Židovi i kršćani - jedinstven Božji narod? by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Rudolf Pesch ŽIDOVI I KRŠĆANI – JEDINSTVEN BOŽJI NAROD?

PRIRUČNICI

SVEZAK 112

ŽIDOVI I KRŠĆANI – JEDINSTVEN BOŽJI NAROD?

Rudolf Pesch

Židovi i kršćani – jedinstven Božji narod?

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2021.

Naslov izvornika: Rudolf Pesch, Juden und Christen – ein einziges Valk Gottes? © 2009 Patmos Verlag. Verlagsgruppe Patmos in der Schwabenverlag AG, Ostfildern © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2021.

Recenzenti doc. dr. sc. Anđelo Maly doc. dr. sc. Darko Tepert Prijevod Ilija Čabraja Redaktura Darko Tepert Lektura i korektura Gordana Bašić Kedmenec Graﬁčki uredio i opremio Marijan Tkalec

Knjiga je objavljena uz ﬁnancijsku potporu Ministarstva znanosti Republike Hrvatske. Knjiga je objavljena uz ﬁnancijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH u Godini čitanja.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Kerschoﬀset Zagreb d. o. o. Naklada: 500 ISBN 978-953-11-1591-9 Tiskano u studenome 2021. CIP zapis je dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001115710.

Posvećeno u zahvalnosti kardinalu Carlu Mariji Martiniju, D. I.

Predgovor

Način na koji kršćani i Židovi sami sebe shvaćaju, njihov odnos jednih prema drugima ili jednih pored drugih, ili jednih protiv drugih, zbog budućnosti čovječanstva iz više pogleda ne smije se podcijeniti. U ovom sveščiću pokušat ćemo prikazati: Židovi i kršćani – htjeli oni to vjerovati ili ne – temeljem svoje povijesti koju mogu zahvaliti jednom Božjem djelovanju, pripadaju jednom jedinom narodu jednoga jedinog Boga, koji sebi okuplja narod od Abrahama do kraja vremena – kao blagoslov za cijeli svijet. Židovi i kršćani govore o »Abrahamu, našem ocu«. Koje to zajedništvo najavljuje ovo »naš«? Isus, Židov, Izrael je htio okupiti – ne razdijeliti; u Njegovo ime mogli su se vjernici iz naroda okupiti u jedan Božji narod. Od Drugoga vatikanskog sabora raste sjećanje na jedinstvenost Božjeg naroda. U subotu, 8. prosinca 2007. – to je ujedno bila svetkovina Marijina Bezgrješnog začeća – posjetio sam s četiri prijatelja iz Izraela, dva religiozna i dva laika, sinagogu Ohel Jakob u Münchenu; doživljaj jedinstva jednoga naroda Božjeg, koje kuca kao »srce naroda« u dvije srčane komore, bio je jak. Nije se zbilo ništa što ne bih mogao izgovoriti i opjevati dajući hvalu Bogu; ništa u čitanjima što s kršćanske strane ne bi bilo prihvatljivo; ništa u rabinovoj propovijedi što ne bih mogao potpisati. Bio sam motiviran svoj poticaj za promjenom promišljanja dovesti do kraja. 7

Ovdje okupljeni prilozi bili su djelomično sastavljeni kao predavanja održana više puta. Dva su od njih u izmijenjenom obliku pronašla mjesto u zbornicima cijenjenih kolega, stručnjaka za Novi zavjet, Georgiosa A. Galitisa iz Atene, i sadašnjega rimskog kardinala stručnjaka za Novi zavjet, Alberta Vanhoyea D. I. Svi su također niknuli u kontekstu teološkoga rada unutar Katoličke uključive zajednice (Katholische Integrierte Gemeinde) i njezine povijesti s njezinim židovskim prijateljima u »Urfeldskome krugu«, na što također povremeno izričito ukazuju. Potaknut poticaje sadržane u ovim prilozima učiniti dostupnima široj javnosti, donosim ih sada, nakon dodatne obrade. Nadam se da će barem malo pridonijeti tome da se djeca našega oca Abrahama koje je Isus otkupio, opet združe bliže u jednome narodu Božjem. Ovu knjigu zahvalno posvećujem, s njegovim pristankom, još jednom poštovanom kolegi koji sada najčešće boravi u Jeruzalemu, nekadašnjemu milanskom nadbiskupu Carlu Mariji kardinalu Martiniju, D. I., koji je među prvima u Jeruzalemu s odobravanjem pročitao prilog u četvrtom poglavlju. Bad Tölz, na blagdan sv. Edith Stein (sv. Terezije Benedikte od Križa) 9. kolovoza 2008. Rudolf Pesch

