13. međunarodni simpozij o kvaliteti „KVALITETA I DRUŠTVENA ODGOVORNOST“, Solin, 15.-16.3.2012.
ULOGA POVJERENJA U MEDIJE U INFORMIRANJU I KREIRANJU MIŠLJENJA JAVNOSTI THE ROLE OF TRUST IN THE MEDIA IN INFORMING AND CREATING PUBLIC OPINION
Prof. dr. sc. Nihada Mujić E-mail: nmujic@pravos.hr Mr. sc. Martina Mikrut E-mail: mmikrut@pravos.hr Dr. sc. Jelena Legčević E-mail: legcevic@pravos.hr J. J. Strossmayer University in Osijek Faculty of Law in Osijek Radićeva 13, 31 000 Osijek, Croatia UDK/UDC: 070:004.738+005.6 Prethodno priopćenje/Preliminary communication Primljeno: 1. veljače, 2012./Received: February 1st, 2012 Prihvaćeno: 10. veljače, 2012./Accepted: February 10th, 2012
SAŽETAK
Izvor: Zbornik radova 13. međunarodnog simpozija o kvaliteti Kvaliteta i društvena odgovornost, Hrvatsko društvo menadžera kvalitete, Zagreb, Solin, 2012, str. 487-499.
Promatrajući medije kao sustav javnog informiranja, izostavljajući ostale uloge medija poput uloge obrazovanja, znanstvenog i kulturnog prosvjećivanja te zabave; u vremenu kada uz tiskane medije, radio i televiziju, ulogu informiranja značajno preuzima i internet, postavlja se pitanje percepcije kvalitete pojedinog medija od strane opće populacije u RH. No, kako i kvaliteta nije statična kategorija, u kontekstu medija ona može biti definirana različitim kriterijima, kao što su točnost, brzina, objektvnost, neovisnost, te ona najvažnija - povjerenje. Kojem mediju prosječna populacija danas „vjeruje“? Koji medij kreira mišljenje javnosti? Temeljem kojih kriterija? S ciljem odgovora na navedena pitanja provedeno je istraživanje na reprezentativnom uzorku opće populacije u RH u dva vala, 2009. i 2011. godine. Analiza rezultata ima za cilj utvrditi kvalitetu i snagu pojedinog medija, ključne elemente kvalitete pojedinog medija, promjenu percepcije istih kroz vrijeme te različite segmente promatrane populacije u odnosu na preferenciju pojedinog medija prilikom informiranja.
Ključne riječi: mediji, povjerenje, kvaliteta.
1. UVOD Masovni mediji, koji se često nazivaju i „četvrta vlast“ ili „sedma sila“, još od 17. stoljeća pa sve do danas igraju važnu ulogu u informiranju i kreiranju javnog mnijenja. Pojam "medij" širi je od pojma "mediji masovne komunikacije". Prema N. Rotar (2005.), on se može definirati u nekoliko značenja. Različito se tumači s obzirom na znanstveno područje ili
područje društvenog djelovanja. U komunikacijskim znanostima medij je u osnovi tehničko ili fizičko sredstvo pretvorbe poruke u signal koji se može odaslati kanalom.1 Masovni mediji su društvene institucije koje nepristrano, trenutačno i javno posreduju informacije velikom, heterogenom i raznovrsnom općinstvu. Oni su forum javne riječi u kojemu se prelama proces javnog konsenzusa između vlasti i javnosti. U demokratskim društvima, kao posrednici između vlasti i javnosti, trebaju biti nadzor vlasti i informirati javnost o svim relevantnim temama za društvenu zajednicu, kako bi se ispravno formiralo javno mišljenje građana, uzimajući u obzir njihovu ideologiziranost svojstvenu medijiskom kao i svakom drugom društvenom diskursu te njihovu formu koja ne odražava, ne zrcali stvarnost, nego je konstruira.2 Rasprave o utjecaju medija