DRUŠTVENI ASPEKTI ODRŽIVOG RAZVOJA

DR. SC. JOSIP ČIČEK Opća bolnica Bjelovar

SAŽETAK: U radu se analiziraju društveni aspekti daljnjeg svjetskog gospodarskog razvoja uvažavajući principe održivosti u pogledu upravljanja okolišem. Ilustrira se pozitivnim iskustvima organizacija i države koje su svoju poslovnu politiku ugradile te principe.

Preporučuje se da se u upravljanju organizacijama uspostavi integrirana poslovna politika u čijoj je osnovi kvaliteta prema normi ISO 9001 i upravljanje okolišem prema normi ISO 14001.

Izlaze iz postojećeg stanja «klasičnog« gospodarenja vidi se prvenstveno u sinergijskom djelovanju međunarodne zajednice i državnih institucija koje bi trebale poticati takav razvoj, te u dovoljnoj kompetentnosti menadžmenta organizacija za takav razvoj.

DRUŠTVENI ASPEKTI ODRŽIVOG RAZVOJA

UVOD Formiranjem Svjetske komisije za okolinu i imenovanjem njenog predsjednika, Norveška premijerka Gro Bruntland Harlem, nakon višegodišnjeg rada završila je tzv. Bruntland – izvještajem, knjigom Our Common Future – Naša zajednička budućnost. To je bio plod višegodišnjeg rada preko stotinu najpoznatijih stručnjaka i znanstvenika iz cijelog svijeta.

U njoj je prvi put kao uvjet za daljnji razvoj i uspješnu zaštitu i upravljanje okolinom uveden novi instrument i pojam – princip tzv. sustainable development, koji se u nas krivo i simplificirano prevodi kao održivi razvoj. Iako postoji mnogo definicija održivog razvoja on se sadržajno može definirati kao onaj razvoj koji maksimalno vodi računa o zaštiti okolišem i racionalnom korištenju njenih resursa na način da omogući razvoj sadašnjim i budućim generacijama.

OPIS PROBLEMA

Ključne riječi: Održivi razvoj; upravljanje okolišem; principi održivog razvoja; integrirana poslovna politika.

Još 1960 godine je OECD u svojoj deklaraciji pozvala vlade zemalja članica da uspostave «najviše održivi ekonomski rast« unutar i između zemalja članica. Interpretacija tog koncepta evoluirala je značajno, no uvijek je ostao osnovni smisao da se značajno težište daje na kvalitetu ekonomskog rasta, a manje na apsolutnu kvantitetu. Danas se smatra da postoje 64 definicije održivog razvoja.

213

Sve one se slažu u osnovnim elementima, koji su esencijalni za održivi razvoj : - kontrola rasta populacije, - provođenje tehnoloških promjena u smislu «čistog zelenog» rasta, - osiguranje da se cijene izvora – resursa ne odražavaju na njihov nedostatak i / ili nestanak, - unapređenje i podizanje kvalitete i kvantitete faktora koji pridonose blagostanju i kvaliteti življenja, - promjena odnosa proizvodnja i potrošnja uz očuvanje resursa, - racionalizacija stupnja zamjenjivanja i interakcije između prirodnih i stvorenih dobara U prvim fazama razvoja i idejnog sazrijevanja održivog – trajnog razvoja naglasak je bio na ekonomskim instrumentima. U sadašnjoj fazi naglasak se daje na tehnologiju i okolinu. Tako je 1990. godine u ožujku Savjet OECD-a odobrio započinjanje novog trogodišnjeg programa «Tehnologija i okolina» koji treba pomoći zemljama članicama razvoju sljedećih generacija čistih tehnoloških procesa i proizvoda.

Sekretarijat OECD–a zadužen je da provodi intenzivni program djelovanja na ekonomici održivog razvoja.

Organizacijski pristupi tog rada su: 1. Potpuno konzistentni s bazičnim djelovanjem zemalja članica u razvoju i zaštiti okoline.

2. Odgovaraju željama da se djelovanje koncentrira na održiv razvoj u područjima s usporednim prednostima.

3. Naročito je važno rano prihvaćanje i primjena održivog razvoja, čiji koncept ovisi o jasnoći razrade ekonomskih zahtjeva i uvjeta i njihovih posljedica.