»ABRAHAM, NAŠ OTAC« – OTAC JEDNOGA NARODA U SAVEZU

»Abraham, naš otac« – tako glasi izraz koji uspostavlja identitet u židovstvu i kršćanstvu. U Novom zavjetu on od Židova i pogana uspostavlja identitet jednoga Božjeg naroda. Tko potječe od istoga Oca pripada istoj obitelji, »djeci Abrahamovoj«. To je polazišna teza Židova i kršćana. (Muslimane ovdje ostavljamo po strani, jer ćemo se kasnije kratko na to osvrnuti.) Ipak, Abrahamova su djeca nejedinstvena, rastavljena i razdvojena – i njima obećan blagoslov za sve narode oslabljen je, ili čak proigran. U našem pogledu na govor o ocu Abrahamu u Novom zavjetu, radi se o tome da se na temelju tekstova pitamo kako se možemo razumjeti kao »djeca Abrahamova«, i možda ponovno povezati. Kroz cijeli Novi zavjet provlači se govor o našem ocu Abrahamu i o nama kao njegovoj djeci. Kad je riječ o Abrahamu, pred očima se naravno nalazi slika oca vjere, kao što je označeno u TaNaK-u (židovsko-hebrejskoj Bibliji) i u ranožidovskoj predaji. Pisci novozavjetnih spisa, čije je Sveto pismo bila židovska Biblija, znali su tko je Abraham; znali su što on znači za Božji naum sa svijetom, kao praotac Izraela i kao početnik vjere naroda koji je od Boga izabran. 9

1. Abraham u pohvali otaca

Kršćanskom Starom zavjetu pripada – barem u Katoličkoj Crkvi – također Knjiga Sirahova sa svojom prekrasnom pohvalom izraelskih otaca; tamo se između ostalog – uz stalno pozivanje na Knjigu Postanka (pogl. 12–17) – kaže: »Abraham, otac slavni mnoštva naroda, nitko mu u slavi nikad nije bio ravan… Zato mu Gospodin zakletvom obećao da će blagosloviti narode u potomstvu njegovu« (Sir 44, 19.21a).

Vjernici iz naroda, takozvani kršćani iz poganstva, koji su zajedno s judeokršćanima činili obnovljen, novozavjetni narod Božji, bili su svjesni kako su blagoslovljeni po Abrahamovu potomstvu. Abraham se od početka u sveopćoj perspektivi smatra »ocem mnogih naroda«. Kršćanskom Starom zavjetu pripada također Knjiga Mudrosti u kojoj se navodi sedam primjera spasiteljske moći Mudrosti, a među njima i primjer Abrahama – pri čemu se poziva na Post 11–12: »I kad se, složni u opačini svojoj, narodi bijahu pomutili, ona je našla pravednika i sačuvala ga Bogu nezazorna i uvažavala jačim od ljubavi prema djetetu« (Mudr. 10, 5).

Abraham će postati otac složnoga i pravednoga naroda. Abraham se ovdje spominje kao »pravednik«, caddik, kojega Božja mudrost štiti tako da pred Bogom ostaje besprijekoran, jer ljubav prema svome sinu Izaku nije stavio iznad Božjega straha, ljubavi prema Gospodinu. Pohvala otaca sadrži također oproštajni govor Matatije, oca Makabejaca; on je zabilježen u Prvoj knjizi o Makabejcima koja također pripada kršćanskoj Bibliji. Matatija – osvrćući se na Post 15 i 22 – o Abrahamu kaže: 10

»Nije li se Abraham vjeran pokazao u kušnji i nije li mu to uzeto u pravednost?« (1 Mak 2, 52).

Ranožidovska tradicija govori o Abrahamovom »iskušavanju« i »kušnji«, i po načinu midraških pripovijesti, slijedeći pripovijest o Jobu, uvodi »napasnika«, Sotonu. Time je također utrt put izvješću o kušnji Isusa iz Nazareta. U izraelskoj povijesti stvaranjem TaNaK-a (hebrejskoga kanona), u kojem su različite tradicije međusobno povezane, Abraham je jače nastupio kao »otac Izraela«, kao »stijena« koja je trebala jamčiti opstanak Izraela. Širi starozavjetni kanon Crkve, s knjigama koje su pisane ili prenesene na grčkom jeziku, podudara se u pohvali Abrahama; on je također kod nas kršćana postao »naš otac«. 2. Abraham u izvješćima o Isusovom djetinjstvu

Tko otvori Novi zavjet u prvom retku prvoga Evanđelja, onog po Mateju, već u osmoj riječi nailazi na Abrahamovo ime: »Knjiga rodoslovlja Isusa Mesije, Sina Davidova, sina Abrahamova« (Mt 1, 1).

