Časopis Prostor br:42 by Casopisi Prostor i Caffe Montenegro

PROSTOR

Broj 42 maj/jun 2017. cijena 2,50 eura CRNA GORA

ARHITEKTURA...GRAĐEVINARSTVO...ENTERIJER...DIZAJN...LIČNOSTI

Tema broja

enterijer

Dizajn

arhitektura

VEZIR - Novi simbol modernog življenja

Sajam namještaja u Milanu

Fluid dizajn forum

RCR Arquitectes Singularno kao univerzalno

svijet osvjetljenja Kao LED proizvođač svetlećih tijela, nudimo širok spektar rješenja osvjetljenja za: kancelarije, frizerske salone, kozmetičke salone, ordinacije opšte stomatologije, pekare, poslastičare, kafiće, restorane, mesare, supermarkete, tržne centre, hotele, škole , obdaništa, biblioteke, banke, klinike, i otvorene enterijerske prostore.

Projektovanje i funkcionalnost LAKO svjetiljki utiču na zadovoljstvo kupaca i povećanje prometa – ulaganjem u specijalizovanu rasvjetu, trajno ulažete u marketing

Pripremamo za Vas stručne projekte osvjetljenja.

Naslovna strana: VG Invest

I mpr e s u m Izdavač: Copy Book House Direktor: Danko Jokanović Programski direktor: Peđa Zečević Glavni i odgovorni urednik: Aleksandra Zečević Malović Grafički dizajn: Copy Book House Fotografija: Dimitrije Labudović Nenad Mandić Andrija Kasom Risto Božović Redakcija: Sandra Vahtel Marta Jovićević Prof. Aleksandar Radojević Krstinja Zečević Milica Miletić – Šerbedžija Aleksandra Zečević Malović Ana Đurković Sanja Golubović Tamara Rašović Bojaana Đurović Štampa: Merkator Bijelo Polje CIP - Каталогизација у публикацији Национална библиотека Црне Горе, Цетиње ISSN 1800-6124 = Prostor (Podgorica) COBISS.CG-ID 11306000 Kontakt: Tel +382 20 665 155 Mob +382 67 210 904 e-mail: casopisprostor@gmail.com

80 Arhitektura 12

RCR Arquitectes Singularno kao univerzalno

Javne zgrade - tema broja Nacionalni muzički centar Kanade Kalgari, Alberta /

Allied Works Architecture Visoki Tonovi 69

Nacionalno pozorište Tajčung, Tajčung, Tajvan/Toyo Ito & Associates Grand opera

Intervju: AMIR VUK, dipl.ing.arh. izvršni direktor, Studio Zec

Istrajnost i radost stvaranja

Građevina 112 International Thermonuclear Experimental Reactor Najveći naučni projekat današnjice

Predstavljamo 10 Vijesti

Enterijer

Rekonstrukcija Zetskog doma/Ing Invest

Krovni prozori sa trostrukim staklom

Proizvod koji traje Brabantia

Dr Trade

Kreirajte neočekivano

Život po mjeri čovjeka Salon namještaja u Milanu

Urbani dizajn/radovi studenata

Dizajn 84

Fluid dizajn forum

120 Vaš potpis u dvorištu Elementi vrta

vijesti Priznanje crnogorskim autorima na Salonu arhitekture u Beogradu Salon arhitekture održan je od 29. marta do 30. aprila 2017. godine u Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu. Žiri 39. Salona arhitekture konstatovao je za Salon kandidovano 233 rada u svim kategorijama, od čega je u zvaničnu selekciju uvrstio 112 radova, a u konkurenciji za nagrade razvrstao 77 radova, u 6 kategorija: arhitektura, urbanizam, enterijer, eksperiment i istraživanje, publikacije, arhitektonska kritika. Na ovogodišnjem Salonu arhitekture u Beogradu nagrađeni su i radovi crnogorskih autora. Priznanje u kategoriji „Gosti salona – djelo u inostranstvu“ Dodeljena je autorima Veljku Raduloviću, Đorđu Gregoviću i Branislavu Gregoviću za realizovano delo Vila Mistral, Herceg Novi Pohvala u kategoriji „Publikacije“ Dodeljena je uredniku monografije i priređivaču dr Svetislavu G. Popoviću za knjigu Vukote Tupe Vukotića Trodimenzionalna morfologija Crne Gore

RESTAURACIJA: Podgorica dobija vidikovac sa Sat kule Restauracija Sat-kule i rekonstrukcija Trga Bećirbega Osmanagića započeta na spoljašnjem dijelu Sat kule. Uređenjem zidova objekta starog skoro 300 godina i zvanično su počeli radovi koji bi trebalo da budu završeni do početka avgusta. Projekat, osim restauracije Sat kule, obuhvata i uređenje Trga Bećir-bega Osmanagića, odnosno okoline Sat-kule, koji će dobiti zelene površine, mjesta za sjedenje i rasvjetu, a planirano je da Sat-kula napokon valorizuje svoje potencijale i postane turističko mjesto. Planirano je da će nakon rekonstrukcije, Sat-kula postati vidikovac, odnosno da će svi zainteresovani moći da se popnu na njen vrh.

Kreirana platforma “Naš grad, naša scena” „ArhKomuna – Centar za arhitekturu i kulturu” u saradnji sa kolegama iz Beograda, Skoplja i Banjaluke kreirala je platformu www.nasgrad.org, preko koje građani mogu predlagati i podržati inicijative za uređenje javnih prostora u svom okruženju. Platforma “Naš grad, naša scena” je dio regionalnog projekta koji poziva, informiše i osnažuje građane i građanke da na kreativan način izgrade odgovoran odnos prema otvorenim javnim prostorima u svom gradu. Osnivači navode da je cilj ove platforme da obezbijedi lakše i efikasnije povezivanje građanki i građana, stručnu podršku, materijalnu pomoć i bolju vidljivost akcija i inicijativa koje unaprijeđuju, čuvaju, čine funkcionalnim i dostupnijim zajedničke otvorene prostore u našem naselju, gradu ili regiji.

Održana izložba “Kratka priča o zelenoj gradnji” Prvoj generaciji Stručnjaka ekološke gradnje u Crnoj Gori uručene su diplome na svečanoj ceremoniji koja je održana 14. marta 2017. godine u prostorijama EU Info Centra u Podgorici. Kurs Green Building Professional je dio projekta Green building education koji je Savjet za ekološku gradnju Crne Gore – GBC ME sproveo uz podršku Ambasade SR Njemačke u Podgorici, i partnersku saradnju opština Kotor i Herceg Novi, Turističkom Organizacijom Kotor, Porto Montenegro i Knauf. Svečanost je završena otvaranjem izložbe Kratka priča o zelenoj gradnji, koja putem 12 info-grafičkih panela na pristupačan i slikovit način objašnjava ključne odlike i prednosti zelene gradnje. Tokom 2017. godine izložba će biti postavljena u više gradova

širom Crne Gore, što se može pratiti na elektronskom kalendaru aktivnosti. Katalog izložbe se može skinuti u biblioteci GBC ME websajta www.gbc. me Cilj projekta Green Building Professional je da unaprijedi znanje svih koji su uključeni u izgradnju, od arhitekata i urbanih planera u lokalnim samoupravama i ministarstvima, do privatnih arhitektonskih biroa i diplomiranih studenata mašinstva i arhitekture. Kurs Green Building Professional je licenrican od strane Evropske mreže Savjeta za ekološku gradnju i sastoji se iz 10 jednodnevnih predavanja koja slušaoce uvode u sistem zelene gradnje, od teorijskih načela i principa do primjene istih u praksi. Predavanja drže istaknuti stručnjaci iz zemlje i svijeta.

URBAR dizajnirao Paviljon Eco dom U okviru manifestacije IV energetski dani Podgorice u organizaciji Glavnog grada Podgorica, URBAR je za tu priliku dizajnirao Paviljon Eko dom koji je koncipiran tako da svojim oblikovanjem, upotrebom materijala i kroz njegovo ozelenjavanje prezentuje građanima značaj koji nosi održiva izgradnja objekata individualnog stanovanja i upotreba obnovljivih izvora energije prilikom njihove izgradnje. Paviljon ima oblik simplifikovane arhetipske kuće – i kao takav je postavljen na glavnom gradskom trgu i dostupan svim građanima, za druženje, diskusiju I interakciju. Eko dom je dom svih nas – i njegova je uloga da nas informiše i podsjeti koliko je značajno graditi energetski efikasne objekte.

Arhitekta profesor Ivan Kucina održao predavanje „Tri ekologije” U zgradi Rektorata Univerziteta Crne Gore, profesor Kucina održao je predavanje na temu “Tri ekologije”. Profesor Kucina je je dugo godina predavao na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, kao i na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici. Bio je gostujući profesor na mnogim školama arhitekture i dizajna u svijetu kao sto su: Parsons The New School for Design, NewYork; KTH Stockholm; Polis University, Tirana; GUTech, Muskat, Oman, itd. Njegova akademska istraživanja preispituju koncepte održivog razvoja u arhitekturi i urbanizmu zasnovane na neformalnim graditeljskim pristupima i strategijama kolaboracije stručnjaka i građana. Kucina je vodio interdisiplinarnu arhitektonsku praksu sa projektima u razmjerama od urbanog dizajna i projektovanja arhitektonskih objekata, do dizajna izložbi i namještaja. Koosnivač je Beogradske internacionalne nedjelje arhitekture (BINA) 2006. Od 2012. je direktor programa Urbanih transformacija Mikser festivala u Beogradu i osnivač Škole urbanih praksi.

nagradna igra časopisa prostor Zbog velikog interesovanja čitalaca i pratioca na Facebook stranici, časopis Prostor po drugi put organizovao je nagradnu igru «Moj omiljeni kutak/ambijent». Ovog puta partner u realizaciji nagradne igre bila je prodavnica rasvjete Horoz. Nagradna igra trajala je od 03. do 30. aprila na Facebook stanici časopisa Prostor. Pobjednička fotografija sa najviše lajkova bila je fotografija Snežane Šljukić. Autorka pobjedničke fotografije osvojila je vaučer u iznosu od 100,00€ za kupovinu u radnji Horoz rasvjete

Dejan Leković

Jelena Vujović

RCR Arquitectes

singularno kao univerzalno Napisala: Tamara Rašović

Tokom skoro tideset godina aktivnog bavljenja arhitekturom RCR Arquitectes su uglavnom radili u rodnoj Kataloniji. Njihov rad je možda nepoznat arhitektima van Evrope, ali su zahvaljujući pažljivom odnosu prema kontekstu i materijalima razvili nevjerovatnu sposobnost predstavljanja singularnog kao univerzalnog. „Za nas, arhitektura nije uređaj koji možete koristiti, već nešto što podstiče emocije,” rekla je Pigem. Oni traže vezu između vanjskog i unutrašnjeg, čiji je rezultat arhitektura koja je emotivna i eksperimentalna.

Početkom marta svijet je obišla vijest kako ovogodišnji Pritzker, najprestižnija nagrada u svijetu arhitekture, odlazi katalonskom birou RCR Arquitectes. Odmah nekoliko sati nakon te vijesti uslijedili su članci i video zapisi koji su se bavili temom – ko su zapravo RCR Arquitectes? Široj javnosti ovaj manje poznati biro kog sačinjavaju partneri Rafael Aranda, Carme Pigem i Ramon Vilalta već 30 godina uglavnom djeluje u Kataloniji i nešto manje u Francuskoj i Belgiji, no njihov uticaj je zaista globalan. Za njih je projektovanje zajednički proces: „Jedan nacrta liniju, a drugi je nastavi,“ kaže Pigem. Njihove projekte ističe materijalnost i vještina - pažljivo korištenje boje i transparentnosti (svjetla) definiše opus radova od javnih objekata do individualnih stambenih objekata, obdaništa i vinarije. Arhitekti firme RCR Arquitectes su Katalonci, izvorno iz mjesta Olot u Đironi. Zajedno su diplomirali na ETSAV – Školi arhitekture u Valles - u (Escola Tècnica Superior d’Arquitectura del

Vallès) 1987. godine. U to vrijeme se Španija još uvijek oporavljala od ekonomske i političke turbulencije nakon Frankove smrti 1975. godine. Jedan od njihovih profesora im je rekao „Ako želite biti dobar arhitekta, morate odbiti prvi projekat koji će vam zaraditi mnogo novca,” sjeća se Pigem. Nakon diplomiranja vratili su se u Olot, odupirući se ideji o osnivanju firme u velikom gradu. Vilalta i Pigem su se vjenčali, a 1988. godine su osnovali svoju firmu - Rafael Carme Ramon Arquitectes. Arhitekte su prihvatili savjet profesora i hrabro odbili prvi potencijalni projekat. Umjesto toga su se posvetili jednom „domaćem“ konkursu za svjetionik na Kanarskim ostrvima. Stavili su u pitanje ideju o arhetipskom tornju i predložili konzolnu konstrukciju koja bi „sjedila” na rubu litice kao uljana lampa. Prijedlog je dobio prvu nagradu i donio firmi internacionalno priznanje, bez obzira na to što nikada nije izgrađen. Ovaj vid rigoroznog ispitivanja suštine projekta je oblikovao njihov dalji rad.

Od značajnijih projekata katalonskog biroa svakako treba istaći atletski klub i vježbalište Tossol Basil, Bell-lloc vinariju, paviljone Les Cols u Đironi, kao i mnoge druge građevine i javne prostore poput otvorenog pozorišta La Lira. Jedna od odlika nihovog rada je uspostavljanje odnosa otvorenih i zatvorenih prostora, velika raznovrsnost u obimu i tipovima projekata (od stadiona do enterijera restorana) kao i poetičnost i prepoznatljivost koju postižu korišćenjem materijala. Atletska staza predstavlja čin trčanja u sred prirode u duhu prvih Olimpij-

Atletska staza predstavlja čin trčanja u sred prirode u duhu prvih Olimpijskih igara u Grčkoj. Lokacija nazvana Tossols-Basil koja je namjenjena za rekreaciju je smještena na ivici grada i parka prirode uz rijeku.

Bell-lloc vinarija je „promenada“ u podzemni svijet vina, koja vodi od pristupnog puta kroz šumu, povezujući objekte. Njen enterijer pruža odmor, hladovinu i „težinu zemlje“. skih igara u Grčkoj. Lokacija nazvana Tossols-Basil koja je namijenjena za rekreaciju je smještena na ivici grada i parka prirode uz rijeku. Planiranje sportskih objekata u okviru kompleksa nametnulo je arhitektama dilemu da li da se ukloni veliki broj hrastova ili da podlegnu pritisku zaštitnika životne sredine koji nijesu željeli nikakve promjene. Rješenje je bilo da se atletska staza smjesti na šumskom proplanku koji je prethodno korišćen kao obradivo

zemljište. Priroda i sport su se tako ujedinili, dok se trkači smjenjuju. Projekat naglašava ljepotu prirode i čuva postojeću vegetaciju kao filter koji se mijenja sa godišnjim dobima. Sjedenje za posmatrače je organizovano u vidu malih terasa ili nasipa između proplanaka, uz maksimalno prilagođavanje postojećoj topografiji. Reflektori su postali prepoznatljivo obilježje okruženja. Nakon izgradnje trake 2001. godine dodati su i drugi sadržaji – fudbalski

teren i otvoreni paviljon za svlačionice koji su RCR nazvali 2x1 paviljon. Ova struktura koja ima ulogu kapije kompleksa ima tanku krovnu ploču oslonjenu na dva zidna platna dozvoljavajući tako otvaranje vizura. Bell-lloc vinarija je „promenada“ u podzemni svijet vina, koja vodi od pristupnog puta kroz šumu, povezujući objekte. Njen enterijer pruža odmor, hladovinu i „težinu zemlje“. U sobi za degustaciju vina vlada ambijent kiše i vazduha i kao iznenađenje u jednom dijelu prostorije pojavljuje se manji auditorijum. Ideja o tome da se objekat vinarije za privatnu proizvodnju i konzumaciju vina smjesti ispod nivoa zemlje je potekla iz same lokacije objekta –

U smislu konstrukcije, oblik objekta „Els Colors“ obdaništa je tretiran kroz jukstapoziciju i superpoziciju jednostavnih oblika. podnožje lokalnog planinskog masiva. U ovom okruženju smješteni su najrazličitiji tipovi građevina, uključujući i kapelu na početku padine. Depandansi uz vinariju su projektovani tako da su povezani putem, a oni sami utopljeni, razvučeni i ukopani ispod vinograda. Taj put je krivudav, kako u osnovi, tako i u presjeku, čime i sam postaje objekat za sebe. Inercija ovog podzemnog okruženja je iskorišćena u smislu smanjenja potrošnje energije, čija je singularna

percepcija rezultat prostorne geometrije i upotrijebljenih materijala – čelika i kamena, koji posjetioca okružuju u podzemnom svijetu, hladnom, izolovanom, gdje može osjetiti i okusiti različit tempo. U smislu konstrukcije, oblik objekta „Els Colors“ obdaništa je tretiran kroz jukstapoziciju i superpoziciju jednostavnih oblika. Lakoća u kompoziciji je izražena u jednakim veličinama svih djelova, kao i u identifikaciji svakog dijela pojedinačno kroz različite boje.

Prostorna percepcija kod djece je drugačija, njigova tačka gledišta je izrazito niža nego kod odrasle osobe, i dijete drugačije percipira perspektivu što proširuje relativnu dimenziju prostora. Ovladati orjentacijom i lokacijom u uzrastu do 3 godine je veoma bitno za samostalnost djeteta i njegovu sigurnost. Otvorenost i fluidnost upotrijebljenih materijala doprinosi osjećaju povezanosti nasuprot okretanju sebi. Konstrukcija objekta se sastoji iz armirano-betonskog horizontalnog kostura koji čine grede i ploče i metalne vertikalne konstrukcije fasade. Fasada je obložena laminiranim staklom i neprozirnim aluminijumskim vratima ka dvorištu. Tokom skoro trideset godina aktivnog bavljenja arhitekturom RCR Arquitectes su uglavnom radili u rodnoj Kataloniji. Većinu svojih karijera su proveli razvijajući projekte sa značaj17

U parku prirode Piedra Tosca vulkanske zone Garroxta u Les Preses – u, u blizinu Olot – a, nalazi se jedno veoma posebno mjesto – „more kamenja“. nim lokalnim fokusom i uticajem, a najviše njihovih projekata je u Evropi, tj. pretežno na Iberijskom poluostrvu i rodnoj Španiji. Njihov rad je možda nepoznat arhitektima van Evrope, ali su zahvaljujući pažljivom odnosu prema kontekstu i materijalima RCR Arquitectes razvili nevjerovatnu sposobnost predstavljanja singularnog kao univerzalnog. „Za nas, arhitektura nije uređaj koji možete koristiti, već nešto što podstiče emocije,” rekla je Pigem. Oni traže vezu između vanjskog i unutrašnjeg, čiji je rezultat arhitektura koja je emotivna i eksperimentalna. Stvaraju univerzalni identitet korištenjem materijala poput recikliranog čelika i plastike. U parku prirode Piedra Tosca vulkanske zone Garroxta u Les Preses – u, u blizinu Olot – a, nalazi se jedno veoma posebno mjesto – „more kamenja“. Ovo mjesto nastalo je dijelom bazaltnim spiranjem sa Croscat vulkana, a dijelom napornim radom čovjeka kroz konstantnu borbu da kultiviše malo parče zemlje – ravnanjem, čišćenjem i skupljanjem kamenja i šljunka različite granulacije formirajući široke zidove sa stazama između njih. Njegova morfološka i taktilna grubost plijeni pažnjom. Projekat nastoji da naglasi jedinstvenost ovog predjela i da izazove faktor iznenađenja u njegovom otkrivanju. Uski metalni paneli koji čine isprekidanu liniju uvode posjetioca u prostor parka. Izlomljena forma ovih „čeličnih“ linija u kontrastu je sa oblim masama kamenja. „Uvijek smo nastojali bježati od pomodnosti kao i od stvaranja arhitekture smještene u tačno određeni trenutak”, rekao je Ramon Vilalta u razgovoru za el Pais prošle godine. „Vjerujemo da je arhitektura konstrukcija i da konstrukcija mora biti dobro napravljena. Tako će trajati”. Njihovi projekti jako su precizni, a priča se da svoje klijente obavezuju ugovorom da nikad neće mijenjati

njihove građevine, dok sami priznaju da ponekad idu do ekstrema i da sami dizajniraju namještaj, jer ih na tržištu ništa ne zadovoljava. Istoričar arhitekture William JR Curtis, koji je i autor njihove monografije, tvrdi da su među najboljima na svijetu danas, da izbjegavaju ekscese i međunarodni „star sistem” koji od arhitekata proizvodi tzv. ikone. Njihov rad evocira arhitekturu Mies van der Rohe - a, skulpture Richard Serra - a, i kreće se od katalonskog modernizma do japanskih zen vrtova. Kompleks Rural House je nastao kao potreba da se parovima koji žele balans između prirode, samostalnosti i zajedničkog življenja obezbjedi veliki dom. Lokacija je smještena između dva polja, između dva pogleda – na crkvu u romaničkom stilu i pogledu na Pirineje, između dva aspekta, dva nivoa – na ivici nasipa. Kuće su projektovane tako da naglašavaju ljepote pejzaža, a funkcionalni raspored prostorija je nalik na pukotine koje formira voda u svom toku niz padinu u potrazi za transferzalnim tokom, uzdižući se u protočan prostor kuhinje, dnevne sobe i spavaćih soba sa dvorištima. Uzdužni presjek pokazuje da je objekat smješten na 1.5 m ispod nivoa okolnog tla, dok na nekim mjestima ta razlika ide i do 3 metra u zavisnosti od pri-

Kompleks Rural House je nastao kao potreba da se parovima koji žele balans između prirode, samostalnosti i zajedničkog življenja obezbijedi veliki dom. vatnosti prostorija i njihove namjene. Glavni ulazi su organizovani sa donjeg nivoa objekata. Objekat Sant Antoni - Joan Oliver biblioteke je dobio ime u čast dramaturga i pjesnika Joan Oliver – a i izgrađen je kao prvonagrađeno rješenje konkursa kog je 2005. godine osvojio RCR Arquitectes. Prvi konkurs je raspisan upravo za projekat administrativnog objekta. Kada su prostorni i društveni zahtjevi uobličeni, žiri se složio da bi za lokaciju i okruženje bilo pogodnije da se sagradi centar koji obuhvata biblioteku i starački dom. Težnja arhitekata je bila da unesu dinamiku u zadato okruženje i otvore unutrašnje dvorište za javnu upotrebu, kao i da sagrade biblioteku. Staklom okružena glavna čitaonica je projektovana na prvom spratu i smještena između dva krila biblioteke, tako da je svjetlost obasjava sa obje strane, formirajući ulaz u javni prostor. Ovo dvorište sa svojom vegetacijom, zemljanim popločanjem, prostorima za sjedenje, igru, itd se može posma-

trati i kao nastavak čitaonice. Starački dom se proteže duž jedne strane unutrašnjeg dvorišta i predstavlja element socijalne kohezije koja naglašava odnos djece koja se igraju nasuprot starim ljudima koji dolaze i odlaze. Cor-ten ili jednostavno reciklirani, zarđali čelik, je materijal kog RCR Arquitectes koriste u velikom broju svojih objekata, uključujući Bell-Lloc vinariju, muzej Soulages i pozorište La Lira. Njihova vjernost materijalu je povezana sa njihovom vezom da svojim projektima ukažu na prolaznost vremena. The Soulages Museum u Rodezu je završen 2014. godine u saradnji RCR Arquitectes sa Trégouët – om. Muzej je projektovan da udomi djela francuskog slikara Pierre Soulages – a, koji je rođen u ovom gradiću 1919. godine, a

Objekat Sant Antoni - Joan Oliver biblioteke je dobio ime u čast dramaturga i pjesnika Joan Oliver – a i izgrađen je kao prvonagrađeno rješenje konkursa kog je 2005. godine osvojio RCR Arquitectes.

koji danas ima 97 godina. „Projektovati muzej za Soulages – a, francuskog slikara svjetlosti, koji nas tako dugo i još uvijek inspiriše bilo je ispunjenje sna,“ složan je trio RCR Arquitectes. „U njegovom rodnom gradu Soulages se prikazuje onakav kakav je : njegov pristup, njegov stav i angažovanost.“ Muzej, takođe, organizuje izložbe drugih savremenih umjetnika, koje se prikazuju uporedo sa Soulages – ovom kolekcijom unutar čeličnih „kutija“ koje se blago nadvijaju iznad okolnog terena u padu. Mase objekta variraju u sve tri dimenzije – visini, širini i dubini, čime obrazu-

ju neujednačen profil, dok su galerije povezane koridorima i mostovima koji formiraju rutu kroz muzej. Djelovi enterijera su inspirisani Soulages – ovim slikama, odnosno igrom svjetlosti i sjenke. Smješten u gradskom parku, objekat pruža pogled na srednjovjekovne građevine i planine u pozadini. „Muzej i okruženje nadopunjuju jedan drugog, postajući jedno, baš kao što je slučaj sa slikarom i njegovim djelom.“ Soulages muzej je osvojio nagradu u kategoriji „Muzeji“ 2016 A+Awards, u organizaciji Architizer – a, a ova nagrada promoviše i slavi najbolje godišnje projekte. Pritzker nagrada u posljednje vrijeme primjetno se dodjeljuje arhitektima sa jasnim socijalnim programom, kao na primjer prošlogodišnjem dobitniku Araveni. „Sve više ljudi se boji da ćemo izgubiti lokalne vrijednosti, umjetnosti i običaje zbog internacionalnog uticaja,” izjavio je žiri Pritzker nagrade. RCR arhitekti smatraju da je njihov doprinos društvu malo više apstraktan: „Mi smatramo da je socijalni aspekt našeg rada osjećaj kvaliteta za svakog.” Godine 2013. je firma osnovala RCR BUNKA fondaciju, koja organizuje arhitektonske radionice i javna predavanja u Olotu. „Nekad se arhitekturom

smatraju samo znamenitosti,” kaže Pigem. „Htjeli smo stvoriti ovu fondaciju kako bismo pomogli društvu da shvati vrijednosti arhitekture.” Svi iz biroa smatraju da je Prizker nagrada idealna platforma za podržavanje ciljeva i biroa i fondacije. „Jako smo počastvovani i srećni, ali se, takođe, osjećamo kao da nosimo veliku odgovornost,” kaže Pigem o pobjedi. Ramon Vilalta je naglasio da oni zbog „izolovanosti” nijesu bili pod uticajem profesionalnih problema, kao što su ljubomora i sujeta. „Nijesmo trošili vrijeme na kriticizam. Kada nijeste fokusirani, ne možete biti detaljni.” Činjenicu da su oni bili fokusirani potvrđuju brojne izložbe i nagrade. Izlagali su na „III Salon International de l’Architecture” u Parizu 1990. godine, te više puta na „Venice Biennale of Architecture” (2000., 2002., 2006., 2008., 2012., 2014., 2016.). Dobili su Nacionalnu nagradu za kulturu u arhitekturi od Katalonske vlade (2005.), te francusku nagradu „Chevalier de l’Ordre des Arts et des Lettres” 2008. i 2014. godine. Imenovani su počasnim kolegama Američkog Instituta Arhitekture (AIA) 2010. godine i dobili internacionalni „fellowship” Kraljevskog Instituta Britanskih Arhitekata (Royal Institute of British Architects (RIBA)) dvije godine poslije. Godine 2015. im je dodijeljena zlatna medalja Francuske Akademije Arhitekture (Académie d’Architecture). RCR Arhquitectes su proveli cijelu karijeru fokusirajući se na arhitekturu sa „velikim intenzitetom”. Na pitanje „Šta Vam ova nagrada može pružiti?” odgovorili su: „Voljeli bismo biti u mogućnosti da radimo manje projekata, ali sa više intenziteta.”

