Prof.dr. sc. TONĆI LAZIBAT Ekonomski fakultet Zagreb tlazibat@efzg.hr TOMISLAV BAKOVIĆ, dipl.oecc. Ekonomski fakultet Zagreb tbakovic@efzg.hr
KVALITETA I HRVATSKE VISOKOŠKOLSKE INSTITUCIJE Sažetak Kvaliteta visokog obrazovanja posebno je aktualna tema već dulji niz godina, a može se reći i kako se trenutno u Europskoj uniji nalazi na svom vrhuncu. Navedenu problematiku sa posebnom je pažnjom potrebno pratiti i u Republici Hrvatskoj budući će u budućnosti i hrvatsko visoko školstvo postati dio europskog. U ovom radu ukratko su prezentirane mjere koje su poduzete od strane Europske unije kako bi se kvaliteta obrazovanja podigla na zadovoljavajuću razinu, te je pojašnjen utjecaj tih mjera na hrvatsko visoko školstvo. Opisano je osnivanje i funkcioniranje ENQA asocijacije ( European Network for Quality in Higher Education), koja je osnovana upravo s prethodno spomenutim ciljem. Navedene su preporuke koje su dane svim zemljama, a tiču se osnivanja posebnih agencija koje bi bile zadužene za kvalitetu visokog obrazovanja. Činjenica je da se ni Republika Hrvatska nije oglušila na dane preporuke, tako da je i u našoj zemlji došlo do osnivanja « Agencije za znanost i visoko obrazovanje» čiji su rad i svrha također opisani. Ključne riječi: Kvaliteta visokog obrazovanja, ENQA, Agencija za znanost i visoko obrazovanje
1. UVOD Kvaliteta je danas, sasvim zasluženo, dobila ulogu čimbenika od presudne važnosti za poslovni uspjeh svih organizacija. Ovaj trend posvećivanja sve veće pažnje kvaliteti posljednjih godina posebno je izražen u sektoru obrazovanja. Navedenoj problematici izrazita je pozornost posvećena i na području Europske unije, budući se osnovno sredstvo dostizanja SAD-a i Japana na području gospodarskog razvoja vidi upravo u kvalitetnoj radnoj snazi. Međutim radi se o djelatnosti koju karakteriziraju brojne specifičnosti, koje se definitivno moraju uzeti u obzir prilikom implementacije sustava kvalitete. Jedna od novijih karakteristika obrazovanja je njegova sve veća internacionalizacija, koja nekad gotovo monopolističke obrazovne ustanove, dovodi u nov položaj. Naime studentima se nastoji omogućiti što lakše kretanje između različitih obrazovnih institucija koje se nerijetko nalaze u različitim zemljama. U današnje vrijeme studente je moguće pridobiti isključivo kvalitetnim obrazovnim programima koje će jednako dobro ocjenjivati sami studenti, kao i njihovi budući poslodavci. Još jedan od trendova u suvremenom obrazovanju je i njegovo sve duže trajanje kao i povećana razina specijalizacije. Upravo produljeni vijek
6. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI – OPATIJA, 18.-20. 05. 2005.