na ljude, stare su koliko i mediji. Bilo da su one zdravorazumske ili znanstvene - cilj im je razumjeti i protumačiti ljudsku komunikaciju. Zanemari li se "medije" u starim civilizacijama i te vrste rasprava, znanstvene su se paradigme o utjecaju medija mijenjale, a ni rezultati se u okvirima istih paradigmi nisu potvrđivali, pa tako među znanstvenicima različitih profila ne postoji izričita suglasnost o tome jesu li utjecaji medija pozitivni ili negativni.3 Analizirajući razvoj medija od ranog 18. stoljeća do danas kroz pojavu i propadanje javne sfere J. Habermas4 definirao je pojam javne sfere, javnosti kao arene u kojoj se odvija javna polemika i formiraju mišljenja o pitanjima od općeg značaja. Pojavu javne sfere locirao je prvi puta u salonima i kavanama Londona, Pariza i ostalim europskih gradova. Demokratska diskusija u modernim društvima po mišljenju Habermasa onemogućena je širenjem masovnih medija i masovne zabave, pa je javna sfera na neki način prevara, budući da se politika odvija po unaprijed poznatim pravilima u parlamentu i medijima, a komercijalni interesi imaju prednost pred javnim interesima. Formiranje „javnog mnijenja“ ne odvija se samo na osnovu otvorene racionalne diskusije već putem manipulacija i kontrole kao primjerice reklamiranje.5 Na značajnu uloga medija od najranijih oblika tiska pa sve do elektronske komunikacije upozorio je Thompson6 tvrdeći da su mediji imali odlučujuću ulogu u razvoju institucija. Oni su u bliskoj vezi sa utjecajem ideologije u društvu. Po svojoj definiciji ideologija se odnosi na utjecaj ideja, na vjerovanje i ponašanje ljudi. Masovni mediji uključuju ne samo vijesti već i razne druge programske sadržaje i žanrove znatno šire domet ideologije u suvremenim društvima, dosežu do masovne publike na bazi kvazi interakcije budući da publika nije u stanju direktno odgovoriti na poruku, direktno utječu na informacije u javnoj sferi. Globalizacija medija stavila je u prvi plan „horizontalne“ oblike komunikacije za razliku od tradicionalnih medijskih oblika u kojima se komunikacija odvijala „vertikalno“ unutar granica nacionalnih država. Zahvaljujući novim regulacijskim okvirima, vlasničkim politikama, komunikacije i mediji proširili su se izvan granica pojedinih zemalja i tvore novi
1
Nada Zgrabljić Rotar, Mediji, „Medijska pismenost, medijski sadržaji i medijski utjecaji“, članak u knjizi: Nada Zgrabljić Rotar, ur., Medijska pismenost i civilno društvo, Media Centar, Sarajevo, 2005, str. 3. 2 Ibidem, str. 4. 3 Ibidem, str. 7-8. 4 Jürgen Habermas, Javno mnijenje, Beograd, Kultura, (1969), prema: Zdenka Damjanić, „Informiranost i povjerenje u izvore informacija o terminalu za ukapljeni prirodni plin (LNG)“, Soc. ekol., Zagreb, Vol. 16, No. 2-3, 2007, str. 160. 5 Zdenka Damjanić, „Informiranost i povjerenje u izvore informacija o terminalu za ukapljeni prirodni plin (LNG)“, Soc. ekol., Zagreb, Vol. 16, No. 2-3, 2007, str. 160. 6 John B. Thompson, 1995, „The Media and Modernity: A Social Theory of the Media“, Cambridge: Polity, prema: Zdenka Damjanić, „Informiranost i povjerenje u izvore informacija o terminalu za ukapljeni prirodni plin (LNG)“, Soc. ekol., Zagreb, Vol. 16, No. 2-3, 2007, str. 160.