Isus, Mesija, izričito je predstavljen kao »sin Abrahamov«, ne samo jer »po tijelu« (kao što će Pavao reći) potječe od Abrahama, nego također jer ispunjava obećanja dana Abrahamu, napose obećanje blagoslova narodima. Isus, Mesija, nalazi se u neprekidnoj vezi s poviješću spasenja koja je započela s Abrahamom, s Božjim obećanjem svome narodu – i preko njega narodima svijeta. Kao »sin Abrahamov«, Isus Mesija sliči također Abrahamovu sinu Izaku koji je rođen na čudesan način. [Apostol Pavao u trećem i četvrtom poglavlju Poslanice Galaćanima izlaže dvostruku tipologiju o Izaku: Isus Mesija je Abrahamovo obećano »sjeme« (Gal 11

3, 16 s Post 22, 17) i mesijanski narod se sastoji od »djece obećanja, kao Izak« (Gal 4, 28), koji je začet »snagom obećanja« (Gal 4, 23), odnosno »snagom duha« (Gal 4, 29).] Evanđelist Luka je u svojim tekstovima hvalospjeva povijesti Isusova djetinjstva, povijest Ivana Krstitelja i Isusovu povijest slavio kao ostvarenje obećanja, zakletve, kojom se Bog zakleo »ocu našem Abrahamu« (Lk 1, 73): »Prihvati Izraela, slugu svojega, kako obeća ocima našim: Spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka« (Lk 1, 54–55). 3. Abraham u Isusovim riječima i riječima Ivana Krstitelja

Kao što Evanđelje izvještava, Isus će sâm neprestano govoriti o Abrahamu, o »našem ocu Abrahamu«. Ali prije njega, Mesije, kod prvoga i trećeg evanđelista, kod Mateja i Luke, do riječi dolazi njegov »preteča« Ivan Krstitelj koji u svojim proročkim riječima relativizira prirodno podrijetlo od Abrahama; Ivan ustraje na tome da Bog u izgradnji svoga naroda, u okupljanju vjernika koje je započelo s Abrahamom, ostaje slobodan; narod Božji neće nikada biti samo prirodna veličina: »Donesite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog i od ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu« (Mt 3, 8sl.; par Lk 3, 8).

Isus se slaže s proročko-kritičkim motrištem njegova učitelja Ivana po pitanju izraelske povijesti i sadašnjosti; njegove riječi koje – prema Mateju – upućuje svojim sljedbenicima, svojim učenicima, prilikom susreta s poganskim satnikom iz Kafarnauma, nisu ništa manje oštre: 12

»Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere. A kažem vam: Mnogi će s Istoka i Zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi« (Mt 8, 10–12; par Lk 13, 28–29).

Luka je Isusovu riječ stavio u kontekst neprihvaćanja Isusa; Isus poput Ivana Krstitelja daje na znanje kako samo pozivanje na činjenicu da su djeca Abrahamova, sada kad on Izrael iznova okuplja, nije nikako više dovoljno; u maloj prispodobi o gospodaru kuće Isus Abrahamovim sinovima govori: »Ne znam vas odakle ste!« (Lk 13, 25). 4. Na crti proročke kritike

Dobro je prisjetiti se kako su, ne samo Krstitelj, nego i Isus, u suglasju s velikom proročkom tradicijom; uostalom, i u tekstovima kumranske zajednice nalazi se naputak o tome da kod njih pozivanje na Abrahamove zasluge nema koristi ako Izraelac prekoračenjem na sebe navlači prokletstvo Zakona (1 QS 2, 9). Stjepanov govor u Djelima apostolskim podsjeća na to da je Abraham primio »Savez obrezanja« (Dj 7, 8) i završava optužbom protiv progonitelja prve zajednice, kako su tvrdovrati »i neobrezanih srdaca i ušiju« (Dj 7, 51). Time je preuzeta proročka kritika koja nije obrezanju tijela, već je »obrezanju srca« pridavala odlučujuće značenje. O »neobrezanim srcima« djece Abrahamove govori već Zakon (Lev 26, 41), o »neobrezanim ušima« Jeremija (Jr 6, 10). Prorok Ezekiel pretpostavlja da Izraelci – za razliku od tuđinskih plemena, pogana – ne smiju imati »neobrezano srce« (usp. Ez 44, 7.9). Ujedno, bit će jasno da se cijeli Izrael ne pokazuje dostojnim djece Abrahamove, nego samo »ostatak« koji se sve više odnosi 13

na »ostatak« Zakonu vjernih, kao npr. u Targumu: »Tko preostane vratit će se na Sion, tko se držao Zakona, ostat će u Jeruzalemu« (Targ Iz 4, 3). Treba imati na umu da je i obdržavanje Zakona dar Božje milosti. 5. Bog stvara novo

Velikoj proročkoj izraelskoj tradiciji pripada najzad i svijest o tome, da je Bog uvijek voljan stvarati novo. Tako se kod proroka Izaije kaže: »Ne spominji se onoga što se zbilo, nit misli na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?« (Iz 43, 18–19).