obrazovanja nameće dodatne kriterije u vezi kvalitete obrazovnog programa, jer očekivanja poslodavaca u svezi specifičnih znanja koja bi studenti nakon završenog studija trebali posjedovati podiže na višu razinu. Još jedan od faktora koji također prisiljava državne visokoobrazovne ustanove na implementaciju sustava kvalitete je i sve veća konkurencija privatnih obrazovnih ustanova. Što se pak tiče Europske unije najvažniji korak u smjeru postizanja adekvatne kvalitete visokog obrazovanja postignut je potpisivanjem Bolonjske deklaracije. 'Bolonjski proces' naziv je za reformu visokog obrazovanja u Europi, kojoj je osnovni cilj promicanje mobilnosti studenata i profesora uspostavljanjem tzv. Europskog prostora visokog obrazovanja do 2010. godine. Naziv 'Bolonjski proces' dolazi od Bolonjske deklaracije koju su 19. lipnja 1999. potpisali ministri zaduženi za visoko obrazovanje iz 29 europskih država. Formalni naziv Bolonjske deklaracije je 'Europski prostor visokog obrazovanja'. Bolonjski proces je nacionalnog i internacionalnog/europskog karaktera. Nacionalno, proces provode ministarstva zadužena za visoko obrazovanje, sveučilišta, fakulteti, profesori i studenti. No, smjernice Bolonjskog procesa postavljaju se na internacionalnoj razini konsenzusom ministara, predstavnika institucija visokog obrazovanja, predstavnika studenata (ESIB), Vijeća Europe i Europske komisije.[1] Ciljevi Bolonjskog procesa su predstavljeni u 6 osnovnih područja definiranih Bolonjskom deklaracijom:[2] • Uspostavljanje sustava lako prepoznatljivih i usporedivih diploma, uključujući uvođenje dodatka diplomi • Uspostava sustava baziranog na dva ciklusa, dodiplomksi i postdipolmski studij. • Uvođenje kreditnog sustava obrazovanja (ECTS) • Promoviranje mobilnosti studenata i akademskog osoblja • Promoviranje suradnje u osiguranju kvalitete • Promoviranje potrebne europske dimenzije u visokom obrazovanju Kvaliteta visokog obrazovanja predstavlja srž stvaranja Europskog prostora visokog obrazovanja. Potpisnici Bolonjske deklaracije su se obvezali da će podržati daljnji razvoj osiguranja kvalitete na institucionalnoj, nacionalnoj i europskoj razini. Istaknuli su da je razvoj zajedničkih kriterija i metodologija osiguranja kvalitete od izuzetne važnosti. Također su naglasili da je svaka pojedina institucija odgovorna za ustrajnost u principima institucionalne autonomije i odgovornosti za osiguranje kvalitete visokog obrazovanja, što je dobar temelj za stvarnu pouzdanost akademskog sustava u okviru pojedinih zemalja. Stoga, potpisnici su se složili da bi nacionalni sustavi osiguranja kvalitete do 2005.godine trebali uključivati: • Određenje odgovornosti uključenih tijela i institucija. • Evaluaciju programa institucija, uključujući, unutarnju procjenu, vanjsku reviziju, sudjelovanje studenata i publiciranje rezultata. • Sustav priznavanja, ovjere ili usporedivih procedura. • Međunarodno sudjelovanje, suradnju i rad u mreži.
6. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI – OPATIJA, 18.-20. 05. 2005.
Na europskoj razini, ministri pozivaju Europsku asocijaciju za unapređenje kvalitete u visokom obrazovanju- ENQA da putem svojih članica, te u suradnji s ostalim institucijama zaduženim za osiguranje kvalitete, istraži načine osiguranja adekvatnih «peer review»[3] sustava za osiguranje kvalitete i priznavanje agencija i tijela. U potpunosti će se voditi računa o stručnosti ostalih asocijacija i mreža za osiguranje kvalitete. 2. EUROPSKA ASOCIJACIJA ZA OSIGURANJE KVALITETE U VISOKOM OBRAZOVANJU- ENQA Ideja za osnivanje agencije koja bi nadzirala rad visokoškolskih institucija, proizišla je iz Europskog pilot projekta za ocjenu kvalitete u visokom obrazovanju, koji je ukazao na važnost i nužnost razmjene informacija na području osiguranja kvalitete u visokoškolskim institucijama. Najvažniji događaj za početak funkcioniranja ENQA asocijacije svakako je « Preporuka Vijeća EU» iz 1998 godine, u kojoj se između ostalog svim zemljama članicama nalaže da osnuju agencije za osiguranje kvalitete u visokom obrazovanju, čije je nastajanje osnovni preduvjet za funkcioniranje ENQA mreže. Važnost promocije Europske suradnje u osiguranju kvalitete uz razvoj općeprihvaćenih metodologija i kriterija još je jednom posebno istaknuta kao cilj Bolonjske deklaracije iz 1999 godine. Sve navedeno doprinijelo je osnivanju Europske mreže za osiguranje kvalitete u visokom obrazovanju 2000 godine. U samim svojim početcima ENQA je funkcionirala kao neformalna mreža preko koje se vršila razmjena podataka o kvaliteti visokog obrazovanja, ali su s vremenom veze između članica ENQA udruženja toliko ojačale da je 4. studenog 2004. godine naziv promijenjen iz «Europske mreže za osiguranje kvalitete u visokom obrazovanju» u «Europsku asocijaciju za osiguranje kvalitete u visokom obrazovanju». U ovoj asocijaciji danas se nalazi četrdeset agencija za osiguranje kvalitete u visokom obrazovanju. Jedan od razloga osnivanja ove asocijacije je i promoviranje Europske suradnje na području procjene i osiguranja kvalitete između svih sudionika koji su na bilo koji način uključeni u proces osiguranja kvalitete. Osnovni ciljevi postojanja asocijacije su sljedeći:[4] • Da potakne razvoj razmjene informacija i iskustava posebice u svezi s metodološkim ostvarenjima na području osiguranja kvalitete. • Da posluži kao centar za razvoj i predlaganje standarda, procedura i preporuka za osiguranje kvalitete. • Da posluži kao tijelo koje će omogućiti ispunjavanje svih zahtijeva u pogledu stručnih savjeta Europskih ministara obrazovanja, nacionalnih i regionalnih javnih vlasti, i ostalih subjekata koji su uključeni u Bolonjski proces. • Da ubrza aktivnosti za osiguranje kvalitete na transnacionalnom području europskog visokog obrazovanja. • Da promovira razvoj i implementaciju adekvatnih procjena od strane nezavisnih stručnjaka, kako sustava za upravljanje kvalitetom tako i akreditacijskih agencija. • Da u značajnoj mjeri doprinese osnivanju europskog prostora visokog obrazovanja. Kao što je već spomenuto osnovni zadatak europske asocijacije za osiguranje kvalitete u visokom obrazovanju, je da širi informacije, iskustva i nova dostignuća na području ocjenjivanja i osiguranja kvalitete u visokom obrazovanju. Tri su skupine subjekata koji najviše koriste rezultate rada ove agencije, a to su:
6. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI – OPATIJA, 18.-20. 05. 2005.
1. vlade pojedinih zemalja, 2. visokoškolske institucije, 3. agencije za osiguranje kvalitete u visokom obrazovanju pojedinih država članica. Osnovna aktivnost asocijacije je poduzimanje eksternih procedura osiguranja kvalitete (bilo na razini institucije ili pojedinog obrazovnog programa) u redovnim vremenskim razdobljima. Pod eksternim procedurama podrazumijevaju se: evaluacija, audit, procjena, akreditacija i ostale slične aktivnosti. Asocijacija se formalno priznaje kao organizacija zadužena za vanjsku kontrolu kvalitete od strane kompetentnih javnih vlasti Europskog područja visokog obrazovanja i ima utvrđene pravne temelje. Javnosti je također dostupan i statut asocijacije u kojem su detaljno opisani ciljevi procesa osiguranja kvalitete, kao i odnos prema značajnijim dioničarima Europskog visokog školstva. Statut je jamstvo da se proces osiguranja kvalitete u visokom školstvu odvija na temelju sustavnog pristupa. Postoji također i dokumentacija koja omogućava da se politika propisana statutom pretvori u jasne i nedvosmislene smjernice upravljanja asocijacijom. Neovisnost asocijacije očita je na dva načina. Prvi je u tom što autonomno donosi sve odluke u svezi svog poslovanja, dok je drugi u tom što na zaključke proizišle iz procjene kvalitete pojedine visokoškolske institucije ne mogu utjecati treće strane poput samih institucija, njihovih dioničara, ministara itd. Svi procesi i procedure koje asocijacija upotrebljava tijekom eksternog osiguranja kvalitete unaprijed su poznati i dostupni su javnosti na uvid. U ove je procese najčešće uključena: 1. samo-procjena ili ekvivalentna procedura samog subjekta procesa osiguranja kvalitete. 2. nezavisna procjena subjekta od strane tima stručnjaka, koja se temelji na istraživanju u prostorijama subjekta kojeg se ispituje. 3. objava izvještaja koji sadrži sudove i preporuke za poboljšanje postojećeg stanja. 4. naknadne procedure cilj kojih je provjera poduzimanja aktivnosti preporučenih u izvještaju, koje je subjekt procjene trebao učiniti za poboljšanje sustava osiguranja kvalitete.