informacijski poredak koji se razvija neravnomjerno i tako odražava podjele između razvijenih i manje razvijenih zemlja svijeta. (Giddens, 2001)7 Već iz navedenog razvidno je kako je snaga medija i percepcija snage medija tema o kojoj se raspravlja od kada mediji postoje. U dugom periodu između dva svjetska rata, pa do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, različite teorije bavile su se medijskim publikama, govoreći o moći i kontroli jer mediji putem svojih sadržaja utječu na publike i kreiraju javno mnijenje. I danas su česte polemike oko toga koliko različite (čak točne informacije) ne samo da informiraju već i kreiraju javno mnijenje, što je uvijek posebice aktualno u vrijeme izbora. U svim tim raspravama, javnost - publika percipirana je kao pasivna masa ili samo ‘primatelji poruka’. Tek nešto kasnije razvija se ideja o „aktivnim medijskim publikama“ gdje su najviše doprinjeli autori Shannon i Weaver (obrnuti linearni obrazac transmisije poruke prema principu pošiljatelj-poruka-primatelj), zatim su se navedenom temom dalje bavili Jay Blumler, Elihu Katz, Denis McQuaila, Peter Vorderera, James Hallorana, a vezano uz Teoriju zadovoljavanja potreba, smatrajući kako su ljudi sposobni donositi vlastite zaključke na osnovu medijskih informacija, neke poruke prihvatiti, a druge odbaciti, koristiti medije na različite načine iz različitih razloga u različitim životnim periodima. Zatim istaknimo Richarda Hoggarta koji je zagovarao kako su medijske publike (re)definirane iz pasivnih primatelja medijskih sadržaja u aktivne čitatelje medijskih tekstova. Nadalje značajni su Stuart Hall te David Morley, koji je istraživanjem pokazao da je dekodiranje medijskih poruka određeno pozicijom u društvu, prvenstveno klasnom, no da osim nje i drugi faktori određuju načine dekodiranja teksta jer se pokazalo kako pripadnici istog društvenog razreda mogu različito dekodirati tekst, ovisno o diskursima i institucijama s kojima su bili povezani (Morley, [1980]1999:160)8. Još jedan od važnih autora u definiranju medijskih publika kao aktivnih, bio je John Fiske (1987)9, koji je pitanja medijske publike razmatrao u širem kontekstu kapitalističke kulturne industrije, gdje snaga medijske publike proizlazi iz činjenice da značenja u kulturnoj ekonomiji, budući da ih je teže posjedovati i kontrolirati, “ne cirkuliraju na isti način kao što bogatstvo kruži u financijskom sektoru” (Fiske, 1987:313)10, a posljedično tome i distinkcija između producenata i konzumenata, prema Fiskeovom mišljenju, nestaje.11 Nova rasprava o kvaliteti, snazi i povjerenju u medije događa se razvojem novih paltformi, posebice dolaskom interneta i korištenjem istog u svakodnevnom informiranju od strane sve većeg broja populacije. No, koliko god je fascinantno bogatstvo informacija i usluga na internetu, još uvijek je pitanje kako primatelji procjenjuju njihovu kvalitetu i pouzdanost. Kako primatelji ne mogu suditi je li podatak istinit ili ne, često moraju vjerovati njegovom izvoru.12 Vjerodostojnost je varijabla koju primatelji informacija pripisuju sugovornicima. Oni mogu samo smatrati medij više ili manje vjerodostojnim - je li to objektivno ispravno je nemoguće provjeriti.13 Schweiger u svome radu gradira povjerenje medijskog konzumenta u nivoe, ovisno o tome prema kome je povjerenje usmjereno, pa tako 7
Anthony Giddens, Sociology, Cambridge, Polity Press, 2001, prema: Zdenka Damjanić, „Informiranost i povjerenje u izvore informacija o terminalu za ukapljeni prirodni plin (LNG)“, Soc. ekol., Zagreb, Vol. 16, No. 2-3, 2007, str. 160. 8 David Morley, „Changing paradigms in audience studies“, 1989, in Ellen Seiter, H. Borchers, G. Kreutzner, E. M. Warth (eds.), Remote control: television, audiences, and cultural power, Routledge, London, str. 160, prema: Hajrudin Hromadžić, Helena Popović, (2010), „Aktivne medijske publike: razvoj koncepta i suvremeni trendovi njegovih manifestacija“, Medijska istraživanja, Vol. 16, No. 1, str. 102. 9 John Fiske, Television Culture, London, Methuen & Co. Ltd., 1987. 10 Ibidem, str. 313. 11 Hajrudin Hromadžić, Helena Popović, (2010), „Aktivne medijske publike: razvoj koncepta i suvremeni trendovi njegovih manifestacija“, Medijska istraživanja, Vol. 16, No. 1, str. 102. 12 Wolfgang Schweiger, “Media Credibility - Experience or Image?”, European Journal of Communication, London, Thousand Oaks, CA and New Delhi, Vol 15, No. 1, 2000, str. 38. 13 Ibidem, str. 39.
na prvom nivou prepoznaje samog prezentera informacije (voditelja informativne emisije, kolumnistu i sl.), na drugom nivou sugovornika od koga informacija potječe (predsjednik Vlade, glasnogovornik, političar). Na trećem nivou povjerenja ono se odnosi na uredničku cjelinu, dakle emisiju ili dio tiskanog medija u kojem se informacija pojavljuje, dok na četvrtom nivou medijski konzument svoje povjerenje važe prema samom medijskom proizvodu. Na petom nivou povjerenje i vjerodostojnost ovise o tome radi li se kod medijskog proizvoda o kojem je riječ o javnom servisu, komercijalnom mediju ili čak tabloidu. Šesti nivo povjerenja predstavlja samu vrstu medija, te ovisi o tome koliko je konzument sklon određenoj vrsti komunikacije (novine, televizija, internet).14 Ovaj rad upravo se bavi tim šestim nivoom, i odgovara na pitanje: Kojoj vrsti medija prosječna populacija danas „vjeruje“? Koji medij kreira mišljenje javnosti? Temeljem kojih kriterija? S ciljem odgovora na navedena pitanja provedeno je istraživanje na reprezentativnom uzorku opće populacije u Republici Hrvatskoj.
2. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA S ciljem razumijevanja načina prihvaćanja informacija iz okruženja, kao i definiranja važnosti kriterija prilikom primanja informacija iz okoline putem medija, provedeno je istraživanje na reprezentativnom uzorku odraslih građana Republike Hrvatske. 2.1. Ciljevi istraživanja Istraživanjem se pokušalo izmjeriti percepciju „kvalitete“ medija kroz percepciju „kvalitete“ informacija koju putem određenog medija građani primaju. Također, istraživanje je imalo za cilj dati odgovore na pitanja u koji medij prosječna populacija danas ima povjerenje, koji medij kreira mišljenje javnosti i temeljem kojih kriterija, ali i je li se nešto značajno u to segmentu promjenilo u posljednje dvije godine. Dakle, analiza rezultata ima za cilj utvrditi kvalitetu i snagu pojedinog medija, ključne elemente kvalitete pojedinog medija, promjenu percepcije istih kroz vrijeme te različite segmente promatrane populacije u odnosu na preferenciju pojedinog medija prilikom informiranja. U analizi podataka primijenjene su tehnika univarijatne i bivarijatne tehnike statistike. Korišten je statistički programski paket SPSS 11,5 for Windows. 2.2. Uzorak i metoda prikupljanja podataka Istraživanje je provedeno na reprezentativnom uzorku opće populacije 810 građana Republike Hrvatske, starosti između 18 i 55 godina, pomoću CATI metode prikupljanja podataka, u prosincu 2011. godine. Uzorak je kontroliran perma varijablama spol, dob i veličina naselja, a struktura uzorka prema demografskim obilježjima prikazana je u tablici 1.
14
Razrađeno prema: Ibidem, str. 39-40.
Tablica 1. Struktura uzorka prema demografskim varijablama Ispitanici prema obilježjima Spol
Dob
Obrazovanje
Radni status
Veličina naselja
Prihodi kućanstva
Muškarac Žena 18 do 29 30 do 40 41 do 55 (Ne)završena osnovna škola Srednja škola, gimnazija ili stručna škola Viša škola, fakultet, mr, dr Zaposlen Nezaposlen Učenik - student Umirovljenik Više od 100 000 stanovnika 10 000 do 100 000 stanovnika 2 000 do 10 000 stanovnika Do 2 000 stanovnika Do 4.000 kn 4.001 do 8.000 kn Više od 8.000 kn Ne zna/ Bez odgovora
n=810
% 364 446 239 226 345 175 516 118 432 219 99 61 197 157 133 323 146 252 238 173
44,9 55,1 29,5 27,9 42,6 21,6 63,7 14,6 53,3 27,0 12,2 7,5 24,3 19,4 16,4 39,9 18,0 31,1 29,4 21,4
Izvor: Izvorno autorsko.
Kako je jedan od ciljeva istraživanja bio utvrditi postoji li promjena u percepciji medija i kvalitete informacije te ponašanju vezano za iste kroz vrijeme, u dijelu analize, rezultati su uspoređeni s rezultatima prvog vala promatranog istraživanja, također provedenog CATI metodom, u prosincu 2009. godine, na reprezentativnom uzorku stanovnika Hrvatske u dobi od 18 do 55 godina, veličine 600 jedinica uzorka.
3. REZULTATI Iako se u zadnjih nekoliko godina u Republici Hrvatskoj događa intenzivan rast i razvoj novih tehnologija, povećava se dostupnost interneta u kućanstvima te razvija širokopojasna usluga interneta (također od iznimnog značenja za razvoj i omogućivanje brzog prijenosa informacija u Republici Hrvatskoj), televizija je još uvijek najprisutniji i najkorišteniji medij u sustavu javnog informiranja, medij putem kojega se građani najviše informiraju o svakodnevnim društvenim događanjima (86%). Slijede ju internet (71%), dnevne novine (51,0%), radio (36%) i časopisi (25). Ipak, usporedba s rezultatima iz 2009. godine upućuje da je internet (očekivano) napravio veliki pomak i tako s četvrtog mjesta u 2009. godini prešao na drugo u 2011. Naime, u 2009 godini rezultati istraživanja su pokazivali kako je televizija apsolutni lider u informiranju građana s 91,2% onih koji ju navide kao izvor. Slijedile su je novine (60,2%), radio (48,4%), internet (43,0%) i časopisi (23,4%). Navedena analiza davala je odgovor na pitanje putem kojih se sve vrsta medija građani informiraju o događajima u Hrvatskoj i inozemstvu. U slučaju kada se ispitanici moraju odlučiti za samo jedan/glavni izvor informiranja, rang medija u 2011. ostaje
nepromjenjen u odnosu na sve korištene vrste medija, ali i u odnosu na rang glavnog medija iz 2009., ali uz znatne promjere u omjerima odabira. Tako televizija, iako i dalje na prvom mjestu, ima pad „važnosti“ u odnosu na 2009. s 61% na 48%, dok internet ulogu glavnog medija preuzima kod 38% populacije u 2011. godini, u odnosu na 19% njih koji su odabirali interent kao glavni medij u 2009. godini.
Grafikon 1. Glavni izvor informiranja prosinac 2009. (n=600) prosinac 2011. (n=801)
60,6
48,1 37,5
19,4 10,5
Televizija
Internet
7,8
Dnevne novine
5,8
3
Radio
0,3 0,4 Časopisi
0,7 1,4
2,7 1,8
Niti jedan Ne zna/ Bez odgovora
Izvor: Izvorno autorsko.
Analizirajući demografske razlike u odabiru medija kao glavnog izvora informiranja, moguće je zamjetiti kako postoji značajna razlika u odabiru između televizije i interneta u nekoliko demografskih varijabli. Značajne razlike u odabiru (p<0,05) pronađene su kod varijabli dob, obrazovanje i radni status. Kako je za očekivati, mlađa populacija značajno više odabire internet kao glavni medij informiranja što je obrnuto proporcinalno kod televizije, gdje sa starosti raste i prepoznavanje televizije kao ključnog medija. Također, stupanj obrazovanja i odabir interneta kao glavnog medija su u pozitivnoj vezi. Vezano za radni status, umirovljenici i učenici, očekivano, pokazuju obrnuto zrcalnu sliku odabira glavnog medija. Struktura svih odgovora po demografskim varijablama prikazana je u tablici 2. Odabir glavnog medija prilikom informiranja o dnevnim aktualnostima i događajima u Hrvatskoj i inozemstvu, rezultat je percepcije svakog medija po određenim kriterijima.
Tablica 2. Struktura odgovora glavnog izvora informiranja po demografskim varijablama
Cijeli uzorak Spol Muškarac Žena Dob 18 do 29 30 do 40 41 do 54 Obrazovanje (Ne)završena OŠ Srednja škola Viša škola i više Radni status Zaposlen Nezaposlen Učenik - student Umirovljenik Veličina naselja Više od 100 000 10 000 do 100 000 2 000 do 10 000 Do 2 000 Prihodi kućanstva Do 4.000 kn 4.001 do 8.000 kn Više od 8.000 kn Bez odgovora
Časopisi 0,4%
Ne zna Bez odgovora 1,8%
Niti jedan 1,4%
Televizija 48,1%
Internet 37,5%
Dnevne novine 7,8%
40,1% 54,6%
43,5% 32,6%
8,9% 6,9%
2,8% 3,2%
0,7% 0,1%
2,3% 1,5%
1,7% 1,2%
26,3% 47,8% 63,4%
63,8% 35,7% 20,4%
8,0% 8,4% 7,2%
1,0% 3,5% 4,1%
0,0% 1,1% 0,1%
0,9% 2,0% 2,3%
0,0% 1,4% 2,4%
73,7% 43,6% 29,9%
19,6% 38,8% 57,8%
3,2% 9,5% 7,2%
1,3% 3,6% 3,1%
0,0% 0,6% 0,0%
1,1% 2,4% 0,5%
1,1% 1,5% 1,5%
45,6% 57,8% 19,7% 77,5%
35,6% 30,7% 76,7% 11,3%
10,2% 6,3% 3,7% 2,7%
3,7% 2,6% 0,0% 4,6%
0,2% 0,6% 0,0% 1,5%
2,9% 0,7% 0,0% 1,4%
1,9% 1,2% 0,0% 1,0%
32,1% 45,2% 51,4% 57,9%
53,5% 42,0% 33,6% 27,1%
7,2% 5,8% 10,3% 8,1%
3,1% 3,8% 1,6% 3,2%
0,0% 0,6% 0,7% 0,4%
3,7% 1,7% 0,5% 1,3%
0,4% 1,0% 2,0% 2,0%
64,0% 54,5% 35,4% 42,9%
24,3% 33,4% 48,1% 39,9%
6,6% 6,6% 8,1% 10,2%
3,6% 3,2% 2,6% 2,9%
0,6% 0,2% 0,7% 0,0%
0,6% 1,1% 3,6% 1,5%
0,4% 1,0% 1,5% 2,6%
Radio 3,0%
Izvor: Izvorno autorsko.
S ciljem utvrđivanja koji atribut, koji ujedno može biti kriterij odabira, najviše opisuje pojedini medij, analizirani su sljedeći kriteriji: točnost, objektivnost, analize i komentari, brzina donošenja informacija, neovisnost, necenzuriranost. Prije ocjenjivanja svakog medija po promatranim kriterijima, ispitanici su ocjenili svaki od kriterija po važnosti, gdje je u oba rang prva tri kriterija jednak: na prvom mjestu, s visokom prosječnom ocjenom važnosti od 4.7 je kriterij točnosti. Slijede ga objektivnost i brzina donošenja informacija te neovisnost. Promatrajući medije po kriterijima, najvažniji kriterij točnosti informacija pripisuju se upravo televiziji kao mediju (analiza razlike između percepcije pojedinih TV kanala ili konkretnih informativnih emisija nije predmet ovoga rada, iako postoje jasne razlike i unutra kategorije televizija). Osim točnosti, televizija je opisana kao nešto objektivnija od ostalih medija, te skoro izjednačena s internetom po pitanju detaljnih analiza i komentara. Porast rezultata interneta prilikom odabira kao izvora informiranja i glavnog izvora informiranja, jasno se očituje i u atributima, u ovom slučaju definiranim kao kriterijima, koji mu se dodjeljuju u najvećoj mjeri: internet ima apsolutnu prevlast u brzini donošenja informacija, zatim ne-cenzuriranosti i neovisnosti (grafikon 2.). Rezultati iz 2009. godine upućuju na to kako nije došlo do statistički značajnih promjena u ocjeni pojedinog medija, osim vezano za detaljnje analize i komentari, gdje se veći rast dogodio upravo kod interneta, dok je 2009. televizija imala liderstvo i u tom području. Navedeno upućuje na način na koji se percepcija interneta od isključivo brzog izvora mijenja ka relevantnom izvoru informiranja.
Grafikon 2. Vrsta medija kao izvor informiranja najbolja po sljedećim kriterijima Točnost informacija
48,2%
Objektivnost
32,4%
38,9%
Detaljne analize informacija i komentari
39,9%
26,2%
Neovisnost
20,0% 0%
Televizija
10%
Internet
20% Radio
10,7%
2,2%
62,1%
23,9%
Bez cenzure
6,7%
32,6%
36,5%
Brzina donošenja informacija
6,4%
30%
46,6%
7,0%
54,5%
7,6%
40%
50%
60%
Časopisi
Dnevne novine
70%
Niti jedan
80%
90% 100%
Ne zna - Bez odgovora
Izvor: Izvorno autorsko.
