PLANIRANO ZASTARIJEVANJE I UPRAVLJANJE KVALITETOM

Ivo Tokić IVO TOKIĆ INA-Industrija nafte, d.d. , Zagreb ivo.tokic@ina.hr

PLANIRANO ZASTARIJEVANJE I UPRAVLJANJE KVALITETOM Pregledni rad/Review Sažetak Danas se mnoge poznate tvrtke hvale certifikatima raznih sustava upravljanja kvalitetom i dostizanjem visoke razine kvalitete svojih proizvoda. Uistinu, upravljanje kvalitetom zahtijeva sustavno poboljšanje procesa i njihovih proizvoda. S druge strane, brojni kupci javno navode svoja iskustva o sve slabijoj kvaliteti raznih proizvoda kupljenih od poznatih i certificiranih tvrtki. Tako se i u najširoj javnosti prije nekog vremena pojavio inače otprije poznati tehnički koncept planiranog zastarijevanja koji se danas izvan tehničkih krugova povezuje u prvom redu s pohlepnim globaliziranim kapitalizmom i teorijama zavjere. Ovaj rad odgovara na pitanje što je uistinu planirano zastarijevanje, koja je njegova uloga u gospodarstvu i koliko je zapravo složena, kako se manifestira na tržištu te kako i kada kupci sami zahtijevaju i koriste zastarijevanje proizvoda za vlastitu dobrobit. Na kraju, kakav je odnos između certificirane proizvodnje uređaja koji su namjerno slabije kvalitete nego prije i upravljanja kvalitetom s njezinim zahtjevom da procesi i proizvodi moraju biti sve bolji?

Kako upravljanje kvalitetom odgovara na ovaj izazov?

Ključne riječi: planirano zastarijevanje, upravljanje kvalitetom, poboljšanje 1. UVOD Danas se mnoge poznate tvrtke hvale certifikatima raznih sustava upravljanja kvalitetom i dostizanjem visoke razine kvalitete svojih proizvoda. Uistinu, svaki sustav upravljanja kvalitetom zahtijeva sustavno poboljšanje procesa i njihovih proizvoda. Certifikati dokazuju da je tvrtka ostvarila ta načela u svojoj poslovnoj praksi.

S druge strane, brojni kupci javno navode svoja iskustva koja svjedoče sve slabijoj kvaliteti raznih proizvoda široke potrošnje kupljenih od poznatih i certificiranih tvrtki. Tako se i u najširoj javnosti prije nekog vremena nametnuo inače otprije poznati tehnički koncept planiranog zastarijevanja, a koji se danas izvan tehničkih krugova povezuje u prvom redu s pohlepnim globaliziranim kapitalizmom i teorijama zavjere.

Kao najpopularniji primjer za ilustraciju ove teme danas se širom svijeta uzima slučaj žarulje u SAD nazvane The Centennial Light. Ona je ručno izrađena davne 1901.g. s ugljičnom žarnom niti, a zasvijetlila prvi put u Livermoreu u Kaliforniji, te i dan danas svijetli u istom gradu u vatrogasnoj postaji Livermore-Pleasanton FD. Službeno je priznata kao najstarija žarulja na svijetu i ove godine navršava 113 godina. Ova stara žarulja snage svega 4W i dalje svijetli, a kraj nje je postavljena i web-kamera koja je snima 24 sata. Gotovo je ironično da su se tijekom zadnjih nekoliko godina pokvarile tri web-kamere izrađene suvremenom tehnologijom, dok žarulja i dalje uporno svijetli. [1] Slika 1: The Centennial Light

14. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 5. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU Baška, otok KRK, 15. – 17. svibnja 2014. g.

- 307 -

Ivo Tokić

Danas je rašireno uvjerenje kako industrija namjerno proizvodi uređaje koje je potrebno zamijeniti prije očekivanog vremena, a potvrđuju ga razna potrošačka istraživanja. Prema nekima od njih, prosječan vijek trajanja bijele tehnike danas iznosi 6 do 8 godina, dok je prije 20 godina iznosio 10 do 12 godina. Nadalje, navodi se da se mobilni telefon prosječno promijeni svakih 20 mjeseci (a kod djece od 12 do 17 godina svakih 10 mjeseci). [2] Potrošači se s pravom mogu zapitati zašto se vijek trajanja proizvoda skraćuje dok se istovremeno posvuda naglašava inovativnost i kvaliteta. Činjenicu da dio proizvođača na tržište stavlja proizvode čija je trajnost planirano kraća od očekivanja ili ranijih iskustava kupaca, odnosno da proizvođač novim proizvodima i tehnologijama s neznatnim izmjenama prisiljavaju kupce na napuštanje dotad korištenih ispravnih proizvoda, nisu uočili samo kupci koji tvore opću javnost, nego i stručna tijela. Baš zato što je javni dojam počeo prevladavati i utjecati na stav kupaca, reagirala su i službena tijela. Najnovija reakcija stigla je iz Europske unije [3] koja je ovaj problem ne samo priznala nego i predložila mjere protiv takve prakse jer ga je povezala s vraćanjem povjerenja potrošača koje bi trebalo osigurati održivu proizvodnju u zemljama članicama Europske unije.

U ovom se radu odgovara na pitanje što je uistinu planirano zastarijevanje, koja je njegova uloga u gospodarstvu i koliko je ona zapravo složena, te kako se manifestira na tržištu, kako i kada kupci sami zahtijevaju i koriste zastarijevanje proizvoda za vlastitu dobrobit. Na kraju, kakav je odnos između certificirane proizvodnje uređaja koji su namjerno izrađeni da budu slabije kvalitete nego prije i upravljanja kvalitetom s njezinim zahtjevom da procesi i proizvodi trebaju biti sve bolji?

2. DEFINICIJA I POČECI PLANIRANOG ZASTARIJEVANJA Zastarijevanje se može definirati kao „opadanje vrijednosti materijala ili opreme prije prirodnog nastupanja dotrajalosti“, pri čemu se oni ne troše i ne zastarijevaju zbog razloga povezanih s fizičkim trošenjem, već zbog razloga povezanih s napretkom tehnike, promjenama u ponašanju, modom i sl. [4] Planirano zastarijevanje (engl. planned obsolescence ili built-in-obsolescence) u industriji predstavlja politiku planiranja ili dizajniranja proizvoda s ograničenim rokom trajanja tako da postanu zastarjeli, to jest staromodni ili nefunkcionalni nakon određenog vremena. [5] Koncept planiranog zastarijevanja nastao je početkom dvadesetih godina 20.st. u SAD. Prodaja automobila se 1924. približila točki zasićenosti tržišta. Kako bi se održala prodaja vozila, glavni direktor General Motorsa Alfred P.Sloan predložio je da automobilska

14. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 5. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU Baška, otok KRK, 15. – 17. svibnja 2014. g.

- 308 -

Ivo Tokić industrija uvede godišnje promjene u dizajnu vozila kako bi se vlasnike auta uvjerilo da trebaju češće mijenjati svoja vozila. Sloan je ideju zapravo posudio od industrije bicikala. [6] U svakom slučaju, koncept je postao globalno poznat upravo po njemu i automobilskoj industriji. Kritičari su njegovu strategiju prozvali “planiranim zastarijevanjem“, a Sloan je radije govorio o „dinamičnom zastarijevanju“. Utjecaj tog koncepta na automobilsku industriju bio je dalekosežan. Mali proizvođači auta nisu se mogli nositi s troškovima godišnjeg mijenjanja dizajna svojih proizvoda i polako su napuštali tržište. Ni Henry Ford nije bio zagovornik ovog koncepta budući da se zalagao za inženjersku jednostavnost, masovnu proizvodnju i integritet dizajna pojedinog modela. Međutim, 1931. General Motors je pretekao Ford po broju prodanih vozila i postao najveći američki proizvođač auta do danas, kao i najveći svjetski proizvođač sve do prije neku godinu kada ga je po prvi puta pretekla japanska Toyota.

