Imunohematologija i transfuzijska medicina by Marko Habuš

Damir Grgi~evi} i Tomislav Vuk IMUNOHEMATOLOGIJA I TRANSFUZIJSKA MEDICINA

MEDICINSKA NAKLADA – ZAGREB

MEDICINSKA NAKLADA ZAGREB BIBLIOTEKA SREDNJO[KOLSKI UD@BENICI D. Grgi~evi} i T. Vuk/IMUNOHEMATOLOGIJA I TRANSFUZIOLOGIJA

Autori: Doc. dr. sc. Damir Grgi~evi}, FRCP (Edin.) Tomislav Vuk, dr. med. Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu, Zagreb Recenzenti: mr. sc. Melita Balija prim. dr. sc. Ana Planinc-Peraica dr. med. Marina Samard`ija Stru~no-pedago{ko izvje{}e izradila je mr. sc. Diana Gara{i}

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveu~ili{na knji’nica, Zagreb UDK 372.861(075.3) GRGI^EVI], Damir Imunohematologija i transfuzijska medicina / Damir Grgi~evi} i Tomislav Vuk. Zagreb : Medicinska naklada, 2000. - 172 str. : ilustr. (prete’no u bojama) : 24 cm (Biblioteka Srednjo{kolski ud’benici) Bibliografija: str. 162. ISBN 953-176-105-1 1. Vuk, Tomislav 400403002

Rje{enjem (KLASA: UP/I°-602-09/00-01-303, URBROJ: 532-02-04/4-00-1) od 24. svibnja 2000. godine, Ministarstvo prosvjete i {porta RH odobrilo je uporabu ud`benika za medicinske {kole. Sva prava pridr`ana. Ova je knjiga za{ti}ena autorskim pravima i ne smije se ni djelomi~no reproducirati, pohraniti u sustavu za reproduciranje, niti prenositi u bilo kojem obliku i na bilo koji na~in bez pismenog dopu{tenja autora i izdava~a.

Damir Grgi~evi} i Tomislav Vuk

IMUNOHEMATOLOGIJA I TRANSFUZIJSKA MEDICINA ud`benik za srednje medicinske {kole

MEDICINSKA NAKLADA ZAGREB, 2000.

III

Sadr`aj

Predgovor 1.

Uvod

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1

Krv i krvni sastojci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

Laboratorijska dijagnostika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19

Antigeni, protutijela, krvne grupe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34

Hemaglutinacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43

Eritrocitne krvne grupe u transfuzijskoj medicini . . . . . . . . . . . . . . 53

Leukocitne i trombocitne krvne grupe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62

Hemoliti~ka bolest u novoro|en~eta (HBN) . . . . . . . . . . . . . . . . . 65

Autoimune hematolo{ke bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69

10. Davatelji krvi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 11. Krvni pripravci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 12. Transfuzijsko lije~enje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 13. Poslijetransfuzijske reakcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116 14. Bolesti koje se prenose transfuzijama krvi, krvnih pripravaka i derivata plazme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127 15. Osiguranje kvalitete u transfuzijskoj djelatnosti. . . . . . . . . . . . . . . 133 16. Vje`be . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 148 Pojmovnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149