No, neovisno o navedenim pridodanim atributima internetu, točnost i objektivnost pripisane televiziji kao mediju zasigurno pridonose činjenici da je televizija i 2009. godine s 41% i 2011. godine s 35%, odabrana kao medij u koji građani ipak imaju najviše povjerenja, iako je internet i u ovo segmentu napravio veliki iskorak i približio se televiziji (porast s 18% na 28%). Zanimljivo je uočiti kako dnevnim novinama (tiskanim medijima općenito) te radiju povjerenje „opada“, a indikativno i pomalo zastrašujuće zvuči podatak kako je u 2011. godini postotak ljudi koji ne vjeruju niti jednom mediju značajno narastao i iznosi 20% populacije koja smatra kako se ne može informaritai putem masovnih medija (grafikon 3.).
Grafikon 3. Medij kojem se najviše vjeruje 40,9
prosinac 2009. (n=600) prosinac 2011. (n=801)
34,6 27,8
19,8 17,5 13,8
13,9
12,8
7,4
5,9 3,3 1,1 1,2
Televizija
Izvor: Izvorno autorsko.
Internet
Dnevne novine
Radio
Časopisi
Niti jedan Ne zna/ Bez odgovora
Uz povjerenje, važno je detektirati kojem mediju ispitanici pridodaju utjecaj - u smislu kreiranja javnog mnijenja, dakle koji medij ima snagu (i odgovornost) i percipiran je kao „opinion maker“ u društvu i sustavu informmiranja? Odgovor na navedeno pitanje i 2009. i danas je vrlo jasan - televizija. Danas čak 3 od 4 građana Republike Hrvatske misle tako (grafikon 4.).
Grafikon 4. Medij koji kao izvor informiranje najviše utječe na kreiranje mišljenja javnosti 71,2
Televizija
77,2
Dnevne novine
9,8 8,4
Internet
7,3 9,9
Radio
Časopisi
Ne zna/ Bez odgovora
4,7 0,8 3 0,7 4,1 2,6
prosinac 2009. (n=600) prosinac 2011. (n=801)
Izvor: Izvorno autorsko.
Ostale vrste medija zadržale su udio odgovora u rangu 2009. godine, čak i intenet koji je u ranije promatranim domenama pokazivao značajan napredak u percepciji javnosti.
4. ZAKLJUČAK Promatrajući medije kao sustav javnog informiranja, isti su od svojih početaka do danas predmet rasprave, u smislu snage, kvalitete, utjecaja, odgovornosti. Publika je tijekom vremena promatrana kao pasivna i aktivna, kao primatelj, ali i sukreator poruka i informacija koje primaju putem medija. Na postavljeno pitanje, na koji način „publika“ danas percipira medije, koristi ih kao izvor informiranja, te ključno - u koji medij ima povjerenje i kojeg percipira kao „opinion makera“, odgovor je dalo istraživanje provedeno na reprezentativnom uzorku odrasle populacije u RH. Analiza rezultata jasno upućuje kako penetracija interneta u općoj populaciji donosi najviše promjena u percepciji medija u posljednje dvije godine te kako internet u odabiru medija zauzima sve važniju poziciju. Ipak, percepcija snage televizije i povjerenje koje televizija i danas postiže u odnosu na druge medije - još uvijek je teško doseći. Iako je internet postao integralni dio života za više od 50% građana Hrvatske, ostalo je pitanje kako primatelji procjenjuju kvalitetu i pouzdanost informacija dobivenih putem interneta. Internet je percipiran kao brz, bez cenzure i neovisan, no s druge strane u domeni društvenih događanja još uvijek nije dovoljno pouzdan i „provjerljiv“. Riječima ispitanika: iako neku informaciju iz dnevnih aktualnosti prvo saznaju putem interneta, tek nakon objave u nekoj televizijskoj emisiji „vjeruju“ da se ista zaista i dogodila te dalje ulaze u procjenu
vjerodostojnosti samog sadržaja informacije. Što je informacija (za njih) „delikatnija“, to je „provjera“ važnija. Svakako je razvidno kako će vrijeme koje dolazi donijeti daljnju borbu u sustavu javnog informiranja između televizije i interneta, dok tiskani mediji i radio ostaju po strani, jer značaj i rast interneta u domeni javnog informiranja je jasan, očekivan i očigledan, no televizija ima neupitnu i teško dostižnu snagu u percepciji javnosti. Nove mogućnosti tehnologije, koje osiguravaju pristup internetu na svakom mjestu, u svakoj situaciji, ali i daljnji razvoj televizije, prvenstveno u smjeru „izlaska iz kutije koja se nalazi u dnevnoj sobi“ (IPTV, razvoj mobilne televizije...) zasigurno će uvjetovati sve veću mogućnost informiranja i izbora medija u svakoj prilici te bolju provjerljivost informacija, ali i utjecati na percepciju javnosti o samim medijima.
Abstract: THE ROLE OF TRUST IN THE MEDIA IN INFORMING AND CREATING PUBLIC OPINION Looking at the media as a public information system, leaving out the role of other media such as the role of education, scientific and cultural education and entertainment, in an era when Internet significantly takes over the role of information together with printed media, radio and television, raises the question of the quality perception of individual media by the general population in Croatia. However, since the quality is not static category within the context of media, it can be defined by different criteria such as accuracy, speed, objectivity, independence, and the most important - trust. To what media does the average population trust the most? Which media service creates public opinion? Based on what criteria? In order to answer these questions the research was conducted on a representative sample of the general population in Croatia in two waves, in 2009 and 2011. Analysis of results aims to determine the quality and strength of each media; the key quality elements of each media; perceptions change trough the time and different segments of the population in relation to individual preference when informing trough certain media.
Key words: media, trust, quality.
5. LITERATURA 1. Damjanić, Zdenka, „Informiranost i povjerenje u izvore informacija o terminalu za ukapljeni prirodni plin (LNG)“, Soc. ekol., Zagreb, Vol. 16, No. 2-3, 2007. 2. Fiske, J., Television Culture, London: Methuen & Co. Ltd., 1987. 3. Giddens, A. Sociology, Cambridge, 2001: Polity Press, prema: Damjanić, Zdenka, „Informiranost i povjerenje u izvore informacija o terminalu za ukapljeni prirodni plin (LNG)“, Soc. ekol., Zagreb, Vol. 16, No. 2-3, 2007. 4. Habermas, J., Javno mnijenje, Beograd, Kultura, 1969, prema: Damjanić, Zdenka, „Informiranost i povjerenje u izvore informacija o terminalu za ukapljeni prirodni plin (LNG)“, Soc. ekol., Zagreb, Vol. 16, No. 2-3, 2007. 5. Hromadžić, H., Popović, Helena, „Aktivne medijske publike: razvoj koncepta i suvremeni trendovi njegovih manifestacija“, Medijska istraživanja, Vol. 16, No. 1, 2010. 6. Morley, D., „Changing paradigms in audience studies“, in E. Seiter, H. Borchers, G. Kreutzner, E. M. Warth (eds.) Remote control: television, audiences, and cultural power, 1989. 7. Routledge: London, str. 160, prema: Hromadžić, H., Popović, Helena, „Aktivne medijske publike: razvoj koncepta i suvremeni trendovi njegovih manifestacija“, Medijska istraživanja, Vol. 16, No. 1, 2010. 8. Schweiger, W., „Media Credibility - Experience or Image?“, European Journal of Communication, London, Thousand Oaks, CA and New Delhi, Vol 15, No. 1, 2000.
9. Thompson, J. B., „The Media and Modernity: A Social Theory of the Media, Cambridge: Polity“, 1995, prema: Damjanić, Zdenka Informiranost i povjerenje u izvore informacija o terminalu za ukapljeni prirodni plin (LNG), Soc. ekol., Zagreb, Vol. 16, No. 2-3, 2007. 10. Zgrabljić Rotar, Nada, „Mediji - medijska pismenost, medijski sadržaji i medijski utjecaji“, članak u knjizi: Zgrabljić Rotar, Nada, ur., Medijska pismenost i civilno društvo, Media Centar, Sarajevo, 2005.