Sad je nova generacija stavljena pred pitanje poštuju li dostatno Abrahamova djeca ono novo što živi Bog stvara, primjećuju li i prihvaćaju li to. Prema Djelima apostolskim (13, 14 sl.), Pavao je prihvaćanje vjernika iz naroda u Božji narod tumačio kao odlučujuće i razlučujuće novo Božje djelo riječima proroka Habakuka, koje je prenio kao Božje obećanje: »Obazrite se na narode, pogledajte, čudite se, zapanjite! Jer u vaše dane činim djelo u koje ne biste vjerovali da vam ga tko ispriča« (Hab 1, 5). 6. Dijalektika pogleda na abrahamsko djetinjstvo

Na temelju starozavjetnih uzoraka dijalektika je, dakle, shvatljiva u pogledu na abrahamsko djetinjstvo u Novom zavjetu. Tamo gdje se ostvaruje abrahamsko djetinjstvo – Abraham je osobito »otac vjere« – normalan je govor o »kćeri Abrahamovoj« (Lk 13, 16) ili o »sinu Abrahamovu« (Lk 19, 9). Višestruki govor o »ocu Abra14

hamu« iz usta bogatoga rasipnika smatra se naprotiv neprimjerenim, jer ovaj Abrahama nije proslavio (Lk 16, 24.27.30). Usprkos tome, Abraham rasipnika oslovljava s »dijete moje« (Lk 16, 25); dakle, Isus se načelno čvrsto drži (kao kasnije i Pavao) povlastice, povijesno izrasloga abrahamskog djetinjstva. Međutim, kako Isus tumači Abrahama, postoji također u narodu njegova djetinjstva »duboka, nepremostiva provalija« (Lk 16, 26) – koju si Abrahamova djeca sama iskopavaju ako ne vjeruju i ne ostvaruju Zakon, društveni poredak Izraela. Borba oko ispravnoga shvaćanja abrahamskoga djetinjstva i govora o »našem ocu Abrahamu« posebno je aktualna u osmom poglavlju Ivanova evanđelja. To se posebno razvija na području kristologije u kojoj se Isusovo sinovstvo smatra vječnim. Važno je naglasiti kako se Isus razračunava sa svojim nekadašnjim pobornicima, Židovima, koji su u njega vjerovali (8, 31). Njegovi protivnici, na Isusovu izjavu kako će ih istina osloboditi, odgovaraju: »Potomstvo smo Abrahamovo i nikome nikada nismo robovali« (8, 33). Doduše, time poriču jednu od svojih temeljnih ispovijesti, o tome kako su bili »faraonovi robovi u Egiptu« (Pnz 6, 21), kao što njihovi glavari kasnije pred Pilatom niječu jedinstvenost Gospodinove kraljevske vlasti nad njegovim narodom, kada izvikuju: »Mi nemamo kralja osim cara« (Iv 19, 15). Važno je također i kako se o abrahamskom djetinjstvu i slobodi izričito raspravlja u Iv 8. Isus odgovara ukazivanjem kako su oni grješnici i »robovi grijeha« (8, 34), što se očituje time što – kako Ivan naglašava, zanemarujući petu zapovijed Dekaloga – Isusa žele ubiti, bez sudskog procesa, bez slušanja optuženika kao što to Zakon traži. Time se također pokazuju kao robovi smrti. Tko se načelno rušilački protivi Zakonu, ako je i »sjeme Abrahamovo« (8, 37), konačno se očituje prema evanđelistu, a time i prema ivanovskom Isusu, kao đavolsko dijete. 15

7. Abrahamova djeca ili đavolsko leglo (Iv 8)?

Daleko od mogućnosti da bi Židove ukupno ocrnio kao đavolsko leglo; ivanovski Isus u ovom dramatičnom tekstu (Iv 8) donosi nauk o razlikovanju koji se tiče svakoga čovjeka, naravno i svakoga kršćanina; on se tiče svakoga tko je došao u dodir s onim »koji naviješta istinu« (8, 40): »‘Znam: potomstvo ste Abrahamovo, a ipak tražite ubiti me jer moja riječ nema mjesta u vama. Ja govorim što vidjeh kod Oca, a vi činite što čuste od svoga oca.’ Odgovoriše mu: ‘Naš je otac Abraham.’ Kaže im Isus: ‘Da ste djeca Abrahamova, djela biste Abrahamova činili. A eto, tražite da ubijete mene, mene koji sam vam govorio istinu što sam je od Boga čuo. Takvo što Abraham nije učinio! Vi činite djela oca svojega’ « (Iv 8, 37–41a).

