Marina Biti
PROLEGOMENA LIKVIDIRANJU BIOGRAFIJE:* LITERATURA, ZBILJA I PITANJE LITERARNOSTI (skupna projekcija u sedam točaka)
Posvećeno Miloradu Stojeviću, dragome prijatelju, poznavatelju i kreatoru književne riječi
(1) Životnost literature komplementarna je literarnosti života. Život se igra literature, a literatura se igra života. Međusobno koketiraju, prožimaju se i oplođuju. Ponekad se i međusobno istiskuju, pa zaposjedaju suprotne prostore. _______________________________________________________ Literatura se u svojem priklanjanju životu doživljava, pišu o tome brojni autori, životnijom od života samoga. No ima trenutaka kada se ona odmeće od suvislih slika životne stvarnosti proizvedenih jezikom koji razumijemo, kada se upućuje u pohod na značenja s onu stranu kodova kojima vladamo, pa nam se učini čudnom i artificijelnom…Osluškujemo tada te njezine riječi utekle od sintakse, čudimo se: tražimo poveznice, upiremo se da shvatimo. Razumijevanje će možda naići kada ili nakon što na svojoj koži osjetimo začudnu oštricu života koji se pred nama okrutno zaključava, kada se možda zateknemo u poziciji izopćenika iz jezika koji smo, kao svoju stvarnost, donedavna uspijevali dijeliti s drugima. Sam svijet nam se u takvome
*
Likvidiranje biografije zasad je samo radni naslov romana čijemu se pisanju upravo posvećujem, što između ostaloga činim i na brojne i istinski mi dragocjene poticaje prijatelja kojemu ovaj tekst posvećujem. Ovo mapiranje problemskih točaka kojima posredstvom svojeg čitateljskog, profesionalnog ali i osobnog iskustva pokušavam proniknuti u dubinu literarnog fenomena zamišljeno je kao svojevrsni problemski uvod samome romanu u kojemu se, vodeći se istim tim iskustvima, upirem pronicati i u fenomen življene stvarnosti koji se u mojem poimanju stvari živi, iščitava ali i autotransformira diktatom spoznajnih ključeva izvedenih iz literarnoga iskustva. Riječ je o predtisku teksta namijenjena čitanju unutar veće cjeline, nadam se čitljivome i dijaloški otvorenome i s ove strane zrcala.
1
trenutku čini stranim i artificijelnim, baš kao što nam se takvom ponekad čini i literatura… Zatičemo se tako u stanju nesretne, možda i očajničke ukliještenosti između vanjske i naše, ili ničije, zbilje, izgnani iz komunikacije koja nam kao ljudskim bićima nasušno treba da bismo opstali. To je stanje koje nas troši i srozava, u kojemu venemo. I kada osjetimo da smo negdje pri rubu izdrživosti toga stanja u koje smo, nužnošću, slučajnošću ili kakvom kobnom greškom zapali, suočeni s mogućnošću nepovratnosti ishoda prema kojemu tonemo, naiđe trenutak koji nam donosi i glas neke druge, suprotne energije, glas koji nas navodi na to da taj rub, i sebe same na tome rubu, još jednom preispitamo. Posrijedi je instinkt koji apelira na našu volju, kojemu tajming nije pod našom kontrolom: instinkt preživljavanja koji će nam se možda objaviti kao melodija vlastitih nerava, kao zvuk bez zvuka, kao nemušt šapat, vrisak, miris, boja... Taj zov života koji do nas pristiže s mjesta koje ni jeziku ni razboru zasigurno ne pripada, ne govori nam mnogo: obznanjuje nam tek da i dalje postojimo, da i dalje osjećamo… Prepoznajemo ga kao govor svojega tijela koje se otima vlastitoj obamrlosti. Moguće je, dakako, autodestruktivno ga ignorirati, no isto je tako moguće da nas taj glas navede na to da shvatimo da uistinu želimo živjeti, ili da to moramo, ili da trebamo... Znamo da obrat koji je nastupio nismo dosegli izvođenjem zaključaka iz stvarnosnih premisa: sama se stvarnost nije promijenila, iako je tjelesna reakcija na nju sada drukčija. Usprkos singularnoj jasnoći spoznaje da želimo ili moramo ili namjeravamo dalje živjeti, ili možda upravo zbog te singularnosti, iskustvo samoga obrata sustavno će izmicati ne samo trenutačnim nego i budućim našim pokušajima da ga putem riječi reproduciramo: izmicat će riječima i uvijek se iznova u njima tražiti. Taj isječak stvarnosti, jedinstven i tako neponovljivo literaran, pamtit ćemo pritom i kao ljepši i kao strašniji ne samo od drugih življenih trenutaka, nego i od onih sadržanih u literarnim predlošcima koje smo upoznali, a po svoj prilici i od onih s kojima će nam se život dalje nastaviti preplitati. Proklizavajući između jezika i sjećanja u iterativnome ritmu kojemu se svijesti nameće sve što se ne da privesti višekratnoj vrijednosti kognitivnih modela kojima svakodnevna komunikacija raspolaže, novo će značenje neumoljivo tražiti svoj odraz i utočište u literaturi. Jedinstvenost iskustva koje razlama šablone življene svakodnevice pritom će doprinositi literarizaciji stvarnosti koju subjekt nastavlja živjeti, ali i postvarivanju literarnih istina koje je kroz život uzmogao oploditi. Strasan je to i nemalo surov ples na granici između jezične stvarnosti i one nejezične, obiju nam zadanih: igra traganja koja nas u jednom koraku otima zbilji i njezinu jeziku, da bi nas već u sljedećem iznova tamo vratila – mijenjajući ne samo nas nego i zbilju samu. U kulturi koja je posvud oko nas razapela mreže literarne povijesti, niti se literature i niti života ne mogu do kraja razmrsiti. Čitamo, živimo, sudjelujemo, preizgrađujemo 2
se: igramo se prepoznavanja nečega što mislimo da jesmo, nečega što smo možda negdje pročitali, što možda uistinu možemo ili bismo možda samo htjeli biti; uživljavamo se u uloge koje preuzimamo, dosežemo ih ili im izmičemo postajući nešto što je mutiralo, što nam se možda omaklo, nešto što iznova treba upoznati, iščitati, prije nego nam opet isklizne… Živimo literaturu iz koje poničemo, nesvjesni toga da i nju svojim življenjem održavamo na životu, da doprinosimo njezinu stvaranju.
(2) Literatura je energija. Kao što život ne pripada samo onima koji ga trenutno žive, ili samo onima koji prisvoje moć nad tuđim životima slijedom okolnosti koje u ovom ili onom trenutku, na ovom ili onom mjestu, proizvede odnos ambicije, povijesti i slučaja, tako ni literatura ne pripada samo knjizi, niti je knjiga njezin jamac. Literatura je energija. _______________________________________________________ Literatura je postojala i prije knjige, kao što će uistinu postojati i ako sama knjiga, kao predmet i kao proizvod, iščezne u nematerijalnost nove zbilje. Knjiga, taj ukoričeni predmet kojemu je prethodila usmena predaja i koji se s pojavom novih tehnologija iznova virtualizira, kulturno je dobro koje u sebi kodira i ljudsku potrebu za simboličkim opredmećivanjem svega što izmiče dometima čovjekova spoznajnoga ili praktičnoga dosega. U svojemu svojstvu kulturnoga fetiša knjiga je naime jedan od brojnih ljudskom civilizacijom rasprostrtih simbola koji s lica reprezentiraju civilizacijske vrijednosti, no iz čijega je naličja moguće iščitavati i prateće pojave znatno nižega reprezentacijskoga glamura. Dok je povijest moguće čitati i kao povijest čovjekova ovladavanja svijetom, tako je i knjigu moguće sagledavati kao ogledalo toga istoga vladanja, ali i kao spremnik koji u sebi, u pravilu uz veličanje, pohranjuje sredstva i učinke najrazličitijih oblika djelovanja usmjerena podčinjavanju neke „druge strane“, radilo se o ljudskome neprijatelju, o nekoj prirodnoj prijetnji ili o kakvome kulturnome iščašenju koje u čovjeku pokreće nezdravu potrebu za nadređivanjem drugim i drukčijim bićima i pojavama, pa i prirodi samoj. Taj vladarski sindrom kojemu su posljedica ratovi, progoni, nuklearna zračenja i pojave poput globalnoga zatopljenja zloslutni je pratilac naše civilizacije. Riječ je o sindromu koji se začinje identifikacijom nekoga objekta kao druge strane koja postaje fokusom čovjekovih vladarskih aspiracija. Taj se sindrom nadalje razvija iznalaženjem sredstava za što učinkovitije obuzdavanje toga objekta, pa zatim i njegovom drastičnom redukcijom na skup atribuiranih mu hostilnih odlika koja vodi njegovoj negativnoj simbolizaciji. Samome otpisivanju identificirane opasnosti 3
prethodit će, dakle, kakav vid njezina izoliranja, fizičkoga ili/i socijalnoga, takvoga koje će u svakom slučaju rezultirati realnom i radikalnom redukcijom prostora i mogućnosti navodno opasnoga djelovanja. Konačnome otpisivanju uspješno obuzdane prijetnje i njezinu smještanju u arhiv povijesti prethodit će još i ritual opisa i upisa samoga slučaja u kakvu knjigu bilo administrativnih ili pravnih, a možda čak i kvaziliterarnih ili kvaziznanstvenih zapisa. Umnogome korespondentan metafori Aladinove svjetiljke kao spremnika u kojemu zarobljena obitava nadnaravna, a samim time i potencijalno hostilna pojava, ritualno svedena na podložnost željama svojega vlasnika, sam vladarski sindrom korespondira i s religijskim mitologizacijama svetačkih grobova, kao i s drugim zaposjedačkim aktivnostima koje čovjek, obuzet kratkoročnom vizijom vlastita probitka ali slijep na dugoročne štete koje izaziva, poduzima pod uplivom svojega nikad dovoljno sita kompleksa superiornosti. U okrilju uvijek neke ideologije, a tako često u samome aktu zamjenjivanja jedne ideologije drugom, čovjek stječe i realnu moć nad sebi podčinjenim drugim stranama koju onda i svim sredstvima brani: stvaranje kulturnih fetiša samo je jedna od brojnih aktivnosti usmjerenih tome sveprisutnome cilju. Jedan od njezinih ishoda je svakako i tendencija redukcije vrijednosti na predmet, kao i zamjenjivanje djelatnih fenomena (kao što je i onaj književni) raznolikim reduktivnim (a ako je riječ o književnosti, onda kvaziknjiževnim) praksama. Među zamjetnim će se posljedicama gotovo neumitno pojaviti i tendencija zamjene znanja za vlasništvo nad znanjem posredstvom ne samo simboličke nego i stvarne moći birokratiziranih institucija, koju u stopu prati i zamjena literature za sam pojam knjige u koju upisan kakav kulturnopoželjni i društvenopodržavani sadržaj ako ne automatizmom onda voljom ovlaštenih tumača za sobom povlači i povlašteni književni status. No da je postojanje literature uistinu ovisno o predmetu, ili da je njezina vrijednost uz njega bez ostatka vezana, civilizacijske bi mašinerije zacijelo već odavno bile zaustavile svojeg uvijek kritički nastrojena oponenta: zamijenile bi – kako to uistinu s nemalom dosljednošću i pokušavaju činiti – literaturu kvaziliteraturom, dok bi samu literaturu istisnule s civilizacijske pozornice. Civilizacijske mašinerije, uči nas tome povijest, zakazuju i kada rade najbolje, i ne zamijene li se na vrijeme novima i boljima u stanju su svoje funkcioniranje svesti isključivo na brigu za vlastiti opstanak. Ma koliku korist činile, šteta je uvijek toj koristi barem približno ravna. Štetnost, naime, leži u prirodi samog prisvajanja prava na tumačenje vrijednosti od strane onih koji sami sebe doživljavaju i tumače kao neupitnu vrijednost. Literatura, međutim – i svakako na sreću – nije nešto što bi ijedna mašinerija mogla satrti ili zamijeniti drugim predmetom, budući da ona i nije tek predmet. Iako se u svojoj esencijalnoj neuhvatljivosti može činiti misterioznom, njezina je neopipljivost prije nalik energiji vjetra ili morskih valova negoli onoj koju ljudsko nerazumijevanje običava pripisivati mističnim silama. Ona je energija koju pokreće vitalan, ljudskome mentalnome razvoju imanentan proces simultane (samo)kulturacije i (samo)oprirođivanja koji, uz ostalo, ljudskome umu podaruje moćna kreatorska 4
obilježja. Taj literarni potencijal ljudskoga uma ponajbolje prepoznajemo kada nam se predstavi kroz literarne opuse koje nazivamo velikima, one koji se odmeću vremenu svojega nastanka i plijene pažnju brojnih generaciju svojom nepotrošivom spoznajnom i estetskom svježinom. No valja reći da ta energija ne pripada samo autorima tih djela, već – varirajući, dakako, u intenzitetu i ostvaraju – i svakoj ljudskoj jedinki koja kroz njih formira i sebe. Koliko pod utjecajem kulture koju nasljedujemo i u koju smo uronjeni, toliko i pod utjecajem tijela u kojemu i s kojim živimo, u svojem trajanju i samoobnavljanju kroz povijesna razdoblja i geografske prostore, pa i kroz sve pojedinačne živote ljudskih stvorova u vremenu i prostoru, literatura se obznanjuje kao putujuća energija koja iznalazi uvijek i nova sredstva i nova odredišta. Kao što struju posreduju dalekovodi, žice i utičnice, a radio signale sam zračni prostor i nevidljive frekvencije, tako uistinu i literaturu mogu posredovati ne samo riječi, nego i od riječi odmetnute slikovne i zvukovne senzacije, kao što to može činiti i sama svijest koja, u spoznajnome naponu, promiče nastanak kakva novoga značenja. Pred pritiscima i barijerama koji testiraju granice naše ljudskosti, ta energija ponekad gubi na snazi, jenjava, posustaje. No pri samim rubovima bilo naših osobnih ili civilizacijskih ponora, u trenucima u kojima smo gotovo spremni otpisati mogućnost ikakva progresa, literarnom se obznanjuje ona energija koja nas iznova vraća budućnosti. U odsudnim trenucima opće ali i naših osobnih povijesti, ona krči putove u nove prostore djelovanja i stvaranja, obznanjujući nam se kao spasonosna viša inteligencija.
(3) Lijepo je efekt obnavljanja spoznajnog i etičkog vidokruga. Lijepo, kao kategorija ukusa, mode, određene poetike i/ili svjetonazora, može se shvatiti kao određenje nekog literarnog predmeta. No literatura sama, kao energija, nadilazi kako vlastitu predmetnost tako i preferencije povijesnih razdoblja koje lijepome doznačuju partikularna obilježja. Ono što se običava nazivati lijepim primjerenije bi stoga bilo poimati kao efekt lijepoga koji uvijek u nekom novom vidu prati samo literarno iskustvo. Taj se efekt, polučen iz energije spoznajnoga procesa pokrenuta preplitanjem virtualnih i stvarnih sastavnica, ogleda u preizgrađenoj slici svijeta kao literarnome ishodu djelovanja spoznajnih i etičkih silnica. Tzv. estetski učinak literature u stvari je izvedenica spoznajnoga procesa dubinski obilježena etičkim momentima koji ljudskoj svijesti otvara i približava vidike drugosti. Pritom, jednokratnost toga učinka i sama biva transcendirana literarno potaknutim samoobnavljanjem koje ljudsku svijest trajno obogaćuje pluriperspektivnom puninom svojstvenom empatijskome modusu mišljenja. 5
_______________________________________________________ Odlažeš iz ruku netom pročitan roman. Recimo, noć je; do kasna si ga čitao. Gasiš svjetlost i pokušavaš zaspati no mozak ti je odviše razigran imaginarnim svjetovima da bi uzmogao usnuti. Misli ti se kreću prostorima netom iščitana svijeta, družiš se s bićima koja si tamo susreo. Koliko su te ta bića uveselila toliko ih i oplakuješ iako ne znaš da to činiš, a još manje zašto to činiš: je li to zbog ishoda kojima su neki od njih podlegli, ili zbog činjenice njihova podlijeganja, ili možda zbog samoga rastanka? Čitajući, upoznavao si ta knjiška bića, pratio si njihove misli i osjećaje, anticipirao njihove korake, radovao se s njima i tugovao, a sve to s uvidom još i mnogo prisnijim od onoga koji uspijevaš ostvariti spram ljudi koje upoznaješ u svojoj svakodnevici. Već u tome noćnome trenutku u kojemu se suočavaš s gotovošću netom iščitane priče i sa svim njezinim ishodima sada već zatvorenim u nepovratnost toga istekla svijeta, značenja koja si u tome svijetu susreo počinju migrirati prema prostoru tvojih stvarnih sjećanja i s njima se miješati, sljubljivati, pretapati. Uznemiren si, no ipak s čudnom jasnoćom osjećaš kako gubitak toga svijeta u tebi generira novi – i spoznajni i moralni – dobitak. Događaje, i one iščitane i one u vlastitoj stvarnosti proživljene, najednom postaješ sposoban vidjeti u novome svjetlu: tvoj je vlastiti pogled oplemenjen pogledima koje si tijekom čitanja u sebe zaprimio. To literarno iskustvo umnogome je nalik iskustvu gubitka bliske osobe koja je možda otišla u smrt ili u neki drugi, najednom ti posve nedohvatan život. Nestala bića, baš kao i ona od kojih se odvajamo nakon što roman iščitamo, nosimo u sebi i družimo se s njima još dugo nakon što sve oblike stvarnoga druženja s njima proguta prošlost: obraćamo im se, kazujemo im štošta što im za njihova prisustva nismo uzmogli reći, zamišljamo njihove odgovore pa im i na njih repliciramo… Taj proces u kojemu se bol zbog nečijeg nestanka izmjenjuje s ugodom njezina ili njegova prizivanja u sjećanje u našoj se kulturi običava nazivati oplakivanjem. Sa suzama ili bez suza, sam napor da shvatimo nešto što smo u prošlosti propustili shvatiti, pa i samo upiranje da proizvedemo mentalne slike putem kojih nastojimo oprisutiti minulost, aktivnost je koja potiče tjelesne reakcije. Netko će zaplakati, netko zapasti u vrućicu, a netko možda samo osjetiti u glavi i u udovima da ga napušta snaga potrebna mu za uredno dnevno funkcioniranje. Stvarajući u sebi neku takvu sliku, grabimo u prostore sebe samih, u vlastitu energiju, preoblikujući sjećanja i iz njih stvarajući neka nova značenja. Slika koju smo imali se mijenja, kao što se i mi sami s njome mijenjamo. Riječ je o procesu unutar kojega opisano iskustvo tvori tek jedan od brojnih razvojnih momenata kroz koje tijekom života prolazimo. Otvarajući u sebi prostore dijaloga s odsutnim drugim – donedavna stvarnim no najednom neopipljivim, ili literarno virtualnim no svejednako kadrim u nama se oprisutiti – družimo se i podruštvljujemo, promičući svoju svijest prema novome obzoru unutar kojega svakome druženju, pa i svakoj prilici za novo druženje, pridružujemo nove vrijednosne atribute. Iz toga procesa izranjamo kao složenija i plemenitija bića – bića uvećana empatijskog potencijala sposobna dublje, višestranije i sućutnije cijeniti svijet i samo življenje. 6
Proces pretapanja imaginarnih slika sa slikama stvarnosti generira paletu novih značenja mijenjajući naglaske u sjećanjima koja u sebi nosimo, kao i one u slici svijeta u koju ih uklapamo. Iako je proces izmicanja svijesti iz staništa ega duhovne naravi, to nipošto ne znači da je ljudsko tijelo iz njega isključeno. Ono isključeno nije nikada, pa ni onda kada, zarobljeni u rutinama svakodnevnoga življenja, i svoja tijela i svoje umove prepuštamo automatiziranosti dnevnoga djelovanja. No podražaji visoka literarnoga naboja koji se obrušavaju na svijest koliko i na tijelo, remete uspavanost automatizirane percepcije te pozivaju na ulog obiju energija – i mentalne i tjelesne. Izazivajući u nama košmar misli koji će tek nova, preiscrtana slika svijeta uzmoći istisnuti, oni u nama izazivaju i senzacije tjelesnog oslabljivanja koje prethode uspostavi nove energije. Estetski učinak literature koji je možda primjerenije nazivati efektom lijepoga u stvari i nije drugo doli rezutat stabiliziranja misli i pratećih tjelesnih reakcija – suza i drhtanja, uznemirena krvotoka, malaksalosti, vrućice… – na višoj razini snage i kontrole koju, proizvevši energiju iz one koju smo u sam taj proces prethodno uložili, osvajamo nad vlastitim tijelom i umom. Slika se svijeta koju u sebi nosimo kvalitativno obnavlja: obogaćena perspektivama spoznatih drugosti koje joj podaruju i nove boje i nove obrise, ona ujedno postaje i motor našega daljnjega samoosnaživanja. Literarni predmet podražaj je visoka spoznajnog naboja koji se u nama samima oplođuje i u konačnici preobražava u naletu energije koji, kao efekt lijepoga, postajemo skloni povezivati s materijalnim svojstvima samoga predmeta. Riječ je o ushitu koji nam pomaže da se u konačnici lijepo osjećamo, koji se međutim ponajviše tiče osamostaljivanja tijela i uma od destabilizirajućih osjeta te ponovna uspostavljanja kontrolnih funkcija unutar samoobnovljena neuronskoga sustava. To je dakle efekt nikada više u tome istome vidu ponovoljiva iskustva koje se odista nameće svijesti kao izuzetan događaj, vrijedan pamćenja. Iako u konačnici proizvedena vrijednost ponajviše poniče iz samopreizgrađivačkih aktivnosti koje nam pomažu da uznemirujuće simptome mentalnoga košmara i tjelesne oslabljenosti iz sebe istisnemo, mi svakako imamo razloga visoko cijeniti i sam vanjski podražaj koji označava dinamički početak procesa kao cjeline i u tranformiranim ga vidovima prati do samoga okončanja. Proces je to naime koji nam tek u svojoj ukupnosti iniciranoj jakim literarnim podražajem a finaliziranoj novonastalom vrijednošću omogućuje da postanemo spoznajno i etički probuđena bića koja su uzmogla, mijenjajući sebe, proširiti i horizonte svojih ljudskih egzistencija: bića koja literaturu u sebi nose i putem sebe je oživotvoruju.
7
(4) Literatura govori glasom drugosti. Literatura nas okreće drugome i drukčijemu budući da se ona i sama spram svijeta kao cjeline odnosi kao oplemenjujuća drugost. Za razliku od kvaziliterature koja teži mjeri idealnog prianjanja uz mehanizme moći i sustave mišljenja koji ih podupiru, literatura svojom drugosnom naravi djeluje upravo suprotno: uzdrmava petrificirane ustroje, remeti status quo, poziva na preizgrađivanje; u svojoj okrenutosti samome meritumu pojava, progresivna je i razvojno orijentirana. Kvaziliteratura joj oduvijek nastoji oteti ime i društveni status demagoški parazitirajući na samoj ideji literature koju sustavno falsificira: samoljubna je, često i častohlepna, a kao takva i sklona i spremna trgovati vrijednostima; usmjerena je samoprobitku i izvanjskim efektima. S eksplozijom medijski posredovane riječi koju je donijelo 21. stoljeće, kvaziliteratura je iznašla brojnije no ikad mehanizme svojeg društvenog samonametanja što je rezultiralo i sasvim novim modalitetima zagušivanja autentično literarna glasa. Riječ je bez sumnje o paradoksu, jednom od inih kojima nova stvarnost obiluje: podarivši svoj glas brojnim i raznolikim obezglašavanim drugostima, literatura se i sama zatiče u zaglušenim nišama svijeta koji svoje ideološke pozicije deklarativno vezuje upravo uz prava različitih. _______________________________________________________ Ljudska bića raspolažu upravo čudesnim razvojnim i samorazvojnim potencijalom. No podjednako tako, ona u sebi nose i destruktivne impulse koji ponajviše dolaze do izražaja u borbama za dominaciju koje se odvijaju u svim vrstama socijalnih okruženja. Ta borba za prevlast, ili barem za najvišu moguću društvenu poziciju i privilegije koje takva pozicija za sobom povlači, bila ona otvorena ili perfidno maskirana u kakvu osobnu ili drugu politiku, kočnica je ljudskome razvoju kroz povijest. Kad destruktivni impuls prevlada, a on prevlada često, on teži zaposjedanju svega što je progres proizveo ne bi li tako dostignuća ljudskoga duha prisvojio i podčinio vlastitim interesima. Zaposjedanje društveno priznatih vrijednosti na koje se nadovezuje i njihovo falsificiranje praksa je stara koliko i svijet: svako novo povijesno razdoblje, pozivajući se dakako uvijek na dostignuća iz prethodnih vremena, iznalazi nove, a dijalektičkom nužnošću uvijek i sve zapretenije načine da tu praksu provodi. Oduvijek pritezana, proganjana, stigmatizirana ili u najmanju ruku neshvaćena od strane svih onih koji podliježu obrascima mišljenja koje generiraju i ustoličuju centri društvene moći, literarna se svijest neminovno zatiče na udaru brojnih i raznolikih a deklarativno uvijek naprednih politika koje tu, kroz ukupnu povijest ljudskoga postojanja, korektivnu i samoobnavljajuću energiju nastoje zamijeniti sebi uvijek 8
sklonijim i sebi uvijek sličnijim kvaziliteraranim praksama. U vječitu vrenju laži i poluistina koje se nadvijaju nad društvenim stvarnostima, literatura tako trajno biva osuđena biti manjinskim glasom, onim koji se javlja iz zaglušenih prostora. Ona je, uz tek pokoji i rijedak izuzetak, u vremenu svojega nastajanja neminovna drugost koju samo buduća čitanja življene povijesti mogu izbaviti iz njezina na najraznolikije načine diskriminirana drugosnoga položaja. No što je uopće drugost? Kulturološki pristupi taj pojam povezuju s odnosima moći unutar kulture ili među kulturama, smještajući referentnu točku analize na prototip kulturno poželjnoga ja. Bilo da takvo diskriminativno uporište tvori pojam koji selekcionira ljude, recimo, po osnovi spola, roda i rase (npr. hetereseksualni muškarac bijele rase) unutar neke pojedinačne kulture, ili da se radi o primjeni kriterija kojima se pravdaju dominacijske aspiracije jedne kulture nad nekom drugom (što se često, prakse pokazuju, odvija po nacionalnoj i/ili vjerskoj osnovi), mahom se uvriježilo pojam drugosti vezivati uz obilježja koja na relativno uniforman način markiraju, najčešće negativno i s efektima podčinjavanja, neku grupu društveno obespravlje(van)ih ljudskih jedinki. Upravo je literatura ta koja zalazi u niše obespravljenih i društveno utišanih, koja, podarujući svoj glas obezglašenim skupinama (bile to žene; pripadnici deklasiranih supkultura ili drugih vjerskih ili etničkih skupina; tjelesno, mentalno ili svjetonazorski obilježeni pojedinci; rodno i spolno različiti itd.) ujedno promiče i društvenu svijest o pravu svakoga pojedinca na različitost. Literatura, naime, upravo u različitostima razabire razbuđujuće spoznajne poticaje, što i nju samu čini različitom. Različitost je literaturi inherentno obilježje koje se može sasvim izravno reflektirati u odabranoj temi, ali koje živi i mimo teme, u uvijek drukčijem izričajnom modusu literarnog kazivanja. Ta izričajna drukčijost kojom se predstavlja i sama literarna drugost može se primjerice razotkrivati u melodijskim učincima i sinesteskim efektima izvedenim iz modela perceptivnih drugosti, u dekonstruiranim jezičnim obrascima sukladnim raznolikim afatičkim iskliznućima iz govora svakodnevice, u hipermetaforizaciji svojstvenoj halucinantnim stanjima svijesti, podjednako kao i u demetaforizacijskim postupcima koji upravo svojim izričajnim minimalizmom prodiru u stanja duboke ljudske traume… A takav se jezik, remodeliran i začudan, uistinu može činiti drugim jezikom, iako on to po svojim gradbenim sastavnicama nije. Remodelirajući jezik i otvarajući teme koje izmiču vidljivosti, literatura poziva na preispisivanje granica unutar kojih kultura zarobljuje i ustaljuje značenja pojmova, čime i načine na koje vrednujemo svijet oko sebe: vlastitom drugošću ona otvara put u svijetu oko sebe zatočenim drugostima. Svijet se, dakako, neprestano mijenja. U hodu povijesti, pojedine se skupine, do jučer obespravljene, desegregiraju upravo zahvaljujući pronađenu glasu i probuđenoj svijesti, što ima za posljedicu i preustrojavanje socijalnih prostora. Iako prakse i 9
nadalje variraju, pravo se na različitost danas već gotovo može smatrati neupitnom sastavnicom općeprihvaćene ideologije u velikom dijelu svijeta, što je razvidno ne samo iz povelja o manjinskim pravima i sličnih dokumenata, već i iz realne prisutnosti drugih rasa u bjelačkim kulturnim ustrojima, žena u onim donedavna isključivo muškim, pa i iz spremnosti homoseksualnih osoba da se takvima deklariraju u svijetu pretežito heteroseksualnih navada. No ništa manje od toga nije istinita ni tvrdnja da živimo u svijetu većih no ikada privida, pa stoga samo prisustvo žene, ili pripadnika druge rase ili etniciteta, ili pak javno deklarirane homoseksualne osobe na određenoj društvenoj poziciji malo govori o novim i suptilnijim diskriminacijskim praksama koje prosperiranje mogu omogućivati tek nekim pripadnicima drugosnih skupina, a sve za volju prividna potkrepljivanja deklariranih, ali u praksi ne tako rijetko izigravanih vrijednosti. Nerazvidnosti stvarnoga stanja uvelike doprinosi zahuktala medijska mašinerija velikim dijelom nevidljivo umrežena s centrima moći koja, zahvaljujući propulzivnosti poruka posredovanih digitalnim tehnologijama, postaje glavnim generatorom novodobne slike svijeta. U uvjetima fragmentiranosti i stalnoga umnažanja raznolikih vizura, ta je medijima posredovana i nikada cjelovita slika svijeta prepuna pukotina podatnih ekstenzivnim manipulacijama. Tako se, primjerice, marginalizacija drugosti ne uobičava vršiti, kao nekoć, izravnim uskraćivanjem prava na glas, već radije nadglasavanjem, a na djelu su i kontinuirane zamjene teza, metonimijske obmane te brojne druge vrste tzv. spinova koji kontinuirano izvrću uzroke i posljedice, ili pak posljedice vezuju uz fiktivne uzroke, da bi ponekad i sami uzroci bili inscenirani radi izazivanja kalkuliranih posljedica. U takvim uvjetima, kritičke glasove – pa tako i one literarne – zagušuje kakofonija ponajviše onih kvazikritičkih i kvaziliterarnih, kako bi i sam privid kritičnosti uzmogao biti javno promoviran. Ozračje je to u kojemu kvaziliteratura uvelike buja, a misija je literature, kao glasa drugosti, ništa manje teška i ništa manje zahtjevna nego što je bila u ranijim razdobljima.