U stručnoj literaturi je ovaj koncept obradio Bernard London 1932. u svom članku Ending the Depression Through Planned Obsolescence [7] u kojem se zalagao za zakonsko uvođenje koncepta planiranog zastarijevanja u proizvodnju proizvoda široke potrošnje kako bi se potaknula njihova veća kupnja i na taj način izašlo iz tadašnje velike ekonomske krize.

Ipak, sam izraz planirano zastarijevanje, kao i koncept iza njega, globalno je popularizirao američki industrijski dizajner Brooks Stevens u svom glasovitom istoimenom govoru na oglašivačkoj konferenciji 1954. u Minneapolisu u SAD i u svom kasnijem radu. Za njega je planirano zastarijevanje „instaliranje želje u kupca da ima nešto malo novije, malo bolje i malo prije nego što je to nužno.“ [8] 3. OČITOVANJE PLANIRANOG ZASTARIJEVANJA U PRAKSI Planirano zastarijevanje se uobičajeno dijeli na dvije osnovne vrste, na tehničko zastarijevanje i psihološko zastarijevanje.

U prvom slučaju radi se o objektivnim materijalnim razlozima za zamjenu proizvoda prije očekivanja potrošača, a u drugom slučaju o sugeriranim nematerijalnim razlozima za raniju zamjenu inače funkcionalnih proizvoda.

Sa stajališta izrade proizvoda, metode planiranog tehničkog zastarijevanja proizvoda uključuju: • Odabir materijala loše kvalitete i konstrukcije, koji mogu izdržati određeni rok trajanja, ili kako kritičari popularno navode: tek razdoblje „garantnog roka“. Česti primjeri su noviji hi-fi i video uređaji, računala te ostala zabavna elektronika i bijela tehnika koja se zbog ugrađenih materijala i tehničkih rješenja namjerno slabije kvalitete često počne kvariti odmah po isteku garantnog roka. U to su uključeni i slučajevi ograničavanja rada ekrana suvremenih televizora na oko 8000 radnih sati, kao i umjetno ograničenje vijeka trajanja žarulje sa žarnom niti na oko 1000 sati odabirom lošeg materijala i loše konstrukcije. U primjere planirane loše konstrukcije ulaze poznati slučajevi smještanja kondenzatora uz elemente računala koji proizvode toplinu čime se skraćuje radni vijek kondenzatora što izaziva planirane kvarove. Tu je uključen i dizajn digitalnih fotoaparata ili mobilnih telefona s ugrađenom baterijom za napajanje energijom koja se ne može mijenjati, pa s ranijim kvarom baterije ili očekivanim padom njezinog kapaciteta tijekom vremena i prirodnog trošenja materijala, cijeli uređaj, inače ispravan, zbog gubitka napajanja prestaje biti funkcionalan. Kuglični ležajevi kod perilica rublja ugrađuju se izravno na bubanj te se u slučaju njihovog trošenja ili kvara mora mijenjati i bubanj. Mogu se dalje navoditi brojni primjeri sušila za kosu, usisivača, miksera i sličnih proizvoda čija konstrukcija pojedinih elemenata dovodi do toga da uobičajena upotreba izaziva prekomjerno

14. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 5. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU Baška, otok KRK, 15. – 17. svibnja 2014. g.

- 309 -

Ivo Tokić trošenje nekog za to određenog elementa koji će se pokvariti, a čime ujedno i cijeli uređaj postaje nefunkcionalan. Kućišta za takve uređaje često se rade potpuno zatvorena u plastici bez mogućnosti otvaranja ili se kod boljih uređaja za spajanje/otvaranje koriste vijci posebnog dizajna za koje je potrebno imati specijalan alat. Time se sprječava kupca da sam popravi uređaj bez dodatnih troškova radi odlaska u ovlašteni servis. Nadalje, budući da je za jeftinije uređaje cijena popravka često namjerno jednaka ili blizu vrijednosti kupnje novog uređaja, kupcima se ne isplati popravljati korišteni uređaj već su potaknuti da kupe novi. Namjerno korištenje loših materijala i loše konstrukcije vodi i do toga da i proizvođač odustaje od popravka takvih uređaja te se oni ne popravljaju niti u garantnom roku već se kupcu odmah odobrava zamjena za novi uređaj. Troškovi takve zamjene zapravo su uračunati u cijene novih uređaja. Mnogim tvrtkama je na taj način jeftinije tolerirati te troškove zamijene koje će vratiti većom prodajom novih uređaja, nego investirati u proizvodnju kvalitetnijih, pa onda i skupljih uređaja, i time riskirati svoju konkurentsku poziciju na tržištu.

• Namjerno ugrađivanje elektronike koja blokira rad uređaja nakon određenog razdoblja. Primjer za to su kontrolni sklopovi u pisačima i sličnim uređajima koji blokiraju njihov rad ako dođe predviđeno vrijeme za servis ili ako je ispisana određena količina stranica.

• Namjerne izmjene u standardima, sučeljima i dizajnu čine dotadašnje proizvode neupotrebljivima sileći potrošače na kupovinu novog proizvoda. Primjer je računalna tehnologija u kojoj se svakih nekoliko mjeseci mijenjaju standardi sabirnica, utora i ostalih značajki računala pa stoga već nekoliko mjeseci nakon kupovine računalo biva zastarjelo i bez prave mogućnosti održavanja.

• Manipulatorni tehnički podaci koji se koriste za obmanjivanje kupaca na način da se potrošačima predstavljaju podaci o proizvodu koji nisu lažni, ali koji su dobiveni posebnim, među proizvođačima dogovorenim, standardima i metodama koje uvijek jamče da je proizvod po podacima kvalitetniji nego u stvarnosti. Primjeri su tvornički deklarirana potrošnja goriva za automobile, koja po nekim stručnim ispitivanjima odudaraju i 25-50% od stvarne potrošnje[9], kao i farmaceutski proizvodi za koje se reklamira da imaju određeni postotak uspješnosti u liječenju pojedine bolesti. Takvi podaci potiču kupce da zamijene svoje funkcionalne proizvode novijima koji su zaista učinkovitiji ili samo navodno učinkovitiji.

Sa stajališta psihološkog djelovanja na individualni stav potrošača o potrebi zamjene funkcionalnih proizvoda, u metode planiranog psihološkog zastarijevanja proizvoda uključene su: • Promjena mode kao psiho-socijalni pritisak na vlasnika proizvoda kojim ga se uvjerava da je novi proizvod bolji, ljepši i efikasniji nego onaj što ga trenutno ima.

Krajnji cilj je da se vlasnik korištenog proizvoda osjeća kao čudak u društvu ako ne kupi novi proizvod iako stari sasvim dobro služi.

• Stvaranje osobnog osjećaja manje vrijednosti i nesigurnosti što se koristi na primjer za proizvode za njegu tijela, lijekove i dodatke prehrani, a kojima se želi poručiti ljudima da ne izgledaju dovoljno lijepo, da su potencijalno bolesni te da ako žele primjerenu njegu, da „moraju“ koristiti te i te nove proizvode.

• Posredni psihološki pritisak na djecu, budući da je davno uočeno da roditelji pri kupovini popuštaju zahtjevima djece, a koji se svodi na sustav „programiranja“ djece kroz razne sadržaje (dječje emisije, reklame, računalne igre) da žele posjedovati određene nove igračke (npr. brza smjena novih verzija video igrica i igraćih konzola, mobitela i sl.), te ići na pojedina mjesta ili jesti određenu novu marku hrane ili tek nove verzije postojećih marki hrane i pića.

14. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 5. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU Baška, otok KRK, 15. – 17. svibnja 2014. g.

- 310 -

Ivo Tokić Promatramo li fenomen planiranog zastarijevanja proizvoda široke potrošnje sa stajališta uzajamnog utjecanja proizvodno-tehnološkog kompleksa i društva u cjelini, razlozi za pojavu planiranog zastarijevanja su sljedeći: • Promjena tržišta, pri čemu izmijenjeni uvjeti na tržištu zbog proizvodne inovacije mogu dovesti do smanjenja potražnje za starijim proizvodima pa njihova proizvodnja više nije ekonomski isplativa. Ova skupina uključuje i nestašicu proizvodnih materijala, stečaj proizvođača ili ukinute proizvodne procese koji dovode do zastarijevanja proizvoda.

• Tehnološka evolucija, pri kojoj nova i razvijenija generacija u razvoju iste tehnologije starije proizvode čini zastarjelima što je najočitije u elektroničkoj i računalnoj industriji. Evolucija tehnologije često nudi proizvode čija je proizvodnja jeftinija nego kod proizvoda prijašnje generacije. Ali, zbog tehnološke evolucije mogu ubrzano zastarijevati i materijali, procesi, programi i sl.

• Tehnološka revolucija, koja se odnosi na potpunu zamjenu jedne tehnologije nekom drugom. Za ilustraciju, u području računalne industrije to bi predstavljalo uvođenje jedinice SSD (Solid-State Drive) kod kojeg korištenje integriranih krugova kao memorije zamjenjuje aktualne čvrste diskove HDD (Hard-Disk Drive). Razlozi su što SSD ima dulji vijek trajanja, omogućuje brži pristup podacima, manju potrošnju energije, nema rotirajućih ili pokretnih dijelova i manje je glasan u radu nego HDD. • Ekološke politike i ograničenja, zbog kojih zastarijevanje proizvoda nastaje kada vlada ili interesne skupine interveniraju zakonskim propisima i stavljaju van upotrebe dotadašnje proizvode i procese. Kao primjeri se mogu navesti zabrana korištenja energetski manje učinkovitih žarulja, zabrana korištenja olova u lemljenju i sl.

• Alokacija, pri kojoj se povećava vrijeme potrebno za proizvodnju nekog proizvoda te nije moguće zadovoljiti potražnju za njim. Na reduciranje mogućnosti proizvodnje kako ulaznog materijala ili poluproizvoda te samog finalnog proizvoda mogu utjecati nestašica sirovina, nedostatni proizvodni kapaciteti ili prirodne katastrofe ako negativno utječu na proizvodne kapacitete proizvođača bilo da ih usporavaju ili onemogućavaju.

• Manipulacija ponašanjem potrošača, pri kojoj se za plansko skraćivanje radnog vijeka proizvoda koriste primjerene tehničke metode kako bi se uz podršku oglašavanja povećala potrošnja proizvoda.

4. PLANIRANO ZASTARIJEVANJE I UPRAVLJANJE ZASTARIJEVANJEM Važno je u ovom radu uočiti još jedan aspekt planiranog zastarijevanja koji je, za razliku od dosad iznesenog pogleda na ovo pitanje sa strane potrošača i općeg tržišta, na ovom mjestu vezan za unutarnje procese u industriji, radi dobivanja uvida o unutrašnjem odnosu proizvodnje i planiranja zastarijevanja.

Industrijska proizvodnja, kako proizvoda tako i usluga, prepoznaje zastarijevanje materijala, proizvoda, tehnologija i vještina. Konkretno, proizvođači se u svom radu susreću sa trošenjem i zastarijevanjem upotrebljavanih materijala i drugih resursa poput metala, plastike ili tekstila, računalnih programa, računala i drugih elektroničkih uređaja, mjernih uređaja, elektroničkih i mehaničkih dijelova drugih uređaja ili strojeva, baš kao i cijelih ugrađenih proizvoda, specifikacija i normi, procesa, radnih vještina i sl.

Budući da gore navedeno utječe na pouzdanost proizvoda, te sigurnost i kvalitetu usluga, kao i troškove, tvrtke uvode sustav upravljanja zastarijevanjem ili neke od njegovih metoda kako bi nadzirale ovaj proces. Osim upravljanja zastarijevanjem ponekad se i taj sustav naziva i planiranje zastarijevanja.

14. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 5. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU Baška, otok KRK, 15. – 17. svibnja 2014. g.

- 311 -

Ivo Tokić Za bolju ilustraciju o kakvim se sustavima upravljanja planiranjem radi može poslužiti jedno od novih njemačko–američkih istraživanja koje pokazuje da stručnjaci i direktori u industriji drže kako su tehnološki razvoj (26,9%), očekivano produljenje životnog vijeka operativnog sustava te povećano korištenje elektroničkih sklopova (po 12%) i planirano zastarijevanje (9,6%) glavni razlozi za zastarijevanje materijala, dijelova, opreme i proizvoda s kojima se u svom radu susreću. [10] Kao industrijske grane koje su najviše pogođene zastarijevanjem ispitanici navode vojnu industriju (24%), zrakoplovstvo i svemirsku industriju (23%) te transport (12%). Visoki troškovi saniranja šteta uzrokovanih korištenjem dotrajalih materijala i kvarovima opreme, kao i troškovi nabave i skladištenja rezervnih dijelova te prekvalificiranja radne snage, potaknuli su dio tvrtki na uvođenje sustava upravljanja zastarijevanjem.

Taj koncept se može definirati kao sustav predviđanja trajanja životnog ciklusa korištenih materijala i proizvoda te drugih analiza kako bi se identificiralo zastarijevanje kroz sve faze životnog ciklusa proizvoda, procesa ili usluge. Ukoliko se sustav primjenjuje u svim fazama procesa proizvodnje dodane vrijednosti, može pridonijeti smanjivanju rizika da korišteni dijelovi zbog zastarijevanja negativno utječu na taj proces. To se očituje u poznatim primjerima iz zrakoplovne industrije gdje se npr. gume na avionima redovito pregledavaju i mijenjanju prije nego dođe do faze značajno smanjene ili potpune neupotrebljivosti, dok se pojedini dijelovi aviona čak mijenjaju nakon određenog broja sati leta neovisno o izgledu njihovog fizičkog stanja budući da uobičajeni vizualni pregled ne može otkriti mikroskopska oštećenja ili promjene u strukturi materijala nastale letenjem.

Također, zbog visokih troškova nabave opreme i rezervnih dijelova te njihovog skladištenja, tvrtkama je važno točno predviđati starenje materijala i vrijeme zamjene. Za to se sustavno, često i u odgovarajućim računalnim programima, koriste primjerene inženjerske metode poput FEM metoda računanja čvrstoće i životnog vijeka materijala, upute proizvođača, rezultati istraživanja, itd.

Ipak, neke od tih inženjerskih metoda računanja čvrstoće i životnog vijeka materijala koriste se ne samo za upravljanje zastarijevanjem unutar industrije nego i za planirano zastarijevanje u izradi proizvoda namijenjenih potrošačima.

5. UTJECAJ PLANIRANOG ZASTARIJEVANJA NA POSLOVANJE Planirano zastarijevanje je kao prokušani koncept za povećanje prodaje danas proželo suvremenu proizvodnju, kulturu i civilizaciju općenito u tolikoj mjeri da je u određenoj mjeri postalo općeprihvaćeno načelo. Promjena tehnologija i inovacije, koje su ujedno i jedna od osnova planiranog zastarijevanja, tako su postali uobičajena ekonomska kategorija koja svakako značajno utječe na poslovanje.