Bit je ustanoviti principe usuglašenog upravljanja resursima i ekonomike okoline uz primjenu na makro i mikroekonomskoj razini, a one su apsolutno identične s onima kojima je podloga efikasna ekonomska politika. Da bi se navedeno moglo uspješno ostvarivati, postavljeni su sljedeći zahtjevi : - da su vlastiti resursi procijenjeni prikladno - da su primijenjena tržišna načela kao zahtjev i nadopuna upravljanju - princip: zagađivač plaća za kontrolu zagađenja, - da korisnik plaća korištenje resursa, - da vlada korigira neuspjehe u upravljanju resursima, - da se korigiraju institucionalni propusti u

-

upravljanju resursima i uspostavi politika zaštite okoline, da donesena i korištena regulativa bude temeljena na kriterijima efikasnosti, da se politika zaštite okoline i ekonomija razvijaju i primjenjuju i dalje unapređuju i dopunjuju.

Pojam održivog – trajno mogućeg razvoja izvediv je prevladavanjem pojmova ekonomskog rasta i ekonomskog razvoja i označava razvoj pri kojem su obujam i dinamika čovjekovih proizvodnih i potrošnih procesa koji se odvijaju u prirodi međusobno dugoročno usklađeni. Održiv razvoj ne isključuje ekonomski rast. Proizvodnja može i treba rasti, ali ne smije ugrožavati čovjekovo zdravlje, biljne i životinjske vrste, prirodne tokove elemenata itd.

Postavlja se pitanje je li ove suprotstavljene prirodne i antropogene procese moguće izmiriti?

Pitanje ima svoj tehnološki, ekološki, medicinski, psihologijski i sociološki aspekt; ustvari se radi o pitanju civilizacijskih razmjera. Do sada je na nj dan potvrdni odgovor s tehnološke i ekološke strane. Suvremena tehnologija uspijeva redefinirati zagađujuće proizvodne i potrošne procese, a suvremena ekologija je dovoljno razvijena da s takvim redefinicijama pruži posebne ekološke kriterije i parametre. Ekološka odredivost i tehnološka izvedivost održivog razvoja upućuju na presudni značaj ekonomskog aspekta. Preobraziti proces proizvodnje i potrošnje tako da se nastave odvijati u skladu sa svojim prirodnim okruženjem znači izmijeniti strukturu investicija, podnijeti troškove saniranja već zagađene okoline, uvesti posebne ekonomske mjere i posebno zakonodavstvo, koje će neposrednim ograničenjima natjerati ekonomske subjekte da udovolje zahtjevima zaštite okoline u kojoj žive. Ono što je velik problem je, da u razvijenim zemljama ta preobrazba traje već tridesetak godina, a u nerazvijenim zemljama je tek počela. Pri tome se javlja dilema da li nerazvijeni, čija je okolina zagađena, trebaju početi sa sanacijama i prevencijom odmah ili ih ta skupa aktivnost treba čekati dok se ne dostigne neka viša razvojna razina.

Prva generacija mjera zaštite okoline počela je početkom sedamdesetih godina u razvijenim zemljama primjenom regulativnih zakonskih mehanizama kažnjavanja zagađivača i prekršitelja.

To je, ekonomski promatrano, stvaralo dodatne troškove za proizvođače zagađivače, a što je u nerazvijenim zemljama percipirano kao opterećenje

214

koje mogu podnijeti samo bogati.

Druga generacija mjera, koje su se počele primjenjivati, pretpostavlja usklađeno i efikasno zakonodavstvo i provođenje zakona, razvijen poreski sistem i sistem ekonomskih olakšica, stimulacije i opterećenja, razvojem metodologija ocjene investicijskih projekata, sistem praćenja i kontrole zagađivača i utvrđivanje učinaka svih tih mjera.

Nakon izloženog slijedi logično pitanje, što je to održivo društvo i kako ono treba izgledati?