• Tijekom ~uvanja krvnoga pripravka postupno propadaju aktivni sastojci, a raste koncentracija propalih ili neaktivnih sastojaka. Stoga postoji razlika izme|u krvnih pripravaka prvog i zadnjeg dana roka uporabe. • Pripravljanje i ~uvanje krvnoga pripravka moè {tetno djelovati na aktivne tvari stanice i proteine. To su npr. centrifugiranje, filtracija i temperatura. • Na~in kojim se primjenjuje transfuzija tako|er moè utjecati na uspjeh transfuzijskog lije~enja. • Klini~kim pra}enjem bolesnika i ranim opaànjem nastajanja novih klini~kih znakova prepoznaju se nuspojave i omogu}uje se njihovo rano lije~enje. • Neki krvni pripravci ne moraju u krvnim grupama biti istovjetni, ali moraju biti kompatibilni s bolesnikovim krvnim grupama. To zna~i da zbog razlike u krvnim grupama izme|u bolesnika i davatelja antitijela (protutijela) ne}e razgraditi bolesnikove ili davateljeve stanice ili proteine. • Uspjeh transfuzijskog lije~enja ovisi i o bolesniku, tj. njegovoj volji za suradnju i raznim kompenzatornim mehanizmima kojima bolesnik nadokna|uje manjak stanica ili proteina. • Uz svako transfuzijsko lije~enje postoji i mali rizik od nuspojava. Zato je potrebno pridràvati se uputa i dokumentirati svaki postupak. Oko 50% te{kih nuspojava uzrokovano je zamjenama davatelja, krvnog pripravka, laboratorijskog rezultata ili bolesnika. Uspje{no transfuzijsko lije~enje ovisi o brojnim ~imbenicima koje treba poznavati lije~nik, medicinski tehni~ar i medicinska sestra. Svatko od njih ima svoje obveze i du`nosti koje uvijek mora savjesno i potpuno ispuniti. Zadane odgovornosti i du`nosti jednog djelatnika ne smiju se prenositi na drugoga djelatnika.

Pitanja 1. [to je transfuzijska medicina i ~ime se ona bavi? 2. Koje su osnovne funkcije krvi? 3. Je li krv u krvnom pripravku istovjetna krvi koja se nalazi u davateljevim krvnim `ilama? 4. [to se doga|a tijekom uzimanja i ~uvanja krvnoga pripravka? 5. O ~emu sve ovisi uspje{nost transfuzijskog lije~enja?

2. Krv i krvni sastojci

Hematopoezni sustav Hematopoezni sustav funkcionalna je cjelina koju ~ine organi i tkiva koji sudjeluju u stvaranju stanica i u hemostazi. Hematopoezni sustav ~ine ko{tana sr`, prsna `lijezda (timus), slezena, limfni ~vorovi i nakupine limfnih stanica du` probavnog, respiratornog i urinarnog trakta. Sve krvne stanice nastaju iz mati~ne stanice koja ima sposobnost

Slika 2-1. Shematski prikaz hematopoeze

ni kartoni mjernih aparata). Svi podaci bilje`e se u radni karton mjernog aparata. Time se dokazuje ispravnost mjernog aparata. U laboratorijskom ispitivanju sve se vi{e rabi pribor za jednokratnu uporabu. Pranje laboratorijskog pribora opasno je za djelatnike. Prije pranja potrebno je autoklavirati ili kemijski uni{titi sve uzro~nike zaraznih bolesti. Vi{ekratna uporaba pribora mo`e biti uzrok raznih pogre{aka zbog lo{eg pranja i ostataka krvi, reagencija ili druge ne~isto}e, zbog o{te}enja povr{ine tijekom pranja, ostatka vode ili detergenta ili promjene pH povr{ine.

Rezultati laboratorijskog ispitivanja Rezultati laboratorijskog ispitivanja mogu se izraziti na vi{e na~ina. Izraàvanje rezultata ovisi o vrsti laboratorijskog ispitivanja. Laboratorijska ispitivanja mogu biti: a) kvalitativna, tj. njima se dokazuje prisutnost ili vrsta ispitivane supstancije. Rezultati se izraàvaju s pozitivan ili negativan, da ili ne, ima ili nema. Primjer za to je npr. odre|ivanje krvne grupe ili prisutnosti virusnih biljega hepatitis B virusa, anti-HIV1/2 itd. Ovakav na~in izraàvanja rezultata moè biti subjektivan. b) semikvantitativna - njima se procjenjuje sadràj neke supstancije ili procjenjuje neka veli~ina uspore|ivanjem na bazi iskustva. To je tako|er mjerenje u kojem je jako izraèna subjektivna procjena. Primjer je ocjena ja~ine aglutinacije, gdje 0 ozna~ava odsutnost aglutinacije, 1+ ozna~ava sitne aglutinate, 2+ ozna~ava ne{to ve}e aglutinate sastavljene od vi{e slijepljenih eritrocita, 3+ ozna~ava nekoliko krupnijih aglutinata, 4+ jedan veliki aglutinat.

