Osnove zdravstvene struke

B I B L I O T E K A

S R E D N J O Š K O L S K I

U D Ž B E N I C I

Damjan Abou Aldan Youssef Abou Aldan

OSNOVE ZDRAVSTVENE STRUKE UDŽBENIK ZA PRVI RAZRED ZDRAVSTVENIH ŠKOLA

Damjan Abou Aldan, Youssef Abou Aldan / OSNOVE ZDRAVSTVENE STRUKE udžbenik za prvi razred zdravstvenih škola

MEDICINSKA NAKLADA ZAGREB BIBLIOTEKA SREDNJOŠKOLSKI UDŽBENICI Damjan Abou Aldan, Youssef Abou Aldan / OSNOVE ZDRAVSTVENE STRUKE udžbenik za prvi razred zdravstvenih škola

Autori: Damjan Abou Aldan, mag. med. techn., nastavnik savjetnik mr. sc. Youssef Abou Aldan, dr. med., spec. epidemiologije

Recenzenti: izv. prof. dr. sc. Elizabeta Horvatić, prim. dr. med., spec. patologije i viši znanstveni suradnik Opća bolnica “Dr. Tomislav Bardek” Koprivnica, Medicinski fakultet Josipa Jurja Strossmayera Sveučilišta u Osijeku, Veleučilište u Bjelovaru – Studij sestrinstva Damir Važanić, mag. med. techn., predavač, Hrvatski zavod za hitnu medicinu – pomoćnik ravnatelja, Hrvatsko katoličko sveučilište, Zdravstveno veleučilište Zagreb

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

ISBN 978-953-176-981-5

© 2021 Medicinska naklada. Sva prava pridržana. Ova je knjiga zaštićena autorskim pravima i ne smije se ni djelomično reproducirati, pohraniti u sustavu za reproduciranje, fotokopirati niti prenositi u bilo kojem obliku i na bilo koji način bez pismenoga dopuštenja autora i izdavača.

Damjan Abou Aldan, Youssef Abou Aldan

Osnove zdravstvene struke udžbenik za prvi razred zdravstvenih škola

ZAGREB, 2021.

Sadržaj 1. Zdravlje i bolest. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 Definicija zdravlja i bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2 Genetički i stečeni čimbenici koji utječu na zdravlje i pojavnost bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Mjerila zdravlja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Zdravlje pojedinca i zajednice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10 Bolest pojedinca i zajednice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Podjela bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12 Povijesni osvrt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Medicina najstarijih civilizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Medicina antike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Medicina srednjega vijeka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 Novovjekovna i suvremena medicina. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20

2. Medicinska etika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Etika zdravstvenih radnika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 Načela medicinske etike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 Ljudska prava i medicina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30 Etički kodeksi zdravstvenih radnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32

3. Zdravstvena zaštita. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 Organizacija zdravstvene službe i zaštite. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38 Razine zdravstvene djelatnosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40 Zdravstvene ustanove . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42 Zdravstveno osoblje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 Mjere zdravstvene zaštite . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 Zdravstvena zaštita žena i trudnica. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 Zdravstvena zaštita dojenčadi i djece predškolske dobi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Zdravstvena zaštita školske populacije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48 Zdravstvena zaštita odraslih i kroničnih bolesnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49

4. Higijena i epidemiologija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 Definicija higijene. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 Podjela higijene. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 Definicija i zadaće epidemiologije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 Podjela epidemiologije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Zadaće i značenje epidemiologije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Mjere sprječavanja zaraznih i nezaraznih bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62

5. Zdravstvena statistika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 Osnove zdravstvene statistike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68 Demografska statistika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68 Zdravstvena statistika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72 Uzorak i populacija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 Obrada i analiza podataka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 V

6. Osnove ekologije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 Definicija i značaj ekologije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76 Fizikalna, kemijska, biološka i socijalna sredina i njezin utjecaj na zdravlje. . . . . . . . . . . . . . . 78 Utjecaj fizikalne sredine na zdravlje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78 Utjecaj kemijske sredine na zdravlje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Utjecaj biološke i socijalne sredine na zdravlje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80

7. Socijalna medicina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 Socijalna medicina i njezino značenje za zdravstvenog radnika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82 Rizične grupe i socijalna patologija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Prijestupi u mladoj dobi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 Ovisnosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89

8. Zarazne i nezarazne bolesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Nezarazne bolesti – osnovni pojmovi i stadiji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94 Zarazne bolesti – osnovni pojmovi i kliničke značajke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Značaj i važnost zaraznih bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96 Uzročnici zaraznih bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 Evolucija i tijek zaraznih bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 Opći i specifični simptomi zaraznih bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Opći simptomi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Specifični simptomi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102 Dijagnostika i uzorci za laboratorijsku analizu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Komplikacije i varijacije tijeka zaraznih bolesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104 Terapija zaraznih bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 Specifična i simptomatska terapija zaraznih bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 Nefarmakološki pristup u liječenju zaraznih bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 Ishod zaraznih bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108

9. Cijepljenje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 Povijest cijepljenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112 Podjela i primjena cjepiva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 Kalendar cijepljenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 Provedba, evidencija i izvještaj o cijepljenju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 Kontraindikacije za cijepljenje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117

10. Prva pomoć. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 Značenje, ciljevi i zadaće hitne medicinske skrbi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 Opći postupak s unesrećenim i utvrđivanje stanja i ozljede. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 Abeceda oživljavanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122 Umjetno disanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124 Vanjska masaža srca. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125 Primjena orofaringealnog tubusa, maske sa samoširećim balonom i kisika . . . . . . . . . . . . 127 Prva pomoć pri gušenju – strano tijelo u dišnim putevima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 Prva pomoć pri krvarenju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131 Simptomi, znakovi i prva pomoć pri šoku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134 Rane i prva pomoć pri ranjavanju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 Prijelomi kostiju i ozljede zglobova. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136

Prva pomoć kod prijeloma i imobilizacija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136 Prijelom kralježnice i zdjelice – simptomi i prva pomoć. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138 Trovanje i prva pomoć kod trovanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 Postupak kod otrovanja ugljičnim monoksidom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140 Ostale ozljede i hitna stanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140 Transport ozlijeđenih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143

Literatura. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 Pojmovnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 Kazalo pojmova. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155

VII

Predgovor Osnove zdravstvene struke prvi je udžbenik u Republici Hrvatskoj unatoč činjenici da istoimeni predmet u redovnoj nastavi zdravstvenih usmjerenja postoji gotovo 30 godina. Razlog zbog kojega udžbenika dugo nije bilo vjerojatno je u činjenici da on istodobno mora obuhvatiti nastavni program unutar tri zanimanja – program za farmaceutske tehničare, laboratorijske tehničare i sanitarne tehničare, što je zahtjevan posao u pripremi i redoslijedu tekstova. Iako su naziv predmeta i predviđena satnica isti u sva tri programa, raspored i opseg predviđenih sadržaja nisu istovjetni. Zbog toga nije bilo jednostavno pripremiti udžbenik kojim će se moći koristiti učenici sva tri zanimanja, a koji će nastavnicima olakšati poučavanje uz minimalnu zahtjevnost izbora sadržaja prema pojedinom programu.

Udžbenik Osnove zdravstvene struke pisan je prema nastavnom planu i programu Ministarstva znanosti i obrazovanja, no uz nužne prilagodbe sadržaja, što je posljedica velikog vremenskog razdoblja od odobrenja Nastavnog programa do danas. Istodobno, u njemu su uvedeni sadržaji koji povremeno i nadilaze propisane sadržaje, a koji su bili nužni zbog značajnih promjena u medicini, ali i zbog drugačijih pravnih i etičkih pogleda u odnosu na prijašnje.

Udžbenik je podijeljen u deset poglavlja, a svako poglavlje obuhvaća zatvorenu cjelinu prema određenom programu obrazovanja. Na taj je način nastavnicima lakše, sukladno pojedinom usmjerenju, uputiti učenike na relevantna poglavlja.

S obzirom na neke specifične teme, a za koje također ne postoje udžbenici unutar zdravstvenog sektora, moguće ga je primjenjivati i za druge nastavne predmete.

Udžbenik je pisan kurikularnim pristupom: svako poglavlje započinje predviđenim ishodima učenja, nakon čega se učenika kroz tekst, samostalne zadatke i dodane zanimljivosti vodi do pitanja za ponavljanje i provjeru usvojenosti sadržaja.

Iznimnu zahvalu upućujemo recenzentima, izv. prof. dr. sc. Elizabeti Horvatić i mag. Damiru Važaniću na konstruktivnim prijedlozima za njegovim poboljšanjem, te Anđi Raič, prof. i cijelom timu Medicinske naklade na pripremi udžbenika kako bi jezično, vizualno, ali i didaktički bio što bolji. Zahvalu upućujemo i Hrvatskom zavodu za hitnu medicinu na ustupljenim fotografijama za posljednje poglavlje udžbenika.

S obzirom na to da je posrijedi prvo izdanje udžbenika ovog naslova, pozivamo sve nastavnike i učenike da nam se jave s prijedlozima za njegovim poboljšanjem.

Autori IX

1.

Zdravlje i bolest

SADRŽAJ Definicija zdravlja i bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2 Genetički i stečeni čimbenici koji utječu na zdravlje i pojavnost bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Mjerila zdravlja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Zdravlje pojedinca i zajednice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10 Bolest pojedinca i zajednice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Podjela bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12 Povijesni osvrt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Medicina najstarijih civilizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Medicina antike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Medicina srednjega vijeka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 Novovjekovna i suvremena medicina. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20

Ishodi učenja: 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

navesti definiciju i podjelu medicine objasniti definiciju zdravlja navesti čimbenike koji utječu na zdravlje opisati koji čimbenici od strane čovjeka (domaćina), uzročnika (agensa) i okoliša utječu na zdravlje i pojavnost bolesti navesti definiciju i podjelu bolesti objasniti utjecaj pojedinca na zdravlje zajednice i zajednice na zdravlje pojedinca opisati razvoj medicine u prapovijesti, antici, srednjem vijeku, novom vijeku, suvremenu medicinu navesti najznačajnije ličnosti i otkrića medicine antike, srednjega vijeka, 16., 17., 18., 19., 20. i 21. st.

1

Zdravlje je stanje u kojemu ne trpimo bol, niti smo ometeni u obavljanju funkcija u svakodnevnom životu …, tj. politiziramo, kupamo se, jedemo, pijemo i činimo druge stvari koje želimo Galen

Definicija zdravlja i bolesti Zdravlje i bolest dva su pojma koja oduvijek okupiraju čovjeka. Nerijetko čujemo kako je netko „dobra zdravlja“ ili kako „nije bolestan“, ili pak da je netko „teško bolestan, onemoćao, iscrpljen od bolesti“. No iako te pojmove često rabimo, zapravo ih nije lako definirati. Humana medicina je znanost koja ima za cilj unaprjeđenje i očuvanje zdravlja zdravih ljudi, odnosno liječenje i rehabilitaciju bolesnih. Rekli smo „humana“ jer i životinje zahtijevaju liječenje – pa se to tada naziva veterinarska medicina, ali i biljke mogu oboljeti – liječenjem biljaka bavi se fitopatologija.

Humanu medicinu moguće je podijeliti na različite načine, no najčešća je podjela na pretkliničku (temeljne medicinske znanosti), kliničku (primijenjene medicinske znanosti) i javnozdravstvenu. a) Pretklinička medicina obuhvaća temeljne medicinske znanosti koje treba poznavati da bi se razumjelo normalno funkcioniranje ljudskog organizma (npr. biologija, biokemija, citologija – znanost o stanici, anatomija i fiziologija – znanost o građi i funkcioniranju ljudskog tijela), procesi nastanka bolesti (npr. mikrobiologija – znanost o uzročnicima bolesti, patologija – znanost o promjenama koje nastaju tijekom bolesti) ili druga znanja prijeko potrebna za proces liječenja (npr. farmakologija – znanost o djelovanju ljekovitih tvari). b) Klinička medicina (čije ime dolazi od grč. kline = krevet) obuhvaća brojne grane medicine, no dvije su glavne – interna medicina (koja se bavi bolestima unutarnjih organa) i kirurgija (koja se bavi kirurškim metodama liječenja).

U središtu interesa kliničke medicine je čovjek, njegovo zdravlje, odnosno liječenje bolesti. Iz interne medicine odvajaju se neke druge grane, kao što su: neurologija (koja se bavi bolesnicima s bolestima živčanog sustava), pedijatrija (koja se bavi bolestima djece), infektologija (koja se bavi zaraznim bolestima), onkologija (koja se bavi liječenjem bolesnika oboljelih od tumora), dermatovenerologija (koja se bavi bolestima kože i spolnim bolestima) ili pak psihijatrija (koja se bavi duševnim bolestima). c) Javnozdravstvena medicina obuhvaća one grane medicine koje promatraju pojavnost bolesti i čimbenike koji uzrokuju bolesti u zajednici te predlažu i provode mjere sprječavanja pojave ili tretiranja bolesti na razini društva. Ovdje spadaju socijalna medicina, epidemiologija, higijena, ekologija, o kojima će biti posvećena zasebna poglavlja.

2

Osnove zdravstvene struke

Tablica 1-1. Grane interne medicine i kirurgije Grane interne medicine i skupine bolesti kojima se bavi

Grane kirurgije i skupine bolesti kojima se bavi

kardiologija – bolesti srca angiologija – bolesti krvnih žila hematologija – bolesti krvotvornih organa i krvi gastroenterologija – bolesti probavnog sustava nefrologija – bolesti bubrega i mokraćnog sustava endokrinologija – bolesti žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem pulmologija – bolesti dišnog sustava

neurokirurgija – kirurško liječenje u području živčanog sustava kardiokirurgija – kirurško liječenje srca torakalna kirurgija – kirurško liječenje u području prsnog koša abdominalna kirurgija – kirurško liječenje u području trbušnih organa ortopedija – kirurško liječenje organa za kretanje urologija – kirurško liječenje mokraćnih organa otorinolaringologija – kirurško liječenje uha, grla i nosa traumatologija – kirurško liječenje ozljeda vaskularna kirurgija – kirurško liječenje krvnih žila oftalmologija – kiururško liječenje bolesti oka ginekologija – kiururško liječenje ženskih spolnih organa stomatologija – kiururško liječenje bolesti zubi i usne šupljine

Zadatak: Istražite, prema navedenim granama interne medicine i kirurgije, koje su najčešće bolesti i stanja kojima se pojedina grana medicine bavi. Primjerice, kardiologija se bavi bolestima srca gdje spada akutni infarkt srca (lat. infarctus myocadrii acutus), zatajenje srca (lat. decompensatio cordis) i drugo. Abdominalna kirurgija se bavi kirurškim liječenjem bolesti trbušnih organa gdje spada upala crvuljka (lat. appendicitis acuta), kamenci u žučnom mjehuru (lat. cholelithiasis) i drugo. Za svaku granu medicine pronađite barem tri bolesti i stanja koja joj pripadaju.

7. 4. 1948. god. osnovana je Svjetska zdravstvena organizacija. U preambuli njezina ustava stoji rečenica koja je do danas ostala najpoznatija definicija zdravlja: Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti ili nemoći. To se „stanje“ može promatrati kao promjenljivo i prema njemu čovjek nikad nije niti potpuno zdrav niti potpuno bolestan. Zdravlje se ne bi smjelo smatrati ciljem, već ono mora omogućiti postizanje životnih ciljeva. a) Fizičko blagostanje je odsutnost bolesti ili iznemoglosti, primjereno fiziološko funkcioniranje organizma – biološka uravnoteženost. b) Mentalno blagostanje je psihološko zdravlje; emotivno zdravlje – sposobnost pravilnog izražavanja i prepoznavanja emocija te učinkovito suočavaZdravlje i bolest

3

nje s kriznim situacijama i stresom, ali i intelektualno zdravlje – sposobnost snalaženja, mišljenja i rješavanja problema, subjektivno dobar osjećaj življenja. c) Socijalno blagostanje je stanje mira i sigurnosti u kojemu svaki čovjek bez razlike na rasu, vjeru, političko uvjerenje i spol ima pravo na školovanje i rad koji mu daju mogućnost da živi sretno u zdravoj okolini i koji mu pruža osiguranje u slučaju bolesti, nemoći i starosti.

Prema toj definiciji, zdravlje je za veliku većinu ljudi teško ostvarivo, i to zbog nemira, ratova, gladi, siromaštva, nezaposlenosti, rasnih, vjerskih i političkih razlika. Zato je bolje govoriti o zdravstvenom stanju živog organizma, imajući na umu četiri elementa zdravlja: integritet organizma, njegovu funkcionalnost, adaptabilnu sposobnost i subjektivno doživljavanje zdravlja.

Uz pojam zdravlje treba poznavati i razlikovati pojam zdravstveno blagostanje (engl. wellness). Ono se može smatrati višom razinom od samoga zdravlja jer uključuje želju za postizanjem životnog zadovoljstva unutar fizičkih mogućnosti osobe. Blagostanje je osjećaj ravnoteže u životu i mogućnost adaptacije raznim životnim situacijama s ciljem postizanja osjećaja dobra. Za razliku od zdravlja, ono je kontinuiran proces (zdravlje je zapravo jedno stanje na kontinuumu između zdravlja i bolesti), nadalje, blagostanje zahtijeva aktivnosti čovjeka da ga postigne i zadrži, a povezano je s razvojem pojedinca i konačno, pojedinac se može dobro osjećati a da pritom ima neku bolest.

S obzirom na datum osnutka Svjetske zdravstvene organizacije (SZO ili WHO), 7. travnja se obilježava kao Svjetski dan zdravlja.

Slika 1-1. Logo svjetske zdravstvene organizacije 4

Osnove zdravstvene struke

2. Biološka sredina – čine je sva živa bića koja okružuju čovjeka (mikroorganizmi, biljke i životinje) pomažući mu, ali također mogu u određenim trenutcima imati i izrazito štetan utjecaj na zdravstveno stanje. O mikroorganizmima je bilo već riječi. Biljke ugrožavaju zdravlje – toksini gljiva, pelud, kontakt s kožom. Glodavci (štakori, miševi) su također potencijalni izvor zaraze. Insekti mehanički ili direktnim ubodom prenose patogene mikroorganizme među ljudima i životinjama, ali i uništavaju velike količine namirnica i bilja.

3. Socioekonomska sredina – jednako kao fizička i biološka, u određenim slučajevima može značajno ugroziti ljudsko zdravlje. Temeljnu društvenu zajednicu čini obitelj, potom dolazi šira društvena zajednica kao što je kolektiv u kojemu čovjek boravi i radi (vrtić, škola, firma) i, konačno, i svi ostali ljudi s kojima se susreće u svakodnevnom životu. Nesporazumi i konflikti kao i loše socijalne prilike (nezaposlenost, visoki životni troškovi, nedostatak prihoda) uzrokuju psihičke napetosti koje kasnije dovedu do zdravstvenih promjena i bolesti. U nadi pronalaska boljeg života, česte su i ekonomske migracije stanovništva koje nerijetko opet budu praćene negativnim psihološkim posljedicama.

Mjerila zdravlja Zdravlje i zdravstveno stanje se ne može mjeriti. Glavni razlog tome je u činjenici da ne postoji oštra granica između zdravlja i bolesti. Osoba, naime, može biti i zdravija nego što u određenom trenutku misli (tzv. pozitivno zdravlje) ili pak može biti uvjerena da je zdrava, a zapravo postoje patološki procesi koji će se tek kasnije očitovati simptomima bolesti. Zbog toga se medicinska praksa pri ”dijagnozi zdravlja” služi indirektnim putem, tj. čovjeka proglasi zdravim na osnovi odsutnosti bolesti. Pri pokušaju da se ipak ocijeni zdravstveno stanje pojedinaca na osnovi objektivnih mjerila – visina i težina tijela (indeks tjelesne mase), krvni tlak, temperatura, laboratorijski nalazi, susreću se poteškoće zbog varijabilnosti, odnosno određeni podatak nije apsolutno pouzdan pokazatelj da netko jest, odnosno da će dulje vrijeme biti zdrav. Upravo se zato ističe potreba da se pri analizi zdravlja pojedinca mora pristupati krajnje individualno – pojedinačno.

Ne može se potpuno pouzdano reći kakva mora biti tjelesna težina zdrava čovjeka ili ocijeniti rezultate krvnih pretraga.

U povijesti zdravstva postojali su pokušaji da se odrede čimbenici i jasni pokazatelji zdravlja, a najpoznatija među njima je teorija salutogeneze koju je predstavio Aaron Antonovsky 1970-tih. Salutogeneza promatra upravo suprotno – umjesto čimbenika koji utječu na pojavnost bolesti, pokušava utvrditi koji čimbenici poboljšavaju zdravlje. Iako je utvrđeno mnogo čimbenika za koje znamo da jačaju naše zdravstveno stanje (adekvatno suočavanje sa stresom, bliskost s drugim ljudima, samoostvarenje, naučeni optimizam i mnogi drugi) pojavljuje se još veći problem „mjerenja“ i određivanja jasnih kriterija kako postići i potvrditi te čimbenike.

Zdravlje i bolest

9

Isto tako, pri procjeni zdravstvenog stanja određenih populacijskih grupa ili populacije kao cjeline upotrebljavamo indirektna mjerila kao što su natalitet ili mortalitet, o čemu će više riječi biti kasnije.

Zdravlje pojedinca i zajednice Zajednica je skupina ljudi koja živi na geografski definiranom području, koja dijeli zajedničku kulturu, sustav vrijednosti i društvene norme i ima uređenu socijalnu strukturu koja počiva na odnosima koji su se unutar nje razvijali tijekom određenog vremenskog razdoblja. Čovjek, tj. pojedinac, dio je zajednice i ima interaktivni odnos s njom, što znači da on utječe na stanje zajednice i zajednica na njega. U zdravstvenom smislu rečeno, zdravlje i bolest pojedinca utječu na zajednicu, ali i zdravlje i bolest zajednice na pojedinca. Zdravlje zajednice počinje zdravljem pojedinca, zato svatko ima svoju odgovornost i svatko može pridonijeti zdravlju, najprije sebe, a potom zajednice. Svaki je pojedinac odgovoran za vlastito zdravlje, uz uvjet da mu zajednica u kojoj živi to omogućuje i pomaže. To znači da postoji odgovornost pojedinca i odgovornost zajednice za unaprjeđenje i očuvanje zdravlja. Odgovorno ponašanje pojedinca prethodi odgovornom ponašanju zajednice, počevši od obiteljske, preko onih u okviru države, do onih kontinentalnih, sve do one globalne – svjetske.

Na vlastitom zdravlju čovjek može puno raditi. On može unaprijediti svoje tjelesno i duševno, ali i socijalno zdravlje. Zdravlje tako nije cilj, već sredstvo koje nam pomaže ostvariti životne ciljeve. Aktivni angažman u unaprjeđenju zdravlja obuhvaća niz mjera i postupaka koji uključuju od pravilne prehrane i tjelesne aktivnosti do razgovora s bližnjima, susjedima i prijateljima te razvijanja dobrih odnosa s partnerima, djecom, članovima obitelji.

Zdrav čovjek / pojedinac preduvjet je zdrave zajednice. Upravo je stoga na prvoj Konferenciji o promociji zdravlja u Kanadi donesena drugačija definicija, koja kaže zdravlje se stvara tamo gdje ljudi žive, gdje se vole, rade i igraju se – Ottawa, 1986.

Zadatak: 1986. god. u Kanadi je održana prva Konferencija o promociji zdravlja. Nakon nje iste su konferencije održavane svakih nekoliko godina, i to: 1988. god.

Adelaide, 1991. god. Sundawall, 1997. god. Jakarta, 2000. god. Mexico, 2005. god. Bangkok, 2009. god. Nairobi, 2013. god. Helsinki, 2016. god. Shanghai.

Navedene konferencije održavane su u organizaciji Svjetske zdravstvene organizacije. Na stranicama SZO-a (www.who.int) pronaći ćete podatke o zaključcima konferencija i donesenim dokumentima. Istražite zaključke i pripremite kratka izvješća za svaku održanu konferenciju.

10

Osnove zdravstvene struke

Bolest pojedinca i zajednice Odgovornost i zdravlje zajednice počinje od obitelji. Kao što su dobri obiteljski odnosi temelj zdravlja i izvor zadovoljstva i sigurnosti, tako nepogodni obiteljski odnosi izrazito negativno utječu na zdravlje pojedinca. Nakon obitelji odgovornost za razvoj i zdravlje djece preuzima škola čiji je zadatak organizirati i provoditi edukaciju za usvajanje najnužnijih znanja i vještina unaprjeđenja i očuvanja zdravlja te poticati ponašanja koja poboljšavaju zdravlje. Država treba osigurati sve preduvjete zdravog životnog i radnog okoliša – zraka, vode i hrane, neposredno ili posredno donošenjem pravnih propisa. Također, i svjetska zajednica treba osigurati smanjivanje razlika u društvenom bogatsvu i globalno se boriti protiv siromaštva tako da znanje i mogućnost liječenja postanu svima dostupni, uz pravodobne reakcije u sprječavanju širenja pandemijskih zaraznih bolesti.