Tko želi ubiti Božju istinu i njegove predstavnike i pri tom se služi lažima – kao što je to nijekanje ropstva u Egiptu – izjašnjava se kao đavolsko dijete, lažljivac i ubojica od početka, kao što stoji u Prvoj Ivanovoj poslanici (usp. 1 Iv 3, 8–15). Abrahamova djela, to su prema židovskoj tradiciji: djela vršenja Zakona. To sporno osmo poglavlje Ivanova evanđelja nije nikako antižidovski tekst, naprotiv: istinsko židovstvo brani se od izdaje u vlastitim redovima – i to pozivanjem na oca Abrahama, njegovu vjeru i njegova djela. »Židovi« koji su vjerovali Isusu i postali Njegovi smrtni neprijatelji, najzad pitaju Isusa je li »veći od našega oca Abrahama« (Iv 8, 53), a Isus im odgovara ukazujući na to da On ne slavi sâm sebe, nego svoju slavu prima od Oca: »‘Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se.’ Rekoše mu nato Židovi: ‘Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?’ Reče im Isus: ‘Zaista, zaista, kažem vam: prije nego li Abraham posta, Ja jesam’« (Iv 8, 56–58). Ivanov tekst omogućava Isusu ovdje izreknuti svoje božansko dostojanstvo, tako što razlikuje Abrahamov postanak (»postade«) 16

i svoje vlastito biće (»jesam«). Isus je u svojoj preegzistenciji prije Abrahama, koji je prema židovskoj tradiciji smio gledati u budućnost. I: kao što Isus ne dopušta da se postavi Boga protiv Njega i Njega protiv Boga, tako ne dopušta ni da se postavi Mojsija, ili pak Abrahama, protiv Njega, ili Njega protiv Abrahama. Martin Luther je o Iv 8 napisao: »Zašto, dakle, Isus ne kaže: ja častim svoga Oca, a vi ne častite istoga, nego kaže: vi me ne častite? Time tajno pokazuje da su Očeva slava i njegova slava isto, jedna stvar, kao što je on jedan Bog s Ocem.« Ovu rečenicu možemo također zamijeniti u izričaju o Abrahamu: Isus se bori za istinsko abrahamsko djetinjstvo koje je neprestano iznova izdano: prije od Židova, kasnije od kršćana više negoli od Židova. 8. Abraham u Petrovim i Pavlovim propovijedima

Prema Luki u Djelima apostolskim, apostol Petar u svome drugom govoru u hramskom prostoru govori »cijelom narodu«, koji je nakon ozdravljenja uzetoga onamo dotrčao, citatom složenim od Post 12, 18.22 i 28: »Vi ste sinovi prorokâ i Saveza koji sklopi Bog s ocima vašim govoreći Abrahamu: ‘Potomstvom će se tvojim blagoslivljati sva plemena zemlje. Vama najprije podiže Slugu (Isusa) svoga i posla ga …’« (Dj 3, 25–26). Pavao u svome tako važnom govoru u sinagogi u Antiohiji pizidijskoj, pored bogobojaznih poganskih slušatelja, Židove ovako oslovljava: »Braćo, sinovi roda Abrahamova …« (Dj 13, 26). Još je jednom očito da Novi zavjet u svojim glavnim svjedocima časti i poštuje Židove kao sinove Abrahamove. Stupovi Crkve drže visoko dostojanstvo Izraela, časte prednosti i povlastice »sinova Abrahamova roda.«

9. Pavao i abrahamsko djetinjstvo vjernika

Pavao u svojim poslanicama sâm tumači, slijedeći proroke te Ivana Krstitelja i Isusa, da se abrahamsko djetinjstvo, koje u povijesno-naravnom smislu izričito primjenjuje i na samoga sebe (2 Kor 11, 22), mora ostvariti u vjeri: Abraham također ubraja vjernike iz naroda među svoju djecu, bilo da su prozeliti, koji su poistovjećeni s njime, prvim prozelitom, bilo da su gojim, koji su po Isusu Kristu ponovno dospjeli u narod Božji. Pavao se prije svega u poslanici Galaćanima i Rimljanima pozabavio pitanjem vjernika abrahamske djece, doduše zbog toga jer su njegovim djelovanjem u Crkvi u međuvremenu vjernici iz naroda – kao »prozeliti bez obrezanja« – bili prihvaćeni u Božji narod kao punopravni članovi i jer je pravovaljanost ovoga postupka bila krajnje sporna te je stvarno pridonijela razdvajanju Crkve i sinagoge. Razdoblje zajedništva dviju stvarnosti, Ecclesia ex circumcisione (Crkva iz obrezanja) i Ecclesia ex gentibus (Crkva iz naroda) – još u 5. stoljeću u crkvi svete Sabine prikazane likom dviju žena – bilo je nakon toga dovršeno. Potrebno je ovaj izvorni događaj, događaj iz Antiohije, kratko pojasniti u njegovom revolucionarnom značenju promjene svijeta, kako bismo bolje razumjeli pavlovsko razjašnjenje pitanja o abrahamskom djetinjstvu. 10. U Antiohiji: pogane se prihvaća bez obrezanja u Božji narod