Upravo je promjenu tehnologija, tj. tehnološki napredak, 81% direktora od njih 1344 iz vodećih svjetskih tvrtki u različitim područjima rada ocijenio kao najvažniji trend koji će najviše utjecati na njihovo poslovanje u idućih pet godina [11], vidi Sliku 2.

Slika 2. Tri globalna trenda koji najviše utječu na promjene (PwC, 17th Annual Global CEO Survey)

14. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 5. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU Baška, otok KRK, 15. – 17. svibnja 2014. g.

- 312 -

Ivo Tokić

Ne samo da je bitan utjecaj na promjene tržišnog okruženja kod pojedine tehnologije, nego se te promjene uslijed pojave novih tehnologija vremenom i snažno ubrzavaju. Pri tome se ne misli samo na mala poboljšanja postojećih tehnologija, nego na nastanak sasvim novih tehnologija koje bitno mijenjaju prilike na tržištu kao i samo poslovanje, vidi Sliku 3.

Slika 3: Dramatično ubrzanje pojave inovacija (PwC, 17th Annual Global CEO Survey)

14. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 5. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU Baška, otok KRK, 15. – 17. svibnja 2014. g.

- 313 -

Ivo Tokić Nadalje, 35% ispitanih direktora vodećih svjetskih tvrtki kao najvažniji zadatak u ovoj godini navode upravo inovaciju proizvoda i usluga, dok se za usporedbu 30% njih odlučilo za povećanje udjela na postojećim tržištima, a 14% njih se odlučilo za osvajanje novih tržišta, itd.

Istovremeno je u 2013. čak 47% direktora zabrinuto zbog brzine tehnoloških promjena koje bi mogle predstavljati potencijalnu prijetnju poslovanju njihovih tvrtki. Godinu dana ranije taj je broj iznosio 42%.

Nije čudo stoga da 25% direktora drži da će razvoj tehnologija imati presudan utjecaj na poslovanje njihovih tvrtki, industriju i društvo u cjelini u idućih 10 godina. Ako se tome doda još 9% direktora koji su označili upravo inovacije kao faktor koji će imati presudan utjecaj, onda se vidi da trećina direktora vodećih svjetskih tvrtki na prvo mjesto kao najutjecajniji društveni i poslovni faktor stavlja upravo promjene tehnologije za koje njih 22% očekuje da će utjecati i na promjenu poslovnih modela tvrtki. [12] Veliki dio tih promjena tehnologije utjecat će istovremeno i na prijevremenu zamjenu proizvoda kod potrošača što se u javnosti i prepoznaje kao planirano zastarijevanje.

6. EKONOMSKO I DRUŠTVENO ZNAČENJE PLANIRANOG ZASTARIJEVANJA Kako je već gore navedeno, postoji više ekonomskih razloga za oslanjanje poslovnog modela proizvodnje i prodaje na koncept planiranog zastarijevanja zbog čega se radi o izrazito složenom gospodarskom i šire društvenom fenomenu.

Sa stajališta pojedinog proizvođača, on je nedvojbeno dobar za poslovanje. Masovna proizvodnja najkvalitetnijih mogućih proizvoda, pa i samo dovoljno kvalitetnih proizvoda, čija bi trajnost nekoliko puta nadmašila proizvode slabije kvalitete, dovelo bi brzo do zasićenja tržišta što bi se negativno odrazilo na proizvođače. Nadalje, planirano zastarijevanje koje koristi materijale slabije kvalitete i lošije konstrukcije smanjuje troškove proizvodnje (materijala i dizajna). Češći kvarovi i zamijene potrošnih dijelova (a čija se disfunkcionalnost nakon nekog vremena zbog prirode materijala ili načina rukovanja ne mogu smatrati kvarom) donose znatan prihod u servisnoj djelatnosti kod proizvođača i servisera te industrije rezervnih dijelova.

Sa stajališta tržišta, ovaj je koncept također dobar jer omogućuje potrošačima da lakše i povoljnije dođu do novih proizvoda ili usluga.

Sa stajališta razvoja tehnologije, taj je koncept pravi pokretač stvaranja inovacija što se opet odražava pozitivno na tržište. Potrošači tako mogu relativno lako nabaviti proizvode novih tehnologija umjesto da desetljećima koriste funkcionalne, ali nakon toliko vremena nužno tehnološki zaostale proizvode.

Sa stajališta razvoja društva, proizvodnja isključivo kvalitetnih dugotrajnih proizvoda bi uz zasićenje tržišta sigurno bila skuplja pa bi i novi proizvodi bili skuplji i time nedostupniji. Ta bi pojava dovela do pada broja radnih mjesta u industriji što bi značilo da bi se društveni razvoj morao drugačije organizirati jednako kao i sustav distribucije bogatstava.

Ostaje otvorenim pitanje da li bi razvoj tehnologije, kako se to obično implicira u javnosti, bio usporen budući da se razvoj tehnologije u zadnja dva stoljeća znatno ubrzao zbog velike količine dostupnih informacija, porasta društvenog bogatstva i drugih civilizacijskih razloga koji nisu povezani isključivo s ovim industrijskim konceptom. Kada bi trebali zamišljati pretpostavljeni scenarij društvenog razvoja bez planiranog zastarijevanja, moglo bi se reći da bi bilo moguće da umjesto mnogo generacija proizvoda s neznatnim tehničkim i izmjenama imamo smjenu proizvoda s velikim tehnološkim skokovima, kao što se to već događalo u povijesti.

14. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 5. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU Baška, otok KRK, 15. – 17. svibnja 2014. g.

- 314 -

Ivo Tokić Za ilustraciju, koliko su male i neznatne razlike između prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg modela pametnih mobilnih telefona. Već su osjetno veće razlike ne samo u dizajnu nego i funkcionalnosti između mobitela od prije dvadesetak godina i današnjih pametnih telefona, a da ne govorimo o nekadašnjim običnim telefonima iz crno-bijelih filmova koji su se radi zvanja spajali na javnu centralu sa današnjim satelitskim komunikacijskim sustavima i njihovim pametnim telefonima. Pa ipak, prelazak sa kočije s konjima na automobil, ili sa ručnog zbrajanja na računalo predstavlja još i veći tehnološki iskorak, a dogodio se mimo koncepta planiranog zastarijevanja. Ono što mnogi obično zaboravljaju u raspravama o planiranom zastarijevanju i njegovom velikom utjecaju na usvajanje novih tehnologija, jest to da je kod čovjeka vrijeme prilagodbe na nove tehnologije i inače izuzetno kratko. Na primjer, od prvog leta avionom braće Wright 1903. do zračnih borbi u I Svj. ratu prošlo je samo desetak godina, a do prvih redovnih interkontinentalnih putničkih zrakoplovnih linija, sustava izgrađenih aerodroma kod gotovo svakog velikog grada u zapadnom svijetu, stjuardesa i agencija za prodaju zrakoplovnih karata nisu prošla ni tri desetljeća. A radi se o letenju, koje čovjeku nije niti biološki urođeno kao što je to slučaj primjerice s uspravnim hodanjem.

Nadalje, tehno-ekonomski gledano opravdano se postavlja pitanje zašto bi itko radio proizvod koji će služiti 50 ili 100 godina ako će se koristiti samo 5 ili 10 godina? Takav proizvod zbog kvalitete zahtijeva veliki trošak za materijal, dizajn i rad, pa stoga njegovo prijevremeno izbacivanje iz službe predstavlja upropaštavanje resursa.

Tako promatrano, očigledno je da planirano zastarijevanje daleko nadmašuje kategoriju teorije zavjera koje ga omalovažavaju kao ekonomski koncept usmjeren da prevari kupce.

Postaje jasno da koncept planiranog zastarijevanja na svoj način služi kao pokretač gospodarskog razvoja i zapošljavanja, tehnološkog razvoja pa i širih društvenih promjena u pojedinim regijama svijeta. S tog stajališta promatrano, pozitivno je da mnoge od tvrtki koje se njime služe u svom radu sustavno upravljaju i kvalitetom što im sa svoje strane omogućuje smanjenje troškova i uspješnije poslovanje.

Ali, kada se taj koncept sa svim njegovim složenim posljedicama stavi u još širi ekonomski i društveni kontekst, dolazi se do uočavanja velikih problema koje planirano zastarijevanje svakodnevno stvara tjerajući tvrtke i cijela gospodarstva u nove i sve opasnije rizike. „Godišnja potrošnja sirovina u svijetu iznosi oko 60 milijardi tona, pri čemu danas trošimo oko 50% prirodnih resursa više nego prije 30 godina. Europljanin troši 43 kg resursa dnevno, nasuprot 10 kg koje potroši Afrikanac. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) procijenila je, na temelju podataka iz 1999. godine, da će uz godišnju stopu rasta primarne proizvodnje od 2% rezerve bakra, olova, nikla, srebra, kositra i cinka dostajati za još 30 godina, a rezerve aluminija i željeza za otprilike 60 do 80 godina. Za sve veći broj materijala može se reći da će nastupiti doba oskudnosti. Štoviše, u Europi se svake godine stvara 10 milijuna tona električnog i elektronskog otpada (podaci iz 2012.), a očekuje se da će do 2020. godine ta količina iznositi 12 milijuna.“ [13] Imajući na umu gore navedeno, postaje očito da sve veće potrebe industrije za sve oskudnijim resursima sve snažnije utječu na državne politike koje vode veliki industrijski proizvođači.

Time se mogu objasniti i neke regionalne krize u kojima je u prvom planu upravo borba za pravo na iskorištavanje resursa. To uključuje jeftine kupovine ogromnih površina plodnog tla u Africi i protjerivanje domaćeg stanovništva sa zemlje od strane velikih europskih i američkih banaka i financijskih fondova kao investitora u uzgoj sirovina za proizvodnju biogoriva, ogromnu i ubrzanu sječu šume u Amazoniji u Brazilu, političku borbu oko prava na iskorištavanje Arktika, pritisak na Kinu da ne smanjuje izvoz rijetkih metala o kojima ovisi proizvodnja uređaja visoke tehnologije, a da se vojni napadi na Irak, arapsko proljeće te građanski ratovi u Libiji i Siriji u kontekstu redistribucije prava na iskorištavanje tamošnje nafte i plina kao i najnovije krize u naftom i plinom bogatim regijama Crnog mora i Kaspijskog jezera i ne spominju, itd.

14. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 5. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU Baška, otok KRK, 15. – 17. svibnja 2014. g.

- 315 -

Ivo Tokić „Na društvenom planu planirano zastarijevanje postavlja tri vrste problema. Prije svega, u kontekstu krize, ponašanje do kojeg dovodi planirano zastarijevanje potrošnih dobara sudjeluje u dinamici kupovanja na kredit i stopa zaduživanja kakvi do sada nisu viđeni. Osobe koje najviše pate od zastarijevanja su pojedinci iz osjetljivih društvenih skupina koji ne mogu skupo plaćati trajne proizvode i često se zadovoljavaju jeftinijim proizvodima slabije kvalitete. Nadalje, čitav sektor zapošljavanja u poduzećima koja pružaju usluge popravaka mogao bi se suočiti s negativnim posljedicama planiranog zastarijevanja. Podaci iz izvješća francuske Agencije za okoliš i upravljanje energijom (ADEME) iz 2007. godine potvrđuju taj trend: popravlja se samo 44% uređaja koji se pokvare. Za uređaje koji nisu pod jamstvom, distributeri procjenjuju da 20% intervencija dovodi do popravaka. Istraživanje agencije ADEME iz 2010. godine također pokazuje značajan pad broja popravaka u Francuskoj između 2006. i 2009. godine, osobito u području bijele tehnike. Prednosti sektora popravaka su činjenica da ga je teško preseliti i da ga većinom čine stabilna radna mjesta.“[14] Uz to, kod potrošača se javlja i važan psihološki efekt, a to je osjećaj nepovjerenja prema industrijskim proizvođačima koji može imati dalekosežne posljedice po gospodarstvo, pa onda i društveni razvoj općenito.

7. UPRAVLJANJE KVALITETOM I PLANIRANO ZASTARIJEVANJE Pri promatranju odnosa upravljanja kvalitetom i planiranog zastarijevanja treba početi od posljedica u praksi. Nekada inženjeri nisu raspolagali s tolikim znanjem o čvrstoći i životnom vijeku materijala te su na izračunate osnovne veličine, koje su bile dovoljne za obavljanje predviđenog zadatka, dodavali velike faktore sigurnosti radi habanja materijala u kasnijoj upotrebi. Stoga ne čudi da su mnogi proizvodi prijašnjih desetljeća bili napravljeni „kako Bog zapovijeda“.

Kako to izgleda u praksi?

Kućni superreceiveri s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina 20.st, ogromne snage 2x200W pa čak i 2x300W, koji sa svojim kondenzatorima, transformatorima, hladnjacima, metalnim kućištima i ostalim „pravim“ sklopovima teže po 25-30 kg, i danas su pojam među ljubiteljima vrhunskog zvuka jer su u slušnom glazbenom pogledu ili bolji ili se s lakoćom nose s najboljim i najmodernijim „plastičnim“ AV receiverima iz istog cjenovnog razreda.[15] Uz to, zbog sve raširenije pojave planiranog zastarijevanja, moguće je i da će ih ti i po 40godina stari uređaji još i nadživjeti.

Međutim, ovisno o vrsti industrije razvoj kvalitete je moguće postaviti i drugačije. Na primjer, današnji su automobili općenito daleko kvalitetniji, tj. s boljim voznim osobinama, prostraniji, sigurniji, ekonomičniji i pouzdaniji nego starije generacije vozila od prije 30 ili 40 i više godina. Iako su prijašnje generacije automobila imale čak i deblji lim od suvremenih, loša tehnologija zaštite od rđe izazivala je relativno brzo propadanje karoserija i time veliku materijalnu štetu radi većih troškova pojačane zaštite lima i gubitka na vrijednosti vozila.

Primjena novije tehnologije kompletnog pocinčavanja karoserije umnogome je smanjila pojavu i štete od rđe. Tanji lim omogućuje manju težinu što sa svoje strane pridonosi manjoj potrošnji, dok nova konstrukcijska rješenja omogućavaju znatno veću aktivnu i pasivnu sigurnost vozila.

Tako suvremene tehnologije u izradi auta omogućuju bolje iskorištavanje resursa za veći sigurnosni i energetski učinak kao i bolje vozne osobine. Tomu su svakako pridonijeli i sustavi upravljanja kvalitetom u proizvodnji u automobilskoj industriji. I kada se pomisli kako današnji popularni auto srednje klase poznatog njemačkog proizvođača izuzetno kvalitetnih sportskih limuzina svojom kvalitetom daleko nadmašuje vlastite prethodnike, recimo poput jednog vrlo popularnog modela iz 1973., a što je dakako istina, onda se dogodi to da, za

14. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 5. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU Baška, otok KRK, 15. – 17. svibnja 2014. g.

- 316 -

Ivo Tokić razliku od starog modela koji bi na cesti stao tek uslijed kvara, današnji model stane usred vožnje ako se vlasnik oglušio na podsjećanje računala u autu kako je vrijeme da se ode na tvornički servis.

Jer, sukladno načelima planiranog zastarijevanja, taj je proizvođač programirao auto da se isključi kada prijeđe određenu malu kilometražu nakon upozorenja da je na redu odlazak u servis – baš kao što to uradi pisač ili fotokopirni uređaj. Kako sustav upravljanja kvalitetom, koji je pomogao da se napravi to kvalitetno vozilo, reagira na ovo prisilno isključivanje funkcionalnosti posve ispravnog auta što razumljivo izaziva nezadovoljstvo kupca?

Odgovor će se pokazati malo kasnije.

Jer kod dodatne zarade industrije treba napomenuti da puknuti amortizer ili zamjena žaruljice radi loše kvalitete i loše konstrukcije, budući da to vozači sve manje mogu obaviti sami na parkiralištu, znači posao za servise i industriju rezervnih dijelova. I na tom mjestu se dolazi do pitanja za koga je ta konstrukcija i odabir slabih materijala loša? Za industriju kojoj donosi zaradu ili za potrošača kojemu donosi trošak? Tako proizlazi da općenito gledajući koncept planiranog zastarijevanja potrošačima na jednoj strani daje, a na drugoj oduzima.

Potrošači zapravo i danas imaju izbor. Postoje i danas proizvođači čiji proizvodi zadovoljavaju sve uvjete koje potrošači postavljaju kada ocjenjuju kvalitetu proizvoda.

Moguće je i danas kod švicarskih proizvođača kupiti kućnu perilicu rublja koja će raditi 20 i više godina, koja bolje pere rublje te troši manje struje i vode, ali ona košta višestruko više nego uobičajene perilice, a deseterostruko ili još i više od jeftinih modela na tržištu. I njihovu je proizvodnju pomogao sustav upravljanja kvalitetom.

Budući da i proizvođači jeftinih perilica koje se koriste često samo do prvog kvara, kada se više isplati zamijeniti ih novima, također imaju certifikate sustava upravljanja kvalitetom kao i proizvođači vrhunskih uređaja, opravdano je postaviti pitanje kako je to moguće. Kako to da isti certifikati jamče kvalitetu i kod jednog i kod drugog proizvođača?

Ako se jamči kvaliteta procesa, ne bi li rezultati tih procesa trebali imati barem manji raspon u kvaliteti nego što je on danas kada pri jednakim uvjetima korištenja jedne perilice bez problema u radu traju 4-5 godina, a druge 20 godina, kada jednim televizorima ekran traje 5 godina, a drugima 10 godina, ili kada kod jednog njemačkog proizvođača vozila premium klase (koji je inače pojam kvalitete), jedan auto bez problema i rđe izdrži 8 godina, a na drugom primjerku istog modela izbije rđa na rubovima blatobrana već za 4 godine. Tih nesukladnosti koje bi trebale upućivati da se zapravo radi o iznimkama od pravila, u stvari pod okriljem certifikata ima toliko da sa sigurnošću možemo kazati da podrugljivi naziv „Montagsauto“ [16] nije skovan u Južnoj Koreji, Hong Kongu ili Kini.

Dakle, kako upravljanje kvalitetom izlazi na kraj s ovakvim pitanjima?

Službeno, kvaliteta se definira kao stupanj u kojem skup svojstvenih značajki zadovoljava zahtjeve.[17] Kvaliteta se može rangirati u razrede, tj. u kategorije ili položaje u hijerarhiji koji su dani različitim zahtjevima za kvalitetu proizvoda, procesa ili sustava koji imaju istu funkcionalnu uporabu.[18] Zahtjevi su iskaz potreba ili očekivanje, koje se obično podrazumijeva ili je obvezatno.[19] Zadovoljstvo je predodžba kupca o stanju u kojem su zadovoljeni njegovi zahtjevi. [20] Nadalje, značajan dio upravljanja kvalitetom određuju dva koncepta, poboljšavanje kvalitete i trajno poboljšavanje. Poboljšavanje kvalitete predstavlja dio upravljanja kvalitetom usmjeren na određivanje ciljeva kvalitete i utvrđivanje potrebnih provedbenih procesa te odgovarajućih resursa za postizanje ciljeva kvalitete.[21] Trajno poboljšavanje je stalni rad na povećavanju sposobnosti zadovoljavanja zahtjeva.[22] Ako se tome doda još načelo usmjerenosti na kupca, gdje uprava mora osigurati da zahtjevi kupca budu utvrđeni i ispunjeni s ciljem povećanja njegova zadovoljstva[24], dobiveni su svi kriteriji da se mogu proizvoditi kvalitetni proizvodi koji zadovoljavaju kupce.

14. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 5. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU Baška, otok KRK, 15. – 17. svibnja 2014. g.

- 317 -

Ivo Tokić Kako u praksi izgledaju takvi pokušaji usmjeravanja industrijske prakse u željenom smjeru prema boljim proizvodima?

Na primjer, sigurnost proizvoda je bitan element zadovoljavanja zahtjeva kupaca. Tako industrijski proizvodi na tržištu Europske unije moraju zadovoljiti bitne zahtjeve sigurnosti proizvoda prema direktivama Novoga pristupa. „Zadovoljavanje bitnih zahtjeva osigurava proizvođač provedbom postupaka ocjenjivanja sukladnosti (modula). Pojedini postupci ocjenjivanja sukladnosti zahtijevaju od proizvođača da primjenjuje sustav upravljanja kvalitetom koji će osigurati sukladnost proizvoda s bitnim zahtjevima sigurnosti. Kod pojedinih modula sustav je usmjeren na završnu kontrolu nakon proizvodnje, ili na provjere prije, tijekom ili poslije proizvodnje, ili na potpuno osiguranje kvalitete. Preporuča se primjena sustava upravljanja prema normi ISO 9001 kao temeljni sustav i specifičnih zahtjeva prema normama za pojedina područja.“[25] Kako industrija i samu sebe mora gledati kao kupca tuđih proizvoda i usluga, onda nastoji osigurati traženu kvalitetu unutar proizvoda, procesa i usluga u odnosu na troškove svog rada.

Stoga, kako je gore već navedeno, metode planiranog zastarijevanja u više industrijskih segmenata dio su i danas gotovo rutinskog procesa upravljanja zastarijevanjem, odnosno upravljanja zalihama, sirovinama, rezervnim dijelovima, uređajima i proizvodima koji se koriste u radu.

Zbog zadovoljavanja ovih potreba, industrija i sama sudjeluje u donošenju i odgovarajućih standarda koji reguliraju ova pitanja u pojedinim područjima rada, kao što su na primjer norme IEC 62402 ili ISO 13628-6. Za ilustraciju, ove dvije norme koriste se u naftnoj industriji u upravljanju zastarijevanjem, a konkretno se između ostaloga primjenjuju u radnom procesu offshore proizvodnje nafte i plina u dubokom moru te se dijelom tiču i komunikacijske opreme između nadzornih i proizvodnih uređaja na morskom dnu s matičnim nadzornim proizvodnim centrom na površini ili na kopnu. Upravo na rješavanju tih problema u izradi standarda inicijalno su surađivali BP, Chevron, Shell, ENI, Total, Statoil, Norsk Hydro i druge naftne tvrtke. IEC 62402 tako definira zastarijevanje na dva komplementarna načina kao: - prijelaz od dostupnosti od izvornog proizvođača do nedostupnosti; - stalni prijelaz od operativnosti do nefunkcionalnosti zbog vanjskih razloga.

Ista norma definira upravljanje zastarijevanjem kao koordinirane aktivnosti prema usmjeravanju i nadzoru organizacije u odnosu na zastarijevanje. [26] Dakle, sustavno upravljanje kvalitetom omogućava tvrtkama dokumentirani nadzor nad trošenjem korištenih uređaja, dijelova i materijala u proizvodnom procesu i primjereno postupanje kako bi se prevenirale štetne posljedice zastarijevanja materijala i opreme kao i nesukladnosti kada je u pitanju sigurnost.

S druge strane, pogotovo kod proizvodnje proizvoda široke potrošnje, javlja se jaz između prakse vođene konceptom planiranog zastarijevanja i proklamiranih ideala upravljanja kvalitetom.

Možda „na papiru“ problemi ne izgledaju loše kada auditori posjete tvornice i nakon pregleda potvrde certifikate. Ali zašto je uz certifikat i upravljanje kvalitetom najpoznatiji njemački proizvođač auta morao prije nekoliko godina naglasiti u javnosti da će zaposlenicima, koji tradicionalno imaju mogućnost kupnje vozila svoje tvrtke s radničkim popustom, kod kupnje auta dodijeliti vozila proizvedena ponedjeljkom kako bih ih motivirao da sve aute podjednako kvalitetno izrađuju. Moglo bi se postaviti pitanje koliko sustav upravljanja kvalitetom vrednuje politiku motiviranja, a koliko zastrašivanja radnika, jer ovo je upravo to.

Ukupni broj dodijeljenih certifikata upravljanja kvalitetom doživio je u zadnjih 20 godina golemi rast. Gledajući samo za ISO 9001, od 1993. kada je u cijelom svijetu bio izdan ukupno 46.571 certifikat, do kraja 2012. taj je broj narastao na ukupno 1.101.272 certifikata.

U Europi je 1993. bilo 37.779 certifikata, a 2012. taj se broj popeo na 474.574 certifikata. [27]

14. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 5. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU Baška, otok KRK, 15. – 17. svibnja 2014. g.

- 318 -

Ivo Tokić Unatoč golemom porastu broja certifikata upravljanja kvalitetom, kao i primjerima koji pokazuju napredak u kvaliteti kod pojedinih proizvoda, i potrošači i stručnjaci nalaze da je razina kvalitete proizvoda za opću potrošnju na tržištu općenito u padu. U medijima se o tome javno piše[28] , pa se tako moglo pročitati i da Dominik Enste iz Instituta za njemačku privredu u Kölnu potvrđuje kako je proizvođačima u interesu prodavati proizvod koji će se pokvariti: "Proizvođači ne drže mnogo do dugovječnosti svojih proizvoda. Time se ne osvrću na ekološka načela, a krše i društvenu odgovornost koju oni imaju." [29] Očigledno je da sustav upravljanja kvalitetom ne može niti samostalno niti u suradnji s drugim sličnim sustavima nadzora poput upravljanja okolišem, održivim razvojem i drugima, riješiti problem prevelikog oslanjanja na koncept planiranog zastarijevanja koji sada zbog štetnih posljedica na društvo počinje sve više zabrinjavati i javne političke strukture.

Jedno takvo razmišljanje stiže iz Njemačke u kojoj je Zelena stranka dala izraditi studiju koja je opisala mehanizme planiranog zastarijevanja te dala prijedloge kako ga reducirati ili čak ukloniti. Studija predlaže mjere koje se u velikoj mjeri oslanjaju i na sustave upravljanja kvalitetom, od uvođenja obavezne etikete s oznakom kvalitete i o „duljini očekivanog korisnog radnog vijeka“ uređaja, preko donošenja minimalnih standarda za popravke i dijelove, uvođenje obaveznih uputa za popravke i osiguranje rezervnih dijelova, do uvođenja klauzule o „skrivenom defektu“ u garanciju. Studija je ispitala i kako se mjere protiv planiranog zastarijevanja mogu uvesti u europsko zakonodavstvo, imajući u vidu postojeće direktive Ecodesign Directive 2009/125/EC, Eco-Labelling Directive 2010/30/EU i WEEE Directive 2012/19/EU. Zaključeno je da bi se u području nadležnosti ovih direktiva mogle uvesti mjere protiv planiranog zastarijevanja. Nadalje, prema autorima studije, uvođenje tih mjera je logično obzirom na uspostavljenu politiku Europske unije o održivom razvoju. Ona je definirana brojnim dokumentima poput Strategije održivog razvoja EU, Strategije održivog korištenja prirodnih resursa, Eko inovacijskog programa, 5. i 6. Ekološkog akcijskog programa, Održive potrošnje i proizvodnje te Akcijskog plana Politike za održivu industriju, kao i inicijative “Europa učinkovitih resursa”. Svi navedeni dokumenti sadrže politike i strategije koje se lako mogu povezati sa smanjivanjem ili otklanjanjem planiranog zastarijevanja. [30] Slično je reagirao i Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) koji donosi samoinicijativno mišljenje o problemu planiranog zastarijevanja ne bi li pokrenuo inicijativu protiv planiranog zastarijevanja u što bi se uključio i sustav upravljanja kvalitetom. „Izbjegavajući obvezujuću regulaciju, EGSO potiče dobrovoljne mjere certifikacije.

Primjerice, na području bijele tehnike jamstvo da se rezervni dijelovi mogu nabaviti u sljedećih od 10 ili 20 godina definitivno privlači kupce. Navođenje takvih jamstava moglo bi biti dio europskih standarda koji bi se primjenjivali na sve proizvode koji se koriste na području 28 zemalja Unije [...] EGSO države članice potiče da u svoju politiku javne nabave uključe parametre borbe protiv planiranog zastarijevanja. EGSO procjenjuje da će poboljšanje kvalitete i trajnosti industrijskih proizvoda dovesti do otvaranja trajnih radnih mjesta u Europi i stoga se treba poticati [...]

EGSO smatra korisnim uspostavljanje sustava kojim bi se zajamčio minimalan vijek trajanja kupljenih proizvoda. Trenutno ne postoji nijedan zakon o minimalnom vijeku trajanja proizvoda, kao ni europske norme prema kojima bi se on određivao [...]

EGSO preporučuje da se 2014. godine organizira veliki europski okrugli stol o tome pitanju.

Taj bi okrugli stol objedinio sve strane zainteresirane za to pitanje: proizvođače, financijere, distributere, sindikate, udruge potrošača, nevladine organizacije, Agenciju za standardizaciju, stručnjake itd. Okrugli stol trebao bi biti višesektorski da se ne bi usredotočio samo na neke sektore, a trebao bi biti popraćen i otvorenim forumom namijenjenim građanima EU-a, kako bi se ohrabrilo čim šire sudjelovanje javnosti.“ [31]

14. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 5. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU Baška, otok KRK, 15. – 17. svibnja 2014. g.

- 319 -

Ivo Tokić 8. ZAKLJUČAK Planirano zastarijevanje u industriji predstavlja politiku planiranja ili dizajniranja proizvoda s ograničenim rokom trajanja tako da postanu zastarjeli, to jest staromodni ili nefunkcionalni nakon određenog vremena.

Riječ je o konceptu čije su posljedice vrlo složene i zadiru u opći gospodarski razvoj te značajno utječu na društvene prilike. Uz pozitivne strane tog koncepta koje se povezuju s osiguranjem radnih mjesta, razvojem inovacija i tehnologija, olakšavanja pristupa širem krugu potrošača do brojnih proizvoda i usluga, postoje i negativne strane planiranog zastarijevanja.

One se očituju u porastu troškova kupaca vezano za nabavu i održavanje proizvoda, značajnom kreditnom zaduživanju najširih slojeva stanovništva, gubljenju radnih mjesta u pojedinim servisnim segmentima gospodarstva, propadanju pojedinih segmenta industrije u pojedinim regijama zbog nekonkurentnosti, porasta nezaposlenosti, ubrzanom trošenju prirodnih resursa, ubrzanom povećavanju onečišćenja okoliša, nastanku geopolitičkih kriza zbog borbe za resurse, itd.