Naravno, ako dođe do propusta bilo koje od navedenih razina (obitelji, države ili međunarodnih tijela), mogu se očekivati negativne posljedice na zdravlje pojedinca. Pojavnost bolesti u nekim je slučajevima predvidljiva, dok u nekim drugim slučajevima nije predvidljiva. Danas znamo da pojavnost, između ostaloga, upravo ovisi i o gospodarskom i društvenom uređenju. Tako je u siromašnijim zemljama i dalje velika pojavnost zaraznih bolesti (zbog smanjenog udjela intervencije društva na osiguranje mjera za sprječavanje njihova širenja), dok se u bogatijim zemljama pojavljuju epidemije nezaraznih bolesti ili zdravstvenih stanja koja posljedično imaju utjecaj na zdravlje čovjeka – pretilost, nikotinska ili alkoholna ovisnost, depresija.

Ipak, konkretna pojava bolesti uvijek se pojavljuje na razini pojedinca. Osoba, čovjek, pojedinac može biti bolestan i zahtijeva pravodobnu medicinsku intervenciju. Bolesti se međusobno razlikuju kako zbog različitih uzroka, tako i zbog toga što dovode do raznovrsnih patoloških promjena u organizmu. Te patološke promjene prikazuju se kao simptomi i znakovi bolesti.

Simptomi su patološke pojave koje se pojavljuju u bolesnika spontano, tj. bez dijagnostičke intervencije liječnika. To su tegobe na koje se bolesnik žali i koje on primjećuje. U užem smislu, upotrebljava se izraz i subjektivni pokazatelj bolesti – može opaziti i osjetiti samo bolesnik (bol, strah, mučnina, vrtoglavica).

Znakovi bolesti su pak promjene koje se uočavaju prilikom zdravstvenog pregleda. Nazivaju se još i objektivni pokazatelji bolesti jer ih opažaju osim bolesnika i drugi (visoka temperatura, osip, znakovi frakture).

Neki simptomi i znakovi kao što su temperatura, malaksalost, promjena raspoloženja, zajednički su mnoštvu različitih bolesti pa ih nazivamo nespecifičnim, općim simptomima. Drugi se pak pojavljuju samo u određenim bolestima i često se samo na osnovi njih može pouzdano postaviti dijagnoza neke bolesti – specifični simptomi.

Skup većeg broja subjektivnih i objektivnih simptoma i znakova naziva se sindrom. Za označivanje nekog sindroma često se uzimaju tri najupadljivija simptoma – klinički trijas. Primjerice, kod osobe koja boluje od šećerne bolesti često Zdravlje i bolest

11

prema uzroku: •• zarazne: prenose se s bolesne na zdravu osobu •• nezarazne: neprenosive su, nepoznate etiologije, uzrokovane su skupinom uzročnika (čimbenici rizika).

Zadatak: Pronađite i navedite primjere za akutne i kronične, odnosno zarazne i nezarazne bolesti. Zadatak možete riješiti tako da odredite po nekoliko primjera zaraznih akutnih i zaraznih kroničnih bolesti, te nezaraznih akutnih i nezaraznih kroničnih bolesti.

Povijesni osvrt Povijest medicine zapravo je povijest čovječanstva. Oduvijek su ljudi skrbili jedni za druge, pomagali si u nevoljama i pokušavali umanjiti patnju i bol. Poznat je odgovor koji je svojim studentima dala antropologinja Margaret Mead na pitanje Koji je prvi znak civilizacije? Kazala je – zacijeljen femur (bedrena kost).

Naime, prapovijesni čovjek da bi preživio morao je biti lovac. Životinja koja bi imala slomljenu bedrenu kost postala bi lovinom. Čovjek je, u jednom trenutku, vjerojatno potaknut nagonom za preživljenjem počeo pronalaziti načine kako zaliječiti ozljedu.

Bolesti koje su nekada odnosile tisuće života danas su zaboravljene, a opet, pojavljuju se neke nove bolesti i neki novi izazovi za koje tek treba pokušati pronaći rješenje. S obzirom na to da se medicina razvijala paralelno s civilizacijom, možemo ju podijeliti na: •• •• •• •• ••

„medicinu” najstarijih civilizacija: od pojave prvih ljudi do oko 2000 god. pr. Kr. medicinu antike: oko 2000 god. pr. Kr. – 5. st. medicinu srednjega vijeka: 5. st. – 15. st. medicinu novoga doba: 16. st. – 19. st. suvremenu medicinu 20. st. i 21. st.

Medicina najstarijih civilizacija Nije moguće odrediti početak medicine, no pretpostavlja se da pomoć za oboljele, ranjene, pri porođajima, postoji otkad postoji i čovjek. Tako, primjerice, već kod krapinskog pračovjeka pronalazimo znakove pomoći bolesnima i ranjenima, ponajprije u zacjeljenju lomova kostiju. Nalazište neandertalaca u Krapini staro Zdravlje i bolest

13

je oko 125.000 godina, a utvrđena starost jedinki je od 2 – 27 godina. „Medicina“ prije pojave pisma može se opisati isključivo kao pretpostavka. Na primjeru krapinskog pračovjeka i dalje postoji dvojba je li bio kanibal, kako je tvrdio Dragutin Gorjajnović-Kramberger na osnovi lomova kostiju, ili su ti lomovi nastajali prirodnim putem tisućama godina.

Paleopatologija je grana znanosti o povijesti medicine koja se bavi proučavanjem materijalnih ostataka najstarijih civilizacija, te proučavajući kosti, predmete, slike i ostalo, pretpostavlja odnose unutar zajednice, najčešće bolesti i metode liječenja.

O tome kako se liječio prapovijesni čovjek zaključujemo i pretpostavljamo uz pomoć pronađenih materijalnih ostataka, ali i usporedbom ponašanja određenih plemena za koja danas znamo da žive primitivnijim oblicima života u određenim područjima Južne Amerike i Indije.

Može se zaključiti da je prapovijesni čovjek imao nekoliko mogućih motiva za medicinsko zaključivanje i odlučivanje pa tako razlikujmo: •• nagonski pristup – motiv za izlječenje je nagon za preživljenjem. Čovjek vadi trn, zaustavlja krvarenje, imobilizira prijelom •• empirijski pristup – temelji se na iskustvu, odnosno pokušaju i pogrešci. Čovjek se odlučuje za onu ljekovitu tvar (npr. biljku) koja se u prethodnim pokušajima pokazala učinkovitom. Najstariji dokazi upućuju na to da se ljekovito bilje koristilo već prije 60.000 godina •• demonski pristup – pojavljuje se tumačenje da je bolest kazna zloduha pa se tijelo pokušava učiniti što neugodnijim za demona, odnosno istjerati ga. Primjenjuju se buka, šok, maske. Također se pronalaze ostatci lubanja na kojima je rađena trepanacija – izrada otvora kroz koje se htjelo demona pustiti iz lubanje.

•• magično-religiozni pristup – pojavom religioznog pogleda na život liječenje postupno prelazi u ruke magova i šamana. U liječenje se uvode molitve i rituali, a zdravlje, odnosno bolest, smatra se nagradom ili kaznom bogova. Upravo će magično-religiozni karakter liječenja biti prijelazni u medicinu antike.

Slika 1-2. Nalazište krapinskog pračovjeka 14

Osnove zdravstvene struke

U pogledu javnozdravstvene medicine povijesno značenje ima kinesko „otkriće” cjepiva protiv velikih boginja koje se provodilo od 10. st. Danas bismo taj postupak nazvali inokulacija ili variolacija, jer su smrvljene kraste upuhivali u nosnice ljudi.

Grčka medicina – Grčka kultura, umjetnost, znanost i medicina zapravo su prethodnici zapadne civilizacije. Medicina je u početcima bila religijskog karaktera, štujući brojna božanstva, posebice Asklepija – boga medicine i njegovu kćer Higijeu – božicu zdravlja; od nje potječe izraz higijena.

Asklepijev kult i štovanje u hramovima zadržali su se do 6. st. pr. Kr. Tada dolazi do značajne promjene. Pojavljuju se prvi filozofi prirode koji počinju propitivati značenje i smisao ljudskoga života. Odbacuje se magija i kult, a uvodi se metoda analize i promišljanja. Tako je Pitagorin učenik Alkmeon otkrio očni živac i Eustahijevu tubu, a mozak definirao središtem razuma – usporedbe radi, Egipćani su smatrali da je središte razuma u srcu, a Kinezi da je mozak žlijezda koja hladi krv. U 5. st. pr. Kr. Empedoklo uvodi ideju da je svijet sazdan od četiri temeljna elementa: zemlje, zraka, vode i vatre. U 5. i 4. st. pr. Kr. djeluju i tri značajna filozofa: Sokrat, Platon i Aristotel, čija će učenja utjecati na daljnji razvoj filozofije i znanosti. Sokratov suvremenik bio je Hipokrat (460. – 380. god. pr. Kr.). Danas ga se smatra ocem znanstvene medicine, i to prije svega jer je strogo odvojio medicinu kao znanost od religije. Temelj mu je promatranje čovjeka, a uvodi i stroge etičke standarde u medicinu, prije svega kroz poznatu izreku Primum non nocere (Najprije ne naškoditi!) Jasno identificira klimatske čimbenike, prehranu, vodu, hladnoću, kao one koji utječu na poremećaje zdravlja i time uzrokuju disbalans koji dovodi do bolesti. Poznata je njegova teorija o očuvanju zdravlja kao rezultatu ravnoteže između četiriju tjelesnih tekućina: krv, sluz, crna i žuta žuč.

Iz njihova suodnosa proizlaze i četiri opisa ličnosti koja su se zadržala do danas: sangviničan, flegmatičan, koleričan i melankoličan. O Hipokratovu djelovanju

Slika 1-3. Asklepije

Slika 1-4. Hipokrat Zdravlje i bolest

17

Medicina 20. i 21. stoljeća – Karl Landsteiner (1868. – 1943.) 1901. god. otkriva krvne grupe, a Alexander Wiener (1907. – 1976.) 1937. god. Rhezus-faktor, čime je nakon 300 godina od prvih pokušaja počeo znanstveni razvoj transfuziologije. Aleksandar Fleming (1881. – 1955.) otkrio je prvi antibiotik, penicilin 1928. god., no njegova praktična primjena počinje tek 1940. Emil Kraeplin (1856. – 1926.) je 1901. god. načinio prvu klasifikaciju duševnih bolesti, uvodeći termine poput dementia praecox (kasnije shizofrenija) i manično-depresivna psihoza (kasnije bipolarni ili cirkularni poremećaj). Sigmund Freud (1856. – 1939.) razvija psihoanalitičku teoriju i novi pristup u psihoterapiji.

Najznačajnija ličnost u povijesti hrvatske medicine je Andrija Štampar (1888.

—1958.), koji je postavio temelj javnozdravstvene službe i socijalne medicine na ovim prostorima, a godine 1948. sudjelovao je u osnivanju Svjetske zdravstvene organizacije (WHO).

Veliki razvoj doživljava transplantacijska medicina: 1954. učinjena je prva uspješna transplantacija bubrega, 1963. transplantacija pluća, 1967. transplantacija jetre, 1969. transplantacija srca, 1981. transplantacija i srca i pluća, 1998. transplantacija gušterače.

Tijekom 20. st. uvode se mnoge nove dijagnostičke metode i opisuju bolesti. Godine 1903. uvodi se EKG (elektrokardiografija), 1921. god. otkriven je inzulin, 1929. uvodi se EEG (elektroencefalografija), 1943. god. konstruiran je prvi aparat za dijalizu, 1960. god. uvodi se kardio-pulmonalna reanimacija, 1965. god. prva primjena ultrazvuka u dijagnostici. Godine 1996. učinjeno je prvo uspješno reproduktivno kloniranje životinje – ovca Dolly. 2000. god. završen je značajan projekt ljudskoga genoma. U nastavku 2000-tih učinjene su prve transplantacije lica, a od 2010-tih i prvi umjetno uzgojeni organi kao i 3D print koštanih transplantata.

Unatoč tomu da su 1979. god. primijenjeni prvi antivirusni lijekovi, virusne bolesti će se pokazati kao nova prijetnja suvremenu čovjeku. Od prve pojave HIV-a 1981. god. do danas nije pronađen način potpunog izlječenja ili cijepljenja protiv virusa, a svijet su zahvatile i virusne pandemije među kojima su ostale najupamćenije SARS (2003./2004.), H1N1 (tzv. svinjska gripa 2009. god.) te COVID-19 (tzv. koronavirus 2019./2020.).

Zadatak: Izradite papirnatu ili virtualnu lentu vremena! Koristeći se tekstom udžbenika, ali i dodatnim izvorima, izradite lentu vremena tako da prikažete najznačajnije događaje, osobe i otkrića u vremenskom tijeku. Lentu možete izraditi u razredu tako da pojedine izloške postavite na pano/zidove učionice, ili u virtualnom obliku. Pri izradi lente prvo odredite vremenska razdoblja, a potom ono što ćete prikazati. Važno je da odredite vrijeme pojedinog događaja i osobe i njih prikažite paralelno (npr. događaji u egipatskoj i babilonskoj medicini se djelomično preklapaju). Pojedine izloške možete pripremati samostalno, u paru ili u manjim grupama za pojedina vremenska razdoblja.

22

Osnove zdravstvene struke

Pitanja za provjeru znanja: 1. Koje su zadaće humane medicine?

2. Koje su grane humane medicine?

3. Koje su grane interne medicine i kirurgije?

4. Što je zdravlje?

5. Koje su odrednice zdravlja?

6. Što je bolest?

7. Koji čimbenici utječu na zdravlje i pojavnost bolesti?

8. Koji čimbenici od strane čovjeka/domaćina utječu na pojavnost bolesti?

9. Koji čimbenici od strane uzročnika/agensa utječu na pojavnost bolesti?

10. Koji čimbenici od strane okoline utječu na pojavnost bolesti?

11. Objasnite što znači da se zdravlje ne može mjeriti?

12. Objasnite kako zdravlje pojedinca utječe na zajednicu i zdravlje zajednice na pojedinca?

13. Koja je razlika između simptoma i znakova bolesti?

14. Kako se dijele bolesti?

15. Koja su moguća tumačenja i motivi za medicinsko odlučivanje u prapovijesti?

16. Koja su najznačajnija postignuća i ličnosti medicine Babilona, antičke medicine Egipta, Grčke, Rima te Indije i Kine?

17. Koje su karakteristike srednjovjekovne medicine u Europi?

18. Koja su najznačajnija postignuća i ličnosti srednjovjekovne arapske medicine?

19. Koja su najznačajnija postignuća i ličnosti medicine 16. stoljeća?

20. Koja su najznačajnija postignuća i ličnosti medicine 17. stoljeća?

21. Koja su najznačajnija postignuća i ličnosti medicine 18. stoljeća?

22. Koja su najznačajnija postignuća i ličnosti medicine 19. stoljeća?

23. Koja su najznačajnija postignuća i ličnosti medicine 20. i 21. stoljeća?

Zdravlje i bolest

23

2.

Medicinska etika

SADRŽAJ Etika zdravstvenih radnika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 Načela medicinske etike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 Ljudska prava i medicina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30 Etički kodeksi zdravstvenih radnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32

Ishodi učenja: 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

navesti i objasniti definiciju etike navesti i objasniti definiciju morala objasniti pojam medicinska etika i bioetika navesti suvremene bioetičke dvojbe objasniti bioetička i medicinskoetička načela objasniti pojam etički kodeks analizirati etičke kodekse analizirati Deklaraciju o ljudskim pravima 25

Voluntas aegroti suprema lex! – Volja bolesnika jest vrhovni zakon!

Hipokrat

Etika zdravstvenih radnika Etika je praktična filozofska disciplina koja ispituje podrijetlo, norme i ciljeve moralnog djelovanja. Filozofija, kojoj etika pripada, nazor je o životu, a temeljem raznih argumenata pokušava odgovoriti na temeljna pitanja koja okupiraju čovjeka: Koji je smisao života? Što je dobar život? Tko sam ja? Kako bih trebao živjeti? Čemu trebam težiti? Čemu se mogu nadati? Na ta i slična pitanja znanost ne može dati odgovor. No to nikako ne znači da su to nevažna pitanja, upravo suprotno, to su temeljna pitanja koja si svaki čovjek postavlja tijekom svog života. Upravo zato filozofija tisućama godina radi analize i zaključke na temu postojanja, čovjeka, zajednice, Boga, ljepote i morala. Upravo pitanja morala pripadaju praktičnoj filozofiji koja pokušava odgovoriti na pitanje o našem djelovanju prema drugim ljudima i zajednici, ali i prema ostalom živom i neživom svijetu.

Etika potječe od dvije grčke riječi: ethos = običaj, navika, uobičajena radnja i ethikos = moralan. Naime, čovjek ima moć djelovanja, on neprestance djeluje, no motiv koji pokreće njegovo djelovanje i posljedica tog djelovanja su pitanje moralne prosudbe. Primjerice, hoćemo li usporiti automobil kada prilazimo pješačkom prijelazu, ovisi o našem osjećaju dužnosti (pa usporimo jer smo svjesni opasnosti) ili obveze da poštujemo propis (pa usporimo jer se bojimo moguće kazne).

Etika propituje podrijetlo našeg moralnog prosuđivanja, kako i zašto moralno prosuđujemo, ali i daje kritički osvrt na aktualnu moralnu praksu. Zdravstvene profesije su u svojoj biti prožete moralnim pitanjima – kreću od pitanja čovjeka, smisla njegova života, motivima koji pokreću našu želju da pomažemo jedni drugima, ispravnim postupcima u tom djelovanju i dr.

Etiku je moguće podijeliti na različite načine, no ako promotrimo onaj dio etike koji propisuje kako bismo se trebali ponašati, onda možemo razlikovati teleološku, deontološku i teološku etiku. (1) Teleološka promatra svrhu, cilj našeg djelovanja – najpoznatije područje joj je utilitarizam, odnosno onaj etički pogled u kojemu se moralno opravdava ako je dobro za većinu. Primjerice, promatramo li brod koji tone, utilitarističko razmišljanje je da treba spasiti što je moguće više ljudi. (2) Deontološka ne promatra cilj, nego početak odnosno motiv djelovanja. Njega nazivamo dužnost. Primjerice, moja je dužnost govoriti istinu, ili moja je dužnost pomagati ljudima u nevolji. Tu je razlika između utilitarizma i deontologije. Dok utilitaristička etika smatra da je moralno ispravno pomoći većini ljudi, deontološka etika stavlja naglasak na motiv koji nas tjera da pomažemo – ne većini ljudi, nego svakom čovjeku koji je u nevolji. Posljednje veliko etičko područje počiva na religijskim razmišljanjima i učenjima te se Božja pravila i učenja (odnosno Božja volja) uzima kao motiv djelovanja – takvo se etičko učenje na26

Osnove zdravstvene struke

gama, ali i sebi samima, bioetika proučava etičke dvojbe koje proizlaze iz suvremenih znanstvenih otkrića u području života i zdravlja, odnosno biomedicinskih znanosti. Dok nam medicinska otkrića omogućuju sve više rješenja za nekad nerješive zdravstvene probleme, istodobno, načini do kojih se dolazi do tih otkrića, ali i rješenja koja se nude, nerijetko su u sukobu s razmišljanjem o dobrobiti osobe kojoj se zdravstvena usluga pruža.

Tablica 2-1. Neke od izraženih bioetičkih dvojbi suvremene medicine Razdoblje Etička života dvojba početak života

napon života

Pitanja i problemi

početak života Kada počinje život?

Koje su razlike u religijskom, filozofskom i znanstvenom pogledu na početak života? pobačaj

Je li moralno prihvatljiv namjerni prekid trudnoće? Ako je, u kojim slučajevima?

Kako zakonski regulirati pobačaj?

umjetna oplodnja

Koja je sudbina neiskorištenih embrija pri umjetnoj oplodnji?

Treba li omogućiti potpomognutu oplodnju ženama koje nisu u braku?

Je li prihvatljiva oplodnja sjemenom muškarca koji nije ženin suprug?

medicinska istraživanja

Mogu li sva istraživanja biti opravdana?

Koja pravila moraju biti poštovanja pri provedbi istraživanja?

Može li se nekoga izložiti riziku istraživanja kako bi se ostvarila dobrobit za većinu?

kloniranje

Je li prihvatljiva manipulacija ljudskim embrijem?

Je li prihvatljivo kloniranje u terapijske svrhe?

Je li prihvatljivo kloniranje u reproduktivne svrhe?

genetički inženjering

Je li moralno prihvatljivo modificirati organizme?

Ima li genetički inženjering dugoročnih posljedica koje se na kratki rok ne vide?

transplantacija Koji su kriteriji za utvrđivanje moždane smrti? organa Treba li biti dopušteno članovima obitelji da doniraju bubreg?

Treba li alkoholičarima omogućiti transplantaciju jetra?

Imaju li osobe osuđene za teška kaznena djela pravo na transplantaciju?

Koji pacijenti na listi za transplantaciju imaju prioritet? kraj života

28

kraj života

Kada završava život?

Treba li produžiti patnju osobe kojoj neminovno predstoji smrt?

Kako osigurati dostojanstvenu smrt?

eutanazija

Je li eutanazija prihvatljiva?

Tko može donijeti odluku o eutanaziji?

Tko može provesti eutanaziju?

Tko može donijeti odluku o prestanku aktivnog liječenja?

palijativna skrb

Na koji način se sve mogu ublažiti simptomi palijativnog bolesnika?

Kako se može očuvati psihičko i duhovno dostojanstvo?

Kada prestati s aktivnim liječenjem i započeti palijativnu skrb?

Osnove zdravstvene struke

Zadatak: Pronađite medijski napis koji se bavi pojedinom etičkom temom. Primjerice, istražite kako je medijski bio prikazan slučaj Terri Schiavo – koja je etička dvojba izražena? Kako su mediji prikazivali navedeni slučaj? Istražite neke druge etičke probleme, izdvojite članke i prikažite ih u razredu na način da ćete obrazložiti koji ste članak izabrali i zašto, koju temu obrađuje i koje se etičko stajalište zagovara u članku.

Načela medicinske etike Etika određuje temeljna načela – principe djelovanja. Bioetička načela su neškodljivost, autonomnost, pravednost i dobročinstvo, a dodaju im se i medicinska načela tajnosti, humanosti i uzajamnog povjerenja.

1. Načelo neškodljivosti – Prvenstvena je zadaća zdravstvenog djelatnika da ne škodi bolesniku (lat. primum non nocere) i da spriječi svaku štetu koja bi nastala kao posljedica liječenja. Zato mora biti dobro educiran i neprestano se usavršavati u znanju i vještinama. Svoje znanje i umijeće mora odgovorno primjenjivati u skladu s načelima medicinske etike. Tamo gdje se to ne može sa sigurnošću postići, zbog određenog rizika povezanog s liječenjem ili nekom drugom intervencijom, od zdravstvenog djelatnika se zahtijeva da pažljivo procijeni moguće koristi i rizike po bolesnika.

2. Načelo autonomnosti – Svaki čovjek sam odlučuje kako će živjeti. Zbog toga zdravstveni djelatnik pri liječenju bolesnika mora uvijek uvažavati njegove želje. Iz načela autonomnosti razvio se informirani pristanak, odnosno pravilo da svaki pacijent ima pravo donijeti odluku o svom zdravlju i liječenju.

Naime, svaki pojedinac ima potpuno pravo biti obaviješten o svom zdravstvenom stanju, dijagnostičkim i terapijskim mogućnostima i donijeti za sebe odluku. Takva odluka je valjana samo onda ako su zdravstveni radnici učinili svekoliki napor kako bi pojedinca obavijestili o prednostima i nedostatcima svakog postupka, dali mu adekvatne informacije, provjerili razumije li ih i tada poštovali njegovu odluku. Isto je načelo regulirano i Zakonom o pravima pacijenata, a tamo se naziva pravom na suodlučivanje.

3. Načelo pravednosti – Pri svojemu radu zdravstveni radnik ne smije praviti nikakve razlike među ljudima s obzirom na njihovu narodnost, rasu, ekonomski i društveni položaj, političku pripadnost ili religiozne osjećaje. Pri pomaganju drugima mora zatomiti osjećaj osobne antipatije. Zdravstveni djelatnik ne liječi bolest, nego bolesnika, pa stoga mora uvijek postupati tako da ne povrijedi ničiju ličnost, ničije osobno dostojanstvo.

4. Načelo dobročinstva – Ovo je načelo jedno od najsloženijih za razumjeti s obzirom na to da naše činjenje dobra nikada nije dužnost, već karakteristika Medicinska etika

29

naše ličnosti. Dužni smo ne škoditi i ne nanositi patnju, poštovati volju bolesnika i pravedno se prema njima odnositi, no problem nastupa kada kažemo da se moramo odnositi dobro. Može se protumačiti kako je načelo dobročinstva nešto više od samog izbjegavanja činjenja štete. Mi tako ne samo da ne želimo učiniti ništa nažao, već razmišljamo kako ćemo svojim postupanjem učiniti najveće moguće dobro za svaku osobu.

Uz prikazana bioetička načela kao dodatna načela medicinske etike mogu se prikazati i sljedeća: Načelo tajnosti – Zdravstveni djelatnik mora sve ono što je od pacijenta čuo, uočio, pročitao ili čuo od drugih kolega, čuvati kao tajnu. Takva se tajna naziva profesionalna tajna. Postoje izuzetci kada se te informacije mogu podijeliti s kolegama ako zajednički skrbe o pacijentu, ili ako spoznate informacije mogu izravno ugroziti nekog drugog. Zbog zabrinutosti bolesnikovih bližnjih, smije ih se obavijestiti o njegovu stanju, no samo unutar one granice koja je dogovorena s pacijentom.

Načelo humanosti – Ljubav i poštovanje prema čovjeku, tj. humanost, temelj su medicinske etike. Etička načela i tradicija nalažu da se čovjeku pomogne pa čak i onda kada se zdravstveni djelatnik sam izlaže određenom riziku. Zdravstveni djelatnik ima časnu dužnost da cijeli život posveti zdravlju čovjeka. Zato mora poštovati ljudski život od njegova početka do smrti, promicati zdravlje, spriječiti i liječiti bolest te poštovati ljudsko tijelo i osobnost i nakon smrti.

Načelo uzajamnog povjerenja – Pacijent razvija povjerenje prema zdravstvenom djelatniku utemeljeno na njegovoj iskazanoj stručnosti i suosjećanju.

Zdravstveni djelatnik vjeruje da mu pacijent iskreno opisuje svoje tegobe kako bi mu u najboljem mogućem interesu mogao predložiti rješenje za njih. Pacijent vjeruje zdravstvenom djelatniku ne samo da će čuvati tajnu, nego i da će provesti najprikladniju terapiju. Svaki bolesnik ima pravo dobiti iskreni odgovor na svako pitanje o svojoj bolesti. Kod smrtonosnih bolesti treba to reći na blag i suosjećajan način. Važnost je medicinske etike u tome što se pacijent nalazi u podređenu stanju, u posebnoj ovisnosti, prisiljen povjeriti se kako znanju, tako i dobronamjernosti zdravstvenog djelatnika. Prva i osnovna briga zdravstvenog djelatnika jest dobrobit bolesnika. Zato mora svoj posao obavljati stručno i savjesno.

Ljudska prava i medicina „Sva ljdska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i trebaju jedno prema drugome postupati u duhu bratstva“ Čl.1. Opće deklaracije o ljudskim pravima, 1948. god.

Iako nam se danas pojam ljudskih prava čini uobičajen i svakodnevan, ono što zapravo razumijevamo pod pravima čovjeka, našim pravima, imalo je dug put 30

Osnove zdravstvene struke

•• •• •• ••

pravo na samoodlučivanja na temelju pravodobne i potpune informiranosti pravo na odbijanje zdravstvene usluge pravo na napuštanje zdravstvene ustanove pravo na pritužbu.

Zadatak: Pročitajte u cijelosti Opću deklaraciju o ljudskim pravima! Pripremite izvještaj tako da istaknete što vam je od pročitanog do sada bilo poznato, a što vam je novo. Raspravite s kolegama u razredu i usporedite odgovore!

Pročitajte u cijelosti Zakon o zaštiti prava pacijenata! Pripremite izvještaj tako da istaknete što vam je od pročitanog do sada bilo poznato, a što vam je novo.

Raspravite s kolegama u razredu i usporedite odgovore!

Etički kodeksi zdravstvenih radnika Već smo istaknuli kako se područje etike koje proučava dužnosti naziva deontologija (grč. deon = dužnost). U području profesionalne etike mogli bismo reći da deontologija propituje koje su dužnosti i obveze, ali i prava zdravstvenih radnika. Iako svaka zdravstvena profesija regulira i propisuje svoje specifične dužnosti, one se uvijek opisuju u četiri područja: 1. Koje su nam dužnosti i odgovornosti prema pacijentima?

2. Koje su nam dužnosti i odgovornosti prema kolegama?

3. Koje su nam dužnosti i odgovornosti prema struci/profesiji?

4. Koje odgovornosti imamo prema sebi samima?

Riječ je o moralnim dužnostima prema drugim osobama. Jasno je da se ovime podrazumijeva ne samo postojanje svijesti zdravstvenih djelatnika o postojanju moralnih normi kao vrste dužnosti, već i apsolutno pridržavanje tih normi. Drugim riječima, deontologija utvrđuje principe profesionalnog ponašanja zdravstvenih djelatnika.

Etički kodeksi osim moralnih načela obuhvaćaju i pravne propise koji reguliraju zdravstvenu zaštitu i rad zdravstvenih djelatnika, pa njihovo nepoštovanje dovodi do moralne i pravne odgovornosti. Iz toga proizlazi da medicinska deontologija počiva na dva temeljna stupa: jedan je medicinska etika, a drugi je medicinsko pravo.

32

Osnove zdravstvene struke

Dužnosti – Farmaceutski tehničar radi kao član tima u ljekarničkoj i drugoj jedinici i uspostavlja korektne međuljudske odnose.

VII. Uvjeti rada i radnog prostora Vrijednosti – Uvjeti na radnom mjestu trebaju biti radni i doprinositi pozitivnim stavovima o zdravstvenoj zaštiti.

Dužnosti – Prihvaćajući radno mjesto, farmaceutski tehničar mora sukladno znanju i sposobnostima provoditi zdravstvenu zaštitu prema vrijednostima i dužnostima kodeksa. Farmaceutski tehničari međusobno surađuju i održavaju skladne društveno-profesionalne odnose, unutar svoje profesije kao i sa suradnicima drugih profesija. U vezi s etičkom odgovornošću, a radi poboljšanja uvjeta rada prednost ima čovjek.

VIII. Etika Vrijednost – Farmaceutski tehničari šire prava i interese čovjeka, društva i zajednice. Farmaceutski tehničari razgovaraju o vrijednostima i dužnostima unutar profesije i izvan nje.

Dužnosti – Farmaceutski tehničar treba surađivati, snositi i dijeliti odgovornost sa zdravstvenim djelatnicima i građanima radi osiguranja opće zdravstvene pomoći u Republici Hrvatskoj i u međunarodnim razmjerima. Farmaceutski tehničar mora ustrajati na poštovanju profesionalne etike. Farmaceutski tehničar je odgovoran prema sebi i profesiji te mora svojim izgledom i ponašanjem dostojno prezentirati zvanje.

Pitanja za provjeru znanja: 1. Što je etika?

2. Što je moral?

3. Koja su područja etike?

4. Koja je razlika između morala i prava?

5. Što je medicinska etika?

6. Što je bioetika?

7. Koje su bioetičke dvojbe na početku, u naponu i na kraju života?

8. Koja su bioetička i medicinskoetička načela?

9. Koja su temeljna ljudska prava?

10. Koja su temeljna prava pacijenata?

36

Osnove zdravstvene struke

3.

Zdravstvena zaštita SADRŽAJ Organizacija zdravstvene službe i zaštite. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38 Razine zdravstvene djelatnosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40 Zdravstvene ustanove . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42 Zdravstveno osoblje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 Mjere zdravstvene zaštite . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 Zdravstvena zaštita žena i trudnica. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 Zdravstvena zaštita dojenčadi i djece predškolske dobi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Zdravstvena zaštita školske populacije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48 Zdravstvena zaštita odraslih i kroničnih bolesnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49

Ishodi učenja: 1.

2.

3.

4.

navesti definiciju zdravstvene zaštite objasniti načela zdravstvene zaštite opisati organizaciju zdravstvene zaštite opisati djelokrug i djelatnosti zdravstvenih ustanova na primarnoj razini zdravstvene zaštite 5. opisati djelokrug i djelatnosti zdravstvenih ustanova na sekundarnoj razini zdravstvene zaštite 6. opisati djelokrug i djelatnosti zdravstvenih ustanova na tercijarnoj razini zdravstvene zaštite 7. opisati djelokrug i djelatnosti zdravstvenih zavoda 8. razlikovati zdravstvene djelatnike 9. opisati mjere zdravstvene zaštite žena i trudnica 10. opisati mjere zdravstvene zaštite dojenčadi i predškolske djece 11. opisati mjere zdravstvene zaštite školske populacije 12. opisati mjere zdravstvene zaštite odraslih osoba 13. opisati mjere zdravstvene zaštite kroničnih bolesnika 37

Pitanje narodnog zdravlja i rad na njegovu unaprjeđenju nije monopol liječnika, nego se s njim trebaju baviti svi bez razlike. Samo ovom zajedničkom suradnjom može se unaprijediti narodno zdravlje Andrija Štampar

Organizacija zdravstvene službe i zaštite Zdravstvena zaštita je jedan od temeljnih državnih prioriteta. Gotovo da se kvaliteta življenja može procijeniti prema kvaliteti organizirane zdravstvene zaštite. Prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti Zdravstvena zaštita je sustav društvenih, skupnih i individualnih mjera, usluga i aktivnosti za očuvanje i unaprjeđenje zdravlja, sprječavanje bolesti, rano otkrivanje bolesti, pravodobno liječenje te zdravstvenu njegu, rehabilitaciju i palijativnu skrb. Čitajući ovu definiciju vrijedno je izdvojiti da je odgovornost za provedbu mjera zdravstvene zaštite raspoređena na više razina. Prije svega to je društvena razina – država preuzima odgovornost i obvezu organizacije zdravstvenih ustanova i provedbe mjera zdravstvene zaštite. Nadalje, na skupnoj razini očekuje se da i zajednice u kojima ljudi žive doprinose raznim oblicima mjera kako bi se unaprijedilo i očuvalo zdravlje. Konačno, odgovornost je individualna – svaka osoba dužna je čuvati svoje zdravlje, sudjelovati u redovitim preventivnim pregledima i liječenju i ne ugrožavati zdravlje drugih ljudi. Možemo reći da temeljni principi zdravstvene zaštite uključuju sljedeća pravila: •• svaka osoba ima pravo na zdravstvenu zaštitu i na mogućnost ostvarenja najviše moguće razine zdravlja •• svaka je osoba obvezna brinuti se o očuvanju i unaprjeđenju svoga zdravlja •• nitko ne smije ugroziti zdravlje drugih •• svaka osoba je u hitnim slučajevima obvezna pružiti prvu pomoć ozlijeđenoj ili bolesnoj osobi i omogućiti joj pristup do hitne medicinske pomoći.

Zdravstvena zaštita stanovništva Republike Hrvatske provodi se na sedam temeljnih načela. To su načelo sveobuhvatnosti, kontinuiranosti, dostupnosti i cjelovitog pristupa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, specijaliziranog pristupa u specijalističko-konzilijarnoj i bolničkoj zdravstvenoj zaštiti te na načelima supsidijarnosti i funkcionalne integracije.

Načelo sveobuhvatnosti zdravstvene zaštite uključuje cjelokupno stanovništvo Republike Hrvatske u provedbi odgovarajućih mjera zdravstvene zaštite. Svaka osoba može biti pokrivena mjerama zdravstvene zaštite.

Načelo kontinuiranosti zdravstvene zaštite postiže se ukupnom organizacijom zdravstvene djelatnosti, osobito na razini primarne zdravstvene djelatnosti koja pruža neprekidnu zdravstvenu zaštitu stanovništvu kroz sve životne dobi. Mjere zdravstvene zaštite planirane su tako da obuhvaćaju intervencije u trudnoći, kod novorođenčeta, dojenčeta, djeteta, tijekom odrasle i starije životne dobi.

38

Osnove zdravstvene struke

Načelo dostupnosti zdravstvene zaštite ostvaruje se takvim rasporedom zdravstvenih ustanova i zdravstvenih radnika na području Republike Hrvatske koji će omogućiti stanovništvu podjednake uvjete zdravstvene zaštite, osobito na primarnoj razini zdravstvene djelatnosti.

Načelo cjelovitog pristupa primarne zdravstvene zaštite osigurava se provođenjem objedinjenih mjera za unaprjeđenje zdravlja i prevenciju bolesti te liječenjem, zdravstvenom njegom, rehabilitacijom i palijativnom skrbi.

Načelo specijaliziranog pristupa osigurava se organiziranjem i razvijanjem posebnih specijaliziranih kliničkih, javnozdravstvenih dostignuća i znanja te njihovom primjenom u praksi.

Načelo supsidijarnosti osigurava pružanje zdravstvenih usluga na najnižoj razini pružanja zdravstvene zaštite na kojoj je to moguće, čime se pokušava postići najviša razina dostupnosti i ekonomičnosti.

Načelo funkcionalne integracije osigurava suradnju zdravstvenih ustanova na svim razinama zdravstvene djelatnosti usmjerenih prema boljoj kvaliteti zdravstvenih usluga, ishoda liječenja, povećanoj djelotvornosti i dugoročnoj racionalizaciji troškova sustava zdravstva.

Zdravstvena zaštita, osim što je temeljena na navedenim načelima, obuhvaća specifične mjere koje se provode na svim razinama zdravstvene zaštite i prema svim skupinama. Te mjere uključuju: 1. zaštitu od ekoloških čimbenika štetnih za zdravlje, uključujući sve mjere za očuvanje, unaprjeđenje, praćenje i poboljšanje zdravstvenih i higijenskih uvjeta za život i rad čovjeka 2. provođenje zdravstvenog odgoja, prosvjećivanje i promicanje zdravlja radi unaprjeđenja psihofizičke sposobnosti osoba 3. otkrivanje i otklanjanje uzroka bolesti odnosno sprječavanje i suzbijanje bolesti, ozljeda i njihovih posljedica 4. mjere i aktivnosti za sprječavanje, pravodobno otkrivanje i suzbijanje zaraznih i kroničnih nezaraznih bolesti, uključujući i provođenje nacionalnih preventivnih programa 5. mjere i aktivnosti vezane uz zaštitu i unaprjeđenje oralnog zdravlja stanovništva 6. mjere zdravstvene zaštite u vezi s radom i radnim okolišem 7. liječenje, zdravstvena njega i rehabilitacija oboljelih i ozlijeđenih osoba te osoba s invaliditetom 8. posebne mjere zdravstvene zaštite stanovništva starijega od 65 godina života 9. posebne mjere zdravstvene zaštite hrvatskih branitelja sukladno posebnim propisima Zdravstvena zaštita

39

zijske medicine, djelatnost medicine rada / medicine rada i sporta, djelatnost toksikologije i antidopinga te djelatnost telemedicine. Svi se navedeni zavodi organiziraju kao državni zavodi (na razini države), dok se zavodi za javno zdravstvo i hitnu medicinu organiziraju i regionalno (najčešće na razini županije).

Osim prikazanih glavnih dijelova zdravstvene zaštite, iznimno su bitni i neki specifični, dopunski dijelovi, a to su ljekarnička djelatnost – koja se organizira na svim razinama zdravstvene zaštite, telemedicina i djelatnost zdravstvenog turizma.

Tercijarna razina zdravstvene zaštite Kliničke zdravstvene ustanove

Državni zavodi: Zavod za javno zdravstvo Zavod za hitnu medicinu Zavod za transfuzijsku medicinu

Zavodi na regionalnoj razini: Zavod za javno zdravstvo Zavod za hitnu medicinu

Sekundarna razina zdravstvene zaštite Poliknika i bolnica Primarna razina zdravstvene zaštite Dom zdravlja

Slika 3-1. Organizacija zdravstvene zaštite

Zadatak: Navedite sve oblike zdravstvene zaštite koji se provode u mjestu u kojemu živite i u mjestu u kojemu se školujete! Koje sve ustanove djeluju u mjestu gdje živite, a koje u mjestu gdje se školujete? Navedite izabranog liječnika obiteljske medicine i stomatološke zaštite! Tko sve radi u timu obiteljske medicine i stomatološke zaštite? Koji sve drugi radnici rade u zdravstvenim ustanovama koje ste naveli?

Zdravstvene ustanove Prema razinama zdravstvene zaštite organiziraju se i zdravstvene ustanove. Tako razlikujemo zdravstvene ustanove na primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini zdravstvene zaštite te zdravstvene zavode.

42

Osnove zdravstvene struke

Zdravstveno osoblje U zdravstvenim ustanovama radi zdravstveno osoblje. Njih možemo podijeliti u dvije glavne skupine: zdravstveni radnici i zdravstveni suradnici. Dakako, ne smije se zaboraviti ni kategorija iznimno važnog tehničkog i pomoćnog osoblja.

Zdravstveni radnici su skupina osoblja koji imaju obrazovanje zdravstvenog usmjerenja i pružaju zdravstvenu zaštitu stanovništva. Oni se obrazuju na zdravstvenim fakultetima, učilištima i strukovnim školama koje obrazuju pojedine zdravstvene radnike.

Tablica 3-1. Primjeri zdravstvenih radnika prema razini obrazovanja SREDNJA ŠKOLA (4 ili 5 godina)

PREDDIPLOMSKI STUDIJ (3 godina)

DIPLOMSKI STUDIJ (5 ili 6 godina)

farmaceutski tehničar/ tehničarka medicinska sestra opće njege/medicinski tehničar opće njege primalja asistentica fizioterapeutski tehničar/ tehničarka zdravstvenolaboratorijski tehničar/tehničarka sanitarni tehničar/ tehničarka dentalni asistent

prvostupnik sestrinstva (bacc. med. techn.) prvostupnik fizioterapije (bacc. physioth.) prvostupnik radne terapije (bacc. therap. occup.) prvostupnik sanitarnog inženjerstva (bacc. sanit. ing) prvostupnik medicinskolaboratorijske dijagnostike (bacc. med. lab. diagn.) prvostupnik medicinske radiologije (bacc. radiol. techn.)

doktor/ica medicine (dr. med.) doktor/ica dentalne medicine (dr. med. dent.) magistar/a farmacije (mag. ph.) magistar/a sestrinstva (mag. med. techn.) magistar/a medicinske biokemije (mag. med. biochem.) magistar/a sanitarnog inženjerstva (mag. sanit. ing.) diplomirani fizioterapeut (dipl. physioth.)

U zdravstvenom sustavu rade i stručnjaci drugih profila koji nisu završili zdravstveno obrazovanje. To su: logopedi, medicinski tehnolozi, biotehnolozi i biomedicinski inženjeri, biolozi u zdravstvu, klinički psiholozi, medicinski fizičari, fonetičari, nutricionisti i drugi.

Po završetku obrazovanja zdravstveni radnici dobivaju licenciju – odobrenje za samostalni rad. Licencije izdaju strukovne komore, a one su samostalne strukovne organizacije koje izdaju odobrenja za samostalni rad i vode registar zdravstvenih radnika. U Republici Hrvatskoj trenutno djeluju: Hrvatska liječnička komora, Hrvatska komora dentalne medicine, Hrvatska ljekarnička komora, Hrvatska komora medicinskih biokemičara, Hrvatska komora medicinskih sestara, Hrvatska komora primalja, Hrvatska komora fizioterapeuta, Hrvatska komora zdravstvenih radnika.

Zdravstvena zaštita

45

Mjere zdravstvene zaštite Prethodno smo već naveli koje se općenite mjere zdravstvene zaštite moraju planirati i na kojim se razinama provode. U nastavku ćemo prikazati neke od najznačajnijih mjera prema pojedinim skupinama.

Zdravstvena zaštita žena i trudnica Očuvanje zdravlja žena, posebice reproduktivnog zdravlja, od iznimnog je značenja za društvo. Skrb za trudnicu, rodilju, babinjaču i dojilju, zdravstveni su prioriteti s obzirom na to da o njima ovisi opstojnost društva. Dva su glavna područja u zdravstvenoj zaštiti žena i trudnica. Prvo je praćenje zdravlja žene i pravodobno uočavanje pojavnosti malignih bolesti, a drugo je praćenje trudnoće i porođaja.

Zdravstvena zaštita žena planirana je na primarnoj razini zdravstvene zaštite, u sklopu doma zdravlja u djelatnosti za zdravstvenu zaštitu žena. Tamo radi tim kojega čine ginekolog i medicinska sestra. Standard je da na jedan tim dolazi 6000 žena. Zdravstvena zaštita žena na primarnoj razini može se osnivati i kao privatna ordinacija.

Zdravstvena zaštita žena planirana je i na sekundarnoj razini – kroz dodatne specijalističke ambulante i ginekološke odjele i rodilišta pri općim bolnicama, ali i na tercijarnoj razini kroz klinike za ženske bolesti i porođaje.

Posebna se pažnja u zdravstvenoj zaštiti žena mora posvetiti sprječavanju i ranom otkrivanju malignih bolesti u žena, prije svega raka dojke i raka vrata maternice. Upravo su zato i osmišljeni preventivni programi i javnozdravstvene akcije kojima je cilj osvijestiti žene na redovite ginekološke preglede i praćenje svog zdravstvenog stanja. Sa ciljem ranog otkrivanja raka dojke provodi se Nacionalni program prevencije, kojim se obuhvaćaju sve žene u dobi od 50 do 69 godina, i to na način da ih se svake dvije godine poziva na besplatnu i u terminu dogovorenu mamografiju – radiološku pretragu kojom se pokušava što ranije uočiti promjena u dojci. Osim tog Nacionalnog programa, provodi se i javnozdravstvena akcija „Dan narcisa“, kojom se svake godine u ožujku mnogim aktivnostima pokušava osvijestiti važnost pravodobnog pregleda. Drugi važan Nacionalni program jest program ranog otkrivanja raka vrata maternice kojim su obuhvaćene sve žene u dobi od 25 do 64 godine, i to tako da ih se svake tri godine poziva na provedbu PAPA testa – bezbolne metode uzimanja brisa s vrata maternice. Također, s ciljem osvješćivanja, provodi se javnozdravstvena akcija „Dan mimoza“ kojom se krajem siječnja mnogim aktivnostima pokušava osvijestiti važnost pravodobne provedbe PAPA testa.

Drugo veliko područje u planiranju zdravstvene zaštite žena su trudnoće. Zdravstvena zaštita za vrijeme trudnoće organizirana je kroz: •• antenatalnu skrb (skrb za trudnicu i dijete tijekom trudnoće do rođenja) – organizirana je u sklopu zdravstvene zaštite žena na primarnoj razini, odnosno kod izabranog ginekologa i patronažne skrbi 46

Osnove zdravstvene struke

Pitanja za provjeru znanja: 1. Što je zdravstvena zaštita?

2. Koja su načela zdravstvene zaštite?

3. Koje djelatnosti obuhvaća primarna razina zdravstvene zaštite?

4. Koje djelatnosti obuhvaća sekundarna razina zdravstvene zaštite?

5. Koje djelatnosti obuhvaća tercijarna razina zdravstvene zaštite?

6. Koje djelatnosti obuhvaćaju zdravstveni zavodi?

7. Koje su ustanove na primarnoj razini zdravstvene zaštite?

8. Koje su ustanove na sekundarnoj razini zdravstvene zaštite?

9. Koje su ustanove na tercijarnoj razini zdravstvene zaštite?

10. Koji se zavodi organiziraju na državnoj, a koji na regionalnoj razini?

11. Što su to referentni centri?

12. Kako se obrazuju zdravstveni radnici, a kako zdravstveni suradnici?

13. Kako je organizirana zdravstvena zaštita žena i trudnica?

14. Koje su zadaće zdravstvene zaštite žena i trudnica?

15. Kako je organizirana zdravstvena zaštita dojenčadi i predškolske djece?

16. Koje su zadaće zdravstvene zaštite dojenčadi i predškolske djece?

17. Kako je organizirana zdravstvena zaštita školske populacije?

18. Koje su zadaće zdravstvene zaštite školske populacije?

19. Kako je organizirana zdravstvena zaštita odraslih osoba i kroničnih bolesnika?

20. Koje su zadaće zdravstvene zaštite odraslih osoba i kroničnih bolesnika?

52

Osnove zdravstvene struke

4.

Higijena i epidemiologija

SADRŽAJ Definicija higijene. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 Podjela higijene. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 Definicija i zadaće epidemiologije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 Podjela epidemiologije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Zadaće i značenje epidemiologije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Mjere sprječavanja zaraznih i nezaraznih bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62

Ishodi učenja: 1. navesti definiciju higijene 2. objasniti zadaće osobne higijene, higijene prehrane i vode, mentalne, komunalne i socijalne higijene 3. definirati pojam epidemiologije 4. navesti i objasniti podjelu epidemiologije 5. navesti karike Vogralikova lanca 6. objasniti karike Vogralikova lanca 7. objasniti pojavnost bolesti s obzirom na vrijeme i mjesto 8. navesti i objasniti mjere sprječavanja pojave zaraznih bolesti 9. navesti i objasniti mjere sprječavanja nezaraznih bolesti 53

Higijena je dvije trećine zdravlja Libanonska poslovica

Definicija higijene Higijena je medicinska disciplina koja se bavi čuvanjem i unaprjeđenjem zdravlja, odnosno sprječavanjem i suzbijanjem bolesti. Riječ higijena potječe od grč. hygiein = biti zdrav i grč. hygieia = zdravlje.

Ona proučava i primjenjuje mjere za očuvanje i unaprjeđenje zdravlja, proučava ulogu i značenje bioloških, ekonomskih, kulturno-prosvjetnih i drugih čimbenika koji utječu na zdravlje i daje smjernice za očuvanje i unaprjeđenje zdravlja pojedinaca i društva u cjelini. Ujedno istražuje i čimbenike koji nepovoljno utječu na zdravlje i traži načine da se oni uklone. Područje djelovanja higijene je široko, s obzirom na to da tehnološki napredak stvara nove ekološke izazove koji utječu na ljudsko zdravlje. Zbog toga, na sprječavanju i suzbijanju bolesti ne rade više isključivo zdravstveni djelatnici, nego i drugi stručnjaci: socijalni radnici, ekolozi, pedagozi, psiholozi i drugi.

Higijena se dijeli na veliki broj zasebnih, specijaliziranih grana. Tako postoji higijena male i školske djece, osobna higijena odraslih, mentalna higijena (skrb o duševnom zdravlju), socijalna higijena, higijena rada, higijena okoliša (komunalna higijena naselja, javnih objekata, prijevoznih sredstava), higijena prehrane i vode (zdravstveno ispravne namirnice i voda).

Podjela higijene (1) Osobna higijena. Za očuvanje i jačanje zdravlja pojedinaca i prevenciju bolesti najvažnija je osobna higijena. Njezine su osnovne zadaće već odgojni sadržaji, a provode se i tijekom školovanja (školska higijena). Ona uključuje redovito održavanje higijene i čistoće ljudskoga tijela, ali i odjeće i obuće. Neredovita osobna higijena može uzrokovati razvoj zaraznih bolesti čiji se uzročnici prenose rukama i unose u ljudski organizam kroz usta, nos, sluznicu oka ili preko oštećene kože. Pranje i kupanje osnovne su navike za održavanje čistoće tijela i sprječavanje zarazne bolesti i kemijskog zagađenja. Pranje kože vodom i sapunom uz dezinfekciju je važno pri obavljanju nekih poslova koji traže posebnu čistoću kože. Osobito je važno pranje ruku prije jela, poslije svake nužde, kod pripremanja hrane, kod pristupa novorođenom i malenom djetetu, pri njegovanju starih i bolesnih osoba, poslije kašljanja, kihanja i brisanja nosa i sl. Ruke treba posušiti papirnatim ručnikom, a ako se upotrebljavaju pamučni ručnici, svaka osoba treba imati svoj ručnik. Higijena tijela najbolje se održava vodom i neutralnim sapunom. Pranje tijela po mogućnosti treba provoditi svakodnevno, kupanjem u kadi ili tuširanjem. Tuširanjem mlaz umjerene tople vode djeluje povoljno na kardiovaskularni, dišni i živčani sustav. Radi sprječavanja neugodnog 54

Osnove zdravstvene struke

Područja (zemljište) na kome se planira stambena izgradnja mora biti komunalno povezano s drugim naseljima i drugim dijelovima grada u kojima stanovnici mogu zadovoljiti svoje potrebe. Mora se osigurati izgradnja vodovodne mreže s dovoljnim količinama vode za piće, odgovarajućom kanalizacijskom mrežom i drugim komunalnim instalacijama: električnom, plinskom, telefonskom i sl. te se mora riješiti pitanje odvoza krutih i ostalih otpada. Teren mora biti osunčan, suh, ocijeđen i s povoljnim zračnim strujama radi provjetravanja naselja. Naselje mora udovoljavati potrebama stanovnika u pogledu nabave živežnih namirnica, kulturnih i sportsko-rekreacijskih potreba, prosvjetno-kulturnih ustanova i sl.

Stan u stambenoj zgradi mora biti zračan, svijetao, suh, imati dovoljan broj dobro raspoređenih soba i ostale prostorije koje su potrebne za život. Pogodniji je stan s većim brojem manjih soba jer takav stan omogućuje izdvajanje stanara prema dobi, spolu i potrebama. Stan mora biti izveden da boravak i kretanje u njemu ne izazivaju opasnosti od ozljeđivanja. Važna je prirodna i podjednaka osvijetljenost svih prostorija.

Neplanska i nefunkcionalna izgradnja naselja i stanova dovodi do toga da stan čini izolaciju od okoline, gubi funkciju jedinice u naselju i postaje betonska spavaonica, što utječe na tjelesno i duševno stanje pojedinca.

(5) Socijalna higijena. Socijalna higijena je medicinska disciplina koja se bavi bolestima koje se u većoj mjeri pojavljuju i nepovoljno utječu na zdravlje pojedinaca i društva u cjelini (bolesti ovisnosti o narkoticima, alkoholu).

Definicija i zadaće epidemiologije Epidemiologija je dio medicinske znanosti koja se bavi pojavnošću bolesti među ljudima / u narodu (grč. epi = na, iznad. grč. demos = narod). Bavi se proučavanjem masovnih zaraznih i nezaraznih bolesti. To je znanost o epidemijama bolesti, koja proučava epidemijski proces, tj. raspodjelu bolesti u populaciji na nekom području i čimbenike koji utječu na tu raspodjelu, te organizira mjere kojima se može njima suprotstavljati. Suvremena epidemiologija ne bavi se samo zaraznim bolestima, nego svim bolestima i pojavama koje narušavaju ljudsko zdravlje.

Za razliku od kliničke medicine koja je usmjerena na pojedinca – bolesnika, epidemiologija nastoji otkriti i one pojedince koji nisu identificirani kao pacijenti. Njezin osnovni objekt je istraživanje grupe ljudi, odnosno zajednica, izučava uzajamnu povezanost i uvjetovanost čimbenika okoline s pojavom bolesti ili zdravlja.

Epidemijski proces je proces nastanka, širenja i nestanka infekcije unutar ljudske populacije. Poznavanje epidemijskog procesa pomaže u postavljenju epidemiološke dijagnoze kako bi se mogla odrediti pravilna prognoza. Kao što je već Higijena i epidemiologija

57

Zadatak: Uvježbajte postupak higijene ruku za zdravstvene profesionalce! Potrebno je razlikovati postupak utrljavanja alkoholnog dezinficijensa (engl. handrubbing) od pranja ruku vodom i sapunom (engl. handwashing). Postupak higijene ruku provodi se prema određenom redoslijedu i u pet koraka!

Mojih 5 trenutaka za higijenu ruku 2 KADA?

ZAŠTO?

Prije aseptičkih postupaka

1

Očistite ruke neposredno prije bilo kojeg aseptičkog postupka

Da zaštite bolesnika od ulaska štetnih mikroorganizama u njegovo tijelo uključujući njegove vlastite mikroorganizme

4

Nakon kontakta s bolesnikom

Prije kontakta s bolesnikom KADA?

ZAŠTO?

KADA?

ZAŠTO?

Očistite ruke prije doticanja bolesnika, kada mu prilazite

Da zaštite bolesnika od štetnih mikroorganizama koje nosite na rukama

Očistite ruke nakon dodirivanja bolesnika i njegove neposredne okoline pri odlasku

Da zaštitite sebe i okolinu od štetnih bolesnikovih mikroorganizama

3

5

Nakon rizika izlaganju tjelesnim tekućinama KADA?

ZAŠTO?

Očistite ruke neposredno nakon rizika izlaganju tjelesnim tekućinama (i nakon skidanja rukavica)

Da zaštitite sebe i okolinu od štetnih bolesnikovih mikroorganizama

Nakon kontakta s okolinom bolesnika KADA? Očistite ruke nakon dodirivanja bilo kojeg predmeta ili namještaja u neposrednoj blizini bolesnika, kada odlazite - čak i ako niste dodirivali bolesnika

ZAŠTO? Da zaštitite sebe i okolinu od štetnih bolesnikovih mikroorganizama

Slika 4-1. Pet trenutaka za higijenu ruku 58

Osnove zdravstvene struke

Izvor: Kalenić S. i sur. Smjernice za higijenu ruku u zdravstvenim ustanovama.

Liječ Vjesn 2011; 133:1-16.

World Health Organization, Save Lives-Clean Your Hands, No Action Today No Cure Tomorrow

1. Izvor zaraze

2. Putevi širenja bolesti

5. Dispozicija domaćina

3. Ulazna vrata

4. Količina i virulencija klica

Slika 4-2. Vogralikov lanac

(fokus). Mjesto gdje se uzročnik bolesti održava i odakle se širi u okolinu naziva se rezervoarom zaraze (npr. lisice i vukovi su rezervoar virusa bjesnoće). Čovjek je izvor zaraze kad je bolestan (izlučuje veliki broj uzročnika kašaljem, kihanjem, stolicom), u periodu inkubacije (to je vrijeme od ulaska mikroorganizma do pojave prvih simptoma, npr. kod hepatitisa i ospica) i rekonvalescencije (period oporavka). Čovjek može biti zarazan i kad je prividno zdrav, odnosno kad u sebi nosi mikroorganizme i izlučuje ih u okolinu urinom, stolicom ili krvlju (kliconoša). Najopasniji izvori infekcije su skriveni oblici – asimptomatski slučajevi. Čovjek je katkad jedini izvor zaraze (spolne prenosive bolesti, trbušni tifus, kolera) a ponekad, osim čovjeka, izvor zaraze može biti i životinja. Bolesti kod kojih su životinje (također i njihovi leševi i proizvodi) izvor zaraze za čovjeka nazivaju se antropozoonoze ili zoonoze. Prema tome, zoonoze su zajedničke bolesti ljudi i životinja.

(2) Putevi širenja bolesti mogu biti kontaktom (crijevne, kožne i spolne bolesti), i to direktno (rukovanje, poljubac, spolni odnos, ugriz životinja) ili indirektno (preko raznih predmeta – igle, šprice, posteljina). Kod kontaktnih epidemija imamo mali broj oboljelih a epidemija se sporo širi, dugo traje i postupno nestaje. Put prijenosa može biti i hrana, najčešće preko mesa i mlijeka. Hrana može potječi od bolesne životinje ili može biti naknadno kontaminirana . Hranom se najčešće prenose crijevne zarazne bolesti. Epidemija preko hrane izbija eksplozivno, kratko traje, broj oboljelih ovisi o mjestu konzumacije hrane (restoran, bolnica, dječji vrtići), češće u toplim mjesecima i kod nje postoji kontrolna skupina (oni koji nisu iz nekih razloga konzumirali tu hranu). Zarazne bolesti se šire i vodom, najčešće preko vode za piće. Ona može biti kontaminirana prljavim rukama ili od životinje (kokoš, mačka, glodavci) ili kroz propusnu zemlju od izmeta ljudi ili životinja. Vodom za piće prenose se crijevne zarazne bolesti. Uzročnik 60

Osnove zdravstvene struke

5.

Zdravstvena statistika

SADRŽAJ Osnove zdravstvene statistike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68 Demografska statistika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68 Zdravstvena statistika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72 Uzorak i populacija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 Obrada i analiza podataka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74

Ishodi učenja: 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

objasniti pojam statistike objasniti zadaće demografske statistike objasniti metodu i važnost popisa stanovništva objasniti pojam vitalne statistike navesti pokazatelje vitalne statistike analizirati pokazatelje vitalne statistike objasniti zadaće zdravstvene statistike opisati izvore statističkih podataka u zdravstvu objasniti pojam uzorka i populacije 67

Statistika je gramatika znanosti.

Karl Pearson

Osnove zdravstvene statistike Pojam statistika dolazi od latinske riječi status, što znači stanje. Statistika je dio matematičke znanosti koja kvantitativno istražuje masovne pojave u nekoj populaciji, uzroke tih pojava i metode koje primjenjujemo za objašnjenje tih pojava, odnosno događaja.

Demografska statistika Demografska statistika proučava stanovništvo s obzirom na njegova biološka, socijalno-ekonomska i prosvjetna obilježja. Definira se kao grana statistike koja se bavi životnim uvjetima stanovništva ili kao statistički opis stanovništva. Ima dva opsežna područja: Popis stanovništva koji obuhvaća proces prikupljanja, sređivanja i objavljivanja demografskih, ekonomskih i socijalnih podataka koji se odnose na sve stanovnike jedne države. Tako se dobivaju podatci o broju stanovnika i njihova struktura (spol, dob, stupanj obrazovanja, bračno stanje, zanimanje, narodnost, jezik). Popisi se obavljaju svakih deset godina. Posljednji popis je bio 2011. godine.

Vitalna statistika se odnosi na sve one događaje koji su u vezi sa životom pojedinca, s prestankom života i s promjenama koje se događaju s njime tijekom života (rađanje, vjenčanje, razvod, smrt). Računanje pokazatelja prirodnoga gibanja stanovišta je važno za ocjenjivanje zdravstvenog stanja stanovnika kako na nacionalnoj tako i na regionalnoj razini. Registraciju vitalnih događaja obvezno i stalno provode matičari unošenjem svih relevantnih podataka u matične knjige rođenih, umrlih, vjenčanih, razvedenih.

Brojenje i izražavanje u populaciji Apsolutni broj – ukupan broj rođenih ili umrlih na nekom području. On ne pokazuje pravo stanje rađanja ili umiranja.

Relativni broj – dobiva se diobom dvaju apsolutnih brojeva. Postoji nekoliko vrsta relativnih brojeva, odnosno indeksa ili pokazatelja: –– indeks strukture (postotak, promil) pokazuje koliki dio od promatrane cjeline ima određenu karakteristiku –– indeks dinamike pokazuje kretanje neke pojave u vremenu i prostoru –– indeks nivoa je odnos neke pojave prema drugoj pojavi (broj umrlih muškaraca prema broju umrlih žena). Ako u omjer stavimo dvije pojave, od kojih jedna direktno ovisi o drugoj, dobiva se stopa, npr. boj umrlih na broj stanovnika.

68

Osnove zdravstvene struke

Najčešći pokazatelji vitalne statistike (1) Natalitet (rađanje) je reprodukcija stanovništva, odnosno njegova sposobnost obnavljanja. Stopa nataliteta označuje broj živorođene djece na 1000 stanovnika određenog područja u jednoj kalendarskoj godini – na taj je način moguće uspoređivati natalitet između različitih područja. stopa nataliteta N =

broj živorođene djece u jednoj kalendarskoj godini

× 1000

broj stanovnika određenog područja sredinom godine

Stopa nataliteta ovisi o brojnim čimbenicima (biološkim, socijalnim, ekonomskim, kulturno-prosvjetnim), zbog čega i razlike između pojedinih zemalja mogu biti velike. Visokim natalitetom smatra se stopa s više od 25/1000, srednjim natalitetom između 15/1000 i 25/1000, a stope do 15/1000 smatraju se niskim natalitetom.

U razvijenim državama konstantno opada stopa nataliteta kao posljedica kontrole rađanja, za razliku od siromašnih zemlja i zemlja u razvoju koje bilježe demografsku eksploziju zbog visokog nataliteta. Prosječna stopa nataliteta u svijetu 2019. god. je bila 18,2.

Natalitet u Hrvatskoj stalno je u opadanju, od 40/1000 početkom 20. st., da bi 2018. god. bio 9/1000 (usporedbe radi, istodobno natalitet u EU-u je 10,5/1000).

Usporedbe radi, u Hrvatskoj je 2018. god. bilo 36.945 živorođenih, a 2019. god. 36.090, što je manje za 855!

(2) Mortalitet (umiranje) je smrtnost stanovništva, odnosno broj umrlih osoba na određenom području u određenom razdoblju. Izražava se uglavnom u odnosu na 1000 stanovnika (u promilima). U broj umrlih ne uračunavaju se mrtvorođena djeca. Razlikujemo opću i specifičnu stopu mortaliteta.

Opća stopa mortaliteta =

broj umrlih u tijeku kalendarske godine

× 1000

broj ukupnog stanovništva sredinom te godine

Opća stopa mortaliteta pokazuje samo orijentacijski smrtnost u nekoj populaciji. Ako se žele precizniji podatci, treba primjenjivati specifične stope mortaliteta. Specifične stope pokazuju smrt prema nekim obilježjima populacije (dob, spol, zanimanje, obrazovanje). Iz njih se može zaključiti u kojoj skupini više umire i time ukazati na potrebu za određenim zdravstvenim mjerama za specifičnu populaciju.

Ako se broj umrlih ženskih osoba istražuje u ukupnom ženskom stanovništvu, govori se o specifičnom mortalitetu žena.

Zdravstvena statistika

69

broj umrlih žena u toku kalendarske godine

Specifični mortalitet žena =

× 1000

broj ukupnog ženskog stanovništva sredinom godine

Na isti se način računa npr. broj umrlih sedamdesetogodišnjaka (stope smrtnosti pojedinih dobnih skupina), liječnika (stopa profesionalnog mortaliteta) i slično.

Na mortalitet utječe starosna struktura stanovništva i socioekonomski čimbenici.

Razine mortaliteta jako variraju između zemalja. Za razvijene zemlje iznosi između 9 -12 /1000, dok je za nerazvijene od 15 do 23/1000.

Opća stopa mortaliteta stanovništva Hrvatske uglavnom je postojana i varira između 10/1000 i 12/1000. U 2018. god. je iznosila 12,9 (te je godine u Hrvatskoj umrlo 52.706 osoba: 26.742 žena ili 50,7 % i 25.964 muškaraca ili 49,3 %).

Najčešće upotrebljavani specifični mortalitet po dobi jest smrtnost dojenčadi (djece do navršenih 365 dana života).

Mortalitet dojenčadi =

broj umrle dojenčadi u kalendarskoj godini

× 1000

broj živorođene djece u istom periodu

Umiranje u dojenačkoj dobi ovisi o nizu zdravstvenih, socijalnoekonomskih, prosvjetnih i drugih čimbenika te je značajan indikator ne samo zdravlja dojenčadi, već i zdravlja sveukupnog stanovništva. Mortalitet dojenčadi u Hrvatskoj 2018. god. bio je 4,2/1000 živorođene djece, što je više od europskog prosjeka!

(3) Prirodni priraštaj je razlika između broja rođenih (natalitet) i broja umrlih (mortalitet). Najčešće se izražava stopom u odnosu na 1000 stanovnika. Stope prirodnog priraštaja vrlo su promjenljive u vremenu i prostoru. Ako je iznad 20/1000, tada je vrlo visok, od 15 do 20/1000 je visok, od 5 do 15/1000 je umjeren, a ispod 5/1000 je nizak. Kretanje nataliteta i mortaliteta može rezultirati i nultim (broj rođenih je isti broju umrlih) ili negativnim (broj umrlih je veći od broja rođenih).

U Hrvatskoj je od 1991. god. stopa prirodnog priraštaja negativna i kreće se oko 2/1000. Rezultat je to vrlo niske stope nataliteta i uglavnom stabilne stope mortaliteta.

2018. god. stopa prirodnog priraštaja je bila -3,9 jer je umrlo 15.761 osoba više nego što se rodilo!

(4) Stopa fertiliteta je broj živorođene djece u odnosu na broj žena u plodnom razdoblju, odnosno prosječan broj djece koje rodi žena tijekom fertilne dobi. U Hrvatskoj iznosi 1,5. Prosječna stopa fertiliteta u svijetu iznosi 2,45 djeteta (po70

Osnove zdravstvene struke

datci za 2019. god.). Pojam fertilno razdoblje označuje u životu žene ono razdoblje kad je ona fiziološki sposobna sudjelovati u reprodukciji. Drži se da je plodno razdoblje u životu žene razdoblje od 15. do 49. godine.

(5) Letalitet je broj koji pokazuje odnos između broja oboljelih i broja umrlih od neke bolesti u stanovništvu za neko područje u određenim vremenskom razdoblju.

(6) Vitalni indeks pokazuje odnos između živorođenih na 100 umrlih na nekom području. U Hrvatskoj 2018. god. taj omjer je bio 70,1, što znači da je na 100 umrlih bilo 70,1 novorođenih.

(7) Nupcijalitet (vjenčanje) označuje stopu sklopljenih brakova.

Stopa nupcijaliteta =

broj brakova sklopljenih u jednoj kalendarskoj godini

× 1000

broj stanovnika sredinom te godine

Za vrijeme pojave raznih socijalnih ili ekonomskih kriza opaženo je da dolazi do pada broja sklopljenih brakova. U Hrvatskoj je tijekom 2018. god. sklopljen 19.921 brak, što predstavlja stopu od 4,9/1000 stanovnika.

(8) Divorcijalitet (razvod braka) je stopa razvedenih brakova.

Stopa divorcijaliteta =

broj razvoda brakova u jednoj kalendarskoj godini

× 1000

broj stanovnika sredinom te godine

2018. god. u Hrvatskoj je bilo 6.125 razvrgnutih brakova, što čini stopu od 1,5/1000 stanovnika.

Mnogo bi bilo bolje kad bi se računao broj razvoda na broj sklopljenih brakova.

(9) Prevalencija je broj svih slučajeva pojedinih bolesti kod određenog stanovništva u određenom periodu. Najčešće se izražava postotkom ili stopom.

Ako kažemo da u Hrvatskoj prevalencija šećerne bolesti iznosi 6,0 % kod ljudi u dobi od 18 do 65 godina, to znači da na svakih 100 osoba te dobi njih 6 ima šećernu bolest.

(10) Incidencija je broj novooboljelih od neke bolesti u godini dana i obično se izračunava na 10.000, 100.000 ili 1.000.000 stanovnika.

Zdravstvena statistika

71

Ni jedan ni drugi uzorak ne jamči reprezentativnost ako je populacija jako velika ili heterogena po raznim karakteristikama. Zato primjenjujemo stratificirani uzorak. To znači da je potrebno najprije formirati stratume, skupine osoba s određenom zajedničkom karakteristikom, npr. osobe istog zanimanja, istog spola, iste dobne skupine i sl., nakon toga iz svakog se stratuma izabere slučajni uzorak.

Obrada i analiza podataka Obrada podataka započinje kada su prikupljeni i obrađeni svi podatci. Podatci se prvo grupiraju u grupe ili razrede u odnosu na promatrana obilježja. Grupe kod kvalitativnog grupiranja često nazivamo kategorijama, a kod kvantitativnog razredima. Definiranje razreda svodi se na to da se odredi jedna vrijednost, koja će odrediti donju granicu razreda i druga vrijednost, koja će odrediti njegovu gornju granicu. Sve jedinice koje imaju vrijednost numeričkog obilježja između donje i gornje granice (razredni interval) ulaze u jedan razred. Primjerice, razred domaćinstva od 1 do 3 člana, domaćinstva od 4 do članova itd.

Treba težiti tome da su za određene grupe moguća uspoređivanja istovrsnih pojava, bilo prostorno (npr. dobne grupe stanovništva različitih država) ili vremenski (npr. revizija međunarodne klasifikacije bolesti, ozljeda i uzroka smrti).

Određivanje grupe za prostorna obilježja najčešće se izvodi prema administrativnoj podjeli zemlje (općina, grad, država), a za vremenska obilježja – prema vremenskim razdobljima (dani, tjedni, mjeseci).

Nakon grupiranja, podatci se sortiraju po tim grupama i šifriraju i na kraju prikazuju tablično (u tablicama) ili grafički (u obliku grafikona).

Pitanja za provjeru znanja: 1.

2.

3.

4.

5.

6.

Što je statistika?

Koja su dva područja statistike značajna u zdravstvu?

Koje su zadaće demografske statistike? Što je popis stanovništva?

Koji su pokazatelji vitalne statistike?

Na što ukazuje natalitet, mortalitet, prirodni priraštaj, stopa feritiliteta, letalitet, vitalni indeks, nupcijalitet, divorcijalitet, prevalencija, incidencija?

7. Koje su zadaće zdravstvene statistike?

8. Koji su redoviti izvori podataka u zdravstvenoj statistici?

9. Koji su posebni izvori podataka u zdravstvenoj statistici?

10. Što je uzorak?

11. Koji su načini dobivanja reprezentativnog uzorka?

12. Što znači obrada podataka?

74

Osnove zdravstvene struke

6.

Osnove ekologije

SADRŽAJ Definicija i značaj ekologije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76 Fizikalna, kemijska, biološka i socijalna sredina i njezin utjecaj na zdravlje. . . . . . . . . . . . . . . 78 Utjecaj fizikalne sredine na zdravlje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78 Utjecaj kemijske sredine na zdravlje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Utjecaj biološke i socijalne sredine na zdravlje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80

Ishodi učenja: 1.

2.

3.

4.

5.

6.

objasniti pojam ekologije objasniti zadaće zdravstvene (medicinske) ekologije navesti antropogene uzroke onečišćenja objasniti utjecaj fizikalne sredine na zdravlje objasniti utjecaj kemijske sredine na zdravlje objasniti utjecaj biološke sredine na zdravlje 75

Mi ne nasljeđujemo zemlju od naših predaka, mi je posuđujemo od naše djece.

Indijanska poslovica

Definicija i značaj ekologije Ekologija je znanost koja proučava odnos između živih bića, njihov odnos prema okolišu i utjecaj okoliša na živa bića. Potječe od grč. oikos = dom, stanište, kuća i logos = znanje, znanost. Proučava ukupni odnos živog i neživog svijeta i uvjeta koji određuju opstanak života na Zemlji. Dijeli se na teorijsku i primijenjenu. Teorijska ekologija proučava ekološke zakonitosti u prirodi, a primijenjena proučava kako se optimalno može gospodariti prirodnim dobrima uz odgovarajuću zaštitu prirode i okoliša.

Tehnološki i ekonomski napredak čovjeka nedvojbeno dovodi do korištenja prirodnih resursa, odnosno zahtjeva porasta potrošnje energije. S obzirom na to da najveći dio energije i dalje dobivamo iz fosilnih goriva, što znači njihovu veću upotrebu, što dovodi do velikog ispuštanja SO2 i CO2 u atmosferu. Prvi, sumporov dioksid, uzrokuje „kisele kiše“, a drugi, ugljikov dioksid, jedan je od stakleničkih plinova koji uzrokuju klimatske promjene. Te su promjene najočigledniji primjer čovjekova utjecaja na okoliš i zato se često i pogrešno tumači da je ekologija „ispravno“ postupanje prema okolišu (često se kaže za ljude koji se brinu o okolišu da su ekolozi). No ekologija je puno složenija od te najčešće koncepcije.

Ona je složena interdisciplinarna znanost koja pomaže ljudima da lakše žive u bilo kojim uvjetima na Zemlji, a njezini su zadatci: •• unaprjeđenje okoliša •• uspostavljanje prirodne ravnoteže i •• stvaranje uvjeta za daljnji ekonomski i industrijski razvitak ljudskog društva, koji neće bitno mijenjati uvjete života svih vrsta na Zemlji (tzv. „održivi razvoj“).

Postoji objašnjenje kako treba razlikovati „plitku“ od „dubinske“ ekologije.

Plitka ekologija bori se protiv zagađenja i iscrpljivanja prirodnih resursa s ciljem održavanja zdravlja i bogatstva ljudi. Dubinska ekologija odbacuje ideju čovjeka i okoliša u središtu, već promišlja o cjelini biosfere koja počiva na suodnosima između svih živih bića. Prema njoj su sva živa bića jednako vrijedna i zaslužuju pažnju. Takvo razmišljanje ulazi i u područje etike okoliša jer se više ne postavlja pitanje: Što sve mi ljudi tehnološki možemo?, nego: Što je od onoga što možemo i što je moralno ispravno?

76

Osnove zdravstvene struke

Zadatak: Pogledajte dokumentarni film HOME (Dom) iz 2009. god. Yann Arthus-Bertranda. Koju problematiku prikazuje film? Zašto se film zove „Dom“? Koji su ekološki problemi naglašeni u filmu? Koji su pozitivni primjeri istaknuti na kraju filma?

Fizikalna, kemijska, biološka i socijalna sredina i njezin utjecaj na zdravlje Utjecaj fizikalne sredine na zdravlje Najznačajniji čimbenici fizikalne sredine koji mogu imati negativan utjecaj na zdravlje ljudi povezani su s lošom kakvoćom vode, onečišćenjem zraka i problemima vezanim uz gospodarenje otpadom, klimatskim promjenama, lošim urbanim rješenjima te zdravstvenim rizicima na radnom mjestu. To uključuje intenzivnu buku, elektromagnetna, neionizirajuća i ionizirajuća zračenja, vibracije. Zrak, voda i zemljište mogu biti zagađeni biološkim ili kemijskim agensima.

Zagađenje zraka jedan je od glavnih problema onečišćenja okoliša. Zrak može biti zagađen kako vanjski, tako i u unutarnjim prostorima. Zagađeni zrak u zatvorenim prostorima (pušenje, grijanje na kruta goriva) može izazvati bolesti respiratornih organa i povećava rizik od raka.

Poznat je pozitivan, ali i negativan učinak ultraljubičastog zračenja. Uništavanjem ozonskog omotača freonima djeluje se na ljudsko zdravlje pojačanim razinama UV zračenja. Ono se povezuje s pojavom raka kože (melanom), kroničnim kašljem i iritacijom očiju. Staklenički plinovi su plinovi koji uzrokuju „efekt staklenika“ u planetarnoj atmosferi. Najjači i najzastupljeniji plin je vodena para koja nastaje isparavanjem hidrosfere te CO2 koji nastaje sagorijevanjem fosilnih goriva i metan. Skupljanjem tih plinova u visokim slojevima atmosfere stvara se neka vrsta opne ili omotača oko Zemlje (staklenik) te uzrokuju podizanje ukupne temperature na Zemlji s posljedičnim promjenama klime.

Klimatske promjene mogu imati dalekosežne posljedice na zdravlje zbog svog utjecaja na temperaturu, padaline i uhranjenost stanovništva. Uporaba fosilnih goriva, kao što je navedeno, dovodi do povećanja ispuštanja ugljikovih, sumporovih i dušikovih spojeva te određene količine krutih čestica, čađe i teških metala u atmosferu. Sve to narušava prirodnu ravnotežu i rezultira izumiranjem pojedinih vrsta te posljedično dovodi do narušavanja zdravlja ljudi.

Udio zagađene vode i nemogućnost pristupa pitkoj vodi sve je izraženiji problem u 21. stoljeću. Voda za piće, prehranu i kupanje ako je zagađena mikroorganizmima može izazvati bolesti gastroenteralnog sustava (hepatitis, salmonela, pro78

Osnove zdravstvene struke

7.

Socijalna medicina

SADRŽAJ Socijalna medicina i njezino značenje za zdravstvenog radnika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82 Rizične grupe i socijalna patologija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Prijestupi u mladoj dobi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 Ovisnosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89

Ishodi učenja: 1. navesti i objasniti definiciju socijalne medicine 2. objasniti zadaće socijalne medicine 3. analizirati značaj Andrije Štampara na razvoj socijalne medicine 4. opisati situacije koje dovode do sociomedicinskog rizika 5. navesti rizične skupine 6. objasniti pojam socijalne patologije 7. objasniti pojavnost razvojnih kriza kod mladih osoba 8. navesti najizraženije prijestupe u mladih 9. razlikovati psihičku i fizičku ovisnost 10. objasniti pojam apstinencijska kriza 11. opisati zdravstvene probleme ovisnosti o alkoholu 12. opisati zdravstvene probleme ovisnosti o opijatima 13. opisati zdravstvene probleme ovisnosti o kokainu 14. opisati zdravstvene probleme ovisnosti o kanabisu 15. opisati zdravstvene probleme ovisnosti o halucinogenima 81

Zdravlje se stvara tamo gdje ljudi žive, gdje se vole, rade i igraju.

Povelja iz Ottawe, 1986.

Socijalna medicina i njezino značenje za zdravstvenog radnika Socijalna medicina grana je javnozdravstvenih medicinskih znanosti koja istražuje utjecaj socio-ekonomskih prilika na zdravlje i pojavnost bolesti u određenoj zajednici. Zadaća joj je analizirati i predlagati promjene u organizaciji zdravstvene zaštite te primjenjivati suvremena otkrića u unaprjeđenju javnog (narodnog) zdravlja. S obzirom na društveno-politički odnosi imaju značajan utjecaj na razvoj jednog društva, socijalnu medicinu moguće je razumjeti kao dinamičnu znanost koja se mora prilagođavati društvenim prilikama i analizirati u određenom povijesnom razdoblju.

Socijalna medicina ima zadatak povezivati tri aspekta zdravstvene zaštite i to: aspekt prirodnih, biomedicinskih znanosti (koje proučavaju uzroke, načine širenja i liječenja bolesti), aspekt društvenih znanosti (koje proučavaju društvene pojavnosti poput nejednakosti, siromaštva, kulture) te aspekt organizacije i upravljanja zdravstvenim sustavom. Socijalna medicina povezuje ta tri aspekta kako bi se jasno protumačilo koji društveni čimbenici utječu na pojavnost određenih bolesti (npr. infekcije HIV-om), te kako mora biti organizirana zdravstvena zaštita, po pitanju zdravstvenih stručnjaka i ustanova, da bi se bolest adekvatno liječila.

Iako Hrvatska ima dugu povijest razvoja socijalne medicine, bez dvojbe najznačajnije ime je Andrija Štampar (1888.-1958.), koji je socijalnu medicinu još 1923. god. definirao kao „nauku koja se bavi ispitivanjem međusobnog utjecaja socijalnih odnosa i patoloških pojava u narodu i pronalaženjem mjera socijalnog karaktera za unaprjeđenje narodnog zdravlja“. Tu definiciju treba shvatiti u kontekstu vremena, s obzirom na to da se radilo o međuratnom razdoblju. Suzbijanje epidemija, osnivanje zdravstvenih ustanova, osnivanje Škole narodnog zdravlja i poticanje zdravstvenoodgojnih metoda, samo su neki od doprinosa dr. Andrije Štampara, čije se ideje najjasnije prikazuju kroz njegovih 10 principa organizacije zdravstvene službe: 1. Važnije je obavještavanje naroda od zakona.

2. Najvažnije je pripremiti u jednoj sredini teren i pravilno shvaćanje o zdravstvenim pitanjima.

3. Pitanjem narodnog zdravlja i radom na njegovom unaprjeđenju trebaju se baviti svi, bez razlike.

4. Socijalna terapija bitnija je od individualne.

82

Osnove zdravstvene struke

5. Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku.

6. Ne smije se raditi razlika između ekonomski jakih i slabih (egalitarizam).

7. U zdravstvenoj organizaciji liječnik treba tražiti bolesnika, a ne obrnuto, kako bi se obuhvatili svi oni koji trebaju zaštitu.

8. Liječnik treba biti narodni učitelj.

9. Pitanje narodnog zdravlja je od većeg ekonomskog nego humanitarnog značaja.

10. Glavno mjesto liječničkog djelovanja je tamo gdje ljudi žive, a ne ordinacija.

Slika 7-1. Andrija Štampar

Utjecaj društvenih čimbenika na zdravstveno stanje zajednice je očito. Ljudi međusobno žive u različitim društveno-političkom okruženjima, s različitim ekonomskim mogućnostima i obrazovnim iskustvima. Neupitno je da ti čimbenici utječu na pojavnost bolesti, odnosno očuvanje i poboljšanje zdravlja. Ipak, spoznaja do koje razine društvene razlike utječu na zdravstveno stanje i kako bi se njihovom prilagodbom ono moglo poboljšati, nije u potpunosti istraženo.

Nedvojbeno bi se takvim saznanjima moglo utjecati na oblikovanje zdravstvenih politika na nacionalnim, regionalnim i globalnoj razini.

Rizične grupe i socijalna patologija Socijalna medicina bavi se promišljanjem društvenih utjecaja na zdravlje. Kada razmišljamo o društvu, zapravo razmišljamo o raznim skupinama i grupama ljudi koje ga čine. Primjerice, učenici su jedna grupa u društvu – vrlo specifičnih zahtjeva i potreba. Druga grupa su, primjerice, radnici ili pak umirovljenici. No Socijalna medicina

83

Ovisnosti Iako je, povijesno gledano, čovjek oduvijek primjenjivao razna sredstva za ublažavanje neugodnih simptoma ili stvaranje osjećaja ugode, danas znamo da sredstva ovisnosti nerijetko izazivaju brojne neželjene učinke, odnosno da škode zdravlju. Ovisnost o alkoholu, nikotinu, drogama ili drugim psihoaktivnim tvarima, značajan su problem suvremenog društva s obzirom na to da izazivaju ozbiljne posljedice na zdravlje, a posebno zabrinjava to da konzumaciju započinju mladi ljudi, u ranoj životnoj dobi – što znači da će svoj organizam dugotrajno izlagati štetnim tvarima ili da će vrlo rano postići prekomjernu dozu. Ovisnosti treba shvatiti kao bolest, što znači da se moraju prepoznati, dijagnosticirati i liječiti. Također, to znači da osobu ovisnu o psihoaktivnim tvarima doživljavamo kao bolesnu osobu koja zahtijeva profesionalan pristup, a nikako stigmatizaciju i isključenje iz zajednice. Najčešće ovisnosti, osim nikotinske, jesu ovisnosti o alkoholu i opijatima.

Treba razlikovati: •• psihičku ovisnost – stanje u kojemu sredstvo ovisnosti pobuđuje zadovoljstvo, ugodu i potrebu da se ono učestalo uzima •• fizičku ovisnost – prilagodbu organizma na sredstvo ovisnosti uz specifične reakcije koje do izražaja dolaze u trenutku kada se prekine uzimanje sredstva ovisnosti •• apstinencijska kriza – posljedica je fizičke ovisnosti, a očituje se nizom simptoma i znakova nakon što osoba prestane uzimati sredstvo ovisnosti. Smetnje mogu biti tjelesne (ubrzan rad srca, snižen krvni tlak, znojenje, neurološki simptomi i dr.) ili psihičke (uznemirenost, hiperaktivnost, agresivno ponašanje i dr.).

Alkohol je najstarije i najčešće upotrebljavano sredstvo ovisnosti. Konzumira se s obzirom na to da ima umirujuće i stimulirajuće djelovanje, a najčešće je povezan uz nasilje i ozljede zbog nesretnih slučajeva i prometnih nesreća. Kronični alkoholizam uzrokuje ponajprije oštećenje jetre i gušterače, ali značajan je njegov negativan utjecaj na sve organske sustave. Apstinencijska kriza kod kroničnih alkoholičara često se manifestira kao tzv. delirum tremens, odnosno alkoholni delirij koji obilježavaju brojni psihički simptomi i znakovi, sve do halucinacija. Prema SZO-u, alkoholičar je osoba koja je trajnom i prekomjernom potrošnjom alkoholnih pića oštetila svoje zdravlje, socijalno ili ekonomsko stanje ili u koje postoje bar predznakovi takvih oštećenja. Poseban je problem da alkoholizam, kao i druge ovisnosti, iznimno nepovoljno djeluje i na okolinu (obitelj, bližnje) alkoholičara, dovodi do ekonomskih problema, a osim organskih oštećenja, uzrokuje dugotrajne psihičke poteškoće i dovodi do opadanja intelektualnih funkcija.

Opijati su sredstva ovisnosti na bazi opijuma koji se dobiva od sušenog mliječnog soka maka. Heroin ima slično djelovanje kao i morfij, a kao droga upotrebljava se kao bijeli prah. Najčešće se primjenjuje intravenski, a može i pušenjem. DjeSocijalna medicina

89

Procjenjuje se da je otprilike 96 milijuna ili 29 % odraslih osoba (u dobi od 15 do 64 godine) u Europskoj uniji tijekom života kušalo nezakonite droge. Iskustvo uporabe droga češće navode muškarci (57,8 milijuna) nego žene (38,3 milijuna). Droga koja se tijekom života najčešće konzumirala jest kanabis (55,4 milijuna muškaraca i 36,1 milijun žena), dok su mnogo niže procjene o uporabi kokaina (12,4 milijuna muškaraca i 5,7 milijuna žena), MDMA-a (9,3 milijuna muškaraca i 4,6 milijuna žena) i amfetamina (8,3 milijuna muškaraca i 4,1 milijun žena). Razine uporabe kanabisa tijekom života znatno se razlikuju među pojedinim zemljama, a kreću se od približno 4 % odraslih osoba na Malti do 45 % odraslih osoba u Francuskoj.

Prema dostupnim podatcima za Republiku Hrvatsku iz 2015. god., procjenjuje se da je na 1000 stanovnika njih 2,5 – 4 ovisno o opioidima, 2 u školskoj populaciji do 2,7 u odrasloj o kokainu, 3 u školskoj populaciji do 3,5 u odrasloj o amfetaminima, zatim 2 u školskoj populaciji do 3 u odrasloj o MDMA (ectasy) te 19,4 u odrasloj do 21 u školskoj populaciji o kanabisu. (Europsko izvješće o drogama – trendovi i razvoj, 2019.)

Pitanja za provjeru znanja: 1. Što je socijalna medicina?

2. Koje su zadaće socijalne medicine?

3. Koji je doprinos Andrije Štampara za razvoj socijalne medicine?

4. Koje društveno-ekonomske situacije dovode do povećanja sociomedicinskog rizika?

5. Koje su najistaknutije rizične skupine?

6. Koja je razlika između ranjivih, sklonih i ugroženih skupina?

7. Što je socijalna patologija?

8. Koje su moguće razvojne krize adolescenata?

9. Koji su najčešći prijestupi mladih?

10. Što je delinkvencija?

11. Koja je razlika između fizičke i psihičke ovisnosti?

12. Što je apstinencijska kriza?

13. Kako se konzumira alkohol i koji su zdravstveni rizici konzumacije?

14. Kako se konzumiraju opijati i koji su zdravstveni rizici konzumacije?

15. Kako se konzumira kokain i koji su zdravstveni rizici konzumacije?

16. Kako se konzumira kanabis i koji su zdravstveni rizici konzumacije?

17. Kako se konzumiraju halucinogeni i koji su zdravstveni rizici konzumacije?

Socijalna medicina

91

8.

Zarazne i nezarazne bolesti SADRŽAJ Nezarazne bolesti – osnovni pojmovi i stadiji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94 Zarazne bolesti – osnovni pojmovi i kliničke značajke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Značaj i važnost zaraznih bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96 Uzročnici zaraznih bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 Evolucija i tijek zaraznih bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 Opći i specifični simptomi zaraznih bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Opći simptomi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Specifični simptomi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102 Dijagnostika i uzorci za laboratorijsku analizu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Komplikacije i varijacije tijeka zaraznih bolesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104 Terapija zaraznih bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 Specifična i simptomatska terapija zaraznih bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 Nefarmakološki pristup u liječenju zaraznih bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 Ishod zaraznih bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108

Ishodi učenja: 1. navesti i objasniti stadije razvoja nezaraznih bolesti 2. objasniti pojmove: infekcija, invazija, infestacija, kolonizacija, kontaminacija, infektivna doza, virulencija 3. objasniti kada osoba obolijeva od zarazne bolesti 4. objasniti razliku između sporadične, epidemijske, pandemijske ili endemske pojave zaraznih bolesti 5. navesti i objasniti stadije patogeneza zaraznih bolesti 6. navesti i objasniti faze razvoja zaraznih bolesti 93

7. usporediti vrste infekcija 8. navesti moguće uzročnike zaraznih bolesti 9. navesti opće simptome i znakove zaraznih bolesti 10. navesti specifične simptome zaraznih bolesti 11. opisati dijagnostički postupak zaraznih bolesti 12. navesti uzorke za etiološku laboratorijsku dijagnostiku 13. opisati metode specifične terapije zaraznih bolesti 14. opisati metode simptomatske terapije zaraznih bolesti 15. opisati postupke njege bolesnika oboljelih od zaraznih bolesti 16. objasniti moguće komplikacije zaraznih bolesti 17. objasniti moguće ishode zaraznih bolesti

Gospodo, mikroorganizmi će uvijek imati zadnju riječ!

Louis Pasteur

Nezarazne bolesti – osnovni pojmovi i stadiji Kao što smo naveli u prvom poglavlju, bolesti možemo podijeliti na razne načine (prema organskim sustavima, grupama bolesnika, patološko-anatomskim promjenama), no najznačajnija je podjela na zarazne i nezarazne bolesti. Dok su zarazne bolesti prenosive s čovjeka ili životinje na čovjeka, nezarazne nisu. One se razvijaju s obzirom na utjecaj rizičnih čimbenika koji djeluju određeno vrijeme na organizam, pod utjecajem nasljeđa ili djelovanjem brojnih drugih čimbenika koji nam još nisu potpuno poznati – pa se tada kaže da je uzrok bolesti nepoznat.

Nezarazne bolesti imaju kronični tijek, tj. dugo traju i sporo napreduju ili mogu završiti brzom i iznenadnom smrću (npr. neke vrste moždanog udara). One su karakteristične samo po svojoj neprenosivosti, a ne nužno po trajanju. Tako je recimo HIV infekcija dugotrajna kronična bolest, ali spada u zarazne bolesti jer je prenosiva. U nezarazne bolesti spadaju: autoimune bolesti, maligne bolesti, dijabetes, osteoporoza, Alzheimerova bolest, katarakta i mnoge druge.

Nezarazne, kronične bolesti imaju svoj specifični tijek sa sljedećim stadijima: 1. Stadij osjetljivosti: Čimbenici rizika počinju djelovati. Čimbenici rizika ili prethodnici bolesti su različiti čimbenici čija je prisutnost vezana uz veću vjerojatnost pojave neke bolesti. Nazivaju se još i etiološki čimbenici (faktori) kroničnih bolesti. Tu ubrajamo pušenje, alkohol, pretilost, visoki krvni tlak i mnoge druge.

2. Pretklinički stadij: počinju se stvarati patološke promjene u organizmu koje su još reverzibilne (povratne), a najčešće nisu prisutni simptomi koji bi upućivali na bolest.

94

Osnove zdravstvene struke

3. Klinički stadij: pojavljuju se simptomi bolesti, a nastale su promjene ireverzibilne (nepovratne).

4. Stadij invalidnosti: razvoj specifičnih nesposobnosti.

Poznavanje tijeka nezaraznih bolesti iznimno je značajno s obzirom na to da je moguće utjecati na izloženost rizičnim čimbenicima (spriječiti uopće pojavu bolesti) ili pak pravodobno prepoznati razvoj bolesti kada još nisu prisutni simptomi i znakovi. Mnoge bolesti imaju očekivan tijek koji se može predvidjeti.

Tijek zaraznih bolesti razlikuje se od tijeka nezaraznih bolesti.

Zarazne bolesti – osnovni pojmovi i kliničke značajke Zarazne (infektivne, kužne, prijemčive, epidemijske) su bolesti koje se najčešće prenose s čovjeka na čovjeka ili sa životinje na čovjeka (prenosive bolesti). Kažemo najčešće jer nisu sve zarazne bolesti prenosive (npr. tetanus ne prelazi s čovjeka na čovjeka). One su uzrokovane patogenim mikroorganizmima, što nastaje kao posljedica infekcije. Treba istaknuti da nije svaka bolest prouzročena mikroorganizmima i prenosiva (npr. upala mokraćnog ili žučnog mjehura). Mogućnost prenošenja bolesti naziva se prenosivost ili kontagioznost.

Ulazak i prodiranje patogenih mikroorganizama u čovjeka, što izaziva njegovu lokalnu ili opću reakciju, naziva se infekcija. Ulazak i prodor višestaničnih parazita u nositelja, koji se u njemu ne razmnožavaju, naziva se invazija, a bolest koju izazivaju infestacija. Naseljavanje tjelesnih površina mikroorganizmima, te njihovo početno razmnožavanje na mjestu ulaza naziva se kolonizacija. Onečišćenje ili zagađenje nežive prirode i predmeta zaraznim klicama je kontaminacija.

Ulazak i prodor patogenih mikroorganizama u čovjeka, odnosno njihovo naseljavanje ljudskog tijela ili bilo kojega drugog domaćina, gdje mogu ostati kraće ili dulje vrijeme, ne izaziva nužno bolest. Razvitak bolesti ovisi se o uzročniku (broj, patogenost, virulencija) i o domaćinu (dispozicija, obrana, imunost).

Domaćin ne reagira ako je imun, ako je broj uzročnika malen i ako je ušao u tijelo ”na krivi ulaz”. Ako reagira, reakcija može biti nevidljiva (asimptomatska), kada dolazi samo do stvaranja antitijela, vidljiva (pojava simptoma) ili latentna.

Prema tome, zarazna bolest je nevidljiva ili vidljiva reakcija, odnosno infekcija + simptomi. Domaćin oboli ako je disponiran (sklon, nije imun), ako je broj uzročnika velik i ako je uzročnik virulentan.

Infektivna doza je ona količina patogenih mikroba koja može izazvati infekciju (npr. kod Q groznice dovoljna je jedna Coxiela burneti, za ospice je potrebno malo virusa, a za salmonelozu izrazito mnogo salmonela).

Virulencija je stupanj patogenosti, a patogenost je sposobnost uzročnika da izazove bolest, što ovisi o njegovoj invazivnosti i toksičnosti.

(Vidi poglavlje 4.2.1. – Vogralikov lanac.)

Zarazne i nezarazne bolesti

95

Uzročnici zaraznih bolesti Uzročnici zaraznih bolesti mogu biti bakterije, virusi, fungi, protozoi, metazoi, prioni.

•• Bakterije su relativno veliki mikroorganizmi, okruglog (koki), štapićastog (bacili), zavinutog poput zareza (vibrio) ili spiralnog oblika. Po Gramu se boje plavo (gram-pozitivne bakterije) ili crveno (gram-negativne bakterije). Razlikujemo tipične bakterije koje obitavaju izvan stanica domaćina (ekstracelularno) i koje imaju sva svojstva bakterija (streptokoki, stafilokoki, pneumokoki, meningokoki) od atipičnih koje obitavaju unutar stanica (intracelularno) i koje nemaju staničnu stijenku, manje su i primitivnije građe od običnih bakterija (klamidije, rikecije, mikoplazme i mikobakterije). Bakterije uglavnom dobro reagiraju na antibiotike.

•• Virusi su iznimno sitni mikroorganizmi, nisu potpuni živi agensi jer su ovisni o metabolizmu stanice domaćina i jer se umnožavaju samo unutar njegove stanice. Uzgajaju se samo u pokusnim životinjama, na embrionalnom tkivu ili kulturi stanica. Uzrokuju veliki broj bolesti (ospice, rubeola, vodene kozice, gripa, SIDA/AIDS). Antibiotici na njih ne djeluju pa postoji samo malo lijekova koji djeluje na neke viruse (herpes virusa, virusa hepatitisa, HIV).

•• Fungi su jednostanične (kvasnice) ili višestanične (plijesni) gljivice. Uzrokuju bolesti kože i sluznica (kandidijaza, aspergiloza) ili sustavne gljivične infekcije kod imunokompromitiranih osoba (osoba koje boluju od AIDS-a, s karcinom, šećernom bolešću) i osoba koje dugotrajno uzimaju antibiotike (jer antibiotici uništavaju fiziološku floru). Protiv njih koristimo antimikotike koji se mogu primjenjivati lokalno ili sustavno.

•• Protozoi su jednostanični mikroorganizmi koji mogu živjeti unutar ili izvan stanice domaćina i koji uzrokuju tropske bolesti (malarija, lišmenijaza, toksoplazmoza). Neki se prenose na čovjeka hranom i vodom (amebe), a neki preko vektora – komaraca (malarija).

•• Metazoi su višestanični organizmi koji uzrokuje invazivne bolesti ili helmintoze (askarijaza, ehinokokoza, trihineloza).

•• Prioni su zarazne čestice, sitnije od virusa, nemaju nukleinske kiseline, uzrokuju bolesti ljudi i goveda (Cretuzfeldt-Jakobova bolest, tzv. kravlje ludilo).

Evolucija i tijek zaraznih bolesti Prirodni tijek zaraznih bolesti razlikuje se od nezaraznih bolesti. Prirodni tijek zaraznih bolesti je razdoblje od kontakta s uzročnikom bolesti do konačnog ishoda bolesti. Pravodobnim otkrivanjem i adekvatnim liječenjem može se utjecati na tijek bolesti.

•• Inkubacija je vrijeme od ulaska mikroorganizma u domaćina do pojave prvih simptoma bolesti. Za to se vrijeme uzročnik umnožava, putuje do ciljanog 98

Osnove zdravstvene struke

••

••

•• ••

organa i podražuje imunosni sustav domaćina. Može trajati nekoliko sati (trovanje hranom), nekoliko dana (infekcija streptokokom), nekoliko mjeseci (hepatitis B) ili više od jedne godine (bjesnoća, HIV). Duljina inkubacije ovisi o količini uzročnika i njegovoj virulenciji, o mjestu ulaska i o imunosnom stanju domaćina.

Inicijalna faza je početak bolesti, kada prevladavaju opći, nespecifični simptomi (prodromalni simptomi) kao što su glavobolja, umor, bolovi u mišićima, visoka temperatura i sl. U toj fazi, koja odgovara stadiju generalizacije, teško je postaviti jasnu dijagnozu bolesti i bolesnik je najzarazniji. Ta faza može biti nagla ili postupna.

Fazu razvijene bolesti obilježava pojava simptoma koji su tipični za određenu bolest. Klinička slika je jasna i lako se može postaviti dijagnoza. Ova faza odgovara stadiju lokalizacije u organu ili organskom sustavu. Kod nekih bolesnika ne dolazi do pojave simptoma (supklinička ili inparentna infekcija) pa takvi bolesnici ostaju neizolirani i slobodno se kreću te postaju izvor infekcije.

Faza regresije bolesti je razdoblje kada se opći i specifični simptomi povlače postupno (litički) ili naglo (kritički).

Faza rekonvalescencije je oporavak iscrpljenog organizma. Duljina oporavka ovisi o stanju bolesnika, težini i trajanju bolesti te o komplikacijama. Katkad u fazi regresije dolazi do pogoršanja bolesti. Takvo se stanje naziva rekrudescencija. Ako u fazi rekonvalescencije dolazi ponovno do pojave simptoma iste bolesti, govorimo o recidivu.

Završetak bolesti je kada dolazi do ozdravljenja ili smrti. Bolest katkad prijeđe u trajan, kronični oblik (npr. hepatitis B), a katkad dolazi do komplikacija (npr. gubitak sluha kod ospica) ili ostaju neke posljedice (npr. dječja paraliza) preboljele bolesti. Neke bolesti ostavljaju privremenu ili trajnu otpornost organizma prema toj bolesti – imunost.

Opći i specifični simptomi zaraznih bolesti Skup znakova i simptoma koji se pojavljuju kod zaraznih bolesti nazivamo kliničkom slikom. Ti simptomi mogu biti opći i specijalni. Opći su tegobe nastale kao opći odgovor domaćina na infekciju i zajednički su većini zaraznih bolesti, a specijalni su znak oboljelog organa ili organskog sustava i upućuju na sjedište patološkog procesa.

Opći simptomi Opći simptomi ili infektivni sindrom pojavljuju se na početku bolesti u obliku umora, slabosti, bolova u mišićima i zglobovima, glavobolje, mučnine, povišene temperature i sl. To su zapravo znakovi toksemije organizma.

Zarazne i nezarazne bolesti

99

Dijagnostika i uzorci za laboratorijsku analizu Kako zarazne bolesti spadaju u bolesti koje mogu imati nepovoljan i brz razvoj kod pacijenta, ali su i rizik za širenje, dijagnoza bolesti mora biti brza, točna i što ranija. Osim kliničke dijagnoze koja obuhvaća anamnezu, pregled bolesnika i osnovne laboratorijske pretrage, važne su epidemiološka i etiološka dijagnoza.

Prilikom uzimanja anamneze bolesnik mora dati podatke o bolestima, o obitelji, o prijašnjim bolestima i ozljedama te o sadašnjoj bolesti (Kada su se pojavili prvi simptomi? Koliko dugo traju? Koji simptomi dominiraju?). Ako bolesnik nije u mogućnosti dati podatke (zbog poremećaja svijesti, intenzivnih simptoma ili kod djece), daje ih netko drugi, pacijentu blizak, a koji je pratio razvoj simptoma (heteroanamneza).

Također, važna je i epidemiološka anamneza. Ona uključuje pitanja o radnom mjestu bolesnika, ostvarenim kontaktima, eventualnim putovanjima, konzumaciji hrane ili pića, kontaktu sa životinjama, ubodima krpelja, higijenskim i socijalnim uvjetima života.

Nakon uzimanja detaljne anamneze slijedi pregled, koji se sastoji od inspekcije (bolesnik mora biti gol kako bi se uočile promjene na koži), palpacije (treba pipati limfne čvorove, jetru, slezenu, trbuh, puls, digitorektalni pregled), auskultacije (sluša se rad srca i pluća, mjeri krvni tlak) i perkusije (udaranje prstom) prsnog koša i trbuha. Pri sumnji na bolesti CNS-a treba bolesnika i neurološki pregledati (ukočenost šije).

Od bolesnika se nakon pregleda uzima materijal za pretrage: krv (SE, CRP, razina šećera u krvi, bilirubin, testovi jetrenih funkcija, testovi bubrežne funkcije, elektroliti), urin, stolica, brisovi (uretre, nazofarinksa i dr.), sputum (iskašljaj).

Pri pomoći u dijagnozi primjenjuju se i dodatne instrumentalne pretrage (radiološke, ultrazvučne, EKG/elektrokardiografija, EEG/elektroencefalografija, endoskopske).

Slijedi etiološka dijagnoza kojom se želi dokazati ili izolirati uzročnik zarazne bolesti. Uzročnik se dokazuje direktno pomoću mikroskopa (uzročnik se može mikroskopski vidjeti ili se može izolirati kultivacijom na hranjivim podlogama), odnosno indirektno raznim serološkim metodama (uzročnik se ne može vidjeti, ali se otkrivaju antitijela u serumu bolesnika koja su stvorena jer je uzročnik prisutan).

Direktnom metodom otkrivamo bakterije iz primarno sterilnih uzoraka (krv, urin, likvor, pleuralni ili abdominalni punktat) ili od ostalih nesterilnih uzoraka (brisovi, iskašljaj, ispljuvak, stolica).

Zarazne i nezarazne bolesti

103

•• postinfekcijske komplikacije (npr. nakon streptokokne infekcije razvija se glomerulonefritis i reumatska groznica) •• nespecifične komplikacije nastaju kao posljedica dugotrajnog ležanja kod teško pokretnih i iscrpljenih bolesnika (dekubitusi – oštećenja kože i potkožnog tkiva ili tromboza – stvaranja ugruška u veni, najčešće potkoljenice) •• komplikacije kao rezultat liječenja: alergija na lijek, gljivične infekcije zbog uporabe antibiotika.

Terapija zaraznih bolesti Specifična i simptomatska terapija zaraznih bolesti U terapiji zaraznih bolesti primjenjuju se nespecifične metode njege i liječenja i specifična terapija antimikrobnim lijekovima. Antimikrobna terapija je usmjerena prema uzročniku bolesti i jedina je efikasna terapija koja pomaže kod uništavanja i eliminacije uzročnika zaraznih bolesti. Tu spadaju različiti antibiotici i kemoterapeutički lijekovi koji se daju kod bakterijskih, virusnih, gljivičnih ili parazitarnih bolesti. Kod primjene antimikrobnih lijekova treba imati na umu da lijek mora djelovati na uzročnika infekcije i da mora biti prisutan na mjestu infekcije te da ga treba dati u dozama koje ga uništavaju. Važno je da lijek ne smije biti štetan za organizam, odnosno da ne izaziva alergijske reakcije kod domaćina.

Glavna skupina antimikrobnih lijekova su antibiotici. Treba znati da oni djeluju samo kod bakterijskih infekcija i bolesti i da ih treba dati na osnovi antibiograma koji pokazuje osjetljivost bakterije na antibiotik. Neki antibiotici djeluju na bakterije bakteriostatski (zaustavljaju rast i razmnožavanje bakterije i tako je uništavaju), dok drugi djeluju baktericidno (izravno ubijaju bakterije). Antibiotici se daju na usta (per os) ili parenteralno (putem injekcije ili infuzije). Neki antibiotici djeluju samo na gram-negativne bakterije (enterobakterije), neki samo na gram-pozitivne bakterije (streptokoki) a neki imaju široki spektar djelovanja.

Neki se antibiotici isključivo primjenjuju samo kod određenih bakterija (npr. tetraciklini se rabe protiv mikoplazme, rikecije ili klamidije) ili samo kod određenih bolesti (npr. streptomicin je lijek izbora kod tuberkuloze, a kloramfenikol kod tifusa i gnojnog meningitisa). Glavne skupine antibiotika su: •• •• •• •• •• ••

beta-laktamski antibiotici: pencilini i cefalosporini aminoglikozidi: streptomicin, gentamicin, amikacin i netilmicin tetraciklini: vibramicin, doksiciklin makrolidi: eritromicin, klaritromicin, azitromicin kinolini: ciprofloksacin, pefloksacin kloramfenikoli.

Zarazne i nezarazne bolesti

105

Pitanja za provjeru znanja: 1. Koji su stadiji razvoja nezaraznih bolesti?

2. Što je infekcija?

3. Što je invazija?

4. Što je infestacija?

5. Što je kolonizacija?

6. Što je kontaminacija?

7. Što je infektivna doza?

8. Što je virulencija?

9. Objasni što znači da se bolest pojavljuje sporadično?

10. Objasni što znači da se bolest pojavljuje epidemijski?

11. Objasni što znači da se bolest pojavljuje pandemijski?

12. Objasni što znači da se bolest pojavljuje endemski?

13. Koja su tri stadija patogeneze zaraznih bolesti?

14. Koji su mogući uzročnici zaraznih bolesti?

15. Koje su faze razvoja zaraznih bolesti?

16. Koji su mogući opći simptomi zaraznih bolesti?

17. Koji su sve kliničke značajke povišene tjelesne temperature kod zaraznih bolesti?

18. Koji su mogući specifični simptomi zaraznih bolesti?

19. Kako se provodi dijagnostički postupak kod zaraznih bolesti?

20. Koji se sve uzorci mogu uzeti za mikrobiološku (etiološku) analizu?

21. Koji se lijekovi primjenjuju za liječenje bakterijskih bolesti?

22. Koji se lijekovi primjenjuju za liječenje virusnih bolesti?

23. Koji se lijekovi primjenjuju za liječenje gljivičnih bolesti?

24. Koji se još simptomatski i specifični lijekovi primjenjuju u liječenju zaraznih bolesti?

25. Koji se postupci njege bolesnika provode kod zaraznih bolesti?

26. Koje su moguće komplikacije zaraznih bolesti?

27. Koji su mogući ishodi zaraznih bolesti?

Zarazne i nezarazne bolesti

109

9.

Cijepljenje

SADRŽAJ Povijest cijepljenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112 Podjela i primjena cjepiva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 Kalendar cijepljenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 Provedba, evidencija i izvještaj o cijepljenju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 Kontraindikacije za cijepljenje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117

Ishodi učenja: 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

definirati pojam cijepljenje vakcinacija objasniti razliku između aktivne i pasivne imunizacije opisat povijesni razvoj cijepljenja opisati načine na koji se dobiva cjepivo navesti bolesti protiv kojih se obvezno cijepi u Republici Hrvatskoj analizirati kalendar cijepljenja objasniti razliku između kontinuiranog i kampanjskog cijepljenja opisati postupak evidencije cijepljenja navesti opće i posebne kontraindikacije za cijepljenje 111

Život i smrt djeteta često ovisi o tome je li rođeno u zemlji gdje je cijepljenje dostupno!

Nelson Mandela

Povijest cijepljenja Cijepljenje (aktivna imunizacija, vakcinacija) namjerno je unošenje antigena (vakcine) u organizam domaćina kako bi ga se potaknulo na stvaranje antitijela koja će ga kasnije zaštiti od infekcije istim patogenim mikroorganizmom ili njegovim toksinima ako dođe u kontakt s njima. Na taj se način postiže otpornost prema uzročnicima zaraznih bolesti.

Za razliku od aktivne imunizacije, pasivna imunizacija je unošenje već gotovih antitijela (životinje ili čovjeka) kako bi se odmah zaštitilo od infekcije (npr. difterijski ili tetanusni antitoksin). Nedostatak pasivne imunizacije jest da djeluje kratko jer organizam primatelja vrlo brzo uništi tuđa antitijela.

Zahvaljujući cijepljenju, neke teške i smrtonosne bolesti danas su potpuno iskorijenjene, a neke su iznimno rijetke. Tako je posljednji slučaj velikih boginja u svijetu zabilježen 1977. god. Cjepivom su eliminirane difterija (posljednji zabilježeni slučaj u Hrvatskoj bio je 1974. god.) i dječja paraliza (posljednji slučaj u Hrvatskoj zabilježen je 1989. god., a eradikacija/iskorjenjenje proglašena je 2002. god.). Smanjenje obolijevanja od ospica, rubeole i zaušnjaka rezultat je sustavnog provođenja cijepljenja protiv tih bolesti.

Povijest cijepljenja počinje u 18. stoljeću. Ipak, već u 10. i 11.stoljeću među Kinezima postoji praksa upuhavanja kraste velikih boginja u nosnicu zdrave osobe (inokulacija ili variolacija). Postoji mišljenje da su postupak još pr. Kr. počeli primjenjivati Indijci, no zna se da se dugo zadržao te se svjedoči primjena postupka u 18. stoljeću među Čerkezima u Carigradu. Ipak, postupak nije bio bezazlen i kod neke bi djece izazivao blagi oblik bolesti i stvaranje otpornosti, no katkad i smrtonosni ishod. Postupak vakcinacije kakav danas poznajemo uveo je engleski liječnik Edward Jenner, a moguću učinkovitost utvrdio je promatrajući žene mljekarice koje su bile izložene virusu kravljih boginja. 1796. god. primijenio je sadržaj bule jedne žene (virus kravljih boginja) u osmogodišnjeg dječaka koji je razvio povišenu temperaturu, ali ne i druge simptome. Kasnije je Jenner kod istog dječaka primijenio postupak variolacije i uočio da dječak ne razvija bolest.

Jenner je postupak nazvao vakcinacija, a primijenjenu tekućinu vakcina (tal. vacca = govedo, krava). Zamjenom variolacije vakcinacijom zaključeno je kako slabiji (ili oslabljeni) uzročnik potiče stvaranje otpornosti, ali ne uzrokuje bolest. U 19. stoljeću Louis Pasteur uspio je laboratorijskim metodama dobiti cjepivo protiv antraksa (bedrenice) i atenuirano (živo, oslabljeno) cjepivo protiv bjesnoće.

1791. god. dr. Karlo Hadvig u Jastrebarskom prvi primjenjuje cjepivo protiv velikih boginja. U Dubrovniku je 1805. god. dr. Luka Stulii cijepio 2591 osobu protiv 112

Osnove zdravstvene struke

velikih boginja zbog prijeteće epidemije. U Hrvatskoj je obvezno cijepljenje protiv te bolesti započeto 1881. god., a zanimljivo je da je uveden u hrvatski naziv za cjepivo (vakcinu) – kravinjak, koji se ipak nije zadržao.

1901. god. Emil von Behring dobio je prvu Nobelovu nagradu za medicinu zbog primjene pasivne imunizacije, odnosno liječenja tetanusa i difterije antitijelima te ga se smatra začetnikom imunologije. 1920-ih Gaston Ramon otkrio je imunogene sposobnosti tetanusnog i difteričnog anatoksina i uveo cijepljenje protiv tih bolesti. Godine 1921. počinje prva primjena cjepiva protiv tuberkuloze, za što su zaslužni Albert Calmette i Camille Guérin, pa se njima u čast cjepivo naziva BCG (Bacillus Calmette–Guérin).

U Hrvatskoj su obvezna cijepljenja uvođena sljedećim redom: •• •• •• •• •• •• •• •• •• ••

protiv difterije i tuberkuloze 1948. god. protiv tetanusa 1955. god. protiv hripavaca 1959. god. protiv poliomijelitisa 1961. god. protiv ospica 1968. god. protiv rubeole 1975. god. protiv parotitisa 1976. god. protiv hepatitisa B 1999. god. protiv Haemophilus influenzae 2002. god. protiv pneumokoka 2019. god.

Podjela i primjena cjepiva Vakcina (tal. vacca = govedo, krava) ili cjepivo, pripravak je kojim se nastoji postići specifična aktivna imunost prema nekoj zaraznoj bolesti. Priređuje se od: •• živih oslabljenih (atenuiranih) mikroorganizama, npr. cjepiva protiv tuberkuloze (BCG), morbile-parotitis-rubeole (Mo-Pa-Ru) te protiv poliomijelitisa (OPV) •• mrtvih (ubijenih, inaktivirinih) mikroorganizama, npr. cjepiva protiv bjesnoće i hripavca •• dijelova mikroorganizama, npr. purificirani proteini ili polisaharidi pneumokoka, meningokoka i Haemophilus influenzae tipa B •• toksina mikroorganizama, npr. cjepiva protiv tetanusa i difterije •• genetičkim inženjeringom, npr. cjepivo protiv hepatitisa B. Najbolja cjepiva su ona dobivana od živih, oslabljenih (atenuiranih) mikroorganizama jer se ulaskom u domaćina mogu neko vrijeme u njemu razmnožavati i imitirati prirodni tijek bolesti, što rezultira stvaranjem doživotne imunosti.

Cijepljenje

113

Kalendar cijepljenja Godišnji plan imunizacije protiv određenih zaraznih bolesti provodi se prema programu imunizacije kojega donosi ministar zdravstva, a na prijedlog službe za epidemiologiju zaraznih bolesti Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Program se donosi za razdoblje od tri godine, a po potrebi može se izmijeniti ili dopuniti prije isteka tri godine. Na temelju trogodišnjeg programa cijepljenja, ministar donosi provedbeni program cijepljenja, tzv. kalendar cijepljenja, kojim se detaljno opisuje provedba obveznog cijepljenja. Trogodišnji program obveznog cijepljenja u RH u 2019. – 2021. god. obuhvaća cijepljenje protiv prije navedenih bakterijskih i virusnih bolesti. Prema kalendaru u Republici Hrvatskoj obvezno se cijepljenje provodi na sljedeći način: •• novorođenčad – BCG vakcinacija. Ako su rođena u rodilištima, cijepit će se odmah. Ako nisu, cijepit će se do navršena dva mjeseca, odnosno najkasnije do navršene prve godine života •• novorođenčad HbsAg (hepatitis B) pozitivnih majki – odmah dobivaju cjepivo protiv hepatitisa B uz primjenu imunoglobulina. Treba napomenuti da se sve trudnice obvezno testiraju na hepatitis B •• dojenčad s navršenih dva mjeseca života – kombinirana cjepiva Hib-DTPIPV-HBV+Pn •• nakon dva mjeseca (8 tjedana) – druga doza, ista gore navedena cjepiva •• nakon dva mjeseca (8 tjedana) – treća doza, ista cjepiva •• nedonoščad rođena prije 37 tj. gestacije cijepe se konjugiranim pneumokoknim cjepivom po shemi 3+1 (cjepi se u dobi od 2,3 i 4 mjeseca + booster doza sa godinu dana).

•• s navršenih 12 mjeseci, odnosno u prvoj godini života – Hib-DTP-IPV + Pn + MRP •• u petoj godini života – DTP (acelularna dTap) •• u prvom razredu osnovne škole – IPV + MRP •• u osmom razredu – IPV + dTpro adultus •• u šezdesetoj godini života – protiv tetanusa ana-Te. Prije svakog cijepljenja se vrši provjera cijepnog statusa i prema potrebi nadoknadi prepuštena doza cijepljenja.

Provedba, evidencija i izvještaj o cijepljenju Kao što je opisano, ministar zdravstva na prijedlog epidemiološke službe donesi plan i program cijepljenja za cijelu državu. Svake godine donosi se provedbeni program obveznog cijepljenja koji sadržava podatke o tome koga, kada i protiv koje bolesti treba cijepiti. Za provedbu toga programa nadležni su stručnjaci koji ga nadziru i procjenjuju. Svaka zdravstvena ustanova koja provodi obvezno cijepljenje (kao i liječnici u privatnoj praksi) bilo kontinuirano (novorođenčad i Cijepljenje

115

Kalendar cijepljenja za 2019. – 2021.

KALENDAR CIJEPLJENJA ZA 2020. GODINU NAVRŠENA DOB

CJEPIVO

BCG (tuberkuloza)

0

2

MJESECI 3 4

6

GODINE 1 5

RAZRED OSNOVNE ŠK. I VI VIII

19

GODINE 24 60

BCG

HIB

Hib

Hib

Hib

Hib

DI-TE-PER3

DTPa

DTPa

DTPa

DTPa

POLIO

IPV

IPV

IPV

IPV

(H. influenzae b)

(dj. paraliza)

DTPa

* IPV

IPV

DI-TE

DT

MO-PA-RU4

MPR

HEPATITIS B1

HBV

HBV

Pn2

Pn

Pn

(pneumokok)

*

MPR

*

HBV

* *

*

Pn

ANA-TE

TE

(tetanus)

cijepi se i novorođenčad HBsAg pozitivnih majki, odmah po rođenju, uz primjenu imunoglobulina prema postekspozicijskoj shemi 2 nedonoščad rođena prije 37. tj. gestacije cijepi se konjugiranim pneumokoknim cjepivom po shemi 3+1 3 difterija, tetanus, pertusis (hripavac) 4 morbili (ospice), parotitis (zaušnjaci), rubeola *provjera cijepnog statusa i nadoknada propuštenog cijepljenja, prema potrebi 1

Zavod za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije; Dr. Ante Šercera 4 A, 20001 DUBROVNIK Služba za epidemiologiju – 680-299 Služba za školsku medicinu – 681-979

mala djeca se cijepe u zdravstvenim ustanovama kontinuirano) ili kampanjski (školska djeca se cijepe u školama kampanjski) dužna je na temelju tog programa donijeti na početku godine plan imunizacije. Najkasnije do 15. siječnja tekuće godine zdravstvene ustanove dužne su dostaviti taj plan higijensko-epidemiološkoj ispostavi nadležnog županijskog zavoda za javno zdravstvo.

Zdravstveni radnici koji provode cijepljenje dužni su odrediti mjesto i vrijeme obavljanja cijepljenja i pojedinačnim pozivima pozvati sve obveznike na cijepljenje. Zdravstvena ustanova koja provodi cijepljenje učenika osnovnih i srednjih škola obvezna je pismenim putem izvijestiti školu o polaznicima određenih razreda koji podliježu obveznoj imunizaciji, te o mjestu i vremenu obavljanja cijepljenja, a škola tu obavijest mora istaknuti na vidljivom mjestu u školi.

Zdravstveni radnici koji provode cijepljenje obvezni su voditi evidenciju o izvršenom cijepljenju, i to za svaku osobu koja podliježe tom cijepljenju (kartoteka cijepljenih osoba). U tom kartonu mora biti unesen naziv proizvođača i broj serije cjepiva, a također u osobnu iskaznicu imunizacije moraju biti uneseni podatci o izvršenom cijepljenju. Individualni karton i iskaznica otvaraju se prilikom primarnog cijepljenja tijekom prve godine života.

Izvještaje o cijepljenju treba dostaviti županijskom zavodu za javno zdravstvo, i to 30 dana nakon učinjenoga kampanjskog cijepljenja, odnosno do 1. veljače za prethodnu godinu ako je cijepljenje provedeno kontinuirano.

Točna evidencija o cijepljenju pruža nam podatke na temelju kojih se može napraviti evaluacija provedenog cijepljenja, što uključuje stanje procijepljenosti, iz čega proizlaze zaključci o razvijenosti i organizaciji zdravstvene službe, ali i o 116

Osnove zdravstvene struke

razini zdravstvene kulture stanovništva. Planiranje daljnjih imunizacija jedino je moguće ako se učini dobra analiza i evaluacija cijepljenja u prethodnim godinama.

Posebno je važna evidencija i prijava svakog slučaja nepoželjnih i neočekivanih reakcija na primljeno cjepivo, odnosno nuspojava ili komplikacija.

Kontraindikacije za cijepljenje Kontraindikacije za cijepljenje mogu biti opće i posebne. Opće kontraindikacije za cijepljenje su: •• •• •• •• ••

akutna bolest febrilna stanja preosjetljivost na sastojke cjepiva neuobičajena reakcija nakon prethodnog cijepljenja za živa cjepiva još i stanja oslabljene imunosti i trudnoća.

Posebne kontraindikacije za cijepljenje su oštećenje stanične imunosti zbog infekcije HIV-om za cjepivo protiv tuberkuloze, a za cjepivo protiv hripavca su bolesti središnjeg živčanog sustava (epilepsija, dječje konvulzije).

Svako cjepivo može izazvati određenu neželjenu reakciju, no kod većine cijepljene djece nema reakcija ili su one blage, npr. bol, crvenilo i blaga oteklina na mjestu injekcije, lagano povišena temperatura i sl.

Pitanja za provjeru znanja: 1. Što je cijepljenje?

2. Što je cjepivo?

3. Od čega se sve može pripraviti cjepivo?

4. Koji je značaj i doprinos Edwarda Jennera?

5. Koja je razlika između aktivne i pasivne imunizacije?

6. Protiv kojih se bakterijskih bolesti u Hrvatskoj obvezno cijepi?

7. Protiv kojih se virusnih bolesti u Hrvatskoj obvezno cijepi?

8. Koja je razlika između kontinuiranog i kampanjskog cijepljenja?

9. Protiv kojih se bolesti cijepi novorođenče i dojenče?

10. Protiv kojih se bolesti cijepi predškolsko dijete?

11. Protiv kojih se bolesti cijepi tijekom školske dobi?

12. Protiv koje se bolesti cijepi sa 60 godina života?

13. Koje su opće kontraindikacije za cijepljenje?

14. Koje su posebne kontraindikacije za cijepljenje?

Cijepljenje

117

10.

Prva pomoć SADRŽAJ Značenje, ciljevi i zadaće hitne medicinske skrbi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 Opći postupak s unesrećenim i utvrđivanje stanja i ozljede. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 Abeceda oživljavanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122 Umjetno disanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124 Vanjska masaža srca. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125 Primjena orofaringealnog tubusa, maske sa samoširećim balonom i kisika . . . . . . . . . . . . 127 Prva pomoć pri gušenju – strano tijelo u dišnim putevima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 Prva pomoć pri krvarenju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131 Simptomi, znakovi i prva pomoć pri šoku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134 Rane i prva pomoć pri ranjavanju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 Prijelomi kostiju i ozljede zglobova. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136 Prva pomoć kod prijeloma i imobilizacija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136 Prijelom kralježnice i zdjelice – simptomi i prva pomoć. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138 Trovanje i prva pomoć kod trovanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 Postupak kod otrovanja ugljičnim monoksidom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140 Ostale ozljede i hitna stanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140 Transport ozlijeđenih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143

Ishodi učenja: 1. Demonstrirati sljedeće postupke: –– procjena zdravstvenog stanja unesrećene osobe –– postupak kardiopulmonalne reanimacije – oživljavanje –– pomoć pri gušenju –– pomoć pri krvarenju –– pomoć pri ranjavanju –– pomoć pri prijelomu kostiju –– pomoć pri trovanju –– pomoć pri pothlađivanju –– pomoć pri sunčanici –– pomoć pri opeklinama –– pripremu ozlijeđene osobe za transport 119

Nauči prvu pomoć! Spasi život! Budi heroj!

CRVENI KRIŽ

Značenje, ciljevi i zadaće hitne medicinske skrbi Prva pomoć je dio medicinske znanosti i prakse kod koje se primjenom najsuvremenijih, ali pojednostavnjenih postupaka nastoji spasiti život i zdravlje unesrećene ili naglo oboljele osobe na mjestu nesreće i u tijeku prijevoza do najbliže zdravstvene ustanove.

Postoji dvije vrste prve pomoći: •• laička, koju pružaju građani koji nisu zdravstveni djelatnici i koja može biti uzajamna ili u obliku samopomoći, i •• stručna, koju pružaju zdravstveni djelatnici – hitna medicinska skrb.

Bez obzira na to tko pruža prvu pomoć, svrha je spasiti život i smanjiti smrtnost i invalidnost. Prva pomoć počinje pregledom unesrećenog. Radi boljeg pregleda i pružanja pomoći unesrećenome treba ukloniti odjeću s ozlijeđenog dijela tijela, a zatim mu pružiti pomoć ovisno o vrsti ozljede i njegovu općem stanju. Konačno, kada je pomoć pružena, ozlijeđenu osobu treba što žurnije transportirati u najbližu zdravstvenu ustanovu.

Opći postupak s unesrećenim i utvrđivanje stanja i ozljede Da bi se unesrećenome pružila potrebna pomoć, treba ga detaljno pregledati da bi se otkrile postojeće ozljede, kao i poremećaj općeg stanja. Potrebno je pronaći svaku ozljedu na površini tijela, posumnjati na ozljedu unutrašnjih organa i ocijeniti opće stanje unesrećene osobe.

Pružatelj hitne i neodgodive pomoći mora biti u stanju i samostalno uočiti sljedeće: 1. Utvrditi stanje svijesti – gubitak svijesti prepoznaje se po tome što ozlijeđena osoba mlohavo leži, ne odgovara na pitanja, a na pokušaj razbuđivanja nema reakcije. Na zadanu bol (štipanjem, bockanjem) ne reagira ili tek nesvrsishodno pomakne podraženi dio tijela. Ako leži na leđima, on krklja, hrče ili teško diše, a koža može biti plavičaste boje (cijanoza) zbog zatvaranja ždrijela korijenom jezika ili tekućim sadržajem. Sve su to znakovi da se osoba guši i da mu je potrebna hitna i neodgodiva pomoć. Unesrećenu osobu koja je bez svijesti treba odmah okrenuti na bok (osim ako se sumnja na ozljedu kralježnice). Pri sumnji na ozljedu vratne kralježnice, treba je imobilizir ati pa onda staviti u bočni položaj. Ako se radi o ozljedi lumbalnog dijela kralježnice, treba ga staviti potrbuške s glavom okrenutom ustranu.

120

Osnove zdravstvene struke

Postupak kod bočnog položaja: Poleći pacijenta na leđa ispruženih nogu i s rukama uz tijelo. Ruka bliža vama savija se u laktu i postavlja pod pravim kutom prema gore, paralelno s osi vrata i glave. Druga ruka se prihvaća za dlan i prislanja na obraz pacijenta bliži vama. Pridržavajući ruku na obrazu pacijenta, slobodnom rukom uhvatiti koljeno udaljenije noge i podići ga dok stopalo te noge ne dođe do razine drugog koljena. Istodobno, pridržavajući dlan uz obraz i potiskujući rukom dlan pacijenta prema naprijed i dolje, povlači se koljeno prema sebi okrećući tijelo pacijenta. Nakon toga savijenu nogu u koljenu postaviti pod pravim kutom u kuku i koljenu, a glavu blago zabaciti i postaviti na pacijentov dlan. Provjeriti dišne puteve, disanje i krvotok. Stavljanjem u bočni položaj omogućeno je nesmetano otjecanje povraćenog sadržaja krvi ili sline iz usne šupljine (drenaža). Grublje čestice povraćenog sadržaja mogu se odstraniti prstom umotanim u rupčić. Onesviještena osoba mora biti pod stalnim nadzorom tijekom transporta.

Slika 10-1. Bočni položaj

2. Utvrditi disanje – promatranjem prsnog koša može se ustanoviti diše li unesrećeni. Ritmički pokreti prsnog koša (širenje i sužavanje) i ritmičko podizanje i spuštanje trbušne stijenke pokazuju da disanje postoji. Kad je disanje oslabljeno, ti pokreti ne moraju biti vidljivi, zato spasilac mora prisloniti uho i obraz ispred nosa i usta unesrećenoga kako bi zvukom i osjetom registrirao bilo kakvo strujanje zraka iz nosa ili usta. Ako prsni koš miruje, znači da unesrećeni ne diše, usta i jezik postaju cijanotični.

3. Utvrditi srčani rad – ustanovljuje se palpacijom bila (pulsa) na vratnoj i radijalnoj arteriji. Ubrzano bilo koje se teško pipa, redovito prati veći gubitak krvi i stanje šoka. Ako ustanovimo da nema srčanog rada, treba primijeniti postupak vanjske masaže srca.

Prva pomoć

121

Abeceda oživljavanja Hitna medicinska služba podrazumijeva što žurnije prepoznavanje stanja koje ugrožava život osobe te primjena učinkovitog postupka njezina tretmana. Kako bi se to što preciznije učinilo, primjenjuje se strukturirani pristup procjene stanja i liječenja pacijenata koji se naziva ABCDE pristup. Ovaj termin proizlazi iz engleske pokrate: A (engl. airway) podrazumijeva pregled i procjenu dišnih puteva – pregled usne šupljine i provjera ima li kakav sadržaj koji onemogućuje disanje. Ako postoji potreba, postavlja se tubus (orofaringealni ili nazofaringealni).

B (engl. breathing) podrazumijeva procjenu disanja – gledanjem, slušanjem i osjećanjem procijeniti kroz 10 sekundi diše li osoba.

C (engl. circulation) podrazumijeva procjenu krvotoka – procjena pulsa/bila na radijalnoj i karotidnoj arteriji.

D (engl. disability) podrazumijeva brzu neurološku procjenu AVPU metodom: A (engl. alert) – budan, V (engl. verbal) – odgovara na poziv, P (engl. pain) – odgovara na bolne podražaje, U (engl. unresponsive) – ne reagira na podražaje.

E (engl. exposure) podrazumijeva razodijevanje pacijenta (skidanje odjeće, uklanjanje prekrivača).

Procjena disanja:

Procjena krvotoka

•• brzina – 12-16/min •• dubina – ujednačena, oko 500 mL udahnutog zraka (ovisi o konstituciji) •• ritam – jednako ritmično prilikom čega je udah brži od izdaha •• zvukovi i šumovi – bez zvuka i šumova •• vrijednost zasićenosti krvi kisikom > 96 %

•• frekvencija pulsa/bila – 60-80/min •• krvni tlak – 120/80 mmHg •• kapilarno punjenje – manje od 2 sekunde

Svi zdravstveni djelatnici moraju znati primijeniti postupke za provođenje osnovnih mjera održavanja života, tzv. BLS (engl. basic life support). Primjena tih mjera, kada unesrećenoj osobi prilaze dvije osobe, uključuje sljedeće korake: 1. Tijekom prilaska pacijentu potrebno je procijeniti je li mjesto sigurno i bez opasnosti za pružatelje pomoći.

2. Pacijenta treba poleći na leđa, na suhu i nemetalnu površinu.

3. Potrebno je procijeniti bolesnikov odgovor na podražaje: nježno protresti pacijentova ramena i glasno ga upitati: „Jeste li dobro?“, „Što vam se dogodilo?“ Prva pomoć

123

Održavajući glavu zabačenom i bradu podignutom, odmaknuti usta od pacijenta, otpustiti vršak nosa i promatrati spuštanje prsnog koša za vrijeme dok zrak izlazi.

Ponovno normalno udahnuti i upuhati zrak u usta pacijenta, dajući mu tako dva učinkovita udaha.

Ako postoji mogućnost, potrebno je primijeniti džepnu masku ili samošireći balon s maskom.

Ako se prsni koš ne odiže, znači da zrak nije ušao u pluća, što je najčešće zbog nedovoljnog zabacivanja glave unatrag (dišni su putevi ostali zatvoreni). Zrak u tom slučaju umjesto u pluća ulazi u želudac, što može izazvati povraćanje, a povraćani sadržaj može ući u pluća.

Slika 10-2. Umjetno disanje pomoćumaske sa samoširećim balonom

Zadatak: Potrebno je uvježbati: - postupak procjene disanja - postupak umjetnog disanja usta na usta i usta na nos.

Vanjska masaža srca Zastoj rada srca, što procjenjujemo praćenjem pulsa, uvijek je praćen i gubitkom svijesti, ali gubitak svijesti nije uvijek praćen zastojem rada srca. Vrlo brzo nakon zastoja rada srca koža postaje plavičasta. Postupak izvođenja masaže srca temelji se na ritmičkim pritiscima dlanom na prsnu kost kako bi se pritiskom srca između prsne kosti i kralježnice potaknula njegova funkcija pumpe. Zbog Prva pomoć

125

pritiska povećava se tlak krvi u srčanim šupljinama i krv se prirodnim putem istisne u krvne žile. Kad pritisak popusti, sternum se poput opruge vraća u prvobitni položaj, srce se širi. Tlak u srčanim šupljinama pada i uvlači u sebe krv iz krve žile. Masaža srca je uspješna ako se pod prstima osjeti puls vratne arterije.

Postupak izvođenja vanjske masaže srca Kleknuti sa strane pacijenta u razini prsnog koša.

Postaviti korijen dlana jedne ruke na sredinu prsnog koša. Staviti korijen dlana druge ruke povrh prve.

Postaviti se okomito iznad prsnog koša pacijenta i s rukama ispruženim u laktu utisniti prsnu kost 5 cm. Nakon pritiska slijedi otpuštanje pritiska. Pritiske ponavljati brzinom od oko 100 puta u minuti.

Vrijeme trajanja pritiska i otpuštanje mora biti jednako.

Slika 10-3. Postupak masaže srca

Zadatak: Potrebno je uvježbati: - postupak masaže srca - postupak osnovnog održavanja života 126

Osnove zdravstvene struke

Primjena orofaringealnog tubusa, maske sa samoširećim balonom i kisika Maska za oživljavanje (džepna maska) je pomagalo koje omogućuje učinkovito upuhivanje zraka u pluća unesrećenika, a moguće ju je priključiti i na izvor kisika.

Rub šireg dijela maske postavlja se između brade i donje usne unesrećenika. Pritiskom prema bradi, otvaraju se usta, a zabacivanjem glave, otvaraju se dišni putevi. Prstima obiju ruku pridržava se donja čeljust, a oba palaca pritišću masku na lice. Kroz usne se upuhuje zrak. Tijekom upuhivanje treba promatrati širi li se prsni koš.

Slika 10-4. Džepna maska za oživljavanje

Orofaringealni tubus se sastoji od čvrste plastike. Prije postavljanja potrebno je odrediti odgovarajuću veličinu. Veličina tubusa mora odgovarati dužini između kuta donje čeljusti i razine bolesnikovih sjekutića ili dužini između kuta usana i ušne resice. Pravilno postavljen, otvara dišni put i čini ga prohodnim. Postavlja

Slika 10-5. Orofaringelani tubus Prva pomoć

127

se samo ako je osoba u nesvijesti i nema održane zaštitne reflekse. Treba izabrati odgovarajuću veličinu tubusa. Postavlja se tako da se zabaci glava unesrećene osobe, otvaraju se usta, vrh tubusa se uvodi preko nepca do nazofarinksa gdje se okreće za 180° i lagano potisne. Treba potisnuti donji dio jezika špahtlom ili pritiskom prsta, a zatim uvesti tubus.

Maska sa samoširećim balonom je balon s maskom i jednosmjernim ventilom koja propušta zrak samo u jednom smjeru. Unesrećenik dobiva zrak direktno iz atmosfere. Na njega je moguće priključiti i kisik, a isto se tako može spojiti na druga pomagala za zbrinjavanje dišnog puta (laringealna maska, i-gel ili endotrahealni tubus).

Slika 10-6. Maska sa samoširećim balonom

Aparat za kisik sastoji se od boce za kisik s ventilom za protok i ovlaživačem, maske za bolesnika i kolica. Korištenje maske za kisik s jednosmjernom ventilom omogućuje pacijentu davanje visoke koncentracije kisika.

Slika 10-7. Boca za kisik 128

Osnove zdravstvene struke

Prva pomoć pri gušenju – strano tijelo u dišnim putevima Pod pojmom mehaničkoga gušenja razumijeva se gušenje osoba koje su sposobne disati, ali im zrak zbog neke smetnje u dišnim putevima ne može dospjeti u pluća. Ulazak zraka može sprječavati mlohav jezik kad je osoba bez svijesti, otečeni jezik, ali i tekućina, strani predmeti, a osobito povraćen sadržaj iz želudca u grkljanu te ozljede i opekline.

Znakovi gušenja Već djelomična začepljenost dišnih puteva izaziva jaku uznemirenost, strah i osjećaj nedostatka zraka, tzv. „glad za zrakom“. Želja za pojačanim disanjem redovito je praćena naporom i naprezanjem mišića za disanje; disanje je često i nepravilno, uz naprezanje mišića vrata i ramena te uvlačenjem međurebrenih prostora.

Potpuni prekid prolaza zraka prate grčeviti pokreti disanja, nema strujanja zraka, koža brzo postaje cijanotična (opisuje se „plava poput šljive“), zjenice se prošire, oči izbulje, krvne žile na vratu nabreknu. Ubrzo se gubi svijest, grči se čitavo tijelo i disanje prestaje. Nakon prestanka disanja srce počinje kucati sve slabije i nakon 6-8 minuta prestaje raditi, što daje dovoljno vremena za hitnu intervenciju.

Gušenje u besvjesnom stanju Nagli gubitak svijesti najčešće je posljedica ozljede glave, premda i brojni drugi uzroci mogu izazvati takovo stanje (udar struje, utapanje, smrzavanje, iskrvarenje, razni bolesti). Unesrećeni u besvjesnom stanju je uvijek u opasnosti od gušenja dok leži na leđima zbog toga što svi mišići omlohave pa tako i meko nepce i jezik koji padne unatrag pa njegov korijen pritisne stražnji zid ždrijela i zatvori ulaz u dušnik. Zbog nedostatka obrambenih reakcija (refleksi) gutanja i kašljanja, tekućina koja se sakuplja u usnoj šupljini (krv, slina, povraćeni sadržaj) ulaze u dušnik pa i pluća.

Prva pomoć se sastoji u žurnom čišćenju usne šupljine od bilo kojeg sadržaja te postavljanja unesrećene osobe u bočni položaj. Ako se sumnja na prijelom kralježnice, treba ga postaviti potrbuške. Ako vrsta ozljede ili ograničeni prostor onemogućuje da se stavi u bočni položaj, dovoljno je zabacivanje glave unatrag i podizanje donje čeljusti.

Gušenje zbog suženih dišnih puteva Gušenje nastaje zbog otežanog prolaza zraka uzrokovanog suženjem dišnih puteva zbog podlijeva krvi pod sluznicu tih puteva. Oni se sužavaju zbog opekline udisanjem vrućeg zraka pri požaru, zbog ranjavanja grkljana ili dušnika, ali i zbog tupog udara u grkljan prijelomom hrskavice ili bez prijeloma. Kod takvih osoba dolazi do promuklosti ili prestanka govora, uporno kašlju, nemirni su i dišu jako čujno, poput šištanja. Katkad krvare, a kod opekline su vidljive spaljene dlačice u blizini nosa i usta i čađavo lice. Takve osobe treba brzo transportirati Prva pomoć

129

Gušenje utapanjem Život osobe koja se utapa neposredno je ugrožen gušenjem izazvanim zatvaranjem dišnih puteva vodom. Gutanjem velikih količina vode istodobno se refleksno stisnu glasnice, čime se zatvara ulaz u dušnik. Navrijeme spašena osoba najčešće neće imati vode u plućima. Takvih utopljenika sa „suhim plućima“ ima oko 40 %. Ako se utopljenik ne spasi odmah, manjak kisika u krvi uzrokuje gubitak svijesti, obrambene refleksne reakcije popuste i voda ulazi u pluća“ – „utopljenik s mokrim plućima“.

Prva pomoć se sastoji u brzom i opreznom izvlačenju utopljenika iz vode, vodeći računa o osobnoj sigurnosti. Ako je utopljenik bez svijesti i ne diše, treba čim prije započeti s umjetnim disanjem. Čim se utopljenik izvuče na obalu, treba ga polegnuti na leđa i nastaviti s umjetnim disanjem. Treba provjeriti usnu šupljinu i iz nje očistiti postojeći sadržaj. Oživljavanje utopljenika može trajati vrlo dugo pa treba biti uporan i ustrajan.

Ako se osoba utopila nakon skoka na glavu, treba pogledati je li ozlijeđena glava i vrat, a ako je ozlijeđena vratna kralježnica, treba je imobilizirati.

Veći dio progutane vode iz želudca se spontano odstrani pritiskom u području želudca (prostor između pupka i donjega ruba lijevih rebara) nakon što je utopljenik postavljen u bočni položaj, odnosno polegnut na leđa.

Zadatak: Potrebno je uvježbati: - prvu pomoć pri gušenju - Heimlichov hvat.

Prva pomoć pri krvarenju Krv se normalno nalazi u zatvorenom sustavu kojega čine srce i krvne žile (arterije, vene i kapilare). Svaki izlazak krvi izvan krvnih žila nazivamo krvarenjem, a nastaje na mjestu gdje su žile oštećene. Svaki veći gubitak krvi neposredno ugrožava život. Zbog toga zaustavljanje krvarenja odmah nakon ozljede, na licu mjesta, jedan je od osnovnih zadataka prve pomoći.

Najčešći uzrok krvarenja jest ozljeda stijenke krvne žile djelovanjem neke mehaničke sile koja dovodi do ranjavanja (strijelna rana, ubodna rana, posjekotina).

Krvarenje može biti izazvano i oštećenjem stijenke krvne žile zbog bolesti (npr. krvarenje iz pluća zbog tuberkuloze, raka, ulkus na želudcu).

Prva pomoć

131

Slika 10-9. Digitalna kompresija

Pritisak se izvodi jagodicom prstiju na arterije. Pritišće se između rane i srca. Na udovima je to uvijek iznad rane, a na vratu i glavi ispod rane. Kada se krvarenje zaustavlja pritiskom na vratnu arteriju, nikad se ne smije pritiskati istodobno s obje strane, jer će zbog obustave krvotoka za nekoliko minuta doći do gubitka svijesti, a zatim smrti.

Stavljanje poveske – ako se prethodnim metodama ne uspije zaustaviti krvarenje, a ozljeda se nalazi niže od lakta ili koljena, ili se radi o amputaciji ekstremiteta, ili je ekstremitet tako oštećen da se može očekivati njegova amputacija, posljednja je mogućnost stavljanje poveske. Prilikom stavljanja poveske važno je zabilježiti točno vrijeme stavljanja.

Zadatak: Potrebno je uvježbati: - postupak zaustavljanja krvarenja - postavljanje ozlijeđene osobe u autotransfuzijski položaj - postupak kod epistakse.

Simptomi, znakovi i prva pomoć pri šoku Šok je opći poremećaj cijelog organizma koji nastaje zbog gubitka krvi i tekućine (hipovolemijski šok), kod teških ozljeda (traumatski šok), kod nekih teških bolesti kao npr. srčani udar (kardijalni šok), upalnih bakterijskih ili virusnih bolesti (septički šok), alergijskih reakcija na lijekove i ubod insekata (anafilaktički šok), a temeljni patofiziološki proces je smanjena opskrbljenost organa krvlju.

134

Osnove zdravstvene struke

Kod šoka organizam kao cjelina reagira teškim i za život opasnim stanjem poremećene cirkulacije krvi. Kao uzrok nastanka šoka može biti veliki gubitak krvi ili tjelesne tekućine (velike opekline) ili zbog velike boli (prijelom kosti). Šok se prepoznaje po tome što osoba postaje blijeda, koža orošena ljepljivim znojem, usne i prsti cijanotični, puls ubrzan, slab i jedva se pipa, disanje ubrzano i površno, iako je pri svijesti, osoba je nezainteresirana za svoje stanje i zbivanje oko sebe, ne zapomaže i ne zahtijeva pomoć, odsutno gleda u daljinu.

Kod takve osobe prvo treba otkloniti uzrok šoka: zaustaviti krvarenje, imobilizirati prelomljene dijelove tijela, zbrinuti traumu, nadoknaditi izgubljenu tekućinu. Pacijenta je potrebno postaviti u vodoravan položaj s licem prema gore i s lagano podignutim nogama. Ako je hladno, treba je pokriti dekama, a u toplim ljetnim mjesecima rashladiti. Osobu u šoku je potrebno hitno transportirati u najbližu zdravstvenu ustanovu.

Rane i prva pomoć pri ranjavanju Rane su ozljede uzrokovane mehaničkom silom, tupim i oštrim oruđem i oružjem, vatrenim oružjem i gnječenjem. Kod rane je prvenstveno oštećena koža (površinska rana), no mogu biti oštećeni i oni dijelovi tijela koji se nalaze ispod kože kao što su mišići, krvne žile, živci, kosti (duboke rane).

Prema vanjskom izgledu i načinu nastanka, rane dijelimo na: ogrebotine, posjekotine, razderotine, ubodne, ugrizne, strijelne rane itd.

Uz rane su vezane tri opasnosti: krvarenje, infekcija i šok. Krvarenja nastaju ozljedom krvnih žila, a infekcija ulaskom klica u ranu koje izazivaju gnojenje. Šok može biti posljedica težeg ranjavanja, osobito ako je praćeno obilnijim krvarenjem i jakom boli. Treba zaustaviti krvarenje i na ranu staviti sterilnu gazu ili jastučić prvog zavoja i previjati zavojem ili trokutastom maramom kako bi spriječilo ulazak mikroorganizama u ranu. Kod manjih površinskih rana može se staviti samoljepljiva traka (flaster). Veće rane na udovima zahtijevaju imobilizaciju ozlijeđenih dijelova tijela.

Rana se ne smije dirati prstima. Ne smije se ispirati nikakvim tekućinama (alkohol). Iz nje se ne smiju vaditi predmeti koji su ušli duboko u tkivo. Na ranu se ne smiju stavljati nikakvi prašci, masti ili narodni lijekovi.

Najopasnije rane su prodorne (penetrantne) rane koji otvaraju tjelesnu šupljinu i ozljede unutrašnjih organa. Prodorna rana prsnog koša izaziva poremećaj disanja zbog prodora zraka kroz ranu, koji komprimira pluća pa zato osim gaze treba staviti plastičnu foliju i previjati ranu.

Prodorna rana trbuha otvara trbušnu šupljinu, što omogućuje ulaz mikroorganizama u trbuh, ali i izlaz crijeva kroz ranu i njihovu infekciju. U takvu slučaju ne smiju se crijeva gurati kroz ranu natrag, nego samo pokriti trbušnim zavojem.

Prva pomoć

135

Zadatak: Potrebno je uvježbati: - postupak previjanja rane.

Prijelomi kostiju i ozljede zglobova Prijelomi kostiju mogu biti zatvoreni (kada je kost napuknuta ili slomljena) i otvoreni (postoji i rana na mjestu prijeloma).

Nesigurni znakovi prijeloma su bol, oteklina i modrilo kože, dok su izobličenje (deformacija) i nemogućnost pokreta sigurni znakovi. Otvoreni se prijelomi prepoznaju po tome što postoji rana iz koje katkad vire slomljeni ulomci kosti.

Ozljede zglobova mogu biti lakše (uganuća) i teže (iščašenja). Kod iščašenja, zglob je izobličen, nepokretan i jako bolan. Zglobna glavica je izvan svoga normalnog ležaja i samo je stručna osoba može vratiti natrag.

Slika 10-10. Imobilizacija kod prijeloma kosti

Prva pomoć kod prijeloma i imobilizacija Prva pomoć pri prijelomu i ozljedi zgloba je imobilizacija, odnosno postavljenje ozlijeđenoga dijela tijela u nepokretan položaj.

Ako se radi o otvorenom prijelomu, na ranu treba staviti sterilnu gazu i previti je zavojem. Prilikom imobilizacije treba prihvatiti slomljeni dio tijela za dva susjed136

Osnove zdravstvene struke

na zgloba i lagano povlačiti u suprotnim smjerovima, a ispod mjesta prijeloma postaviti ruku. Postupak se prekida ako se osjeti otpor. Sredstvo za imobilizaciju mora obuhvatiti dva susjedna zgloba. Uvijek se imobilizira u prirodnom položaju, u kojemu su mišići i tetive najopušteniji. Prirodni položaj odgovara sredini između maksimalnog savijanja i opružanja. Uvijek treba imobilizirati preko odjeće. Vrhovi prstiju moraju biti slobodni jer se po boji kože, osobito jagodica prstiju, može utvrditi je li zavoj previše stegnut. Imobilizirani udovi se stavljaju u povišeni položaj da bi se spriječilo oticanje. Za imobilizaciju se rabe udlage, a ako ih nemamo, mogu se upotrijebiti i priručna sredstva: trokutasta marama, prometni trokut, daske, novine, kišobran i sl. Ako je sredstvo imobilizacije tvrdo, treba ga obložiti komadom tkanine ili zavojem.

Iščašeni zglob treba imobilizirati u zatečenom položaju , a pri uganuću samo čvrsto poviti.

Pri svim većim ozljedama pokretnih dijelova tijela imobilizacija je uvjet za prijenos ili prijevoz ozlijeđenoga. Postupak imobilizacije je uglavnom bolan i neugodan. Potrebno je ozlijeđenoj osobi to reći i napomenuti kako će po završetku bol biti umanjena.

Prijelom ključne kosti je vrlo česta ozljeda u prometnim nesrećama. Na nju ukazuje spušteno rame na ozlijeđenoj strani uz bol u ramenu prilikom pokreta nadlaktice. Postoji i izbočenje u predjelu prijeloma, kao i često modra boja kože.

Prva pomoć: osoba mora povući oba ramena unatrag. Trokutastom se maramom imobilizira kost u obliku osmice. Treba kontrolirati puls obiju ruku.

Slika 10-11. Imobilizacija kod prijeloma ključne kosti

Prva pomoć

137

Prijelom kralježnice i zdjelice – simptomi i prva pomoć Prijelom kralježnice se smatra jednom od najozbiljnijih ozljeda s obzirom na to da zbog mogućeg oštećenja kralježnične moždine može imati kao posljedicu trajni invaliditet – posebice ako se ne prepozna i ako se s ozlijeđenom osobom ne postupa pravilno.

Na ozljedu kralježnice treba posumnjati kod svih ozljeda glave, ozljeda praćenih gubitkom svijesti, višestrukih ozljeda i kod bolova u predjelu kralježnice.

Ozlijeđenog, ako je pri svijesti, treba pitati osjeća li dodir na rukama i nogama, može li micati nožnim prstima ili prstima ruke, može li podići nogu ili ruku.

Ozlijeđeni osjeća bol na mjestu prijeloma. Kralježnica je na tom mjestu otečena i deformirana.

Već pri sumnji na ozljedu vratne kralježnice treba staviti ovratnik (tvornički ili improvizirani). Ozlijeđenog treba imobilizirati na imobilizacijskoj dasci (ili improvizirati npr. vratima) i transportirati do zdravstvene ustanove u odgovarajućem vozilu. Pri postavljanju na dasku treba sudjelovati više osoba, a pomicanje mora biti svedeno na minimum.

Slika 10-12. Postavljanje ovratnika pri sumnji na ozljedu vratne kralježnice

Slika 10-13. Postavljanje na dasku pri sumnji na ozljedu kralježnice 138

Osnove zdravstvene struke

Kod prijeloma zdjeličnih kostiju ozlijeđeni ne može stati na noge niti ih može podignuti. Ozljede mokraćnog mjehura i debelog crijeva su čest pratitelj takvih prijeloma. Prijelom prate jaki bolovi u slabinama, kukovima i križima, a katkad se na tim mjestima mogu vidjeti krvni podljev i otekline.

Ozlijeđenog treba postaviti na dasku u ležećem položaju na leđima s podignutim i savijenim nogama u koljenima i imobilizirati.

Zadatak: Potrebno je uvježbati: - postupak imobilizacije dugih kostiju - postupak imobilizacije vratne kralježnice - postupak imobilizacije kralježnice.

Trovanje i prva pomoć kod trovanja Otrovi su kemijska sredstva koja često uzrokuju poremećaj fizioloških funkcija organizma i oštećuju tkivo. Jačina otrovanja ovisi o količini otrova i o načinu ulaska otrova u organizam. Neki su otrovi štetni jedino ako u tijelo uđu preko kože, drugi samo ako ih se proguta, a neki isključivo onda ako ih se udahne. Svaki otrov ima specifično djelovanje kojim remeti složene životne procese koji se zbivaju u stanicama tkiva i organa.

Znakovi trovanja su različiti i ovise o vrsti i količini otrova. Simptomi i znakovi mogu biti u području dišnog sustava (otežano disanje, kašalj, stezanje u prsima), krvotoka (pad tlaka, ubrzan ili usporen rad srca, žutilo zbog raspada eritrocita), probavnog sustava (mučnina, povraćanje, proljev), živčanog sustava (grčevi, uzetost, pospanost, nemir, gubitak svijesti) itd.

Prva pomoć – pri otrovanju vrijedi načelo da se uneseni otrov odstranjuje istim putem kojim je ušao: pojačanim ili umjetnim disanjem ako je ušao kroz dišne organe, a povraćanjem ako je ušao kroz probavne organe. Povraćanje se izazove nadraživanjem mekog nepca i stražnje stijenke ždrijela prstom. Nakon toga otrovanoj osobi treba dati tople vode jer se naizmjeničnim povraćanjem i pijenjem vode ispire želudac. Naravno, postoje i iznimke, tako pri gutanju kiselina, lužina i soli teških metala ne smije se izazivati povraćanje jer je stijenka želudca oštećena. Neutralizacija tih kemikalija izvodi se davanjem mlijeka. Nakon povraćanja korisno je dati razrijeđeni medicinski ugljen jer on veže veliki broj otrovnih tvari (ne smije se davati jedino kod otrovanja kiselinama i lužinama).

Kod trovanja antifrizom (etilenglikol) daje se decilitar žestokog alkohola (vinjak, konjak, rakija) jer sadržava etilni alkohol koji djeluje kao protuotrov.

Prva pomoć

139

sti. Mjera prve pomoći jest ohladiti tijelo polijevanjem vodom, osobito tjemena.

Na područje glave mogu se staviti hladni oblozi.

Opekline su otvorene ozljede uzrokovane visokom temperaturom koja djeluje na tijelo: vatrom, vrelom tekućinom, vrućim plinovima ili užarenim predmetima. Opasnost od opekline ovisi o veličini opečene površine, o stupnju opekline i o dobi opečenoga. Djeca i starije osobe najteže podnose opekline. Kod opekline postoji opasnost od infekcije i od razvitka šoka uzrokovanoga gubitkom tekućina kroz opečenu kožu i pojave bolova.

Prvi stupanj opeklina – koža je crvena, pojavljuje se osjećaj svrbeži i pečenja.

Drugi stupanj opeklina – pojavljuju se mjehuri na koži (bule) ispunjeni prozirnom tekućinom.

Treći stupanj opeklina – osim kože zahvaćeno je i potkožno tkivo. Četvrti stupanj opeklina – opečeni dio tijela pougljeni.

9

9

2x9 9

2x9 9

9

9

9

9

1 9 2x9

2x9

2x9

2x9

2x9

9

9

2x9

1 2x9 2x9

C

Slika 10-14. Površina opečene kože u odraslih određuje se zbrajanjem okvirne površine pojedinog dijela tijela (tzv. pravilo devetke)

Prva pomoć: opečeni dio treba odmah ohladiti tekućom vodom 10 – 20 minuta.

Veće opekline treba hladiti tuširanjem i brzo skinuti sve predmete koji okružuju opečeno mjesto (prsten, sat, narukvica). Odjeća se može skinuti paranjem, ali nikako se ne smije skidati dio koji je prilijepljen uz kožu. Mjehuri se ne smiju bušiti, a na opečena mjesta se ne smiju stavljati nikakve tekućine niti masti.

Opečene dijelove tijela treba sterilno poviti, poticati opečenu osobu da pije što više tekućine, imobilizirati eventualne prijelome i osobu transportirati u zdravstvenu ustanovu.

142

Osnove zdravstvene struke

2x9 2x9

9

Literatura 1. Abou Aldan, D. Metodika zdravstvene njege. Medicinska naklada: Zagreb, 2019.

2. Abou Aldan, Y. Mikrobiologija-imunologija-epidemiologija (skripta za drugi razred srednje medicinske škole). Pregrada, vlastito izdanje, 2005.

3. Abou Aldan, Y. Infektologija (skripta za treći razred srednje medicinske škole).

Pregrada, vlastito izdanje, 2005.

4. Abou Aldan Y. Farmakologija (skripta za treći razred srednje medicinske škole).

Pregrada, vlastito izdanje, 2005.

5. Babuš V., Kulčar Ž., Čapeta R. Epidemiologija. Medicinski fakultet: Zagreb, 1987.

6. Babuš, V. Epidemiološke metode. Medicinska naklada: Zagreb, 2000.

7. Črnjar, M., Črnjar, K. Menadžment održivog razvoja. Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu: Rijeka, 2009.

8. Dovijanić P. i sur. Higijena s epidemiologijom i socijalnom medicinom. Medicinska knjiga: Beograd- Zagreb, 1990.

9. Etički kodeksi: Kodeks medicinske etike i deontologije. Hrvatska liječnička komora. Narodne novine 55/08 i 139/15; Kodeks etike i deontologije djelatnosti sanitarnog inženjerstva, zdravstvene radiološke-tehnološke djelatnosti, djelatnosti radne terapije i medicinsko-laboratorijske djelatnosti. Hrvatska komora zdravstvenih radnika, 2010.; Etički kodeks, Hrvatsko društvo farmaceutskih tehničara.

10. Europski centar za praćenje droga i ovisnosti o drogama: Europsko izvješće o drogama – 2019., Ured za publikacije Europske unije, Luksemburg, 2019.

11. Gruden Z. Psihoterapijska pedagogija. Medicinska naklada: Zagreb, 1994.

12. Gvožđak, M., Tomljanović, B. Temeljni hitni medicinski postupci. HKMS; Hrvatski zavod za hitnu medicinu: Zagreb, 2011.

13. Jakšić, Ž, Kovačić, L. i sur. Socijalna medicina. Medicinska naklada: Zagreb, 2000.

14. Grupa autora: Trebamo li brinuti? Priručnik o adolescentima za roditelje i stručnjake. Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba: Zagreb, 2010.

15. Kratohvil M., Bičanić V., Peljušić V. Pružanje prve pomoći osobama ozlijeđenima u prometnoj nesreći. Hrvatski autoklub: Zagreb, 2009.

16. Kvarantan M. Uputa za oživljavanje. Genericon pharma: Zagreb, 2005.

17. Kuzman I., Schonwald S. Infektologija za medicinske škole. Medicinska naklada: Zagreb, 2000.

18. Luković G., Ivanković D., Vuletić S. Medicinska statistika. Škola narodnog zdravlja „Andrija Štampar“: Zagreb, 1984.

Literatura

145

19. Mardešić, D. i sur. Pedijatrija. Školska knjiga: Zagreb, 2016.

20. Nikolić, S. Zaštita duševnog zdravlja mladih. Medicinska naklada: Zagreb, 1993.

21. Ropac D., Puntarić, D. i sur. Epidemiologija zaraznih bolesti. Medicinska naklada: Zagreb, 2010.

22. Ropac D. Javno zdravstvo. Visoka tehnička škola: Bjelovar, 2011.

23. Reškovac T. Bioetika. Profil: Zagreb, 2009.

24. Sedić, B. Zdravstvena njega psihijatrijskih bolesnika. Zdravstveno veleučilište: Zagreb, 2006.

25. Šikić, S., Krivohlavek, A. Zdravstvena ekologija – zaštita okoliša i zdravstvena ekologija/www.zdravlje za sve.hr 26. Šogorić, S. Zdravlje u zajednici i zašto mu se javno zdravstvo iznova vraća.

Zdravlje u zajednici Vol 1 (3), 2005.

27. Udovičić, B. Edukacija i zaštita okoliša. Tehničke znanosti, vol 15 (513), 2012.

28. Vnuk V., Bošan- Kilibarda I. Prva pomoć – priručnik. Hrvatski crveni križ: Zagreb, 2002.

29. Volner Z. Opća medicinska mikrobiologija s epidemiologijom i imunologijom. Školska knjiga: Zagreb, 2003.

30. Vorko-Jović, A., Strnad, M. i Rudan, I. Epidemiologija kroničnih nezaraznih bolesti. Medicinska naklada: Zagreb, 2010.

31. Zakon o zdravstvenoj zaštiti. Narodne novine 100/18 i 125/19 32. Živković R. Klinička farmakologija. Zagreb: Medicinska naklada, 2000.

146

Osnove zdravstvene struke

Pojmovnik acelularan – bestaničan. Acelularni organizmi: bestanični organizmi AIDS ili sida – sindrom stečene imunodeficijencije koji počinje ulaskom virusa humane imunodeficijencije (HIV) u krvni optjecaj, nakon čega slijedi višegodišnje postupno slabljenje imunosnog sustava, što rezultira nizom infekcija i smrću zbog komplikacija i tumora anemija – smanjenje broja eritrocita ili količine hemoglobina u krvi. Nastaje zbog gubitka krvi krvarenjem, poremećaja u stvaranje hemoglobina i eritrocita ili povećanog raspadanja eritrocita antibiogram – rezultat istraživanja osjetljivosti izoliranog i identificiranog mikroorganizma na određene antimikrobne lijekove antibiotici – tvari prirodnog podrijetla (bakterije, gljive), dobivane sintetički ili polusintetički, koje se primjenjuju u liječenju zaraznih bolesti. Oni ubijaju ili sprječavaju rast i razmnožavanje mikroorganizama

antitijela – glikoproteini koje stvaraju završni oblici limfocita B, tj. plazmastanice, nakon doticaja imunosnog sustava s antigenima antraks – bedrenica, crni prišt, akutna zarazna bolest mnogih životinja koja se prenosi na čovjeka, uzrokovana je bacilom antraksa i manifestira se kao kožni oblik, rjeđe kao plućni ili crijevni oblik apatogeni mikroorganizmi – ili avirulentni mikroorganizmi su mikroorganizmi koji nemaju sposobnost uzrokovanja bolesti apneja – privremeni prestanak disanja asepsa – stanje bez prisutnosti mikroorganizama na živom tkivu. Načelo rada, odnosno postupci kojima se onemogućuje unošenje mikroorganizma u makroorganizam i na taj način sprječava mogućnost infekcija. Preduvjet za aspesu je antisepsa i sterilizacijski postupak arthropoda – koljeno člankonožaca koji mogu izazvati bolest kod ljudi ili biti nositelji i prenositelji zaraze

antigeni – složene organske molekule (bjelančevina) koje same ili u spoju s drugim tvarima prepoznaju limfociti i antitijela. Neki dijelovi bakterijske stanice imaju svojstvo antigena

atenuirani mikroorganizmi – mikroorganizmi oslabljene virulencije (sposobnosti uzrokovanja bolesti) koji su zadržali imunogena svojstva (potiču stvaranje antitijela)

antisepsa – skup postupaka koji se provode na živom tkivu, ranama i predmetima radi sprječavanja razvoja infekcije ili ograničenja i liječenja već postojeće infekcije. Kemijsko sredstvo koje sprječava razvoj mikroorganizama naziva se antiseptik

bjesnoća – akutna virusna bolest središnjega živčanog sustava sisavaca s kojih se slinom prenosi na ljude prilikom ugriza bojenje po Gramu – najvažnije bojenje u bakteriologiji na osnovi kojega Pojmovnik

147

su bakterije podijeljene na gram-negativne (koje se oboje crveno) i gram-pozitivne (koje se oboje plavoljubičasto) bolest – nedostatak zdravlja, poremećaj s određenim uzrokom koji se očituje prepoznatljivim simptomima i znakovima

bradipneja – usporena frekvencija disanja ispod granica normale, koja je 12-20/min

difterija – akutna, bakterijska zarazna bolest karakterizirana lokalnim upalnim promjenama na mjestu infekcije (angina) i toksičnim oštećenjima udaljenih organa. Prenosi se kapljičnim putem i izravnim ili posrednim kontaktom preko predmeta

bruceloza – zarazna bolest uzrokovana različitim vrstama brucela koja se prenosi na čovjeka sa životinje (goveda, svinje, koze) i ima akutni ili septikemični stadij s općim simptomima, odnosno kronični stadij koji traje mjesecima s visokom temperaturom i lokalnim simptomima sa strane različitih organa i tkiva

dijagnoza – određivanje i kategoriziranje ispitivanja bolesti, razlikujući jednu bolest od druge. Najčešći kriteriji za postavljanje dijagnoze su anamneza (prikupljanje podataka), inspekcija, palpacija, perkusija i auskultacija, te razni dijagnostički postupci (laboratorijske, instrumentalne, endoskopske i druge pretrage)

cijanoza – plavičasto obojenje kože kao posljedica nedovoljne količine kisika u krvi

ehinokokoza – bolest uzrokovana ehinokokom (trakavicom). Čovjek se zarazi od psa ako proguta jajašca trakavice koja se nalaze na krznu. Pas se zarazi ako pojede organe zaklane stoke koji sadržavaju „vodene mjehure“, odnosno ciste u kojoj se nalazi ehinokok.

Ehinokok se kod čovjeka u 60 % slučajeva razvija u jetri, 16 % u plućima, a 15 % u trbušnoj šupljini

bradikardija – usporena frekvencija srčanog rada ispod granica normale, koja je 60-80/min

depresija – psihičko stanje karakterizirano žalosnim, depresivnim idejama.

Prisutno je opće kočenje uz sporost mišljenja, a misli su pune krivnje, osiromašenja i samooptuživanja deratizacija – postupak uništavanja štakora, miševa i drugih glodavaca primjenom raticida ili rodenticida dezinfekcija – postupak kojim se uništavaju, inaktiviraju ili uklanjaju vegetativni oblici mikroorganizama, ali ne obvezno i bakterijske spore. Provodi se na tijelu, u vodi, na namirnicama, predmetima i u prostorijama. Može biti mehanička (pranjem i čišćenjem), fizikalna (izlaganjem toplini) i kemijska (primjenom kemijskih dezinficijensa) 148

dezinsekcija – postupak uništavanja insekata, paučnjaka i stonoga, primjenom mehaničkih postupaka (četkanje, isprašivanje, metenje i sl.), fizikalnih postupaka (vrući zrak, para, kipuća voda i sl.) te primjenom kemijskih spojeva, tj. insekticida

Osnove zdravstvene struke

endemska nefropatija – upalna je bolest bubrega nepoznata uzroka. Jedino endemsko žarište u Hrvatskoj su 14 sela u zapadnom dijelu Brodsko-posavske županije endoskopija – instrumentalna dijagnostička metoda kojom se pomoću savitljivog aparata kamerom ulazi u pojedine šuplje organe (npr. gastroskopija – endoskopski pregled želudca

Kazalo pojmova A acelularan, 115 adolescencija, 85 AIDS/SIDA, 61,96,98 analitička epidemiologija, 59 anamneza, 103 anemija, 101 antenatalna skrb, 46 antibiogram, 105 antibiotik, 7,96,98,105,106 antifriz, 139 antigen, 112 antimikrobna terapija, 105 antipireza, 106 antisepsa, 21,107 antitijela, 61,95,103,104,112 antivirusni lijekovi, 106 antraks, 61,112 apatogeni mikroorganizmi, 61 apstinencijska kriza, 89 asepsa, 61 arthropodi/člankonošci, 61,63 atenuirani mikroorganizmi, 112 auskultacija, 103 autotransfuzija, 133,144

B bakterija, 7,98 balneoterapija, 51 bioetika, 28-29 bjesnoća, 21,99

bočni položaj, 120-121 bojenje po Gramu, 98 bolest, 2,5 bolnica, 43-44 bolnička (hospitalna, nozokomijalna) infekcija, 97 bruceloza, 96

C cijanoza, 120 ciklička zarazna bolest, 96 CRP, 101

D delinkvencija, 88 delirum tremens, 89 demografska statistika, 68 deontologija, 26-27,32 depresija, 11,56 deratizacija, 63 deskriptivna epidemiologija, 59 dezinfekcija, 21,63,107 dezinsekcija, 63 difterija, 61,112,114,116 digitalna kompresija, 133 dijagnoza, 11,12,99,103 dispozicija, 7,61,95 divorcijalitet, 71 dojenče, 48 dom zdravlja, 43 Kazalo pojmova

155

E ehinokokoza, 98 ekosustav, 77,79 eksperimentalna epidemiologija, 59 elektroforeza serumskih proteina, 101 eliminacija, 62 endemija, 59,96 endemska nefropatija, 62 endoskopija, 103 enteralno, 105 enzimi, 80 epidemija, 19,59,96, epidemiologija, 57,59 epistaksa, 132 eradikacija, 62,112, eutanazija, 28

F fagocitoza, 101 faktori (čimbenici) rizika, 64,94 fertilitet, 70 fiziološka flora, 97,98 fungi, 7,98

G genetički inženjering, 28,55,113 genetički modificirani organizmi, 80 guša, 55 gušenje, 129

H haemophilus influenzae, 113 halucinogeni, 90 Heimlichov hvat, 130

156

Osnove zdravstvene struke

hemokultura, 104 hepatitis B, 7,61,96,99,106,113-116 herpes febrilis, 101 hidrična epidemija, 61 higijena, 17,54 hipertenzija, 64,94,132 hipotenzija, 101 hospicij, 28,38-41,50

I imobilizacija, 136-137 imunizacija, 112 imunost, 7,63,95,97,99,113,117 incidencija, 71 indeks tjelesne mase, 9 infekcija, 95,97 infektivna doza, 95 infestacija, 95 inkubacija, 60,98 inspekcija, 103 invazija, 95 iskrvarenje, 133

K kalendar cijepljenje, 115-116 kanabis, 90 kancerogeno (karcinogeno), 80 karantena, 19,63 kemoprofilaksa, 63 kliconoša, 60,63,114 klinika, 41-44 klinička bolnica, 44 klinički bolnički centar (KBC), 44 kloniranje, 22,28 kokain, 90 kolera, 21,63,100

Damjan Abou Aldan, Youssef Abou Aldan / OSNOVE ZDRAVSTVENE STRUKE udžbenik za prvi razred zdravstvenih škola

Izdavač MEDICINSKA NAKLADA ZAGREB, Cankarova 13 Za izdavača MARIJA ELJUGA Urednica ANĐA RAIČ, prof.

Lektura

Korektura Aleksandra Mišak, dr. med.

Grafička obrada MAJA MRAVEC Naslovnicu oblikovao Marijan Zafron Tisak Medicinska naklada, Zagreb

ISBN

9 7 8 - 9 5 3 -1 7 6 - 9 8 1 - 5