3. EUROPSKE AGENCIJE ZA OSIGURANJE KVALITETE U VISOKOM OBRAZOVANJU Kao što je u radu već prije spomenuto asocijacija ENQA trebala bi prema planovima sa konferencija europskih ministara visokog obrazovanja odigrati ključnu ulogu u osnivanju Europskog prostora visokog obrazovanja do 2010 godine. Jedan od načina na koji se pokušalo unaprijediti postojeće sustave kvalitete u visokoškolskim institucijama kao i potaknuti uvođenje novih bio je dokument poznat pod nazivom «The Council Recommendation for establishing national quality assurance systems» iz 1998 godine. Radi se o dokumentu koji je nalagao svim zemljama potencijalnim članicama ENQA asocijacije da osnuju u vlastitim zemljama agencije čija bi temeljna zadaća bila unapređenje sustava kvalitete u visokom obrazovanju.
6. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI – OPATIJA, 18.-20. 05. 2005.
Spomenuti dokument izazvao je brojne reakcije, tako da je u gotovo svim državama članicama Europske unije došlo do osnivanja agencija čiji je temeljni zadatak bio promocija sustava za osiguranje kvalitete u visokom obrazovanju. Osnovni ciljevi koje se željelo ostvariti osnivanjem europskih agencija za osiguranje kvalitete bili su: 1. Štititi kvalitetu visokog obrazovanja unutar ekonomskog, socijalnog i kulturnog konteksta pojedinih zemalja, uzimajući u obzir pritom i europsku dimenziju, kao i činjenicu konstantne i ubrzane promjene globalnih uvjeta poslovanja. 2. Potaknuti i potpomoći visokoobrazovne institucije u njihovim nastojanjima da primjene nove mjere, a posebice osiguranje kvalitete, kao sredstva kojima će poboljšati kvalitetu predavanja i učenja, ali i istraživanja koja su također jedna od važnijih funkcija visokog obrazovanja. 3. Stimulirati međusobnu razmjenu informacija o kvaliteti i osiguranju kvalitete na europskoj i globalnoj razini kako među pojedinim agencijama za osiguranje kvalitete tako i među samim visokoškolskim institucijama.