Djela apostolska pripovijedaju kako su neki prognanici iz Jeruzalema, članovi prvotne zajednice koji su govorili grčkim jezikom, stoga zvani »helenisti«, dospjeli do Antiohije (u Siriji): »Oni dakle što ih rasprši nevolja nastala u povodu Stjepana dopriješe do Fenicije, Cipra i Antiohije, nikomu ne propovijedajući Riječ doli 18

samo Židovima. Neki su od njih bili Ciprani i Cirenci. Kad stigoše u Antiohiju, propovijedahu i Grcima navješćujući evanđelje: Gospodina, Isusa. Ruka Gospodnja bijaše s njima te velik broj ljudi povjerova i obrati se Gospodinu. … U Antiohiji učenike najprije prozvaše kršćanima« (Dj 11, 19–21.26c). Tekst govori o jednom od najvažnijih događaja najstarije Crkvine povijesti: u Antiohiji nastaje prva zajednica, sastavljena od judeokršćana i kršćana obraćenih s poganstva, u velegradu Rimskoga carstva koji je brojao oko pola milijuna stanovnika, od toga okruglo 50 000 Židova s brojnima sinagogama; oni su ovdje bili – drugačije nego u Jeruzalemu – izloženi helenističkom duhu koji je povezivao Istok i Zapad; Antiohija je bila stjecište gospodarstva i kulture, raznovrsnih religija i vremena. Kršćani iz Jeruzalema, obraćenici sa židovstva koji su govorili grčki, djelovat će također u Antiohiji, prije svega u sinagogama, i ondje će pred slušateljima poganima, bogobojaznima, doživjeti osobit misionarski uspjeh. Odustajanje od obrezanja pogana i njihovo prihvaćanje po krštenju u zajedništvo Božjega naroda, bilo je revolucija; Židovi i pogani koji su vjerovali u Isusa kao Mesiju, održavali su potpuno zajedništvo, životno zajedništvo, pa i zajedništvo stola. Tako će prve nastale zajednice tumačiti i slaviti ostvarenje mira, koje treba zahvaliti Božjem djelovanju po Isusu. Možda je u Poslanici Efežanima prenesen njihov hvalospjev u kojemu su opjevali Mesiju kao »naš mir«: »On koji od dvoga (svijeta, Židova i pogana) učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori… Od obojice (Židova i pogana) sazda jednoga novog čovjeka… te obojicu (Židove i pogane) u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo. I dođe te navijesti mir vama daleko (poganima) i mir onima blizu (Židovima)« (Ef 2, 14–17).

11. Trenutak svjetske revolucije

Antiohija početkom četrdesetih godina prvoga stoljeća računanja vremena: to je bio trenutak svjetske revolucije o čemu je Pavao, tada na svome prvom misionarskom putovanju u Antiohiji pizidijskoj (u današnjoj Turskoj), govorio u tamošnjoj sinagogi: »Braćo, sinovi roda Abrahamova, vi i oni koji se među vama Boga boje, nama je upravljena ova Riječ spasenja… Po Ovome (Isusu) vam se navješćuje oproštenje grijeha! Po Ovome se tko vjeruje, opravdava od svega od čega se po Mojsijevu zakonu niste mogli opravdati! Pazite da se ne dogodi što je rečeno po prorocima: ‘Obazrite se, preziratelji, snebdijte se i nestanite! Jer djelo činim u dane vaše, djelo u koje ne biste vjerovali da vam ga tko ispriča’ (Hab 1, 5)« (Dj 13, 26.38–41). Izrazom »svaki koji vjeruje«, misli se na Židove i pogane između kojih su pali zidovi koji dijele – i razdjelna ograda koju je Zakon bio postavio. Budući da se Bog pomirio s grješnicima, svojim »neprijateljima«, u Njegovu obnovljenom narodu mogli su se pomiriti i Židovi i pogani. To je antiohijski hvalospjev u Poslanici Efežanima slavio kao svjetsku revoluciju: sada je mogao nastati »novi čovjek«. 12. Svi koji vjeruju sinovi su Abrahamovi