(5) Literatura stvara paralelno vrijeme i prostor te izmiče vlasništvu. Korpus djela koja literarnim kodovima (pre)ispisuju povijest određena prostora i pripadne mu kulture (ili kultura) nerijetko je predmet rasprava o vlasništvu. Iako nipošto nije pogrešno literaturu poimati kao vrijedan korpus svjedočanstava o praksama, jezičnim i svih drugim, određene zajednice, valja reći da sam aspekt pripadnosti ne tvori imanentno literarnu karakteristiku (pogotovo ne u posjedovnom smislu riječi). U muzejima sjećanja svoje mjesto naime nalaze raznolike tvorevine, pa i one koje se ostvaruju u raznim oblicima 10
literarnoga (ali i kvaziliterarnoga) ispisa, ponajprije kriterijem sposobnosti artefakata (literarnih ili drugih) da dozovu i predoče suvremenoj svijesti prakse i navade minulih razdoblja na relevantnim poprištima kulturne zbilje. Sama se, međutim, literatura – shvaćena kao vrijednost u vlastitu svojstvu – ne potvrđuje posredstvom datacija i lokacija kao pripadnosnim oznakama, već upravo svojom sposobnošću da potiče i proizvodi efekte lijepoga ponad mjesta i vremena u kojemu nastaje. Uzmemo li pak u obzir i njezinu drugosnu narav, moguće je izvesti još i radikalniji zaključak da je riječ o fenomenu koji i ne može pripadati sadašnjosti, budući da je s njome u neumitnom raskoraku. Tek je budućnost, naime, ta koja će uzmoći literarnim djelom spoznajno ovladati do mjere njegove primjerene valorizacije te mu doznačiti i pripadno mjesto u riznici postignuća koja kultura izlaže kao referentne točke vlastita identiteta. Valorizirano i u svijest kulture zaprimljeno tek kada postane prošlost, ali uvijek u iščekivanju spoznajnih pomaka posredstvom kojih i samo može biti akceptirano, literarno ovdje i sada trajno je prožeto uznemirujućim, no upravo zbog toga i gradbeno poticajnim osjećajem nepripadanja koji prate i začudne odlike heterotopnosti i heterokronosti. _______________________________________________________ Literatura o svojem ovdje i sada progovara posredstvom literarnoga koncepta iz kojega izniče, a taj je koncept već i sam po sebi dislokacija. Sačinjen iz fokalnih točaka i iz reflekasa zbilje na koju referira, oblikovan jezičnim sredstvima u kojima se ogledaju određeni poetički izbori i uzusi vremena, literarni koncept u stvari je složena prizma koja navodi svijest na raščinjanje ustaljene slike svijeta, da bi tu sliku (a s njome i sam svijet) preustrojila. Mjesto i vrijeme, bilo kao izravna tematizacija ili neizravno dozvani parametri u koje se situira neki sadržaj, literarno se oprisućuju kao drugo mjesto i drugo vrijeme koji ne pripadaju fizičkome realitetu, pa ni ustaljenim predodžbama po kojima je on ustrojen. Osim ako je riječ o nekome vidu fikcijom frizirana žurnalizma koji svoju doslovnost kamuflira (ponekad i vještim) kreiranjem kvaziliterarnih efekata, literarno se posredovana ideja vremena i mjesta nužno izmješta iz življena svijeta kako bi ponajviše tom svojom odmaknutošću ponudila svijesti usporednu vrijednost, te uzmogla biti spoznajno djelotvornom. Predodžbe koje o svijetu imamo privremene su, iako se mogu doimati fiksiranima i nepromjenjivima, a sama je podložnost mentalnih svjetova mijeni pokretačka snaga povijesnoga napretka. Mentalne predodžbe fiksiraju realnost u neku trenutačnu sliku, no da ta slika tvori tek neko tranzicijsko stanje pokazuje i sama povijesna raznolikost svih dosad življenih paralelnih zbilja na Planetu Zemlji. Povijest pritom nije linearna priča o kontinuiranu ljudskome progresu, već je ona poprište brojnih paralelnih i međusobno isprepletenih scenarija od kojih su mnogi inhibirali napredak, pa i 11
unazađivali dotadašnje domete ljudske misli, kao što su se neki od njih pokazali i činiteljima pozitivnih pomaka. Od petrificiranja predodžbi unutar sistema koji se u sebe teže zatvarati prijeteći – uvijek iznova – kočenjem mentalnog razvoja čovječanstva i urušavanjem ljudskih vrijednosti, izbavljaju nas – također uvijek iznova – iz iskustva življena vremena izvedeni mentalni konstrukti boljega svijeta kojemu kao civilizacija težimo. Taj stvaralački imaginarij tvori mentalne slike paralelnog vremena i paralelnih prostora koje iz hipoteza o mogućem mogu prerasti i u činitelje stvarnoga progresa, čime s jedne strane dokazuju svoju stvarnosnu vrijednost, dok s druge strane remete linearne predodžbe o vremenu kao i one o prostoru kao o zoni fizičkoga dohvata. Pripadao znanosti koja pomiče granice mogućeg ili literaturi koja vizije mogućeg fiksira pomoću jezika otvarajući putove i samoj znanosti, taj je imaginarij uvijek u spoznajnome smislu literaran. Literatura, naime, upravo jest baš ona energija koja u prvome koraku navodi na postavljanje premisa za sagledavanje drukčijeg i mogućeg svijeta, a već je u sljedećem kadra tu drukčijost dozvati u stvarno življene ljudske prostore. Ona je zona eksperimenta i uvijek aktivni laboratorij spoznaje, što je čini heterotopnom i heterokronom – u odnosu na vrijeme i prostor vlastita nastanka, uvijek odmaknutom i uznemirujuće nepripadnom. Koncept vlasništva podrazumijeva ovlasti konkretnih aktera vremensko-prostornih zbilja, a literatura jest to što jest upravo stoga što nije u vlasništvu. Ona može biti samo odraz te konkretnosti – odraz koji izmiče. Kao što naviknuti na statični prizor sebe samih u uvijek istom ogledalu i pod uvijek istim osvjetljenjem svojih intimnih prostora s nelagodom otkrivamo drukčije svoje odraze zatičući se na drugim mjestima i u drugim svjetlosnim uvjetima, tako i svijet s ništa manjom nelagodom otkriva sebe drukčijim od vlastitih zamisli u začudnim mu i isprva mu ponajviše tuđim literarnim vizurama. U literarnome ogledalu, a pod osvjetljenjem literarne svijesti, svijet zagubljuje vazda željenu kontrolu nad onom slikom koju sam o sebi dnevno proizvodi, a koju, služeći se lepezom najraznolikijih praksi, uvijek iznova nastoji potvrditi: on prestaje biti nalik vlastitim predodžbama o sebi samome. Ustaljenu sliku (koja je i sama po sebi nužno tek slika koja tvori način na koji realitet običavamo tumačiti, a ne objektivitet kao nešto nepromjenjivo i u cijelosti nam zadano) remeti nova, u svojim bitnim akcentima drukčija. Ta nova slika s kojom nas literatura sučeljuje uzburkava onu već postojeću te u nju, pozivajući na promjenu stanja stvari u konstelaciji polazišnog joj realiteta, nastoji penetrirati. Literarna svijest kadra je stvoriti te uistinu i stvara vremenske i prostorne paralelizme kojima se odvaja od ustaljenih predodžbi i spoznajne uspavanosti automatizirana ljudskoga djelovanja, navodeći nas na dubinsku problematizaciju svega što nas okružuje, pa i sebe samih. Budućnosno orijentirana, ona udvaja i uvišestručuje predodžbe o realnosti, preispitujući i preispisujući koliko sadašnjost toliko i prošlost te preoznačujući u njima i prostorne naglaske. Stoga i jest tek budućnost ta koja 12
literaturu može bez cinizma usvojiti kao vlastitu stečevinu, a s njome i izmijenjenu sliku njezine današnjice
(6) Literatura je emocijom obogaćena inteligencija. Poremećaj ravnoteže u ljudskome organizmu i u ljudskoj svijesti proizvodi bol, a s njome i emocije poput tuge, žudnje za boljim stanjem, ponekad i zavisti zbog boljega stanja koje uživaju drugi, što se neizbježno – bilo u negativnom ili u pozitivnom smislu riječi – reflektira i na spoznajni proces. Iako su spoznajna zastranjenja čest rezultat djelovanja raznolikih emotivnih potreba, emotivni momenti mogu predstavljati i djelatan spoznajni poticaj. Bol testira koliko našu ljudskost toliko i našu inteligenciju, a literatura je ta koja na vidjelo iznosi pozitivnu stranu dubinske isprepletenosti emocija i razuma, dokazujući opstojnost i vrijednost emocijom oplođene inteligencije. _______________________________________________________ Tvrdnja da je proces spoznavanja obilježen emotivnim čimbenicima, kao i ona da je literarna svijest aktivno spoznajno-emotivno obojena ne pridružuje svim emotivnim reakcijama ni spoznajno produktivan ni literarni karakter. Emotivno, ljudi teže stanju ugode, bilo da je riječ o ugodi biološke ili socijalno-kulturne naravi, budući da se u konačnici svaka vrsta ugode reflektira i na tjelesnu egzistenciju ljudskih jedinki. Ako je riječ o poremećaju ugode u biološkoj sferi, primjerice motoričkoj, koji rezultira teškoćama u kretanju, kao i kad je riječ o poremećaju uvjetovanu socijalnim odnosima koji rezultira ograničenim dosezima kretanja sukladno određenim socijalnim i materijalnim zaprekama, rezultat je i jednog i drugog poremećaja bol, i duševna i tjelesna. Duševna se bol naime uvijek reflektira i na stanje tijela, kao što se ona tjelesna neumitno odražava i na psihičko stanje pojedinca. Bol stvara potrebu koja se prevodi u neku emociju, a ljudi se razlikuju ne samo po vrsti emocija koje ih zaposjedaju, nego i po načinima na koje se, pod uplivom emocija, spoznajno ostvaruju. Da bi rješavanje boli uzmoglo biti učinkovitim i dugoročnim, samo rješenje valja svakako tražiti u sferi uzroka. To iziskuje sposobnost subjekta da zađe u sam meritum stvari, kao i njegovu ili njezinu spremnost na kritičko preispitivanje koliko konteksta toliko i vlastita bića, s ciljem uspostave pozitivnoga djelovanja (samo)zalječujućih učinaka. Zahtjevnost te zadaće uvećana je činjenicom da promjena djelovanja nije moguća unutar zatečenih mentalnih okvira koje je pritom nužno ne samo propitivati već i rekonstruirati. Svim tim tegobnim zadaćama nasuprot, posljedice se boli lako mogu učiniti dohvatnijima od njezinih uzroka, pa se 13
supresija simptoma ili njihovo preusmjeravanje – što u stvari samo prethodi povratku boli u novim vidovima i intenzitetima – često pokazuju preferiranim pristupima. Zarobljen u okvirima mape svijeta is koje se ne usudi iskoračiti, a zatrpan negativnim posljedicama kratkoročnoga i lakšega izbora, subjekt se de facto ne rješava ni boli ni negativne emocije, već ih u sebi gomila, baš kao i njihove popratne pojave: frustracije i spoznajna zastranjenja. Krećući se putovima prividnoga i uvijek samo privremena zalječivanja, vrlo vjerojatno razapet između trenutačnih euforija i novogeneriranih frustracija, subjektu se može činiti da vlada svojom slikom svijeta, dok u stvari ta slika vlada njime. Zatvaranje očiju pred vlastitom dezorijentiranošću tek naizgled je u funkciji očuvanja subjektova ja, budući da ono, u uvjetima uzdrmane, dugoročno neodržive, a u nekim slučajevima i nepovratno destruirane slike svijeta, ne može biti nego (samo)destruktivno. Da bi se ljudska jedinka mogla ugodno osjećati, ona mora raspolagati funkcionalnom slikom svijeta sačinjenom od relevantnih i među sobom dobro povezanih iskustvenih predodžbi i zaprimljenih informacija. Već je i samo uređivanje vlastite mape svijeta spoznajna aktivnost koja se sastoji od izbora informacija koje do nas dnevno pristižu, njihova međusobnog usklađivanja, kategoriziranja i rekategoriziranja, preraspodjele težišta, eliminacije nefunkcionalnih viškova, reinterpretacije ranije stečenih uvida… Proces je to već i sam po sebi zahtjevan, pa nije stoga čudno da on može rezultirati, bilo u dijelovima mape ili i u cjelini, manje poželjnim rezultatima u koje se podjednako mogu ubrojiti neuredne mape i s njima povezana spoznajna zakrčenja, kao i one prekomjerno uredne ali nedovoljno fleksibilne koje otežavaju širenje spoznajnih horizonata. U rasponu od grubih redukcija, preko nasilnih konstrukcija, pa sve do mistifikacija i mogućih fabrikacija, postupci kojima svijest može pribjegavati uzmičući pred složenom zadaćom procesuiranja stalnopristižućih i raznolikih informacija brojni su i također raznoliki. Uspješni ili manje uspješni u svojem nastojanju da mentalno ovladavaju zbiljom, svi su subjekti, neizbježno, ponajprije administratori, a tek na toj osnovi i potencijalni kreatori vlastitih mapa koje generiraju i njihove predodžbe o svijetu. No često se pokazuje da bol nije moguće rješavati pukim administriranjem svijesti: suočenje s njome i s emocijom koju ona generira tek će za potonje subjekte uzmoći prerasti u prvorazredni spoznajni, štoviše kreatorski poticaj: navesti ih na iscrtavanje obnovljene slike svijeta, na (auto)korektivno djelovanje, i dovesti ih do pozitivne, zalječujuće emocije. Svijest provedena kroz emotivne turbulencije spoznajnoga procesa javit će se tada u novome formatu, a sam spoznajni subjekt svakako će biti osnažen energijom koju je, korigirajući sebe sama i unapređujući svoj mentalni svijet, tijekom spoznajnoga procesa uzmogao proizvesti. Inteligencija ima raznih vrsta, pa taj pojam sam po sebi ne dostaje za objašnjenje kreatorskih sposobnosti onih subjekata koji širenje horizonata pretpostavljaju zahtjevima očuvanja svojih već izgrađenih mapa i orijentacijskih sustava. O njihovim se mapama svijeta može govoriti kao o fleksibilnim, dinamičkim, samopropitivačkim i 14
samopreizgrađivačkim strukturama koje potiču reformiranje svijesti i koje od strane upravo takve svijesti bivaju i same kontinuirano reformirane. Taj dinamički, a po svojoj naravi i literaran moment koji uskrsava iz međusobne sprege svijesti i – iz svijesti stvorene i putem svijesti stvarane – slike svijeta, samoj toj slici pridružuje uvijek nova, razvojna obilježja. To pak zasigurno ne proizlazi samo iz kombinatoričkih sposobnosti mislećega subjekta (ma kako sofisticirane one same po sebi bile), već i iz spoznajno podatne osjećajne dimenzije ukupnoga procesa koja kombinatoričkim aspektima podaruje i duboko ljudsku, etičku vrijednost. Suprotno u našoj kulturi uvriježenim predodžbama o odjelitosti sfera razuma i emocija, upravo je literatura ta koja u najpozitivnijem svjetlu razotkriva duboku međuovisnost i isprepletenost tih dvaju sugeneratora spoznajnoga procesa: spoznajna vrijednost literature nadilazi druge oblike spoznavanja upravo zahvaljujući aktivnome i samonepoštednom emotivnom angažmanu mislećega subjekta u samom aktu spoznavanja.
(7) Literatura kreira slike svijeta kojima iskustvo življenja u društvenome kontekstu primjerava zagubljenu iskustvu tijela, suprotstavljajući se klišejima koji umrtvljuju ljudskost. Literarna svijest svojom kreatorskom energijom nadaleko nadilazi onu administratorsku koja teži simplificiranu prikazu zbilje i podatna je dogmatskim devijacijama. Literarne vizije uvijek su drukčije utoliko što se opiru klišejiziranim prikazima koje generira društvena stvarnost. One rastvaraju jezik pozivajući na uvijek nova konceptualna pretapanja te na kretanje ususret novim spoznajnim horizontima, doprinoseći razvoju ljudske svijesti i razvoju samoga jezičnoga medija kao njezina spoznajnoga alata. Suprotna dogmi, literatura predstavlja empatijsku inteligenciju koja uvažava perspektive drugosti i tjelesno osnažuje. _______________________________________________________ Što su mentalne slike? Apstraktne i uopćene, mentalne slike komprimiraju ukupnost iskustava koja podvodimo pod pojam istovrsnosti, i upravo je ta njihova uopćenost, sazdana od pretopljenih komponenti ranije viđenoga i doživljenoga, podloga za učitavanje svakog novog, pojedinačnog iskustva. U danu trenutku, a pod uplivom netom proživljene ili upravo proživljavane situacije, ta naša uopćena mentalna slika zaprimit će i nova, partikularna obilježja. Tada svoje poimanje nečeg općeg, bilo da se radi o nečemu što svrstavamo pod kategoriju lijepog, dobrog, uznemirujućeg ili 15
čega drugoga, aktualiziramo posredstvom konkretnih obilježja stvarne situacije koja oblikuje, a donekle nužno i preoblikuje, naše ranije predodžbe o tome pojmu. Uklapajući svako novo konkretno viđenje u kategorijalni iskustveni okvir iz kojeg polučujemo svoju sposobnost da to što proživljavamo uzmognemo razumjeti i oblikovati u kakav smislen pojam, mi u svijesti oprisućujemo slike realnoga osjenčane, neizbježno, elementima sviju im prethodećih iskustvenih slika. Kroz prizmu ljudskoga uma, a pod uplivom svega što se ljudskome biću u stvarnosti događa, stvarnost podvrgavamo procesu kontinuirana mentalnog procesuiranja što nas čini nesvjesnim mentalnim kreatorima naših vlastitih stvarnosti. Sve što vidimo, kao i ono što ne vidimo, ishod je procesuiranja stvarnosnih predložaka, aktualnih i minulih, posredstvom perspektiva koje smo uzmogli izgraditi na nikad dovršenu putu spoznavanja vlastita življena realiteta. Poopćavanje viđenoga pripada sposobnosti apstraktnoga mišljenja kojom su obdarene ljudske jedinke. To je sposobnost koja nas, paradoksalno, istovremeno odvaja od stvarnosti koja jest, ali nas njoj i spoznajno približava: s jedne nam strane zadaje začudan usud obitavanja u slikama koje smo, služeći se snagom svojih mentalnih predodžbi, uzmogli iscrtati, no s druge nam strane doznačuje poziciju distance koja omogućuje zadiranje u realitet kao u objekt spoznaje. Drugim riječima, stvarnost ponajprije onestvarujemo mijenjajući je za sliku koju smo o njoj izgradili, kako bismo tu sliku podijelili s drugima i tako je preveli u svoju socijalnu stvarnost. Ono što shvaćamo kao stvarnost u konačnici je pitanje prihvaćanja određenih slika posredstvom socijalnoga dogovora, što rezultira stavovima o tome što stvarnost za nas, kao zajednicu, reprezentira. Taj prešutni dogovor koji ujedno predstavlja i najšire prihvaćenu sliku stvarnosti u pravilu prati nastojanje članova zajednice da vlastite predodžbe o svijetu usklade s onima socijalno poopćenim, kao i s njima povezanim vrijednostima. Referentnu snagu u socijalnome prostoru osvajaju ponajprije one predodžbe koje zajednica, oslanjajući se ponajviše na autoritativnu snagu socijalno etabliranih prosudbenih instancija iz sfere politike, znanosti, umjetnosti, kulture, religijskih institucija i dr, tretira kao vjerodostojne. Ponekad se status vjerodostojnosti izvodi iz korespondentnosti u takve slike kodiranih iskustava s iskustvima drugih članova zajednice, ponekad iz korespondentnosti slike s nekom drugom prethodno već potvrđenom slikom, no on može proizići i iz karakteristika privlačnosti koje potiču želje članova zajednice da danoj slici pripadaju, kao i iz same pozicije moći s koje se slika promiče i nameće široj okolini. Iako je za formiranje mentalnih slika temeljno izravno iskustvo subjekta, ljudske jedinke velik dio svojih predodžbi o svijetu zaprimaju i iz posrednih izvora, dijelom svjesno – edukacijom i samoedukacijom, a dijelom nesvjesno – samom svojom izloženošću socijalnom miljeu i predodžbama koje njime cirkuliraju. Iskustveno bazirane predodžbe o svijetu neizbježno dopunjujemo uvidima iz indirektnih izvora, 16
što rezultira konceptualnim pretapanjima i novim, uvijek kompleksnijmm predodžbama koje u sebi kodiraju do nerazlučivosti stopljene iskustvene i izvaniskustvene sastavnice. U tome procesu, golema je uloga jezika, medija koji u sebe upisuje konceptualne kompresije i pretapanja raznih vrsta, isporučujući ih svijesti svojih korisnika te na njih istovremeno i formativno utječući. Jezik je, naime, moćno sredstvo prenošenja raznolikih već postojećih predodžbi, a ujedno je i motor njihova daljnjega stvaranja. Jezik se, valja napomenuti, tek s površine prikazuje kao neutralan medij koji dopušta slobodno kombiniranje arbitrarnoga znakovlja sukladno fleksibilnim gramatičkim pravilima. Gledano s aspekta uporabne vrijednosti, arbitrarnost jezičnoga znaka biva bitno sužena memorijom medija koja uvelike predeterminira značenja pojmova s obzirom na povijesno provođena, provedena i u uporabnu sferu upisana pojmovna stapanja koja nemalim dijelom predeterminiraju načine na koje se riječima nastavljamo služiti i njima dalje posredovati međupojmovne relacije, usmjeravajući nas posebno spram onih koje dana kultura prepoznaje kao suvisle i uporabno podržava. Riječ je, primarno, o povijesti pretapanja iskustava iz domene tjelesne egzistencije s onima iz domene socijalnih odnosa koje, učeći sam jezik, učimo pridruživati pojedinim riječima, a koje su temelj daljnjim nadogradnjama i konceptualnim pretapanjima koja kontinuirano provodimo u jeziku i putem jezika. Rezultat tog procesa je kulturi pripadna, kolektivna slika svijeta izvedena iz predupisanih konceptualnih modela koji se ugrađuju u sam jezik i koji tvore obzore one iste kulture iz koje jezik i sam poniče. Zahvaljujući svemu tome, jezik se konceptualno formira djelovanjem individualnih i kolektivnih silnica i teži harmonizaciji tenzija koje u razvojnome hodu društva generiraju suprotni polovi jezične zbilje. Proces je to tijekom kojega domena individualnih, tjelesno zasnovanih iskustava postaje konceptualnom osnovicom raznim vidovima pojmovne dogradnje i poopćavanja: iskustvo se tjelesnoga kretanja, primjerice, može razabrati kao temelj šire shvaćena pojma slobode; iskustvo fizičkog kontakta prepoznat ćemo kao osnovicu koncepata poput bratstva ili ljubavi; iskustvo se vida može iščitati kao značenjski oslonac samoj ideji spoznaje, svjetonazora itd. Horizonti se spoznaje šire, ali i interventno ograničavaju, pa će se primjerice iz pojma slobode, bilo da je riječ o samome fizičkome kretanju, ili o kakvome društveno prepoznatu procesu koji se podvodi pod pojam kretanja, isključivati one vrste kretanja koje se smatraju društveno štetnima ili nepoželjnima. Ovo potonje je posljedica društvenog kanaliziranja značenja, povezana s ideološkim, a ponekad i s legislativnim ili barem standardizacijskim momentima kojima se – barem kada je riječ o pojmovima čije se tumačenje može reflektirati na način života u zajednici – proces nekontrolirana bujanja značenja obuzdava i uređuje. Dakako da takve intervencije, ciljno-usmjerene i civilizacijski artificijelne, mogu biti više ili manje opravdane, više ili manje funkcionalne, više ili manje ekstenzivne, i da mogu više ili manje težiti discipliniranju slobode misli i govora u danoj društvenoj 17
zajednici. Kao takve, intervencije su to koje mogu doprinijeti skladu, no koje isto tako mogu rezultirati i značenjskim mutacijama raznih vrsta, što se – opet u većoj ili manjoj mjeri – nikada ni u jednome društvu sasvim ne prestaje događati. Cilj usklađivanja slike svijeta, povijest pokazuje, i prelako se može premetnuti u cilj zarobljavanja ljudi u unaprijed im zadanoj slici kada se u jezik useli dogma. U suprotstavljanju upravo takvim devijacijama leži i društvena funkcija spoznajno razbuđujuće jezične aktivnosti – one literarne. Bez sumnje, ima mnogo opravdanih razloga za moderatorsko korigiranje definicija koje kruže značenjskim prostorima društvene zajednice, a oni se uglavnom tiču društvene pragme: učinkovitosti komunikacije, društvenoga planiranja, kanaliziranja društvene energije u prosperitetnim smjerovima. No opasnost od zlouporabe moderatorskoga položaja koja otvara vrata ulasku dogme u jezik stvarna je i nažalost nikada odsutna prijetnja koja u jezičnu stvarnost pristiže od strane društvenoga ustroja ili pak pojedinaca koji se njime nastoje služiti kako bi proširili polje svojega osobnog utjecaja. Dogma je, naime, instrument moći koji perfidno poseže za retorikom najviših vrijednosti kojom prikriva krajnje ciljeve osnaživanja svojih pronosioca u društvenome prostoru, pri čemu taj isti prostor kontaminira samopogodujućim definicijama i raznolikim metodama zatiranja kritičkih glasova kako bi, uvijek u ime vrijednosti koje navodno štiti, etablirala i provodila prakse poslušnosti. Pretvarajući svoje sljedbenike u poklonike, a već u sljedećem koraku i u taoce koliko moći same toliko i vlastita podlijeganja, dogma se temelji na zamjeni teza koju brani sustavnim zagušivanjem kreativnih aktivnosti te njihovim izgonom iz sfere mogućega utjecaja na realnost, ili barem na onaj dio realnosti koji je uzmogla zaposjesti. U povijesnim epohama zaposjednutim dogmom, literatura postaje egzilant u svijetu koji je žigoše kao zloćudnu suvišnost, za razliku od kvaziliterature koja se u oboljelim vremenima, kao pratilja ideologije, s lakoćom uspinje do kulturnoga trona. Iz povijesnih iskustava koja prokazuju svu zloćudnost sprege između dogme i moći, izranja i otužna slika o podložnosti ljudskoga uma zabludjelim vizijama. Dogma se u svijest infiltrira kao slika dovršena svijeta i diskriminativnih karakteristika koja s osnova eliminacije neke suvišne drugosti ište identifikaciju sa svojim poklonicima, nudeći im zavodljivu viziju vlastite, bilo etničke, rodne, moralne, intelektualne, vjerske ili kakve druge vrste superiornosti. Ona se ustanjuje u spoznajne košmare kao izvana uveden stabilizirajući faktor koji košmare uređuje po ključevima uvijek nečijih nevidljivih interesa, a svoju djelotvornost održava snagom autoriteta koji, širenjem dosega ponuđenih vizija u prostoru definiranu idejom istosti, osvaja i mističan status neupitnosti. U tako zatvorenim obzorima, dogma na um može djelovati poput opojne droge kadre umrtviti propitivačke procese: pothranjujući egocentrične potrebe svojih poklonika velebnom idejom pripadničkoga ja, uz istovremeno i kontinuirano atribuiranje neoprostivih slabosti nepripadničkome drugome, ona uvodi oštre distinkcije između istih kojima povlađuje i onih različitih kojima prijeti. Uzmogne li se uspeti do pozicija društvene moći ona takvu sliku svijeta, uz podršku onih koji se 18
prikazuju istima a na izravnu štetu onih koje markira idejom nepoželjne različitosti, uistinu i odjelotvoruje. Dogma nije samo žalosni dio povijesne realnosti naše civilizacije, već i vazdaprisutna prijetnja koja se i odveć lako umije infiltrirati u društvene ustroje svih vrsta. Ona svoju šansu prepoznaje u kriznim momentima u kojima društvo, pod teretom nagomilanih problema, traga za prečicama i brzim rješenjima: upravo tada ona najlakše nalazi načina manipulativno zaobilaziti kontrolne mehanizme, pa i preusmjeravati njihovo djelovanje u korist vlastitih zakrinkanih ciljeva. Dogmu naime resi perfidna energija koja – bilo kroz obračun ili kroz prisvajanje – teži poništavanju svega što stoji na putu njezina uspona, pa stoga ona svoje oponente ponajprije prepoznaje u subjektima kritičke, napose literarne svijesti koje društveno reprezentira literatura sama. Nudeći jednoznačne i lako sagledive, no nipošto ne i kreativne ključeve administriranja stvarnošću, dogmatska svijest svog literarnog oponenta alijenira ponajprije metodama selekcije i marginalizacije, favorizirajući nosioce kvaziliterarnih aktivnosti te marginalizarajući one u kojima prepoznaje po sebe opasnu literarnu energiju. Ne dostaje li marginalizacija, slijedi i obračun s tim glasovima drugosti koji nemilice dekonstruiraju obrasce društvene stvarnosti pozivajući na preizgradnju umrtvljenih spoznajnih vidokruga, s kojima i nezdravo umrtvljenih slika svijeta i svih njihovih mogućih i stvarnih učinaka. Literatura, kao glas savjesti i motor spoznaje, oduvijek je bila i nastavlja biti najopasnijim, a u konačnici za društvo ozdravljujućim i spasonosnim, oponentom svih dogmatski nastrojenih pojava. Svijest zarobljena u dogmatskoj slici svijeta automatizirana je svijest. Rukovodeći se u sebe usađenim te grubo pojednostavljenim kriterijima poželjnog i nepoželjnog zaodjenutima u retoriku društvenih vrijednosti, ona se iscrpljuje ponajviše u opravdavanju sebe same i napadanju drugih, u čemu i sama, namjesto u procesu aktivnoga spoznavanja, traga za potvrdama svoje ispravnosti. Funkcionirajući u zatvorenu krugu jezičnih konstrukcija za kojima poseže i mentalnih modela koje odbija podvrgnuti ikakvu propitivanju, ona egzistenciju svojega pronositelja pretvara u perpetuirajuću realnost zaokupljenu ponajprije servisiranjem slike kojoj podanički služi. Ulažući energiju u očuvanje dogmatske slike o kojoj ovisi ne samo njegov društveni položaj nego sve više i njegova autopercepcija, dogmatik – postupno ali sustavno, na vidljive i na nevidljive načine – iscrpljuje i vlastitu mentalnu, a time i tjelesnu energiju. Tražeći pak nadomjestke za utrošenu energiju, on se okreće vanjskim izvorima kako bi se uzmogao na njima napajati i posredstvom tog napajanja osjetiti živim, zbog čega progresivno prerasta u sadističku prijetnju svim pronađenim žrtvama koje regrutira iz zone drugosti. Ne biva li na vrijeme spriječen, posvemašnji ga manjak empatijske inteligencije dovodi i do kulminativne točke razorna djelovanja u kojoj se razotkriva u svojoj elementarnoj roli činitelja zla, pa je to ujedno i ona točka u kojoj se nepovratno objelodanjuje i neodrživost slike svijeta koju dogmatik zastupa. Proces je 19
to čiju cijenu, kao što o tome tragično svjedoči povijest, prije samoga dogmatika plaćaju njegove žrtve. Literarna svijest tvori dijametralnu suprotnost onoj dogmatskoj: rukovođena spoznajnim potrebama, ona se opire petrificiranim slikama kao i onima koje teže petrificiranju. Ona iskustvo svijeta propituje na obitavalištama stvarnih ljudskih jedinki, u zoni tijela i individualnih iskustava, težeći stvaranju živih, dinamičkih i propulzivnih slika izvan i mimo petrificirajućih obrazaca koje, servisirajući uvijek neku ideologiju, produciraju administrativne mašinerije društva. Za razliku od kvaziliterature koja može podržavati i dogmatsku svijest utoliko što se iscrpljuje unutar obrazaca iz kojih je realitet sačinjen, literatura – kada i ako uistinu jest riječ o literaturi kao o vrijednosno označenu fenomena – iz materijala realnosti stvara uvijek nove slike i nove vizije, ponad horizonata neposredne vidljivosti i izravne dokučivosti. Ta kreatorska energija, polučena iz tijela da bi se u slikama koje stvara obnovila te u vidu nove snage iznova bila vraćena tijelu, maksimalizira konceptualnu snagu ljudskoga uma, probijajući i limite svakodnevnoga jezika. Rastvarajući jezik i ustaljene forme koje zarobljavaju slike svijeta i domete ljudske misli, literatura otvara put novim i uvijek drukčijim, pa utoliko i sve začudnijim viđenjima realnosti. Dubinski etična, a razorna tek u odnosu na klišeje s kojima se neprestano, nepoštedno i samonepoštedno razračunava, ona vitalizira i svijest i tijelo, da bi svijetu uvijek iznova uzmogla vraćati njegovu prečesto zagubljivanu i krhku ljudskost.
Nalikovao je u tom zasvođenom predelu ispred Zagreba na odsjaj politure mističnog i sakralnog predmeta, a katedrala koja je kao nož izvadjen iz kanije uvrtela svoj krst u buljave oči, kao atika, kao miris kurare, iluminisana kukuta. Ušnirani u taj rascvat kao lakovana obuća, bežali su čvorci, crvi i gusenice, vuge, ševe, čaure maka, puzalice i komarci, grupišući se i sejući tirkizni plašt što se odmotavao pod njegovim hromatskim tabanima, snishodljivo i neprikosnoveno. Ta slika uzbudjeno leži i vertikalno se nadimlje medju preponama, vešto i stilski manevrišući telesno zadanim joj oblicima i neprevaziđenim joj formama delanja što može da iscedi iz sopstvenih mišića jedino akrobatkinja koja zna da uvek pada na mahovinu i da je telo koje se utapa u njoj njeno prošlo, sadašnje i buduće telo, otvor prema vršku jezika. ... i pre nego ga kondukter potapša po ramenu da voz uskoro ulazi u Zagreb, Kamov je verovatno pomislio kako je duboko spavao u nekim čudnim predelima u kojima neke čudne i grčevite reči motivišu nejasnu sadržinu koja ume da pejsaž u čudnoj metamorfozi pretvara u vizije tela...
Milorad Stojević, Primeri vežbanja ludila Naklada Centra društvenih djelatnosti, Zagreb, 1981. (str 112-113)
20