Ostvarivanje zadanih ciljeva agencije pokušavaju provesti prvenstveno kroz sljedeće najvažnije funkcije[5]: 1. Osiguranje i unapređenje kvalitete u tradicionalnom smislu, najvažnija je funkcija agencija za osiguranje kvalitete. Da bi ostvarile ovu svoju funkciju agencije moraju poticati visokoškolske ustanove na poboljšanje kvalitete njihova obrazovanja prvenstveno kroz vrednovanje tj. evaluaciju. 2. Još jedna od važnih funkcija agencija je da posluže kao centri u kojima je moguće doći do svih znanja i informacija vezanih za implementaciju i osiguranje sustava kvalitete. 3. Posljednja od najčešće spominjanih je funkcija akreditacije. Sljedeće pitanje koje se postavlja u svezi funkcioniranja agencija za osiguranje kvalitete u visokom obrazovanju je pitanje načina njihova financiranja, kao i upravljanja ovim organizacijama. Istraživanja na području europskih zemalja su pokazala da su najčešći članovi odbora za upravljanje agencijama predstavnici države, tržišta rada, industrije i obrazovnih institucija. Zanimljivo je da se u nekim slučajevima čak i studenti pojavljuju kao članovi odbora. Što se tiče članova koji potječu iz obrazovnih institucija koji su ujedno i najbrojnija grupa, vrlo rijetko su svi iz visokog školstva, najčešće su i osnovno te srednje obrazovanje također zastupljeni. Način na koji su financirane pojedine agencije ovisi prije svega o povijesnim pozadinama pojedinih obrazovnih sustava. Ipak ono što je zajedničko svim agencijama za osiguranje kvalitete u visokom obrazovanju je činjenica da su za njihovo osnivanje najviše bile zainteresirane vlade pojedinih zemalja, zbog čega je država najčešće i glavni financijer. Drugi najveći financijer agencija su same visokoškolske institucije. Država je za financiranje zainteresirana prije svega jer želi dokazati da se sredstva koja su uložena u obrazovanje potrošena na najbolji mogući način. Visokoškolske institucije preko pokazatelja o kvaliteti njihova obrazovanja, koje naravno izrađuju agencije, dokazuju svojim vlasnicima dakle državi( ili u nekim slučajevima privatnim dioničarima) da provode visoko kvalitetne obrazovne programe koji su ujedno i konkurentni na globalnom tržištu.
6. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI – OPATIJA, 18.-20. 05. 2005.
3.1. Tipovi evaluacije (ocjenjivanja) u europskom sustavu osiguranja kvalitete Jedan od najvažnijih zadataka agencija za osiguranje kvalitete u visokom obrazovanju je svakako evaluacija ili ocjenjivanje kvalitete pojedinih visokoškolskih institucija u pojedinim zemljama. Evaluacija odnosno ocjenjivanje visokoškolskih institucija ima svoju dugu povijest. Već stotinama godina učenje, predavanje i istraživanje predmeti su brojnih procjena. Postupci koji mjere rezultate procesa učenja i zadovoljstvo studenata postaju rutina na većini europskih sveučilišta. Postoji više podvrsta evaluacije visokoškolskih ustanova čije ćemo temeljne karakteristike ukratko objasniti.[6] 1. Institucijska evaluacija: pojam pod kojim se podrazumijeva traženje odgovora na pitanje « Kakvo mjesto za predavanje, učenje, i istraživanje predstavlja određena organizacija ?». Namjera je da nakon procjene management organizacije dobije podatke o racionalnosti postavljenih ciljeva, prikladnosti strategije za njihovo ostvarivanje, sposobnosti za provođenje brzih promjena, kao i o samoj ekonomskoj učinkovitosti ukupnih aktivnosti organizacije. Institucijska evaluacija ne odnosi se direktno na proces predavanja i učenja već više na uvjete pod kojima se oni obavljaju, osnovna preokupacija su procesi strateškog managementa, donošenja odluka, kao i sam proces osiguranja kvalitete. Osnovni cilj institucijske evaluacije je da pruži managementu podatke o najvažnijim prednostima i nedostacima organizacije na osnovi kojih će biti moguće poboljšati cjelokupno poslovanje organizacije. Uz navedenu institucijsku evaluaciju postoje još i: • Evaluacija predmeta: fokusira se na kvalitetu pojedinog predmeta uzevši u obzir sve obrazovne programe u kojima se on koristi. • Evaluacija programa: fokusira se na kvalitetu pojedinih obrazovnih programa koji u konačnici dovode do određene obrazovne diplome. • Evaluacija teme: proučava kvalitetu pojedinih tema unutar ukupnog obrazovanja.
2. Institucijski audit kvalitete: istražuje prije svega procese u organizaciji koji su vezani za osiguranje i unapređenje kvalitete. Pitanje koje se postavlja u ovom slučaju je: Kako institucija zna da se standardi ( koji su najčešće zadani normom ISO 9000) zaista i ispunjavaju ? Drugim riječima kazano na temelju čega je izvršena procjena kvalitete neke organizacije, dali su svi procesi pravilno postavljeni i teži li se zaista konstantnom unapređenju kvalitete. 3. Akreditacija: ima za cilj prije svega da unaprijedi i poboljša pouzdanost i javnu sliku organizacija i njihovih obrazovnih programa. Namjera je da se osigura da obrazovni program ili institucija odgovaraju zadanim standardima. Ako se određena obrazovna institucija akreditira to znači da joj se priznaje da nudi obrazovanje koje udovoljava postavljenim standardima kvalitete. Akreditacija se konačno može definirati kao proces u kojem obrazovna institucija daje sve podatke o načinu obavljanja svojih temeljnih aktivnosti vanjskom tijelu (agenciji za osiguranje kvalitete), a na temelju prikupljenih podataka i njihove ocjene vanjsko tijelo odlučuje udovoljava li obrazovna institucija zadanim standardima ili ne. Akreditacija se upotrebljava prilikom osnutka
6. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI – OPATIJA, 18.-20. 05. 2005.
nove obrazovne institucije ili uvođenja novog obrazovnog programa, ili kako bi se osigurala kvaliteta već postojećih. 4. Benchmarking: se može definirati kao metoda u kojoj dolazi do usporedbe rezultata između raznih obrazovnih institucija, njihovih obrazovnih programa te pojedinih predmeta i tema u potrazi za pronalaženjem najboljih koji bi ostalima mogli poslužiti kao uzor. Upravo izbor «najbolje prakse» ono je po čemu se benchmarking razlikuje od akreditacije. Naime dok akreditacija traži ispunjavanje minimalnih zahtijeva, kod benchmarkinga se teži dostizanju i prestizanju najboljih poznatih rješenja.
4. AGENCIJA ZA ZNANOST I VISOKO OBRAZOVANJE U REPUBLICI HRVATSKOJ Važnost kvalitete za uspješno funkcioniranje visokog obrazovanja nije ostala neprimijećena niti na području Republike Hrvatske. Veliki korak u smjeru priznavanja uloge kvalitete učinjen je donošenjem Uredbe Vlade RH iz srpnja 2004. kojom je osnovana « Agencija za znanost i visoko obrazovanje». Uloga je Agencije samostalno i neovisno obavljanje poslova iz djelokruga i nadležnosti utvrđenih Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, a njezin je osnivač Vlada Republike Hrvatske. Osnovna vizija s kojom je osnovana Agencija je da posluži kao istaknuta služba za garanciju kvalitete cijenjena u Hrvatskoj i cijelom svijetu po svojoj ulozi jamca povjerenja u znanstvene djelatnosti, visoko školstvo i priznavanje stranih kvalifikacija. Agencija djeluje kao treća strana, nezavisno, nepristrano i pravedno vrednuje i nadzire kvalitetu djelovanja institucija visokog obrazovanja i znanosti i doprinosi otklanjanju mogućih slabosti. Uz skrb o kvaliteti visokog obrazovanja temeljne djelatnosti Agencije su još: • Uslužne djelatnosti Vijećima za visoko obrazovanje i znanost. • Poslovi vezani uz bodovni sustav i priznavanje diploma, ENIC/NARIC. Temeljni zadatak Odjela za jamstvo kvalitete, kao autonomne jedinice unutar Agencije jest organiziranje vrednovanja (evaluacije) i ocjenjivanja obrazovne institucije: kao cjeline, stanovitog predmetnog područja, plana i programa studija, što se čini s osloncem na procjenjivanje nastavne i odgojne djelatnosti i/ili istraživačke djelatnosti. Važno je pri tom odrediti razloge vrednovanja, provodi li se u svrhu opunomoćivanja ili akreditiranja institucije, u svrhu poboljšanja njenog rada, ocjenjivanja njene odgovornosti ili tek radi informiranosti. Vrednovanje se temelji na formalnim kriterijima, koje može postaviti vlada ili ministarstvo, stručnjaci odjela koji ne sudjeluju u tijelu za vrednovanje. Tek u izuzetnim prilikama kriterije određuju članovi tijela za vrednovanje. Temeljni kriteriji izvode se iz ciljeva vrednovane institucije ili pak iz primjera dobre prakse, a predmet pregleda mogu biti[7]: - postavka misije i ciljeva, - poslovodstvo, - politika i proces odlučivanja, - razvoj i organizacija nastavnih djelatnosti, - istraživanje i razvoj, - međunarodna suradnja i međunarodni projekti - financiranje, - vrsnoća osoblja,
6. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI – OPATIJA, 18.-20. 05. 2005.
