Mr.sc. Miroslav Matasović, dipl.ing HGK- Centar za unapređivanje kvalitete JE LI KVALITETA OBVEZNA ? Naravno da nije. Kvaliteta, makako ju definirali, predstavlja djelatnost, koja se ne uređuje propisima i prema tome ne ulazi u “zakonom uređeno područje. Kvaliteta se može mjeriti i ponoviti prema tome se može certificirati, što rade ovlaštene organizacije (HRN EN 45 012). Djelatnosti na području kvalitete se mogu koncenzusom dogovoriti prema tomu mogu se načiniti norme (niz norma HRN EN ISO 9000 ). Bavljenje kvalitetom može biti zanimanje od menadžera kvalitete, preko savjetnika, ocjenjivača. Interesantna djelatnost. No čemu pitanje koje sam postavio u naslovu ? Činjenica je da Europska unija (EU) u cilju uređenja gospodarskog prostora na kojem djeluje s ciljem očuvanja života, zdravlja, okoliša i potrošača te omogučavanja slobodnog protoka roba i usluga donijela dva značajna dokumenta, kao alat za ostvarenje postavlenih zadataka, a koji u sebi sadrže kvalitetu kao sastavni dio. To se posebno odnosi na zakonom uređeno područje i postupak certificiranja. Da bi se moglo elaborirati taj dio certifikacije i zahtjeva potrebno je nešto reći o cijelom sustavu New Approch i Global Approcha. Naime EU donosi New Approch (Novi pristup) i Global Approch (Opći pristup), kojim zahtjeve ostvarenja postavljenog cilja očuvanja života, zdravlja, okoliša i potrošača kao i slobodni protok ljudi, roba i kapitala čini transparentnim i jednoznačnim. U osnovi New Approch definira pristup, kojim se ostavlja dobavljaču (koji može biti proizvođač ili bilo koja druga pravna ili fizčka osoba), koji stavlja proizvod na tržište potpunu slobodu djelovanja u tržišnom smislu, no određuje maksimalne sigurnosne zahtjeve za proizvode (temeljni zahtjevi), koji moraju biti ispunjeni prije stavljanja proizvoda u promet, a minimalne zahtjeve za djelatnosti koje obavljaju ljudi ( na primjer zaštita na radu). Odgovornost za ispunjenje temeljnih zahtjeva je na dobavljaču. Mjerodavna institucija za potvrđivanje ispunjenja temeljnih zahtjeva je “Notified Body” (ubilježena institucija). Norme nisu obvezne. Upravo odrednica slobode dokazivanja ispunjenja temeljnih zahtjeva, omogučava dobavljaču tržno djelovanje, jer omogučava – prvo da odlučuje da li će sam preuzeti odgovornost pred zakonom ili će potražiti stručnu ovlaštenu instituciju (Notified Body), da ona provede potvrđivanje zadovoljenja temeljnih zahtjeva. Usput spominjem činjenicu da EU zakonodavstvo snkcionira neispunjenje temeljnih zahtjeva, ali nekaže kako nego to prepušta zakonodavstvu zemlje članice. – i drugo da norma nije obvezna, što daje veliku fleksibilnost u tržnoj utakmici omogučavajući stavljanje u promet proizvoda koji nisu
normativno obrađeni ( značenje se najbolje vidi kroz činjenicu da je za donošenje nove norme potrebno 3-5 godina). Ukratko, iako nije predmet teme, zašto se kod proizvoda maksimalni zahtjevi, a kod zaštite na radu minimalni zahtjevi. Proizvod je potpuno određeni i stabilni objekt ispitivanja, dok sudjelovanje posloprimca i poslodavca u procesu mora biti podvrgnuto određenjima osobina i prostor i čovjeka, koji se sigurnosnom sustavu moraju uzeti u obzir i oni zavise o lokalnim uvjetima. Polazeći od osnovnih zasada New Approcha, da je odgovornost na dobavljaču, da se neispunjavanje temeljnih zahtjeva kažnjava, pojavila se potreba za jednakošću u odjelovanju i odlučivanju, što je dovelo donošenja novog alata – Global Approcha. Global Approch je u osnovi postupak jedinstvenog djelovanja na području certifikacije, ono što je posebno važno i na zakonom uređenom području (mandatory) i na zakonom neuređenom području (voluntary). Postupci potvrđivanja se osnivaju na modulima, koji sadrže skupove radnji koje treba obaviti u laboratorijima i kod proizvođača, definirano je tko je i što mora zadovoljiti mjerodavna institucija za certifikaciju, a što se osniva na jedinstvenom sustavu akreditiranja, jedinstveno označavanje proizvoda za koje dobavljač izjavljuje (deklaracija dobavljača) da su zadovolji temeljne zahtjeve. Sustav modula je dan na slici 1. a postupak certificiranja na slici 2. u prilogu. Dolaskom na module Global Approcha dolazimo do teme o kvaliteti kao sastavnom dijelu postupka potvrđivanja ispunjenja zahtjeva – temeljnih na zakonm uređenom području i ugovornih na zakonom neuređom području. Za temu obveznosti ili neobveznosti kvalitete su interesantni posebno moduli C, D, E, i F, dok su moduli A i B ulazni moduli značajni za stupanj podvrđivanja ispitivanjem, modul G značajan za specifičnosti. Modul H opisuje postupak cetificiranja sustava osiguravanja kvalite. Modulima C, D, E i F je zajednička odrednica da se njima upućuje na provjeru postupaka proizvodnje s ciljem da se utvrdi da proizvođač ima i održava sustav proizvodnje kojim jamči stalnost proizvodnje proizvoda koji zadovoljava temeljne zahtjeve ili ugovorne obveze. Pregled modula u odnosu na kvalitetu dani su na slikama 3, 4 i 5. Važno je uočiti da su moduli “kvalitete” sastavni dio postupka certificiranja i da su predmet procjere i ocjenjivanja. Na zakonom uređenom području pojedini moduli su sastavni dio direktive, kojom se reguliraju pravni odnosi dobavljača, kao odgovornog za stavljanje proizvoda u promet, a u kojoj se navode maksimalni zahtjevi (temeljni zahtjevi) i metode i postupci potvrđivanja, mjerodavnost institucija za
potvrđivanje i druge pravno relevantne činjenice za pravni status proizvoda na tržištu i pravnu sigurnost dobavljača. Slijedom primjene direktiva, dokumenti za primjenu jedne od direktiva definiraju odnos certifikacijskog tijela prema uvedenom sustavu kvalitete, kao osnove zadovoljavanja odrenica primjenjenih modula. Izrijekom se kaže: “……ovlaštena institucija mora predpostaviti postojanje sustava osiguravanja kvalitete sukladno zahtjevima modula D, ako postoji uveden i održavan sustav prema odrednicama norma ISO 9000,…….no predpostavka uvedenog i održavanog sustav prema normama ISO 9000 ne otklanja odgovornost ovlaštene institucije za njegovu provjeru i povremeni nadzor sustava….” Dakle, je li kvaliteta obvezna ili nije, barem na zakonom uređenom području, prepuštam svakom da odluči. Ja mislim da je, a i da nije - je, jer bez uvednog i održavanog sutava kvalitet ne može se tržišno opstati, a da nekažemo da se provesti certifikaciju ne može, bez obzira da li je sustav certificiran ili nije.