The Soulages Museum u Rodezu je završen 2014. godine u saradnji RCR Arquitectes sa Trégouët – om. Muzej je projektovan da udomi djela francuskog slikara Pierre Soulages – a, koji je rođen u ovom gradiću 1919. godine, a koji danas ima 97 godina.

INTERVJU • AMIR VUK, dipl.ing.arh. izvršni direktor, Studio Zec

ISTRAJNOST i RADOST STVARANJA Foto: Almin Zrno

• Vaš stil je karakterističan i

prepoznatljiv, šta Vas je formiralo u arhitektu koji ste danas? Mi stvaramo prema karakteru kakvi smo. Neko teži da je decentan, neko ozbiljan, neko je arogantan pa mu je i arhitektura takva, a drugi se opet trudi biti simpatičan. Pravilo je da se od sebe ne može pobjeći. Završio sam školovanje još davne osamdesete, u eri kolektivizma, velikih projektantskih firmi, u potpuno drugom okruženju za arhitektu. I tada su tatini i mamini sinovi lakše nalazili posao u ogromnim firmama ili je tata čuvao mjesto na fakultetu, tako da sam ja krenuo svojim putem i evo jezdim nekih trideset i sedam godina. Da li bih ponovo, pitanje je, ja kažem vazda. Za formiranje karakterističnog izraza neophodna je ISTRAJNOST i RADOST STVARANJA. Ko dođe do svog izraza, svog manira u radu, taj se i ostvario kao arhitekta. Odavno predlažem da se u našoj profesiji uvede nešto kao u šahu, tako bi počinjali od majstorskog kandidata, majstora, internacinalnog majstora, do velemajstora. Vremenom, kod arhitekte koji je istrajni monah ove “religije- profesije”, oko njega osjetiš auru posvećenosti. Svet je ovaj naš posao. STVARAOC, kako nas nekad tituliraju je pojam koji

u sebi nosi riječ TVAR. Arhitekta jeste medij između nadnaravnog, platonskog svijeta ideja i prizemnog, materijalnog, ovovremenog. Arhitekta je šamanjedini koji je u stanju natprirodne sile spustiti i tumačiti ostatku plemena. Savjet za mlade arhitekte - nikad mogućnosti za prezentaciju nijesu bile veće nego danas. Počinjao sam na mrvicama, tada je sve bilo plod dogovorene ekonomije, radio sam enterijere i bavio se sa manjim, dostupnim projektima sa kolegom Mirkom Marićem. Bolje reći igrali smo se sa prostorom. Tada smo dobili prestižnu republičku Borbinu nagradu za arhitekturu za objekat od 28 m2, postali smo gerila tada vladajuće arhitektonske paradigme. To je bilo vrijeme oskudice materijala, vrijeme limita, ali i velike inspiracije. Obožavam improvizaciju, jer to je supstanca našeg djelovanjaigra koja budi dijete u tebi, a znamo da je to najiskreniji odnos prema svijetu. Zato ne volim što danas arhitekti svoja predavanja počinju sa prikazima nekih „nazovi istraživanja”- čuveno „research”, kao da se sakrivaju iza pojma naučnika, koji je opet sveštenik ovog doba. Kod ove profesije više trebamo buditi u sebi radost stvaranja kroz igru, a svakako će to regulativa i ono što prethodi svesti u realno. MAŠTA JE

ISPRED ZNANJA -rekao je A. Einstein. Pogledajte danas Fujimorijeve projekte i vidjećete i osjetiti naivnost.

• Nedavno ste imali izložbu skica u Sarajevu, to je bio interesantan način da prikažete proces rada na projektu? Prvu skicu je napravila zvijezda na nebu- neko od pjesnika je to tako vidio. Skica je kvantni skok iz tog spominjanog platonskog u realitet materijalnog. Ona je zametak, sjeme koje ima i nosi informaciju: recimo od korijena do krošnje i ploda nekog drveta. Sve to nosi klica- ono maleno sjeme. To je skica. Ona je radost cijelog tijela, jer i ruka ima svoju svijest. Arhitektura jeste doživljaj tijela- haptičan, a ne samo vizualni- retinalni događaj. U iskustvu i nauku tijela je i razlika između skulpture i arhitekture. Skica je bliža svijetu intuitivnog. Ona kao da dolazi iz davnih i zaboravljenih predjela nesvjesnog. Otud ono zadovoljstvo, ono milo strujanje koje nastaje pri svakom stvaranju, jer to je dotok ili protok do nesvjesnog. Bijeli papir se predao mašti. Zato problemi nijesu na papiru nego u glavi. Ti prvi potezi zavise i o karakteru olovke, pera, kista. Skica nosi karakter stvaraoca i arhitekture. Skica Kengo

Foto: Vladimir PopoviÄ&#x2021;

Idealno vrijeme za mlade, za njihovu promidžbu- što bi rekli hrvati. Današnje opcije animacija - nove realnosti i galopirajuće novine otvaraju toliko mogućnosti i varijanti. Treba osluškivati budućnost. Biroi će uskoro imati holograme, 3D printer se odomaćio (a ja i dalje nosam olovke), onda “nova vizualizacija” daje nam u ruke snažne alate.

Hotel Pino Nature, Trebević, B&H, 2016. (foto: Damir Dautbegović)

magije kad ljudi vide kako se iz bijelog papira pomalja svijet. Danas živimo u odgođenom vremenu, niko ne daje odgovor sad i odmah nego je odgovorposlao sam ti ili poslaću ti! Ja volim djelovati urgentno- to me život naučio. Sa skicom otvaram svijet nesvjesnog, kolektivnog i kod majstora kojem objašnjavam šta pravimo kao i investitoru kojem to pravimo. Zato mladi njegujte skicu - ona prethodi kompjuteru. Normalno danas postoji niz opcija, kao što je Surface tablet od Microsofta. Kume kao da će nestati, kao i njegova arhitektura. Tanka linija, a kontinuirana od Alvara Size je karakter Portugala u njemu, tih bijelih linija u ambijentu. Pogledajte akvarelne skice Stevena Holla. U daljoj materijalizaciji, Holl insistira na karakteru zida kao na skici. Moja izložba nam je rekla da moramo napraviti veću, ali je obradovala publiku, jer je nosila u sebi sve. Bila je to kombinacija skica i slika izvedenog sa po kojim citatom. Radost za oči, provokacija za um. Treba to nadgraditi jednom velikom izložbom atmosfera, jer naš opus je u tom pravcu. Ja ne projektujem, ja gradim atmosferu. Skica je alat bez kojeg niti počinjem niti završavam objekte. Zato je sa mnom uvijek niz olovaka i bojica. Ima tu malo 24

magla naseli u dolini, a ti se za desetak minuta nađeš iznad tog “mora“. Rat je učinio da se godinama nije išlo na Trebević, jer trebalo je vrijeme da se deminira taj prostor- koji je nažalost i danas podijeljen. Trebević nije bio nikad izgrađen. Njegova nadmorska visina je 1000m sa vrhom od 1.500m i to je plato spasa i regeneracije za Sarajlije. Malo je gradova na Balkanu

• Hotel “Pino Nature” je, sa pravom, zadobio veliku pažnju. Koji su bili izazovi sa kojima ste se borili na ovom projektu?

Trebević je planina-park u gradu. Sarajevo je pod Trebevićem, dalje se ono longitudinalno prostire prema Ilidži. Taj brak planine i grada je „kod” za razumijevanje karaktera grada. U SARAJEVU SE SVE SLIJEVA- SPUŠTA DO MILJACKE. Zato je bio neponovljiv izlazak žičarom iz grada - tačnije iz Čaršije. Još veći događaj za nas djecu je bilo spuštanje danas nostalgičnim gondoloma u grad - imao si osjećaj kao da ćeš nekom uletjeti u stan. Izlazak na Trebević je bila neophodnost našeg života, naročito zimi kad se Hotel Colors Inn, Sarajevo, B&H, 2013. (foto: Anida Krečo)

Hotel Termag, Jahorina, B&H, 2012. (foto: Anida Krečo)

su provokacija i za one koji su unutar sobe, jer izlaskom u te trougle-piramide kao da izlazite iz zagrljaja kuće. To su meditativni momenti u atmosferi soba u kojima ljudi rado borave. Izazov, odnosno pozitivna provokacija je sigurno bila tu masu staviti u okvire gledljivog. Mi nemamo u memoriji tako velike kuće na planini. Obično je to katun-koliba u razmjeri 1:3, gdje je prvo baza načinjena od zidova od brvna nad kamenim postamentom, a iznad strmi, šindrom pokriveni krov, tri puta veći od baze. Ta TRIJADA (baza– tijelo- glava) je kozmologija svake kuće tako i ovog hotela. Velika pomoć nam je bilo iskustvo nadogradnje i redizajn hotela Termag na Jahorini. Sve to je uslovilo ovaj jedinstveni objekat.

Hotel Navis, Orašje, B&H, 2016 Foto: Anida Krečo

• Često ste u Crnoj Gori, kakvi su

gdje se taksijem za par eura nađete u nedirnutoj prirodi. Taksi i nedirnuta priroda zvuči malo kontradiktorno, ali u okolini Sarajeva imate niz takvih senzacija gdje urbano postaje netaknuta priroda. Hotel Pino je nikao na temeljima starog hotela Prvi šumar i to je bio prvi limit uslovljen od opštinskih vlasti- birokratije. Sigurno da je lokacija bila inspirativna, jer u toj udolini borovi

i jele dostižu visine šestospratnica, što nas je i navelo da napravimo vertikalu visine pet spratova- apartmana koji asociraju na lovačke čeke i to je memorija na vertikalu velikog dimnjaka starog hotela koji je tu kompoziciju držao u geštaltnoj relaciji sa okolinom. Konture i šiljati krovovi su odgovor na kontekst šume u kojoj je to smješteno. Ti igličasti prodori u silueti krova

Vaši utisci kada je u pitanju današnja arhitektura u našoj zemlji? Kažu da se u šahu sa strane bolje vidi. Nisi unutra - pa si objektivniji. Arhitektura Crne Gore je u dobroj mijeni od pozitivne i razumljive u Podgorici, do svima upitne u Budvi. Preobražaj Podgorice je pozitivnija priča u regionu. Dolazim i svjedočim, jer sjećam se kad je jedini objekat preko Morače bico caffe Maša. Sad je to respektabilan ulaz u grad. Obično je ulaz u grad degradiran. Danas ulazi u grad sa predgrađima izgledaju kao da vas neko kroz ostavu ili toalet uvodi u dnevni boravak, rekao je majstor-profesor Bogdan Bogdanović. To je Podgorica izbjegla. Postavljen je dobar smjer. Sigurno da se može bolje, ali mi moramo biti svjesni u kojem vremenu ovo nastaje. Budva je primjer za to. Monte Karlo je u neboderima i sa drugom klijentelom. Nije to neki grad primamljive siluete. Moć i pohlepadvije rječi koje su najviše uticale na

Današnji investitori samo nađu sliku na pinterestu i kažu hoću ovo. Tvoj zadatak je da ga obrazuješ, edukuješ dok se boriš za integritet struke koja je digitalizacijom napadnuta, jer mi smo danas zatrpani slikama. U sliku ne možeš sjesti. Vizija je u ovom elektronskom baroku i previše. 25

Hotel Park, Bijela, Crna Gora, 2016. (foto: Damir Dautbegović)

Kako se boriti protiv toga, a Konture i šiljati krovovi su odgo- buduće. ne upasti u utopijsko razmišljanje. vor na kontekst šume u kojoj je Na utopiji smo školovani i ona je neophodna za svako startno razmito smješteno. Ti igličasti prodori šljanje, ali mudrost je znati dimenziju u silueti krova su provokacija i vremena. Nigdje više prostora za kreativnost nego u politici. Dajte vlast za one koji su unutar sobe, jer imaginaciji- rekao je Pol Virilo i taj izlaskom u te trougle-piramide veliki mislilac, arhitekta je u pravu. kao da izlazite iz zagrljaja kuće. To Sva ova naša politika, ova sila bila bi prihvatljivija da se bolje obuče - da su meditativni momenti u atmosstvara prihvatljivije okruženje. Javnost feri soba u kojima ljudi rado i edukacija su važni. Zato je vaš časopis od važnosti za mentalno stanje regije. borave. Izazov, odnosno pozitivna provokacija je sigurno bila tu • Šta je suština dobrog dizajna? masu staviti u okvire gledljivog. arhitekturu. Ovo vrijeme oslobođenog neoliberalnog kapitala u ovim vazalnim državicama kakve su naše, ostavlja trag. Spekulativno vrijeme troši prostor ne misleći ni o prošlom niti brine za

Restoran Kibe Mahala, Sarajevo, B&H, 2012. (foto: Anida Krečo) 26

Trenutno čitam knjigu od Don Normana “The design of everyday things” Zanimljiv pogled sa kojim se slažem. Slično je profesoru Papaneku. DOBAR DIZAJN JE NEVIDLJIV - on je toliko logičan, ako je arhitektura onda je nova

potencija prostora, ako je primjenjeni dizajn onda je nastavak našeg tijela ili neke njegove funkcije. Ako na vratima moraš stavljati oznake PULL i PUSH - znaj da nešto dizajnu vrata nedostaje. Kod šoljice za kafu jasno postoji mjesto gdje se ona hvata ili se sva forma šoljice podredi ergonometriji ruke- kao što je fildžan. Svi znamo Starkov stalak za cjeđenje limuna, dizajnerska ikona. Ali pogledajte stari, koji ima u dnu prostor za zadržavanje košpica i mesa limuna tako da možeš praviti kombinacije. Danas smo izloženi teroru od dizajna. Kada uđete u hotelsku sobu treba vam kurs informatike da bi upalili svjetlo. Jedna stara dječija emisija počinje sa igrom, “sami sebe zaplićemo, sami sebe otplićemo”. Problem je, uvijek ponavljam, u glavi.

• Da li Vam se čini da je danas u arhitekturi zbog inve-

Hotel Pino Nature, Trebević, B&H, 2016. (foto: Damir Dautbegović)

stitora nestalo vizije? Nema enciklopedija o investitorima - pokroviteljima. Volim čitati tu vrstu istorijske građe, jer onda znaš da je arhitektura izvedenica tog stanja. Ne bi u renesansi zapadni svijet progledao da nije bilo ljudi kao što je bio Lorenzo Medići. Naglo bogaćenje, početak bankarstva i špekulacija proizvelo je onaj prevrat u umjetnosti. Pogledajte Botičelijevo Rađanje Venere. Većina današnjih zemalja bi zabranila izlaganje tog djela, a ovo djelo je nastalo pored tada krute crkve. Ispod svakog spomenika kulture, slojevi su varvarizma - pisao je W. Benjamin. Treba pročitati i pisma Mikelanđela papi i vidjeti da su problemi isti. I on moli papu da se ne miješa, moli za pare i bori se za integritet. Današnji investitori samo nađu sliku na pinterestu i kažu hoću ovo. Tvoj zadatak je da ga obrazuješ, edukuješ dok se boriš za integritet struke koja je digitalizacijom napadnuta, jer mi smo danas zatrpani slikama. U sliku ne možeš sjesti. Vizija je u ovom elektronskom baroku i previše. Pogledajte Dubai - to je reklama grad, koji utiče i na naše okruženje. Kao što reklama nije realna, tako ni Dubai nije grad, nego zabavni park za odrasle, a ispod je prikriveno robovlasništvo

i izrabljivanje ljudi. To je grad devijacija u našoj ljudskoj vrsti. U Perastu ima više arhitekture nego u Dubaiu.

• Kako se Vi kao arhitekta mi-

rite s radom po narudžbi i na koji način Vi radite sa klijentima, kako postižete kompromis? Charles Jencks je definisao odnos klijent - arhitekta. Napravio kategorije prema relacijama. Nekad radimo, a ne znamo ko je naručilac- veliki anonimni konkursi, nekad radimo, a ne znamo budućeg korisnika, kao što su mnoga stambena naselja. Ja radim u relaciji, jedan na jedan, tako mi je grah pao. Iscrpljujuća relacija, jer normalno da se sve reflektuje u krajnjem rezultatu. Frank Gehry je rekao da nije doživio da mu klijent preko puta ne uzme olovku i nešto ne predloži. Meni je to ljudski, jer odrediti stanište - biti arhitekta - je objašnjenje našeg bitka. ESTETIKA I ETIKA SU JEDNO- rekao je Ludwig Wittgenstein. Toga se držim, da budem pošten u arhitekturi, jer pravimo za ljude i oni su mjera. Zato u razgovoru uz skice, ali i bitne riječi dolaziš do nivoa nesvjesnog gdje se može razgovarati. Psihologija je alat naše profesije. Strahovi su nam svima isti. Niko osim ekstrema ne voli visine

i svi se osjećamo neugodno u liftu sa puno ljudi. PO ČEMU SMO SLIČNI PO TOME SE I RAZLIKUJEMO.

• Kako motivisati mlade, one koji

kao i svi mi, možemo slobodno reći, svjedoče destrukciji u prostoru?

Hotel Pino Nature, Trebević, B&H, 2016. (foto: Damir Dautbegović)

gospođu Savoje zato što je stavljala šarene jastuke po kauču, a ona njega tužila jer je vila Savoje curila na sve strane i rat je spriječio tu tužbu. Sada je opet vrijeme pokrovitelja i klijenata ili njihovih timova “bulterijera”. Zato VAŠA DUŽNOST JE DA IZAĐETE IZ OKVIRA UTOPIJSKOG ZAMIŠLJENOG ARHITEKTE I SPREMITE SE ZA BORBU U BUDUĆNOSTI. Mi smo školovani kao baletani, da lagano doskočimo, potrčimo kad treba, uvijek elegantno, a ustvari smo mi hokej igrači. Dobro obezbjeđeni od udara, nemilosrdni u borbi za pak. Moramo imati svoj proizvod jer sada smo usluga. Nije ni čudo što nas plaćaju po kvadratu- kao da smo itison. Keramičar više naplati od arhitekte. Imati proizvod znači izvesti neki enterijer, kuću, imati svoje stolice, lampe, baviti se produkcijom, a ne samo režiranjem.

• Poznato je da volite da čitate, da li biste predložili neke kao obavezno štivo za mlade arhitekte?

Pristup arhitekturi može se klasifikovati kao što je C. Jung napravio osnovnu

Restoran Koliba, Jahorina, B&H, 2002. (foto: Anida Krečo)

Hotel Delfin, Bijela, Crna Gora, 2014. (foto: Damir Dautbegović)

podjelu tipologije ljudi- introventne i ekstroventne. Neko kuću oblikuje spolja prema unutra, neko polazi iznutra ka vani. Ja cjenim ovu drugu opciju, istočnu, kao što je japanski slikar u slici, a ne perspektivno odaljen od nje. Zato predlažem knjige koje se bave fenomenolgijom prostora. URBANIZAM JE VELIKI ENTERIJER, A ENTERIJER JE MALI URBANIZAM. Stalno smo u prostoru i tijelo je nastavak tog prostora. Uzmite knjige Gastona Bachelarda - POETIKA PROSTORA, Juhani Pallasmaa - OČI KOŽE (EYES OF SKIN) and THINKING HAND (Misleće Ruke). Zatim knjige Merlo Pontija; Giangiorgio Pasqualotto - ESTETIKA PRAZNINE, ili jednu od poslednjih koju sam sa uživanjem pročitao ŠTA GLEDAŠ - izdavač Dereta autor Vil Gomperc. OČIMA DODIRUJEMO, RUKAMA MISLIMO-

rekao je Goethe i ja mislim da će u budućnosti biti sretni ljudi koji rade rukama, a ostali će zuriti u ekrane.

• Da li trenutno radite na nekim projektima u Crnoj Gori, s obzirom da imate i studio kod nas?

Pripremamo nešto novo. Trenutno završavamo neke adaptacije, u Budvi hotel Aleksandar i jedan simpatični enterijer preko puta Atlas centra u Podgorici. Pregovaramo i radujemo se novim, jer Crna Gora ide naprijed. Primjećujem da se parter Podgorice dobro mijenja, što odgovara vašem otvorenom mentalitetu i božanstvenoj klimi. JEDINO NA ŠTA MOGU BITI NOSTALGIČAN JE BUDUĆNOST- rekao je J. Nouvel. Ovo neka bude poruka za mlade i sve one koji uživaju u arhitekturi.

vezir

Novi simbol modernog življenja U samom srcu Podgorice, na obali rijeke Morače, u dijelu koji spaja najznačajnije gradske simbole, brdo Goricu, stari Vezirov i savremeni Milenijum most, smješten je novi simbol Glavnog grada VEZIR stambeno – poslovni objekat.

VEZIR je jedinstveni stambeno-poslovni objekat koji sadrži sve potrebno za vaš ugodniji i kvalitetniji život. Spoj prirode i savremene arhitekture, smješten u samom centru grada, pruža mir, udobnost i jednostavnost, ali vam ne uskraćuje prednosti urbanog življenja. Prisutnost starog u novom, modernom ambijentu omogućiće vam istovremeno udobno i ekskluzivno stanovanje u centru grada. Nije slučajno što je VG invest, investitor projekta, za lokaciju odabrao baš obalu rijeke Morače, na kojoj se u jedinstvenom prirodnom ambijentu vijekovima ukršta davna i novija istorija graditeljstva i arhitekture. Upravo kao takav, po svojoj lokaciji, strukturi i izgledu, VEZIR stambeno poslovni objekat predstavlja novi simbol modernog življenja.

Lokacija Smješten u prirodnom ambijentu, na ekskluzivnoj lokaciji, povezan sa glavnim saobraćajnicama, omogućava dostupnost i blizinu urbanim, kulturnim, poslovnim, sportskim sadržajima,... VEZIR stambeno – poslovni objekat je novi simbol udobnosti življenja i luksuznog stanovanja primjeren evropskim metropolama. Namijenjen je onima koji žele da imaju stanove i poslovne prostore koji ispunjavaju standarde vrhunskog i jedinstvenog koncepta življenja koji podrazumijeva: puno svijetla, čist vazduh, udobnost, prilaznu dostupnost, ali i blizinu vrtića, škole, Gimnazije, fakulteta, glavnih saobraćajnica,… Površina i sadržaj Objekat se prostire na površini od 11.412 m2. Sastoji se od 80 stanova

površine od 36 m2 do 158 m2, 8 poslovnih prostora na ukupnoj površini od oko 760m2 , kao i dobro organizovanog i prostranog podzemnog garažnog prostora koji ima 75 garažnih mjesta u jednom nivou. U dvorištu dijelu objekta se nalazi atrium sa park zonom i otvorenim pogledom na rijeku Moraču i brdo Goricu. 31

cijele godine. Posebnu luksuznost i specifičnost gradnje čine aliminijumske škure postavljene na teresama koje gledaju prema ulici, kao i na svim prozorima sa pogledom na dvorište. Svaki stambeni prostor u VEZIR objektu pažljivo je projektovan tako da ima dovoljnu količinu prirodne svijetlost i topline, neophodnu za relaksiraniji i udobniji način življenja.

Stambene jedinice Stambene jedinice VEZIR stambeno – poslovnog objekta su opremljene sa najkvalitetnijim materijalima u prirodnim tonovima. Pažljivo birane keramika vrhunskog kvaliteta i dizajna, sanitarije, podovi, boje zidnih površina, spoljašnja i unutrašnja bravarija su dio enterijera 32

svakog stana. Specifičnosti stambenog prostora ogledaju se u velikim zidnim otvorima dimenzija 2.2m x 2.2m u kojima su smješteni prozori sa nisko emisionim staklom koje ne propušta toplotu, već samo svijetlost. Zatim, arhitektonski uređenim i stilizovanim terasama na kojima se može boraviti tokom

Poslovni prostori Poslovni prostori u objektu su urađeni kao otvoreni prostor koji se iznutra može organizovati na način kako to odgovara korisniku. Cijela poslovna zona sastoji se od 8 jedinica sa pojedinačnom kvadraturom od oko 95m2. Ono što poslovne prostore u VEZIR objektu čini atraktivnim je njihova pristupačnost. Svaki poslovni prostor je pozicioniran tako da sa prednje strane objekta ima komunikaciju sa ulicom, dok je sa unutrašnje strane zgrade povezan sa dvorišnim dijelom gdje se nalazi atrium sa park zonom. Velike staklene površine poslovnih jedinica, sa nisko emisionim staklima, omogućavaju veći stepen prodiranja svjetlosti, što dodatno svaki poslovni prostor čini udobnijim za rad i za boravak.

VEZIR

stambeno – poslovni objekat

Dvorište sa atriumom i park zonom Oplemenjena postojeća zelena površina, zatravnjen prostor u krugu čitavog kompleksa, kao i pažljivo birane sadnice čine da VEZIR egzistira u potpuno prirodnom ambijentu u samom centru grada. Atrium i park zona sa otvorenim pogledom na rijeku Moraču i brdo Goricu čine da se, iako smješteni u urbanoj zoni grada, osjećate kao u oazi. Ova građevina projektovana je da bude

stabilna i sigurna armirano-betonska površina sa vrhunskom zvučnom i toplotnom izolacijom, obložena najkvalitetnijom termo - izolacionom fasadom i oblutcima karakterističnim za rijeku Moraču. Spoj prirode, istorije i savremene arhitekture, odlična saobraćajna povezanost, zatim moderan i luksuzan dizajn po uzoru na evropske metropole, čine VEZIR stambeno – poslovni objekat novim simbolom udobnog i modernog življenja.