Pavao se u poslanici Galaćanima morao obračunati sa židovskokršćanskim protivnicima koji ne prihvaćaju revoluciju iz Antiohije, koji zajednicama obraćenika s poganstva u Galaciji osporavaju potpunu pripadnost narodu Božjem i od njihovih članova traže obrezanje i time potpunu obvezu svih zapovijedi i zabrana Zakona – i time razgraničenje od pogana koji su prihvatili vjeru. Pavao zbog toga piše Galaćanima: »O bezumni Galaćani… Ovo bih samo htio doznati od vas: jeste li primili Duha (koji vas 20

čini djecom Božjom) po djelima Zakona, ili po vjeri u Poruku?... Zašto vam Bog daje Duha i čini među vama silna djela? Jer slijedite Zakon, ili jer ste prihvatili poruku vjere? Za Abrahama se kaže: ‘Vjerovao je Bogu i uračuna mu se u pravednost’ (Post 15, 6). Po tome prepoznajete da samo oni koji vjeruju, sinovi su Abrahamovi« (Gal 3, 1–7 po izboru). Pavao ne pomišlja na to da ovom izjavom može obrazložiti razliku između Staroga i Novoga zavjeta, židovstva i kršćanstva; naprotiv, sve što izlaže dokazuje pomoću TaNaK-a, Zakona, Staroga zavjeta. Pismo, piše u nastavku, »predvidjelo je da Bog po vjeri opravdava pogane« (Gal 3, 8); opravda, to jest osposobi ih za zajedništvo za narod Božji i u njemu; zbog toga je Zakon »Abrahamu već unaprijed navijestio: ‘Sva plemena tobom će se blagoslivljati’« (Post 12, 3; 18, 18). I Pavao iz toga zaključuje: »Dakle, svi koji vjeruju pripadaju Abrahamu vjerniku i bit će blagoslovljeni kao on« (Gal 3, 9). I konačno apostol, i to s obzirom na bivše pogane, još jednom zaključuje: »Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju« (Gal 3, 29). Pavao to ne shvaća isključivo, kao da to više ne vrijedi za Židove koji još nisu došli do vjere u Isusa Mesiju, nego uključivo. Ali, kao što ćemo vidjeti, on čini i daljnje razlike. Pavao u Poslanici Galaćanima piše o buri razračunavanja s protivnicima koji su njegovu svježe utemeljenu zajednicu zbunili i vjernim Galaćanima, bivšim poganima, osporili abrahamsko djetinjstvo jer se ovi prigodom obraćenja nisu obrezali, nego su se (samo) dali krstiti. 13. Razlikovanje između abrahamskoga djetinjstva »po tijelu« i abrahamskoga djetinjstva »po Duhu«

U poslanici Rimljanima, apostolovoj velikoj oporuci koju sredinom pedesetih godina zimi piše iz Korinta, Pavao je mogao mirni21

je, uređenije i produbljenije iznijeti svoje misli. Razlikovanje između abrahamskoga djetinjstva »po tijelu« i abrahamskoga djetinjstva »po Duhu« sada se premješta u središte njegovih objašnjenja. Već pri prvom spomenu Abrahama kaže se »Abraham praotac naš po tijelu« (Rim 4, 1). Pavao se sada trudi, radi kršćana obraćenih s poganstva, točnije pokazati kako Bog Abrahama nije opravdao kao obrezanoga po ispunjenju Zakona, nego po njegovoj vjeri – i to još prije njegova obrezanja, na što su od Mojsija svi Izraelci bili Zakonom obvezani; Pavao je već u Poslanici Galaćanima podsjetio: »I ponovno jamčim svakom čovjeku koji se obreže: dužan je opsluživati sav Zakon« (Gal 5, 3). Očito je kako Židov Pavao obrezanje pribraja Božjim darovima njegovu narodu, ali on ga zna isto tako jasno relativizirati slijedeći veliku proročku tradiciju koja zahtijeva obrezanje srca: »Da, obrezanje koristi ako vršiš Zakon; ako li pak kršiš Zakon, obrezanje tvoje postalo je neobrezanje. Ta nije Židov tko je Židov naizvana i nije obrezanje ono izvana, na tijelu, nego pravi je Židov u nutrini i pravo je obrezanje u srcu, po duhu, ne po slavi. Pohvala mu nije od ljudi, nego od Boga« (Rim 2, 25.28–29). Prije nego što Pavao u četvrtom poglavlju Poslanice Rimljanima počne govoriti o Abrahamu, na kraju trećega poglavlja postavlja odlučujuće pitanje čiji odgovor postaje uvodom u naredna objašnjenja: »Obeskrepljujemo li dakle Zakon po vjeri? Nipošto! Naprotiv, Zakon utvrđujemo!« (Rim 3, 31). Pavao se, dakle, trudi pokazati kako njegova tumačenja odgovaraju Zakonu, kako ona pretpostavljaju njegovu važnost i pridonose učinku. Pavao prije svega pokazuje, kao što je već činio u Poslanici Galaćanima, kako je pravednost koju Bog daruje, pravednost vjere: to jest kako ona odgovara oslanjanju na Božje vjerno 22

obećanje njegovu narodu, koji treba biti blagoslov svim narodima. Pismo kaže: »Abraham povjerova Gospodinu, i On mu to uračuna u pravednost« (Post 15, 6). I David slavi blaženim čovjeka kojemu Bog uračunava pravednost nezavisno o djelima: »Blažen onaj kome je grijeh otpušten, kome je zločin pokriven! Blago čovjeku kome Gospodin ne ubraja krivnje« (Ps 32, 1sl.; usp. Rim 4, 3.7–8). Pretpostavljajući istinu ovoga izričaja Pisma iz Psalma 32, Pavao se dalje pita odnosi li se ova prosudba Pisma samo na Židove, ili i na pogane: »Ide li dakle ovo blaženstvo samo obrezane ili i neobrezane? Ta velimo: Vjera se Abrahamu uračuna u pravednost (Rim 4, 9). Pavao zatim još jednom skreće pogled na Post 15, 6, sada kao pripovijest iz Abrahamove povijesti, koji je živio – kao što Pavao u Poslanici Galaćanima (3, 17) reče – »četiri stotine i trideset godina« prije Mojsija, prije primanja Zakona na Sinaju. Pavao i sada gleda točno tako: koja je situacija iz Abrahamova života čuvana u Post 15, 6? »A kako mu se uračuna (vjera)? Već obrezanu ili još neobrezanu? Ne obrezanu, nego neobrezanu« (Rim 4, 10). O Abrahamovu obrezanju nema riječi u Post 15, nego tek dva poglavlja kasnije, u Post 17; prije toga još se pripovijeda o Jišmaelovu rođenju (Post 16) i tada pripovijest počinje iznova: »Kad je Abrahamu bilo devedeset i devet godina … « (Post 17, 1). Kad je Abraham – kako pripovijeda Post 15 – »u viđenju« primio obećanje da će njegovo potomstvo biti brojno poput zvijezda koje neće moći prebrojiti, i kada je »povjerovao Gospodinu«, još nije bio obrezan. Bio je neobrezani »poganin«. Abraham u židovskoj tradiciji slovi kao prvi »prozelit«, tj. kao netko tko je »dospio« (od Boga planiranom) narodu Božjem. Tako Pavao s pravom zaključuje, potpuno slijedeći Zakon: »Znak obrezanja primi kao pečat pravednosti koju je po vjeri zadobio još neobrezan.« 23

I tada slijedi odlučujući zaključak: »Dakle, da bude ocem svih vjernika: neobrezanih – te im se uračuna pravednost – i ocem obrezanih, ne onih koji su samo obrezani, nego onih koji uz to idu stopama vjere još neobrezana oca našega Abrahama« (Rim 4, 11–12). Prema Pavlu, obećanje dano Abrahamu, za kojim slijedi vjera, nije samo vremenski starije, nego ima stvarnu prednost od nakon četiri stotine i trideset godina darovanog Zakona, koji se doduše time uopće ne obezvrijeđuje niti dokida. Pavao također ne želi vidjeti obećanje »stavljeno izvan snage«, nego ga vidi po Isusu Mesiji, »Abrahamovu potomku« ispunjeno par excellence: »Doista, sva obećanja Božja u njemu su ‘da’« (2 Kol 1, 20). [Usp. Gal. 3, 16: »A ova su obećanja dana Abrahamu i potomstvu njegovu. Ne veli se: ‘i potomcima’ kao o mnogima, nego kao o jednomu: I potomstvu tvojemu, to jest Kristu.«] Pavao, dakle, dvojako shvaća izreku »Abraham, naš otac«, u ustima Židova i u ustima nekadašnjih pogana, koji su – kao u početku sâm otac Abraham – kao »prozeliti« pristupili narodu Božjem, počevši od Antiohije, bez obrezanja i bez obveze vršenja zapovijedi Zakona koje su dijelile sve ranije Židove i pogane. Očito je kako Pavao razlikuje abrahamsko djetinjstvo »po tijelu« kod Židova, i abrahamsko djetinjstvo »po Duhu« kod vjernih Židova i pogana, koji su kao kršćani – upravo kao Abrahamova djeca – postali »Židovi«. 14. Abrahamova djeca po obećanju

U poglavljima 9–11 u Poslanici Rimljanima, Pavao se bavi pitanjem što je s onim Židovima koji nisu došli do vjere u Isusa Krista, ili su je čak odbili. Jesu li oni još Židovi? Je li Abraham još uvijek njihov otac?