Slika 3-5. Ocjena ja~ine aglutinacije

c) kvantitativno - to je laboratorijsko ispitivanje u kojem mjerimo prisutnost i koli~inu odre|ene supstancije u aparatu, prema odre|enoj skali i u odnosu na poznati standard. Iako su kvantitativni rezultati najbolji, sva laboratorijska ispitivanje ne mogu se provoditi kao kvantitativna laboratorijska mjerenja. Na rezultat mogu utjecati gre{ke koje mogu biti slu~ajne ili stalne. Rezultati laboratorijskog ispitivanja moraju biti to~ni, precizni i reproducibilni (ponavljanjem se dobivaju isti rezultati). To~nost ovisi o kvaliteti testa, a preciznost o na~inu izvo|enja testa, mjernom instrumentu i skali na kojoj se izra`ava rezultat. Testovi moraju razlikovati rezultate zdravih od bolesnih ljudi i biti klini~ki zna~ajni. Razlike izme|u preciznosti i to~nosti mo`emo prikazati na sljede}i na~in. Vaganjem neke supstancije te{ke 1,533 grama na dvije vage koje imaju razne skale za mjerenje i prva mjeri s to~no{}u od 3 decimale, a druga s to~no{}u od jedne decimale, dobiveni su ovi rezulta-

ti:1,533 i 1,5. Prvi je rezultat to~an i precizan. Drugi je rezultat to~an, ali neprecizan. Isto mjerenje na druge dvije vage koje nisu ispravne dat }e rezultate 1,538 i 1,9. Prvi od tih rezultata je to~an, ali neprecizan. Drugi je neprecizan i neto~an. Tablica 3-1. Rezultati laboratorijskog ispitivanja To~an i precizan rezultat

Neto~an ali precizan rezultat

To~an ali neprecizan rezultat

Neto~an i neprecizan rezultat

1,529

1,3

1,530

1,4

1,531

1,5

1,532

1,6

1,533

1,7

1,534

1,8

1,535

1,9

1,536

2,0

1,537

2,1

1,538

2,2

Kolika je potrebna preciznost i to~nost u mjerenju, ovisi o klini~kom zna~enju mjerenja i ona je odre|ena aparatima i na~inom rada. Reproducibilnost se dobije vi{ekratnim ponavljanjem mjerenja. Nakon 10 uzastopnih mjerenja koja su provela dva djelatnika reproducibilnost prvog bila je 1,533 ± 0,0007, a drugog 1,533 ± 0,0013. Zna~i da je prvi djelatnik imao manji rasap rezultata tj. ve}u reproducibilnost. Osim preciznosti i to~nosti, rezultat laboratorijskog ispitivanja mora biti i klini~ki zna~ajan. On mora dobro pokazivati je li rezultat u granicama normale ili je izvan granica normalnih vrijednosti. Kontrolni uzorci uzeti od zdravih ljudi moraju biti u granicama normalne vrijednosti, a kontrolni uzorci uzeti od bolesnika izvan tih granica. Rezultati mjerenja ve}ine prirodnih pojava, a toj skupini pripadaju i rezultati laboratorijskih mjerenja, imaju tendenciju okupljanja oko jedne vrijednosti. Dobiveni rezultati nisu nikada jednaki. Oni se razlikuTablica 3-2. Usporedba reproducibilnosti laboratorijskih mjerenja {to su ih provela dva ju i izme|u njih i srednje vrijednosti postodjelatnika je manje ili ve}e razlike. Kada na apscisu Mjerenje 1. djelatnik 2. djelatnik nanesemo sve mjerne vrijednosti koje su 1. 1,533 1,535 dobivene mjerenjem, a na ordinatu iznad 2. 1,533 1,532 svake vrijednosti broj mjerenja, dobit }e3. 1,533 1,533 mo zvonoliku krivulju (Gaussova krivu4. 1,533 1,532 5. 1,534 1,535 lja). To je normalna raspodjela vrijednosti 6. 1,534 1,534 u ve}ine prirodnih pojava. Kao normalne 7. 1,532 1,535 laboratorijske vrijednosti uzimamo sve 8. 1,534 1,532 9. 1,533 1,532 vrijednosti koje su do 2 SD (standardne 10. 1,534 1,533 devijacije) udaljene od srednje vrijednosti X ± SD 1,533 ± 0,0007 1,533 ± 0,0013 na svaku stranu (± 2 SD).

Postupanje s nalazima Nalazi s rezultatima laboratorijskog ispitivanja {alju se na odjel. Oni se ula`u u povijest bolesti i ~uvaju zajedno s njom. Dokumentacija u laboratoriju ~uva se razli~ito dugo. Dokumentacija o davatelju ~uva se najmanje 15 godina, a dokumentacija za neke pretrage kao npr. krvne grupe i rezultati testiranja na prisutnost virusnih biljega i vi{e desetaka godina. Na zavr{etku ~uvanja dokumentacija se komisijski pregledava i uni{tava jer su podaci iz nje povjerljivi i dio su lije~ni~ke tajne. Ra~unala sve vi{e zamjenjuju radne bilje`nice i ru~no upisivanje podataka u radne bilje`nice. Kompjutorizacija je omogu}ila grafi~kim znakovima identifikaciju uzoraka, bolesnika, testa, reagencija i filtra. Vi{estruka prepisivanja time se izbjegavaju pa je

Slike 3-12. i 3-13. Automatizirani sustav za odre|ivanje krvnih grupa. A=~ita~ bar-koda, B=mikrotitarska plo~a, C=igla kojom se u mikrotitarsku plo~u ukapavaju reagencije i uzorci.

smanjena mogu}nost administrativne pogre{ke. Pogre{ka u prepisivanju ima u~estalost 1:1 000, a ra~unalna pogre{ka u prepisivanju 1:500 000. No, ra~unalne su pogre{ke u~estalije jer su i one uzrokovane lo{im ljudskim radom. Ra~unalo je stroj i ono }e biti onoliko to~no koliko je pa`ljiva osoba koja radi na njemu. Usprkos svemu, kompjutorizacija je znatno smanjila broj pogre{aka u prepisivanju, vo|enju dokumentacije i njezinom ~uvanju.

Pitanja 1. Kakav mora biti uzorak krvi za laboratorijsko ispitivanje i {to sve mora pisati na naljepnici uzorka? 2. Za{to nije svejedno rade li se laboratorijske pretrage u krvi, plazmi ili u serumu? Za{to je u autoimunim hemoliti~kim anemijama direktni antiglobulinski test potrebno izvesti s eritrocitima iz krvi uzete na EDTA? 3. Koliko smije biti star uzorak krvi za imunohematolo{ko ispitivanje? 4. [to mora pisati na tiskanici koja prati uzorak krvi poslan na laboratorijsko ispitivanje? 5. [to se provjerava na primitku uzorka krvi za laboratorijsko ispitivanje? 6. [to su to kontrolni uzorci i kakve rezultate o~ekujemo od testiranja kontrolnih uzoraka? 7. Kakve moraju biti reagencije za laboratorijsko ispitivanje? 8. [to se upisuje u radnu bilje`nicu o reagencijama? 9. Kako se dokazuje ispravnost laboratorijskog pribora i mjernih aparata? 10. Na koji se na~in izraàvaju rezultati laboratorijskih ispitivanja? 11. Kako se izraàva ja~ina aglutinacije? Opi{ite stupnjeve ja~ine aglutinacije! 12. [to je to to~nost, a {to preciznost? 13. Opi{ite razlike izmedu to~nosti, preciznosti i reproducibilnosti! 14. [to zna~i klini~ki zna~ajan rezultat? 15. [to zna~i osjetljivost testa? Obrazloìte pojam! 16. [to zna~i specifi~nost testa? Obrazloìte pojam! 17. Koji sve podaci moraju pisati na laboratorijskom nalazu? 18. Koje sve podatke treba upisati u radnu bilje`nicu laboratorijskog testiranja?

Testovi hemaglutinacije Testovi hemaglutinacije izvode se na vi{e na~ina. To mogu biti testovi na predmetnom stakalcu, u epruveti, u kolonama ispunjemim gelom (gel test) ili staklenim kuglicama ili test na ~vrstoj podlozi (engl. solid phase testovi). Test na predmetnom stakalcu je najjednostavniji test. Testni serumi mije{aju se s istim volumenima krvi ili eritrocita, odnosno ispitanikov serum s testnim eritrocitima. Nedostatak testa je te{ko ~itanje rezultata kada se rabi ispitanikova krv. La`no negativni rezultat mo`e biti posljedica hemolize ili nejasne reakcije zbog kojih se ne vide mali aglutinati. La`no pozitivni rezultati mogu nastati zbog brzog su{enja kao i malih fibrinskih ugru{aka. Test u epruveti se najvi{e rabi. U epruveti se mije{aju testni serumi i 2–5% suspenzija eritrocita u fiziolo{koj otopini, odnosno ispitanikov serum i testni eritrociti. Rezultat se ~ita nakon inkubacije od 30–90 minuta. Test se mo`e izvoditi na 4 °C, 22 °C i 37 °C. Postoje brojne modifikacije kojima se ubrzavaju i poja~avaju reakcije izme|u antitijela i antigena, a koje djeluju na prvu ili drugu fazu. Dodatkom nisko ionske otopine ubrzava se vezanje antitijela za eritrocitne antigene. Dodatkom albumina poja~ava se reakcija s protutijelima IgG. Dodatkom enzima ili eritrocita obra|enih enzimima poja~ava se i ubrzava reakcija s IgG antitijelima i antitijelima s proteinskim antigenima. Ovaj test ko-

Slika 5-7. Ukapavanje reagencija i uzroka u mikrokarticu

Slika 5-8. Stavljanje mikrokartice u centrifugu

Slika 5-9. Krvna grupa A, Rh(D) pozitivna, odre|ena u mikrokartici. Reakcija je pozitivna u kolonama 1, 3, 4 u prvoj kartici i u koloni 2 druge kartice.

risti se u identifikaciji antitijela i antigena i u kri`noj probi. Tada se reakcija zavr{ava kao IAT (nakon inkubacije eritrociti se peru i dodaje se AHG). Test u kolonama (ili karticama) je noviji test. Kolone su plasti~ne cjev~ice ispunjene gelom ili staklenim kuglicama. Obi~no je 5 kolona zajedno. To se naziva kartica. U gel ili kuglice mogu biti dodani testni serumi. Reagencije se u to~nim omjerima stavljaju na vrh kolone koje se zatim centrifugiraju u to~no odre|enim uvjetima. Nastale aglutinate

Slika 5-10. Krvne grupe odre|ene u mikrotitarskoj plo~i. Pozitivan nalaz je nakupina aglutiniranih eritrocita na dnu ja`ice.

Literatura

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

10. 11. 12. 13. 14.

Grgi~evi} D. Transfuzijska medicina. Medicinska naklada Zagreb, Zagreb, 1995. Mollison PL, Engelfriet CP, Contreras M. Blood transfusion in clinical medicine. Blackwell Sci. Pub., 10th ed. Oxford, 1997. Anderson KC, Ness PM. Scientific basis of transfusion medicine. WA Saunders Comp, Philadelphia, London, Toronto, Montreal, Sidney, Tokyo, 1994. Petz LD, Garraty G. Acquired immune hemolytic anemia. Churchill Livingstone, New York, 1980. Garraty G. Immunobiology of transfusion medicine. Marcel Dekker Inc., New York, Basel, Hong Kong, 1994. Vengelen-Tyler V, ed. Technical Manual, 12th ed., AABB Press, Bethesda, 1996. Janeway CA, Travers P. Immunobiology. Churchill Livingstone, New York, 1996. Harmening DM. Modern blood banking and transfusion practices. F.A. Dawis Company, 4th ed., Philadelphia, 1999. Grgi~evi} D, Skodlar J, [arlija D. Preporuke za transfuzije krvi i krvnih pripravaka u klini~koj medicini. Hrvatski lije~ni~ki zbor i Hrvatsko lije~ni~ko dru{tvo za upravljanje i rukovo|enje u zdravstvu, Zagreb, 1998. Daniels G. Human blood groups. Blackwell Sci. Pub., Oxford, 1995. Abbas AK, Lichtman AH, Pober JS. Cellular and molecular immunology, 2nd ed., WB Saunders Comp., Philadelphia, London, Toronto, Montreal, Sidney, Tokyo, 1994. Balija M i suradnici. Pojmovnik transfuzijske medicine. Medicinska naklada Zagreb i Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu, Zagreb, 1995. Grgi~evi} D, [arlija D, Turek S. Standardi i upute za rad u transfuzijskoj djelatnosti u Hrvatskoj, Zagreb, 1995. Rudman SV. Textbook of blood banking and transfusion medicine. Philadelphia, WB Saunders Company, 1995.