Površina objekta: 11.412 m2 Sadržaji: . 80 stambenih jedinica kvadrature od 35 m2 do 158m2 . 8 poslovnih jedinica, pojedinačne kvadrature od oko 95m2 . 75 garažnih mjesta u podzemnoj garaži u jednom nivou Dodatni sadržaj: Atrium i park zona - uređena zelena površina sa dvorišne strane koja gleda na Goricu i rijeku Moraču i stepeništem koje vodi do plaže. Investitor: VG invest d.o.o. Podgorica Kontakt telefon: +382 67 333 833 E-mail: VGinvest.pg@gmail.com

Backwater / Platform 5 Architects

tradicionalna arhitektura i moderan enterijer 34

Napisala: Sandra Vahtel

Backwater kuća s čak tri strane okružena vodom i s odvojenim spremištem za brod smještena je u zavučenoj laguni udaljenoj dva i po sata vožnje od Londona. Uređena kao tri uvale ispod niza kosih krovova, koji podsjećaju na okolne brodske kolibe. Posebna po svom eksterijeru i položaju, kuća je zanimljiva i zbog svoje fasade u potpunosti prekrivene drvenim daskama od kedrovine čija se crvenkastosmeđa boja lijepo uklapa u okolno zelenilo.

Dizajnirajući novu kuću na prostoru na kojem je nekad bio bungalov, arhitekte su željele uljepšati okolinu, stvarajući stilizovani kontrapunkt tradicionalno dizajniranim kućama u komšiluku,

poštujući mirnu lokaciju. Glavni cilj je bila izgradnja jednostavnih, modernih prostorija za boravak u centru kuće, koje su orijentisane da imaju koristi od pogleda okoline. U

Londonski studio želio je da stvori kuću koja poštuje okruženje i da je u skladu sa močvarnim predjelom.

početku kuća je bila dizajnirana za programskog direktora studija 5 Architects i njegovu porodicu da bi se ona sada iznajmljivala. Gledajući spoljni izgled, krov i zidovi sa strane su presvučeni u drvene crne ploče kako bi izrazile formu apstraktnog savijenog aviona. Na prednjim i bočnim stranama ploče su ostavljene u prvobitnom obliku kako bi se suprostavljale vremenu i stvarale toplu tektsturu izgleda. Unutrašnjost kuće ispunjava već s ulaza, s crno-bijelim hodnikom kojim dominira veliko spiralno stepenište koje vodi na sprat. Glavni prostor u unutrašnjosti od svijetlog drveta odvojen je pomoću velikih kliznih drvenih vrata. U samom središtu kuće nalaze se velika kuhinja i trpezarija s ugrađenom klupom koja se proteže uz zid gotovo cijelom njegovom dužinom. Dugačak drveni sto okružen je Eames stolicama boje pijeska, a iznad stola spuštaju se tri jednaka lustera koja osvjetljavaju prostor. Cijeli zid uz trpezariju rastvoren je staklenim površinama, pa se tako osim prozora tu nalaze i staklena vrata koja vode na terasu. Staklena stijena omogućava pogled na jezero i uživanje u obrocima i prirodi. Kuhinja se sastoji od crnih kuhinjskih elemenata i odvojenog kuhinjskog dijela s otvorenim policama. Između kuhinjskih elemenata nalazi se prozor koji omogućuva pogled na drugu stranu kuće. Pored trpezarije i kuhinje nalazi se dvostruko viši prostor dnevnog boravka s cijelim jednim zidom od stakla.

Dnevni boravak ima dva odvojena prostora, opuštajući dio s kaučem usmjerenim prema čeličnom kaminu i zavučenu biblioteku koja se nalazi iza kamina. Uz biblioteku se nalazi dnevni ležaj za opuštanje i radni sto. Na suprotnoj strani kuće nalaze se dvije spavaće sobe koje gledaju na jezero. Čak i kupatilo ima pogled na okolinu, što predstavlja dobrodošao detalj boje u inače jednostavno uređenom bijelosivom prostoru. Spiralne stepenice uz

Prirodni tonovi i teksture materijala koji su korišćeni kroz kuću stvaraju toplu i primamljivu atmosferu, prigodnu za porodičnu kuću, a i vikendicu za iznajmljivanje tokom praznika. 37 37

Backwater kuća nalazi se među 8 nominovanih kuća u Norfolku za regionalnu nagradu u Kraljevskom institutu za britanske arhitekte.

ulaz vode na sprat gdje se nalaze dodatna radna soba, treća spavaća soba i kupatilo. Pri vrhu stepeništa nalazi se četvrta i najmanja spavaća soba. Backwater se može iznajmiti za odmor, a u njoj se udobno može smjestiti i do osam ljudi. Smještena na poluostrvu, gradnja kuće nije bila jednostavan zadatak, međutim dizajniranje kuće od lakih elemenata doprinijelo je jednostavnost transporta u kombiju. Napraviti pristup blizu ivice vode bio je izazov, a s obzirom na to da je područje podležno poplavama, prizemlje kuće moralo jej da se podigne kako bi moglo da se suprotsavi nivoima vode. Pošto je kuća bila izgrađena na vrhu nestabilnih materijala, temelji kuće bili su naslagani u 10 m krečnjačkih kamenih slojeva. Ograničena upotreba betona i smanjeno vrijeme na prostoru doprinijelo je formiranju skice, omogućavajući rano stvaranje suve gradnje palube. Sama kuća je uramljena drvetom sa nekolicinom čeličnih greda, koje pružaju podršku oko velikih staklenih otvora.

Platform 5 Architects

Platform 5 Architects, londonksi studio, osnovan je 2006. godine. Dobitnik je velikog broja nagrada, a predvode je Patrick Michell i Peter Allen koji imaju iskustva u radu na projektima stambene, komercijalne, edukativne i kulturne sfere. Časopis Wallpaper uvrstio je Platformu 5 Architect u 30 svjetski najboljih mladih praksi, a takođe su bili i nominovani za Mladog Arhitektu godine, 2008. godine. Nedavno, njihov projekat Facet House nagrađen je za najbolji dizajn enterijera. Rade u bliskoj saradnji sa klijentima kako bi razvili koncept inovativnog i efikasnog dizajna koji korespondira njihovom fizičkom i kulturnom kontekstu. Arhitekte teže da kreiraju elegantan dizajn sa konceptualnom jasnoćom. Njihov proces dizajniranja koristi tradicionalne tehnike i ponuđene mogućnosti modernih materijala i metoda fabrikovanja.

tece

tehnika odvoda Arhitekte i dizajneri kupatila već su davno prepoznali trend wellness oaze u vlastita četiri zida. Nažalost tehnička i prostorna ograničenja često sužavaju mogućnosti uređenja i oblikovanja. Sistemom TECEdrainline tuš kanalica, koje su ugrađene na nivou poda, omogućeno je nesmetano kretanje, bez prepreka ili stepenica, u cijelom kupatilu.

kretanja. Tuširanje na nivou poda ne samo da je ugodnije i sigurnije, nego i optički djeluje opuštenije: čak i mala kupatila djeluju prostranije. Idealno rješenje i za kupatila bez prepreka, kada fizička ograničenja korisnika zahtijevaju isključivo tuš u visini poda. TECEdrainline asortiman sastoji se od sedam različitih dizajniranih rešetaka od plemenitog čelika u poliranoj ili četkanoj obradi te ureza „plate“ koji omogućava adaptaciju u skladu s pokrivačem poda. Dostupne su u ravnoj i ugaonoj formi u raznim standardnim veličinama. Takođe u ponudi su i kanalice sa staklenim dodatkom u tri različite boje: bijela, crna i zelena. Stakleno izvođenje moguće je samo na ravnim kanalicama.

Idealno rješenje i za kupatila bez prepreka, kada fizička ograničenja korisnika zahtijevaju isključivo tuš u nivou poda Odvod je premješten na ivicu i u sam pod čime su uklonjene sve prepreke u kupatilu. Prednost: tuširanje je od

sada moguće bilo gdje – čak i u sredini prostorije. Dosadašnja kruta ograničenja zamjenjuje neočekivana sloboda

Novo u asortimanu TECEdrainline je „nevidljiva“ ravna kanalica za prirodni kamen nosačima od plemenitog čelika. Podovi od prirodnog kamena imaju svoj nepogrešivi šarm. Međutim, instalacija u takvu vrstu poda, često je i vrlo nepraktična. TECE je zato razvio posebnu kanalicu za prirodni kamen koja čini instalaciju i zaptivanje mnogo jednostavnijim. Pomoću konfiguratora na web stranici www.tece.hr, moguće je definisati različite varijante tuš kanalica u okruženjima s različitim pokrivačima. Sve kanalice izrađene su od plemenitog čelika, bez procjepa i šrafova pa su time vrlo jednostavne za čišćenje i održavanje uz visoki stepen higijene. Dizajnirani pokrivači iz TECE-a ispitani su u skladu s DIN EN 1253 i mogu se koristiti za razred opterećenja K3 (opterećenje do 300 kg). Izrađeni su od jednostrukog sigurnosnog stakla u

TECEdrainline asortiman sastoji se od sedam različitih dizajniranih rešetaka od plemenitog čelika u poliranoj ili četkanoj obradi te ureza „plate“ koji omogućava adaptaciju u skladu s pokrivačem poda. Dostupne su u ravnoj i ugaonoj formi u raznim standardnim veličinama. 41

skladu s DIN EN 12150 i DIN 1249. TECEdrainpoint S – novi standard u sistemu odvoda Već poznat linijski sistem odvoda TECEdrainline, sada je nadopunjen novim tačkastim sistemom odvoda TECEdrainpoint S, koji postavlja nove standarde u sistemu odvoda. Modularnim sistemom TECE omogućava individualno sastavljanje kompleta odvoda, sve zavisno od toga gdje i kako planirate ugradnju tačkastog odvoda, dok Vam na raspolaganju stoje šest gotovih kompleta odvoda. Dostupni su i novi modeli odvoda s okvirom od plemenitog čelika za ugradnju podnih pločica, čime je omogućeno jedinstveno uređenje poda u skladu s podnom oblogom.

TECEdrainpoint S sifoni, vodoravni ili okomiti, dostupni su u tri nominalne dužine, a u kombinaciji s brtvom i nasadnim dijelom s dizajnerskom rešetkom, čine kompletan odvod. Za ugradnju u kupatilu na raspolaganju je dizajnerska rešetka “quadratum” kao 42

i rešetke s anti vandalskim pričvršćenjem. Produženja i dodatni pribor zaokružuju modularni sastav. Alternativno je moguća narudžba zatvarača za neprijatne mirise, kao rezervni dio ili čak zamjena postojećeg s novorazvijenim dvostepenim membranskim zatvaračem nep mirisa. Pojedinačni elementi odvoda, prilagođeni su u svojim dimenzijama pa su tako svi djelovi međusobno kompatibilni i mogu se proizvoljno kombinovati. Novo kod svih proizvoda tehnologije odvoda od TECE-a, je zagarantovana bezbjednost putem “SealSystem-a” koji dotiče problem standardizacije hidroizolacije – i nudi rješenje: opširnim

testiranjem i kombinacijama vodećih proizvođača tuš kanalica i odvoda i širokom ponudom spojnih zaptivki, oboje projektanti i građevinari mogu biti uvjereni: “Nepropusno je”!

Više o SealSystem-u pročitajte na www.sealsystem.net Za više informacija o TECE proizvodima posjetite našu web stranicu www.tece.hr TECE d.o.o. Fallerovo šetalište 16 HR-10 000 Zagreb T: +385 1 3079 000 F: +385 1 3079 048 M: info@tece.hr www.tece.hr

inovacije u građevini:

materijali i POSTUPCI GRADNJE Plastična traka debljine lista papira jača je i od čelika Višenamjenska traka Braeön savitljiva je poput kanapa, a u isto vrijeme ima zateznu čvrstoću veću od čelika. Ovaj višenamjenski proizvod razvio je tim inženjera, koji će se moći koristiti kako u domaćinstvu, tako i kao dio majstorskog alata, ali i za planinarsku opremu. Ova traka je zapravo termoplastični polimer koji se prilikom zagrijevanja oblikuje u željenu formu, da bi nakon hlađenja dobila takve karakteristike da se može koristiti kao sastavna veza lanaca, za nošenje tereta, vuču, ali i kao priručni dio medicinske opreme kod sportskih povreda i u bezbroj drugih svrha. Četvoročlani tim, koji je napravio traku Braeön, zajedno ima preko 100 godina iskustva u razvoju plastike i kompozitnih materijala. Traka Braeön se isporučuje u limenom pakovanju u rolni od 6 metara. Traka se po potrebi može bojiti, a njena veoma bitna karakteristika jeste vodootpornost. Traka postaje jača u kontaktu s vodom ukoliko tečnost nije topla, jer dodatna hladnoća vode pogoduje jačanju strukture. Tim koji stoji iza Braeön toliko vjeruje u svoj proizvod da su nakon uspješnog podizanja betonskog bloka teškog nekoliko tona, izazvali i dizače tegova. Dali su im zadatak da zajedničkim snagama pokidaju traku ali bez korišćenja drugih materijala. Naravno, traka Braeön je pobijedila.

Nova forma neupadljivih solarnih panela Za sve oni koji žele solarne panele, ali kojima se ne sviđa njihov upadljiv izgled - sada postoji rješenje i za njih. Firma Dyaqua dizajnirala je novi tip fotonaponskih elemenata nazvan Invisible Solar Panels. Ovi solarni paneli osmišljeni su tako da izgledaju potpuno isto kao drvo, cigla ili šindra, tako da ih je mnogo lakše uklopiti u postojeći izgled krova nego što je to bio slučaj za klasične solarne panele. Na ovaj način izbjegava se narušavanje vizuelnog identiteta kuće postavljanjem glomaznih i veoma upečatljivih solarnih ploča. Invisible Solar paneli napravljeni su od recikliranih i netoksičnih materijala i dovoljno su izdržljivi da budu dio krovne obloge ili ugrađeni u pristupne staze kuće. Iako golim okom nevidljive, fotonaponske ćelije ugrađene su u površinski sloj elemenata.

proizvod

koji traje Brabantia je osnovana 1919. u malom holandskom gradu Aalstu. Nastala je kao porodična firma koja je od samog početka unapređivala proizvodnju visoko kvalitetnih proizvoda, mareći za svaki detalj. Ideja vodilja bila je stvoriti proizvode koji će da traju a čiji će dizajn zadovoljiti sve ukuse i standarde. I danas, cilj firme Brabantia jeste da obogaćuje svakodnevni život i čini ga lakšim. Svojim sjajnim dizajnom i oblikom proizvodi ovog brenda omiljeni su u domaćinstvima širom svijeta a

proizvodi za kuhinju i kupatilo pravi su izbor za sve one koji brinu o materijalima, održivosti i kvalitetu. Brabantia vodi brigu o proizvodima koje stvara kao i o njihovom uticaju na Planetu. Radi se o porodičnoj firmi sa porodičnim vrijednostima kojoj je cilj da za generacije koje dolaze svijet napravi boljim mjestom za život, edukujući o značaju reciklaže i prirodno održivim proizvodima. Proizvodi ovog brenda mogu se naći u radnji Sofa Bed koja je zastupnik i uvoznik Brabantie za Crnu Goru. Dugotrajnost i kvalitet proizvoda najbolje se ogledaju u činjenici da se svi proizvodi prodaju uz garanciju od 5 ili 10 godina. Nesvakidašnji dizajn, odličan kvalitet materijala i proizvoda i pastelne boje ono su što karakteriše i novu kolekciju za 2017. godinu. Radnja Sofa Bed nalazi se u Ulici Džordža Vašingtona 3/19.

STANOVI IZ NAŠEG KRAJA

Sto u dnevnoj sobi je mozaik od pločica dominatno plavih nijansi uokviren u drvenom ramu jarko žute boje i i predstavlja umjetničko djelo

kuća u kojoj

se živi

Ova kuća koja je privukla pažnju naše redakcije je vlasništvo bračnog para Mihaila Ćupića i Nine Vukčević. Stan su kako kažu sređivali zajedno uvijek vodeći računa da sve bude funkcionalno i dostupno za njihovo troje djece. Napisala: Sandra Vahtel 48

Nina Vukčević Ćupić rođena je 02.08.1976. godine u Baru, Crna Gora. Diplomirala na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju 2003. godine. Magistrirala 2010. godine na slikarskom odsjeku klasu profesora Branislava Sekulića. Radi kao profesor Likovne kulture i vizuelnih umjetnosti u Gimnaziji “Slobodan Škerović”. Izlagala na više samostalnih i kolektivnih izložbi. Učesnik je tradicionalnih izložbi ULUCG od 2004. do 2011. godine.

Već na prvi pogled vidi se da je kuća dograđivana tako da je za 12.godina stanovanja u njoj dva puta bila potpuno rekonstruisana. Zbog toga je evidentno da nije stilski monolitan stan već da se svuda ističu detalji koji nijesu u potpunosti usklađeni. Upravo to ovoj kući daje šarm i duh koji danas često nedostaju u našim stambenim objektima. Nina posebno ističe da su većinu radova sami izvodili, od krečenja, lijepljenja pločica, restauriranja namještaja. Posebno se ponosi restauracijom starog kredenca što im je bilo posebno uživanje. Najteže im je bilo cjenkanje oko kredenca, koje je trajalo cijeli dan ali je na kraju sve ispalo povoljno. Jedan u tom momentu skromni komad namještaja uz puno rada i ljubavi pretvorili su u jedinstven eksponat koji je na kraju dobio i upotrebnu funkciju. Trajalo je kažu šmirglanje, čišćenje, farbanje u dvije interesantne boje, traženje originalnih ručkica. Kućom dominira kuhinja. Vidi se da je to žila kucavica stana i mjesto okupljanja porodice. Dominira veliki sto od jelovih greda koji se nekako vidi iz svih prostorija u kući. Urađen je u rustičnom stilu i ofarban vrlo lijepom bojom koja se slaže sa kredencom.

Svaki prag između prostorija je unikatno dekorisan od komada stakla, pločica i raznobojnih kamenčića

Od šporeta, sudopere, kuhinjskog pribora sve je jednostavno i toplo. Crna boja zidova, svaki detalj ističe u raznovrsnosti boja tako sve izgleda kao jedna velika slika. Pod u svakoj prostoriji urađen od drveta ali svaki na poseban način

posložen. Svaka soba druga boja, a vlasnici ističu kako su u odabiru boja i farbanju svi učestvovali. Puno je još detalja koji su vrijedni pomena al dominantan osjećaj jeza j da smo predstavili kuću u kojoj se živi.

Radna ploča u kuhinji je od betona sa po kojim dekorativnim kamenčićima i djeluje čisto i funkcionalno

rekonsrukcija zetskog doma: firma „ING-INVEST“

zetski dom -rekonstrukcija-

Tim firme Ing Invest je imao značajnu ulogu u rekonstrukciji Kraljevskog pozorišta “Zetski dom” na Cetinju. Svojim angažovanjem doprinio je novom sjaju ovog objekta koji je od izuzetne važnosti za kulturnu baštinu Crne Gore. Od svog nastanka (1884. godine su započeti radovi na izgradnji, a 1896. godine Pozorište je svečano otvoreno) objekat je više puta rekonstruisan i u toku svoje istorije se mijenjao i sa aspekta funkcije i oblikovnosti. 52

Projektovanjem rekonstrukcije ovog spomenika kulture, ispod značajnih imena za istoriju Crne Gore, a koji su ostavili pečat na ovom objektu (Kralj Nikola Petrović, arhitekta Dr Josip Slade, zatim iz novije istorije arhitekte Milena Nilević, Vukota Tupa Vukotić i Predrag Spasić), imali smo čast da doprinesemo našim skromnim radom novom izgledu kraljevskom pozorištu. Uz cilj da se unaprijedi funkcionalno-tehnološki proces u radu pozorišta, predviđena je transformacija cijelog auditorijuma kako bi se optimizovao komfor sa pozicije posmatrača i preglednosti scene. U skladu sa njegovim imenom, enterijer je osvježen sa uvođenjem novih elemenata, motiva i kraljevskih crta, a sve na osnovu detaljnih istraživačkih analiza kroz kulturološko-istorijske slojeve razvoja i transformacije Zetskog doma. Tako je predviđena kupola nad gledalištem sa 5 muza umjetnosti, asocirajući na nebo; u detaljima enterijera su uvedeni elementi narodne nošnje, a vraćena je i kraljevska loža... Malo ko zna da je istorijat Zetskog doma dosta buran. Datira još davne 1884. godine, kada se i počelo sa izgradnjom, koju su finansirala sredstva javnih donacija stanovništva i moćnika tog vremena. Zatim je 1885. godine kompanija «Braća Solari» (Fratelli Solari - Febbrica speciale d’orologi pubblici”) postavila prvi javni časovnik na Zetskom domu, koji se danas nalazi na pročelju Vladinog doma. U Prvom svjetskom

ratu Kraljevsko pozorište je u potpunosti zapaljeno i opljačkano od strane Austrijanaca, pri njihovom povlačenju. Istražujući kulturološke slojeve kroz istorijat, inženjeri Ing Investa su napravili analizu i selekciju šta treba zadržati a šta odbaciti od elemenata sa ovog objekta, a sve u cilju ispunjavanja zahtjeva projektnog zadatka, tačnije prilagođavanju funkcije ovog objekta savremenom načinu funkcionisanja pozorišta. Nimalo lak posao, sa dosta prostornih ograničenja, dalo je za zadatak veliki analitički posao u saradnji sa institucijama i pojedincima koji su vezani za ovaj nepokretni spomenik kulture i kategorije. Objekat u današnjem obliku i stanju nosi veliko ime, skoro bez pokrića.

Tim Ing Investa je projektom pokušao da mu vrati sjaj i ime. Iz crteža se vide veliki konstruktivni i prostorni zahvati, zamjena gotovo svih instalacija, implementacija novih tehnika i tehnologija, naročito u dijelu scenske tehnike (mehanika, rasvjeta i A/V sistemi) renomirane firme “Svetlost Teatar” iz Beograda koji su radili mnoga svjetska pozorišta (Boljšoj teatar, Beogradska filharmonija, SJAACC, Kuvajt i sl). Na kraju enterijeru je posvećena naročita pažnja. Projekat je kompletno završen i revidovan, a u toku je priprema tenderske dokumentacije za izvođenje radova. Cetinje i Crna Gora će realizacijom ovog projekta dobiti Zetski dom objekat za buduća pokoljenja. 53

osvetljenje u radnim prostorima

humanocentrično osvetljenje novi put u standardima svjetlotehnike

Napisao: Igor Strugar, dipl.el.ing. Osnivač i direktor SIENERSYS d.o.o. Predavač na Fakultetu za politehniku UDG, predmet‘’Osvjetljenje u arhitekturi’’ Član IKCG Član CCEE

Važeći standardi koji se i danas primjenjuju u svjetlotehnici i na kojima se bazira svaki fotometrijski proračun, a samim tim i izbor odgovarajućih svjetlotehničkih rješenja (tipova svjetiljki, izvora svjetla, njihove jačine, pozicije i ostalih fotometrijskih karakteristika) bazirani su na medi54

Poznato je da se preko 87% informacija o spoljašnjem svijetu kod ljudi prima preko čula vida, a proces viđenja počiva na svjetlu kao prirodnom fenomenu. Da li projektovanjem osvjetljenja možemo uticati na zdravlje ljudi? Tokom evolucije ljudi su razvijali svoj očni aparat, a samim tim i svoje ponašanje provodeći 90% svog ‘’budnog’’ stanja u spoljašnjem, otvorenom prostoru, izloženi prirodnom svjetlu i njegovim prirodnim, cirkadijanskim promjenama. Danas mnogi od nas preko 80 % svog ‘’budnog’’ vremena provode u zatvorenim prostorima, izloženi vještačkom, električnom svjetlu. Kvalitet vještačkog svjetla i rješenja po kome je implementirano direktno utiču na mnoge aspekte našeg ponašanja i zdravlja.

cinskim i fizičkim karakteristikama očnog aparata, a koji su definisali da proces viđenja počiva na dva poznata fotoreceptora – štapićima i čepićima. Jedni su zaduženi za spoznaju oblika u uslovima sniženog osvjetljajanoćno viđenje, a drugi za dnevno viđenje i spoznaju boja. Otkriće

trećeg fotoreceptora, retinoganglija, 2001 g. i definisanje njegovog uticaja na nervni sistem, otvara nov put u istraživanjima i definisanju uticaja fenomena svjetla na ljude. Svjetlo, kao fenomen, ima dvojaku prirodu, talasnu i čestičnu. Druga pojavna karakteristika svjetla, njena

čestična priroda, definiše da je svjetlost skup energijskih čestica - kvanta koje nemaju masu, ali kretanjem dobijaju energiju i iste u opsegu talasnih dužina od 380 nm do 760 nm, odnosno opsegu vidljivog zračenja, zovemo fotonima. Upravo su oni zaslužni za prenošenje energije sunčevog zračenja na prostor u kome živimo i uopšte život na planeti. Oni su svojevrsni ‘’vis vitalis’’ planete zemlje. Posljednja istraživanja definišu da količina fotona koja se apsorbuje preko vidnog aparata, preciznije posljednjeg otkrivenog fotoreceptora, direktno utiče na hormonalnu sliku ljudi, definišući naše sposobnosti da radimo, odmaramo i uopšte reguliše naš unutrašnji prirodni sat kroz cirkadijanski-dnevni ritam. Sunce na izlasku odnosno svjetlost koja se u tom periodu probija do nas kroz slojeve atmosfere zbog položaja planete u odnosu na sunčev izvor, ima manji intenzitet, te topliju temperaturu

Razvoj LED tehnologije i pratećih centralizovanih sistema kontrole osvjetljenja čini mogućima da se u određenom vremenskom rasporedu, koji prati prirodan, cirkadijanski ritam, intenzitet svjetla i njegova boja (temperature boje) mijenjaju u skladu sa prirodnim izmjenama, što znači upotreba tzv. ‘’tunable white ‘’ izvora ili izvora kojima je moguće mijenjati temperature boje od toplo bijele ( 2700 Kelvina) sa većim prisustvom crvenog dijela spektra do hladno bijele – dnevno bijele , tj. 6500 Kelvina ili cak 10.000 Kelvina (preovladava plavi dio spektra).

