Klara Jasna Žagar
KLARA JASNA ŽAGAR, mag.ing.mech. univ.spec.oec. Srednja škola Dragutina Stražimira, Sveti Ivan Zelina klara.jasna.zagar@gmail.com
SMETNJE U SAZRIJEVANJU "ZAPUŠTENA" MLADEŽ Stručni rad / Professional paper Sažetak Proces sazrijevanja djece nije uvijek dovoljno uspješan. Životna iskustva učitelja nipošto se ne poklapaju s općepriznatom miroljubivom slikom odgojno-obrazovnog procesa koja se na neki način može odnositi samo na idealno normalan životni put djece. Normalno je da djeca rastu u skladnim obiteljima, da pohađaju školu i stječu željena zvanja, da odlaze u svoje uređene živote. U radu se razmatra što se događa s djecom koja ne mogu odrastati u normalnoj obitelji jer su roditelji umrli, jer su jedan ili oba roditelja zatvorski kažnjavani, jer svakodnevno gledaju i/ili trpe nasilje u obitelji, jer se roditelji zbog utjecaja alkohola i/ili droge, bolesti, nedostatka financijskih sredstava ili drugih razloga ne mogu ili ne žele brinuti o svojoj djeci. Pomažu li institucije "zapuštenoj" djeci? Jesu li socijalna pedagogija i neoliberalni kapitalizam dijametralno suprotne kategorije? Zadovoljava li kvaliteta hrvatskog formalnog obrazovnog sustava potrebe djece i vremena u kojem se odvija? Ključne riječi: socijalna pedagogija, "zapuštena" mladež, kvaliteta formalnog obrazovnog sustava 1. UVOD Ne sjećam se više kad sam zapravo poželjela biti učiteljica. Sjećam se da sam ponekad u nekom skrivenom kutu sobe posjela lutke u zamišljene školske klupe, iako još nisam znala kako školska učionica zapravo izgleda, i učila ih čitati iz zamišljenih knjiga i pisati u nepostojeće bilježnice, iako ni sama još nisam poznavala sva slova i čitanje knjiga mi se svodilo na neumorno listanje uvijek istih slikovnica. Svakog dana bih odjurila teti učiteljici u susjednoj ulici i viknula bih s vrata: "Teta, došla sam po novo slovo!" Biti učiteljicom bila je tek jedna lijepa želja u prevrtljivoj dječjoj mašti. Život je, činilo se, donio stvarnost drugačiju od očekivane. Postala sam inženjerka s budućnošću posvećenoj strojevima! Ali život piše neobične priče. Moja se nastavila u mjestašcu nedaleko od Zagreba. Postala sam učiteljica! Ponosna i sretna! U šali sam samu sebe nazivala "seoskom učiteljicom", poput Šenoine Branke. Imala sam svoje učenike koje sam voljela i očekivala sam da će svi bezuvjetno voljeti mene. Tada sam, na početku svoje učiteljske karijere, osjetila moć i zamku neiskustva. Jedan dječak, gotovo mladić, remetio je moju sliku skladnog odnosa učiteljice i učenika. Oštre riječi i udaljavanje s nastave nisu pomogli, jedinice su se gomilale, a bezobrazan balavac nikako da se smiri. Iskusna kolegica priskočila mi je u pomoć. Nije me korila ni riječima, ni pogledom, nije me obeshrabrila, samo je rekla: "Željko (zvat ću ga Željko jer mi se čini da je svako dijete svojim roditeljima željeno toliko da tu želju ovjekovječe imenom Željko) je dijete rastavljenih roditelja. Roditelji su se razveli kad 13. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 4. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU, Brijuni 9. – 11. svibnja 2013. g. - 458 -
Klara Jasna Žagar
je Željko bio malen dječak. Majka se ponovno udala, ostala je živjeti u selu i ima dvoje djece. Otac se ponovno oženio, ostao je živjeti u selu i ima dvoje djece. Ni majka, ni otac Željka ne žele u svojim novim obiteljima. O Željku brinu baka i djed. Željko svakog dana gleda nove, sretne obitelji svojih roditelja u kojima za njega nema mjesta." Nastala je duga tišina. Postala sam Željkova najdraža učiteljica. Fotografiju sa školskog izleta čuvam kao posebno dragu uspomenu. Željkov iskren, dječji zagrljaj i moj široki osmijeh podsjećaju me kako je vrijedno boriti se za svaki ostavljen dječji život. Danas sam opet učiteljica. Danas, više nego ikad prije, djevojčice i dječaci, djevojke i mladići, očajnički vape za pažnjom, razumijevanjem i smislom. Danas, više nego ikad prije, poručuju mi: "Učiteljice, trebamo Vas! Pomozite nam da odrastemo!" 2. DEVIJACIJE Riječ devijacija danas uobičajeno koristimo u svakodnevnom životu, iako njezin smisao često zapravo uopće ne razumijemo. Zanimljivo je također da nerazumijevajući pravi smisao riječi nekoga nazovemo devijantom i najčešće prilično točno pogodimo. "Mi opažamo da je taj pojedinac odstupio od nečega što mi i naša okolina držimo općenito vrijednim, dobrim i normalnim, i da se razlikuje od nas. On deviira, dakle je devijant."[1:159] Razmotrimo stoga konstrukciju riječi devijacija kroz njezine latinske korijene: lat. via – put, lat. de... + via = otklon, skretanje. Ako smo nekome promišljeno rekli da je devijant, obično se nismo zabunili. Velika je razlika, međutim, između općenite ocjene do razumijevanja onog što smo ocijenili i razumijevanja razloga na osnovu kojih je nekoga moguće ocijeniti devijantom. "Valja nam otkriti koji je to unutrašnji smisao ocjene, čak i onda kada je dajemo tako sigurno i gotovo iz prve ruke, a samo na osnovi toga što ocijenjena osoba nije "ista". Mislimo da nije ista s nama."[1:159] Pod devijacijom podrazumijevamo odstupanje od nekog općeprihvaćenog i priznatog prosjeka. Ako je riječ o ponašanju učenika u školama, devijacija je odstupanje od priznatog uzorka ponašanja u školama, uzorka po kojem se ponaša većina učenika. Učitelj/ica kaže učeniku: "Zašto se i ti ne ponašaš kao ostali?" Time misli na ponašanje "dobre" većine učenika – na normalno ponašanje. Ali kako se ocjenjuje je li ponašanje učenika normalno? Visinu ili masu učenika je lako ocijeniti jer postoje norme koje upućuju na idealnu visinu i masu. Kažemo da je netko normalan, ako je blizu idealu visine ili mase. Ali kako se mjeri ideal normalnog ponašanja? Može li se primjereno ponašanje normirati i što se događa kad nekoliko, većina ili baš svi učenici u razredu ne ispunjavaju idealnu normu? Razmotrimo stoga devijaciju kao društvenu tvorbu. 2.1 Devijacija kao društvena tvorba Može se reći da je devijant osoba koja je nosilac posve određenih društvenih uloga koje se raspoznaju u društvenoj interakciji, a pripisan mu je i posve određen status. Pod ulogom učenika podrazumijeva se niz očekivanih ponašanja vezanih uz pravila ponašanja u školi i zahtjeva škole i društva postavljenih pred učenika. Međutim, ma kako se učenik ponašao i ma kakvu štetu počinio, njegovo ponašanje će se smatrati devijantnim samo, ako ga mišljenje njegovih školskih kolega, učitelja, pedagoga, roditelja i ostalih članova društva proglasi takvim. Dakle, neko ponašanje ne postaje devijantno po objektivnim okolnostima, nego po procjeni društva. Status učenika je uvijek vezan uz ulogu učenika. To je vrijednosna relacija i u školskim okvirima će jedni učenici biti cjenjeniji od drugih. Kad skupina učenika i učitelja nekog 13. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 4. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU, Brijuni 9. – 11. svibnja 2013. g. - 459 -
Klara Jasna Žagar
učenika obilježi kao devijanta, on dobiva nova prava i obaveze, a stara prava i obaveze prestaju važiti. Devijantan učenik sada ima status koji škola / društvo ne podupire. Devijacija je uvijek društvena pojava i po ponašanju i po ocjeni ponašanja. Ona je uvijek posljedica interakcije onoga koji utvrđuje pravila (škola, društvo), čuvara pravila i krišitelja pravila. Dakle, smisao devijacije nije u samom činu nego u suprotnom pravilu. "Kada bi to pravilo bilo drukčije, bila bi drukčija i devijacija. A možda bi devijacija ponekad izostala."[1:163] Razmotrimo ukratko vrste devijacija. 2.2 Vrste devijacija Ni u jednom društvu, pa tako ni u školi, nije moguće postići da se svi njezini članovi ponašaju u skladu s pravilima, vrijednostima i očekivanjima. Zapravo je nemoguće izbjeći pojavu devijacija. Iako baš nitko za sebe neće reći da je učinio neki prekršaj pravila, iskustvo nas uči da nema osobe koja baš nikad u životu nije nekome napakostila ili učinila više ili manje neprimjereno djelo. U školi, kao i u društvu, mnoge sitne devijacije izmiču pažnji i kontroli, zato što su bile male i zato što ih učenici ne čine često. Možda i zato što zbog sve većeg broja većih i težih devijacija u ponašanju učenika ne stignemo brinuti o onim manjim znakovima kojima nam učenici poručuju da trebaju našu pažnju. Primarna devijacija je početak kršenja pravila. Učenik se tu može i zaustaviti. Moguće je da jednom ili dvaput nije odolio iskušenju i ogriješio se je o normu. Škola je neće ni zamijetiti. Tek će na izrazitu devijaciju reagirati kontrolom. Kod sekundarne devijacije pojavile su se značajne kompleksne promjene u ponašanju devijantnog učenika. Učenik je ovladao tehnikom devijantnog čina, ali se je i prilagodio reakcijama okoline. Na oštrije i češće devijacije okolina snažnije reagira, a učenik odgovara prilagodbom, udruživanjem, obranom ili napadom. Važno je istaknuti da sekundarna devijacija može nastupiti i onda, kad pojedinac sam nije motiviran da je prihvati i kad joj nije prethodila primarna devijacija. Neki učenik, pristojan i miran, iznenada je uzeo čekić i jednim je udarcem razbio radijator u radionici praktične nastave. Ni sam nije znao objasniti zašto je to učinio. Mogu li se, dakle, devijacije spriječiti? 2.3 Sprječavanje devijacija Svijest pojedinca oblikuje društvo, a ne geni. Ne vjerujem da je rođenjem određeno hoće li se pojedinac u kasnijoj dobi ponašati devijantno ili konformno. To sam zaključila promatrajući kako se ponašaju devijantni učenici kad su u skupini i kad su sami. Devijantni učenici čak i različito razgovaraju, a (ne)prikladnost njihovog izražavanja ovisi o tome promatra li ih skupina pred kojom žele zauzeti određeni status ili su suočeni s vlastitim sposobnostima. Sklonija sam tvrdnji da su devijacije u ponašanju učenika posljedica emocionalnih smetnji. Kad su prohtjevi, želje i nagoni onemogućeni pravilima škole, to kod učenika ponekad izaziva frustrirajuću agresiju i može odvesti u delikvenciju. "Pripadnost delikventnoj skupini donosi status, osjećaj pripadnosti, itd., a agresivni vandalizam zadovoljava potrebu za pustolovinom, neuobičajenim itd. Tako bi delikvencija bila bijeg od nepodnošljivih emocionalnih smetnji."[1:185] M. Jonson i S. A. Szurek tvrde da se delikvencija kod djece javlja, ako dijete u svom ponašanju ima podršku roditelja, obično majke. Općenito, tok socijalizacije djeteta je povezan s njegovom primarnom skupinom, a to je obitelj. Postavlja se pitanje kako uspješno socijalizirati nepotpuno socijaliziranog novog člana školske zajednice i prilagoditi ga postojećem sustavu vrijednosti škole i društva, kad dijetetu te vrijednosti nisu usađene od roditelja – odgajatelja zbog njihovog neznanja, nemara, nedostatka vremena, volje, nedostatka odgovarajućeg konformističkog predloška unutar obitelji pa dijete nema potreban uzor. 13. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 4. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU, Brijuni 9. – 11. svibnja 2013. g. - 460 -
Klara Jasna Žagar
Imaju li učitelji potrebna znanja i vještine za rješavanje pitanja esklairajućeg izostanka socijalizacije ili djelomične socijalizacije djece u obiteljima? Po mom mišljenju nemaju. Imaju li učitelji odgovarajuću podršku institucija i društva za rješavanje pitanja esklairajućeg izostanka socijalizacije ili djelomične socijalizacije djece u obiteljima? Po mom mišljenju nemaju. Imaju li institucije odgovor na pitanja kako socijalizirati djecu u uvjetima industrijalizacije društva i potenciranja tržišta i kapitala kao temeljnih ljudskih vrijednosti, a negiranja čovjeka? Po mom mišljenju nemaju. "Iako su bile predložene strategije obrazovanja u Hrvatskoj, one nisu bile provedene ni ostvarene, a značajnije reforme nisu poduzete ni na kojoj razini. U usporedbi s drugim tranzicijskim zemljama, Hrvatska u obrazovnom sustavu ima strogo i hijerarhijsko rukovođenje te neodgovarajuće upravljanje."[5] U takvim okolnostima i roditelji i učitelji često pretjeruju u zahtjevima, prestrogi su, prekritični i suhoparni, zahtijevaju potpunu i bezrezervnu konformičnost, a jedan od načina otpora djece jest izbor devijantnog ponašanja. Devijacije se sprječavaju kontrolom – nizom tehnika koje sile učenika-pojedinca da ostane konformičan, da ustraje u kolotečini postojećih vrijednosti. Prema tome, pojam kontrole se odnosi na praktičnu stranu nadzora, a manje na socijalizaciju novih članova skupine – novih učenika. Uz pojam kontrole vezan je i pojam kazne. Metodološki, ovo je najprihvatljivije rješenje, ali je li i najučinkovitije? Nadam se da će na ovo pitanje odgovoriti razmatranje razvoja socijalne pedagogije. Učitelji bi svakako trebali vladati tehnikama dinamičkog konformizma koji se sastoji u tome da učenika-pojedinca priklone zajednici-razredu u onoj mjeri u kojoj ostaje dovoljno prostora za njegove osobne interese i želje, naravno, do određene granice propisane školskim i društvenim normama. Pozitivni mehanizmi kontrole sastoje se u odobravanju, uvjeravanju i nagrađivanju kojima se učenika želi zadržati unutar željenog toka i kojima se želi učvrstiti pažnja uz društveno i obrazovno priznate i željene ciljeve. Negativni mehanizmi kontrole su zapovijedi, prisile, prijetnje, kazne kojima se učenike sili na neki određeni oblik ponašanja. Ne, ne mislim da se spomenuti negativni mehanizmi moraju bezuvjetno izbjegavati jer mi iskustvo govori da su ponekad potrebni da bi se postigli pozitivni učinci obrazovanja i socijalizacije učenika. Ali, imaju li učenici pravo biti devijantni? 2.4 Pravo na devijaciju Pitanje prava na devijaciju temeljno je pitanje sustava formalnog obrazovanja. Je li u strategiji razvoja hrvatskog sustava formalnog obrazovanja jasno definirano je li njegova misija nastojati njegove članove – učenike i učitelje – učiniti svojim konformistima ili osloboditi ih od pritiska zajednice i osigurati im pravo na posebnost i do koje granice je ta posebnost dopuštena? Odaberemo li zajednicu, tad ćemo uvijek u prvi plan stavljati interese zajednice (škole), a interesi i želje pojedinaca (učenika i učitelja) bit će u drugom planu ili potpuno zanemareni. Pojedinac pripada zajednici tako dugo dok je s njom identificiran i dok ne pokazuje znakove devijacije. Stavimo li u središte pozornosti pojedinca kao jedinstvenu i neponovljivu jedinku s pravom na nekonformičnost možemo dobiti budućeg pokretača novih ideja i novih međuljudskih odnosa. Na žalost, u hrvatskom sustavu formalnog obrazovanja te se dvije mogućnosti međusobno isključuju. 3. SMETNJE U SAZRIJEVANJU U prethodnom poglavlju sam iznijela mišljenje da formalni sustav obrazovanja u Hrvatskoj nije u stanju sam pomoći djeci sa smetnjama u razvoju. U Hrvatskoj je od 1922. godine važeći Zakon o državnoj brizi za mlade prema kojem svako dijete ima pravo na odgoj i država je 13. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 4. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU, Brijuni 9. – 11. svibnja 2013. g. - 461 -
Klara Jasna Žagar
dužna brinuti o djeci, ako njihova obitelj nema mogućnosti odgovarajućeg odgoja. Takvom djecom i mladima bavi se socijalna pedagogija. Ja sam se u ovom radu ograničila na djecu i mlade čija socijalizacija stvara posebne poteškoće ili im prijeti opasnost da budu zanemareni. "Na prvi pogled taj je problem prividno individualan. No, pojedinačni slučajevi uistinu upozoravaju na društvenu pozadinu, koja donekle kao faktor rizika općenito ili pak za određene društvene skupine ugrožava pravilno sazrijevanje. Tako npr. činjenica pluralističke socijalizacije za mnoge odrasle predstavlja opterećenje, jer ona od svakoga zahtijeva visok stupanj vlastite odgovornosti. Mogu se pojaviti i drugi činitelji poput lošeg odnosa u obitelji i pretjeranih zahtjeva u školi."[2: 121-122] Kroz povijest se mijenjao pristup disocijalnosti i društvenoj reakciji na nju. U prvoj fazi su se spašavala siromašna radnička djeca, u drugoj se štitilo građansko društvo od zapuštenih radničkih sinova, dok se u trećoj, današnjoj fazi, radi o problemu strukturalnog ugrožavanja razvoja uopće. 3.1 Socijalna pedagogija i industrijsko društvo U prve dvije trećine 19. stoljeća svoj vrhunac je doživio razvoj društva koji se naziva "nastanak kapitalizma" ili "prva industrijska revolucija". Izum parnog stroja, mehanizacija i podjela rada povećali su produktivnost. Nekad cjeloviti radovi u obrtništvu morali su se razdijeliti na pojedinačne djelatnosti za što je nova industrija trebala velik broj novih radnika. Manji broj njih je došao iz sektora obrtništva, a veći udio su činili neuki radnici sa sela. Među njima se javio tržišni odnos, ekonomski odnos ponude i potražnje. Počelo se širiti siromaštvo. Siromaštvo nije bilo novo, ali je nova bila socijalna problematika. Ni socijalna problematika nije bila problem dok su države bile stabilne. To se promijenilo kad su se usvojile kapitalističke ideje o profitu, slobodnoj konkurenciji i slobodnom tržištu i s kojima su se promijenili svi društveni odnosi. U toj liberalističkoj gospodarskoj atmosferi više nije bilo mjesta za siromašne, oni su bili nus-proizvod suvremenog gospodarstva. Stvorena je kombinacija siromaštva i socijalne raspuštenosti. Socijalne veze siromašnih su počele pucati. U to doba je otkriveno da se ne podrazumijeva da ljudi žive u stabilnim socijalnim odnosima i da se politički (oblikovanjem društvenih odnosa) i pedagoški (odgovarajućim ponudama za učenje) mora nešto učiniti za to. Tim problemima se bavimo i danas. "U svezi s tim nastala je riječ socijalna pedagogija, i to u smislu jedne nove pedagogijske zadaće, koja teži ponovnoj uspostavi pokidanih socijalnih veza."[2: 123-124] Praktični uspjeh socijalne pedagogije danas, kao i u vrijeme kad je utemeljena, je skroman jer nije lako otkloniti ekonomske uzroke siromaštva. 3.2 "Zapuštena" mladež Krajem 19. stoljeća zanimanje socijalne pedagogije usmjereno je na zaposlenu mladež. Mladi radnici su na neki način bili u povlaštenoj poziciji u odnosu na starije zaposlenike jer nisu imali obitelji o kojima su morali brinuti i cijelu plaću su imali samo za sebe. Stanovali su u odvojenim četvrtima gradova sa svojim vršnjacima s kojima su stvorili ponašanje koje je proturječilo građanskoj pristojnosti. Nisu imali nikakve planove za budućnost i živjeli su samo u sadašnjem trenutku. Na tu situaciju, koja se doživljavala kao prijetnja, socijalna pedagogija i socijalna politika odgovorile su uključivanjem mladih u crkvene i građanske udruge, dok je policija istovremeno vodila borbu protiv mladih nasilnika. Kažnjavanje se pokazalo kao neefikasna mjera. Socijalno-pedagoška reforma doživjela je neuspjeh jer se zatvorska kazna još uvijek smatrala najboljim odgojnim sredstvom. "Neodgojivi" su izdvajani iz društvene sredine i smještani u domove u kojima su stjecali vještine potrebne za preživljavanje u domovima, ali ne i u vanjskim uvjetima. Socijalna dimenzija problema je 13. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 4. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU, Brijuni 9. – 11. svibnja 2013. g. - 462 -
Klara Jasna Žagar
zanemarena, a nasilje između štićenika bi eskaliralo kad odgojitelj nije bio nazočan. Odgojitelji najčešće nisu bili pedagogijski osposobljeni, a odlučivali su što je u pojedinačnom slučaju bilo ispravno. Orijentacija na individualnost i zanemarivanje socijalne sredine iz koje štićenik dolazi i u koju odlazi nije omogućavala štićeniku da postane ili ostane samostalan. I konačno, kamo su djeca iz domova mogla otići? Čini mi se da ni danas nemamo odgovor na to pitanje. 3.3 Pomoć mladima Današnja faza socijalne pedagogije unijela je neke promjene uz ocjenu neuspjeha ili propasti socijalizacije disocijalne mladeži. Promijenio se status mladih u društvu. Granice statusa zrelosti postale su labavije. Nakon 18. godine nema više nikakve mogućnosti prisilnog javnog odgoja. Mlade se pokušava resocijalizirati u udomiteljskim obiteljima ili stambenim zajednicama uz zadržavanje normalnog svakodnevnog života. Većini djece i mladih koji žive u domovima potrebna je terapija. Nakon perioda razvoja društva i poboljšanja materijalnog statusa u kojem je problem zapuštenosti, odnosno disocijalnosti proizlazio iz proturječja dobrostojećeg društva koje je promicalo slike o potrošnji, kao rezultat velike svjetske krize i recesije gospodarstva opet su se pojavile osiromašene, neprilagođene sredine i u svezi s time problem zapuštenosti. Danas živimo u strukturalno nezadovoljnom društvu. Počela su vrijediti različita pravila za različite društvene slojeve. Tako se npr. češće uhićuju članovi nižih društvenih slojeva za manje prekršaje od članova srednjih i viših slojeva te oni imaju mogućnost izbjeći osudu slobodnom novčanom ponudom. Ugrožena je sva mladež. To je nabolje vidljivo u narkomaniji koja obuhvaća pripadnike svih društvenih slojeva. Novi je problem nastao i zbog visoke stope razvoda brakova. Samohrane obitelji žive u teškim socijalnim uvjetima. Slabljenje obitelji zahtijeva veću javnu pomoć mladima. Socijalna dezorijentiranost, školski i strukovni zahtjevi za uspješnošću, mogućnost izbora provođenja slobodnog vremena i druženja s drugim ljudima uzrokuju potrebu stalnog odlučivanja. Duhovni, moralni i emocionalni zahtjevi postali su tako veliki da mnogi mladi ljudi imaju manje ili veće poteškoće u sazrijevanju. Zloporabe droga, alkohola, tableta, nasilničke skupine i sekte upozoravaju na to da je mnogima individualna sloboda postala nevolja iz koje se žele izvući potčinjavajući se nekom autoritetu skupine ili sekte. Na sreću, većina djece će ipak odrasti bez pomoći socijalne pedagogije. Pojam socijalne pedagogije sve se više zamjenjuje pojmom pomoć mladima. Pod tim pojmom se podrazumijeva svaki oblik pomoći koji bi bio koristan za razvoj djece. 4. NEDISCIPLINA U ŠKOLI Razvoj shvaćanja o uzrocima nediscipline u školi može se podijeliti u četiri faze[3:151]: 1. Faza strogosti: uzrok je u djetetu. Nedisciplinirano dijete je zločesto jer je ljudskoj prirodi svojstvena sebičnost i natjecateljstvo. Potrebna je strogost i kažnjavanje da bi se dijete vanjskom prisilom naučilo ponašati onako kako je najkorisnije za njega i njegovu okolinu. 2. Faza razumijevanja: uzrok je u okolnostima razvoja. Nedisciplinirano dijete reagira na probleme proistekle iz specifičnih okolnosti njegova razvoja, a koji sprečava njegov normalni tok. Ako razumijemo dijete: kako ono percipira situaciju, koje su njegove potrebe i motivi, moći ćemo spriječiti disciplinske probleme i znati rješavati one koji se pojave. Glavni su izvori problema u kombinaciji nasljednih (fizičkih i temperamentnih) karakteristika djeteta i obiteljske situacije. 13. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 4. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU, Brijuni 9. – 11. svibnja 2013. g. - 463 -
Klara Jasna Žagar
3. Psihosociološki pristup: uzrok je u široj društvenoj i obiteljskoj situaciji. Nedisciplinirano dijete je žrtva nepovoljnih uvjeta razvoja: siromaštvo, alkoholizam, kažnjavanje, agresija u odnosima i narušena obitelj. 4. Pedagoško-sociološki pristup: uzroke treba tražiti u nastavnom procesu. Nedisciplinirano dijete reagira na formaliziranu strukturu nastavnog procesa. Nastava koja ne uzima u obzir njegove interese i potrebe za aktivnim sudjelovanjem izazvat će pojavu nediscipline. Analiza nediscipline u školama pokazuje da se navedeni uzroci ne mogu promatrati odvojeno i da treba uzeti u razmatranje shvaćanja svih četiriju pristupa. 5.1 Nedisciplinirano ponašanje Oblici nediscipliniranog ponašanja u školama mogu se svrstati u dvije skupine[3:152]: 1. Neprihvatljivo ponašanje u školi – ponašanje koje nije u skladu s društvenim normama koje osiguravaju normalno funkcioniranje društva, a izreženo je kroz agresivnost, neposluh, sklonost laganju, uništavanje tuđe imovine, skitnju, besposličarenje, ljenčarenje i krađu. Ovi oblici nediscipline su posljedica neuspjeha u odgoju, odnosno neuspjeha društva da na tu djecu prenese vrijednosti rada, zalaganja, uspjeha u radu, poštovanja i iskrenosti. 2. Ponašanje koje ometa nastavni proces – ponašanje koje ometa normalno odvijanje nastave i sudjelovanje u nastavi, npr. vrpoljenje, nemir na mjestu, bavljenje sadržajima koji nemaju veze s nastavom, šaptanje, brbljanje, dopisivanje, dovikivanje, pjevanje, neprikladni izrazi. 5.2 Uzrok nediscipline u problemima djeteta U jednom razredu imam učenika Ivicu. Već prvog dana sam uočila da je Ivica "nemoguć". Ne može mirno sjediti i pratiti nastavu, gnjavi svu djecu oko sebe, glasno govori, a da ne traži dozvolu, stalno postavlja besmislena pitanja, nasmijava razred, igra se mobitelom. Svi moji napori da ga smirim ostali su bez rezultata. Analizom Ivičinog ponašanja utvrdila sam da je proizašlo iz nezadovoljene Ivičine potrebe za pažnjom. Ivici je potrebna pažnja okoline pa makar i ako je izazvana neprikladnim ponašanjem ili kaznom. Kazna je za njega u stvari nagrada. Odlučila sam da namjerno neću primjećivati Ivičine ispade i pridavati mu bilo kakvu važnost, a svako poboljšanje ću nagraditi pohvalom. Čini mi se da sam postigla neki mali pomak u pozitivnom smjeru. Na žalost, proces Ivičinog odgoja i socijalizacije bit će mukotrpan i dug. 5.3 Kako svladati pasivan otpor? Kao nova učiteljica susrela sam se s razredom u kojem su učenici iskazali otvorenu netrpeljivost prema meni i u potpunosti su odbili surađivati sa mnom. Iskustvo me je naučilo da netrpeljivost i otpor nisu usmjereni na mene osobno, nego na instituciju koju predstavljam, pa stoga bilo kakvo kažnjavanje ne bi bilo produktivno. Analizom ponašanja učenika utvrdila sam da je njima ovladao strah od novih vrijednosti koje bi im mogle biti nametnute i nesigurnost da ih svojim znanjem i sposobnostima mogu dostići. U razredu su također stvorene atmosfera dosade – učenici su unaprijed odlučili da ih niti jedan nastavni sadržaj ne zanima i atmosfera provlačenja – dovoljna im je dvojka koju će postići na bilo koji način osim učenjem i zalaganjem. U takvim okolnostima odlučila sam učenike upoznati kroz neformalne razgovore kako bih nastavni sat prilagodila zrelosti, potrebama i sposobnostima učenika i otklonila strah od jasno postavljenih ciljeva učenja i odgoja u njihovom odgojno-obrazovnom programu, ali i upoznala njihovo prethodno iskustvo. U takvim okolnostima izuzetno je važno da učitelj bude iskren, autentičan, siguran u sebe i samopouzdan. Isprobala sam nekoliko 13. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 4. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU, Brijuni 9. – 11. svibnja 2013. g. - 464 -
Klara Jasna Žagar
različitih pristupa i uporno ponavljam onaj pravi da bih održala uspostavljenu produktivnu klimu u razredu. Uz problem pasivnog otpora prisutno je i pitanje motivacije. Kako motivirati učenika kojeg ništa ne zanima? 5. MOTIVIRANJE UČENIKA Važno obilježje umijeća učitelja jest kako najbolje potaknuti učenikovu motivaciju za učenje. Razlikuju se tri najvažnija utjecaja na učeničku motivaciju u razredu[4:86]: unutarnja motivacija, vanjska motivacija i očekivanje uspjeha. Unutarnja motivacija znači koliko će učenici sudjelovati u nekoj aktivnosti kako bi zadovoljili svoju znatiželju i zanimanje za nastavno gradivo koje se tumači ili kako bi zadovoljili sposobnosti u odnosu na zahtjeve koji se pred njih postavljaju. Vanjska motivacija znači sudjelovanje u nekoj aktivnosti kako bi se postigao neki željeni cilj ili svrha izvan aktivnosti. Sudjelovanje u aktivnosti je, dakle, sredstvo da se postigne neki drugi cilj, npr. učiteljeva pohvala, poštovanje, divljenje školskih kolega. Očekivanje uspjeha je stupanj u kojem učenici osjećaju da će uspjeti u nekoj aktivnosti. Većina učenika se neće potruditi uspjeti obaviti zadatak koji smatraju preteškim za svoje sposobnosti i u kojem su im mali izgledi za uspjeh. Zanimljivo je da nisu svi zadaci za koje učenici smatraju da ih lako mogu riješiti motivirajući jer ih ne smatraju vrijednima truda. Pa kako onda pobuditi učeničku motivaciju? "Najvažniji načini kojima nastavnici mogu pobuditi učeničku motivaciju su oni koji koriste učeničku unutarnju i vanjsku motivaciju te očekivanja uspjeha. (...) Na to u velikoj mjeri utječe stanje u roditeljskom domu (osobito o tome koliko roditelji potiču učenike da se zanimaju i poštuju znanje koje stječu u školi i uspjeh u školi), stanje u školi (osobito omjer uspjeha i neuspjeha), te kako doživljavaju nastavnička očekivanja i zahtjeve koje pred njih postavljaju različite aktivnosti. U kontekstu umješnog poučavanja, najvažniji je čimbenik osigurati da se učenike potiče na učenje i da nastavnik od njih puno očekuje. Takva pozitivna očekivanja trebaju biti realistična, ali izazovna; ona poručuju učenicima da su aktivnosti korisne i zanimljive, a ponajviše to da je napredak svakog učenika važan."[4:87] 6. ZAKLJUČAK Pozitivan razredni ugođaj uvelike ovisi o odnosu koji je uspostavljen između učitelja i učenika. Učenici najbolje uče kad se taj odnos temelji na uzajamnom poštovanju i razumijevanju između učitelja i učenika. Neuspjeh društva da dovede dijete do kvalitetnog, zrelog ponašanja posljedica je primjene pogrešnih odgojnih tehnika koje naglašavaju vanjsku kontrolu ponašanja djeteta i strah i tjeskobu kao izvore socijalizacije. Suradnja škola, socijalnih službi i liječnika je na veoma niskoj razini. Kažnjavanje ili primjena uobičajenih odgojnih metoda kod djece s neurofiziološkim karakteristikama povećava njihovu frustriranost i agresivnost i produbljuje problem pretvarajući ga u sve teže oblike društveno neprihvatljivog ponašanja. Učitelji moraju tražiti pomoć liječnika i psihologa. Stručne službe moraju trenutno i aktivno odgovoriti na poziv i odgovorno pomoći djetetu.
13. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 4. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU, Brijuni 9. – 11. svibnja 2013. g. - 465 -
Klara Jasna Žagar
Učitelji uglavnom nisu osposobljeni za odgoj djece s problemima u sazrijevanju i nemaju pomoć osposobljenog asistenta u nastavi. Potrebno je intenzivno i trajno osposobljavanje zaposlenih i novih učitelja za nove nastavne i odgojne metode. Društvo nema odgovor na eskalirajuće probleme neprihvatljivog ponašanja u školama. Kvaliteta hrvatskog formalnog obrazovnog sustava ne zadovoljava potrebe učenika, učitelja i društva. "U sljedećih nekoliko godina Hrvatska se mora brzo preusmjeriti na industrije i poslove utemeljene na znanju te na gospodarski rast potaknut inovacijama. U takvim će uvjetima zaposleni trebati biti sposobni brzo mijenjati radna mjesta, izravno surađivati s korisnicima, upravljati sobom i radnom okolinom te sudjelovati u cjeloživotnom učenju."[5] LITERATURA [1] Mikšić, D. (1983.) Čovjek i njegova društvena okolina I: Odabrane teme. Zagreb: SNL. [2] Giesecke, H. (1993.) Uvod u pedagogiju. Zagreb: Educa. [3] Andrilović, V. i Čudina, M. (1988.) Psihologija učenja i nastave: Psihologija odgoja i obrazovanja III. 2. izd. Zagreb: Školska knjiga. [4] Kyriacou, C. (1995.) Temeljna nastavna umijeća. Zagreb: Educa. [5] Lowther, J. Kvaliteta hrvatskog formalnog obrazovnog sustava [online]. Dostupno na: http://www.ijf.hr/konkurentnost/lowther.pdf [09. veljače 2013.]
OBSTACLES TO DEVELOPMENT 'UNCARED FOR' YOUTH Summary The development process of children is not always successful enough. The real-life experiences of teachers certainly do not coincide with the generally recognized peaceful image of the process of upbringing and education which in some way can relate only to an ideally normal path for children’s lives. It is normal for children to grow in a harmonious family, to attend school and follow the callings they desire, to depart for their ordered lives. This paper examines what happens to children who can not grow up in a normal family because their parents have died, because one or both parents are imprisoned, because they see and/or suffer day-to-day violence in the family, because their parents, under the influence of alcohol and/or drugs, illness, lack of funds or other reasons, can not or will not take care of their children. Do institutions help ‘uncared for’ children? Are social pedagogy and neoliberal capitalism diametrically opposed categories? Does the quality of the Croatian formal education system satisfy the needs of children and the time in which it functions? Keywords: social pedagogy, ‘uncared for’ youth, quality of formal education system
13. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 4. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU, Brijuni 9. – 11. svibnja 2013. g. - 466 -