- studenti, - zajedničke službe, - mehanizmi jamstva kvalitete, - zadovoljstvo korisnika i drugi čimbenici. Posebno valja istaknuti i različite načine provedbe vrednovanja. Temeljno je vrednovanje koje provodi institucija sama za sebe, pa se govori o samovrednovanju. Vanjsko vrednovanje provodi nezavisno stručno tijelo, ekspertni odbor ili tim, koji svoj posao može ostvariti bez ili s posjetom. Kvaliteta vanjskog vrednovanja zavisi ponajviše od vrsnoće stručnog tijela, ali i od nezavisnosti prosuđivanja njegovih članova. U timu ne sudjeluju ni osoblje niti suradnici vrednovane institucije. Vrednovanje, dakle, ni pregled, niti procjenjivanje, nije inspekcijska djelatnost, već posao s kojim se stanovitoj instituciji pomaže da što bolje uvidi stupanj svoje kvalitete i da prosuđivanjem nezavisnih stručnjaka, članova tima, dobije preporuke i savjete kako da bude bolja, kako da svojim korisnicima, studentima jamči kvalitetu usluga. Pristupi o izvještavanju o vrednovanju se razlikuju. U pojedinim je slučajevima tim za vrednovanje potpuno odgovoran za izvještaj, a agencija je samo posrednik u objavljivanju. U drugim pak slučajevima tim izvještava agenciju, koja odlučuje kako će izvještaj biti priređen i objavljen. Razlikuju se i načini objavljivanja izvještaja. U većini su slučajeva široko dostupni, a sažeti se rezultati vrednovanja objavljuju u dnevnom tisku, dok se tek u nekim zemljama pretpostavlja tajnom. Izvještaj se može objavljivati kao publikacija i na Internetu. Izvještajem se ponajprije obavještavaju nadležna tijela državne uprave, u pojedinim zemljama i stanovito stručno tijelo ili institut za visoko školstvo, pa konačno i potencijalni korisnici usluga. Troškovi vrednovanja različiti su od zemlje do zemlje i teško je odrediti opće pravilo i uspoređivati pitanja na koja valja odgovoriti: tko plaća djelovanje agencije i tko plaća vrednovanje. Pri osnivanju agencije se određuje je li tome nadležno ministarstvo ili institucije koje se vrednuju sveučilišta i veleučilišta ili stanoviti drugi dioničari. Djelatnosti agencije na razini vrednovanju planova i programa studija odnose se na nezavisno ocjenjivanje nastavne i odgojne djelatnosti ili u vezi s istraživačkom djelatnosti. Pristup poslu i postupci slični su onima pri vrednovanju institucije. Razlike postoje pri izboru članova tima. Pojedine zemlje imaju jedne te iste članove timova za vrednovanje sličnih programa, dok druge biraju za svaki program zasebni tim. Kao važan kriterij služi očekivani rezultat poučavanja i učenja i stečeno znanje, vještine i mjerodavnost, koja se očekuje od studenata nakon završetka studija. Uveden je pojam standard kao sinonim za ovaj kriterij. Pri tom se u SAD i shvaća kao kriterij, dok se u EU s tim pojmom određuje rezultat studija (engl. outcome) u cjelini, kao dostignuta uspješnost tijekom studija. U upotrebi su i pojmovi general standard, koji označuje opću uspješnost koju se teži postići studijem, u prenesenom smislu kvalifikaciju za prvi i više stupnjeve obrazovanja, te pojam specific subject standard, koji označava uspješnost koja se teži postići na stanovitom području. Predmeti vrednovanja i ocjenjivanja sada su postavljeni vrlo široko, ali u mnogim se zemljama biraju i određuju prilagođeni svrsi vrednovanja. To su redom: - ciljevi i namjena programa, - relevantnost ciljeva s gledišta državnih ciljeva,
6. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI – OPATIJA, 18.-20. 05. 2005.
-
sadržaj programa, organizacija programa, didaktička gledišta, metode nastave i poučavanja, kurikulum,
6. ZAKLJUČAK Današnja kretanja na području globalnog ekonomskog razvoja potvrdila su predviđanja brojnih ekonomista koji su već prije nekoliko desetljeća ustvrdili kako je znanje temelji resurs na kojem će se zasnivati gospodarski razvoj u budućnosti. Ako krenemo od te činjenice vrlo je lako shvatiti zašto se danas tolika pažnja posvećuje visokom obrazovanju, koje se drugim riječima vidi upravo kao generator najvažnije suvremene konkurentske prednosti. Trenutna situacija na gospodarskom planu u Europskoj Uniji zahtijevala je radikalne zahvate sa ciljem dostizanja najuže konkurencije. Upravo segment visokog obrazovanja prepoznat je kao najvažniji čimbenik koji može dovesti do ostvarenja navedenog cilja. U posljednjih nekoliko godina Europska Unija učinila je jako mnogo konkretnih koraka prema kvalitetnijem visokom obrazovanju, koji su započeli prije svega potpisivanjem Bolonjske deklaracije. Kvaliteta visokog obrazovanja sasvim zasluženo se našla u prvom planu. Kao potpisnica Bolonjske deklaracije, ali i kandidat za skori pristup Europskoj Uniji i Republika Hrvatska posebno je zainteresirana za poboljšanje kvalitete visokog obrazovanja. Osnivanje Agencije za znanost i visoko obrazovanje samo je prvi korak napravljen u smjeru poboljšanja kvalitete, dok će dostizanje adekvatne razine «kulture kvalitete» na hrvatskim visokoškolskim institucijama, kao i priprema za otvorenu tržišnu utakmicu sa europskim fakultetima zahtijevati još cijeli niz dobro isplaniranih aktivnosti. LITERATURA [1] http://bolonjski-proces.idi.hr/Default.aspx?tabid=52 [2] http://www.minedu.fi/minedu/education/bolognaprocess.html [3] Nadgledanje i provjera npr. procesa, rezultata i rada na istoj razini, npr. od strane stručnjaka istog ranga i sl. [4] Quality procedures in European Higher Education, ENQA Ocassional Papers 5, Helsinki 2003.p. 30-34. [5] Quality procedures in European Higher Education, ENQA Ocassional Papers 5, Helsinki 2003.p. 43-45. [6] Institutional Evaluations in Europe, ENQA Workshop Reports 1, Helsinki, 2001.p. 21-26. [7] www. mzos.hr QUALITY AND THE CROATIAN HIGHER EDUCATION INSTITUTIONS Summary The quality of higher education in recent years is becoming one of the most important issues for numerous countries, and especially for the countries of European Union where the question of quality in HE is at its peak. If we consider the fact that Croatian higher education system could soon become a part of the European, it’s easy to understand the need for Croatia to monitor the steps EU makes in achieving quality in HE. One of the goals of this paper is to present the steps that have been taken by the EU in raising the quality of HE on the appropriate level. The impact of these measures on Croatian HE is also explained. The paper especially describes the foundation and functioning of European Network for Quality in Higher Education (ENQA). A special focus is given on the suggestions ENQA gave to all its potential members, concerning the establishing of special agencies for the quality assurance in HE. The fact is the Republic of Croatia did recognize the importance of these suggestions, and founded “The agency for the science and higher education”, whose work and purpose are also described. Key words: The quality of higher education (HE), ENQA, The agency for the science and higher education
6. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI – OPATIJA, 18.-20. 05. 2005.