Sa stajališta upravljanja kvalitetom postoji jasan problem u vezi ovog koncepta. Postalo je očigledno da iako raste broj certifikata koji potvrđuju da se u industriji sve više širi upravljanje kvalitetom, da to nimalo ne utječe na praksu planiranja zastarijevanja niti u certificiranim tvrtkama. Posljedica je da uz rast broja certifikata i širenje upravljanja kvalitetom, rezultati koncepta planiranja zastarijevanja sve više izazivaju smanjeno zadovoljstvo kupaca. A to je izravno u suprotnosti s konceptom upravljanja kvalitetom.

Nadalje, oslanjanje na pretpostavku da bi jednostavno uvođenje nekog novog certifikata u tvrtke poput postizanja poslovne izvrsnosti samo po sebi pomoglo rješenju ovog problema predstavlja zabludu jer se ne uvažava činjenicu o cjelokupnoj složenosti ovog problema koji odavno nadilazi pitanje procesa unutar jedne tvrtke.

Bez političkog i šireg društvenog angažmana neće doći do rješenja ovog problema. Pokazalo se da se u praksi sustav upravljanja kvalitetom ponaša zapravo etički neutralno, a to nije ono što može dovesti do potrebnog iskoraka i rješavanja problema.

Kao što smo već čuli da je „ekološka kriza ponajprije kriza morala i zbiljski prijezir spram čovjeka“[32], tako sada vidimo da se u Europskoj uniji razmišlja na način da se svi, i politika i industrija, potrošači pa tako i standardizacijska i certifikacijska tijela, uključe u rješavanje problema planiranog zastarijevanja.

To je potrebno kako bi se razriješio gore opisani paradoks. I to je nužno i radi ponovnog definiranja iskonskog smisla ideje upravljanja kvalitetom, a koji je sada u dramatičnoj kušnji.

Baš kao što zaključuje Europski gospodarski i socijalni odbor, „što se tiče našega viđenja uloge etike u našim društvima, čini nam se problematičnim da se inženjeri mogu baviti razvojem proizvoda koji ubrzano zastarijevaju ili da oglašivači pokreću kampanje kako bi potaknuli potrošače na kupovinu, a da pritom znaju da to neće povećati njihovu razinu zadovoljstva“. [33] LITERATURA [1] The Centennial Light. URL: http://www.centennialbulb.org/ , pristupljeno 20.3.2014.

[2] Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi „Za održiviju potrošnju: vijek trajanja industrijskih proizvoda i obnavljanje povjerenja informiranjem potrošača”. Službeni list Europske unije, 2014/C 67/05, str. 23-26 [3] Ibid.

[4] Le Petit Larousse, URL: http://www.larousse.com/en/dictionaries , pristupljeno 20.3.2014.

14. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 5. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU Baška, otok KRK, 15. – 17. svibnja 2014. g.

- 320 -

Ivo Tokić [5] J. Bulow, An Economic Theory of Planned Obsolescence. Quarterly Journal of Economics, 101, 4(1986.), str.

729-749.

[6] Sh.Babaian, The Most Benevolent Machine: A Historical Assessment of Cycles in Canada. National Museum of Science and Technology, Ottawa, 1998. Str. 97.

[7] B. London, Ending the Depression Through Planned Obsolescence. 1932. URL: http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/2/27/London_(1932)_Ending_the_depression_through_planned _obsolescence.pdf, pristupljeno 10.3.2014.

[8] Brooks Stevens. Wikipedia. URL: http://en.wikipedia.org/wiki/Brooks_Stevens , pristupljeno 19.3.2014.

[9] Koliko stvarno troše automobili? Dnevnik.hr. URL: http://dnevnik.hr/vijesti/automotiv/video-koliko-stvarnotrose-automobili.html, pristupljeno 21.3.2014.

[10] Obsolescence survey 2013. ABSC GmbH & Obsolescence.com, URL: http://kommunikation.absc.de/marketingmaterial/leistungen/om/om_survey_results_final_2013_09.pdf , pristupljeno 10.3.2014.

[11] PwC, 17th Annual Global CEO Survey. URL: http://pwc.com/hu/global_ceo_survey, pristupljeno 15.3.2014.

[12] Ibid.

[13] Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi „Za održiviju potrošnju: vijek trajanja industrijskih proizvoda i obnavljanje povjerenja informiranjem potrošača”. Službeni list Europske unije, 2014/C 67/05, str. 23-26 [14] Ibid., str.26 [15] B. Butterworth, Receiver Shoot-Out: Vintage vs. High-Tech.URL: http://www.iavscanada.com/Articles/art_receiver_shootout.htm, pristupljeno 10.3.2014.

[16] Duden, http://www.duden.de/rechtschreibung/Montagsauto, pristupljeno 20.3.2014.

[17] HRN EN ISO 9000. Temeljna načela i terminološki rječnik, 2008.

[18] Ibid.

[19] Ibid.

[20] Ibid.

[21] Ibid.

[22] Ibid.

[23] Ibid.

[24] Ibid.

[25] B.Bajzek Brezak; V. Mucko, Sustavi upravljanja kvalitetom i direktive Novoga pristupa, 10. Hrvatska konferencija o kvaliteti, Šibenik 10.-12.5.2010. Hrvatsko društvo za kvalitetu, Zagreb, 2010.

[26] T.Bertmand, Standardisation & Obsolescence, PowerPoint prezentacija, Statoil, 2012. URL: http://www.ifea.no/wp-content/uploads/2012/02/T_Bertmand.pdf, pristupljeno 10.3.2014.

[27] The ISO Survey of Management System Standard Certification 1993-2012, URL: http://www.iso.org/iso/home/standards/certification/iso-survey.htm, pristupljeno 20.3.2014 [28] npr. Vijek trajanja proizvoda namjerno je sve kraći!, Jutarnji list. URL: http://www.jutarnji.hr/vijektrajanja-proizvoda-namjerno-kraci/1098392/, pristupljeno 15.3.2014.

[29] Proizvedeno da bi se pokvarilo. Detsche Welle. URL: http://www.dw.de/proizvedeno-da-bi-se-pokvarilo/a16370900, pristupljeno 20.3.2014.

[30] [31] Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi „Za održiviju potrošnju: vijek trajanja industrijskih proizvoda i obnavljanje povjerenja informiranjem potrošača”. Službeni list Europske unije, 2014/C 67/05, str. 23-26 [32] Peace with God the Creator, peace with all of creation - Message of Blessed John Paul II for the celebration of the World day of peace, January 1, 1990. Ivan Pavao II. URL: http://conservation.catholic.org/ecologicalcrisis.htm, pristupljeno 21.3.2014.

[33] Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi „Za održiviju potrošnju: vijek trajanja industrijskih proizvoda i obnavljanje povjerenja informiranjem potrošača”. Službeni list Europske unije, 2014/C 67/05, str. 23-26 PLANNED OBSOLESCENCE AND QUALITY-MANAGEMENT Summary Today, many well-known companies boast certificates of various quality-management systems and achievement of a high level of quality in their products. Indeed, quality-management requires systematic improvement of

14. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 5. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU Baška, otok KRK, 15. – 17. svibnja 2014. g.

- 321 -

Ivo Tokić processes and their products. On the other hand, many customers speak publicly about their experiences with the lower quality of many products purchased from well-known and certified companies. Thus, the general public some time ago started discussing the concept of planned obsolescence, which was otherwise previously known as a technical concept. Today, outside technical circles, this concept is associated primarily with greedy globalized capitalism and conspiracy theories. This paper answers the question of what planned obsolescence really is, what its role in the economy is, and how complex it actually is, as well as how it manifests itself in the market and how and when customers themselves require and use the obsolescence of products for their own benefit. Finally, what is the nature of the relationship between the production of certified devices that are intentionally lower in quality than before, and quality-management, with its demand that processes and products must be getting better? How does a Quality Management System meet this challenge?

Keywords: planned obsolescence, quality-management, improvements

14. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 5. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU Baška, otok KRK, 15. – 17. svibnja 2014. g.

- 322 -