povećavanjem intenziteta dnevnog svjetla i povećavanjem plave komponente u njemu, u organizmu se luči hormon kortizol, direktno odgovoran za povećanje pozitivne agresivnosti, kognitivnih sposobnosti kod ljudi, mogućnosti da se brže i bolje prime i procesuiraju informacije, da se povećava sposobnost reakcije, budnost, oprez. Ovakva hormonska slika nas čini spremnijim za rad, povećava naše performanse u svim oblastima rada i života. Sljedeći period u cirkadijanskom ritmu jeste predvečerje, kada se opet intenzitet prirodnog, sunčevog zračenja smanjuje i kada plavi dio spektra prepušta prostor talasnim dužinama fotona koji čine crveni dio spektra. Lagano idemo u smiraj dana, što naš organizam bilježi kroz smanjenje kortizola i respektivno povećanje hormona melatonina, koji je odgovoran za pripremu naših organizama za odmor. Ovo otkriće je direktno uticalo na oblast svjetlotehnike, a razvoj LED (Light Emi-

boje, sa većim prisustvom crvenog dijela spektra (1950-2750 Kelvina). Sunce u zenitu čini da se intenzitet svjetla jako pojača, a talasne dužine fotona koji tada dolaze do nas su mnogo veće i pretežno pripadaju plavom dijelu spektra (zbog toga je i doživljaj neba plav) sa značajno većim intenzitetom, a temperature boje ide i do 10.000 Kelvina. Kako dan odmiče, intenzitet sunčevog zračenja opada, a talasne dužine fotona koji dolaze do nas

se lagano vraćaju na niže nivoe i opet ulaze u crveni dio spektra. Ono što nam omogućavaju treći fotoreceptori i na čemu se tokom evolucije baziralo formiranje našeg aparata za viđenje, je da se ovaj fenomen cirkadijanske promjene odražava i na našu hormonsku sliku. Izjutra, nakon noćnog odmora, u našem organizmu preovladava hormon melatonin, zadužen za smirivanje organizma i njegovu regeneraciju tokom sna. Sa

ting Diode – diode koja emituje svjetlost) kao novog izvora vještačkog svjetla, te razvoj centralizovanih sistema kontrole osvjetljenja kroz odgovarajuće CPU (central processor unit) i prateći hardver i softver tehnički je omogućio da se svjetlotehnički aparat – svjetiljke, projektuju i razvijaju tako da omoguće direktnu primjenu ovog otkrića u svakodnevnom životu i radu ljudi. Razvoj LED tehnologije i pratećih centralizovanih sistema kontrole 55

Volvo Car Crna Gora Osmanagić CO d.o.o. Podgorica Projekat osvjetljenja i kontrole : Sienersys d.o.o. Oprema: iGuzzini, LUTRON EA Foto: Dušan Grubin

osvjetljenja čini mogućima da se u određenom vremenskom rasporedu, koji prati prirodan, cirkadijanski ritam, intenzitet svjetla i njegova boja (temperature boje) mijenjaju u skladu sa prirodnim izmjenama, što znači upotreba tzv. “tunable white” izvora ili izvora kojima je moguće mijenjati temperature boje od toplo bijele (2700 Kelvina) sa većim prisustvom crvenog dijela spektra do hladno bijele – dnevno bijele, (6500 Kelvina ili čak 10.000 Kelvina - preovladava plavi dio spektra). Na ovaj način vještačko svjetlo podržava prirodno i naravno, 56

cirkadijanski ritam, omogućavajući da se na taj način i ljudski organizam ponaša prirodno, dajući najbolje rezultate tada kada se od njega to očekuje, a priprema za odmor i sljedeći dan teče prirodno. Tada su rezulati na radnom mjestu i zdravlje u najboljoj korelaciji. Upravo primjena ovakvih rješenja u svjetlotehnici čini osnovu humanocentričnog osvjetljenja poznatog još i kao biodinamičko osvjetljenje, a primjena ovakvih standarda u svjetlotehnici samo rješenje karakterise kao HCL (Human Centric Lighting) svjetlotehničko rješenje. Polje primjene je ogromno i pratilo ga je niz praktičnih istraživanja od uticaja ovakvih rješenja na oblast obrazovanja, naročito kod mlađih generacija, uticaja na oblast medicinskih tretmana i rekovalescencije, gerontologije, industrijske proizvodnje i uopšte osvjetljavanja na radnom mjestu. Praćenje cirkadijanskog ritma kroz sisteme kontrole osvjetljenja (kontrolisana izmjena temperature boje izvora svjetla i njenog intenziteta u toku dana) čini da se rezultati na radnom mjestu povećavaju u značajnom

Praćenje cirkadijanskog ritma kroz sisteme kontrole osvjetljenja (kontrolisana izmjena temperature boje izvora svjetla i njenog intenziteta u toku dana) čini da se rezultati na radnom mjestu povećavaju u značajnom procentu, da se zadovolsjtvo zaposlenih povećava, a boravak zaposlenih u takvim preduzećima i kompanijama produžava, što čini ogroman benefit kako za zaposlene tako i za kompanije procentu, da se zadovoljstvo zaposlenih povećava, a boravak zaposlenih u takvim preduzećima i kompanijama produžava, što čini ogroman benefit kako za zaposlene tako i za kompanije (smanjenje troškova ponovne obuke kadrova i postizanja pune produktivnosti), smanjuje se broj odsustovanja sa posla uslijed bolovanja i sl. Istraživanja su ukazala da se rezultati

u medicinskim tretmanima poboljšavaju i do 15%, a kod mlađih uzrasta sposobnost djece da prate nastavu i njihove performanse prilikom usvajanja znanja i savladavanja gradiva povećavaju u procentu do 33%. Takođe je ustanovljeno da se ADHDAttention Deficit Hyperactivity Disorder (poremećaj nedostatka pažnje usljed hiperaktivnosti) kod djece manjeg uzrasta eliminiše i do 15%. Primjena adekvatnih HCL rješenja mogu pomoći u različitim medicinskim tretmanima npr. tretmanu “jet leg” poremećaja nakon dugih interkontinentalnih letova… Benefiti su ogromni, jer se smanjuje potreba angažovanja dodatnih medicinskih kadrova i tretmana za liječenje ovih poremećaja, a ljudi nakon pretrpljenih problema brže vraćaju svakodnevnim radnim i privatnim poslovima tj. kvalitet života pojedinca i društva raste. Ustanovljeno je da rekovalescenti u ustanovama za rehabilitaciju i do 75% više vremena provode sopstvenim, podsvjesnim izborom u prostorima gdje je primjenjeno HCL rješenje. Ono što je potpuna novost je da se ustanovilo da značajno povećanje svjetlosnog fluksa, odnosno intenziteta vještačkih izvora direktno utiče na ove rezultate, tako da se za sada došlo do podataka da se na radnim mjestima najbolji rezultati postižu sa osvjetljenjem koji dostiže vrijednosti od 2000 lx. Primjena ovakvog rješenja u jednoj industrijskoj proizvodnoj liniji sa 750

Na ovaj način vještačko svjetlo podržava prirodno i prirodan, cirkadijanski ritam, omogućavajući da se na taj način i ljudski organizam ponaša prirodno dajući najbolje rezultate tada kada se od njega to očekuje, a priprema za odmor i sljedeći dan teče prirodno. Tada su rezulati na radnom mjestu i zdravlje u najboljoj korelaciji. radnika dovela je do povećanja od 4,5% u proizvodnji na godišnjem nivou i nekoliko procenata umanjila rizik od povređivanja na radnom mjestu. Takođe konrtrolisana primjena svjetla u proizvodnji sa noćnom smjenom je u potpunosti eliminisala proizvodnju škarta. Još su drastičniji primjeri u preduzećima sa kancelarijskim obavljanjem aktivnosti gdje se na uzorku od 200 zaposlenih produktivnost na godišnjem nivou povećala 85% primjenom HCL rješenja. Važeći standardi za projektovanje osvjetljenja radnih mjesta (EN 12 464-1 “Lighting of work places”) su se kretali u opsegu od 300-1000 lx zavisno od vrste aktivnosti koja se sprovodi na tom radnom mjestu. Ovakvo istraživanje i primjena HCL rješenja u potpunosti će promijeniti način projektovanja unutrašnjeg osvjetlje-

nja i zahtijevati izmjenu standarda i normi koji su trenutno na snazi. Možemo reći da su istraživanja u ovoj oblasti sve intenzivnija i očekuje se da u EU do 2020 godine u maksimalnoj penetraciji tržišta, benefiti u svim oblastima života koje direktno zavise od primjene HCL rješenja dostignu iznos od 12,5 milijardi eura. Ekonomska podloga ovakve ideje govori o tome da će cjelokupna industrija svjetlotehnike vrlo brzo napraviti oštar zaokret ka ovoj ruti. Standardi i projektovanje će morati da prate ovu realnost. Način projektovanja osvjetljenja koji ljude stavlja u težište interesovanja – humanocentrično osvjetljenje, biće osnova svakog budućeg svjetlotehničkog rješenja.

Jugopetrol AD - EKO Upravna zgrada, Podgorica Projekat osvjetljenja i kontrole: Sienersys d.o.o. Oprema: iGuzzini, LUTRON EA Foto: Dušan Grubin

kreirajte

neočekivano - FREESTILE PODNE OBLOGE OBJECT CARPET-A -

Ograničenja su prošlost. Danas je tu FRREESTILE. Potpuna sloboda u slaganju polja. Bez štetnih zračenja i izrađen od reciklirajućih materijala. Dizajn oslobođen svih konvencija i sa najvećom toplinom prihvaćen širom svijeta.

Samo ako proizvod ima kreativnu snagu da bude iznad važećih standarda može biti obilježen kao inovativan. Freestile ostavlja takav utisak već na prvi pogled. Izuzetno tanak a veoma izdrživ proizvod koji se još i veoma lako postavlja i još lakše održava ostavlja bez daha. Dizajneri Mark i Kathrin Patel zajedno sa Object Carpetom su napravili korak naprijed u koncepciji dizajniranja tepiha. Dizajniran je tako što je veći osmišljeni komad rezan na ploče 50x50 centimetara i mogu se slagati kako god želite. Kretivnost ne prestaje nakon prezentacije ove Object Carpet kolekcije. Ona se nastavlja pri samoj ugradnji. Dvije prostorije ili dva

sprata nikad neće izgledati isto. Ovim načinom slaganja svi projekti dobijaju individualnost. Raznovrsnost, estetika i emotivnost u 16 različitih dezena su toliko karakteristični da se i sam kvalitet vidi golim okom. Svaki od 16 dezena je dostupan u 4 kombinacije boja. Mogu se koristiti u kućama, poslovnim objektima a često se koristi u hotelima, kongresnim salama i aerodromima.

SAVJET ARHITEKTE Freestile kolekcija se lijepo kombinuje sa jednobojnim kolekcijama Object Carpeta (Madra, Pablito, Nyloop, Poodle...). Ove kolekcije imaju veću debljinu gazećeg sloja te su stoga prelazi nevidljivi. Napravite sami svoju kombinaciju kroz simulaciju u različitim tipovima prostora. Kreirajte neočekivano!

Adresa: Cetinjski put bb Donja Gorica, Podgorica Mail: dr@t-com.me

Tel: +382 20 261 575 +382 20 260 574 Mob: +382 69 031 071

krovni prozori sa

trostrukim staklom - inovacije iz veluxa Kompanija VELUX ne prestaje sa inovacijama. Poslednji u nizu njihovih proizvoda je krovni prozor sa trostrukim staklom koji će kao premijum proizvod biti dostupan po standardnoj cijeni. Dodavanje još jednog stakla u staklenu konstrukciju, zajedno sa već postojećim ThermoTechnologyTM specijalnim izolacionim sistemom učinilo je ove krovne prozore pravim izborom za rješavanje izazova sa unutrašnjom klimom, hladnoćom i toplotom u domovima u potkrovlju. 62

Prema analizama Evropske komisije procijenjeno je da u Istočnoj Evropi 37% stanovnika održava u svojim domovima nižu temperaturu zimi kako bi uštedjeli novac. Gubitak energije često je uzrokovan odabirom nekvalitetnih materijala prilikom renoviranja. Polovina te energije odlazi pravo – kroz prozor. Odabir dobrih krovnih prozora podići će energetsku efikasnost, smanjiti izdatke, a ujedno poboljšati unutrašnju klimu prostorija vašeg doma u potkrovlju. U jubilarnoj 20-oj godini prisutnosti na srpskom tržištu, kompanija VELUX lansirala je nove, energetski efikasne krovne prozore. Na postojeću ThermoTechnology™ strukturu, dodavanjem još jednog stakla u staklenu konstrukciju, VELUX je predstavio jedinstveni izolacioni sistem koji obezbjeđuje značajnu uštedu energije, ali i neophodni mir i tišinu u vašem potkrovlju. “Ranije ste za takve energetske performanse krovnog prozora morali da platite premijum cijenu, a sada tu tehnologiju činimo pristupačnom za masovnu upotrebu u kategoriji Standard Plus. Ugraditi VELUX proi-

“VELUX nije samo krovni prozor – to je čitav sistem, niz proizvoda koji pojedinačno imaju svoju funkciju, a ugrađeni zajedno pružaju komfor, sigurnost i miran san korisnicima”

zvode u objekat, bilo da je vaš stan ili poslovni prostor, postalo je svojevrsna oznaka kvaliteta i signal budućim kupcima stanova da investitor razmišlja o

kvalitetu, dugotrajnosti i komforu onih koji će živjeti u potkrovlju”, kaže generalna direktorka kompanije VELUXSrbija d.o.o. Tamara Milovanović.

Energetsko siromaštvo Procijenjeno je da je 54 milona Evropljana energetski siromašno, a u Istočnoj Evropi, 37% stanovnika održava u svojim domovima nižu temperaturu zimi kako bi uštedjeli novac. Energetsko siromaštvo u ovoim situacijama može da se definiše kao situacija u kojima domaćinstva nijesu u mogućnosti da održavaju adekvatnu toplotu zimi ili da dovoljno rashlađuju svoje domove ljeti zbog toga što ne mogu da plaćaju često visoke račune za ove troškove. Prema analizama Evropske komisije (European Commission) osnovi razlozi za ovu pojavu su drastičan skok cijena električne energije, niski prihodi po domaćinstvu i energetski neefikasne stambne jedinice, koje dovode ljude do poražavajuće dileme: da li jesti ili se grijati? Energetsko siromaštvo u velikoj mjeri kompromituje ljudsko zdravlje i opšte blagostanje. Kako stanovnici Evrope više od 90% vremena provode unutra, ovo u velikoj meri utiče na njihov cjelokupan život. Energetska efikasnost i renoviranje Jedan od glavnih pravaca smanjenja uticaja energetskog siromaštva jeste renoviranje domova u cilju povećanja energetske efikasnosti (Report on the State of the Energy Union). Kvalitetno renoviranje podiže energetsku efikasnost, što smanjuje izdatke za energiju, a s druge strane poboljšava unutrašnju klimu prostorija. Oba utiču na bolje zdravlje i blagostanje rezidenata.

Šta podstiče ideje o renoviranju u Istočnoj Evropi? 2016 Healthy Homes Barometer istraživanje obuhvatilo je 14,000 Evropljana istražujući njihovo zdravlje i kvalitet stanovanja. Rezultati u istočnoevropskim zemljama (Poljska, Češka, Mađarska) su pokazali da je osnovni motiv za renoviranje u ovim zemljama smanjenje troškova energije (za grijanje i hlađenje). Energetska efikasnost postaje goruća tema. To je element koji ističe važnost kvalitetnog renoviranja tj. uključivanja u izvođenje renovarinja kvalitetnih materijala i proizvoda koji će dugoročno obezbijediti ovaj napredak, prije svega dobre izolacije, ali i ,,kritičnih’’ tačaka kao što su prozori, a naročito staklenih površina na njima. VELUX krovni prozori Standard Plus kategorije pružaju i do 15% bolju toplotnu izolaciju u odnosu na prozore

prethodne kategorije, što osim na kućni budžet, pozitivno djeluje na zdravlje i opšte blagostanje ukućana. Ušuškan prozor bez promaje, manje spoljašnje buke, manji gubitak toplote zimi, manja potreba za hlađenjem ljeti - razlozi su zbog kojih je VELUX decenijama lider na tržištu krovnih prozora.

SHOW ROOM City Kvart | Ul. Radoja DakiÄ&#x2021;a 6 Mob: + 382 69 018 181 Tel: + 382 20 290 290 Podgorica | Montenegro

Art

Centri Pripremila: Ana Đurković

U ovom broju predstavljamo vam nekoliko novih svjetskih projekata posvećenih umjetnosti koju su zaista najbolja djela arhitekture današnjice. Neka su duboko vezana za kontekst, neka inspirisana okolinom, bilo da je prirodna ili urbana, dok su neki zadivljujući spektakli građeni decenijama. Svaki je inventivan arhitektonski izraz sopstvenog materijala od kojih su napravljeni bilo da je u pitanju beton, staklo, metal, drvo ili terakota.

Nacionalni muzički centar Kanade Kalgari, Alberta /Allied Works Architecture

visoki tonovi Fantastična nova zgrada u slavu kanadskog muzičkog nasljeđa

Fotografija: Jeremy Bittermann Pripremila: Ana Đurković

AWA ili Alied Works Architecture nije jedan od onih studija koji se često javlja na arhitektonske konkurse. Booker T. Washington škola za dramske i vizuelne umjetnosti u Dalasu bila je rijetki izuzetak. Taman kad su završili taj projekat, Bred Klofil, direktor AWA studija, naišao je na dizajn brif i lokaciju za Nacionalni muzički centar Kanade u Kalgariju u Alberti. Brif je bio previše interesantan da bi ga preskočio. Klofil je imao priliku da posjeti Kalgari kao tinejdžer, odsijedajući pritom u čuvenom King Edward 68

hotelu u kojem se nalazio nadaleko poznati bluz bar. Objekat za Nacionalni muzički centar, nazvan Studio Bell, tražen u brifu trebalo je uklopiti u blizini tog sto godina starog spomenika. Hotel se zatvorio 2004. godine kao i mnogo toga u East Village predgrađu. Kompletna zona polako je odumirala, okružena propalim zgradama i napuštenim parkiralištima. Kloefil se

našao pred velikim izazovom kako da objekat oživi kada sve okolo odumire? Umjesto istraživanja urbanog konteksta, u AWA studiju inspiraciju su tražili u jedinstvenim formacijama stijenja i gudura kanadskih planina koje se nalaze u neposrednom okruženju Kalgarija. Klofil je poznavao ove formacije od ranije, sa platna Kliforda Stila iz 1930 godine, koja

ARHITEKTE: Allied Works Architecture — Brad Cloepfil, GLAVNI DIZAJNER; Kyle Lommen, IZVRŠNI DIREKTOR; Chelsea Grassinger, MENADŽER PROJEKTA; Dan Koch, INŽENJERI: Read Jones Christoffersen (struKTURALNI); Watt Consulting Group (civilni); Stantec (mehanički); SMP Engineering (električni) Konsultanti: Fischer Dachs Associates (scena); Haley Sharpe Design (izložbeni prostori); WSP (fasada) glavni izvođač: Cana Construction CLIENT: National Music Centre of Canada Dimenzije: 14.864 m² (novogradnja); 2.006 m² (renovacija) Datum završetka: Oktobar 2016.

je gledao dok je dizajnirao muzej u Denveru u čast ovog umjetnika. Jednako kao i taj planinski kraj, gotovo 17,000 m² zgrade izdiže se pet spratova poput vijenca kula obloženih tamnim terakota ciglama. Devet različito oblikovanih masa izdižu se sa dva odvojena posjeda koji se nalaze sa dvije strane ulice. Dvadeset metara visok most proteže se preko tridesetak metara

puta, spajajući dvije mase jednu sa drugom, kao i potpuno renovirani Eddy hotel u kojem se danas nalaze kancelarije Nacionalnog muzičkog centra, studio, brodkast studio i prostori za umjetnike u rezidenciji i goste koji nastupaju. Most je takođe i svojevrsni otvor ka nedavno revitalizovanoj zoni sa nekoliko zgrada za stanovanje i bibliotekom koja se gradi

nekoliko blokova od Studio Bell zgrade. Podignuti na čeličnim stubovima i povezani gredama, devet isprepletanih masa koje zajedno čine pravougaoni oblik, imaju ortogonalne zidove okrenute ka eksterijeru, dok u unutrašnjosti zgrade zakrivljeni zidovi zapravo čine most i prostore iznad lobija, sale za nastupe na drugom spratu i galerije koje se protežu dužinom. Arhitekte su ovakve prostore nazvali “trenucima tišine koji razdvajaju rezonantne kutije” ali zapravo su to mjesta na kojima ova zgrada pruža svoje najbolje nastupe. Klofil za zgradu kaže da je poput instrumenta, i to nekog prastarog koji je kombinacija žica i udaraljki - kule kao bubnjevi i mosta kao vrata mandoline koji se spaja sa elipsoidnim tijelom lobija. Dok je razvijao svoj prvobitni dizajn, Klofil je bio inspirisan zvučnom

Muzički prolaz Kompleks poznatiji ka Studio Bell povezuje dvije odvojene zemljišne parcele, na suprotnim stranama ulice na obodu rastućeg East Village kvarta u Kalgariju. Dio projekta je i cijeli vijek stara zgrada nekadašnjeg hotela King Edward čiji je dio bio legendarni džez klub. instalacijom “Playing the Building” iz 2008. godine tokom koje Dejvid Burn pretvara Battery Maritime na Menhetnu u ogrmni muzički instrument. Sa bijelog poda glavnog lobija, ne samo da se vidi glavna sala sa 300 mjesta i njen plafon sa visećim aluminijumskim

tubusima aranžiranim po talasastom šablonu koja se pruža iznad, već i da sluša koncerte uživo sa drugog sprata. Zapravo, pogled na scenu je moguć a zvuci iz sala se čuju sa skoro svake tačke istočnog krila ili muzejskog dijela zgrade, zajedno sa njenim stepeništem i malim enterijerskim mostom preko puta scene, mračnim galerijama sa teksturom hrasta na podu i plafoni od crnih aluminijumskih grila. “Umjetnici sa kojima radimo podržavaju ideju nastupa u novim, inovativnim prostorima,” kaže Endru Mosker, predsjednik NMC-a i vođa kompletnog projekta koji je razvijao projekat i učestvovao u dizajnu od samog početka. Kako bi dovela akustiku do savršenstva širom višespratnog, otvorenog prostora, AWA su sarađivali sa Džefe Holdenom na modulaciji

nekih od vodećih elemenata dizajna. Preko 200,000 pločica od terakote postavljenih na aluminijumski ram, prekriva većinu fasade zgrade. Unutra, pločice platinaste boje sa razmakom od po nekoliko santimetara prekrivaju zudove a iza njih se nalazi crna zvučna izolacija koja apsorbuje zvuk. Zvuci iz interaktivnih galerija i dnevni nastupi na velikim orguljama iz ere nijemog filma koje su dio ogromnog muzejskog fonda institucije takođe uljepšavaju ambijent zgrade. Spolja, pločice služe i kao štit od kiše zahvaljujući nešto većem međusobnom razmaku i isturenost u odnosu na prozore. Jedina slaba tačka ovakvog koncepta je to što su razmaci vidljivi na prizemlju pa su neo-

Terakota zidovi I spolja i unutra zgrada je prekrivena sa preko 200,000 pločica od terakote. Most visok 20 metara izdiže se iznad ulice. Prepletene mase pružaju pogled između i preko kompletnog enterijerskog prostora. Iz glavnog lobija, vidi se glavna sala sa 300 mjesta i njen plafon sa visećim aluminijumskim tubusima aranžiranim po talasastom šablonu koja se pruža iznad.

brađene grube ivice i pozadina uočljivi. Ove pločice inače su veoma slične onima koje je AWA studio koristio u projektu Muzeja umjetnosti i dizajna u Njujorku ali je njihova boja sličnija boji cigle koja je korištena u projektu Booker T. Washington škole za dramske i vizuelne umjetnosti. Ovdje ipak, sjajna površina pločica reflektuje uvijek drugačije svijetlo dramatizovano i ogromnim krovnim prozorom iznad zaobljene ivice atrijuma koje propušta dnevno svijetlo unutra. Nova zgrada, djelo arhitekata iz studija AWA, teži da naglasi doživljaj prostora, uzdižući ga na viši nivo i dajući joj poseban i rijedak kvalitet koji prevazilazi okvire bilo kojeg klasičnog arhitektonskog djela. Jedno od najvećih prednosti ovog projekta je, kako sam Klofil kaže, reinvencija instutucije ali čini se da je postigao i mnogo više, napravivši potpuno novu vrstu prostora. 71

Nacionalno pozorište Tajčung, Tajčung, Tajvan/Toyo Ito & Associates

grand

opera Remek djelo Toja Ite koje se gradi više od dekade, objekat je koji redefiniše međusobni odnos strukture, prostora i forme Fotografija: Iwan Baan Pripremila: Ana Đurković

Malo arhitekata može nadmašiti Toja Ita, tokijskog arhitektu i Pricker 2013 laureta, kada je u pitanju strukturalna smjelost. Nakon 11 godina i 135 miliona, njegovo najambicioznije djelo do danas, konačno je otvoreno u Tajčungu, metropoli sa 2,75 miliona 72

stanovnika u Centralnom Tajvanu. Nacionani teatar Tajčung (NTT) je najnoviji gradski centar opere i svih vrsta pozorišnih performansa, smješten na magičnoj lokaciji od preko 51,000 m². Iako su glavne atrakcije NTT-a njegove tri scene, ovog puta su nadigrane

arhitektonskom dramom koja se odvija svugdje okolo. Dvije mase oblika pješčanika, blago obgrljene kockastim stakleno-betonskim omotačem, ono je što definiše enterijer Itove zgrade. Ove izuvijane forme ulegnute i ispupčene djeluju nevjerovatno

Plima i osjeka Sa bulevara koji vodi do nje, otvorena plaza vodi do glavnog ulaza u NTT-a. Nepravilne valjkaste strukture koje presjecaju zgradu stvaraju intrigantno pretapanje šupljina i masa duž četiri visinska nivoa. Uz fontanu oblika jezerceta, plaza ima i potole koji krivudaju okolo prolazeći i zalazeći u unutrašnjost zgrade.

plastično dok unutrašnji zid jedne kao da bubri i prelazi u spoljašnji zid druge. Zajedno, ovi tubusni elementi čine spektakularni enterijerski prostor iz snova, sa dubokim udubljenjima i oštrim kanjonima unutar zgrade. Po vertikali, Ito ove tubuse naglašava

kao siluete zaslužne za smio izgled cijele strukture. Konceptualno, okvir zgrade jednostavno odaje samo njen enterijer koji je sistem tubusa koji se nalazi tako gdje nema fasade. Teoretski gledano, Ito naglašava da četiri fasade zgrade zapravo i to i nisu:

“One su samo sekcionalni presjeci”. Dok zmijoliki oblici dominiraju inače pravolinijskim eksterijerom, zapravo je doživljaj Itovog enterijera ono što posjetioce ostavlja bez daha svojim dinamičnim, zaobljenim površinama koje kao da vas uvlače unutra i

Arhitekta: Toyo Ito & Associates, Glavni Consultanti: Arup, Evergreen Consulting Engineering (strukturalni); Nextekco (regulacija vazduha); Long Cheng Co. (instalacije); Takenaka, I.S. Lin & Associates, Handar (oprema); Shozo Motosugi (pozorište); Izumi Okayasu (dizajn svjetla); Nagata Acoustic, National Taiwan University of Science and Technology (akustika); Kazuko Fujie Atelier (dizajn enterijera); Yoko Ando Design (dizajn tekstila) Glavni izvođač: Lee Ming Construction Klijent: Uprava grada Tajčung, Republika Kina (Tajvan) Dimenzije: 51,000 m² unutra i 57,000m² spolja Datum završetka: Septembar 2016

tajanstvenom igrom svjetla i tame koje vas tjeraju na razmišljanje. Monumentalna plaza koje se nastavlja tačno tamo gdje se završava bulevar sa zelenim ostrvima, vodi do glavnog ulaza u NTT a dodatni ulazi i prolazi navode posjetioce iz različitih pravaca. Otvorena ka lobiju, ogromna sala izgleda kao produžetak grada po svojoj veličini i funkciji. Njeni prostori poput tunela koji se prelivaju iz jednog u drugi ispunjavaju cijeli prostor prizemlja. Namještaj je taj koji definiše administrativne i komercijalne zone, uključujući i biletarnicu , kafe i druga prodajna mjesta. Različita stepeništa vode do svake od tri scene: Grand sala sa 2000 mjesta i sala Playhouse sa 800 imaju pristup iz foajea na drugom spratu dok sala Black Box u podzemlju ima izlaz na otvoreni amfiteatar 74

Izgled tunela Duž prizemlja jedno udubljenje pretapa se u drugo. Njihova plava ili crvena unutrašnjost u blizini Grand i Playhouse scena doprinose boljoj orjentaciji i kretanju kroz prostor. Bijele klupe, djelo dizajnera Fujie Kazuko ateljea, idealna su mjesta za predah i kontemplaciju. kroz slajd vrata. Na petom spratu nalaze se galerije, restoran, prodajne zone i kancelarijski prostori a iznad njih je krovna bašta na kojoj valjkaste forme izlaze iz unutrašnjosti zgrade. Iza smjelog strukturalnog izraza ove

Ukrašen šarenim muralima, foaje ispred vodi do scene Grand i visok je 17m. Iz njega zakrivljeno stepenište vodi do kancelarija, galerije, prodavnica i restorana na petom spratu. Sala Grand, standardnog oblika potkovice ima 2000 mjesta a njeno crveno gledalište dizajnirao je Joko Ando. zgrade stoji kompleksna priča koja je počela 2004 godine kada je Ito uzeo učešće na Ghent Music Forumu. Inspirisan teksturom srednjevjekovnog belgijskog grada, dao je predlog lavirinta pećina čiji bi se prostor neprekidno prostirao, jednako horizontalno i vertikalno. Iako Ito nije dobio angažman, sljedeće godine pobijedio je na NTT takmičenju sa šemom baziranom na istoj vizionarskoj strategiji. Ito i njegov tim prilagodili su koncept Ghenta za NNT kompleks i napravili model od matrice mrežastih valjaka. Manipulisali su ovim formama ručno sve dok nisu postigli neophodne prostorne zahtjeve projekta. Finalni rezultat ove studije bila je kompozicija 58 nepravilno oblikovanih tubusa koje je Ito nazvao katenoidima a koje su kasnije postali zaobljeni oblici koji dominiraju zgradom. Kako bi ove katenoidne oblike preveo u opipljive forme, tim je napravio nešto što arhitekte zovu “grid u razvoju” a što se sastojalo iz pet dvodimenzionalnih gridova koji se preklapaju a svaki je blago zarotiran u odnosu na drugi. Ovim je tim dobio 423 kontrolne tačke. Potom su koristili ove tačke za izradu 3D mreže kojom su definisali oblik i poziciju svakog katenoida, razlažući ih u povezane ravne planove. Arhitekte su zatim zaoblile ravne strane tih šupljih formi i tako se cijela forma besprekorno uklopila prelivajući se iz jedne u drugu. “Prvenstveno je došla geometrija a onda smo na silu uglavili scene”, objašnjava Ito. Samo je pronalazak podizvođača voljnog da se uhvati u koštac sa ovim projektom uzelo godinu i po dana. “Niko nije želio da se bavi ovime”, smijući se priča Ito. Konstrukcijski tim

počeo je izgradnju katenoida koristeći sistem podupirača koji je ujedno bio i ojačanje zgrade koristeći sistem koji je razvio tim japanskog preduzeća Asahi Building Wall Company. Prvo su napravili dvodimenzionalne podupirače, svaki drugačije zakrivljen. Ova rebra su potom okrenuli naopačke, razmakli oko 20 cm i povezali ih u trodimenzionalne elemente koje su potom spajali. Ove strukture potom su oblagane slojevima čelične mreže koja je bila zamjena za tipični betonski ram. Nakon perioda djelimičnog očvršćivanja, mreže su skidane kako bi se postigla što finija površina formi. Da bi

se dodatno maskirale neravnine, tanki sloj gleta i bijele farbe nanošeni su na oko 50cm debeo zid sa svake strane. Ujedno oslonac zgrade i izraz prostora, ovi zidovi predstavljaju potpunu integraciju arhitekture i strukture. Iako je projekat NTT-a direktno vezan za dizajn Ghent muzičkoh centra, on je ujedno i produžetak estetike koja je karakteristična za Ita. Katenoidi i prekidi neodoljivo podsjećaju na projekat Sendai Mediatheque koji je uzburkao javnost kada je otvoren 2001. godine. Ipak zgrada Nacionalnog teatra Tajčunga uzdiše ove njegove ideje do sada neviđenih visina. Tako da iako vas izvođenje Karmen ili Rigoleta ne zanese u više sfere, arhitektura ove zgrade definitivno hoće.

Otvori Opkoljena skoro zasađenim zelenilom, zgradi se može pristupiti sa svih strana. Kružni put na zadnje strane omogućava pristup vozilima do jednog od ulaza. Kafe na prizemlju nalazi se na uglu, zatvoren staklenim površinama sa dvije strane.

Elbphilharmonie, Hamburg/Herzog & de Meuron

veličanstveni

brod

Nakon trinaest godina konstrukcije i planiranja koncertna dvorana konačno je podignuta na radost mnogih Pripremila: Ana Đurković

Poput nekog ogromnog prekookeanskog broda sa jedrima od stakla i pramca od cigle, nova zgrada Elbphilharmonie dominira hamburškom lukom na sjeveru Njemačke. Koncertna dvorana, hotel i stambena zgrada koju je dizajnirala švajcarska kompanija 76

Herzog & de Meuron smještena je na krajnjem zapadu Hafensitija. Zgrada je poput svetionika za ovu ogromnu rezidencijalnu i komercijalnu zonu duž Elbe, trenutno u fazi obnove. Iako su koncertna grand sala sa 2100 mjesta i sala za recitale od 550 mjesta otvo-

rene tek u januaru, zgrada je privukla mnogo pažnje dosta ranije. “Plaza”, uzdignuti javni prostor, osam spratova iznad zemlje, između osnive od cigala i staklene strukture na vrhu, predstavljena je u novembru 2016. Fascinacija ovom 26 spratova visokom,

Arhitekte: Herzog & de Meuron — Jacques Herzog, Pierre de Meuron, partneri; Ascan Mergenthaler, David Koch, izvršni partneri; Jan-Christoph Lindert, saradnik, projekt menadžer; Nicholas Lyons, Stefan Goeddertz, saradnici, projekt arhitekte Saradnici arhitekte: Hohler + Partner

Glavni izvođači: Adamanta and Hochtief Solutions Konsultant: Nagata Acoustics (akustika) Klijent: ReGe Hamburg, for Free i Hanseatic Hamburg Dimenzije: 120,000 m² Datum završetka: Novembar 2016. – Januar 2017. 120,000 m² velikom strukturom nije jenjavalo od 2003. godine kada je koncipirana na zahtjev grada Hamburga a za potrebe NDR simfonijskog orkestra. Prvobitno je Herzog & sw Meuron studio kontaktirao privatni investitor Aleksandar Žerar za potrebe rekonstrukcije zakonom zaštićenog nekadašnjeg skladišta od cigala u koncetrnu dvoranu. Potom je grad preuzeo projekat od Žerara ali je zadržao arhitekte uprkos činjenici da je projekat time postao predmet javnih nabavki i konkursa. Uz to, ovo je bio i prvi akustični poduhvat sa kojim se uhvatila u koštac ova firma. Međutim, ono što je presudilo u glavama javnosti bila je smjela ideja firme dobitnice Prickera, da smjesti dvije koncertne dvorane u 62000m² staklenu strukturu smještenu na vrh postojeće zgrade od cigala . “Jednako narod i novinari smatrali su ovu ideju neodoljivom”, kaže Hercog, “ željeli smo da sačuvamo integritet starog skladišta i njegovu masivnu osnovu za parking i druge upotrebe. Grad je na to pristao zahvaljujući velikoj podršci javnosti.”

Svjetla luke Elbphilharmonie se nalazi na zapadnoj tački okruga Hefencity, lučnog naselja u fazi obnove u hamburškoj luci. Osnova od cigle iz 1966. godine služila je kao skladište za čaj, kafu i kako. Herzog & de Meuron arhitekte su je renovirale. dodale plazu i parajuću staklenu strukturu u kojoj su smještene dvije koncertne dvorane, hotel i stambeni kompleks. Projektom je obuhvaćen i Westin Hamburg hotel sa 224 sobe i enterijerima koje su djelo dizajnera Tassilo Bost of Berlin. Hotel bi trebalo da bude otvoren do kraja godine, dok su 45 apartmana na zapadnom krilu trenutno na prodaji. Osnova, na koju su arhitekte dodale betonski okvir ima još i treću muzičku dvoranu, kao i studijske prostore, parking i pomoćne prostorije.

Da je Elbphilharmonie brod mogao bi se zvati Djevojka od milion dolara. Porast cijene izrade izazvao je veliku krizu i zastoj od skoro dvije i po godine 2011. između grada, arhitekata i izvođača. Nakon sukoba oko izvo78

đača sa novom gradskom upravom, prvobitna cijena izrade od 86 miliona dolara narasla je na današnjih 880. Kompleks i dizajn duguje svoj izgled koji mami uzdahe prvenstveno sjajnoj strukturi na vrhu stare zgrade. Upravo

su ovakve staklene strukture ono što je proslavilo arhitektonski studio Herzog & de Meuron. Ovim projektom, arhitekte su digle zavjesu na potpuno novi nivo: staklena površina u gornjem dijelu zgrade diže se i ubira jednako kao prava zavjesa. Spoljnja membrana sačinjena je od ravnih i savijenih izolovanih staklenih jedinica koje reflektuju svjetlo i mijenjaju boju u zavisnosti od doba dana i vremenskih prilika. Konkavna i konveksna stakla spojena su oštrim ramom a na njima se nalaze i paneli sa otvorima za ventilaciju. Jedan od kvaliteta spektakularnih staklenih površina je i način na koji staklo pada oko zakrivljenih elemenata od fiberglasa koje opkružuje balkone. Glatko, talasasto staklo praktično lebdi oko masivne, crveno-braon , osnove od cigle koja je nekad bila skladište za kafu, kakao i čaj. Iako se izgledom uklapa u strukture iz 19. vijeka koje dominiraju lukom, užasna težina i udubljeni prozori ono je što je odaje da je 1966. godine podigao hamburški arhitekta Verner Kalmorgen. Posjetioci ulaze u ovaj tamni bunker sa

Sjaj i uvojci Pokretne stepenice osvjetljene reflektivnim diskovima ugrađenim u bijele štuko zidove izdiže se, lagano se savijajući do gornjeg nivoa. Na vrhu, stepenište od cigala vodi posjetioce do glavne plaze na osmom spratu Ogroman balkon zatvoren je ogromnim staklenim panelima koji pružaju zaštitu od vjetra a istovremeno nevjerovatan pogled na luku i grad. Široko, spiralno stepenište vodi od plaze do dva auditorijuma.

istočne strane, odakle ih pokretne stepenice, naspram ulazne fasade, vode do kapije plaza nivoa. Ono je zatvoreno unutar bijelog tubusa koje je osvjetljeno svjetlom koje se odbija o bezbroj kružnih diskova koji su dio štuko enterijera. “Razmišljali smo od velikim stepeništima starijih evropskih koncertnih dvorana, “ kaže partner Herzog & de Meuron studija, Askan Mergenthaler. Na vrhu stepeništa, posjetioci nailaze na par širokih stepenika od cigle koje vodi do javne plaze. Od ove tačke svoj arhitektonskog putešestvija, oni bivaju zavedeni pogledima na grad sa visokog, zakrivljenog portala koji se otvara u veliki balkon, koji dalje postaje kruž-

no šetalište oko cijele zgrade. Ogromni stakleni paneli ono su što dijeli prostor od enterijera: kako je zamisao bila da plaza pruži osjećaj apsolutne otvorenosti ka spoljašnjem svijetu, arhitekte su odlučile da ove površine naprave bez spojnih stubica, ostavljajući prazninu između staklenih prevoja tako da je ove transparentne “draperije” moguće mehanički otvoriti ili zatvoriti. Ogromni, okrugli, nagnuti stubovi različitih dijametara prekidaju prostor plaze i ukazuju na promjenu strukturalnih sila između stare baze i njenih pravilnih mreža stubova i gornjeg staklenog dijela u kome su mase drugačije raspoređene zbog neravnomjerno oblikovane koncertne sale. Izuvijano stepenište, poput slušnog kanala, izrađeno je od predivnog venecijanskog maltera i vodi do dva auditorijuma. Čelična struktura glavne sale odvojena je od ostatka zgrade zbog akustike i postavljena na 362 ogromne savitljive opruge. Sarađujući sa majstorom akustike Jasuhisom Tojotom iz kompanije Nagata Acoustics, arhitekte su došle do plana sjedjenja koji nalikuje puzavici. Tako ova fluidna, organska struktura auditorijuma opkružuje orkerstarski podijum. Vrhunac ovog nevjerovatnog putovanja je neočekivan. Ako odete na vrh kompleksa, naićićete na unutrašnji prostor za razne događaje tik uz malu terasu odakle možete izbliza vidjeti bijele

perforirane diskove koji oživljavaju talasaste vrhove krova. Ovdje, iznad sala, hotela i apartmana, imaćete osjećaj da ste na nekom futurističkom brodu. Pružiće vam panoramski pogled na grad kada bude u potpunosti završen. I tako će uskoro, ovaj nevjerovatno zahtjevan, skup i nadasve čuveni brod konačno zauvijek pristati na svoje mjesto u luci. 79

Entext d.o.o. | Podgorica, Cetinjski put bb | Tel/Fax: +382 20 260 831 | E-mail: info@entext.me

www.entext.me

život po

mjeri čovjeka Interaktivna iskustva dominirala su ove godine na 56. izdanju Milana Salone Del Mobilea, koji se održavao od 4. do 9. aprila. Ove godine sastojao se od pet simultanih događaja: Međunarodni sajam namještaja, Međunarodni sajam aksesoara za enterijer, Izložba rasvjete “Euroluce”, Izložba opreme za poslovne prostore pod nazivom “Workplace3.o” i “SaloneSatellite” koji je okupio najpoznatije dizajnere iz pet zemalja na temu “Dizajn je…?” Svi oni predstavili su inovatina rješenja dizajna u svojim oblastima. 82

Namještaj i dizajn su nekad bili dovoljni da mame hiljade posjetilaca, no ove godine izlagači su se potrudili da stvore iskustvene događaje. Ikea Festival organizovao je live bendove, hranu i jutarnju jogu; Airbnb je odveo posjetioce na izlete po skrivenim lokacijama u gradu; a COS je pozvao posjetioce da hvataju mjehuriće. Prvo iskustvo Mnogo interaktivnih instalacija i nezaobilaznih punktova napravljeno je sa ciljem da fasciniraju posjetioce. Sa više od 2000 eksponata razbacanih po cijelom Milanu tokom Salona Del Mobile, brendovi su se borili za pažnju posjetilaca više nego ikada ranije. Dvije od najzapaženijih instalacija su Švedski brend COS i korejski potrošački tehološki brend LG. Cos je bio udružen sa britanskim umjetničkim duom Studio Swine za “New Spring”, hipnotičko i multisenzionalnu bijelu strukturu u obliku drveta koji neprestano ispušta bijele mjehuriće ispunjene mirisom i maglom, koja se rasprši kada ih dodirnete. Posjetioci su mogli da preuzmu rukavice od posebne tkanine, kojom su mogli da rukuju i manipulišu mjehurićima a da ih ne puknu. LG je saradjivao sa Japanskim dizajnerom Tokujin Yoshioka na instalaciji pod

cos

LG S.F Senses of the Future

nazivom “S.F Senses of the Future”, koja prikazuje najnoviju tehnologiju ove kompanije u obliku umjetničkog i futurističkog uranjanja. “Zid sunca”, zid prekriven pulsirajućim svjetlima, simulirajući prirodnu sunčevu svjetlost, nudeći prirodan osjećaj udobnosti u tech-ispunjenom okruženju. Pored toga, sedamnaest OLED-lit SF stolica ispunile su Milanski Superstudio, pozivajući posjetioce da sjednu i 83

Bang&Olufsen zvuÄ?nici

i da se uronjeni u svjetlosni spektakl osjećaju kao u SF filmu. Otkrivanje Milana sa AIRBNB Airnbnb je posjetiocima omogućio pristup Casa degli Atellani, istorijskoj kući iz 15. vijeka koja je bila kuća Leonarda da Vinčija dok je slikao Poslednju večeru. Unutar Casa degli Atellani posjetioci su istraživali lične kolekcije dizajnera uključujući Dimore Studio i Faye Toogood, kao i radove udruženih dizajnera strateški postavljenih unutar kuće, stvarajući moderni dodir u dobro održavanom istorijskom okruženju. Nevidljiva tehnologija Proizvodi potrošačke tehnologije napuštili su tradicionalnu tehničku estetiku i ugrađeni su u izgled kućnog namještaja. Kada kažemo nevidljiva tehnologija ne mislimo bukvalno već na tehniku koja izgleda kao da pripada domu. Danska kompanija Bang & Olufsen pretsvila je Beosound Shape bežični sistem zvučnika koji više izgledaju kao umjetničko djelo nego kao zvučnici. Samsung je predstavio svoj novi okvir za televizore koji podsjeća na sliku, Švajcarskog dizajnera Yves Behar. Ovaj televizor nije samo elektronski proizvod već dio doma i dio svakodnevnog života. Povratak prirodi Ove godine u velikoj mjeri prirodni elementi igraju ulogu u dizajnu namještaja. Dizajneri crpe inspiraciju iz organskog i biljnog svijeta, kako u bojama, oblicima, tako i u teksturama drveta, cigle, kamena.

Kuća Leonarda da Vinčija Samsung

FLUID dizajn forum

Prva sesija petog izdanja FLUID dizajn foruma održala se od 21. do 26. aprila u Podgorici i na Cetinju. FLUID je koncipiran kao forum koji čini niz predavanja, radionica i izložbi na kojima se okupljaju renomirani dizajneri, kao i brojni studenti. Prethodna izdanja Foruma koja su se realizovala u nekoliko crnogorskih gradova (Cetinje, Bar i Nikšić) etablirala su FLUID kao jedan od najprepoznatljivijih dizajnerskih festivala u regionu. Prva sesija realizovana je u okviru sedmice obilježavanja Dana Univerziteta Crne Gore.

Kao i na prethodnim izdanjima, Forum ima temu koja definiše sadržaj programa usmjeravajući ga ka povezivanju stručnih umjetničkih praksi sa javnim ili ekonomskim interesom lokalne zajednice i privrednih subjekata. Ove godine tema FLUID-a je „Vidljivo/Visible“, a ovaj naslov referiše na potrebu da se ojača vidljivost Foruma, ali i na oživljavanje zapostavljenih mjesta u gradu. FLUID je otvoren 21. aprila, u prostorijama Sportskog i kulturnog Centra Univerziteta Crna Gore. Na otvaranju su govorili Janko Ljumović, ministar kulture, Radmila Vojvodić, rektorka Univerziteta Crne Gore i Ana Matić, koordinatorka FLUID-a. FLUID Expo Program je otvoren izložbom „KONTEKSTI ILUSTRACIJE_LJUBAV“ na kojoj su predstavljeni radovi mladih ilustratora iz Crne Gore u selekciji Suzane Pajović. Dejan Dragosavac Ruta,

grafički dizajner iz Zagreba, predstavio se izložbom „VIDI DIZAJN!“u Perjaničkom domu i galeriji Klub CSUCG. U

Umjetničkom paviljonu ULUCG upriličena je retrospektivna izložba arhitekte Slobodana Vukajlovića. U CGU „Mi-

odrag Dado Đurić“ na Cetinju otvorena je izložba plakata mladih crnogorskih dizajnera pod nazivom „Jedan PUNKT dva“ u produkciji KC Punkt iz Nikšića; u Njegoševoj ulici ispred Ministarstva kulture otvorena je „TOLERANCIJA“, izložba plakata najznačajnijih dizajnera današnjice po izboru Mirka Ilića. U galeriji 42 otvorena je izložba selekcije plakata bijenala Golden Bee Moskva u saradnji sa DEAC-om. FLUID Lectures Program FLUID-a obilježio je i niz predavanja i prezentacija na kojima su govorili: dizajneri Oleg Šuran, Hrvoje Živčić, Ivica Mitrović, Pika Novak, Yuko Shimizu, Dejan Dragosavac Ruta, Boris 88

Haravan i Serge Serov; arhitekte Maja Lalić, Slavica Stamatović Vučković, Ema Alihodžić Jašarović, Miroljub Stanković, Zoran Nikolić, Ivan Kucina,Ivan Rajković, Miloš Gačević, Tamara Marović i Iva Čukić, urbanistkinja Sonja Dragović i filozof Jovan Čekić. U okviru FLUID-a organizovane su prezentacije PechaKucha Night Vol. 8. FLUID Workshops Važan dio FLUID-a su studentske radionice, na kojima se ove godine okupilo oko osamdeset studenata iz Crne Gore i regiona. Radionica Good ideas make great illustration tretirala je ilustraciju u savremenom urbanom kontekstu, a vođa radionice je bila Yuko Shimizu. Radionica Spekulativni dizajn ispitivala je društvene, tehnološke, medijske i ekonomske uslove u Podgorici. Ovu radionicu su vodili Ivica Mitrović i Oleg

Šuran. U saradnji sa ArhCommune-om realizovana je radionica Participatory design: „XSSML_VISIBLE“ Podgorica koja se odnosila na prepoznavanje i aktiviranje javnih prostora na teritoriji Glavnog grada. Vođe ove radionice su bili Ivan Kucina i Slavica Stamatović Vučković. Radionica TIPOGRAD, koju je vodio Hrvoje Živčić,bavila senasljeđem urbanog jezgra grada kroz medij tipografije. Na radionici Visible Spark koja se organizovala u sardnji sa Spark.me studenti su osmišljavali na koji način bi tweet-ovi mogli biti vizuelizovani. Ovu radionicu vodio je Srđa Kadić. Kroz dvije radionice Brainblender, koje su vodile Pika Novak, Blažka Jurjavčić i Aleksandra Prole, posredstvom društvene igre učesnici su bili ohrabreni da nađu neuobičajena rješenja za uobičajene probleme. Na Forumu su održane i dvije radionica za djecu MagNet Tiles koje je vodio Boris Haravan.

inovacije u građevini:

materijali i POSTUPCI GRADNJE Svjetleći beton armiran optičkim vlaknima U studentskim laboratorijama u Berlinu pokrenut je start-up SIUT koji ima za cilj da proizvodi betone pogodne za vizuelne prezentacije. Grupe studenata je napravila beton sa ugrađenim optičkim vlaknima koja svijetle na tačno definisanim mjestima. Unutar, skoro potpuno neporozne, prefabrikane betonske ploče položena su optička vlakna koja se završavaju na predefinisanim mjestima. Izvor svjetlosti su klasične LED svjetiljke postavljene sa bočnim ivicima ploče. Integrisana optička vlakna preuzimaju LED svijetlo i prenose ga direktno na betonsku površinu što daje lijep vizuelni efekat. Izvor svjetlosti u slučaju ispod je LED blic na mobilnom telefonu koji je dovoljan da „pokrene“ optička vlakna. U praksi, izvor svjetlosti će biti klasična LED svjetiljka koja je montirana na nosač na koji se stavlja i betonska ploča. Pošto je materijal neporozan, ovaj beton s optičkim vlaknima može se koristiti i u kupatilima gdje, na primjer, mogu da se iskoriste kao noćna rasvjeta. Za sada je napravljena ploča dimenzija 200x80x2,5 cm u sivoj ili u boji antracita. Beton s optičkim vlaknima se može koristiti i u eksterijeru za, na primjer, osvjetljavanje stepenika.

Grafen, jedan od najčvršćih materijala na svijetu, postao je još čvršći Naučnici sa Univerziteta MIT pronašli su način da grafen, dvodimenzionalnu pjenu od ugljenika, učine još čvršćom tako što su ga kompresovali u 3D konfiguraciju sunđerastog oblika. Ovaj veoma lagani materijal ima gustinu samo 5% od gustine čelika, a pritom može imati i 10 puta veću čvrstoću na pritisak od ovog poznatog materijala. Dvodimenzionalna materija grafena debela je samo jedan atom i kao takav poznat je kao jedan od najčvršćih materijala na svijetu. Međutim, uz pomoć toplote i pritiska, tim naučnika sa MIT-a, vođeni Markom Bulerom, uspio je da napravi još jaču verziju grafena koja podsjeća na korale i mikroskopske dijatome. I jedan i drugi imaju veliku površinu naspram zapremine a pritom su veoma lagani zahvaljujući poroznoj strukturi. Isto tako, pokazalo se da grafen u formi 3D pjene ima bolja svojstva od njegove dvodimenzionalne verzije. Grafen može naći upotrebu u raznim oblastima. Ovaj lagani, a čvrsti materijal može se koristiti za izradu kondezatora, baterija a takođe može poboljšati efikasnost solarnih panela. Naravno, može se koristiti i u građevinarstvu ali je veliki problem što je grafen veoma skup materijal pa će naučnici svoja istraživanja usmjeriti ka tome da njegova izrada postane jeftinija.

grad i arhitektura/osvježena đenova

genova reload

Tekst i slike: Aleksandar Petrov Prevod: Bobana Knežević

“Genova Symphony of the City / Đenova Simfonija grada” (GENOVA Sinfonia della Città) je animirani film Emanuelea Luzzatija koji teško da može nekog da ostavi ravnodušnim imajući u vidu strast i emocionalnost koju prikazuje u svom filmu. Film je remek djelo, koje govori o Đenovi, ovom turbulentnom i veličanstvenom gradu. On predstavlja emotivnu priču, koja se proživljava iznova kao animirana kompozicija preklopljenih različitih crteža koji se paralelno kreću i pokazuju postojanje svih onih gradova koji koegzistiraju na istom prostoru.

U Đenovi je zapravo sagrađen srednjevjekovni, renesansni, barokni, neoklasični i moderan grad. Đenova je ušuškana između Ligurskog mora i okolnih Apeninskih planina, a proteže se duž rukavca napravljenog između te dvije prirodne granice. Prostire se od predgrađa Nervesa na istoku do područja Vezima na zapadu u dužini od 42 km. Tipičan mediteranski i linearni grad koji konstantno evoluira kroz istoriju. Ovaj grad sa tipičnim veličanstvom boja, se iznova proživljava kroz njegov rast/sazrijevanje kroz godine. Moderan, slomljen i očvrsnut, pun je ožiljaka od saobraćajnih veza koje spontano vise ili prolaze ispod njega. Ova betonska infrastruktura uronjena u njegov cjelokupan izgled i veličanstvenost ga ujedno presijeca i širi poglede na njega, prilgođavajući ga potrebama njegovih postojećih stanovnika i udaljavajući ga od njegove pređašnje slave. Za turiste najprivlačniji dio grada je uži centar, koji obiluje istorijskim objektima iz čuvene Republike Đenove. Uske ulice, visoke zgrade (sa 5-6 spratova, što je za to vrijeme bilo čudo), vlaga koja podriva fasade, renesansni i barkoni dekor, miris mora pomješan sa mirisom ligurske kuhinje koji se širi iz okolnih restorana. Lagano komešanje i osjećaj mira je opšteprisutan, i turistima nudi mogućnost da uživaju i da se slobodno kreću njegovim ulicama.

Za bolji doživljaj atmosfere, ambijent je upotpunjen melodijom Crêuza de mä čuvenog kompozitora De Andre, pjesmom na starom ligurskom jeziku, koji nas uvodi u okruženje. Ovo centralno jezgro

doživljava svoj vrhunac u dijelu oko mora gdje gleda na otvoreno more. Obalno šetalište je dobro poznati infrastrukturni objekat koji regeneriše stari grad. Njega je projektovao čuveni lokalni i međunarodni arhitekta Renzo Piano tokom Expo 1992, povodom sto godina od otkrića Amerike. Đenova je prepoznatljiva po svojim specifičnim arhitektonskim oblicima koji odlikuju luku, sa usidrenim jahtama i kruzerima koji se na horizontu miješaju sa obrisima grada. Platforma je uljepšana javnim splavovima/ sadržajima (spoljnim prostorima) gdje možete da uživate u okolnom urbanom mediteranskom teatru. Međutim, Đenovu ne čini samo izuzetan turizam. Ona predstavlja pravi grad koji se suočava sa savremenim problemima. Ona takođe predstavlja i jednu od najvećih evropskih luka, nakon Marseja, sa visokim nivoom razmjene i prevoza materijala, teškom industrijom, tankerima i velikim brodogradilištima. Kontejneri za slanje robe su rasprostranjeni duž ivica mora i u njegovim predgrađima, upotpunjujući priobalni urbani pejzaž. Postoje djelovi grada koji su djelimično degra91

kreće po principima inercije. Oni su predložili da se napušteni ili prazni objekti sruše čime bi se revitalizovalo područje i stvorile veće praznine i čime bi se riješili krupniji egzistencijalni

dirani, razigrani kroz haos imigranata iz Afrike i Latinske Amerike, a koji mu daju dodatnu kulturološku težinu. Tokom 60-tih godina prošlog vijeka, za vrijeme ekonomskog buma, došlo je do građevinske ekspanzije i što je ujedno propraćeno i najvećim stepenom industrijalizacije grada. U ovom sveukupnom građevinskom konglomeratu koji se otima kontroli, desile su se neke od hrabrijih arhitektonskih intervencija, koje, sa današnje tačke gledišta, predstavljaju veliko dostignuće. Značajan je rad arhitekte Luigi Carlo Daneri i njegov društveno-stambeni kompleks Forte di Quezzi, koji dostiže visine predgrađa Marassi i nameće se svojim masivnim objektima. (Ovaj pristup je prezentovan samo na Corbuzierovoj teritoriji kroz primjere plana Opusa za Alighieri). Tu je takođe i predgrađe San Pietro (koje se još zove i praonica/mjesto za pranje), koje iako je u to vrijeme predstavljao hrabar poduhvat, danas je sinonim za degradaciju, uticaj na životnu sredinu, a samim tim i značajan uticaj na prirodu. Nakon

ovog perioda ubrzanog razvoja, grad je iznenada izgubio trećinu svojih stanovnika, dok je njegova teritorija i dalje ostala paradoksalna. Približno 10% postojećih objekata je ostalo prazno, a cjelokupna teritorija grada je i dan danas prepravljena objektima koji nadvisuju planinske vrhove. Ova demografska kriza se podudara sa ekonomskom krizom koja je u proteklih nekoliko godina prisutna u Evropi. Stanovništvo ubrzano stari, posebno u Italiji, gdje je prosječna starosna dob 43,5, dok u Đenovi ona iznosi čak 47,2 godine. Ako se ovaj trend nastavi, starosna granica u gradu će dostići 49,7 godina. Ovaj statistički podatak u prvi plan stavlja budućnost ovog čuvenog grada, koji u ovim ključnim godinama mora da nađe način da opstane. Stoga, mnoge grupe mladih rade i diskutuju o pravcima prema kojima hoće da se njihov grad razvija. Jedan od glavnih pravaca je opisan u manifestu nekolicine uticajnih arhitekti koji zastupaju koncept Đenove – 1%. Ovim projektom se teži da se preokrene režim nepokretnosti, koji se u ovim momentima krize i dalje

problemi kao što su parking, zelene površine i veći/širi javni prostori. Određeni djelovi Đenove su se razvili spontano i neplanirano, zahvaljujući imigrantima iz Latinske Amerike čije se radničke klase žestoko bore sa krizom, pa čak i kroz svoj stil života uspjevaju da se nametnu kao protagonisti. Tipičan primjer je predgrađe/kvart Sampierdarena, koji oni naseljavaju, gdje su cijene kvadratnog metra sagrađenih objekata smanjene, uslovi života u cijelom kvartu izmijenjeni, dok graja djece dopire sa svih strana. Kroz njihovu akciju, društvena frikcija raste i doprinosi atraktivnosti ovog predgrađa. Ova frikcija svakako čini Đenovu još interesantnijom, obogaćuje je i čini je još otvorenijom i kosmopolitanskom. Za Đenovu će nastupajuće godine biti ključne za održavanje svog mediteranskog kontinuiteta, a moguće je čak i da će ova neizvijesnost ići u prilog Đenovi.

Na izlazu iz Đenove, u zapadnom predgrađu Voltri, gdje je jos uvijek moguće sagledati betonske objekte, nalazi se jedan jako interesantan i improvizovan prostor. Plaža je i dalje slobodna da je koriste svi (što obično nije slučaj sa italijanskim morskim dobrom, koje država daje u zakup). Na dijelu Erasmus plaže, lokalno stanovništvo se spontano organizovalo i stvorilo plavi kamp. U ovom dijelu predgrađa su skoncentrisane raštrkane barake/kolibice, kontejneri i razni drugi improvizovani objekti. Ono što je karakteristično za ove objekte je da su ofarbani u plavo, i zajedno sa obližnjim plavim brodovima stvaraju originalan i haotičan pejzaž. Ljeti je ovaj prostor jako živ, jer se ova instant sastajališta koriste kao sklonište od vrelina i za slobodno vrijeme. Ovo je možda jedan od najpitomijih ad-hoc fenomena, koji odaje utisak dobro osmišljenog urbanog obilježja kvarta. 93

Multimedijalna izložba Admira Bambura

povratak

jednosti Često se nameće pitanje međusobnog prožimanja umjetnikovog djela i prostora u kom se djelo nalazi. Sjajan primjer bitnosti izbora ambijenta za izložbu je multimedijala izložba autora Bambur Admira koja se realizovala u okviru likovnog programa jubilarnog XX festivala Grad teatar u Budvi. U galerijskom prostoru crkve Santa Marija u Budvi, autor je predstavio multimedijalni projekat koji se sastoji od 13 slika i crteža, 3 umjetničke instalacije sa određenim intervencijama u prostoru (svijetlo, zvuk, miris) pod objedinjenim nazivom “Ja Ti (Povratak Jednosti)”.

Koliko je bitan izbor ambijenta za predstavljanje umjetničkog djela (projekta)? Prostor u kojem predstavljam svoje radove veoma mi je bitan. Međutim, jednako značajno mi je i mjesto nastanka rada. Svaki prostor na svoj način utiče na postavljene objekte u njemu i boji ih svojom energijom i istorijom. Odnos izmedju umjetnina i ambijenta u izlagačkom prostoru može da bude manje ili više inspirativan za umjetnika. Adekvatno izabran izlagački prostor omogućava nastanak višeslojne komunikacije na relaciji umjetnik – publika. Izlagački prostor prilikom postavke umjetničkih radova treba da poprimi funkciju praznog papira ili platna u kojem umjetnik gradi novu kompoziciju sa već pripremljenim elementima (slikama, objektima) na koje interveniše svim potrebnim medijima ili pojednostavljuje podlogu ukoliko zbog koncepta konkuriše radovima. Zašto ste se opredjelili da svoju izložbu organizujete u vjerskom objekat tj. crkvi? Tradicionalno Grad teatar Budva većinu svog likovnog programa organizuje u predivnoj i vjekovima poznatoj crkvi Santa Marija. U ovoj crkvi decenijama

se ne vrši duhovna služba, ali prostor i dalje zrači lakoćom i mirom. Moj ciklus radova sa nazivom „ Ja Ti“ (Povratak Jednosti) sadrži određenu spiritualnu tematiku zbog koje mi je bilo bitno da se izloži u tom prostoru. Ovaj spoj je inicirao kreativnu igru multimedijalnog intervenisanja u prostoru koji će uticati na sva čula posmatrača. Izborom ovog galerijskog prostora ovaj multimedijalni umjetnički projekt

dobio je željenu kamernu i mističnu dimenziju. Svijetlo, zvuk, muzika i miris su imali svoju funkciju. Kako sve uskladiti da budete zadovoljni i Vi kao autor, a da posjetiocima poruka bude jasna? Intervenisanjem uz pomoć svijetla, zvuka i mirisa u jednom ovakvom pro-

prisutne da me samostalno prate u traganju za odgovorima na neka od univerzalnih pitanja. Da li Vam se desilo da ugledate neku povšinu i poželite da napravite dijelo koje ćete tu da postavite?

storu u kojem su izložene slike i objekti za mene je prestavljalo izazov. Rezultat ovog spoja je dobijena nova višedimenzionalna i višeznačna kompozicija koja je uticala preko svih čula na doživljaj posmatrača. Intuitivno stvaram i zbog toga ne želim da posmatraču šaljem konačnu poruku, jer bi im ograničila ugođaj intuitivnog doživljaja izložbe. Simbolično uz pomoć svijetla, muzike i mirisa pozvao sam 96

Kreativna osoba često dobija određene impulse koje vizuelizira. To može biti reakcija na odredjeni zid, predmet, prostor ili osobu koju bi bilo dobro u tom trenutku na neki način zabilježiti Razrada tih brzih zapisa trebalo bi da podliježe selekcijiji zbog fokusiranja na umjetnički razvoj i kontinuitet u stvaralačkoj ideji i smanjenja mogućnosti idejnog rasplinjavanja. Ova izložba je upravo nastala na taj način. Inspirisan ovim prostorom prilagodio sam jedan broj radova iz ovog ciklusa i uradio par novih kako bih mogao da zaokružim cjelinu.

inovacije u građevini:

materijali i POSTUPCI GRADNJE Novi betonski blok smanjuje vrijeme izgradnje za 50% Zidanje blokom ARMO ne samo da je brže već i ne zahtijeva pravljenje fuge. Potreba za bržom i ekonomičnijom gradnjom aktuelnija je nego ikada, pogotovo u ruralnim djelovima Meksika. Zbog toga je Juan Manuel Reyes iz firme Armed Omega zajedno sa arhitektom Jorgeom Capistranom osmislio novu vrstu betonskih blokova za kojim je zidanje kuće brže i do 50%. Blok ARMO zaobljen je tako da ima žljebove koji savršeno pašu jedan naspram drugog. Trik je u drugačijem obliku bloka. Blok ARMO nije, kako smo navikli, pravougaoni već je zaobljen tako da ima žljebove koji savršeno pašu jedan naspram drugog. Oni su pritom ošupljeni tako da kroz njih može da prođe armatura ali i instalacija.Betonski blok ARMO, dimenzija 12x12x40 centimetara, ređa se jedan na drugi nasuvo, odnosno, bez maltera i fuge. Cementni malter se tek kasnije dodaje zalivanjem šupljina kroz koju je provučena armatura. Zidanjem ovakvim blokovima ne zahtijeva specijalnu obuku niti traži visokokvalifikovane majstore tako da je mogu primenjivati i laici… ali proizvođač naravno to ne preporučuje.

Dekorativne obloge u službi zvučne izolacije Italijanska kompanija Arper angažovala je dizajnera Lievore Altherr Molina da napravi lijepe i funkcionalne obloge protiv buke. Buka u stambenim kao i u poslovnim prostorima predstavlja veliki problem sve većem broju ljudi. Zbog toga je kompanija Arper predstavila rješenje u vidu zidnih zvučnih panela pod nazivom Parentesit koji osim što djeluju dekorativno, ujedno i redukuju pozadinsku buku. Akustični paneli proizvode se u tri osnovna geomertijska oblika: kružni, kvadratni i ovalni. S obzirom na to da postoji veli broj interesantnih nijansi i oblika u kojim se izrađuju, akustični paneli mogu poslužiti i u svrhe dekorisanja enterijera. Njihova primarna djelatnost je da u prostorima gdje boravi puno ljudi unesu, preko potrebnu, tišinu. Kada zvuk naiđe na panel, on mu ne dozvoljava da se odbije i samim tim zvučno zagadi prostor. Zbog toga je Parentesit najbolje koristiti u open-space kancelarijama. Proizvode se u tri osnovna geomertijska oblika: kružni, kvadratni i ovalni. Zahvaljujući modularnom pristupu, paneli se mogu kombinovati u razne druge oblike koji odgovaraju zadatom enterijeru.

pejzažna arhitektura/crna gora

planerska praksa i pejzažna arhitektura

Napisala: Danica Mihaljević Davidović, diplomirani inženjer pejzažne arhitekture Pejzažni arhitekta u Studiju Synthesis i CAU, centar za arhitekturu i urbanizam,Podgorica

Bazna, osnovna znanja kojima raspolaže pejzažni arhitekta su iz domena urbane ekologije, zaštite životne sredine, predione ekologije, planiranja predjela, dendrologije (nauka o drvenastim biljkama, drveću i žbunju), šumarstva, fitocenologije (nauka o šumskim svezama), biologije, fiziologije.. Time se predmetno područje posmatra sa ekološkog aspekta, ali i aspekta njegovih antropogeno stvorenih karakteristika, te se pokušava predvidjeti mogućnost dobrih, ali i loših scenarija,

Pejzažni arhitekta u planerskoj praksi predstavlja sponu, vezu, između dva aspekta sagledavanja-arhitekte/urbaniste-planera i uskostručne sfere eksperata iz drugih naučnih oblasti-biologa, hidrologa, geologa, i dr. Naša je uloga da svojim znanjem iz srodnih oblasti, a na osnovu izlaganja pomenutih struka, približimo problematiku prirodnih procesa, interakcije prirodne i stvorene sredine donosiocima odluka u procesu planiranja. Cilj je da ponudimo rješenja koja će pomiriti često suprotstavljene interese: izgradnje, eksploatacije i urbanizacije i zadržavanja ekološke, prirodne, humano urbanizovane sredine, ali i kulturološke ravnoteže. U tom procesu, naravno, ne mogu biti zadovoljeni svi, ali naš je zadatak da prepoznamo i argumentujemo procese koji zahtijevaju inkorporiranje zelenih struktura, zaštitu postojećih prirodnih vrijednosti, njihovu implementaciju ili preporuke za korišćenje onih prostora koji su vrednovani kao značajni sa različitih aspekata (prirodna, kulturna vrijednost, ekološka, istorijska, ili neka vrijednost značajna za zajednicu na čijem prostoru djelujemo).

u slučaju devastacije prostora, ili nekih predionih elemenata (devastacija se odvija od mikro do makro nivoa- od npr. uništavanja zaštićenih biljnih vrsta ili staništa do degradacije elemenata urbanog predjela- uništavanje izvornosti i autentičnosti nekog pejzaža i sl.) Sam proces planiranja za pejzažnog arhitektu, bar u našim uslovima, iziskuje napor da se u planiranoj urbanoj strukturi nađu i dobro koncipirane i povezane slobodne površine. One će se u prostoru ostvariti kroz proces

implementacije kao zelene i slobodne površine (parkovi, skverovi, trgovi), zeleni koridori (drvoredi, zelene trake), botaničke bašte, arboretumi, ili pak kao urbani- gradski džepovi, krovni vrtovi...Povezivanje ovih struktura u sistem koji je fizički, ali i funkcionalno povezan, omogućava zelenim površinama da ostvare svoju primarnu funkciju, a to je prije svega proizvodnja kiseonika, snižavanje temperature i onemogućavanje formiranja toplotnih ostrva u ljetnjim mjesecima, pozitivan

uticaj na psihofizičko zdravlje čovjeka, očuvanje postojećih ili formiranje novih ekosistema...Kada je riječ o ruralnim ili semiruralnim područjima, akcenat je na očuvanju postojeće prirodne strukture, u najvećoj mogućoj mjeri. Instrumenti za očuvanje i unapređenje prostora u domenu djelovanje pejzažnog arhitekte- planera Djelatnost pejzažnog arhitekte u procesima urbanističkog planiranja i projektovanja često je u konfliktu sa različitim mogućnostima korišćenja nekog prostora, a to je najčešće ubrzana i sve agresivnija urbanizacija, gubitak slobodnih površina vrijednih sa ekološkog aspekta, ili sa aspekta humanog gradskog života- naši gradovi sve su siromašniji otvorenim, javnim, zelenim površinama, ali i javnim prostorima uopšte. Zadatak je pejzažnog arhitekte da u tim prostorima prepozna ekološki, prirodni ili neki drugi značaj, i tako pokuša da ih sačuva od dalje agresivne urbanizacije, ili ih urbanizuje na prihvatljiv način, koristeći pri tom sredstva koja će biti čitljiva planerima, arhitektama i drugim srodnim strukama, koji su na pragu donošenja odluka o korišćenju i eksploataciji prostora. U praksi, naše se djelovanje vrlo često zasniva na pokušajima da se u procesu osmišljavanja urbanizovanog, gradskog ili polugradskog prostora ’provuku’elementi zelenih struktura. Kvalitetna pejzažno- arhitektonska rješenja ne ograničavaju urbanizaciju, već naprotiv, unaprjeđuju kvalitet i vrijednost ukupnog urbanističkog rješenja, u svim fazama implementacije planskog rješenja. Time podižu i ekonomsku vrijednost tako osmišljenog prostora, što je izuzetno bitno. Istovremeno, uzdržavanje od izgradnje na pojedinim, vrijednim prostorima trebao bi biti imperativ. Ukoliko za takve prostore postoji formalna zaštita (prostor ili objekat zaštićen od strane relevantnih institucija, na pr. Zaštićeno prirodno ili kulturno dobro), proces propisivanja načina korišćenja je donekle olakšan, jer postoji zaštita koju slijedite. Međutim, problemi dolaze kada pokušavate da zaštitite prostor koji nema formalnu zaštitu. U tom slučaju, pokušavamo da planerskim instrumentima, propisivanjem načina i intenziteta korišćenja nekog prostora,

DUP Cetinje- plan namene površina, režimi zaštite i zelene površine- planiranje u zaštićenoj kulturno- istorijskoj cjelini

DUP Šipkov krš- plan parcelacije i plan oblika, vizuelizacija. Konzorcijum je radio Studio Synthesis i CAU. Dobitnik je prve nagrade u kategoriji Detaljni urbanisticki planovi na 23.Salonu urbanizma u Beogradu, 2014

Crnogorska planerska praksa i pejzažna arhitektura

spriječimo degradaciju. Danas je aktuelna neplanska izgradnja na zelenim površinama,što je čest problem sa kojim se susrećemo. Nepriznavanjem, odnosno nepotvrđivanjem stambene izgradnje na tom prostoru kroz plansku dokumentaciju, praktično ne dozvoljavate dalju degradaciju. Djelovanje planera završava se usvajanjem planskog dokumenta, a dalje akcije na nekom prostoru više nijesu u obuhvatu planerskog ili urbanističkog djelovanja.

100

Planerski instrumenti koji su na raspolaganju su : - Formalna zaštita prirode ukoliko postoji, ili predlaganje za zaštitu - Zaštita i režimi korišćenja u oblastima značajnih predionih i pejzažnih karakteristika - Zaštita kulturnog pejzaža ili pejzaža značajnog sa aspekta djelovanja lokalne zajednice - Zaštita predjela kroz implementaciju Evropske konvencije o predjelu Iako je primarno težiše na zaštiti, naše djelovanje nije samo u toj sferi, već i u implementaciji režima korišćenja u prostorima različitih namjena.

U crnogorskoj zakonskoj legislativi, obavezna je izrada planske dokumentacije državnih i lokalnih planskih dokumenata, a saradnja pejzažnih arhitekata u svim fazama planiranja (izrada baznih studija i samih planskih dokumenata) jeste obavezujuća. Međutim, izvjesno je da ova praksa do sada nije omogućavala integrisanje svih elemenata prostora na način da se ostvari najbolje rješenje u domenu prirodne, biološke, i uopšte ekološke stabilnosti, kao ni zaštite kulturnog, autohtonog identiteta gradova, naselja i prirodnih i kulturnih pejzaža. U pokušaju da tu praksu promijeni, Crna Gora je usvojila i ratifikovala Evropsku konvenciju o predjelu (European Landscape Convention, Firenza 2000). Na taj način, na sebe je preuzela obavezu usvajanja i implementacije konvencije u svoju zakonsku legislativu, što je urađeno kroz propisivanje obaveze izrade Plana predjela, koji treba da planerima posluži kao osnova za dalji proces planiranja. Plan predjela kao krajnji cilj ima da omogući naučnu osnovu za integraciju politike planiranja, zaštite i na kraju, upravljanja predjelima. Planu predjela prethodi izrada Studije predjela, na osnovu koje se vrši identifikacija i mapiranje predionih elemenata, a zatim se kroz Plan predjela, pristupa analizama kao što su: vrednovanje predjela, ispitivanje pogodnosti za pojedine namjene

Plan predjela rađen za DUP Spuž

Enschede, Holandija-Roombikcultural park- regeneracija grada kroz uvođenje kulturnog parka kao nove atrakcije grada

(turizam, rekreacija, poljoprivreda, industrija i sl), određivanje ranjivosti predjela, a zatim na osnovu svega navedenog, i model ugroženosti predjela u zavisnosti od procijenjenih pritisaka. Kroz opisane procese, planer dobija osnovne informacije o prostoru i njegovom karakteru, ranjivosti, i vrijednosti, na osnovu koje može da, u skladu sa interesima korisnika i drugim faktorima, odluči u budućoj namjeni i načinu korišćenja prostora, njegovoj eksploataciji ili zaštiti. 101

Barangaroo Reserve, Sidnej, Australija Zona Prirodnog i kulturno- istorijskog područja Kotora za koje je propisana izrada Studija vizuelnog uticaja

Osim Plana predjela, u Crnoj Gori je od skoro obavezna i izrada Studija vizuelnog uticaja, za objekte preko 3000 m2, a koji se nalaze u zoni zaštićenog kulturnog dobra „Prirodno i kulturno istorijsko područje Kotora“, i njegovu zaštićenu okolinu, koji se nalaze i na UNESCO-voj listi svjetske kulturne baštine. Ove studije, trebalo bi

102

da plastično prikažu buduće, planirane objekte i akcije u zoni kulturnog dobra, kao i da ponude javnosti uvid u moguć uticaj planiranih objekata na okolni kulturni pejzaž. Na žalost, ove studije vezane su samo za pomenuti prostor, dok se u mnogim evropskim zemljama one rade i za prostore od mnogo manjeg prirodnog i kulturnog značaja. I na kraju, iza samog procesa planiranja prostora, na različitim nivoima detaljnosti, krije se donekle i filozofija samog stvaraoca, njegova spremnost da čini ustupke, ili ne, i u tom kompleksnom procesu ostvari ili ne ostvari kvalitetno rješenje za područje kojim se bavi. Ovo nikada nije jednosmjeran proces, već vrlo složen proces u kome učestvuje veliki broj zainteresovanih strana, ali teret i odgovornost vrlo

često ostaje samo na planeru. U tom smislu, kompromisi su često jedini način da sve zainteresovane strane ostvare svoje ciljeve, a na nama je da pokušamo da naši gradovi i prirodni predjeli u tom procesu ne budu na posljednjem mjestu.

Arhitektonski fakultet u Podgorici Izborni predmet: URBANI DIZAJN

“Arhitektura preživljava samo tamo gjde negira formu koju društvo očekuje od nje.” Bernard Tschumi Prikaz odabranih studentskih eseja: Parc de la Villette, Paris Gostujići profesor: Dr Sonja Radović Jelovac dia

PARK LA VILLETE KAO DJELO AVANGARDE Napisala studentica arhitekture: Marija Petričević

Park je dizajnirao francuski arhitekta Bernard Tschum i sam park predstavlja ništa manje nego prvo djelo dekonstruktivističke arhitekture. Park nije dizajniran po tradicionalnim normama gdje su pejzaž i priroda predominantni u odnosu na dizajn.Predviđeno je da La villete bude kulturno mjesto gdje su priroda i vještačko ujedinjeni zajedno u stanje konstantne rekonfiguracije i otkrića . Da li ovaj park predstavlja avangardni dizajn? Šta određuje da li je djelo avangarda? Ako rad treba da bude avangarda on mora svjesno da odbacuje tradiciju. Ovaj esej istražuje ova pitanja kroz koncept ovog parka - La villete-a . Park predstavlja apstraktni dizajn, sa idejom ugradnje likovne umjetnosti u stvarnom prostoru. Postoji više primjera ovakvih parkova širom svijeta.Autor Jochn Beardsley ističe da se umjetnici često osjećaju ugroženo kada njihov rad ima funkciju, tako da Parc La Vilete u značajnoj mjeri predstavlja “larpurlatizam” (jedini cilj umjetničkog djela jeste da bude lijepo), ili “architecture for arts sake” (arhitektura radi umjetnosti ) ili “landscape for arts sake “ ( pejzaž radi umjetnosti ). NASTANAK PARKA LA VILLETTE Međunarodni konkurs, organizovan od 1982. do 1983. godine, imao je za cilj pronaći najbolju ideju revitalizacije 55ha budućeg parka u Parizu, smještenog na prostoru nekadašnje mesne industrije, na sjeveroistočnom kraju grada. Između 470 prijava među kojima su bili i neki od najboljih svjetskih arhitekata, istakao se rad Bernarda Tschumija, arhitekte, autora i predavača koji se povezuje sa dekonstruktivizmom. On je izabran za dizajnera ovog izvanrednog parka u Parizu. Nije bila riječ o nekakvom običnom parku s lijepim pogledom na kakve smo navikli. Parc de la Villette bio je zamišljen

kao kulturno mjesto gdje se priroda i sadržaj koji je osmislio čovjek susreću i prožimaju, i samim tim stvaraju nešto novo što će opstati na potpuno drugačiji način i živjeti u sadašnjosti, kao i u budućnosti. LA VILLETTE KAO DJELO AVANGARDE Tokom svoje dugogodišnje karijere, nagrađivani francusko-švajcarski arhitekta Bernard Tschumi, dokazao je da arhitektura nije samo prostor i forma, već doživljaj, akcija, i ono kako ona utiče na prostor. On posmatra arhitekturu kao kompleksnu vezu između prostora i njegove upotrebe, i smatra da prije nego što postane forma, arhitektonsko djelo mora iza sebe imati snažnu ideju i koncept iz koje proizilazi. Samim tim njegova djela predstavljaju korelaciju između arhitekture i dešavanja u njoj, kao i kombinacija prostora, pokreta i događaja. Park La Villete je stvorio jaču vezu između arhitekture i umjetnosti toga vremena. Ovaj park je prikaz slobode protiv poretka. Modernizam nije smio da dozvoli dvosmislenost, već je sve u dizajnu moralo da bude sa specifičnim ciljem. Bernard Tschumi i drugi arhitekti dekonstruktivizma smatraju da uvođenjem dvosmislenosti u dizajn stimulišu različite

emocije, kao što su radoznalost, što je još jedan aspekt ljudskog društva. Šumijevo rješenje parka ima dekonstruktivisticki pristup koji je trebao da izazove osjećaj slobode i otkrića za posjetioce. Park La Villete u potpunosti odbacuje ideju parka kao pejzažnog prostora ili sliku prirode. Tschumi za cilj nema da promijeni stil zadržavajući tradicionalni sadržaj, niti da se uklopi u predloženi program i kalup, već je njegova ambicija da stvori novi model parka gdje svi elementi igraju jednaku ulogu. Dok su neki kritičari La Villette okarakterisali kao park koji je suviše velik da bude uspješan, drugi ga smatraju glavnim primjerom onoga što bi trebalo da predstavlja urbani park 21.vijeka. Bernard Tschumi je dizajnirao park po specifičnom sistemu tačaka, linija i površina, koje koristi za stvaranje svoje prostorne organizacije. Park La Villette u potpunosti izlazi iz granica dizajna dotadašnjih parkova, i Tshumi je ovim djelom pokušao da pokaže da jedno djelo arhitekture može da se organizuje bez pozivanja na tradiciju, pravila, hijerarhiju i red. VIŠE PORUKA-MOGUĆNOST DRUGIH ZNAČENJA Arhitekta Bernard Tschumi je pobijedio na takmičenju primjenjujući ideju

diskontinuiranih zgrada, gdje je cjelina prekinuta u brojne glavne zgrade raspoređene unutar čitave parcele. Natkrivene galerije uzduž glavne ose te staze oblika serpentine povezuju glavne fokusne tačke ove lokacije, čiju osnovu predstavljaju crveni paviljoni – follies. Avenije formiraju geometrijski plan i zatvaraju otvorene dijelove ove zelene površine. Ovdje se ne proučavaju samo zgrade kao objekti, nego i prostori između njih, koji poput materijalizovane poezije određuju čitanje arhitekture putem prostornih cezura i ritmičkog ispuštanja. I upravo je poezija jedina riječ koja može opisati “ritam” iste arhitekture. Tschumijevi paviljoni su zapravo oblikovno razigrani paviljoni za razne rekreacijske aktivnosti pa se trebaju posmatrati u ovom kontekstu kao doprinos dijalogu o mogućim transformacijama arhitekture unutar stvorenog referentnog sistema sačinjenog od tačaka, linija i površina. Riječ je o društveno oblikovanom jeziku oblika, koji je ključ opšteg razumijevanja arhitekture. I dok se Lefebvre i Jencks koriste lingvistikom i semantikom za dekodiranje prostora, Tschumi se okreće filozofskim izvorima pomoću kojih iznalazi “poetsko” čitanje arhitekture. Dekonstruktivizam, kao pokret, ima za cilj da razvije ideju subjektivnosti, ili čitanja umjetničkog djela malo ili neznatno drugačije od ostalih. Dekonstruktivizam za cilj ima propagiranje novog načina razmišljanja, suprotstavljajući se normama. Arhitektura kao kulturni objekat koji emanira moć komunikacije, i narativnosti vidljiva je u djelu Bernarda Tschumija – Parc de la Villette u Parizu. Ta arhitektura ne samo da ima snažnu komunikacijsku funkciju kao kulturni objekt, već na urbanoj osnovi upravo putem kontrasta u odnosu na ranije urbane realizacije unosi novu ravnotežu putem prostora koji je na granici filozofski osmišljenoga i materijalnoga. ODBACIVANJE TRADICIJE / URBANI PARK 21.VIJEKA Arhitektura parka dovodi u pitanje konvencionalnu koncepciju parka kao zelenog otvorenog prostora. Park je koncipiran na način da izražava upravo vlastitu artificijelnost. Nekoliko temat106

skih parkova je inkorporirano u šemu, nudeći mjesta otkrivanja, neočekivanih susreta i jukstapozicija između naizgled prirodnih i ljudskih tvorevina potvrđujući time društveni prostor. Nego, za razliku od mjesta u prirodi koja su jednostavno suprotstavljena, ova mjesta društvenog prostora su puno složenija. Naime, realitet društvenog prostora je dualan, mnogostruk. Tschumijevi crveni paviljoni zapravo otkrivaju mjesta (susreta) društvenog prostora koji postaje događaj. Tschumi odbacuje ulogu parka kao interpretatora vremena i mjesta. Ovo odbacivanje daje mu mogućnost da istraži vezu između urbanog stanovnika i prirode u 21.vijeku. Njegov dizajn je izuzetno pogodan za uključivanje dizajnera iz različitih sfera –umjetnika, arhitekata, landscape dizajnera, industrijskih dizajnera, u realizaciji projekta, i to je vjerovatno jedna od mogućih karakteristika Urbanog parka 21.vijeka-susticanje više sfera umjetnosti. Elementi iz tradicije, gdje park predstavlja “tree natures

“- baštu, livadu, i divljinu, su u potpunosti odbačeni.Novi pristup projektovanja parka ima za cilj proučavanje novog odnosa između zgrada i vrta, između parka i grada, između zelenih površina i urbane oblasti. Izgrađen po novim načelima, rušeći dotadašnja pravila i koncepciju parkova, izlazeći iz granica tradicije i istorije, možemo zaključiti da Park De la Villete - Bernarda Tschumija, predstavlja autentišno djelo, koje možemo nazvati djelom avangarde i Urbanim parkom 21.vijeka.

Parc de la Villette - Urbana enigma Napisala: Jovana Jušković

Parc de la Villette vidimo kao tabula rasa, praznu stranicu, dopuštajući svakoj osobi da sama intrepretira prostor. To je prostor koji izaziva osjećaj otkrivanja i slobode kod posjetioca parka. Deset prostora različitih namjena su rasprostranjeni po parku, stvoreni krivim putanjama na koje ljudi nailaze. U ovom eseju uporediću različita rešenja ali iste ideje Rem Koolhaasa i Tschumija. Ono što je zajedničko kod Bernarda i Koolhaasa jeste da stvaraju višestruke veze između aktivnosti, komunikaciju sa spoljašnošću,nastanak novih događaja...i dok održavaju sveukupno jedinstvo takođe se dopuštaju promjene, modifikacije,zamjene...bez uništavanja početne hipoteze. Bernard Tschumijev rad je bio izabran među 470 rješenja na internacionalnom konkursu 1982-83, da revitalizuje napušten i nerazvijen plac od francuskog nacionalnog mesnog marketa u Parizu. Za razliku od drugih rješenja, Tschumi nije dizajnirao park u tradicionalnom smislu gdje su arhitektura i priroda glavne dominante u dizajnu. Radije, on je zamislio Parc de la Villette kao mjesto kulture, gdje su prirodno i vještačko spojeni zajedno u stanje konstantnog otkrića i prepoznavanja. Tokom 1980ih, Pariz je sticao urbanu obnovu kao sastavni dio uljepšavanja grada a takođe time postajao i turistički grad. Sam konkurs je tražio rješenje za urbani park 21. vijeka koji bi zauzimao površinu od skoro 55 hektara i bio podijeljen kanalom l’Ourcq. Za Tschumija Parc de la Villette nije trebao da bude podsjetnik prošlih vjekova – više je predstavljao otvoren prostor kojeg su posjetioci trebali da istraže i otkriju. Kao jedan od njegovih značajnijih konkurenata na ovom konkursu bio je i Rem Koolhaas. Iako su rješenja bila u arhitektonskom smislu drugačija, koncept, ideja, sama suština parka bila je ista. Rem Koolhaasov projekat nije bio definisan park, već je predstavljao metodu koja kombinujući programsku nestabilnost i arhitektonsku specifičnost vremenom će generisati park. Koolhaas predstavlja šemu za projekat od sedam slojeva. Park izgleda kao lavirint sa uporednim slojevima i u vertikalnom i horizontalnom pravcu. Polazna pretpo-

stavka jeste prvi sloj koji se odnosi na redefinisanje programa kao društvenog kondezatora, drugi sloj su ‘ the strips’, možemo reći pruge, koje pokazuju kako da se materijalizuje program društvenog kondezatora. ‘ Confetti’ se sastoje od matamatičke formule koje lociraju ustanove. Pristup i cirkulisanje u petom sloju ili drugačije kako ga naziva – finalnom sloju – su postavljeni kao glavni elementi. Šesti i sedmi slojevi nose vezu parka sa periferijom i zelenim površinama. Rem je smatrao da park koji je pun dinamičkih i koegzistnih aktivnosti može da stvori nestabilne uslove ili horizontalnu kongestiju ( zakrčenost ) i tako program može stalno da preživljava promjene i prilagođavanja. Kao najvažniji njegov segment su upravo pruge. One predstavljaju granice koje stvaraju individualne jedinice u čitavoj kompoziciji i koje imaju svoju strukturu i definiciju. ‘ The stripes’ su postavljene paralelno jedna od druge, istih širina i stvaraju maksimalnu interakciju duž cijelog poteza, kao između dva zida, dok istovremeno prekrivaju cijeli park. One sadrže razne aktivnosti poput sporta i igara ali takođe imaju i različitu vegetaciju i putanju kroz njih – nešto nalik botaničke bašte ali koja nije zasnovana na naučnoj klasifikaciji već na spontanom istraživanju i uživanju. Bernard vidi arhitekturu kao jezik, birajući elemente iskustva i kombinujući ih da stvori novi dizajn, novu ‘rečenicu’. Htio je da otkrije kompleksnost stvari iznova uvodeći elemente u arhitekturi kao uživanje, boju, sve što je važno za vezu sa ljudskim doživljajem. Parc de la Villette je prostor koji izaziva osjećaj otkrivanja i slobode kod posjetioca parka. Sadrži muzeje, koncertne dvorane, live stage performanse, pozorišta kao i igrališta za djecu. Na sličan način, da bi podstakao istraživanje, kretanje i interakciju, Bernard Tschumi je razbacao deset tematskih vrtova preko čitave površine na koje bi ljudi naišli bukvalno ili dvosmisleno. Svaki tematski park pruža posjetiocima priliku da se opuste, meditiraju pa čak i igraju. Park de la Villette je dizajniran sa tri principa organizacije koje Tschumi klasifikuje kao ‘tačka – linija – površina’. 34 hektara posvećeni su zelenom prostoru koji je kategorizovan kao površine. Velike otvorene zelene površine nude Parižanima prostor za interakciju, igranje

i okupljanje. Otvoren prostor se obično koristi za velika okupljanja a tokom ljeta postaje i bioskop na otvorenom. Iako je većina tradicionalnih živopisnih parkova neprogramirana i obično znači definisanje i tumačenje za korisnika, nerijetko postoji još neki privid željene aktivnosti. Međutim, Tschumijev Parc de la Villette je koncipiran kao jedan veliki korisničkodefinisan prostor koji je potpuno otvoren za interpretaciju. Svaki od dekonstruističkih paviljona ( follies ) predstavlja centar za neformalni program. Iako je svaki paviljon jedinstven i formalno drugačiji, ne postoji određen program već samo prostor koji može da ga nadahne. Nedavno su poneki paviljoni pretvoreni u restorane, kancelarije i informativne centre parka. Ono što je zajedničko kod Bernarda i Koolhaasa jeste da stvaraju višestruke veze između aktivnosti, komunikaciju sa spoljašnošću, nastanak novih događaja...i dok održavaju sveukupno jedinstvo takođe se dopuštaju promjene, modifikacije, zamjene... bez uništavanja početne hipoteze. Korišćenje geometrijskih formi može navesti na pomisao da je park strateški smišljen ali ipak iza njega se krije veća ideja. Čitav park je podređen samom posjetiocu. To je prostor koji bi bilo teško doživjeti dvaput na isti način – svaka nova posjeta bi bila drugačija, izazivala bi nova osjećanja, doživljaje. Pružanjem različitih segmenata stvaraju se i različite percepcije. Tek kad posjetilac naiđe na paviljon ( folly ) ili vrt, skala se smanjuje i posjetilac je u stanju da se orijentiše unutar šireg konteksta. Parc de la Villette je kritična manifestacija gradskog života i aktivnosti gdje se prostor, događaj i pokret spajaju u jedan veći sistem. Na razigran način on izaziva ljude da ga shvate na svoj sopstveni način, budi razne emocije. Neko se osjeća izgubljeno u tako velikom prostoru, drugi se upuštaju u avanture koje on pruža. Ono što je sigurno jeste da nikog ne ostavlja ravnodušnim. Parc de la Villette vidimo kao tabula rasa, praznu stranicu, dopuštajući svakoj osobi da sama intrepetira prostor. ‘Ljudi reaguju na park. Vole ga ili mrze mada većina ga ni ne razumije. I to je po meni u redu jer ne želim da bude lak za razumijevanje. Želim da bude korišćen kao ogledalo na njihova pitanja’. Ovo vraća dekonstruktivističku ideju o prihvatanju ‘ambiguity’, stimulišući radoznalost kod svakog

Parc de la Villette - događaj kao protagonista prostora Napisala: Nina Simović

1982.godine, oranizovan je konkurs za oživljavanje napuštenog parčeta zemlje na sjeveroistoku Pariza, lokacije koja je prethodno služila francuskoj nacionalnoj tržnici mesa i pariškim klanicama. Kao dio ovog plana urbane obnove švajcarsko-francuski arhitekta Bernar Čumi je predložio Parc de la Villette, revolucionarni projekat landscape dizajna. Kada je rješenje Bernara Čumija pobijedilo na međunarodnom takmičenju izazvalo je značajna negodovanja u svijetu pejzažnih arhitekata. Arhitekta je još jednom umarširao u njihovu profesionalnu teritoriju. Štaviše, u očima mnogih, činilo se da ovaj upad ignoriše sam pejzaž, zasnivajući svoju ideju na aktivnosti umjesto na prirodi, gdje brojne građevine, bašte, mostovi i poljane služe kao scenografija za koncerte, izložbe, sportske i mnoge druge događaje. Danas, četrdeset godina od svog začetka, ovaj kompleksni projekat se smatra početnom tačkom na putu arhitektonske neo avangarde u dizajnu urbanih prostora. Park La Vilet sam Bernar Čumi opisuje kao “dekonstrukciju”. Za njega, ovaj projekat je bio šansa da testira svoje

108

Ovo je sigurno najnekonvencionalniji projekat pejzažne arhitekture. U La Viletu sve je otvoreno, sve je moguće, izvjesnosti su male, iznenađenja svih vrsta su neodoljivi dio doživljaja. Čumi je stvarao arhitekturu velikih prostora, smatrajući da su iznenađenja dio arhitektonskog programa što je i sam park La Vilet -veliko iznenađenje. teorije naspram drugih dizajnera. Glavni aspekt njegovog rješenja jeste prijedlog disjunkcije- razdvajanja, raslojavanja lokacije, pristup koji se sudara sa tradicionalnim pravilima i ignoriše osnovne postavke arhitekture definisane kroz istoriju – kompozicija, hijerarhija i red. Ovaj majstor arhitekture od samog početka projektovanja djeluje sa tri arhetipska, tradicionalna, ali bitno različita prostorna elementa: tačke, linije, površine. Ova tri prividno disbalansna motiva su na kraju spojena u jednu poetičnu cjelinu čija harmonja prosto odjekuje.

Tačke su se pretvorile u follies - paviljone crvene boje, 26 naglašenih programskih kuća koje služe kao zajednički imenitelj u cijelom parku. Njihov izvorni naziv ‘ludorije’, se odnosi na barokne muzičke varijacije basa, nastale u 18.vijeku, kao i na follies viktorijanskih vrtova u Engleskoj, živopisne strukture koje bi se otkrivale u prolazu šetajući vrtom, ali i na sam pojam ‘ludosti’. Međutim, foliji su sve osim anarhističkog haosa. Smješteni u kvadratnom rasteru od 120 metara, ovi crveni punktovi leže na travi, u zelenoj odori parka i posjetiocima koriste kao reperne tačke za orijentaciju u prostoru. Oni zamjenjuju statične, tradicionalne parkovske spomenike i nastoje da budu nova mjesta za društvene i umjetničke događaje. Svaki paviljon je jedinstven po svojoj formi, a njihov program i sadržaj je bogat i raznolik, savršeno u skladu sa potrebama novog vremena i novih oblika zabave, odmora i obrazovanja. Restorani, klubovi, centri za vježbanje, filmske projekcije, naučni centri, muzika svih vrsta, svaki put na tih istih 120 metara rastojanja. Između ovih objekata i oko njih, Čumi je projektovao sistem kretanja, kojim dominiraju dvije glavne upravne ose, paralelne mreži folija. One formiraju glavne pješačke pravce kroz park, dok

i neprogramiranog događaja. Ovim neprogramiranim aktivnostima Čumi zapravo stvara funkciju onamo gdje se događaji mogu desiti čak i ako tu funkcije nema, kao ni forme. Odnosno, on otvara polje mogućnosti gdje ljudi-posjetioci, stvaraju događaje koji prevazilaze i arhitekturu.

se dodatne krivudave staze prožimaju kroz park ukrštajući se sa osama na različitim mjestima. Ove staze, zajedno, čine neku vrstu gotovo filmske promenade. Za Čumija ti pješački prolazi predstavaljaju sistem „linija“. Konačno, u parku La Vilet površine dodaju onaj završni, neophodni sloj slika i preklapaju, kao u filmskoj režiji, cijeli ansambl u jednu skladnu cjelinu. Površine su predstavljene sa deset tematskih vrtova, od kojih svaki podstiče različite aktivnosti, od meditacije do igre, a 85 hektara parcele je posvećeno otvorenom, praznom prostoru, da bi park Parižanima ipak pružio osjećaj izdvajanja iz urbane sredine Pariza. U toku svoje četrdesetogodišnje karijere Bernar Čumi je dokazao da arhitektura nije samo vezana za prostor i formu, već i za događaje, akciju i ono što se dešava u prostoru. Čumi je uvijek bio duboko zainteresovan za koncept događaja i doživljaja i to je ostalo zapamćeno kao lajtmotiv njegovog rada, gdje se arhitektura mora roditi iz ideja i koncepata prije nego što postane forma, i ne može biti odvojena od događaja i kretanja živih bića koja je koriste. Njegove građevine intenziviraju aktivnosti koje se odvijaju u njima, i ta kombinacija prostora, kretanja i događaja mijenja i kreativno nadograđuje strukture koje ih sadrže, a park La Vilet nije izuzetak. Ako Čumijev La Vilet zaista opisuje arhitekturu događaja, to nije samo u tome da je on konstruisao mjesta gdje nešto treba da se dogodi, ili da je napravio konstrukciju koja je sama po sebi događaj- to nije suština. Dimenzija događaja je usađena u samu strukturu arhitektonskog stvaranja: sekvenca, nizovi, narativnost, sinematičnost, dramaturgija, koreografija.

Čumi kreira nova iskustva i nove vizure kroz dizajn programa La Vileta. Rasparčavanjem i ponovnim sastavljanjem arhitektonskih elemenata, on stvara iskustvo slično onome koje se pronalazi u jeziku filma. U parku La Vilet foliji su raspoređeni u sukcesivnim sekvencama i kadrovima koji stvaraju jednu ‘filmsku promenadu’. Oni stvaraju seriju proračunatih tenzija koje pojačavaju dinamiku mjesta, sekvencu kontrolisanih vizuelnih polja- kadrova, baš kao što film koristi niz uzastopnih scena da stvori svoj ukupni efekat na gledaoca. Sa dramatičnošću, bilo to u programu ili u načinu reprezentacije (snažno uokvirene slike, iskrivljeni uglovi pogleda- kao gledajući iz spuštajućeg bombardera) koja prožima veliki dio rada, filmski efekti prožimaju konvencionalna arhitektonska sredstva. Arhitektura postaje diskurs događaja isto koliko i diskurs prostora. Putanja kroz folije je nesumnjivo propisana, od tačke do tačke, u tolikoj mjeri da ova mreža tačaka računa na program mogućih iskustava i novih eksperimenata- slučajnosti, transformacije, lutanje. Crveni paviljoni zapravo otkrivaju mjesta susreta, društvenog prostora koji postaje događaj. Čumi ovdje ostvaruje urbani nivo egzistencijalnog prostora koji je određen društvenom interakcijom, i samim tim direktno reflektuje njegovu teoriju “prostora kao događaja”. Konačno, zajedno sa filmskom promenadom, i vrijeme igra značajnu ulogu u Čumijevom stvaranju efekta na posjetioca. Kroz vrijeme, Čumi pokušava da uhvati privremenu i spontanu prirodu događaja koji se dešavaju u parku. U parku La Vilet, posjetioci imaju mogućnost lutanja u prostoru, skretanja sa svake staze, i kreiranja jedinstvenog

PRINCIPI PEJZAŽNOG URBANIZMA NA PRIMJERU PARC DE LA VILLETTE Napisala: Anđela Marković

Parc de la Villette je jedan od prvih i najuspjelijih primjera pejzažnog urbanizma. Smatra se čak i jednim od primjera sa kojima je krenuo začetak teorije pejzažnog urbanizma. U pitanju je projekat u kome je akcenat na samom javnom prostoru i njegovoj bitnosti, kao i na značaju stvaranja upravo zelenih javnih prostora na pragu XXI vijeka, što kao da anticipira problem sve veće betonizacije gradova uslijed prenaseljenosti.

Tschumi je tvrdio da je njegov dizajn motivisan činjenicom da lokacija nije neiskorišćeno zemljište, budući da se nalazi u naseljenom polu – industrijskom naselju i uključuje dvije ogromne strukture. Njegov dizajn odbija kontekst

Parc de la Villette predlaže pejzaž kao okvir za urbanu transformaciju nečega što je prethodno bio radnički dio grada, koji je ostao zapušten uslijed ekonomskih promjena. Sami konkurs za projekat parka La Villette je predstavljao začetak postmodernog urbanog parka, u kome se pejzaž shvata i koristi kao medijum za artikulaciju veza između urbanih infrastruktura, javnih dešavanja, otvara nove mogućnosti za post – industrijske lokacije. Rješenje Bernarda Tschumija predstavlja konceptualni skok u razvoju pejzažnog urbanizma. On predstavlja

pejzaž kao prigodni medijum kroz koji se vremenom kreiraju socijalne promjene i evoluiraju urbane aktivnosti. Takođe je bilo veoma značajno drugo nagrađeno rješenje Rema Koolhaasa. Tschumi i Koolhaas svojim projektima ukazuju na ulogu koju će pejzaž imati u kreiranju postomodernističkog urbanizma: lejerovanog, ne – hijerarhijskog, fleksibilnog i strateškog. Tschumi je tvrdio da je njegov dizajn motivisan činjenicom da lokacija nije neiskorišćeno zemljište, budući da se nalazi u naseljenom polu – industrijskom naselju i uključuje dvije ogromne strukture. Njegov dizajn odbija kontekst

– „La Villette je antikontekstualan. Ne postoji povezanost sa okruženjem.“ Kako neki kritičari zaključuju na osnovu njegovih izjava i intervjua, Tschumiju sama lokacija i kontekst lokacije nikada nijesu ni bili bitni, ništa u njegovom predlogu nije bilo site – specific, ništa nije ukazivalo na povezanost sa lokacijom i mogućnost ostvarivanja te ideje samo na datoj lokaciji. On je imao teoriju i ideju, i samo čekao priliku za realizaciju na nekoj lokaciji. Cjelokupni ovaj projekat je bio teren, uslovno rečeno „igralište“, za demonstraciju njegove teorije o

Rješenje Bernarda Tschumija predstavlja konceptualni skok u razvoju pejzažnog urbanizma. On predstavlja pejzaž kao prigodni medijum kroz koji se vremenom kreiraju socijalne promjene i evoluiraju urbane aktivnosti.

kroz vrijeme u kojima nove sile i veze stvaraju uslove za razvoj novih aktivnosti i načina korišćenja prostora. Terra firma postaje terra fluxus – prostor se više ne posmatra kao nešto čvsto i nepromjenljivo, već njegovo shvatanje i korišćenje zavise od promjenljivih procesa u urbanom tkivu.

dezintegraciji arhitekture, programiranju arhitekture i značenju arhitekture. Želio je da dokaže da je moguće konstruisati kompleksnu arhitektonsku organizaciju bez pribjegavanja tradicionalnim pravilima kompozicije, reda i hijerarhije. Njegova istraživanja nijesu doticala konkretne probleme pejzažne arhitekture na ovom projektu izuzev nekih uopštenih generalizacija po pitanju urbanih parkova što mnogi kritičari smatraju velikom greškom, budući da se problematika pejzažne arhitekture odnosi na kompleksne i realne situacije koje mnogo više utiču na razvoj pejzaža u prostoru i vremenu. Najveća zamjerka Tschumiju jeste upravo to što je projektovao park sa pretežno arhitektonskog stanovišta, vrlo malo pažnje posvećujući samom pejzažu – izuzev sa teoretskog stanovišta. Vremenom je ta zanemarena vegetacija sazrijevala i razvijala se, i upravo odigrala ključnu ulogu u kreiranju disjunkcije o kojoj je Tschumi toliko pisao. Komponente koje najviše utiču na kreiranje dinamizma parka su tematski vrtovi koji kreiraju svojevrsan bijeg i senzaciju za čula.

Površine se tretiraju kao urbana infrastruktura. Za razliku od arhitekture koja zauzima sve potencijale lokacije za svoj objekat, urbane infrastrukture kreiraju plodno tlo za buduće intervencije i aktivnosti. Za shvatanje značaja urbane infrastrukture je neophodno da imamo na umu konstantne promjene u populaciji, demografiji, interesima korisnika. Pejzažni urbanizam ima za cilj da se stvori sredina koja neće biti tretirana kao objekat, što zahtjeva veliku pažnju sa ekološkog stanovišta i ravnopravno učešće drugih disciplina.

The staging of surfaces // Postavka površina faznost rada

Processes over time The staging of surfaces The operational or working methods The imaginary

Procesi urbanizacije – akumulacija kapitala, globalizacija, zaštita životne sredine – su mnogo značajniji za oblikovanje urbanih veza od pukih prostornih formi kao takvih ili kao elemenata u urbanizmu. Budućnost urbanizma se zasniva mnogo manje na razumijevanju samih prostorinih formi, a mnogo više na razumijevanju procesa – kako stvari funkcionišu u vremenu i prostoru. Neophodno je razumijevanje kulturnih, socijalnih, politički i ekonomskih uslova sredine koji moraju se tretirati i razumjeti ravnopravno sa prirodnim uslovima lokacije i konteksta. Gradovi se mogu posmatrati kao žive arene procesa i promjena

Veoma mali broj ovakvih projekata zapravo bude realizovan. Sveobuhvatni i transdisciplinarni pristup je rijetko kada moguće sprovesti u cijelosti. Nažalost, struka se svodi na nekreativno i puko tehničko iscrtavanje u okvirima onoga što dozvoljava budžet, dok prave vizionarske ideje koje omogućavaju kreiranje kvalitetnijeg prostora i urbanog tkiva ostaju sputane. Veliki dio ovog problema jeste neshvatanje značaja interdisciplinaronog pristupa pri projektovanju gradova i koje benefite može imati po društvo i sredinu u kojoj živimo. The imaginary // Imaginarnost Propusti u planiranju u dvadeset i prvom vijeku se mogu pripisati pokušajima racionalizacije razvojnih praksi i akumulaciji kapitala. Javni prostori u gradovima se moraju tretirati kao više od pukih površina za rekreaciju. Oni prije svega sadržavaju kolektivnu memoriju i želju, imaju socijalni aspekt koji omogućava kreiranje novih veza i mogućnosti. Zaključak

PRINCIPI PEJZAŽNOG URBANIZMA

Processes over time / Procesi kroz vremenski period

The operational or working methods // Mogućnosti realizacije

Najveća zamjerka Tschumiju jeste upravo to što je projektovao park sa pretežno arhitektonskog stanovišta, vrlo malo pažnje posvećujući samom pejzažu – izuzev sa teoretskog stanovišta. Vremenom je ta zanemarena vegetacija sazrijevala i razvijala se, i upravo odigrala ključnu ulogu u kreiranju disjunkcije o kojoj je Tschumi toliko pisao.

Parc de la Villette je bio zamišljen kao model za urbani park dvadeset prvog vijeka. Tschumijeve teorije su bile uzbudljive i drastične. Rezultati nakon realizacije upućuju na to koliko je teško teoriju arhitekture prevesti u praksu same pejzažne arhitekture. Kritičari sugerišu da je Tschumijev sistem tačka – linija – površina mogao biti unaprijeđen da se uzeo u obzir sami pejzaž, kao prvi sistem od koga je sve krenulo, umjesto tretiranja lokacije kao tabula rasa. Iako je nesumnjivo da se radi o jednom izvanrednom projektu koji je označio početke pejzažnog urbanizma, kritičari su podjeljeni u mišljenjima. Dio kritičara smatra da je Tschumi izveo nezadovoljavajuće istraživanje svojih teorija koje su u potpunosti nezavisne od izbora lokacije – dakle zamjeraju mi što nije obratio više pažnje na samu lokaciju projekta, dok drugi smatraju da je uprkos nekim manama Tschumijev dizajn uspio u onome što je bila inicijalna namjera konkursa – izvrsno uključiti različite dizajnere, umjetnike, arhitekte u realizaciju ovog projekta i da je to primarna karakteristika parka dvadeset i prvog vijeka.

najveći naučni projekat današnjice International Thermonuclear Experimental Reactor najveći je međunarodni istraživački i inženjerski projekat iz područja nuklearne fuzije, čija je gradnja trenutno u toku. Kada se dovrši, biće to najveći i najnapredniji eksperimentalni nuklearni fuzijski reaktor na svijetu.

112

Visina ITER tokamaka iznosiće 28 metara, dok će širina biti 29 metara, što je otprilike veličina Jefferson Memoriala u Vašingtonu. Biće težak 23.000 tona, dvostruko više od Ajfelove kule u Parizu.

113

Na projektu zajednički sarađuju Evropska Unija, Kina, Japan, Južna Koreja, Indija, Rusija i Sjedinjene Američke Države, ujedinjene u namjeri da proizvodnjom energije pomoću fuzije riješe energetske probleme naše planete. ITER je pokušaj izgradnje prvog eksperimentalnog fuzionog reaktora na svijetu. Po uloženim, kako intelektualnim tako i finansijskim kapacitetima ITER sasvim nadilazi i gradnju jedne Internacionalne svemirske stanice. Broj djelova za kompletiranje reaktora i pratećih komponenti je i do sto puta veći nego onaj koji ulazi u sklop “Boinga 747”. Ideja o megaprojektu rodila se davne 1985. kada su se u Ženevi sastali

114

sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov i američki predsjednik Ronald Regan i potpisali sporazum o gradnji zajedničkog fuzijskog reaktora. Sporazum su podržali i britanska premijerka Margaret Tačer, francuski predsjednik Fransoa Miterand , kao i japanski premijer. Kao jedna od mogućih lokacija spominjao se prostor na području tadašnje Jugoslavije. Kasnije se pregovaralo o tome da bi reaktor bio izgrađen u francuskom Kardašeu ili u japanskom selu Rokkasho. Kada su 2005. konačno bili dovršeni nacrti budućeg reaktora, odlučeno je da će se ipak graditi u Francuskoj, a za glavnog direktora ITER-a tada je izabran Japanac Kaneme Ikeda. ITER se nalazi na ukupno 160 hektara površine, na kojima uz naučne zgrade dominira ogromno gradilište veličine 60 fudbalskih terena. Na mjestu gradnje nalaze se džinovski kranovi, stotine betonskih blokova, kilometri žica… Središnji dio ITERa činiće tokamak zasnovan na nacrtima koje su 1950ih godina napravili Saharov i Tamm, a čiji je model izložen u lobiju glavne zgrade. U svijetu danas ima desetak tokamaka, od kojih se Tore Supra Tokamak (CEA) u mjestu Kadaraš od 1988. godine koristi za naučna istraživanja. Međutim,

Mjesto Kadaraš nalazi se u opštini Saint-Paul-lès-Durance udaljen oko 60 kilometara sjeveroistočno od Marseja. On predstavlja francuski naučno istraživački centar, specijalizovan za istraživanje nuklearne energije. Zanimljivost toga područja jeste ta što se u neposrednoj blizini gradilišta nalaze stari dvorci koji su nekada bili sjedišta poznatih francuskih aristokratskih porodica. Prostire se na površini od 1 600 hektara, od tog je 900 pod krovom. To je ukupno 480 zgrada, od kojih je 19 direktno namijenjeno za nuklearna istraživanja. U Kadarašu radi oko 4 500 ljudi u to nisu uključeni oni koji rade na programu ITER. ITER tokamak biće najveći na svijetu. U poređenju sa njim, čak se nuklearna podmornica ili nosač aviona čine relativno jednostavnim objektima. Visina ITER tokamaka iznosiće 28 metara, dok će širina biti 29 metara, što je

otprilike veličina Jefferson Memoriala u Vašingtonu. Biće težak 23.000 tona, dvostruko više od Ajfelove kule u Parizu. Keramičke ploče, koje su posebno dizajnirane kako bi mogle podnijeti visoke temperature, postavljene su s unutrašnje strane reaktora kako bi zaštitile magnet i reaktor. U fuzijskom reaktoru nalazi se plazma, slična onoj u električnom luku kod zavarivanja, ali puno vrelija. Ona se drži u sredini prstenaste cijevi pomoću jakih, supravodljivih magneta. Debljina temeljnih ploča iznosiće 1,5 m. Izvešće se kao armirano betonska konstrukcija sa sedam spratova, s činjenicom da je 13 metara konstrukcije ukopano ispod površine zemlje. Kada bude završen, ITER će sadržati 10 miliona različitih djelova, što ga zasigurno čini najsloženijim projektom u istoriji čovječanstva. Svakako je veliki izazov postaviti i uskladiti te komponente koje se proizvode u različitim fabrikama širom svijeta, a potom će se transpor-

Po uloženim, kako intelektualnim tako i finansijskim kapacitetima ITER sasvim nadilazi i gradnju jedne Internacionalne svemirske stanice. Broj djelova za kompletiranje reaktora i pratećih komponenti je i do sto puta veći nego onaj koji ulazi u sklop “Boinga 747”.

Pomoćne zgrade koje su potrebne za funkcionisanje tog ogromnog sistema gradiće se u blizini tokamaka, a u njima će se nalaziti rashladni uređaji, električne instalacije, kontrolna soba, kao i prostorije za bezbjedno skladištenje otpada. rashladni uređaji, električne instalacije, kontrolna soba, kao i prostorije za bezbjedno skladištenje otpada. Radovi na gradilištu započeli su početkom 2014., nakon čega su započeti radovi na montaži elemenata. Da bi se prostor pripremio za tokamak i ostale pomoćne građevine na gradilištu, iskopano je čak 2,5 miliona kubnih metara zemlje. Za potrebe montaže elemenata konstrukcije tokamaka u junu 2016. na gradilište su postavljene dvije ogromne dizalice, koje podižu montažne elemente mase do 1500 tona. Za potrebe izgradnje magnetnih zavojnica u ITER-ovom

tokamaku inženjeri su morali osigurati čak 100.000 kilometara superprovodnika od legura niobijum-kalaja, koji može izdržati visoka magnetna polja, čija je dužina dovoljna da se cijela planeta omota dva puta.

tovati na gradilište. Pomoćne zgrade koje su potrebne za funkcionisanje tog ogromnog sistema gradiće se u blizini tokamaka, a u njima će se nalaziti

115

IKONE XX-og vijeka / McDonald’s

brend koji traje više

od pola vijeka Napisala: Sandra Vahtel

McDonald’s je vodeći globalni restoran brze hrane sa više od 30.000 lokalnih restorana koji opslužuju 52 miliona ljudi u više od 100 zemalja svaki dan. Više od 70 % McDonald’s restorana širom svijeta posjeduju i vode samostalni lokalni biznismeni. U Crnoj Gori ne postoji McDonald’s, ali to nije razlog da zavirimo u priču o ovoj najpoznatijoj franšizi na svijetu.

116

u poslu ostvarili su veliki profit, a Krok je sa braćom dijelio bruto proizvod na pola. Čak 100 franšiza otvoreno je širom Amerike. Malo po malo, braća su se povlačila iz posla, a Krok je sve više širio svoj posao. U kompaniji je skoro došlo do prevlasti, pa je Rej odlučio da potpuno otkupi prava nad svim ekspoziturama restorana. Na obostrano zadovoljstvo bivši saučesnici u dobrom dijelu su se razišli. Krok je nastavio da sam radi posao i išlo mu je sve bolje. Gotovo dva miliona ljudi zaposleno je u lancu prodaje i proizvodnje, a svakodnevno se u restoranima hrani preko 70 miliona ljudi. Godišnji profit Daleke 1948. godine u San Bernandinu (SAD), braća Ričard i Moris McDonald otvorili su prvi McDonald’s restoran. Oni su u svom restoranu počeli da primjenjuju koncept tzv. brze hrane, koji čine brza usluga i niske cijene. Nešto kasnije, 1955. godine, McDonald’s kakav danas poznajemo oformio je privatni preduzetnik Rej Krok. Vremena se mijenjaju, a kvalitet hrane i usluge širom svijeta je napredovao u skladu sa potrebama gostiju. Koliko je ime Rej Krok važno za pojam McDonald’s-a koji danas imamo, najbolje svjedoče događaji koji su se desili deceniju nakon što su braća iz Kalifornije ostvarila početnu fazu svoje ideje. Do 1948. godine McDonald’s je funkcionisao samo u Kaliforniji, razvijajući sistem brze usluge i čineći sve da se hrana dopadne konzumentima. Braća su godinama skupljala različita iskustva širom Amerike. To iskustvo lako je utkano u filozofiju restorana čije je ime do 1950. godine bilo još uvek nedovoljno promovisano. Najvažnija promjena koju su oni uveli u odnosu na dotadašnje ugostiteljstvo bio je broj radnika. Čak dvadeset radnika je u jednoj smjeni usluživalo mušterije. Povezanost kuhinje sa prodajnim pultom je bila za svaku pohvalu. Bilo je pitanje vremena kada će se njihov trud apsolutno isplatiti. Tako je, polovinom dvadesetog vijeka u njihovu radnju svratio pedesetdvogodišnji Rej Krok. Nakon što je odslužio vojsku u jedinici sa Voltom Diznijem, Krok je radio kao trgovac, di džej na radiju, džez muzičar… Izgledalo je da će radnu

karijeru privesti kraju kao prodavac milkšejk mašina širom Amerike. Taj posao i nije bio potpuno isplativ, pa je Krok riješio da uloži i posljednje napore kako bi se na nekom planu ostvario. Sa minimumom iskustva iz prošlosti koje se ticalo ugostiteljstva i držanja restorana, Rej se upustio u novi rizik. Braća McDonald su u to vrijeme izgubili svog najboljeg marketinškog agenta, a vješto oko Reja Kroka pratilo je situaciju među franšizama restorana i uvidio da se upravo u McDonald’su krije budućnost. Kvalitet, dobra hrana i brza usluga bilo je ono što je taj restoran nudio. Des Plaines u Ilionoisu predstavljao je novu prijestonicu McDonald’s-a od 1955. godine. Sklopivši neformalni ugovor sa braćom McDonalds, Krok je u aprilu započeo sa promocijom restorana i radom punom parom. U roku od pet godina, partneri

McDonald’s u Oklahomi

zaista izgleda kao nezemaljsko zdanje. Unutrašnjost s tapetama i dekoracijom inspirisanim svemirom i vanzemaljcima nudi poseban ugođaj i savršeno se uklapa u mistikom obojen grad. Avijatičarski McDonald’s Ovaj McDonald’s restoran je smješten u blizini autoputa 412 u Springdale, Arkanzasu. Restoran je svojevrsno priznanje avijaciji, tema „Air-Mac“ je doslovno bila vidljiva iz aviona. Naime, do 2008. godine na krovu ovog neobičnog McDonald’s-a bio je koji ostvaruje McDonald’s je veći od pet milijardi dolara. Ne može se baš reći da je Krok gradio svoj mit na temeljima prvog restorana, jer je on jedini koji je ostao u vlasništvu braće. Ipak, nadogradnja misije koju su započela kalifornijska braća pokazala se uspješnom jer traje više od pola vijeka. McDonald’s je na globalnom nivou organizovan kao federacija više od 3.000 samostalnih preduzeća i svi teže istom cilju: dobrobiti franšiznog sistema uz ispunjenje glavne misije – QSC&V. McDonald’s-ov sistem franšizinga je postavljen tako da su primaoci franšize obavezni da se striktno pridržavaju operativnih procedura, ali su istovremeno veoma slobodni u marketingu da bi mogli da se prilagode lokalnim potrebama i ukusu potrošača. Jedan od postulata McDonald’s-a je briga za sredinu u kojoj se nalazi i vraćanje sredini iz koje dolazi većina gostiju. Prema McDonald’s-ovim standardima na lokalnom nivou se najčešće održavaju razne humanitarne akcije, koje treba da ujedine lokalnu zajednicu i kompaniju u pružanju pomoći onima kojima je najpotrebnija. U čitavom svijetu stotine obrazovnih, umjetničkih, ekoloških, sportskih i drugih manifestacija realizuje se zahvaljujući pomoći kompanije McDonald’s. U arhitektonskom svijetlu, u McDonald’s restoranima nema puno prostora za improvizaciju i različitost među pojedinačnim jedinicama ovog najpoznatijeg brenda širom svijeta. Usklađeni u svojim menijima i ponegdje autohtonu varijantu, McDonald’s restorani su svuda u svijetu istog iz118

McDonald’s u Roswellu

gleda. Žuta i crvena boja, prepoznatljivi logo i očekivana usluga doprinose osjećaju da ste u svakom gradu, kao kod kuće, kad uđete u McDonald’s. Iako je identitet ovog brenda uveliko homogen, iznenađujući je broj restorana koji svojim izgledom odudaraju od uobičajene slike McDonaldsa na koju smo navikli. Izdvajamo neke od najzanimljivijih. McDonald’s u Oklahomi Ako se najveći McDonald’s na svijetu u Oklahomi ne uklapa u korporativni model ovog fast food giganta, razlog tome jeste što McDonald’s nije oduvijek bio na ovoj lokaciji. Zgrada datira iz 1957. godine kada je u njoj bio smješten restoran Staklena kuća. Sam oblik zgrade, enterijer je netipičan za ovaj brend. Posjetioci mogu ući u restoran sa obje strane autoputa. Roswell McDonalds u obliku letećeg objekta

smješten dvomotorni Piper Seneca, koji je zbog sigurnosnih razloga uklonjen. Avion je naravno bio u bojama prepoznatljivog loga, a na njemu se isticao Ronald-klovn čiji je lik bio jedan od prvih simbola ovog brenda. „Qouter pounder“ „Qouter pounder“ je bio svojevrstan bezimeni-brend eksperiment, bez prepoznatljivog zlatnog luka i slova, u Tokiju iz 2008.godine. Naručiti Happy Meal u Qouter Pouderu nije bila opcija. Postojale su samo dvije mogućnosti: naručiti hamburger ili dvostruki hamburger sa sirom. Ovaj je prikriveni McDonald’s restoran zbog svog minimalističkog uređenja i više stilskog nivoa enterijera, privlačio nešto sofisticiraniju klijentelu. McDonald’s zgrada kao pomfrit Jedino u zemlji Diznilenda McDonald’s restoran može izgledati poput pakovanja džinovskih prženih krompirića.

tapeta i dekorativnih detalja više liči unutrašnjosti nekog doma, nego fast food-a.

Ovaj zaigrani McDonald’s nalazi se u državi Orlando u SAD-u. McDonald’s lokomotive U Barstowu u Kaliforniji, nalazi se prava McDonald’s (željeznička) stanica. Restoran smješten u crveno žutim „lokomotivama“, gdje se hrana jede u separeima, doduše nije na prugama, ali nastoji stvoriti atmosferu ručka u vozu. Moguće kako se ovim McDonald’som htjelo odati počast ovom nekad prometnom željezničkom kraju. McDonalds u Sidneju McDonald’s u Sidneju pravi je estetski doživljaj. Enterijer s mnoštvo različitih

Imperijalistički McDonald’s McDonald’s smješten u prekrasnoj zgradi bivšeg britanskog hotela Clifton Hill u Melburnu lako bi mogao biti i najljepše McDonald’s zdanje na svijetu. Ovaj McDonald’s spolja odiše retro šikom, a art-deco tema provlači se i u unutrašnjost restorana. Dizajnersko djelo Jamesa Hastie Wardropa, neznatno se izmijenilo u procesu izmjene iz imperijalističkog dvorca u korporativnu trgovinu. Vintage McDonald’s S obzirom na mnoge promjene u arhitekturi McDonald’s-a od osnivanja do danas, iznenađujuće je vidjeti originalne vintage restorane iz 50-ih. Zanimljivo, danas se neki McDonald’s restorani vraćaju tom originalnom stilu i izgledu fast food-a kojeg karakterišu dvostruki zlatni lukovi ubačeni u strukturalni dizajn restorana. U Čikagu je jedan takav primjer retro McDonald’s-a na dva sprata.

Logo McDonald’s-a Logo McDonaldsa dizajnirao je Jim Schindler 1962. godine. Logo je prepoznat kao simbol ekspanzije multinacionalnog posla. Usko je povezan sa Sjedinjenim Američkim državama i takođe se smatra da je dio “amerikanizacije” i “američkog kulturnog imperijalizma”. Zlatni lukovi u obliku slova M nesumnjivo pokazuju eleganciju, jedinstvenost i konkretnu sliku korporacije. Riječ McDonald’s dodata je logotipu kako bi poboljšala izgled logotipa. Logo Mcdonald’s-a koristi se svuda u svijetu kako bi promovisao ciljeve korporacije, kao i da bi održao reputaciju kompanije.

119

Moderan McDonald’s u Roterdamu Kompanija McDonalds otvorila je novi restoran u Roterdamu u Holandiji, a specifičan je po tome što izgleda jako moderno i “fensi”. Restoran je napravljen u staklu, a njegov izgled je dizajnirala holandska firma Mei Architects. Firma je unajmljena kako bi uredili stari restoran i građevinu u kojoj se nalazio, koji su stanovnici prozvali “najružnijom zgradom u Roterdamu”. Iz tog su je razloga gradske vlasti odlučili srušiti i napraviti novu, koja sadrži zlatnu fasadu i velike spiralne stepenice. Unutrašnjost restorana je moderno opremljena, a sadrži čak kožne kauče i dosta prostora za odmaranje.

Suština poslovne strategije ogleda se u formuli koju slijede godinama „QSC&V” : Q /quality/ - oznaka za kvalitetnu hranu, S /service/ - brza i ljubaznu usluga, C /cleanliness/ - besprekorna čistoća, V /value/ znači da objedinjeni, ovi elementi daju najvišu moguću vrijednost proizvoda i usluge. 120

Vaš potpis u dvorištu

Posebni

elementi vrta Piše: Krstinja Zečević

Kada govorimo o vrtu zamišljamo ga kao izuzetno lijepu cjelinu, uređenu po svim našim prohtjevima. Zavisno od veličine, oblika, položaja sve se mora uklapati i zajedno činiti prekrasni ambijent. Svaki vrt bi trebao da ima elemente koji ga čine posebnim. Šetnja vrtom predstavlja zadovoljstvo, odmor, opuštanje i uživanje. 122

Elemente vrta dijelimo na žive i nežive elemente. U žive elemente ubrajamo živu ogradu, ukrasno drveće, žbunove, sve puzavice, razno ljekovito bilje, začinsko bilje, cvijeće, povrće, voće pa čak i životinje. Spisak neživih elemenata vrta je nešto duži. Prvo tu spadaju građevinski objekti, ograde, kapije, stepenice, staze, razni potporni zidovi, vodene površine, kamenjari, ukrasni elementi vrta. Meni posebnu pažnju privlače ukrasni elementi vrta u koje spadaju razni paviljoni, vrtna kućica, klupe,

stolice i stolovi, sprave za dječije igre, vrtne lampe, ognjište, roštilj itd. Naravno zavisno od prostora koji posjedujemo uklapamo odgovarajuće elemente tako da stvaramo skladnu cjelinu. Ako je naš prostor mali ne smijemo ga natrpavati sa previše detalja

jer će izgubiti osnovnu namjenu i značaj. Zato prvo pravimo plan i znalački dodavamo odgovarajuće elemente. Ljudi ipak različito razmišljaju i daju prednost određenim površinama, povezuju ih na svoj način dodajući im intimu i toplotu odgovarajućim elementima. 123

124

Vrtni namještaj Vrtni namještaj ima poseban značaj za svaki vrt, zato ga treba znalački odabrati. Meni lično najviše se dopada onaj od drveta. Osim toga što je od prirodnog materijala, uklapa se u svaku sredinu, prijatan je za odmor a dobro odolijeva prirodnim uticajima. Osim drveta koristi se kovano gvožđe, plastika, prirodni kamen, beton … Vrtni namještaj može biti različitih oblika a obično se i dopunjava klu-

pama, ležaljkama, suncobranima. Tu se uvijek nađe i neka žardinjera koja će boravak u vrtu učiniti prijatnim. Sve se to povezuje lijepo uređenim stazama i drugim ukrasnim detaljima vrta. U važne detalje vrta spadaju i osvjetljenje. Sve ovi elementi mogu se organizovati na različite načine. Na primjer kućica za ptice može imati razne oblike, može se interesantno obojiti i biti pravi ukras vrta. Kamena podloga ili veća stijena može poslužiti kao ukras za određene elemente.

Japanski javor ( acer palmatum) je rado gajena vrsta.

Sekvoja (sequioa) je poznata kao najveće drvo na svijetu pa je zato i interesantno kako se gaji kao minijaturna biljka.

Što se tiče osvjetljenja industrija danas nudi bezbroj vrtnih lampi, vrlo lijepog i interesantnog dizajna. Neke osvjetljavaju staze, neke grupe cvijeća ili neko drvo ili možda djelić ranije spomenute stijene. Ognjište u vrtu je lijep i koristan detalj. Ponekad je postavljeno samostalno a ponekad ga vežemo za neku terasu, zid, ogradu. Svi ovi lijepi korisni djelovi - detalji vrta su veoma bitni jer oplemenjuju naš prostor za odmor. Prave se od raznih materijala kao što su drvo, gvožđe, opeka, staklo i u novije vrijeme na tržištu se pojavljuju novi materijali koji poboljšavaju osobine klasičnih materijala. Vrlo lijepo ćemo se osjećati kada posle napornog dana sjedemo na klupu u vrtu i uživamo plodovima svoga rada.

126

URBAN DESIGN | ECOLOGICAL URBANISM | URBAN REGENERATION LANDSCAPE DESIGN | ARCHITECTURE AND RESEARCH DESIGN | INTERIOR DESIGN STUDIO SYNTHESIS architecture & design

128

www.studiosynthesis.me

Studio SYNTHESIS architecture&design Bul. Džordža Vašingtona 3/4 81 000 Podgorica, Montenegro www.studiosynthesis.me tel. +382 20 / 228 083 fax. +382 20/ 228 081 e-mail: info@studiosynthesis.me Company no: 02695049 V.A.T.: 30/31-07165-7 Acc.no.: 510-20271-46

Join us on: