MARIJA PIŠONIĆ, BOŽICA RUKAVINA, EDITA VOLAR-PANTIĆ Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva, Zagreb marija.pisonic@mps.hr, rukavina@mps.hr, edita.volar@mps.hr
PRAVNI OKVIR ZA SIGURNOST HRANE Sažetak Zakon o hrani (NN br. 117/03, 128/03, 48/04) te provedbeni propisi koji temeljem njega proizlaze predstavljaju pravni okvir za osiguranje zdravstvene ispravnosti i kakvoće hrane u Hrvatskoj. Vlada Republike Hrvatske putem nadležnih institucija štiti pravo potrošača na zdravstveno ispravnu i kvalitetnu hranu, koristeći Zakonom postavljen integrirani sustav reguliranja lanca opskrbe hranom uključujući i hranu za životinje kao i sustav provjera i kontrola hrane, usklađen sa EU propisima. Zakon propisuje osnovne principe higijene i zdravstvene ispravnosti hrane i hrane za životinje, obveze subjekata u poslovanju s hranom, glede uspostave i provođenja sustava samokontrole, opće zahtjeve o kakvoći hrane, ostvarivanje zaštite oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti te tradicionalnog ugleda hrane, regulira područje nove hrane (uključujući i genetski modificiranu hranu), sustav službene kontrole te osnivanje i ulogu Hrvatske agencije za hranu. Ključne riječi: hrana, sigurnost, kakvoća, Agencija
1. UVOD Zakon o hrani, uključujući sve podzakonske akte koji su doneseni ili će biti doneseni na temelju njega, predstavlja pravni okvir za sigurnost hrane u Republici Hrvatskoj. Glavni cilj ovoga Zakona je zaštita života i zdravlja ljudi, zaštita interesa potrošača te zaštita globalnog interesa Republike Hrvatske u nastupu na međunarodnom tržištu. Hrvatski potrošač jednako tako kao i bilo koji drugi u svijetu ne želi ni na koji način imati dojam da je prevaren ili da sustavom kontrole hrane nije osigurano njegovo temeljno pravo, a to je da kupujući i konzumirajući hranu nije ugroženo njegovo zdravlje i ekonomski interesi. Stoga je danas u doba globalizacije tržišta, osiguranje kakvoće i zdravstvene ispravnosti hrane postalo od međunarodnog značaja i u nadležnosti je vlada, proizvođača, ali i samih potrošača. Prema ocjeni FAO (Food and Agriculture Organization – Organizacija za poljoprivredu i hranu), WHO (World Health Organization – Svjetska zdravstvena organizacija) i WTO (World Trade Organization – Svjetska trgovinska organizacija), početkom 21. stoljeća pozornost će se usmjeriti preoblikovanju općeg prehrambenog sustava, posebno novim tehnologijama i povećanju trgovine hranom. Te velike promjene omogućit će poboljšanje prehrane i zdravlja, osiguravajući dovoljnu količinu biološki vrijedne hrane. Trgovina kao i nove tehnologije svakako pridonose općem razvitku i dobrobiti, ali znače i nove rizike za sigurnost prehrane. Pogodnosti koje je globalizacija donijela, kako potrošačima tako i industriji, danas su u sjeni nekoliko velikih prehrambenih kriza. Glavne riječi koje se čuju vezano za strategiju EU na tom području više nisu slobodne granice, slobodan izbor, već sigurnost, procjena rizika, oprez. Posljednjih godina istraživanja ukazuju na povećanje broja novih bolesti uzrokovanih hranom, a za očekivati je i daljnja povećanja s obzirom na prisutnost uzročnika koji su do toga doveli. Slučajevi trovanja hranom posljednjih desetljeća su potaknuli niz regulatornih
6. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI – OPATIJA, 18.-20. 05. 2005.
mjera kojima se nastoji povećati higijena i zdravstvena ispravnost hrane. Jedna od mjera je i obavezno uvođenje preventivnih mjera samokontrole (HACCP sustav) koje moraju obuhvaćati sve faze proizvodnje, dok je za razinu primarne proizvodnje nužno uspostaviti mjere u skladu s dobrom proizvođačkom praksom. U takvim uvjetima organiziranja sustava kontrole higijene i zdravstvene ispravnosti hrane i hrane za životinje biti će vrlo važno imati brze i pouzdane metode laboratorijske dijagnostike vezane uz mikrobiološke, kemijske i fizikalne opasnosti koje bi mogle predstavljati opasnost za zdravlje kako ljudi tako i životinja. Proizvodnja zdravstveno ispravnih namirnica, osim zaštite vlastite populacije, omogućava i izlazak Hrvatske na svjetsko tržište, što je imperativ gospodarskog razvoja. U uvjetima sve veće liberalizacije tržišta Hrvatska je na putu usklađivanja zakonske regulative u području kakvoće i zdravstvene ispravnosti hrane s međunarodnim standardima, kako bi omogućila domaćim proizvodima ravnopravan položaj s proizvodima na međunarodnom tržištu. Neizravno, na taj se način ostvaruje jedan od prioritetnih ciljeva hrvatske poljoprivredne politike a to je podizanje razine konkurentnosti domaće proizvodnje.
2. ZAKON O HRANI (NN br. 117/03, 130/03, 48/04) 2.1. Temelj za donošenje Zakona o hrani Zakon o hrani stupio je na snagu u srpnju 2003. godine. Uredba (EC) br. 178/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2002. godine o općim načelima i uvjetima propisa o hrani, osnivanju Europske uprave za zdravstvenu ispravnost hrane i postupanju u pitanjima zdravstvene ispravnosti hrane čini temelj za Zakon o hrani. Ovaj propis daje temeljni sustav definicija i načela za buduće europsko prehrambeno pravo, definira zahtjeve i odgovornosti za zdravstvenu ispravnost hrane i hrane i hrane za životinje koje ulaze u prehrambeni lanac čovjeka. Jedno od temeljnih načela na kojim se bazira sigurnost hrane za zdravlje ljudi su transparentni, nezavisni znanstveni savjeti koji slijede tri međusobno povezane komponente analize rizika: procjenu, upravljanje i obavještavanje o riziku. Uredbom se određuju postupci u pitanjima zdravstvene ispravnosti hrane i utemeljuje sustav brzog uzbunjivanja glede hrane i stočne hrane. Ustanovljava se i Europska uprava (agencija) za sigurnost hrane, određuje se njezin djelokrug, zadaće i odgovornosti. Uredbom se reguliraju pitanja prava potrošača da ih se ne dovodi u zabludu te da imaju pristup točnim informacijama. Definiraju se zahtjevi koji se odnose na sljedivost (mogućnost ulaženja u trag) hrani, hrani za životinje, sastojcima i životinjama koje služe za proizvodnju hrane. Izričito se ističe primarna odgovornost za zdravstvenu ispravnost hrane i hrane za životinje koja počiva na subjektima koji posluju s hranom i hranom za životinje. Zakon o hrani najvećim dijelom je usklađen s ovom Uredbom. U Zakon o hrani također su ugrađene temeljne odredbe drugih relevantnih uredbi i smjernica, a u provedbene propise je ugrađena ili će biti ugrađena njihova razrada: - Smjernica Vijeća 89/397/EEZ od 14. lipnja 1989. o službenom nadzoru nad prehrambenim proizvodima - Smjernica Vijeća 93/99/EEZ od 29. listopada 1993. o dodatnim mjerama službene kontrole prehrambenih proizvoda - Uredba (EZ) br. 258/97 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. siječnja 1997. o novoj hrani i sastojcima nove hrane - Smjernica 2001/18/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. ožujka 2001. o namjernom puštanju u okoliš genetski modificiranih organizama - Smjernica 2000/13/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. ožujka 2000. o usklađivanju propisa država članica koji se odnose na označavanje, prezentaciju i reklamiranje prehrambenih proizvoda
6. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI – OPATIJA, 18.-20. 05. 2005.
-
Uredba Vijeća (EEZ) 2081/92 od 14. srpnja 1992. o zaštiti zemljopisnih oznaka i oznaka izvornosti za poljoprivredne i prehrambene proizvode - Uredba Vijeća (EEZ) br. 2082/92 od 14. srpnja 1992. o potvrdama o osobitim svojstvima poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Pored ovih Uredbi i Smjernica EU u Zakon su ugrađena i pravila o higijeni hrane u dijelu koji se odnosi na registraciju i odobravanje objekata u kojima se odvija poslovanje s hranom, kao i ona koja se odnose na uvođenje sustava samokontrole u objekte (HACCP), a koja su sadržana u Prijedlogu Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o higijeni prehrambenih proizvoda. U međuvremenu su na razini EU donesene nove uredbe i smjernice koje se odnose na službenu kontrolu i higijenu prehrambenih proizvoda te će hrvatsko zakonodavstvo o hrani i hrani za životinje trebati dodatno uskladiti s novim propisima Europske unije. Zakon o hrani utemeljuje zajednička načela i postupke u vezi s zdravstvenom ispravnošću i higijenom hrane i hrane za životinje te efikasnija organizacijska rješenja kroz podjelu nadležnosti između Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva i Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi te pripadajućih inspekcija, a posebice kroz osnivanje Hrvatske agencije za hranu. Zakon uvodi načelo analize rizika povezanih s hranom i hranom za životinje i utemeljuje strukture i mehanizam u vezi sa znanstvenim i tehničkim ocjenjivanjem rizika. Analiza rizika je proces koji za cilj ima postizanje visoke razine zaštite zdravlja ljudi i života, a sastoji se od tri međusobno povezane komponente – procjene rizika, upravljanje rizikom i obavještavanje o riziku. Definirano je načelo predostrožnosti kao sredstvo potrebno nadležnim tijelima koja upravljaju rizikom kada ona moraju donositi odluke s ciljem zaštite zdravlja ljudi, a kada nakon provedene procjene rizika postoje znanstvene nedoumice. Jedno od načela u Zakonu je i načelo transparentnosti kojim se povećava povjerenje potrošača kao i njihovo aktivno uključivanje u proces pripremanja, vrednovanja i revizije mjera za upravljanje rizikom. Ovaj proces odvija se u Agenciji za hranu koja neposredno ili putem drugih zainteresiranih skupina provodi otvorene i transparentne javne konzultacije s ciljem informiranja javnosti. Zakonom se potrošaču osim prava na zdravstveno ispravnu hranu omogućuje pravo na zaštitu drugih interesa u vezi sa sprečavanjem prijevara u poslovanju s hranom, uključujući i patvorenja hrane, kao i pravo potrošača da ih se ne smije dovoditi u zabludu navođenjem pogrešnih podataka na deklaraciji te da imaju pristup točnim informacijama. Iz Zakona o hrani proizlazi niz provedbenih propisa i aktivnosti koje je potrebno izvršiti u cilju usklađivanja hrvatskog zakonodavstva za područje hrane i hrane za životinje i uspostave prakse prisutne u EU. Rokovi (od jedne do tri godine nakon stupanja na snagu Zakona) i nositelji ovih aktivnosti definirani su Zakonom. Temeljem Zakona potrebno je uskladiti postojeće propise ili donijeti nove (za područja koja sada nisu cjelovito regulirana poput GMO-a ili zaštite podrijetla prehrambenih proizvoda čija je izrada u tijeku): uskladiti postojeće propise i donijeti neke nove kojima je regulirana zdravstvena ispravnost i higijena hrane i hrane za životinje sukladno podijeli nadležnosti između Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva (hrana životinjskog podrijetla i hrana za životinje i Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi (sva ostala hrana); donijeti nove propise o temeljnim zahtjevima kakvoće hrane u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva; donijeti propise kojima će se regulirati pitanja hrane koja sadrži GMO u nadležnosti Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, te hrane za životinje koja sadrži GMO u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva; donijeti propise kojime će se urediti sustav označavanja i zaštite zemljopisnog podrijetla i izvornosti hrane te tradicionalni ugled hrane u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva. Ovi propisi trenutno su u izradi i očekuje se da će do kraja ove godine biti doneseni.
6. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI – OPATIJA, 18.-20. 05. 2005.
U cilju provedbe Zakona o hrani tijekom 2004. i u prvom kvartalu 2005. godine nadležna ministarstva donijela su slijedeće propise: Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva – Pravilnik o općem deklariranju ili označavanju hrane (NN 114/04, 128/04), – Pravilnik o navođenju hranjivih vrijednosti hrane (NN 153/04, 159/04, 9/05), – Pravilnik o kavi, kavovinama te proizvoda od kave i kavovina (NN 172/04), – Pravilnik o jakim alkoholnim i alkoholnim pićima (NN 172/04), – Pravilnik o šećeru i ostalim saharidima, njihovim otopinama te škrobu i škrobnim sirupima (NN 174/04), – Pravilnik o prirodnim mineralnim, prirodnim izvorskim i stolnim vodama (NN 2/05), – Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o općem deklariranju ili označavanju hrane (NN 34/05), – Pravilnik o pivu i pivu s dodacima (NN 42/05), – Pravilnik o kakvoći goveđih trupova i polovica na liniji klanja (NN 20/04, 10/05)temeljem Zakona o stočarstvu i Zakona o hrani, – Pravilnik o načinu utovara, pretovara, istovara i veterinarsko-zdravstvenog pregleda pošiljaka životinja, proizvoda i otpadaka životinjskog podrijetla i higijenskotehničkim uvjetima kojima moraju udovoljavati prijevozna sredstva i pošiljke u unutarnjem i međunarodnom prometu (NN 13/05) - temeljem Zakona o veterinarstvu i Zakona o hrani; te Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi – Pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti predmeta koji dolaze u neposredan dodir s hranom (NN 46/04), – Pravilnik o hrani za posebne prehrambene potrebe (NN 80/04), – Pravilnik o prehrambenim aditivima (NN 173/04), – Pravilnik o provođenju monitoringa hrane radi utvrđivanja razina nutrijenata, kontaminata, aditiva, drugih sastojaka i tvari (NN 135/04), – Pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće (NN 182/04), – Pravilnik o toksinima, metalima, metaloidima te drugim štetnim tvarima koje se mogu nalaziti u hrani (NN 16/05). Također, pri Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva u izradi su: • Pravilnik o zaštiti oznaka izvornosti odnosno oznaka zemljopisnog podrijetla, • Pravilnik o postupku ocjenjivanja i ovlašćivanja ispitnih laboratorija za kontrolu kakvoće hrane te uvjetima koje moraju zadovoljavati ovlašteni laboratoriji, • Pravilnik o kakao i čokoladnim proizvodima, • Pravilnik o proizvodima sličnim čokoladi, krem proizvodima i bombonskim proizvodima, • Pravilnik o keksima i srodnim proizvodima. U pogledu broja trenutno postojećih propisa kojima se reguliraju temeljni zahtjevi kakvoće hrane u Republici Hrvatskoj uočen je nesrazmjer u odnosu na isto područje u Europskoj uniji. Naime, u Republici Hrvatskoj je na snazi dvostruko više propisa u odnosu na broj smjernica ili uredbi koje ovo područje reguliraju u EU. Stoga dugoročno gledano, cilj Republike Hrvatske je dereguliranje kakvoće u skladu s EU praksom (smjernice starog pristupa u EU), što znači manje vertikalnih pravilnika za pojedine grupe prehrambenih proizvoda, uz istovremeno horizontalno reguliranje općih temeljnih zahtjeva za hranu u odnosu na sigurnost proizvoda za zdravlje ljudi.
6. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI – OPATIJA, 18.-20. 05. 2005.
2.2. Obveze tržišnih sudionika u poslovanju s hranom U pogledu zdravstvene ispravnosti i kontrole hrane odgovornost osim na nadležnoj službi leži i na samom proizvođaču odnosno subjektu u poslovanju s hranom. Ovakav pristup «prehrambenom lancu» od proizvodnje hrane pa do njenog izlaganja na policama u trgovinama u skladu je s europskim smjernicama. Pojam «subjekt u poslovanju s hranom» sadržan u Zakonu o hrani označava svaku pravnu ili fizičku osobu koja je registrirana za obavljanje djelatnosti u sklopu koje se izvršavaju poslovi vezani za bilo koju fazu proizvodnje, prerade, skladištenja, prijevoza ili distribucije hrane uključivo i njezino stavljanje na tržište. Primarna odgovornost za higijenu i zdravstvenu ispravnost hrane počiva na subjektima koji posluju s hranom u svim fazama proizvodnje, prodaje i distribucije uključujući i primarnu proizvodnju pa sve do opskrbe krajnjeg potrošača. Opće obveze subjekta u poslovanju s hranom jesu da, unutar područja svojeg djelovanja, osigura da hrana koju stavlja na tržište bude u skladu s propisanim zahtjevima. Ukoliko subjekt u poslovanju s hranom zna ili opravdano sumnja da hrana koju je uvezao, proizveo, preradio, stavio na tržište ili distribuirao ne udovoljava propisanim zahtjevima zdravstvene ispravnosti dužan je odmah započeti postupak sprječavanja stavljanja hrane na tržište, odnosno povlačenje s tržišta hrane, te u slučajevima kada proizvod nije više pod njegovom neposrednom kontrolom o tome obavijestiti nadležna ministarstva (poljoprivrede i zdravstva). Ako je hrana već stigla do potrošača, subjekt u poslovanju s hranom mora učinkovito i točno obavijestiti potrošače o razlozima za njezino povlačenje, i ako je potrebno, od potrošača tražiti povrat hrane kojom su već opskrbljeni, kada ostale mjere nisu dovoljne za postizanje visoke razine zaštite zdravlja. Subjekt u poslovanju s hranom u maloprodaji ili distribucijskoj djelatnosti, koja nema izravnog utjecaja na ambalažu, deklariranje, zdravstvenu ispravnost hrane, unutar granica svoje djelatnosti mora započeti postupak povlačenja s tržišta hrane koja ne udovoljava zahtjevima o zdravstvenoj ispravnosti kad o tome dobije obavijest, odnosno rješenje kojim se nalaže poduzimanje mjera. Također se od subjekta u poslovanju s hranom zahtjeva da uspostavi bazu podataka koja će omogućiti sljedivost hrane odnosno da u svakom trenutku može identificirati svaku pravnu ili fizičku osobu koja ga je opskrbljivala hranom ili životinjama koje proizvode ili se upotrebljavaju za proizvodnju hrane. Osim toga mora moći identificirati subjekte u poslovanju s hranom kojima je isporučio svoje proizvode. Takav sustav mora omogućiti identifikaciju podrijetla hrane, uključujući i svaku tvar koja je namijenjena ugradnji ili se može očekivati da će biti ugrađena u hranu. Navedene informacije moraju staviti na raspolaganje nadležnom tijelu ako ono to od njih zatraži. Zakon definira zahtjeve u pogledu sustava samokontrole pri čemu je napravljeno izuzeće za primarnu proizvodnju hrane. Subjekt u poslovanju s hranom dužan je uspostaviti sustav samokontrole u objektima za proizvodnju hrane u skladu s načelima analize opasnosti i kontrole kritičnih točaka (HACCP). Ta načela propisuju izvjestan broj logičnih koraka koje treba slijediti, a rezultat ispravnog postupanja i provođenja tih načela biti će higijenski i zdravstveno ispravna hrana. Radi boljeg razumijevanja i lakšeg provođenja sustava samokontrole u objektima koji posluju s hranom, predviđeno je da Agencija za hranu izradi vodiče i upute za primjenu HACCP-a i dobre proizvođačke prakse. Sustav samokontrole u skladu s dobrom proizvođačkom praksom je dužan uspostaviti proizvođač hrane na razini primarne proizvodnje poljoprivrednih proizvoda namijenjenih prehrani ljudi. 2.3. Službena kontrola Kako bi se ostvarili ciljevi Zakona o hrani važna je provedba službene kontrole. Zakonom su definirane aktivnosti i ovlasti nadležnih tijela i inspekcija: sanitarni i veterinarski, granični
6. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI – OPATIJA, 18.-20. 05. 2005.
sanitarni i veterinarski inspektori, inspektori državnog inspektorata. U cilju postizanja efikasnije službene kontrole utvrđene su mjere, ovlasti i dužnosti nadležnih tijela po pitanju službene kontrole.U svrhu službene kontrole vrši se uzimanje i analiza uzoraka te je potrebno osigurati dobivanje kvalitetnih rezultata ispitivanja. Stoga je nužno uvesti sustav standarda kvalitete za laboratorije u kojima se vrši službena kontrola. U odredbama Zakona utvrđeni su zahtjevi koje moraju zadovoljavati ispitni laboratoriji i referentni laboratoriji, njihove zadaće, te način financiranja troškova analize. U slučaju domaće ili uvezene hrane koja predstavlja ozbiljan i neposredan rizik za zdravlje ljudi nužno je brzo i učinkovito reagirati u cilju uklanjanja toga rizika. Stoga odredbe Zakona utvrđuju mjere, ovisno o težini opasnosti, koje se mogu poduzeti u cilju sprečavanja ili uklanjanje rizika po zdravlje ljudi. Definira se nadležnost za izradu općeg plana (Agencija za hranu u suradnji s nadležnim ministarstvima) koji se izrađuje u svrhu upravljanja krizom na području zdravstvene ispravnosti hrane. Općim planom se utvrđuju tipovi situacija koje predstavljaju rizik za zdravlje ljudi i utvrđuju se operativni postupci koji će omogućiti efikasno upravljanje krizom. Zakonom definirani model službene kontrole hrane je temeljna pretpostavka za uspješno i učinkovito djelovanje pojedinih inspekcija postavljajući okvire za suradnju između nadležnih tijela državne uprave, ustanova i Hrvatske agencije za hranu. 