pričanjima, najradije slijeću u polja?). A kad bi saznao što se dogodilo u onoj zemlji koja se zove Sveta Zemlja, a posebno na Sinaju, zatim od Betlehema do Golgote, shvatio bi neusporedivu važnost toga malog planeta, nevidljive točkice na njegovu nebu. Na deset tisuća milja odavde

Prema kazivanjima, Tartarinov vrt bio je tako neobičan da su držali kako je ‘deset tisuća milja daleko od Tarascona’.3 A deset tisuća milja gotovo je opseg naše ze3

Alphonse DAUDET, Aventures prodigieuses do Tartarin de Tarascon, Pariz, 1872. [Čudesne pustolovine Tartarina Taraskonca. Prev. Nikica Rilović, Ceres, Zagreb, 2008.]

maljske kugle:4 dovoljan dakle razlog da Tartarin ostavlja Tarascon kako bi se u nj ubrzo ponovno vratio, u njemu zastajući, kao na mjestu svoga najdubljega egzodusa, izlaska. Homo viator, govorahu Stari. Zbog jednostavne činjenice da je naš život kratko putovanje prema smrti, naš položaj bitno je položaj putnika. Stoga ni ne trebamo hodati dugo da dopremo do beskonačnog. Eto, to je predmet ove knjige. Banalan predmet, jer je predmet mnogih drugih knjiga: izgubljen predmet, pa ga valja uvijek iznova naći. Možemo kazati da se knjiga oslanja na predaju (francusku, židovsku, katoličku) onoliko koliko je od nje primila. Da po istini kažem, radije bih pisao nekakav Vodič po prebivalištu, odnosno Priručnik pustolova kroz vlastito življenje. No kako ja ne poznam ljude vašeg prebivališta, i da bih morao napisati knjigu za svakog čitatelja osobno (Knjigu koju bi samo čitatelj – čak samo Bog – mogao napisati, a ta već postoji!), zadovoljavam se podsjećanjem na neka opća načela. U prvom dijelu nastojim pokazati koliko metafizika, suprotno od toga da nas odvodi na lutanja maglovitim onkrajem,5 polazi od zemlje 4

Milja je mjerna jedinica koja otprilike odgovara veličini od 1600 km. Opseg Zemlje je 40 609 km. Nap. prev. 5 L’arrière-monde, nevidljivi, tajanstveni svijet koji se krije iza osjetilima prisutnoga tvarnog svijeta, bar donekle dostupan ljudskom umu, zapravo je predmet ove knjige. Autor naime naglašava da taj nije daleko, u nekakvome apstraktnom svijetu ideja, nego je u suvislim i mudrim učincima stvaranja u ovome svijetu, učincima koji su od trajne stvaralačke Božje prisutnosti, sve do najmanjih dijelova čudesnog planeta Zemlje i svega što je na njoj. Nap. prev.

i usmjerava nas zemlji, dajući nam uvijek iznova razloge za udivljeno čuđenje. Tà i rodno drvo visoko iznad tla podigne se da se uskoro prema tlu nagne, sa zahvalnošću – ex multitudine fructuum – zbog obilja svojih plodova. Na taj način htio sam odati priznanje intuiciji djeteta i pjesnika, zadivljenicima pred onim »najdonjim koje otvara, onim što prokrčuje put«.6 U drugom dijelu pokušavam pokazati kako je ova naša prolazna domovina natopljena vječnom Domovinom. Ljubav prema ovoj posljednjoj ne ništi, nego, dapače, pojačava duhovne spone s našom tjelesnom domovinom i poziva nas da već u njoj budemo svjetlo, a na putovima politike – svjetiljke uskrsnuća. Može nekome izgledati da je pričanje o domovini istrošeno i zastarjelo. Držim, međutim, kako je vrlo suvremeno, čak ultramoderno. Tomu u prilog pozivam u pomoć Freuda i psihoanalizu. Mjesta i ljubavi djetinjstva, koje dijete brzo zaboravi, opsjedaju zrelog čovjeka sve do kraja života. Pitanje domovine nesumnjivo nas salijeće stoga što se ljubeći vlastito podrijetlo postaje izvorna jedinka, a i zato što, žaleći za prošlošću, u sjećanju, koje je tako pročišćeno da prošlost izgleda sjajno, zapravo osjećamo nostalgiju koja je usmjerena budućnosti. Vječni, koji želi svaki trenutak vašeg života, je ovdje. Svakog trenutka, u kutku zemlje u koji je svakoga od vas postavio nalazi se Apsolutni. Ali istina je da smo mi, od same pomisli na to, u svakodnevici, na deset tisuća milja daleko. 6

Philippe JACOTTET, Et, neanmoins, Pariz, 2001.

I. DIO

TLO ZA METAFIZIKU Ne znam jeste li vi kao ja. Meni je čudno da je on zemlju uopće našao. Charles Péguy7

Charles PÉGUY, Note conjointe sur M. Descartes et la philosophie cartésienne, u: Oeuvres en prose complètes, 3 sv. Galimard, Bibliothèque de la Pléiade, Pariz, 1987.–1992., sv. III. P. 1278– 1477. [Ovdje dakle Péguy misli na Descartesa. Nap. prev.]

O gnoju koji pomaže duhu Teorije spoznaje i neshvaćanje zemlje Naš odnos prema zemlji (znači, prema prirodnoj sjetilnoj i složenoj danosti oko nas), početno se određuje životnim potrebama i zdravim osjećajem seljaka; ali u vrijeme neke stare civilizacije kakva je naša, taj odnos većma se određuje prema određenome ideološkom ili realističnom viđenju svijeta koje ga otežava ili mu pomaže da se razvija. Tu nam je pri ruci naša izričita ili prikrivena metafizika da doznamo kako smo se ponašali prema glini zemaljskoj, osobito u svojim teorijama spoznaje. Ako smo danas u takvom mraku s obzirom na tajnu koju krije zemlja, nije tomu toliko uzrok nestanak seljaštva koliko su krivi idealizam i nominalizam, koji su se sa Sveučilišta uvukli u duh vremena, a kojima podliježu čak i vodeći ekolozi. Kriza okoliša nije pitanje tek materijalne, nego i duhovne naravi. Polja bi morala biti bez pesticida i GMO-a, šume čuvane od industrijskog uništenja, u morima obnovljena fauna i alge, u lijepom plavetnilu neba ponovno zacijeljen ozonski sloj; inače, budu li svi oni jedino predmet komercijalne računice, projekata 15

turističke zarade ili obnovljenog kulta drijada i fauna, svemu će jednostavno biti uništena duša. Nije riječ o tome da se sklopi nekakav »prirodni ugovor« po modelu »društvenog ugovora«, contrat social, gdje bi ljudi mogli jednostrano odlučivati o svom odnosu prema zemlji, videći u njoj sliku majčinskog božanstva ili sliku vlasništva koje treba koristiti na način dobrog upravitelja. Riječ je o tome da se zemlju uzima onakvom kakva jest. A ona je takva da mi nismo tu da budemo njezini robovi, ali još manje da budemo tirani, nego da tijelom i dušom budemo njezini udivljeni mjernici, geometri.8 Ovdje nije problem naša vegetalna ukorijenjenost niti naš utopijski uzlet, nego životna povezanost koju naš duh zadržava s nekim proplankom ili nekim brežuljkom. Prije nego što je Adam počeo obrađivati i svladavati zemlju, svakom stvorenju dao je ime: prije negoli je zemlja bila obradiva, bila je razumljiva, našemu duhu dobra. Koliko god pošli natrag u povijest čovječanstva, vidimo da vrijeme žetve uvijek prati divljenje, svečanost ubiranja ljetine. Zemlja jednako žudi za pogledom kontemplativca koliko i za motikom težaka, a taj pogled kontemplativca izvorište je i vrhunac svih naših napora. No taj smo pogled mi izgubili. Prema teorijama koje slijede, gruba i opipljiva stvarnost bila bi nedostupna našoj spoznaji, nje u korijenu našeg znanja uistinu ne bi ni 8

Mjernici otvaraju put da se utvrdi ili potvrdi prava vrijednost neke zemaljske površine. U odnosu na Zemlju čovjek je pozvan da je što bolje upozna, da prirodne stvari (prirodnine) imenuje (Post 2,19), kako autor govori dalje, i da se njima kao vrijednima ili dobrima razumno služi. Nap. prev.

bilo, pa bi tako ostajala zarobljena gotovo nerazmrsivo jedino u pojmovnom labirintu našeg razuma. Od svoga samog početka mi ljudi živjeli bismo u nekakvu virtualnom svijetu, a naša rala vraćala bi nam samo privid u snovima. Cogito u kućnom ogrtaču

Najsjajniji primjer tog nerazumijevanja zemlje, i duga prema sjetilnoj stvarnosti koja je izvan nas, imamo u našem »francuskom vitezu«: mislim dakako na Renéa Descartesa. Može se, i prije njega, posvuda naći sličnih teza. One se zasnivaju na apsurdnosti nekakvog »Boga« toliko slobodnog da bi mogao biti u proturječju sa samim sobom, a biser je pojam causa sui (naime, Bog je Prvi uzrok, dakle bez uzroka, pa je besmislica reći da je Bog »uzrok sebe«, jer da bi bio uzrok, morao je već biti, inače je ništa, a iz ničega ne proizlazi ništa – ex nihilo nihil fit: Descartesov duh proizvodi dakle, među drugim bedastoćama, tu o nekom Ništa kao uzroku svog »biti«, ili o nečemu, koje bi čak prije nego što jest, bilo slobodno: pa iz tog prvenstva slobode nad bitkom zatim proizlazi svaki moderni voluntarizam i individualizam). Kao Descartesov preteča i Ockhamov učenik, kardinal Pierre d’Ailly, koncem XIV. stoljeća, tvrdio je kako se za vanjski svijet ne može dokazati da postoji jer »kad bi svaka sjetilna stvar bila uništena, Bog bi mogao zadržati iste osjete u našim dušama«9. Pa, eto nam našeg Renéa koji u »neometanoj 9

Navod prema E. BRÉHIER, Histoire de la philosophie, t. I, 1, »Le XIVe siècle«.

samoći« svoje »peći« širi u svijet taj nauk, po kojem je postojanje vanjskog svijeta sumnjivo, a prva istina, na kojoj se temelji svaka znanost, nije više »nešto jest« i načelo neproturječnosti koje se od njega izvodi, nego prva istina glasi: »biće nije ništa«, nego »Ja mislim. Dakle jesam«. U kućnom ogrtaču, zaštićen od gladi i hladnoće, od vjetra koji vitla visokim drvećem, Descartes može napisati: »Došao sam do uvjerenja da su nebo, zrak, zemlja, boje, oblici, zvukovi i sve stvari koje vidimo izvana samo varke i obmane…«10 Tako je zemlja stavljena u zagrade;11 tvrdo tlo za dekartovsku znanost više nije dovoljno sigurno. Doista, Descartes, dalje, polazeći od subjektivne sigurnosti cogito, zatim od sigurnosti Božje opstojnosti (koja je, prema njemu, očitija od sigurnosti kako postoji izvanjski svijet), dokazuje da ipak i zemlja postoji. No, prekasno. Vidjelo se da je ona u biti nepotrebna. Da se spozna, dovoljno je o njoj misliti i imati svoje urođene ideje; zemaljske stvari samo su »prilika« da privuku našu pozornost na te ideje koje su već u nama. Zapravo, »od vanjskih predmeta do naše duše, s pomoću osjetila, ne može doći ništa osim nekih tjelesnih gibanja.«12 Zemlja je samo protežnost, nekakva količina koja je mjerljiva, dade se shvatiti pomoću algebre i geometrije. Stijene, cvijeće, životinje samo su zupčanici i strojevi,

René DESCARTES, Méditations métaphysiques, »Première meditation«. 11 Mettre en parentheses: spominjanje nečega tek uzgredno, kao sporednoga. Nap. prev. 12 Usp. Notae in programma, A. T., t. VIII, str. 358.

strujanja čestica, a njihovi osjetni oblici ne uče nas ništa. Pred prirodom čovjek se više ne treba ponašati kontemplativno, ne mora svoju inteligenciju odmjeravati prema zbiljnosti stvari, nego, opijen i istodobno smućen svojom novom neovisnošću, on se sveudilj ima truditi da sve svede na neku uspješnu filozofiju, matematičku i »praktičnu, pomoću koje ćemo, poznavajući snagu i djelovanja vatre, vode, zraka, zvijezda i nebesa te svih drugih tijela koja nas okružuju, tako razvidno kao što poznajemo razne vještine kojima se koriste naši obrtnici, na isti način moći iskorištavati te stvari za sve potrebe za koje su podesne, pa tako nekako postati gospodarima i posjednicima prirode«.13 Izgradnja i eksplozija neke nuklearne elektrane ovdje su samo sporedna formalnost: svemir je već atomiziran. Ovdje se ne kaže kako za ideju o čovjekovu gospodstvu nad prirodom treba okriviti Descartesa, ali je činjenica da je prirodu ponajprije pojmio kao protežnost koju treba mjeriti i obilje koje valja iscrpljivati, umjesto da je ona najprije majčinsko vrelo prvog čuđenja i prve izvjesnosti. S druge strane, taj nauk, koji sve usredotočuje na cogito, a ne na »biti«, kako je dobro rekao Jacques Maritain, nastoji objasniti čovjeka kao »utjelovljenog anđela«. Zemlja nas ne vodi u Nebo. Naša inteligencija ne raste stoga što je zasađena u tlo i jer je zalijevaju kiše. Naš um smije biti nezahvalan s obzirom na pamuk, koji nam je darovan za izradu kućnog ogrtača, i što se tiče drva koje imamo za peć. To znači sumnjati u sve što bi nas moglo dovesti do istine. 13

René DESCARTES, Discours de la méthode, šesti dio.

Kant i lanterna magica, čarobna svjetiljka

Immanuel Kant prihvatio je Descartesov subjektivizam, ali učinio je i drugi korak zanijekavši da je moguć neki dokaz za Božju opstojnost, a zatim, također, za postojanje bilo čega što je izvan svijesti. Prema njegovu mišljenju, mi ne spoznajemo stvarnost, nego je izvanjska danost uvijek promijenjena, preoblikovana preko kategorijā našeg uma. Naš um je nekakva lanterna magica, čarobna svjetiljka koja uspijeva dohvaćati jedino vlastite slike projicirane na zid neke koenigsberške sobe: »Razum poima samo ono što sam proizvodi na osnovi svojih vlastitih razina.«14 On doseže samo svoje predodžbe: stvar u sebi je nespoznatljiva. No što bi bila neka predodžba koja je krajnja točka naše spoznaje, a ne bi predstavljala ništa? To je pojam koji ruši sam sebe. Ne bi li trebalo kazati, radije, da krajnja točka spoznaje nisu naše predodžbe, nego da s pomoću naših predodžbi imamo samu stvarnost? Ali Kant ne mari za neku takvu očitost, i inteligenciju zamišlja kao neku probavnu cijev: ona ne bi bila sposobna za takvu nematerijalnu asimilaciju koja joj omogućuje dohvatiti bit neke stvari, apsolutno je priznavajući, nego bi pripadala nekoj tjelesnoj asimilaciji koja drobi stvar pod zubima tvrdih pojmova i svodi je na svoju vlastitu supstanciju. Ironija tog idealizma je da spoznaju gleda odveć materijalno. Kant u svoje poimanje duha prenosi sliku hranidbe: razum više nije snaga primanja i objektivnosti, spo14

Immanuel KANT, Kritika čistog razuma, I.

SADRŽAJ

Uvod u gradivo .............................................................. 7 Očekivanje izvanzemaljca ....................................... 7 Misterij susjed ........................................................ 8 Na deset tisuća milja odavde .................................. 9

I. DIO

TLO ZA METAFIZIKU O gnoju koji pomaže duhu Teorije spoznaje i neshvaćanje zemlje .............................. 15 Cogito u kućnom ogrtaču ....................................... 17 Kant i lanterna magica, čarobna svjetiljka ............... 20 Imondijalizacija ...................................................... 21 Ljudska duša, granično područje ............................ 23 Tijelo metafizičara .................................................. 26 Manualni rad i kontemplacija ................................ 27 »Peć« i ćelija ........................................................... 30 Mramor i glib Manihejska, panteistička i agnostička iskušenja .............. 33 Djelo zlog demijurga .............................................. 33 Božica-Majka ......................................................... 34 Napušteno dijete .................................................... 36 Odmaknutost i bliskost .......................................... 38

122

U ruci on drži dubine zemlje Božja transcendencija i imanencija ................................. 41 Otac u uši .............................................................. 41 Uzrok uzrokā ......................................................... 43 Neidentificirani leteći objekti ................................. 45 Sablazan dobrote .................................................... 47 Božanska inteligencija na razini tratinčice ............... 50 Pozor: prva stuba .................................................... 51 Stvari ne znaju lagati .............................................. 52

II. DIO

DOMOVINA NEBO Ikar, Antej i Odisej Iskorijenjenost ili odiseja ................................................ 57 Odlijepiti se od niskosti ......................................... 58 Neprijatelj migranata ............................................. 60 Antigona ili Medeja? .............................................. 63 Iskonski izgon ........................................................ 65 Ostavi svoju zemlju za zemlju… O izlasku u obećanu zemlju ............................................ 69 Ljudsko lice u svoj ogoljelosti ................................. 70 Maslinici koje nisi zasadio ...................................... 73 Bolje je pravedno raseljenje nego zločinačko prebivanje ........................................................... 75 Zaslijepljenost graditelja ......................................... 76 Šabbat zemlje ......................................................... 78 Prva zadaća politike ................................................ 80 Put i zapreka .......................................................... 81 123

Sve do nakraj svijeta Katoličanstvo i identitet ............................................... 85 Budi gospodar sve do srca svoga neprijatelja ......... 87 Ispred avangarde i na izvorištu tradicija ................ 88 Naviještati Onoga koji je već tu ............................ 90 Svoju zemlju krajnje voljeti .................................. 92 Prodirati u stvari dok ne postanu djevice .............. 93 Krepost odanosti, pijeteta ..................................... 95 Između oca i Oca ................................................. 97 Mistika i politika ................................................ 100 Crkva, Majka gradova ........................................ 103 Usmjerenost prema udivljenom služenju ............ 104 Izlazak u duhu Kamenje će vikati ......................................................... 109 Što stojite gledajući u nebo? ................................. 112 Test-pitanje, ispitno pitanje .................................. 113 Poljodjelstvo kao uzor .......................................... 116 Blago krotkima .................................................... 118 Blago krotkima. Oni će baštiniti zemlju. .............. 119 Kad uskoro napustim svijet… .............................. 120

124

Fabrice Hadjadj

Bog je u svakoj stvari, i to najdublje. (usp. Toma Akvinski, Summ. Theol. I, q. 8, art. 1)

■ Vjera zlih duhova ili ateizam koji je premašen (2013.) ■ Raj na vratima. Ogled o radosti koja uznemiruje (2015.)

■ Kad se sve tako ima raspasti. Razmišljanja o svršetku kulture i moderniteta (2019.) ■ Što je to obitelj? Slijedom transcendencije u gaćama i drugih ultraseksističkih pogleda (2020.)

Cijena: 15,00 €   

ISBN 978-953-11-1829-3

Fabrice Hadjadj