148

Pojmovnik A ACD – antikoagulantna otopina za ~uvanje eritrocita; sprje~ava zgru{avanje krvi i odràva funkciju i ìvot eritrocita tijekom 21 dana ADENIN – purinska baza; sastavni dio antikoagulantne otopine; produàva ìvot eritrocita ADSORPCIJA – vezivanje protutijela za odgovaraju}e eritrocitne antigene; rabi se za izdvajanje protutijela iz seruma, apsorpcija AFEREZA – uzimanja krvi, plazme ili drugih krvnih stanica pri kojem se èljena krvna komponenta izdvaja, a preostali se dio krvi vra}a; 1. citafereza – uzimanje pojedinih stanica krvi i 2. plazmafereza – uzimanje plazme AFIBRINOGENEMIJA – potpuni nedostatak fibrinogena AFINITET – ~vrsto}a veze izme|u antigena i protutijela AGAMAGLOBULINEMIJA – nedostatak gamaglobulina AGITATOR – mije{alica; aparatura za ~uvanje koncentrata trombocita na temperaturi od 22 °C uz cikli~no mije{anje trombocita na 70 okretaja u minuti AGLUTINACIJA – vidljiva reakcija izme|u antigena i protutijela, ireverzibilno stvorena mreà eritrocitnih antigena i protutijela AGLUTINAT – nakupina eritrocita povezanih antitijelima AGLUTININ – protutijela koja aglutiniraju eritrocite AGLUTINOGEN – eritrocitni antigeni koji reagiraju s aglutininima AGRANULOCITOZA – nedostatak granulocita AIDS – (engl.) Acquired Immunodeficiency Syndrome; sindrom ste~enog nedostatka imunosti; uzrokuju ga virusi humane imunodeficijencije HIV 1 ili HIV 2. AIHA – (engl.) Acute Immune Haemolitic Anaemia; akutna hemoliti~na anemija; bolest uzrokovana autoantitijelima, topla AIHA; hladna AIHA ALBUMIN – protein koji ima najvi{u koncentraciju u plazmi; odràva koloidno-osmotski tlak; derivat plazme ALELI – jedan ili vi{e gena koji se nalaze na istom lokusu homolognih kromosoma i nadziru isto svojstvo; mogu biti dominantni, recesivni ili amorfni; mutacijom nastaju novi aleli; u diploidnoj stanici za jedno svojstvo mogu biti samo dva alela. ALERGIJSKA REAKCIJA – transfuzijska reakcija; uzrokovana reakcijom izme|u protutijela i proteina (imunoglobulina) ALO – prefiks koji ozna~uje razliku unutar vrsta; npr. jedna osoba stvara eritrocitna aloantitijela protiv eritrocitnih antigena druge osobe ALOGENA TRANSFUZIJA – davatelj krvi i primatelj krvi razli~ite su osobe iste vrste ALOGENIÂN – antigeni na stanicama iste vrste koji su genetski razli~iti ALOGRAFT – tkivni transplantat izme|u osoba iste vrste AMORF – tihi gen; gen koji ne proizvodi antigen ANAFILAKSIJA – te{ka alergijska reakcija protiv stranih proteina ili lijekova ANAFILAKTI^KA REAKCIJA – te{ka transfuzijska reakcija; uzrokovana reakcijom izme|u protutijela i proteina, poslijetransfuzijska reakcija uzrokovana naj~e{}e anti-IgA protutijelima i protutijelima IgA

149