Uz sve nabrojene regulative, tehnologijske i ekonomske instrumente za koje se smatra da su esencijalni za ostvarivanje održivog razvoja i zaštite okoline, zaboravlja se na jedan krucijalni aspekt, a to je nužnost promjene čovjeka i njegovog sustava vrijednosti i unutarnjih kvaliteta, te konzekventnih promjena društva i njegovog preodgajanja u smislu tzv. održivog društva. Bez ispunjenja tog uvjeta u preodgajanju cijelog društva i redefiniranju društvenih vrijednosti nema u praksi realizacije održivog razvoja.

Današnji klasični vođe suvremenih društava nesposobni su da shvate druge vrijednosti osim ekonomskog rasta, zaposlenja, potrošnje, kompeticije, snage i dominacije. Društvo koje slijedi te ciljeve ne može mimoići iscrpljenje svojih resursa, degradaciju prirode, poremećaje resursa i biosfere. Stoga je potrebna pažljiva transformacije društva i njegovih ciljeva na održiv način razvoja i održivo društvo. Odbijanjem tih promjena, postat ćemo žrtve tih promjena. Krajem 70-ih godina donekle je ublaženo ovo pitanje. Ove su mjere usmjerene i na investitora kako bi već u fazi planiranja svojih djelatnosti vodio računa o svojoj okolini. Potencijalni zagađivači su od tada obavezni izraditi studiju utjecaja na okolinu njihovog projekta i preinačavati projekt sve dotle dok ne postane ekološki podoban. Ovo je mnogo efikasnija prevencija i poduzimanje preventivnih mjera zaštite, nego provođenje naknadnih sanacijskih mjera. Da bi ove mjere bile učinkovite, uvjet je efikasna i razvijena uprava i dovoljno stručnjaka praktički svih profila. U nerazvijenim zemljama, a na žalost i u nas, to je percipirano kao nešto što se ne može provesti ni brzo ni jeftino.

Pitanje razvojnog trenutka u kojem se treba početi brinuti i o okolini apsolvirano je trećom generacijom mjera koje su formirane sredinom 80ih godina. Te mjere (nazivaju ih strategijama) svode se na integralno, prostorno, ekonomsko planiranje, kojim se sagledava i određuje dugoročno optimalno korištenje okoline. Takve strategije javljaju se kada

su zagađenja tolika da postaje očito da odlaganje zaštite okoline povećava društvene troškove i da svakako usporava razvoj.

Trećom generacijom mjera razvoj se usmjerava tako da postaje održiv – trajan. Pitanje je kako se transformirati u održivom društvu? Odgovor je posredan, da se to mora činiti u hodu. Najveći broj društava uči sporo i bolno, ali ne uvijek, ponekad – kad se prijeđe kritičan prag za učenje – to je začuđujuće brzo. Tko je među stručnjacima koji se bave teorijom socijalnih promjena mogao predvidjeti brzinu, intenzitet i domašaj promjena koje su se zbile u Istočnoj Europi u 1989. godini?

Kada društvo nema izbora i šansi za promjene, ono je «invalid» da predvidi budućnost iz prošlosti.

Priroda i imperativi njenih zakona su najvažniji i najbolji put u novo društvo.

Održivo društvo znači mnogo više nego držati ljude na životu. Valja upravljati, gospodariti prirodnim resursima tako da i buduće generacije mogu uživati u pristojnoj kvaliteti života.

Očito, postoje kontrastne karakteristike održivog društva nasuprot sadašnjem postindustrijskom društvu. Naše zajedničko putovanje obećava da će biti promjenjivo i uzbudljivo unatoč poteškoća.

Dar razuma dan je samo našoj vrsti, što stvara našu sposobnost da proučavamo i/ili proričemo prošlost i predviđamo budućnost. U globalnom sagledavanju ove odluke postoje moralne odluke.

Odlučivanje nije samo čin, već i moralni sud i procjena. Ljudska bića imaju svijest o biološkom zajedništvu i jedinstvu, kao globalnu svijest, koja će ubrzati društvene promjene. Oni koji razumiju što se dešava s našim svijetom nisu oslobođeni da se zbog toga odreknu te odgovornosti.

Održivo – ekološki sukladno društvo jedna je od mogućih šansi za rješenje krize naše civilizacije, a time i globalne krize ekološkog stanja naše planete i njezine budućnosti.

Ne postoji globalni model i recept za takvo društvo, već se svako društvo u svom razvoju i ustrojstvu treba rukovoditi ekološkim i moralnim principima održivog društva.

U tome pojam zaštite okoline prerasta u integralni pojam kvalitete življenja. Takva kvaliteta održava i odražava duboki odnos čovjeka i prirode, izražen ovim riječima: «Čovjek živi s prirodom, uživa u prirodi, živi od prirode i sam je dio prirode.».

Jedan od značajnih alata za ostvarivanje održivog razvoja i upravljanja okolinom je ekološki usmjeren biznis i sustav ISO norma 14000 za upravljanje okolinom, pa se oni potanje u tom kontekstu razmatraju. Sustavu ISO 14000 normi

215

upravljanja okolinom prethodila je značajna aktivnost tzv. ekološki usmjerenog biznisa – environmental bussines management model kojeg je razvio njemački industrijalac Winter i sin.

Osnovao je udrugu ekološki usmjerenog biznisa u Njemačkoj, a koja se kasnije proširila u zemljama Europske Unije. Osnovne postavke ovog modela su da je politika zaštite okoline sastavni dio poslovne politike i da mjere provođenja zaštite okoline pridonose profitu. Dapače, nameću se mjere koje se mogu neposredno provesti u firmi i koje direktno pridonose zaštiti okoline i stvaraju prihod, potom mjere koje je potrebno srednjoročno provesti i koje pridonose zaštiti okoline, a i stvaraju profit, te najzad dugoročne mjere za koje treba uložiti sredstva da bi se ostvario profit nakon određenog razdoblja. U sistemu Winter modela potanje su razrađeni elementi edukacije poslovodstva i rukovodećeg osoblja te svih zaposlenih uz psihološke preporuke odabira motiviranih pojedinaca, te svi elementi proizvodnje, uštede sirovina i korištenje ekološki podobnih, uštede energije, vode, smanjenje i recikliranje otpada, ekološke gradnje objekata i lociranja proizvedenih objekata. Nadalje, uporaba ekološki podobnih transportnih sredstava i racionalizacija prometa, organizacija ekoloških savjetovališta i edukacijskih centara za članove obitelji zaposlenika, suradnja s nevladinim organizacijama u zaštiti okoline te lokalnim vlastima, inspekcijskim službama te sredstvima javnog informiranja, te suradnja sa srodnim organizacijama.

Sustav ekološkog managementa je trajno i periodično provjeravanje ekološkog sustava neke organizacije u cilju utvrđivanja mogućnosti njegovog poboljšanja.

Sustav ekološkog managementa osigurava standardizirani proces za postizanje neprekidnog poboljšanja. On je sredstvo koje omogućuje organizaciji da sustavno kontrolira dostignutu razinu ostvarenja ekološke politike koju si je zadala.

Pri tome valja naglasiti da, uspostavljanje i operacionalizacija sustava ekološkog managementa neće samo po sebi rezultirati neposrednim smanjenjem po okolinu nepovoljnih posljedica.

Organizacija ima fleksibilnost i slobodu da definira granice i implementira ekološki standard na sve dijelove organizacije.

Ključni elementi sustava ekološkog menangementa temelje se na cikličkim procesima: primjene provjere i pregleda

Što ona omogućuje organizaciji? da ustanovi, njoj odgovarajuću, ekonomsku politiku - da identificira ekološke aspekte koji potječu od prošlih, postojećih i/ili planiranih aktivnosti, proizvoda ili usluga organizacije, te odredi moguće ekološke posljedice - da identificira relevantne zakonske i regulativne zahtjeve - da identificira prioritete i odredi odgovarajuće ekološke ciljeve i norme - da utvrdi strukturu i programe za ugrađivanje politike i dostizanje ciljeva i normi, promiče planiranje, kontrolu i praćenje, korekcijske akcije, aktivnosti i provjere (kako bi se osigurala dosljednost u utvrđenoj politici), sposobnost prilagodbi promjenama okolnosti. Što je ekološka politika organizacije?

To su svi procesi upravljanja, primjene i poboljšavanja sustava upravljanja okolinom organizacije.

Ona podrazumijeva obvezu managementa na dosljednost u primjeni zakona i neprekidno poboljšanje. Ona treba biti dovoljno jasna i razumljiva unutarnjim i vanjskim suradnicima, a treba biti periodički revidirana i provjeravana, a područje njene primjene treba biti jasno utvrđeno.

Prednosti uspostavljanja sustava upravljanja okolinom prema normi ISO 1400 : - dobivanje uvida u ekološke aspekte firme - usklađivanje s nacionalnim, regionalnim i gradskim zakonodavstvom i pravilima struke - optimizacija firme - optimalno upravljanje resursima - postizanje boljih poslovnih rezultata - razvoj tržišta na novim osnovama - izgradnja i podizanje povoljnog i ekološkog ugleda firme - potpunija zaštita postojećih eko-sustava - izgradnja kulture ponašanja i odnosa prema okolini - optimizacija komuniciranja s javnošću, organima vlasti i nevladinim organizacijama za zaštitu okoline.

-

Neki značajniji problemi u provođenju politike održivog razvoja i upravljanja okolinom: - nizak stupanj obrazovanosti rukovoditelja i donositelja političkih odluka najznačajnije otežava brže i šire akcije u realizaciji praktičnih elemenata održivog razvoja, - ekološka svijest i motivacija građana – pojedinaca za aktivnim sudjelovanjem u

216

-

-

-

-

provođenju politike zaštite okoline je i dalje vrlo niska, odgovorni rukovoditelji u firmama smatraju upravljanje okolinom i dalje troškom, umjesto korisnim ulaganjem nositelji političkog odlučivanja i lokalni i nacionalni predstavnici vlasti nemaju još jasno izdiferenciran pozitivni stav i saznanja o značaju suvremenih politika okoliša kao jasnih politika, certifikati organizacija o uspostavljanju sustava i sukladnosti politike upravljanja okolišem sa zahtjevom norme ISO 14001 još su uvijek više rezultat pritiska tržišta umjesto unutarnje potrebe firme, ne postoje stimulacije i poticaji od strane države za pozitivne rezultate u upravljanju okolišem.

zaštite okoliša. Svakako je nužna naša odluka o održivom razvoju, a mora je ostvariti politička volja koja je bitno uporište na kojem leži cjelovit odnos prema okolišu. U tom bi se smislu «održivi razvoj« kao koncept, morao naći i u Ustavu Republike Hrvatske, čime bi se stvorilo političko uporište za potpunu integraciju zaštite okoliša u oblikovanju svih politika.

Da svijest o vrijednosti nacionalne prirodne baštine i potrebi puta k održivom razvoju postoji, dokumentirao je i dokazao Sabor Republike Hrvatske, donijevši rezoluciju i deklaraciju o zaštiti okoliša u Republici Hrvatskoj.

Odmjereno rješavanje pitanja okoliša i resursa, u suradnji svih sektora u društvu, jedini je put u budućnost. Iako živimo u vremenu, u kojem se problemi u okolišu javljaju s do sada nezabilježenom opsegu, raznovrsnosti, sa sve većom brzinom, ovo je, isto tako, doba u kojem su otvorene mnoge znanstveno – tehnološke mogućnosti za nastale probleme okoliša.

Postoje dobre osnove, a i pozitivna društvena klima za realizaciju velikih ideja održivog razvoja pa se s određenim optimizmom može očekivati daljnji razvoj i opstanak čovječanstva.

Očekuje se, da politike okoliša postanu, u punom smislu riječi, javne politike u svim državama.

U skladu s navedenim stoji logičan zaključak da je uvođenje integriranog sustava upravljanja kvalitetom, okolinom i sigurnosti, uz uvažavanje principa trajno mogućeg razvoja, nezaobilazan i značajan i u sadašnjem trenutku jedino raspoloživ alat za taj tzv. održivi razvoj.

ZAKLJUČCI : Osnovni cilj «održivog razvoja» je osigurati održivo korištenje prirodnih zaliha na regionalnoj nacionalnoj i međunarodnoj razini. Ovaj daleki cilj mijenja osnovno težište upravljanja okolišem od ublažavanja i eliminacije šteta u okolini u plansko preventivno djelovanje kako do tih posljedica ne bi ni došlo. Na taj način zaštita okoliša je mnogo šira od dosadašnjeg gledanja, kada je težište bilo na zaštiti ekoloških sustava ili njegovog utjecaja na zdravlje.

Koncept održivog razvoja danas je ishodište svih modernih gospodarskih i socijalnih trendova jer su štete u okolini štete sveukupnom gospodarstvu i društvu, a djelovanje u zaštiti okoline donosi korist u obliku ekonomskog rasta, kompetitivnosti i zapošljavanja.

Za Republiku Hrvatsku put u budućnost postupno vodi k održivom razvoju. Održivi razvoj je dakle ideal i vizija prema kojem se valja dugoročno orijentirati. Očito je da više putova vodi do dalekog cilja – održivog razvoja, a u nas on zbog višestrukih razvoja vodi na jedina vrata – Europska Unija. U ovom području taj se naš put u budućnost prema održivom razvoju može podijeliti u dva dijela – etape: jedan kompleksan i nepredvidive duljine do priključenja Europskoj Uniji, dio kojeg treba proći vlastitim snagama samostalno, i drugi podjednako složen i manje predvidiv, kojeg ćemo učiniti udruženi i zajednički sa zemljama u EU. Dakle, osim poznatih političkih razloga držanja naše zemlje na distanci od prijema u EU, očito su tu i suštinski problemi politike

Literatura 1.

2.

3.

4.

5.

217

Čiček J.: Priručnici za nastavu za upravljanje okolišem i dokumentacijom upravljanja okolišem prema normi ISO 14000 Oskar Zagreb 1999 –2005.

Bešker M.: Politika okoliša, Biblioteka: Kvaliteta i okoliš, Oskar, Centar za razvoj i kvalitetu d.o.o. Zagreb, 2005 u tisku Injac N.: Okoliš i njegova zaštita, Mala enciklopedija kvalitete 4. dio, Oskar, Centar za razvoj i kvalitetu, Zagreb, 2004. Čiček J.: Izvještaj s Workskopa o upravljanju okolinom. World bank, UNDP, OECD, EZ, Beograd svibanj 1990. Čiček J.: Izvještaj s Europske konferencije: Action for a common future, Bergen, svibanj

1990. Čiček J., Bogdanović S., Cifrić J.: Ecological project People University city of Zagreb, International Conference: Action for a common future, Bergen, svibanj 1990.

7. Čiček J.: Razvoj i okolina u nas jučer, danas, sutra. Rasprava okruglog stola Trećih programa radio Beograda, Ljubljane, Sarajeva, Skopja i Zagreba, Stubičke Toplice 31. svibnja do 1. lipnja 1990. godine 8. Čiček J.: Mjesto ekologije, zaštite i unapređenja okoline u planiranju razvoja općenarodne obrane i društvene samozaštite, 33, Ljetna škola andragoga, Pula 18. do 23. lipnja 1990.

9. Čiček J. i Čiček M.: Je li ekološki održivo društvo budućnost ili utopija? Rev. za soc.

Zagreb, vol. XXII ( 1991 ) No 1; 25- 34 10. United States worhshop on Economics of sustainable developement, Washington, D.C. January 23 –26., 1990. United States Protection Agency.

SOCIAL ASPECTS OF SUSTAINABLE DEVELOPMENT

6.

SUMMARY Paper analyzes social aspects of further global economic growth taking into account principles of sustainable development in terms of environmental management. Illustrated by positive examples of organizations and countries which incorporated these principles in their policies. Recommendation is to implement integrated management system incorporating both norms ISO 9001 and ISO 14001. Solutions from current state of “classical” management is seen in synergic action of international community and state institutions who should encourage development supported by competent management

Keywords: sustainable development, environmental management, integrated management systems

218