DIANA PLANTIĆ Visoka škola za ekonomiju poduzetništva s pravom javnosti Visoko učilište VERN' – Zagreb diana.plantic@vern.hr
UNAPREĐENJE KVALITETE OBRAZOVANJA KAO PRETPOSTAVKA JAČANJA KONKURENTSKOG POLOŽAJA HRVATSKE Ključne riječi: konkurentnost, kvaliteta obrazovanja, unapređenje kvalitete, koncepcija cjeloživotnog obrazovanja Sažetak U današnjim uvjetima sveopće globalizacije i sve snažnije konkurentske borbe nameću se suvremeni imperativi tržišnog ponašanja. Neupitna je nužnost da i Hrvatska prihvati nove razvojne pravce i poslovna promišljanja. Upravo usmjerenje na kvalitetu i unapređivanje iste predstavlja ključni čimbenik ostvarivanja i rasta konkurentnosti, kako pojedinih poslovnih sustava, tako i cjelokupnog nacionalnog gospodarstva. Polazeći od pretpostavke da strateški razvoj i konkurentnost svake države ovise o kvaliteti njezinih, ponajprije ljudskih resursa, shvatljivo je isticanje važnosti nacionalnog obrazovnog sustava te neophodnih ulaganja u unapređivanje kvalitete obrazovanja. Pri tome, pojam obrazovanja mora obuhvatiti sve njegove oblike i strukturne elemente, uključujući tako i neformalne obrazovne koncepte. U posljednje vrijeme posebice se naglašava koncepcija cjeloživotnog obrazovanja. Sve popularnije cjeloživotno obrazovanje (lifelong learning, engl.) predstavlja noviju razvojnu orijentaciju koja, gledano dugoročno, osigurava uključivanje u suvremena tržišna kretanja. Današnje rapidne promjene u globalnom poslovnom okružju uzrok su bezuvjetnog prihvaćanja filozofije kontinuiranog obrazovanja tijekom cijelog života, ne samo u općem kontekstu društva, već svake organizacije i pojedinca. Hrvatski sustav cjeloživotnog obrazovanja u velikoj mjeri zaostaje za visokorazvijenim zemljama. Današnja skromna ulaganja u obrazovanje u Hrvatskoj te neučinkovitost njezinog obrazovnog sustava predstavljaju značajnu prepreku budućem jačanju konkurentskog položaja hrvatskih poslovnih subjekata, ali i hrvatskog gospodarstva u cjelosti.
1. Uvod Posljednih desetljeća evidentna je pojava sve strožijih kriterija sudjelovanja u suvremenoj tržišnoj utakmici te sve učestalijih zahtjeva poslovnim organizacijama da se rapidno prilagođavaju turbulentnim događanjima u okruženju. Pod stalnim utjecajem političkih, kulturnih i ekonomskih promjena na lokalnoj, ali i globalnoj razini, svako nacionalno gospodarstvo i njegovi poslovni mikro-sustavi moraju razvijati svoje komparativne prednosti ukoliko žele zadržati te osnažiti svoje konkurentske pozicije na tržištu. Općenito je poznato da su raspoloživost odgovarajućih resursa te njegova učinkovita alokacija nužan preduvjet razvoja pojedine ekonomije. No, pri tom je potrebno istaknuti prioritetno značenje kvalitete ljudskih resursa kao pokretača i nositelja svih poslovnih procesa i aktivnosti. Upravo se efikasno korištenje ljudskih resursa i kontinuirano ulaganje u njihovu kvalitetu
5. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI
postavljaju kao neophodni razvojni temelji svakog nacionalnog gospodarstva i njegovih pojedinih segmenata. Dakle, može se logički uvidjeti razlog definiranja obrazovanja kao osnovnog čimbenika osiguranja potrebne kvalitete ljudskih resursa, a time i povećanja konkurentnosti pojedinih gospodoraskih sustava, bilo na mikro ili na makro razini. Stoga, i hrvatski obrazovni sustav zasigurno iziskuje veću pozornost te puno više od površnih teorijskih promišljanja.