2.4. Hrvatska agencija za hranu (HAH) Zakonom je utvrđeno osnivanje, djelatnost i uloga Hrvatske agencije za hranu. Osnivanjem Agencije postiže se ostvarenje temeljnih odredbi Zakona o hrani te na taj način pridonosi postizanju visoke razine zaštite zdravlja potrošača i povećanju povjerenja potrošača. Njezina se nadležnost proteže na sva pitanja koja imaju izravan ili neizravan utjecaj na sigurnost i zdravlje potrošača, a proizlaze iz konzumiranja hrane. Agencija će osiguravati neovisne znanstvene i tehničke savjete koji su neophodni za politiku i zakonodavstvo u području sigurnosti hrane i hrane za životinje. Osim njezine središnje uloge u procjeni rizika i obavještavanju o riziku, Agencija obavlja i druge dodatne aktivnosti vezane uz poslove analize rizika. Jedna od tih aktivnosti je interaktivna razmjena informacija i mišljenja o riziku između procjenitelja rizika (Agencije) i nadležnih tijela koja zajedno s Agencijom upravljaju rizikom, a u cilju uspostave jedinstvene procjene rizika. Dana je ovlast Agenciji da u procesu upravljanja rizikom koordinira aktivnostima koje provode nadležna ministarstva, posebice aktivnostima vezanim uz inspekcijski nadzor zdravstvene ispravnosti hrane i hrane za životinje. Nadalje, zadužena je za izradu znanstvenih studija neophodnih za unapređivanje procjene rizika kao i poduzimanje potrebnih koraka s ciljem identifikacije i karakterizacije novonastalih rizika. Također, ima zadaću da uspostavi mrežni sustav svih institucija koje sudjeluju u poslovima povezanim sa zdravstvenom ispravnošću hrane i hrane za životinje s ciljem efikasnijeg provođenja analize rizika. Agencija je nadležna za sustav brzog uzbunjivanja, a u svezi praćenja opasnosti u hrani. Agencija bi trebala primati sve informacije proslijeđene tim sustavom te ih analizirati i ako je potrebno u svrhu analize rizika dalje informirati nadležna tijela u Republici Hrvatskoj i relevantne ustanove u drugim državama. Ovaj sistem omogućit će nadležnim tijelima koji sudjeluju u upravljanju rizikom da brže i efikasnije upravljaju kriznim situacijama. Jedno od tijela Agencije je i Savjetodavno vijeće u kojem su kao članovi predviđeni i predstavnici udruga potrošača (definirano člankom 97. Zakona). Uloga Savjetodavnog vijeća prvenstveno je da savjetuje ravnatelja Agencije u izvršavanju njegovih dužnosti. Na ovaj način daje se potrošačima i drugima koji imaju interes na području zdravstvene ispravnosti hrane i hrane za životinje mogućnost da svojim savjetima i prijedlozima izravno budu uključeni u rad Agencije. Nekoliko je temeljnih načela vezanih za analizu rizika sadržano u Zakonu o hrani, a jedno od njih je i načelo informiranja javnosti. Upravo ovim načelom definirano je pravo potrošača i cjelokupne javnosti na pravodobne i
6. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI – OPATIJA, 18.-20. 05. 2005.
dostupne informacije u odnosu na sigurnost prehrane što predstavlja jednu od značajnih zadaća Agencije za hranu. 2.5. Deklariranje odnosno označavanje hrane Na temelju Zakona o hrani Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva uz suglasnost Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi je u kolovozu 2004. godine donijelo Pravilnik o općem deklariranju ili označavanju hrane. U ožujku 2005. godine donesene su i izmjene i dopune toga Pravilnika, a u pogledu označavanja alergena. Pravilnik o općem deklariranju i označavanju hrane primjenjuje se na sve prehrambene proizvode uz uvažavanje određenih specifičnosti za pojedinu grupu pojedinih proizvoda koje su sadržajno regulirane ili će to biti u posebnim pravilnicima. Ovim Pravilnikom uvodi se jednoznačni način označavanja naziva hrane, propisuje obvezni sadržaj deklaracije za sve prehrambene proizvode, način navođenja podataka na deklaraciji i druga pitanja vezana uz označavanje. Ove odredbe propisuju se u svrhu zaštite potrošača. Pravilnikom je propisana obveza i odgovornost svih onih koji posluju s hranom i stavljaju je na tržište, odnosno nude ju krajnjem potrošaču, da ni na koji način ne smiju obmanjivati ili stvarati zabludu kod potrošača navodeći na deklaraciji krive podatke u odnosu na karakteristike proizvoda, podrijetlo, sastav, količinu, trajnost, metode proizvodnje i tako dalje. Također se ne smije prehrambenom proizvodu pripisivati učinke koje nema, ukoliko isto nije i provjereno, dokazano i odobreno, poput primjerice svojstva sprječavanja, liječenja ili izlječenja neke bolesti i slično. Za deklariranje zapakirane hrane odgovoran je proizvođač ili paker ili uvoznik odnosno subjekt u poslovanju s hranom koji hranu prvi stavlja na tržište Republike Hrvatske. Ukoliko se radi o trgovačkoj robnoj marki za deklariranje proizvoda odgovoran je trgovac. Za deklariranje nezapakirane hrane odgovoran je trgovac koji istu prodaje krajnjem potrošaču. 2.6. Nova hrana – hrana koja sadrži GMO Zakon o hrani sukladno EU propisima uređuje uvjete za stavljanje na tržište hrane i hrane za životinje koja sadrži genetski modificirane organizme (GMO). Hrana i sastojci hrane koja sadrži ili potječe od GMO svrstana je u kategoriju “nove hrane” (novel food), a to je hrana koja se do sada nije znatnije rabila za prehranu ljudi u RH. Dopuštenje za stavljanje na tržište hrane koja sadrži GMO izdaje ministar zdravstva uz suglasnost ministra poljoprivrede a na temelju prethodno pribavljenog znanstvenog mišljenja Hrvatske agencije za hranu. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi vodit će upisnik o izdanim dopuštenjima. Slijedeći princip odnosno načelo predostrožnosti sadržano u Protokolu o biološkoj sigurnosti kao i u EU Uredbi 178/2002 u Zakonu je predviđena mogućnost privremene zabrane stavljanja na tržište hrane koja sadrži GMO i to ukoliko postoje znanstvene nedoumice glede njenog štetnog djelovanja na zdravlje ljudi. Ukoliko se temeljem znanstvene procjene rizika utvrdi njena štetnost za zdravlje ljudi zabrana će biti trajna. Ista procedura stavljanja na tržište predviđena je i za hranu za životinje koja sadrži GMO, samo u ovom slučaju dopuštenje izdaje ministar poljoprivrede. Kako bi potrošači bili obaviješteni da je riječ o hrani koja sadrži GMO, ona će na tržištu biti posebno označena. Hrana koja sadrži GMO mora na deklaraciji, ambalaži i popratnoj dokumentaciji imati vidnu oznaku da sadrži ili se sastoji od genetskih modificiranih organizama ili da od njih potječe, te mora biti napisano i o kojem je GMO riječ. Ista pravila deklariranja ili označavanja vrijede i za hranu za životinje koja sadrži GMO. U Agenciji za hranu osnivat će se znanstveni odbori za procjenu rizika, a jedan od odbora bit će i Odbor za novu hranu i hranu za životinje koja sadrži GMO.
6. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI – OPATIJA, 18.-20. 05. 2005.
2.7. Posebne značajke kakvoće hrane Hrvatski potrošači kao i potrošači u drugim zemljama, a posebice u EU, sve više postaju zahtjevni u odnosu na hranu koju konzumiraju. Oni žele uživati u hrani posebne kakvoće, spremni su za nju potrošiti više novca i vremena za njenu nabavku. Zakon o hrani upravo definira tu hranu koja se odlikuje posebnim karakteristikama. Te karakteristike prehrambenog proizvoda proizlaze iz vrijednosti njegovih sastojaka, načina proizvodnje i prerade i podneblja iz kojeg dolazi. Proizvodi koji nose posebne oznake kakvoće svi su oni proizvodi koji imaju veću vrijednost za potrošača, obzirom na podrijetlo i/ili na tzv. proizvodnju tradicionalnih proizvoda. Prema rezultatima dosadašnjih istraživanja, hrvatsko tržište odnosno hrvatski potrošači visoko vrednuju ovakve proizvode koje zbog njihove proizvodnje na poljoprivrednim gospodarstvima možemo nazvati i proizvodima hrvatskog sela. U Zemljama EU postoje mnogi proizvodi koji imaju oznake izvornosti (PDO), zemljopisnog podrijetla (PGI) i tradicionalnog ugleda (CSC). Time im je porasla tržišna vrijednost u i izvan zemlje. Tako npr. mortadella bologna, Austrijski Tiroler speck, Prosciutto Toscano i Parma nose oznaku izvornosti, a serrano šunka iz Španjolske nosi oznaku tradicionalnog ugleda. Da bi dobila na ekskluzivnosti svojih proizvoda, upravo se tradicionalna Europa najviše služi označavanjem zemljopisnog podrijetla: čak 85 posto vina koje Francuzi izvoze ima takvu oznaku. Jedan od uspješnih primjera oznake tradicionalnog ugleda u EU je i mozzarella u Italiji i tradicionalna purica uzgojena na farmi iz UK. Cilj EU propisa koji reguliraju stjecanje oznaka posebne kakvoće je poticanje diferencijacije poljoprivrednih proizvoda kako bi se ponuda bolje uskladila s potražnjom. Oznake izvornosti i oznake zemljopisnog podrijetla kao i oznake tradicionalnog ugleda hrane ne znače samo zaštitu podrijetla, već prehrambeni proizvodi moraju imati i određena, točno definirana obilježja, koja tu oznaku povezuju s oznakom kakvoće. Ovaj sistem omogućava da svaki oblik zaštićenog imena podliježe kontroli koja ima zadaću provjeravati da li zaštićeni proizvod odgovara specifičnim postupcima u proizvodnji, preradi i pripremi proizvoda za tržište, fizičkim, kemijskim, mikrobiološkim i/ili organoleptičkim obilježjima. Oznake zemljopisnog podrijetla i oznake izvornosti hrane predstavljaju oblik prava intelektualnog vlasništva koji do sada nije dovoljno korišten i iskorišten u Republici Hrvatskoj. Zakon o hrani sadrži temeljne odredbe preuzete iz EU propisa koje se odnose na uvjete za stjecanje oznaka: tradicionalnog ugleda hrane, zemljopisnog podrijetla hrane i izvornosti hrane. Pri Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva u tijeku je izrada pravilnika o zaštiti oznaka izvornosti i oznaka zemljopisnog podrijetla prehrambenih proizvoda i njegovo donošenje očekuje se u lipnju 2005. godine. Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva će na temelju Zakona i tog pravilnika pristupiti postupku zaštite oznake izvornosti i oznake zemljopisnog podrijetla hrane. Pravilnik o uvjetima, postupku priznavanja i dodjeli znaka „tradicionalni ugled“ bit će donesen do kraja 2005. godine. 2.8. Zaključno razmatranje Kako bi se ostvarili postavljeni ciljevi, zaštita života i zdravlja ljudi te zaštita interesa potrošača nužno je daljnje usklađivanje zakonodavstva za područje zdravstvene ispravnosti i higijene, kakvoće hrane i s tim u svezi povezanog područja veterinarstva i zdravlja bilja. Osim usklađivanja zakonodavstva nužno je i institucionalno jačanje za navedeno područje kako bi se osigurao što kvalitetniji sustav koji će u konačnici dati željeni rezultat. Pored angažmana domaćih znanstvenika i stručnjaka iz brojnih ustanova, institucija i gospodarstva kao i vlastitih proračunskih sredstava, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i
6. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI – OPATIJA, 18.-20. 05. 2005.
vodnoga gospodarstva uključeno je u niz projekata financiranih od strane Europske komisije, Svjetske banke ili od strane pojedinih zemalja kroz bilateralnu suradnju. Sve ove aktivnosti odvijaju se u cilju vrlo zahtjevne prilagodbe hrvatskog zakonodavstva i institucija potrebnih za njegovu provedbu standardima Europske unije te prilagodbe hrvatskih poljoprivrednika i proizvođača hrane uvjetima koji vladaju na europskom i drugim svjetskim tržištima hrane. LITERATURA [1] Strategija poljoprivrede i ribarstva Republike Hrvatske (NN br. 89/02) [2] Zakon o hrani (NN br. 117/03, 130/03, 48/04) [3] Uredba (EC) br. 178/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2002. o općim načelima i uvjetima propisa o hrani, osnivanju Europske uprave za zdravstvenu ispravnost hrane i postupanju u pitanjima zdravstvene ispravnosti hrane.
LEGISLATIVE FRAMEWORK FOR FOOD SAFETY Summary The Food Act (OJ 117/03, 128/03, 48/04) and implementing regulation based on it are legislative framework for ensuring food safety and quality in Croatia. The Government of Republic of Croatia through responsible institutions protect interest of consumers on safety and quality of food using integrated system of food supply chain including also feed as well as system of checking and control of food, harmonized with EU legislation. The Act prescribed general principles relating to the hygiene and safety of food and feed, obligations of the food business operators regarding setting up and implementation of self-control system, general principles on food quality, obtaining the registration of geographical indications and designation of origin and the traditional reputation of the food, regulate area of novel food (including also genetically modified food), system of official control and foundation and role of Croatian Food Agency. Kay words: food, safety, quality, Agency
6. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI – OPATIJA, 18.-20. 05. 2005.