2. Postojeći okviri hrvatskog obrazovnog prostora Sagladavajući postojeće stanje hrvatskog obrazovnog sustava te kvalitetu svih njegovih pojedinih sastavnica, još uvijek se uočava nedovoljno razvijena svijest o važnosti obrazovanja kao temelja rasta i razvoja svake države. Nerijetko se u hrvatskoj praksi susreće zanemarivanje prednosti obrazovanja ljudskih resursa unatoč općeprihvaćenoj spoznaji o stalnoj potrebi za istim, na svim razinama i u svim pojavnim oblicima. Tek mali udio hrvatskih tvrtki prepoznaje kvalitetu obrazovanja kao ključni čimbenik unapređenja kvalitete poslovanja, a posljedično i jačanja konkurentskih prednosti. Sve veća konkurencija na europskom tržištu te otvaranje Hrvatske istom nameću domaćem gospodarstvu potrebu kontinuiranih ulaganja sve većih napora u ostvarenje i razvoj modela društva znanja, koji se već dulje vrijeme tumači kao imperativ današnjeg opstanka i aktivnog sudjelovanja na globalnom tržištu. No, realnost hrvatskog obrazovnog prostora promatrana u brojkama uistinu je na alarmantnoj razini. Naime, porazna je činjenica da postoji značajna diskrepancija u stvarno potrebnim i raspoloživim znanjima, vještinama i sposobnostima na hrvatskom tržištu te da, unatoč prepoznatim potrebama nužnih ulaganja u obrazovni sustav, državna izdvajanja za obrazovanje iznose skromnih 4% udjela u BDP-u, prema podacima hrvatskog Nacionalnog vijeća za konkurentnost (1). Isto tako, zabrinjavajuća je i spoznaja da je u Hrvatskoj niska učinkovitost obrazovnog procesa, budući da je prosječno trajanje studiranja gotovo udvostručeno, a postotak diplomiranih od ukupno upisanih polaznika diplomskih studija izrazito malen. Posebice je potrebno istaknuti problem deficita visokoobrazovanih ljudi na domaćem tržištu. Naime, samo nešto više od 12% stanovnika Hrvatske ima visoko i poslijediplomsko obrazovanje, što često rezultira uočavanjem potrebe za pribavljanjem inozemnih visokokvalificiranih stručnjaka za određena područja. Nadalje, nužno je naglasiti i problematiku visoke stope nezaposlenosti mladih nakon završenog studija, što je u velikoj mjeri posljedica nepouzdanog utvrđivanja budućih potreba nacionalnog gospodarstva za odgovarajućim znanjima i vještinama te neprilagođavanja obrazovnih programa realnim potrebama budućeg gospodarskog razvoja države. Razmatranje prethodno iznešenih problema glede obrazovanja u Hrvatskoj logično ukazuje na jedinstven zaključak da je uvođenje značajnih promjena u hrvatski sustav obrazovanja i znanosti sasvim neupitno. Imajući to na umu, shvaća se opravdanost neophodnog daljnjeg promišljanja o elementima obrazovnog sustava koje treba unaprijediti – dakle, što poboljšati, kako i, konačno, tko bi trebali biti nositelji navedenih promjena.
5. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI
3. Potreba reforme svih odrednica hrvatskog obrazovnog sustava Izvan svake je sumnje da se hrvatsko gospodarstvo danas, pod utjecajem sve pooštrenijih uvjeta suvremenog poslovanja i potrebe nužnog jačanja konkurentskog položaja na (barem!) europskom tržišnom prostoru, nalazi u nezavidnoj situaciji. Brojni su aspekti sagledavanja mogućnosti poticanja i razvoja tržišne konkurentnosti pojedine zemlje, no, primarni bi se zasigurno morao fokusirati na unapređenje kvalitete obrazovanja. Time bi se, i u Hrvatskoj, stvorili osnovni preduvjeti za njezino uključivanje u ponajprije europske, ali i svjetske integracije, što je današnji "morati" svake države - bez alternative. Primjetno je da se manjkavosti obrazovnog sustava u Hrvatskoj osjećaju u svim njegovim segmentima. Kao što je već prethodno navedeno, postavlja se pitanje usklađenosti sadašnjih i budućih potreba gospodarstva za kvalitetnim ljudskim resursima određene naobrazbe s jedne strane te stvarnom kvalifikacijskom strukturom hrvatske ponude radne snage s druge strane. Bit navedene problematike shvaća se najčešće tek u trenutku uočavanja nemogućnosti pribavljanja odgovarajućih znanja, vještina i sposobnosti na domaćem tržištu, kada je već kasno. Proces reforme hrvatskog obrazovanja posebice se treba usredotočiti na sustav visokog obrazovanja i kvalitetu njegovih sastavnica, što u današnje vrijeme predstavlja najkritičnije područje ukupnog obrazovnog prostora u Hrvatskoj. Ukoliko se kvaliteta u obrazovnom sustavu definira kao ukupnost međuovisnih elemenata i aktivnosti nužnih za utvrđivanje strategija, politika i korisničkih zahtjeva, kojima se postižu ciljevi i operativna izvrsnost (2), uviđa se važnost izazova s kojim se treba suočiti hrvatski obrazovni sustav. U kontekstu širih okvira, kvaliteta obrazovanja mora se shvatiti kao najsigurnije osiguranje jačanja tržišne konkurentnosti, a samim time i akcelerator ukupnog gospodarskog rasta i razvoja hrvatske države. Prije svega, trebalo bi pridati više pozornosti kvaliteti obrazovnog sadržaja (ono što se podučava u visokoobrazovnom sustavu), kvaliteti glavnih nositelja obrazovnih aktivnosti (oni koji izvode nastavne programe visokog obrazovanja) te kvaliteti metodologije u obrazovanju (način na koji se podučava nastavna materija). Uz potpunu reviziju programa visokog obrazovanja te njihove prilagodbe prepoznatim tržišnim potrebama, bez sumnje bi trebalo ostvariti veću interakciju između članova hrvatske akademske zajednice i gospodarstvenika u praksi. Time bi se postigao sinergijski učinak neophodnog povezivanja teorijskih spoznaja te njihovih empirijskih provjera u hrvatskoj poslovnoj praksi. Isto tako, objekti stalnih procjenjivanja i stručnih evaluacija bez sumnje su i nastavne metode koje se koriste u hrvatskih institucijama visokog obrazovanja. Permanentno usavršavanje korištenih metoda i tehnika te nastavnih pomagala i opreme ne bi se više smjelo promatrati kao trošak, već nužno ulaganje u pomicanje granica kvalitete cjelokupnog obrazovnog procesa. Međutim, premda je poznato i od ranije, potrebno je istaknuti problematiku nedovoljnog interesa za obrazovanjem u Hrvatskoj, bilo da se promatra kao investicija poslovne organizacije ili zasebni motivacijski čimbenik zaposlenih u pojedinoj organizaciji. Razlozi tome mogu biti nedovoljno isticanje značaja poticajnih radnih uvjeta, kao i zanemariva razina neophodne financijske, ali i podrške drugih oblika iz okružja pojedinca. Uzroke tome u najdubljim svojim korijenima valjalo bi potražiti u individualnoj i organizacijskoj osviještenosti o važnosti trajnog obrazovanja ljudskih resursa. U tom kontekstu je u daljnjem radu predočena poslovna, ali i životna koncepcija cjeloživotnog obrazovanja (lifelong learning, engl.)
5. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI
4. Koncepcija lifelong learning kao konkurentsko oruđe Razvojem globalnog informacijskog društva učenje, odnosno obrazovanje na svim područjima postaje nužno cjeloživotno obrazovanje koje se sve češće tumači kao kontinuirano usavršavanje koje ne prestaje izlaskom pojedinca iz formalnog obrazovnog sustava, već se u različitim oblicima nastavlja do kraja njegove radne karijere (3). Pojam cjeloživotnog obrazovanja, ili lifelong learning (engl.) koncepcija, u službenom hrvatskom terminološkom sustavu podrazumijeva "cjeloživotno organizirano kognitivno i psihomotorno učenje" (4). Važnost navedene koncepcije ogleda se, prije svega, u činjenici da se bez novih, suvremenih, multidisciplinarnih i primjenjivih poslovnih, ali i tehnoloških znanja i vještina ne može očekivati uspjeh u rast i razvoj pojedinog nacionalnog gospodarstva. Pri tome, utjecaj se ne promatra samo u okvirima društvene zajednice, već svakog pojedinca i poslovnog subjekta. Ukoliko se uzme u obzir činjenica kako se količina znanja udvostruči za desetak godina, poraznim se čini kako je sustav cjeloživotnog obrazovanja u Hrvatskoj još u začecima. Navedene spoznaje rezultat su brojnih znanstveno-stručnih radova i njihovih autora (Šošić) koji argumentirano zauzimaju stajalište da se nakon završetka školovanja vjerojatnost pohađanja bilo kakvih obrazovnih programa u Hrvatskoj približava nuli (5). Naime, takva dramatičnost aktualnog stanja hrvatskog obrazovanja još više zabrinjava uzimajući u obzir da sustav cjeloživotnog učenja znatno utječe na razinu ljudskog kapitala koji predstavlja ljudske resurse u praktičnoj primjeni, odnosno, prema ekonomskom leksikonu, "ulaganja u povećanje sposobnosti čovjeka da svojim zdravljem, obrazovanjem, stručnošću, talentom, vještinom i znanjem stvaralački djeluje i sve više pridonosi ukupnoj reprodukciji društva" (6). Na slici 1. jasno je vidljiv jaz između postojeće i optimalne korelacije između menadžerskih razina i potrebnih razina usavršavanja, odnosno daljnjeg obrazovanja u neformalnim, ali i informalnim oblicima (samoobrazovanje).
Slika 1. Jaz između stvarne i optimalne korelacije između menadžerskih razina i potrebnih razina daljnjeg obrazovanja Optimalna korelacija
Strateška razina menadžmenta
Taktička razina menadžmenta
Operativna razina menadžmenta
Izvor: autorov vlastiti rad
5. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI
Potreba kontinuiranog obrazovanja u neformalnim i informalnim oblicima
Potreba kontinuiranog obrazovanja u neformalnim i informalnim oblicima
Postojeća korelacija
Prikaz na prethodnoj slici navodi na logično promišljanje o tendencijama suvremenih potreba u poslovnim segmentima ("optimalna korelacija"). Hijerarhijski sve viša menadžerska funkcija (pozicija) nužno mora zahtijevati sve veću potrebu dodatnog neformalnog obrazovanja u obliku radionica, seminara, tečajeva, treninga, znanstveno-stručnih skupova (konferencije, simpoziji, savjetovanja) ili, u jednostavnijoj formi, dodatnog samoosposobljavanja (informalno obrazovanje). Na žalost, dosadašnja iskustva u hrvatskoj gospodarskoj praksi ukazuju na postojanje suprotnosti u navedenim odnosima. Postojeći poremećaj u sustavu cjeloživotnog obrazovanja potvrđuju provedena tržišna istraživanja (prema Vedranu Šošiću, istraživaču HNB-a). Rezultati pokazuju da zaposleni u Hrvatskoj prestaju učiti, odnosno obrazovati se nakon 34. godine (7), što je na slici 1. predočeno "postojećom korelacijom". U takvim uvjetima zaostalog sustava cjeloživotnog obrazovanja u Hrvatskoj iznimni su slučajevi individualnih i organizacijskih prilagođavanja novim poslovnim, ali i životnim filozofijama usmjerenim na jačanje osobnog i poslovnog razvoja. Jedan od rijetkih primjera prihvaćanja suvremene lifelong learning koncepcije u hrvatskim poslovnim krugovima je kompanija Coca Cola Beverages, koja u različite oblike izobrazbe uključuje čak 722 od ukupno 750 zaposlenih, odnosno preko 92% svojih ljudskih resursa (8). Isto tako, vrijedno je napomenuti i Visoku školu za ekonomiju poduzetništva s pravom javnosti koja djeluju u sklopu Visokog učilišta VERN’, koja je u potpunosti usvojila orijentaciju na cjeloživotno obrazovanje, kako u znanstvenom, tako i stručnom smislu, te je među prvima organizirala okrugli stol s navedenom tematikom pokušavajući podići razinu osviještenosti javnosti i poslovnih organizacija o značaju cjeloživotnog obrazovanja. Ipak, općenito gledano, u Hrvatskoj još uvijek nije dovoljno razvijena svijest o nužnosti stvaranja "učećih" organizacija, koje će se trajnim razvojem svojih potencijala uspjeti održati u rapidno promjenjivom tržišnom okružju. Sumirajući prethodno iznešeno, može se zaključiti kako će u suvremenim tržišnim uvjetima uspjeh pojedinaca i poslovnih subjekata u velikoj mjeri ovisiti o njihovim ulaganjima u obrazovanje u svim oblicima (formalno, neformalno, informalno). Uspješni ljudski kapital bit će rezultat orijentacije na cjeloživotno obrazovanje i stručno usavršavanje u skladu s potrebama osobnog i poslovnog razvoja. Upravo će oni moći prepoznati nove poslovne izazove i mogućnosti te stvarati na znanju utemeljene dodane vrijednosti i konkurentske sposobnosti.
5. Zaključak Uslijed brzog zastarijevanja znanja i vještina, sveopćeg utjecaja procesa globalizacije te rapidnih gospodarskih promjena u okružju Hrvatska mora uvidjeti značaj ulaganja u kvalitetu svog obrazovnog sustava, a posebice sustava visokog obrazovanja. Unapređenje kvalitete obrazovanja nužno će rezultirati povećanjem tržišne konkurentnosti poslovnih subjekata, kao i nacionalnog gospodarstva u cijelosti. Pri tome, važno je imati na umu da konkurentske prednosti počivaju upravo na potrebi usvajanja koncepcije cjeloživotnog obrazovanja u ponašanju tržišnih sudionika kako na individualnoj, tako i organizacijskoj razini. Dakle, conditio sine qua non za daljnji razvoj te povećanje konkurentnosti hrvatskog gospodarstva i njegovih subjekata zasigurno je prihvaćanje suvremene lifelong learning koncepcije, već dulje vrijeme primjenjivane i potvrđene u gospodarstvima zapadnih europskih zemalja. U konačnici, može se zaključiti da "cjeloživotno obrazovanje nije tek kratkotrajni modni hit, nego način i stil življenja u suvremenim, izrazito turbulentnim i promjenjivim uvjetima života i rada – to je nova paradigma borbe za opstanak" (9).
5. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI
Literatura: 1. Nacinalno vijeće za konkurentnost, "55 preporuka za povećanje konkurentnosti Hrvatske", Dnevnik, poseban prilog, 19.03.2004. 2. Vujić, V., "Quality Management in Educational Institutions", Zbornik radova Hotelska kuća 2000, Fakultet za turistički i hotelski menadžment Opatija, str. 688. 3. www.hgk.hr/komora/eng/depts/education/obrazovanje.pdf 4. www.znamen.hr/1/2/6/ED01_temeljni-pojmovi.htm 5. Šošić, V., "Politike na tržištu rada i konkurentnost radne snage", Seminar Povećanje konkurentnosti ljudskih resursa u Hrvatskoj, Brijuni, 2003., slide 27. 6. Dragičević, A., Ekonomski leksikon, Informator, Zagreb, 1991., str. 380. 7. www.socijalno-partnerstvo.hr/ured/seminari/brijuni_062003.htm 8. Dumičić, V., Izlaganje na Okruglom stolu Lifelong learning 4 lifelong earning, Preporodna dvorana Zagreb, 02.04.2004. 9. Vrhovski, M., Izlaganje na Okruglom stolu Lifelong learning 4 lifelong earning, Preporodna dvorana Zagreb, 02.04.2004.
5. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI