Izvori br 32

ÄŒasopis za duhovni Ĺživot tajnistvo@epc.hr 32 | 2013

www.epc.hr

10 kn

Prigrli radost Krasna crkva Samospoznaja

UREDNICA | Marija Koprivnjak

Stari ce se div ponovo podici!

N

edavno me jedna starija osoba iz naše zajednice pomalo sramežljivo i preplašeno upitala: "Ništa ne razumijem, što je zapravo EU? Ne shvaćam kakva je tu sada razlika. Ja znam za Tita i imam njegovu sliku. Njega je znao cijeli svijet. Za mene on je bio pravi vladar. A tko sada vlada, nije mi uopće jasno."

Od 1. srpnja 2013. Hrvatska je postala članica Europske unije. Za neke je to tzv. Obećana zemlja, jer vjeruju da će se lakše zaposliti, studirati, putovati i općenito bolje snalaziti u životu. Naizgled se nudi dosta blagodati. No što je s duhovnim blagoslovima?

Prije nekog vremena pastor Petar F. iz Lijepe Naše dobio je viziju duhovnog stanja Europe: "Imao sam otvorenu viziju, kao da sam lebdio nad Europom. Naizgled mi se sve činilo u redu, ali tada sam počeo uočavati određene stvari. Europa je bila prekrivena bezličnom tamnom, poput nafte gustom i gotovo neprobojnom masom. Kada sam malo pozornije usmjerio pogled, primijetio sam kako se iz te mase pokušavaju probiti ljudske glave. Bile su to glave generacije ljudi koji su molili i vapili Bogu za izlijevanje Duha i promjenu postojećega stanja u Europi.

Mnogi su se pitali čuje li ih Bog uopće, jer je ta tamna masa potpuno prekrivala njihove glave. Vjerujem da je to trenutačno stanje na našem kontinentu. Mnogi vjernici žive kao da su pod zatvorenim nebom i imaju dojam kao da Bog ne čuje njihove molitve. Nakon te slike, odjednom je s neba doletio bijeli pečat, a na njemu je pisalo na engleskom „Revival“ (probuđenje). Zatim sam čuo riječi: "Presušena korita ponovo će se ispuniti i pretvoriti u rijeke koje će se izliti na lice Europe." Nakon toga vidio sam tu tamnu masu kako se podiže, no sada više nije bila masna i ljepljiva, već poput lagane crne lanene tkanine. Kako je ta tkanina bila podignuta u zrak, odjednom se raspršila poput pepela. Nova Europa je od toga trenutka bila od zlata. Malo kasnije čuo sam riječi: "Stari će se div ponovo podići!" (Izaija 32) Neki ljudi oko nas još žive u prošlosti i ne primjećuju sadašnjost, dok drugi žive za budućnost koja će se tek dogoditi. Moja je želja i molitva da Bog zaista pohodi našu zemlju i Europu. I upravo stoga iskoristimo današnji dan koji imamo za ono najbolje te u svakom trenutku činimo sve što možemo, a budućnost prepustimo Gospodinu, jer on će sve izvesti na dobro! Želim vam svima sretnu i probuđenu novu 2014. godinu!

Izvori Časopis za duhovni život Zima 2013 Godina LIII Cijena: 10,00 kn Izdavač Evanđeoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj Kosirnikova 76 HR - 10 000 Zageb, Hrvatska tajnistvo@epc.hr www.epc.hr

Glavni i odgovorni urednik mr. Damir Špoljarić

Grafičko oblikovanje Andreja Mil

Urednici Antun i Marija Koprivnjak Tel. 032 414-767 akopriv@yahoo.com

Tisak Top Dan d.o.o.

Lektura Nives Opačić Korektura Elizabeta Koprivnjak

Adresa uredništva IZVORI, KRŠĆANSKI NAKLADNI ZAVOD p.p.370 Cvjetkova 32 HR-31 103 Osijek Hrvatska Tel. 031 494-192

Žiroračun Raiffeisen Bank ŽR: 2484008-1102587701 IBANHR: 2224840081102587701 SWIFT CODE: RZBHHR2X OIB: 56822036075 ISSN: 1330-2119

Tiskovina je upisana u UPISNIK HRVATSKE GOSPODARSKE KOMORE O IZDAVANJU TISKA. Rješenjem Središnjeg državnog ureda za upravu pod URBROJ: 515-03-04-3, KLASA: UP/I-070-01/03-01/142 “Izvori” su oslobođeni plaćanja poreza na promet proizvoda.

Redakcija Izvora ne snosi odgovornost za nenaručene materijale (tekstovi, fotografije, pisma... u bilo kojem formatu) i ne smatra se dužnom vraćati ih pošiljateljima.

časopis za duhovni život

2

Prigrli radost!

AUTOR | Kay Warren

Možemo li se radovati i onda kada na životnom putu doživimo brodolom ili se duboko razočaramo?

''

O tajni radosti - kako nas ne bi okolnosti usmjeravale

D

obit ćete stipendiju!'', ''Rado ćemo vam dati posao!'', ''Hoćeš li se udati za mene?'', ''Ni traga karcinomu!''

Kada nam se nade i najsmjeliji snovi ostvare, naše srce samo što ne pukne od sreće. Ali što je s onim trenucima kad se sve izjalovi? Kada se naši snovi rasplinu? Kada smo od žalosti na koljenima? Možemo li se radovati i onda kada na životnom putu doživimo brodolom ili se duboko razočaramo? DA! Moja radost ne ovisi o životnim okolnostima ni o mojem raspoloženju. To pouzdano znam. Naravno, ne radi se o tome da ću negirati ili izbrisati bol i tugu. Ne, radost je od toga mnogo dublja, bogatija, stabilnija. I mnogo ju je lakše postići nego što to mislimo. Međutim, neka me nitko ne shvati krivo! Radost nam neće doletjeti automatski sama od sebe. Osobno se sama cijeloga života borim s blagom depresijom. Kad sam bila djevojčica, vrlo sam intenzivno sve proživljavala. Lako bih briznula u plač i pokušavala bih teret cijeloga svijeta nositi na svojim krhkim plećima. Dakle, ako govorim o radosti, onda to ne činim tako, kao onaj koji je inače dobre volje i kao da nema nikada loš dan. Uistinu, radi se o tome da sam bila spremna naučiti što je istinska radost i da radost i bol mogu ići ruku pod ruku.

Što je radost? Što je zapravo prava radost? Po mojoj vlastitoj definiciji: ''Radost je postojana sigurnost u to da Bog drži u svojoj ruci svaki dio mojega života. Smireno pouzdanje da će na kraju sve biti dobro i čvrsta odlučnost da ću Boga veličati u svemu.'' Dopustim li da unutar mene sazrijeva spoznaja o Božjoj dobroti, iskusit ću kako će se moj život u dubini promijeniti. Ako vjerujem da Bog u pozadini radi na tome, da je sve utkao u svoj dobar plan,

3

moje će se pouzdanje u Boga povećati. Ako sam odlučila da ću proslaviti Boga, polako, ali sigurno, stići ću do one radosti za kojom toliko čeznem. Uvjerena sam stoga da se svakoga dana možemo ispuniti radošću. Sasvim je svejedno kako se čovjek ovoga trenutka osjeća. Imamo stvarnu mogućnost i nadu da živimo puninom radosti. Štoviše, određeni smo da živimo život puninom radosti.

Uljepšani problemi Upravo na tu radost poziva nas apostol Jakov kada piše: ''Smatrajte potpunom radošću, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje, znajući da kušanje vaše vjere stvara postojanost!''

(Jk 1, 2-3) Možda nam se ovo na prvi pogled čini kao neslana šala. Pa kako se mogu radovati kada čujem za strahovitu dijagnozu? Ili kada umre voljena osoba ili je mentalna bolest uništila jednu vezu?

Kada se nađem usred takvih problema, koji stavljaju na kušnju moju vjeru, moje prve misli nisu baš radosne. Moja je prirodna reakcija strah, panika, zabrinutost, čak i beznađe. Tada osjećam da imam pravo jecati i plakati zbog problema.

Nasuprot tomu, apostol Pavao, kada su ga batinali i bacili u tamnicu, usred patnje zahvaljuje: ''Ali ne samo to, nego se ponosimo i nevoljama, svjesni da nevolja rađa strpljivost, strpljivost prokušanost, a prokušanost nadu'' (Rim 5, 3-4). Kako je uopće bio sposoban tako činiti? Počela sam otkrivati nešto i pitati se zašto se moje osobno iskustvo ne slaže s onim iz Pisma?

Radost – stvari – odluke Sve sam više shvaćala šokantnu spoznaju: o meni samoj ovisi koliko ću radosti doživjeti. Jer, radost je stvar odluke. Ne ovisi o drugima – o onome što oni čine ili ne čine. Ne ovisi ni o tome Časopis za duhovni život

Radost je postojana sigurnost u to da Bog drži u svojoj ruci svaki dio mojega života. Smireno pouzdanje da će na kraju sve biti dobro i čvrsta odlučnost da ću Boga veličati u svemu. koliko tuge i trpljenja trebam podnositi. Ne uvjetuje ju ni zabrinutost, ni bol, ni ljutnja.

Kada nam se izmiče tlo pod nogama, tada ništa ne možemo sakriti pred Bogom - sve se otkrije o nama. On je i do tada poznavao stvarno stanje našega srca, dok ja osobno, moji prijatelji, susjedi i kolege, tek sada dolazimo do te spoznaje. Kulise se ruše i više se ne mogu skrivati iza nedjeljnoga smiješka ili iza naljepnice na automobilu. U takvim okolnostima ostaje samo pitanje kako se ponašamo. Hoću li se predati ili ću se odlučiti za radost?

Upravo je u tome razlika. Ljudi oko nas puni su pitanja. Osobito kada ih snađe bol. Kad razgovaramo s njima o njihovim problemima, imamo prigodu davanja odgovora i zajedničkog razmišljanja tko je uistinu Bog. Vjera koja nije kušana još nije postojana. Do duhovnog uzrasta – do zrele, duboke vjere, koja i druge dotiče - dolazi se samo jednim jedinim putem; ognjenih kušnji i problema. Upravo se stoga odlučujem za radost i onda kada mi to teško pada.

Radost – naše je određenje Ali radost nije samo puka odluka – ona je naše određenje! ''Svi smo stvoreni za radost", piše Lewis Smedes, teolog. Ako propustimo radost, propustili smo svoje poslanje. Još više: cilj Isusova života i smrti na ovoj zemlji bio je upravo vraćanje radosti koju smo izgubili. Bog nas je tako stvorio da živimo u radosti. To je nedvojbeno, ali hoćemo li dosegnuti tu radost - odluku je prepustio nama. Mi, dakle, moramo odlučiti i svjesno se opredijeliti za radost. Hoćemo li prihvatiti taj Božji dar? Đavao ne želi da se odlučimo za radost i napustimo mjesto očaja. Međutim, Isus Krist ljubi one koji su ranjeni i ima za njih bolji plan. A u tom planu nalazi se i radost. Onaj tko prihvaća Isusa za svojega Gospodina i Spasitelja prima i dar Duha Svetoga. Dar radosti dan nam je kao plod Duha Svetoga. To je baština djece Božje (Gal 5, 22).

Bog je tu radost svojoj djeci zadobio dragocjenom Kristovom smrću na križu – ona je sada plod Duha Svetoga u njima.

Kada razmislimo, zapravo je teško zamisliti da odbijamo radost koju nam Bog daje na dar. Nažalost, katkada činimo upravo to. Vjerojatno zato što glede svojega života imamo neki nesporazum.

Tračnica Ranije sam uvijek imala predodžbu da je život poput valova: najprije naiđe jedan val s ugodnim i dobrim događajima, a zatim slijedi val nevolja. Postoje visine i nizine, plime i oseke. Ali s vremenom sam shvatila: život je nalik paru tračnica koje se usporedno protežu. U našim svakodnevicama radost i bol nerazdvojno putuju zajedno. Svakoga dana dogodi se nešto dobro, a i ono bolno.

Neki pokušavaju ignorirati tračnicu patnje i pritom svu pozornost usmjere na tračnicu radosti. Pritom misle da pozitivnim razmišljanjem ili pukim negiranjem stvarnosti, mogu ignorirati tračnicu patnje. Ali to je nemoguće. U ovom životu radost i bol će se usporedno protezati jedna uz drugu. Koliko god pozitivno razmišljali ili koliko god se zamarali time da se usredotočimo samo na sreću, tračnica patnje i dalje je prisutna u našem životu. Jedan od najvećih izazova jest da živimo zajedno s obje tračnice.

Ali ove tračnice upućuju na nešto puno nade. Nije potrebno jednu proživljavati, a drugu potistkivati. Ljudi u našem okruženju moraju vidjeti da su obje dio našega života i da obje vode k nebeskoj nadi. Zamislimo da stojimo između para tračnica i gledamo prema čistini horizonta. U žarištu našega gledanja, negdje daleko, usporedne tračnice odjednom se stapaju u jednu. Više ih ne možemo ni razlikovati. Isto to čeka i nas. Dok živimo i na tračnicama svakodnevice tražimo Boga, na horizontu možemo ugledati budućnost. Jednoga dana Isus će se pojaviti i izravno ćemo ga ugledati pred sobom. Tada će se tračnice radosti i žalosti stopiti. Bol će zauvijek nestati, a radost će ostati.

Tada će konačno sve dobiti smisao. Ali do tada, putujemo na usporednim tračnicama i svaki dan smo pred izborom: jesmo li skloni pouzdati se u Boga da će sve biti dobro – čak i onda kada to više ne vidimo? Možemo li ga već sada slaviti u svemu – i birati radost?

Molitva Oče, voljela bih se odlučiti za radost u cijelom svojem životu.

Daj da ponovno nikne nada u mojem srcu. Pomozi mi da tražim onu radost koju mi je Isus već osigurao! Amen.

4

AUTOR | Zdravko Klešćik

Krasna Crkva "Muževi, ljubite svoje žene kao što je i Krist ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju, da je posveti čisteći je u kupelji vode, uz pratnju riječi, da sam sebi privede Crkvu krasnu, bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična da bude sveta i bez mane" (Ef 5, 25-27).

Ž

elim govoriti o Crkvi Isusa Krista, po koju će on uskoro doći da je pokaže Ocu i uvede u svoju slavu. Apostol Pavao piše Crkvi u Efezu da će Krist privesti sebi krasnu Crkvu. Što je ljepota Crkve Isusa Krista? Njezina krasota nije u blještavilu crkvenih zgrada i vanjštine. Ona je u unutrašnjosti; u odnosima njezinih udova.

Opraštajte jedan drugome "Mjesto toga budite jedan prema drugome prijazni, puni milosrđa.

Opraštajte jedan drugome, kao što je Bog vama oprostio u Kristu" (Ef 4, 32).

Opraštati jedan drugome: brat bratu, sestra sestri, roditelji djeci, djeca roditeljima - to je krasota Crkve Isusa Krista. Zašto trebamo opraštati jedan drugome? Zato što smo povrijedili jedan drugoga, ožalostili, nanijeli bol ili smo sami bili povrijeđeni jezikom i djelima. Ako ne oprostimo, ne možemo ni ljubiti, niti biti prijazni, a ni puni milosrđa. U Mt 6, 12 Isus nas uči da molimo: "… otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima svojim ..."

Kako oprostiti? Pročitali smo tekst: "Kao što je Bog oprostio vama u Kristu." Oprošteno nam je zbog milosti, ljubavi Božje: "… oprosti nam dobrohotno sve prekršaje …" (Kol 2,13).

Što čini Kristovu Crkvu krasnom?

Ljubav jednoga prema drugome, i to ne bilo kakva ljubav, nego ljubav prema mjeri Kristove ljubavi.

Ta krasota Kristove Crkve znak je njezine prepoznatljivosti.

Nemamo pravo ne oprostiti, jer je nama oprošten velik dug.

Ako ne oprostimo jedan drugome, onda smo slični slugi iz Matejeva evanđelja 18, 23-35, kojemu je kralj oprostio sve dugove, a on se nije smilovao svojem drugu. Zato ga je kralj predao mučiteljima. Isus tada kaže: "Tako će i Otac moj nebeski postupiti s vama ako ne oprostite jedni drugima od sveg srca" (Mt 18, 31). U Lk 6, 37 Isus kaže: "Opraštajte, pa će vam biti oprošteno." U Mar-

5

Časopis za duhovni život

ku 11, 25 stoji: "Kad stojite i molite, oprostite ako što imate protiv koga da i vama Otac vaš nebeski oprosti vaše grijehe." Apostol Pavao piše Crkvi u Kolosima: "Podnosite jedan drugoga i dobrostivo opraštajte međusobno, ako tko protiv koga ima nešto što je za ukor. Kao što je Gospodin vama dobrostivo oprostio, tako činite i vi" (Kol 3, 13).

Možda kao i Petar pitaš: "Gospodine, ako brat moj pogriješi protiv mene, koliko puta da mu oprostim?" On je mislio da će zadiviti Isusa ako kaže sedam puta. No Isus ga je iznenadio kada mu je rekao: "Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset sedam puta" (Mt 18, 21-22). To je ukras Crkve Isusa Krista kad opraštamo jedni drugima. To ne znači da neće biti povreda i rana. Kad toga ne bi bilo, ne bismo trebali opraštati. Ali mi opraštamo jer nam je oprošteno, jer smo Crkva Isusa Krista, a nju krasi opraštanje.

Ljubite jedan drugoga "Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga, kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga. Ako imadnete ljubavi jedan prema drugomu, po tome će svi upoznati da ste moji učenici" (Iv 13, 34-35).

"Ovo je zapovijed moja: Ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas" (Iv 15, 12).

"Ovo vam zapovijedam da ljubite jedan drugoga" (Iv 15, 17).

Isus nas triput poziva da ljubimo jedni druge. To je njegov poziv Crkvi. Shvaćamo li da nemamo izbora i da ne možemo premišljati hoću li ljubiti brata ili ne te je li on vrijedan moje ljubavi? Ljepota Crkve Isusa Krista jest međusobna ljubav. Isus nam kaže kako da ljubimo jedan drugoga: " …kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga." Kako nas je Krist ljubio?

U Iv 15, 13 čitamo: "Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje." Isusova ljubav nama je žrtvujuća, nepromjenjiva, stalna, najveća ljubav, ne samo riječima, nego i djelima. Što čini Kristovu Crkvu krasnom? Ljubav jednoga prema drugome, i to ne bilo kakva ljubav, nego ljubav prema mjeri Kristove ljubavi. Ta krasota Kristove Crkve znak je njezine prepoznatljivosti. Pročitali smo Isusove riječi: "… po tome će svi upoznati da ste moji učenici." Ljubiti jedan drugoga jest dokaz rođenja od Boga, znak poznavanja Boga, kao što piše u 1 Iv 4, 7: "Ljubljeni, ljubimo jedan drugoga, jer ljubav dolazi od Boga i tko god ljubi od Boga je rođen i poznaje Boga." U 1 Iv 4, 12 piše: "… ako ljubimo jedan drugoga, Bog ostaje u nama." Čujmo što kaže apostol Petar: „ … čistim srcem ljubite žarko jedan drugoga, jer ste ponovno rođeni, ne iz raspadljiva, nego iz neraspadljiva sjemena" (1 Pt 1, 22). Gotovo u svakoj poslanici otkrivamo tu krasotu Crkve Isusa Krista.

U 1 Sol 4, 9 čitamo: "Za bratsku ljubav nema potrebe da vam pišem, jer vas je sam Bog poučio da ljubite jedan drugoga."

Poznata nam je riječ apostola Pavla da ljubav sve podnosi (1 Kor 13, 7). Zato, kad ljubimo jedan drugoga, onda možemo i podnositi jedan drugoga, iako smo različiti po naravi.

Haleluja! Naš Isus dolazi po krasnu Crkvu, a krasi je međusobna ljubav. Kad nas krasi oproštenje i ljubav, to nas dovodi do sljedeće krasote Kristove Crkve.

Molite jedan za drugoga "… molite jedan za drugoga da ozdravite!" (Jak 5, 16) Molitva je velik blagoslov, povlastica, prednost i obveza Crkve Isusa Krista. Mi ovisimo o Božjoj snazi, zaštiti, blagoslovima, vodstvu i pomoći. Sve to tražimo u molitvi i primamo od Boga Oca i Spasitelja Isusa Krista. Moliti znači razgovarati s Bogom, obraćati mu se, slušati ga. Istina je da najviše molimo za sebe, svoje potrebe i potrebe svoje obitelji. Crkvu Isusa Krista krasi molitva jednih za druge. Ima mnogo primjera u Božjoj Riječi o toj krasoti Crkve. U Djelima 12 čitamo da je Herod mačem pogubio Jakova. Zatvorio je Petra s namjerom da i njega pogubi.

Nimalo bezazlena situacija. Crkva je mogla reći: "Ne možemo mi tu ništa, jer je Herod moćan i ima vlast." Ali Crkva Isusa Krista je krasna, ona ne zaboravlja svoju braću u nevolji. "Tako, dok su Petra čuvali u tamnici, Crkva je neprestano molila Boga za njega" (Dj 12, 5). A u Dj 12, 12b piše: "… gdje se mnogi bijahu skupili na molitvu." Oni nisu bili u nevolji, ali bio je jedan od njih, njihov brat. Crkva je molila za Petra. Gospod ju je čuo, pohitao k Petru i oslobodio ga. Molite jedan za drugoga! Brate, sestro, ne ustručavaj se reći: "Molite za mene, u nevolji sam, bolestan i klonuo …"

Krasnoj Crkvi molitva nije teret, nego sveta dužnost i radost.

Molite jedan za drugoga da budete kršteni Duhom Svetim.

Molite jedan za drugoga kada ste obeshrabreni i žalosni, kad trebaš donijeti važnu odluku u životu, kad trebaš nekomu donijeti Radosnu vijest. Jakov piše: " …molite jedan za drugoga da ozdravite."

Prije četiri mjeseca, točnije 12. lipnja 2013., moja supruga Slavica bila je operirana u KBC-u u Zagrebu. Odstranjena joj je izraslina u lijevoj nosnoj šupljini. Operacija je prošla uredno i mogla je nesmetano disati. Ubrzo je išla na kontrolni pregled; bezbrižno i veselo što je sve iza nje. Bio sam s njom u liječničkoj ordinaciji. Doktor, maksiofacijalni kirurg, jedno je vrijeme šutio i gledao papir pred sobom. Zatim se okrenuo prema Slavici i rekao: "Znajte, nalaz nije dobar. Radi se o adenokarcinomu, odnosno o raku žljezdanoga tkiva." Kada čujete, braćo i sestre, ovakvu dijagnozu, zanijemite i skamenite se, noge vam podrhtavaju, a u prsima vas steže. Kao liječnik, dobro poznajem tu problematiku. Nije bilo lako ni Slavici, a ni meni, no sačuvali smo mir Božji, odnosno mir Božji je čuvao nas. Ubrzo je Crkva u Hrvatskoj saznala i počela se moliti za Slavicu. Kućni telefon nam je neprestano zvonio. Javljala su se braća i sestre i hrabrili nas: "Mi molimo za Slavicu i za sve vas."

Kakva krasota Crkve Isusa Krista! Onda kada sam nisi u stanju moliti, za tebe mole drugi. Znaš da nisi sam, da imaš braću i sestre koji mole, mole i mole. Uslijedila je druga operacija: radikalno odstranjivanje nosne školjke. Tijekom operacije došlo je do ozljede ovojnice mozga s krvarenjem, edemom, meningitisom. Što smo više molili, činilo nam se da je stanje sve kompliciranije. Slavica je mjesec dana bila prikovana uz krevet uz temperaturu, bolove i slabost. Povjerili smo se braći i sestrama. Sestre iz naše Crkve udružile su se, postile i molile. Dvije po dvije svaki su dan bile pred Gospodinom u postu i molitvi. Crkva je molila, a braća iz Zagreba posjećivala su je i hrabrila. O, haleluja, Crkva Isusa Krista je krasna, a ta se krasota ogleda u molitvi jednih za

6

ozdravljenje drugih. Slavica je izišla iz bolnice, rane su zacijelile, vratila se snaga. Prve dvije kontrole su prošle. Doktor se iznenadio kako dobro izgleda. Tumora više nema. Crkva je molila, a dragi Isus je djelovao. Slava mu!

Nosite bremena jedan drugoga "Nosite bremena jedan drugoga, jer ćete tako ispuniti Zakon Kristov" (Gal 6, 2).

Evo još jedne ljepote Crkve Isusa Krista. Što znači nositi breme? To znači nositi teret, nešto što te pritišće, uzrokuje često padanje, klonulost i umor. Što je duhovno breme? Može biti pozitivno breme: molitva za ovaj svijet, za nespašene, žalost za djecom, rodbinom, prijateljima koji nisu vjerni. Ali breme može biti i nešto drugo: tjeskobne brige za život, izgubljeni posao, nesređeni odnosi u braku, razne nesreće. I ako to breme nosiš sam, teško je. No tu je krasna Crkva Isusa Krista i svoje breme možeš podijeliti s braćom i sestrama. Nositi bremena jedan drugoga znači podijeliti breme, dati dio tereta bratu ili sestri.

Oni se uključuju u post, molitvu, posjećuju te, razgovaraju s tobom, slušaju te i suosjećaju s tobom. Možda sada ne nosiš nikakvo breme. Zahvali Bogu na tome! No ako vidiš brata ili sestru pod bremenom, priđi, pitaj, pomozi, ponesi. Nemoj reći: "Baci to, to te đavao muči, zgriješio si!" Pristupi u duhu ljubavi, razgovaraj, suosjećaj. "Vi ste tijelo Kristovo, a pojedinci udovi. Ako pati jedan ud, s njime pate svi udovi" (1 Kor 12, 27). To je krasna Kristova Crkva u kojoj nosimo bremena jedan drugoga.

Blagoslivljajte jedan drugoga "Znam da ću doći s puninom Kristova blagoslova kad dođem k vama" (Rim 15, 29).

Apostol Pavao piše Rimljanima da će doći k njima s puninom Kristova blagoslova. Kakva krasota blagosloviti braću! Što donosiš ti, brate, sestro, kad nekoga posjetiš? Jesu li to novosti, tračevi, ogovaranja i prepričavanja? To nije krasota Crkve. Ali ako donosiš Božji blagoslov i taj blagoslov preneseš na brata ili sestru, to je krasota Crkve. "Neka bude hvaljen Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista. On koji nas blagoslovi svakim duhovnim blagoslovom na nebesima u Kristu" (Ef 1, 3). Mi smo blagoslovljeni u Kristu i zato smo zahvalni Bogu Ocu, ali i mi blagoslivljamo jedan drugoga. Reci: "Brate, sestro, neka te blagoslovi dragi Isus i neka te čuva. Neka te licem svojim obasja i milostiv ti bude.

Neka pogled svoj svrati na tebe i mir ti donese!"

Isus ubrzo dolazi po svoju Crkvu. Njegova je Crkva krasna, krasota je u međusobnim odnosima njezinih članova kad opraštaju jedan drugome, ljube jedan drugoga, mole jedan za drugoga, nose bremena jedan drugoga i blagoslivljaju jedan drugoga.

7

Njegova je Crkva krasna, krasota je u međusobnim odnosima njezinih članova kad opraštaju jedan drugome, ljube jedan drugoga, mole jedan za drugoga, nose bremena jedan drugoga i blagoslivljaju jedan drugoga.

Časopis za duhovni život

AUTOR | Katarina Prokopić

Romi

S vremenom Bog mi je dao ljubav prema Romima, iako ih nisam do tada dobro poznavala.

– izgubljeni i nađeni

K

ada mi je Bog prije otprilike tri godine rekao da me želi poslati Romima da im služim, moram priznati da sam bila zbunjena. Vjerovala sam da trebam ići služiti Židovima u Izrael. Nisam mogla spojiti te dvije stvari.

Pa kako ću služiti Romima ako trebam služiti Židovima? Nisam sve razumjela, ali odlučila sam da ću slušati Boga. Uzela sam si neko vrijeme i tražila Božje vodstvo oko toga. S vremenom Bog mi je dao ljubav prema Romima, iako ih nisam do tada dobro poznavala. Mogla bih čak reći da sam imala predrasude prema njima. Moj se put povremeno prepletao s Romima kojima sam služila, ali uvijek nekako individualno, pojedincima, a ne cijelom narodu. Pošto mi je Bog rekao da me želi poslati Romima da im služim kao narodu, nisam imala cijelu sliku o tome što to zapravo znači. Tek kasnije, kada sam im već služila u Murskom Središću, čula sam za teoriju da su Romi možda jedno od 10 izgubljenih izraelskih plemena, dio Božjega izabranog naroda. Židovi su, naime, potekli od 12 izraelskih plemena, nazvanih prema 12 Jakovljevih sinova. Godine 722.-721. pr. Kr. nestalo je 10 od 12 izraelskih plemena. Poraženi od asirskoga kralja Šalmanesera V., tih deset izraelskih plemena koji su živjeli u Sjevernom izraelskom kraljevstvu, odvedeno je u ropstvo u gornju Mezopotamiju i Medeju, današnju Siriju i Irak. Nakon toga gubi

im se svaki trag. Njihove potomke i danas mnogi traže među raznim plemenima širom svijeta. Današnji Židovi potječu od dva preostala plemena: Jude i Benjamina.

I iako mi je sve to skupa zvučalo neobično, kockice su zapravo polagano dolazile na svoje mjesto. Shvatila sam zašto mi je Bog najprije govorio o tome da trebam služiti Židovima, a kasnije me slao Romima. Pa Romi i Židovi su možda jedan te isti narod!

Osim toga, počela sam malo proučavati cijelu priču i shvatila da između ta "dva" naroda postoje velike sličnosti.

Gdje god se pojave, izazivaju pomiješane emocije: otpor, predrasude, nerazumijevanje, progon. Poznati su kao nomadi ili lutalice, ima ih u svakoj zemlji. Dobri su trgovci i glazbenici. Žene se rano, rijetko se miješaju s drugim narodima. Vjeruju u jednoga Boga. Tamnoputi su i kamo god otišli, sa sobom nose svoju kulturu, običaje i jezik. Imaju velike obitelji, poznati su po gostoprimstvu i otvorenosti ....

Bez sumnje, to mogu biti samo ili Židovi ili Romi. Kroz stoljeća se pokazalo da Sotona i jedne i druge prezire. I Romi su, kao i Židovi, konstantno bili progonjeni. Hitler je u holokaustu poubijao na tisuće i tisuće Roma. U Rumunjskoj su ih držali 400

8

godina u zarobljeništvu. Mnoge europske zemlje čak su imale antiromske zakone, koji su branili lokalnom stanovništvu da se miješaju s njima. I danas ljudi imaju predrasude prema Romima, kao i prema Židovima.

Osim toga, postoje određene sličnosti između romske i židovske kulture, kao što su slična tradicionalna odjeća i glazba.

Posebna je zanimljivost sličnost u unutarnjim "plemenskim" zakonima. Romi, naime, imaju u svojoj kulturi održavanje "sudova", kao što su nekada imali Izraelci. Suca biraju među uglednim stanovnicima naselja, a on onda presuđuje u svim međuljudskim i obiteljskim sukobima i njegove se odluke poštuju. Iako se danas romski "plemenski" zakoni sve manje poštuju, oni su izvorno bili vrlo slični Mojsijevu zakonu.

Stručnjaci kažu da ima nekoliko kriterija po kojima se današnji narodi mogu smatrati mogućim potomcima 10 izgubljenih izraelskih plemena: duhovno gledano, oni trebaju biti "narod bez svoje zemlje", "štovati idole" i "lutati zemljom". Osim toga, moraju potjecati iz krajeva u koje su izraelska plemena bila protjerana. I jedan i drugi kriterij Romi kao narod zadovoljavaju.

Oni imaju jezik, zastavu i himnu, ali nemaju zemlju. Iako se ne zna točno odakle potječu, smatra se da su u Europu došli upravo s prostora u koji su dva izraelska plemena, Efrajim i Manaše, bili protjerani. Iako se dugo smatralo da Romi podrijetlom dolaze iz Indije, sve se više vjeruje da su oni doduše došli iz Indije u Europu, ali da izvorno potječu iz Egipta. Vjeruje se, naime, da pojam "gypsy" dolazi od riječi "egypti-ans", što znači "Egipćani". Prema toj teoriji, Romi su vjerojatno bili dio jednoga od 12 izraelskih plemena koja je Mojsije izveo iz egipatskog ropstva i čiji su potomci došli u Obećanu zemlju. Odande su ih Asirci oko 700. godine pr. Kr. odveli u ropstvo u Mezopotamiju, odakle su se pak kasnije naselili u Indiju. I stvarno je neobično, kada se malo dublje pogleda da Romi posvuda vjeruju u jednoga Boga, iako su navodno potekli iz Indije. Kao da im je jednoboštvo "u krvi". Osim toga, oduvijek su Romi bili poznati po gatanju, vračanju i čitanju iz dlana, što je bila uobičajena praksa u Egiptu, dok se u Indiji to ne može naći.

9

Vjerujem da je ovo vrijeme, vrijeme probuđenja Roma u cijelom svijetu da se i oni, kao i drugi Židovi, "vraćaju kući", ako već ne u zemlju Izrael kao jedno od deset izgubljenih izraelskih plemena, onda u nebesko kraljevstvo svojem Ocu koji ih čeka.

Časopis za duhovni život

Stručnjaci kažu da ima nekoliko kriterija po kojima se Romi mogu smatrati mogućim potomcima 10 izgubljenih izraelskih plemena: duhovno gledano, oni trebaju biti "narod bez svoje zemlje", "štovati idole" i "lutati zemljom".

Postoji još jedna, pomalo tragikomična, sličnost između Židova i Roma. Poznata je, naime, uobičajena predrasuda da su Isusa ubili – Židovi. No manje je poznata legenda da su čavle za Isusov križ izradili ni manje ni više nego – Romi. Zbog toga su, prema toj legendi, Romi od tada prokleti i lutaju po svijetu, bez mogućnosti da pronađu mir. Tako da kad se priča skrati, ispada da su Isusa razapeli Židovi, a na križ ga pribili Romi.

Postoji još mnogo toga što stručnjaci i znanstvenici te i proučavatelji povijesti i religije navode kao moguće dokaze za teoriju o Romima kao potomcima jednoga od 10 izgubljenih izraelskih plemena. Međutim, sve su to u konačnici samo teorije.

Kada je Isus nakon uskrsnuća susreo dva učenika koja su išla u Emaus, razgovarao je putem s njima, ali oni ga nisu prepoznali.

Tek kasnije im se otkrio, a oni su onda zaključili da "im je srce gorjelo dok su razgovarali s njim". Tako je i s ovom teorijom.

Dok stručnjaci i znanstvenici teoretiziraju, ja mogu reći da mi je srce gorjelo kad sam čula za povezanost Roma i Židova. Ljubav koju je Bog izlio u moje srce za njih kao da govori: "Nek' se pokrenu planine i potresu bregovi, al' se ljubav moja neće odmać' od tebe" i "Sigurno te neću ostaviti, nipošto te neću zapustiti", tj. riječi koje je Bog uputio svojem ljubljenom narodu Izraelu.

Za kraj mogu samo reći da se zadnjih šezdesetak godina u svijetu počelo nešto ozbiljno događati s Romima na duhovnom planu. To je u isto vrijeme otkad su Židovi dobili ponovno svoju državu, Izrael. Bog je rekao da će pozvati svoj narod

natrag sebi u posljednje vrijeme i vjerujem da smo tomu mi u današnje vrijeme svjedoci. Aliyah je pojam koji označuje doseljavanje (vraćanje) Židova iz raznih dijelova svijeta u Izrael i, iako je započeo još potkraj 19. stoljeća, u zadnjih šezdesetak godina vrlo se pojačao. Tako se od uspostavljanja države Izraela 1948. godine, više od 3 milijuna Židova iz više od 90 zemalja doselilo u Izrael.

I dok se Židovi sa svih strana vraćaju u Izrael, Romi u isto vrijeme dolaze Bogu. Kasnih 1940-ih i ranih 1950-ih godina francuskom pentekostalnom pastoru Clementu Le Cossecu došao je jedan mladi Rom koji ga je tražio da ode s njim kući moliti za njegovu bolesnu majku. Le Cossec je došao u mladićevu kuću i ondje pronašao staru majku kako bolesna leži na podu. To ga je potreslo. Kleknuo je do nje i molio Isusa da je iscijeli. Žena je odmah ozdravila. Kako je mladić bio glazbenik koji je imao gitaru bez ijedne žice, Le Cossec ga je pozvao da svira u crkvi i dao mu je nove žice. Već sutradan mladić je u crkvu doveo svoje prijatelje. Nakon nekoga vremena ti su Romi otišli iz toga grada i Le Cossec je na neki način zaboravio na cijelu priču. Godine 1950. došla mu je jedna Romkinja i ispričala sljedeću priču: prije nekoga vremena srela je uličnog propovjednika koji joj je dao letak na čijoj je poleđini bila zapisana adresa lokalne crkve.

Ubrzo se toj ženi smrtno razbolio sin i doktori su tvrdili kako nema nade. Ona se, međutim, sjetila toga letka, dala ga nekomu da joj pročita adresu i zaputila se u crkvu. Ondje je zamolila pastora da moli za ozdravljenje njezina sina. I Bog je ponovno učinio čudo; mladić je ozdravio. Cijela obitelj došla je Bogu. Međutim, Cossec ni tada nije počeo služiti Romima. Tek nekoliko godina nakon toga dogodilo se nešto što mu je promijenilo život. Susreo je Rome koji su se obratili u jednom od ova dva vala probuđenja. Rekli su da ih ni jedan pastor ne želi krstiti jer nisu prema francuskim zakonima bili vjenčani (francuski zakoni bili su komplicirani, jer su dozvolu za vjenčanje mogli dobiti samo ako su 21 dan u kontinuitetu živjeli u gradu, a policija ih je svakih 48 sati izbacivala iz grada). Jedan Rom od 28 godina tom je prilikom rekao: "Budući da nas ni jedan pastor ne želi vjenčati, odlučio sam sa svojom ženom otići na rijeku. Stavit ću Bibliju na travu. Ne znam čitati, ali znam da unutra piše: 'Tko uzvjeruje i krsti se, spasit će se'. Ja ću krstiti svoju ženu, a zatim će ona krstiti mene." Cossec je tada odlučio služiti Romima. Nadahnut riječima apostola Pavla iz 1 Kor 9, 22 o tome da je postao "nejak da nejake stekne", Le Cossec je napustio svoj dotadašnji život, počeo putovati i živjeti s Romima. Njegov sin, John, odrastao je s Romima i živio po romskim običajima. Samo šest godina pošto je Cossec započeo služiti, šest tisuća Roma se obratilo. Probuđenje se proširilo na Španjolsku, a odande u druge europske zemlje. Vjerujem da je ovo vrijeme, vrijeme probuđenja Roma u cijelom svijetu da se i oni, kao i drugi Židovi, "vraćaju kući", ako već ne u zemlju Izrael kao jedno od deset izgubljenih izraelskih plemena, onda u nebesko kraljevstvo svojem Ocu koji ih čeka. Želim da romski narod uđe u Božje kraljevstvo prije Isusova dolaska i da Romi budu dionici Božje slave, sjedeći za stolom Gospodnjim zajedno sa svojim precima, Abrahamom i Izakom.

Ako su i bili izgubljeni godinama, pa i stoljećima, sada su nađeni. A svi znamo što Isus kaže o tome koliko se nebo veseli kad se nađe jedna izgubljena ovca, zar ne?

10

AUTOR | Katarina Prokopić

Miha "I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima" Mt 18, 15

M

Znala sam da je Mihaelov život na prekretnici. Ili će otići u dom i postati opasan nasilnik i tko zna što još ili ću ga ja uzeti.

11

ihaela sam prvi put upoznala prije dvije godine kada sam s timom od deset ljudi otišla služiti Bogu u romsko naselje Sitnice kod Čakovca. Namjera nam je bila da Romima donesemo evanđelje – Radosnu vijest da ih je Bog toliko volio da je dao svoga jedinorođenog Sina Isusa da umre za njih kako bi oni imali vječni život.

Kada smo prvi put došli u Sitnice, mnoštvo djece se skupilo oko nas. Među njima je bio i Mihael. Nije ga bilo teško primijetiti.

Bio je najcrnji i, iako malen rastom, nametnuo se kao kolovođa drugoj djeci. U početku je bježao od nas i izazivao svojim nepodopštinama, ali kasnije smo se sprijateljili. Mihael je definitivno bio jedno od najnestašnije djece u naselju. Agresivan, bezobrazan, nasilan, ali i sladak. Pošto smo u Sitnice dolazili već skoro godinu dana, Mihaelova mama me nazvala i rekla da će joj socijalna služba uzeti Mihaela i poslati ga u dom za maloljetne prijestupnike na Cresu. Problem je bio u tome što je Miha radio nered u školi, pa je zbog lošega ponašanja premješten u drugu školu. Tukao je drugu djecu, tukao je učiteljice, psovao ... Socijalna je služba tada zaključila da ga roditelji vjerojatno ne bi slali drugamo u školu i da je u tom slučaju jedino rješenje oduzeti im dijete i poslati ga u dom. Na to je njegova mama dodala da je ona zaključila kako bi bilo najbolje "da ga ti uzmeš, Katarina, sebi u Zagreb". Nisam znala što bih rekla na takav prijedlog, ali sam čak i tako neobičnu ideju iznijela pred Boga. Imala sam već prije jednu udomljenu djevojčicu i znala sam otprilike koliko se ozbiljno tomu mora pristupiti. Nisam se zavaravala da će biti lako. Vrijeme je prolazilo i bilo je sve izglednije, ne samo da će Mihaela oduzeti roditeljima i poslati ga u dom na Cresu, nego i da će pasti razred. Za njega je u tom trenutku dom za maloljetne prijestupnike bio najgori mogući scenarij, jer je bio buntovan i nesiguran i ondje bi vjerojatno još dodatno pokvario svoje ponašanje. Znala sam da je Mihaelov život na prekretnici.

Ili će otići u dom i postati opasan nasilnik i tko zna što još ili ću ga ja uzeti. U tom slučaju Bog će mu promijeniti život i dobit će priliku da ima normalan život. Nakon nekog vremena molitve i traženja potvrde od Boga, odlučila sam udomiti Mihaela. Znala sam da je to pravi izbor i da, na kraju krajeva, i sam Isus kaže: "Tko prima ovo dijete u moje ime, mene prima."

"Sve mogu u onom koji mi daje snagu" Fil 4, 13

Miha je došao k meni s dijagnozom lagane mentalne retardacije i ozbiljnim poremećajem u ponašanju. U đačkoj knjižici pisalo mu je da je agresivan prema drugim učenicima i da ih zlostavlja. Do petog razreda provlačio se kroz školu, nije pisao domaće zadaće, nije učio, vjerojatno nikada nije otvorio knjigu. Časopis za duhovni život

Razrede je prolazio po prilagođenom programu. Predlagali su mi da ga u Zagrebu upišem u specijalnu školu jer "nema šanse da prođe razred s takvim neznanjem". Međutim, vjerovala sam da ga moram upisati u redovitu školu. I ne samo to; vjerovala sam i da će mu s vremenom skinuti dijagnozu koju ima i maknuti ga s prilagođenoga programa. Upisala sam ga u školu usred Zagreba koja na ulazu ima natpis: "Ova škola ima nultu toleranciju na nasilje." Bio je to velik izazov, ali znala sam da "sve mogu u onom koji mi daje snagu".

Prvi dan škole neću nikada zaboraviti. Miha je doslovno drhtao od straha i skrivao se iza mene kada smo ušli u školu. Bilo ga je jako strah da će ga djeca odbaciti i rugati mu se zato što je "Cigan". Do tada su mu se djeca uglavnom rugala, a onda bi i on njima uzvratio i rugao im se. Rugali su mu se "Hrvati" (tako je u školi zvao djecu koja nisu Romi), a rugali su mu se i Romi jer je bio najcrnji od svih. Tako da je za "Hrvate" bio "prljavi Cigan", a za Rome "crnac". Do tada smo mu već više puta govorili, dok je još išao u školu u Međimurju, da na uvredu ili ruganje ne odgovara nego da djetetu koje mu se naruga kaže: "Bog te blagoslovio". Pričali smo mu kako Isus "vrijeđan nije vrijeđao".

Jednom mu se u staroj školi jedna djevojčica jako narugala, rekavši mu da je "prljavi i prokleti Cigan", a on je stisnuo zube i rekao joj: "Bog te blagoslovio". Prije bi je sigurno zviznuo da bi joj se glava okrenula. Ona se toliko šokirala da je zinula i samo je otišla. Nakon nekoliko sati došla je do njega i ispričala mu se. Slava Bogu! Miha je tada mogao jasno vidjeti da su biblijski principi i Isusove riječi živi i aktualni i danas. I, premda ga je bilo strah da ga neće prihvatiti u novoj školi u Zagrebu, vratio se toga prvog dana škole kući sav radostan jer su ga "svi super prihvatili, pa i profesori". Vrlo brzo se potpuno uklopio i postao omiljen u razredu. Međutim, i dalje djeca nisu znala da je Rom, a on im se bojao to reći. Kada su me prije nekoliko mjeseci pozvali da nastupim u emisiji Osmi kat koja je govorila o udomiteljstvu, Miha me molio da ne kažem njegovo ime, kako nitko iz razreda ne bi shvatio da govorim o njemu. Kasnije su me zvali i u 24 sata da dam izjavu, stavili smo onamo i našu zajedničku sliku. Budući da ga je bilo strah što će reći djeca i hoće li mu se rugati kada shvate što je po nacionalnosti, on je brže-bolje sam ishitreno njima na tjelesnom rekao: "Evo, ja sam Cigo, pa sad mislite što god hoćete!" Stao je nasuprot njima u iščekivanju i strahu, a oni su na to slegnuli ramenima i odvratili: "Pa?" Tako se strah potpuno rasplinuo.

Zbog tolikog ruganja i predrasuda koje je doživio samo zato što je Rom, Miha je u sebi razvio mržnju i prezir prema svojem narodu. Proveli smo sate i sate u razgovorima o tome da Bogu nije važno jesi li Rom ili nisi: njemu su svi jednaki. Govorila sam mu da nije sramota biti Rom, nego je sramota biti lopov i lažac.

Međutim, on je u sebi nosio dugogodišnje rane i zapravo se jako sramio svoga podrijetla. Da može, vjerojatno bi zataškao sve detalje o tome tko su mu roditelji i odakle dolazi. No s vremenom, kako je Miha sve više slušao o Isusu i njegovoj pravednosti i ljubavi i o tome da "trebamo opraštati drugima kao što je nama Bog oprostio", i on se odlučio na taj korak. Jednoga dana molili smo se i Miha je oprostio svim ljudima koji su mu se rugali i ponižavali ga zato što je "Cigan". Rekao je Bogu da mu je žao što je mrzio svoj narod i zahvalio mu je što se rodio baš kao Rom. Nakon toga nešto se prelomilo u njemu. Svu gorčinu i zamjeranje zamijenila je ljubav i sloboda. Počeo je voljeti svoj narod i ponositi se time što jest. Počeo se šaliti na svoj račun i sada nema više nikakvih problema da pred sto ljudi na sav

glase kaže da je on "Cigo". Kada bi nas na cesti dok stojimo na crvenom zaustavile male Romkinje koje prose, Miha bi otvorio prozor od auta i rekao bi im u šali: "Pa kaj ti mene žicaš, pa i ja sam Cigan". Ako bi mu se slučajno netko narugao jer je crn, on bi mu odvratio sav važan: "Pa što ćeš kad me Bog tako lijepog stvorio". To, naravno, zbuni svakoga i ušutka svako daljnje ruganje. Toliko se oslobodio tog osjećaja manje vrijednosti što je Rom da je pričao viceve o "Ciganima". Omiljeni mu je ovaj vic: "Zašto Cigani najviše plaču kad tone Titanic? Jer toliko željeza propada." Ja u svemu tome vidim koliko je Bog čudesan i kako mu ništa nije nemoguće. Njegova je ljubav dovoljna da iscijeli sve rane.

"Život i smrt u vlasti su jezika, a tko ga miluje, jede od ploda njegova" Izr 18, 21

Kada je tek krenuo u Zagreb u školu, Miha je imao velikih problema s učenjem. Do tada nije bio navikao učiti ni pisati zadaće i realno je bio na razini djeteta drugog razreda. Iako je stavljen na prilagođeni program, to je zapravo samo značilo da profesori malo više pažnje posvete njemu i da mu daju malo lakša pitanja na testu. Sve drugo je bilo isto. Prvih nekoliko mjeseci redao je samo jedinice. Po cijele dane pisali bismo zadaću i ništa ne bismo stizali. Kada bi nešto trebao naučiti, doživio bi nekakvu blokadu i ništa ne bi mogao zapamtiti. Stalno je govorio da on to ne može, da je glup, da mu nešto ne valja s mozgom itd. Postajala sam već nesigurna u vezi s redovitom školom i pitala se jesam li ga možda ipak trebala upisati u specijalnu školu. Međutim, budući da je u svemu drugom, osim u učenju, pokazivao jasne znakove visoke inteligencije, znala sam da je s njegovim mozgom sve u redu. Problem je bio u tome kako je on doživljavao sebe. A doživljavao se kao da ništa ne može i da je glup "kao top". Nikakve obrazovne metode nisu pomagale.

Jednostavno nije mogao ništa zapamtiti. Tada smo se počeli moliti protiv tih "utvrda" u njegovu doživljavanju samoga sebe.

Utvrda da je nesposoban i da nije dovoljno pametan. Po uzoru na ono što piše u Bibliji, da je "život i smrt u vlasti jezika", počela sam mu govoriti sve one stvari koje je Bog imao i zamislio za njega, ali ih on sam nije mogao trenutačno vidjeti u sebi: da je pametan, da će imati petice, da će jednom biti najbolji učenik u razredu itd. Prvo je s nevjericom gledao u mene, ali je ubrzo počeo upijati riječi i vjerovati u njih. Vrlo brzo jedinice su narasle do trojki, pa četvorki i na kraju do petica. Miha je završio razred sa solidnom i čvrstom četvorkom. Iz hrvatskoga jezika ima zaključenu peticu, a krenuo je doslovno tako da mu je hrvatski bio strani jezik i da mnoge riječi nije razumio. Ima uzorno vladanje i postao je omiljen u razredu. Zadnje što je izjavio jest da će idući razred proći "sto posto s peticom". I ne samo to, Miha je išao na ponovnu opservaciju zbog dijagnoze lagane mentalne retardacije. Doktori su se doslovno zgrozili da je netko tako pametnom djetetu dao takvu dijagnozu. I, naravno, ukinuli su mu dijagnozu. Nema nikakvih poremećaja.

"Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga sina Jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni" Iv 3, 16

Ja mislim da svi mi možemo samo "donekle" promijeniti drugoga čovjeka, svijet, pa čak i same sebe. Jedinu trajnu promjenu u čovjeku može donijeti Isus. Kada se susretnemo s njim koji je, dok smo ga mrzili, iz čiste ljubavi otišao na križ da bi pla-

12

Koliko god se ja trudila omogućiti Mihaelu novi život, daleko od loše okoline, predrasuda i siromaštva, od početka sam znala da njegovo srce trajno može ozdraviti jedino Bog. tio kaznu umjesto nas i dao nam vječni život, to je ono što nas mijenja, što nam daje novo srce sposobno da voli. I koliko god se ja trudila omogućiti Mihaelu novi život, daleko od loše okoline, predrasuda i siromaštva, od početka sam znala da njegovo srce trajno može ozdraviti jedino Bog. To se i dogodilo. Miha se nakon nekoga vremena što je živio kod mene počeo zanimati za Boga i moliti mu se. Doživio je trajne promjene u karakteru i Bog mu je potpuno iscijelio srce. Od toga da se sramio zbog svojega podrijetla i da je praktički mrzio svoj narod došao je do toga da je ponosan što ga je Bog stvorio kao Roma i da se moli za svoj narod i svoju obitelj. Od malog agresivca koji je na uvrede reagirao uvredama postao je onaj koji oprašta onima koji ga vrijeđaju i rugaju mu se i koji čini dobro onima koji ga mrze. Sreo se s Isusom Raspetim i primio Božju ljubav koja ga je svladala i plakao je kao malo dijete, što i jest.

Njegovo krštenje Na krštenje je došla cijela crkva iz Šibenika. Smjestili smo se na jednoj plaži. Pastor Jasmin je kratko nešto podijelio, a zatim su krštenici jedan po jedan davali svjedočanstvo pred svima. Ostali kupači znatiželjno su gledali, a neki su nam se čak pridružili.

13

Ljudi su plakali, a posebno dirljivo bilo je kada je Miha davao svjedočanstvo. Počeo je ozbiljno, a onda se potpuno slomio i na sav glas je plakao i govorio da je živio grozan život, da je mrzio ljude, da su ljudi mrzili njega, da ga nitko nije htio, a „onda je došla Katarina i uzela me.“ Jecao je i govorio da u početku nije vjerovao u Boga nego se samo htio maknuti iz Sitnica, a onda se malo-pomalo počeo zanimati za njega i shvatio je da je Isus za njega umro i da je za njega nosio krunu od trnja i dao da mu ruke i noge budu probodene. I završio je riječima da predaje Isusu cijeli svoj život. Ljudi su bili potpuno shrvani i svi su plakali dirnuti Božjom milosti. Bilo je prekrasno vidjeti kako je Bog dotaknuo i promijenio tako malo dijete i preko njega izlio svoju ljubav na nas. Čak su i neki prolaznici plakali. Nakon svjedočanstava uslijedilo je krštenje.

Sada odlazi u svoje naselje i svojim starim prijateljima svjedoči o Bogu koji voli i Hrvate i Rome, i crne i bijele, i koji nije dalek i hladan, nego je blizu svima koji ga žele jer je pun ljubavi.

Govori im o Bogu koji je toliko ljubio Rome da je dao svoga jedinorođenog sina da ni jedan koji vjeruje u njega ne propadne nego da ima život vječni. Priča im o Bogu koji može promijeniti svačiji život, izliječiti svačije srce i kojemu ništa nije nemoguće!

Časopis za duhovni život

AUTOR | Jure Dohnal

Samospoznaja Nato će mu Petar: ''Ako se i svi sablazne, ja neću!'' A Isus mu reče: ''Zaista, kažem ti, baš ti, danas, ove noći, prije nego se pijetao dvaput oglasi, triput ćeš me zatajiti.'' Ali on je upornije uvjeravao: ''Bude li trebalo i umrijeti s tobom – ne, neću te zatajiti.'' A tako su svi govorili (Mk 14, 29-32).

K

ad je Isus pokušavao Petra upozoriti da će ga triput zatajiti prije nego pijetao zapjeva, on kao da Isusa uopće nije čuo. Zašto? Svakomu od nas padne na um: ''Kada bi Isus nešto slično rekao meni, streslo bi me to do srži!'' Većina od nas više se sjeća onoga što je Isus rekao Petru nego onoga što je Petar rekao Isusu. Nije li možda razlog taj što se mi od Petra podsvjesno distanciramo i radije stajemo na Isusovu stranu? Nije li to možda zbog toga što se podsvjesno klonimo i stidimo Petra i radije se poistovjećujemo s herojem Isusom nego s kukavicom Petrom? Nije li to zbog toga što je bolje praviti se da tog Petra nema, njega koji je tako podlo i sramotno zatajio osobu koju mi toliko ljubimo? Stoga se radije poistovjećujemo s Isusom nego s grešnim Petrom, koji tako češto griješi i pati zbog tolikih svojih slabosti. A zar time ne postajemo samo još više paradoksalno sličniji Petru, koji nije imao pojma o svojim slabostima i zbog kojeg se pomalo licemjerno i sramimo negoli Isusu s kojim se tako budalasto uspoređujemo? Nije li ovdje Petar naše zrcalo u kojem nevoljko ''motrimo svoje rođeno lice''? (Jk 1, 23) Tu se radi o samospoznaji. Petar je htio dokazati i sebi i Isusu, do čije mu je ocjene bilo najviše stalo, da je bio bolji, vjerniji i hrabriji od ostalih. Međutim, on nije bio ni bolji ni gori. Ne bih se čudio da su ostali apostoli bili na Petra ljuti kad je Isusa uvjeravao da, iako bi ga i oni napustili, on neće (Mk 14, 29). Kao što

znamo iz sljedećih događaja zapisanih u Evanđeljima, o "junaštvu'' u Getsemanskom vrtu svi su se apostoli pokazali isti. Petar je samo čeznuo da bude heroj i svoju je čežnju možda pomalo djetinjasto izrazio.

Koji od muškaraca ne čezne za tim? Ima puno onih koji su od toga već davno odustali, no duboko u sebi još uvijek čeznu za junaštvom. Petar je bio uvjeren da je heroj, sam po sebi. Na kraj pameti nije mu bilo to da će se za nekoliko sati pokazati kao lažljivac i kukavica. Probaviti takvo šokantno iskustvo sa samim sobom nije lako.

Gotovo sam ''izgorio'' Za mene je bilo najteže kad sam nakon niza iscrpljujućih godina u službi za Boga izgorio i razočarao se sam u sebe. Osjećaj da sam razočarao Boga, najbliže prijatelje, da sam izdao svoje ideale, svoja uvjerenja, napustio sve što sam nekada tako dosljedno živio i s ponosom propovijedao bio je nepodnošljiv.

Napominjem da Petar nije bio čovjek o kojem bi njegovi najbliži rekli da je poznat kao kukavica i lažljivac. Zasigurno su ga doživljavali kao hrabru i iskrenu osobu. Petar nije bio kukavica, a ipak je kao kukavica postupio. Ne mogu si pomoći i ne znam koliko će me čitatelja shvatiti, no Petrov promašaj na mene djeluje kao utjeha: čak je i veliki apostol kao i ja.

Istina je da je znati i upoznavati Isusa jedini način kako uopće možemo doći do spoznaje sebe i preživjeti je te onda postati ono što smo u Božjim zamislima i planovima bili oduvijek.

14

Iako Petar nije bio kukavica, promašio je. Bio je potpuno iskren kad je rekao: ''Bude li trebalo i umrijeti s tobom, ne, neću te zatajiti'' (Mt 26, 35). Vjerujem da bi on stvarno radije s Isusom umro nego živio bez njega. Toliko ga je volio, a ipak ga je triput zatajio! Kako to? Zar nije bio jedan od trojice Isusovih najbližih prijatelja? Tri godine bio mu je tako blizu.

Ali bio je daleko od sebe samog, daleko od istine o sebi.

Iako je hodao s Isusom, istodobno je bio u šetnji u "zemlji iluzija". Svi to dobro poznajemo.

Petar je kao jedan od prvih primio otkrivenje da je Isus ''Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga'' (Mt 16, 16). To je otkrivenje dobio od nebeskog Oca. No to još ne znači da je dobio otkrivenje o sebi samome. To vrijedi i za nas. Da nam je otkriveno da je Isus Mesija, to ne znači odmah da nam je otkriveno i tko smo mi sami. Prvo otkrivenje dano nam je besplatno, a za ono drugo trebamo platiti – osjetiti na vlastitoj koži. Istina je da je znati i upoznavati Isusa jedini način kako uopće možemo doći do spoznaje sebe i preživjeti je te onda postati ono što smo u Božjim zamislima i planovima bili oduvijek.

Isus se i nama može obratiti izravnim riječima, slično kao Petru u gornjoj sobi. Čak ostali to mogu čuti bolje od nas (i vjerojatno i hoće) te nam govoriti isto, ali ako smo zauzeti potrebom dokazivanja svoje kvalitete, odanosti, hrabrosti i junaštva, propustit ćemo ono što nam Isus govori, slično kao što je to učino i Petar.

Juda Te su noći završila u tami dvojica apostola (iako mislim da i ostali koji su se nakon Isusova uhićenja razbježali nisu doživljavali baš neke svijetle trenutke). Taj drugi je Juda. Kako to da je u Petrovoj tami zasjalo svjetlo i njegov je život bio obnovljen, dok je Juda u tami ostao i u tami umro? Petar je patio. Ali i Juda je patio. Petar je žalio, ali i Juda je žalio. Petar je plakao, a i Juda je plakao. No Petar je našao mir svojoj duši u pokajanju, dok je Juda mislio da će prekinuti sa svojim patnjama. Jer prvi je žalio Krista i svoj grijeh, kojim mu je nanio bol, dok je drugi žalio sam sebe. Te su dvije žalosti opasno slične. Jedna dovodi do samospoznaje i života, a druga do samosažaljenja i smrti.

A opet, možda su mnogi skloni i poistovjećivati se u ovoj fazi s Petrom koji se kaje nego s tim čudovištem Judom. Ali ta Judina tvrdoglavost i ustrajno odbijanje suočiti se sa samim sobom, upoznati samog sebe u istini, to Judino samosažaljenje, možda i samoubilačke ideje uopće nam nisu strane. Ili zar jesu? Ta bučna i primjetljiva skrušenost, to upozoravanje okoline da trpimo – kako drugačije nego krivnjom tih drugih, to teatralno bacanje kovanica na pod ispred ''tih drugih“ koji su krivi, to nam nije strano, zar ne? Koliko sam puta u životu poput Jude bacao pred druge ljude ''sitno'', samo da izbjegnem obračunavanje sa samim sobom.

Služba iz ljubavi Od trenutka kada je Petar triput zatajio Isusa, do trenutka kada ga već kao uskrsli triput pita: ''Ljubiš li me?'' nije prošlo mnogo dana. A ipak su se u Petrovu srcu dogodile silne promjene.

Nekada ne treba mnogo vremena da biste doživjeli duboke i radikalne promjene karaktera. Prošlo je možda samo nekoliko dana, a Petar iz gornje sobe kao da nije isti onaj Petar na obali Galilejskoga mora. Petar iz gornje sobe zaklinjao se da je spreman s Kristom čak i umrijeti, no nije bio spreman i voljan ni patiti za njega, a kamoli umrijeti s njim. Kad Isus pita najprije toga Petra na obali Galilejskoga mora ljubi li ga (agape) više nego

15

ostali; zatim ljubi li ga (agape) i onda voli li ga (filia), ne dobiva odgovor koji bismo od Petra očekivali: ''Nego što? Pa da, jasno da te ljubim, više nego itko.'' Ne, ne. Ovaj Petar odgovara sasvim drugačije: ''Da, Gospodine, ti znaš da te volim (filia)'' i slično mu je odgovorio i na ostala dva pitanja (Iv 21, 15-17). Ovaj put Petar se nije usudio upotrijebiti riječ agape. Petar je znao kako stoji sa sobom. Više nije imao nikakvih iluzija o sebi. Ta tri pitanja odgovaraju trostrukom zatajenju. I ustvari, to su tri različita pitanja: ''Petre, još se uspoređuješ s ostalima?'' ''Petre, što misliš sam o sebi?'' ''Petre, jesi li sada siguran da ti ne znaš, a ja znam?''

Petar mu je odgovorio: ''Gospodine ti znaš sve, ti znaš da ja sam po sebi nisam sposoban ljubiti te (agape). Sposoban sam te voljeti (filia) svojom ljubavlju, no ta nije sigurna i dovoljna; ta zna promašiti. Ja sam nisam sposoban drugačije ljubiti nego ovako.

Ako te ikada budem ljubio ljubavlju agape, koja ide do krajnosti samožrtvovanja, onda će to biti samo tvoje djelo u meni.''

Tek ovaj Petar, koji je izgubio sve iluzije o sebi, dobio je od Gospodina zapovijed: ''Pasi jagance moje.'' Tek kad izgubimo iluzije o sebi, postajemo bezopasni za sebe i druge. Tada nas Gospodin može podignuti i povjeriti nam nešto tako dragocjeno i krhko kao što su duše koje je on otkupio.

Osim ovog poziva, ''pasti jagance'', Petar je od Isusa dobio i obećanje. Ovim je obećanjem Gospodin iskazao Petru posebnu čast. Obećao mu je da će jednoga dana, kad ostari, ipak na taj križ otići i tako proslaviti Boga. ''Zaista, zaista, kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi ćete opasivati i voditi kamo nećeš.'' (Iv 21,18-19) A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga.

Rekavši to doda: 'Idi za mnom!'''

Živa žrtva Petrovo raspeće u Rimu proslava je toga kako je Bog sposoban tako duboko promijeniti čovjeka. Da ga ne prepoznaš! Rekli bismo mi - ljudi. No u Isusovim očima Petar je time postao ono što je oduvijek bio – stijena koja se ne miče. Kad je Petar dobio od Isusa to obećanje, mogao se povući kako ne bi bio toliko pod povećalom rimske vlasti. Mogao je navješćivati Evanđelje ondje gdje mu nije prijetila opasnost. Mogao je taj križ izbjeći i ne bi se morao ni previše truditi za to. Ali Petar to nije učinio.

Svakim se danom približavao svojem trijumfu i trijumfu Božjega djela u njemu, a onda kad je visio u rimskoj areni naglavačke na križu, Božja je slava u njemu dostigla vrhunac. Ta manifestacija Božje slave nije imala puno ljudskih gledatelja ... Iako je Petar zasigurno patio nezamislivom boli, unutar sebe je bio, vjerujem, potpuno miran i neopisivo sretan, jer je znao da je točno na mjestu gdje ga Isus želi imati i imao je s njim baš tada zajedništo koje nama ostaje tajnom.

U većini se Crkava danas propovijeda kako je važno upoznavati Krista, što je točno i ispravno. Međutim, Petrova priča jasno nam pokazuje da je moguće poznavati Krista kao Mesiju - Sina Boga živoga, a ujedno biti u potpunoj iluziji o sebi. Tako i danas mnogi od nas vjernika žive u iluzijama o sebi i pitanje je vremena kada ćemo i mi na neki svoj način zatajiti Krista, pasti s visina i završiti u svinjcu poput izgubljenoga sina (Lk 15, 11-32).

Upoznavati Krista vrlo je važno, no isto je tako važno dopustiti mu da nam otkrije istinu o nama, kako bi nas oslobodio naših samoobmanama. To će uvijek boljeti, nekad ćemo poput Petra gorko plakati, ali to je cijena koju moramo platiti kako bismo mogli postati oni koji smo u Kristu bili prije postanka svijeta.

Časopis za duhovni život

AUTOR | Matija Lekić

Kršcanin

u lavovskoj jami

Ne nalaze li se često kršćani u sličnoj situaciji? Naš pobožan život dođe pod povećalo, a svijet oko nas vrši pritisak kako bismo odustali.

A

ko promatramo život jednoga od najistaknutijih Božjih slugu Staroga zavjeta, Daniela, možemo vidjeti život predan služenju i ljubavi prema Gospodinu. Život bez kompromisa s Bogom na tronu jest život koji odražava Božju sliku i život kakvim bi svaki kršćanin trebao živjeti. Zbilja možemo biti zahvalni na primjerima koje nam Bog ostavlja u svojoj Riječi, ali i u povijesti svoje Crkve, a Daniel je, uistinu, jedan od najistaknutijih. Kao mladić bio je doveden da služi u poganskom kraljevstvu, u kojemu do zadnjega dana svojega života nije popustio u svojim uvjerenjima, ostavši vjeran u Gospodinu.

Danielov put do položaja kraljeva namjesnika zanimljiv je i pomalo nevjerojatan, ali nije jedini. Još je jedan Božji sluga došao do istoga položaja na vrlo sličan način. Riječ je o Josipu.

Odveden je iz domovine, podvrgnut vlasti mnogobožačke kraljevine i daleko od doma, prijatelja i obitelji. Obojica su se istica-

la po mudrosti i upraviteljskim kvalitetama i obojica su zasjela na svoj položaj zahvaljujući tumačenju snova. Predivno je kada uvidimo kako Bog stoljećima potvrđuje i učvršćuje svoju Riječ, povezujući događaje i situacije kako bi nam prenio poruku.

Ipak, Daniel se u 6. poglavlju svoje knjige našao u drugačijoj situaciji od ikoje u kojoj se Josip našao. Daniel je, kao i ostatak Izraela bio u ropstvu i postojano čekao na Božje obećanje da će im se smilovati i vratiti ih u domovinu. Dok gleda na obećanu nagradu, đavao diže svoju riku oko njega i pokušava ga uništiti. Njegovi kolege satrapi iz istog razloga iz kojeg su farizeji predali Isusa, iz zavisti, dižu tužbu kralju, nastojeći naći slabost u Božjem zakonu koji je Daniel vjerno slijedio. Iz toga proizlazi zabrana koja stupa na snagu, potpisana izravno od kralja, a koja zabranjuje klanjanje ikomu, osim samome kralju. Ne nalaze li se često kršćani u sličnoj situaciji? Naš pobožan život dođe pod povećalo, a svijet oko nas vrši pritisak kako bismo odustali.

16

Upravo zbog ovakve vrste pritiska, nažalost, mnogi se iznevjere. No oni koji su postojani u revnosti za Gospodina primaju neuveli vijenac slave, kao što ćemo vidjeti u Danielovu primjeru.

Kazna za kršenje donesenog zakona bila je smrt, no Daniel ni jednoga trenutka nije razmišljao o tome, već se dao na molitvu.

On instinktivno čini upravo ono što mu je zabranjeno. Je li Daniel ovdje postupio kao buntovnik koji prkosi zemaljskoj vlasti?

Naravno da nije, nego je Boga stavio ispred svega, čak i ispred vlastita života. Njegova revnost nije se mogla sakriti i kralj ga je morao osuditi na smrt čim su ga optužili. Daniel je bio kraljev prijatelj i čitamo: "Čuvši te riječi, kralj se vrlo ražalosti i odluči spasiti Daniela. Sve do sunčeva zalaska nastojaše da ga spasi" (Dan 6, 15). Ovdje kralj predstavlja klasičnoga prijatelja kršćana.

On sve zna, istina mu je mnogo puta propovijedana, u društvu je uglednih kršćana. Slaže se sa svime i poštuje tuđe uvjerenje, ali sam ne želi imati veze ni sa čime. Njemu je Bog automat za želje i to jasno vidimo u njegovim riječima: "Bog tvoj, kome tako postojano služiš, neka te izbavi" (Dan 6, 17). On ne upućuje riječi utjehe i nade, nego njegov govor odiše strahom i zebnjom, što je očito iz njegovih kasnijih postupaka, gdje nije žudio ni za hranom ni za društvom žena, nečime što je bila njegova dnevna rutina.

S druge strane, osvrnimo se na Daniela. Pismo nam ne govori ništa o njegovu ponašanju dok su ga spuštali u lavovsku jamu.

Stoga možemo zaključiti da je bio miran. Nije se derao, otimao, nije molio za milost. Predao se u Božje ruke, spreman umrijeti za pravu stvar. Jesmo li mi spremni umrijeti za Krista? Mnogi će reći da jesu jer svi volimo biti heroji, pogotovo jedni pred drugima, ali zapitajmo se iskreno: bismo li mirno zakoračili u lavovsku jamu za Gospodina?

Naša postojanost i integritet u Gospodinu dovest će do toga da će se Bog na čudesan način proslavljati u našim životima.

Konačni trijumf dolazi sljedećega jutra, kad se Daniel odaziva na kraljev poziv, živ i čitav. Vjerujem da je Bogu sačuvati Daniela od pogibelji bila čista rutina, nešto što može učiniti "malim prstom", stoga mi u oči upada sljedeći redak: "Moj je Bog poslao svog Anđela ..." (Dan 6, 23). Ovdje je riječ "Anđeo" napisana velikim početnim slovom. Bog šalje svoje anđele da nam služe u raznim situacijama, ali vjerujem da je te noći sam Isus bio s Danielom u jami. I kakve li divne poruke! Radi milosti Gospodnje Daniel je bio sačuvan od pogibelji, a poradi postojanosti i hrabrosti, bojeći se jedino negirati svojega Stvoritelja, dobio je društvo svojega Gospodina i Izbavitelja.

Ne govori li ovo svima nama, koji smo skloni popustiti pod prijetnjama i utjecajem ovoga svijeta? Od kolike je samo važnosti ne odreći se i ne postidjeti se svojega Spasitelja! Daniel je mogao čekati mjesec dana, "odmoriti" se od molitve, upravo koliko je bilo trajanje te zabrane. I nama bi ponekad dobro došao duhovni "godišnji odmor", da otpočinemo od "dosadnih" vjerskih praksi kao što su molitva ili čitanje. Ali Danielu, modelu nepokolebljiva kršćanina, nije mogao proteći dan bez Boga.

No njegova situacija nije postigla samo prazno svjedočanstvo. Čitamo dalje u 6. poglavlju kako je kralj priznao slavu pravomu Bogu i svojim podanicima poslao pismo u kojemu je bio sadržan psalam. To nas dovodi do zaključne misli: naša postojanost i integritet u Gospodinu dovest će do toga da će se Bog na čudesan način proslavljati u našim životima i dovest će do spasenja duša, više nego mnoštvo riječi našega upornog svjedočenja.

Ovom je kralju trebala Božja sila na djelu da bude osvjedočen.

Ne treba li nama to isto u našem poslanju u velikoj žetvi?

17

Časopis za duhovni život

AUTOR | Joni Earickson Tada

Tvoja ljubav daje mi krila

Joni Earickson Tada čitateljicama nije nepoznata. Njezino duhovno vodstvo izvor je mudrosti i ohrabrenja mnogima. Kako je zapravo biti oženjen nekim tko 46 godina sjedi u invalidskim kolicima i toliko je propatio? Ken i Joni prvi put pričaju svoju ljubavnu priču.

U

zraku se osjetio miris origana i svježeg kruha. "Buona sera", pozdravio je konobar Joni i Kena u svojem malom talijanskom restoranu. "Vaš stol je spreman. Kao i uvijek." Ljubavna pjesma ispunila je prostor: "Volare, ohoh, cantare, oh oh oh oh, moje srce pjeva, jer tvoja ljubav daje mi krila ..."

Joni je uživala u svakom trenutku. Njezino je srce večeras pjevalo. Na neobjašnjiv način ispunila ju je radost, koju već godinama nije osjetila. "Rak", začuđeno je razmišljala, bio je dar.

Nije se odmah napipao. Uopće ne! Jednoga dana Joni je primi-

jetila deformaciju na desnoj strani prsa i malu udubinu, kao da se koža malo uvukla. Više od mjesec dana čudila se tome. No ignorirala je to – ili barem pokušala ignorirati. S vremenom se činilo da je udubina postala još dublja i u lipnju 2010. morala je nešto učiniti. Uskoro se potvrdilo: bio je to rak.

Između povjerenja i očaja Nakon dijagnoze Joni nije dugo plakala. Zar već nije preživjela tolike krize? Zar će je ova nova situacija pokolebati i oboriti?

Nikada! "Bog je sa mnom", rekla si je. "Naravno da jest. On ima sve pod kontrolom. To sam uvijek vjerovala. I sada mu želim

18

vjerovati, neka bude što bude." No u kirurškoj ordinaciji sva se utjeha ubrzo rasplinula i jakosti u njoj je nestalo. Tihim glasom liječnik je objasnio kako će teći terapija. Nije zvučao neprijateljski ni hladno; govorio je profesionalno – kao netko tko je već mnogim pacijentima morao objašnjavati njihov položaj. Nakon nekoga vremena morao je napustiti prostoriju. Čim su se vrata zatvorila, Joni se slomila i počela plakati. Kao da ju je zahvatila poplava. Rak. Operacija. I sve to uz njezinu uzetost i užasne bolove koje je godinama trpjela. Iscrpljenost. Gubitak prsa. Ponovo u bolnici. Izgubit će kosu. Možda i umrijeti. Slomila se. Tijelo joj je drhtalo. Plakala je zbog svih tih gubitaka, bolova, razočaranja koje će doživjeti, ali i zbog godina u kojima je doživjela sve poteškoće. "Ja to ne mogu", jecala je. "Ja to jednostavno ne mogu ... to je previše!"

Snažne ruke Judy, njezina dugogodišnja prijateljica i njegovateljica, odmah je pojurila k njoj i zagrlila je. Joni joj je naslonila glavu na rame i snažno jecala – kao osamljeno dijete slomljena srca. Iznenada se digao Ken i rekao: "Ja ću to napraviti." Judy je iznenađeno pogledala. Što je on to mislio? "Pusti da je preuzmem", ponovio je nježno i preuzeo njezino mjesto. Jako je zagrlio Joni, tako da je naslonila glavu na njegova snažna prsa. Iako je Joni silno plakala, to joj nije promaklo. Iznenada se nešto promijenilo što je godinama bilo normalno: do sada se Ken uvijek oslanjao na Judy. Judy je uvijek bila tu. Ona je bila medicinska sestra. Mnogo je toga bolje znala, tisuću puta učinila – i to je činila rado. No sada je Ken iznenada rekao: "Pusti da ja to preuzmem?" Joni je osjetila da to nije bila samo spontana odluka. U njegovu glasu osjećala se nevjerojatna čvrstoća. Nešto novo. Možda nešto čudesno? Možda dar?

"Ne želim umrijeti!"

U tom trenutku nova je misao prostrujila kroz maglu njezinih osjećaja i nemoći: "Ne želim umrijeti!" Ken! Ona više nije bila samo Joni. Ne, ona je bila povezana – tijelom i dušom – s njim.

On je bio njezin muž i životni partner, njezin prijatelj i povjerenik njezine duše. Kako bi ga sad mogla napustiti? Nakon svega što je prošao s njom? Još prije nekoliko tjedana bojala se da će rak i gubitak dojki njega srušiti, da je nakon svih tih godina granica prijeđena. No, na jedinstven način, ništa od toga se nije dogodilo. Istina, rak ga je bacio unatrag, ali nije pao u duboku jamu nego uzdignute glave u Božje ruke. Tu je postao nov čovjek. Ili je možda jednostavno ponovo bio onaj stari Ken koji je Joni upoznao prije trideset godina. Čovjek koji je sam s njom veslao u jednom čamcu preko jezera, gledao joj duboko u oči i rekao: "Ja te volim, Joni! Znaš, bilo bi moguće ..."

Stranac i molitva Joni se sjeća dana kada ga je prvi put vidjela. Bilo je to u travnju 1980. Imala je već 32 godine i čeznula za jednim čovjekom.

Ali tko bi se htio njome oženiti? Na jednoj dosadnoj službi u crkvi tiho je počela moliti za jednoga stranca. Među stotinama muškaraca, on je sjedio nekoliko redova ispred nje i samo ga je vidjela odostrag: "Oče, želim nekoliko minuta s tobom razgovarati o ovom čovjeku ... o ovom čovjeku koji tako dobro izgleda, o čovjeku s lijepom crnom kosom ..." Nitko nije mogao čuti njezinu unutarnju molitvu. No nakon službe jedna prijateljica "slučajno" joj ga je predstavila, upravo toga čovjeka: Kena. Uskoro su se dogovorili i Ken je došao po Joni. "Hi – yah!" uzviknuo je kao karate borac i podignuo je iz njezinih invalidskih kolica da bi je oprezno stavio u auto. "Ah, dobroto moja!" uzviknula je Joni sa smiješkom, "ja imam dogovor s Bruceom Leeom!" Od tada su išli u jedan romantični restoran na obali. Joni je uživala

19

Kada muškarac i žena brakom spletu svoj život u uže, to je dobro. Zajedno su jači nego dok su sami. Ali kada se zajedno povežu sa živim Bogom, to je najbolje što se može dogoditi. To je jedinstvo koje može nadvladati sve u životu.

Časopis za duhovni život

u večeri s atraktivnim čovjekom dobra srca, koji je preko njezina statusa zvijezde gledao u njezino srce. On je s njom razgovarao jednostavno, kao sa ženom i prijateljicom. Zajedno su se smijali i razumjeli na prvi pogled.

Najvažnije pitanje Je li bilo moguće više od prijateljstva? Kenovi i Jonini roditelji bili su zabrinuti. Brak će biti dovoljno težak – koliko teži s jednom tako upečatljivom smetnjom? Neće li intenzivna njega biti previše za Kena? Što će biti od njegove učiteljske karijere? Je li seks uopće moguć? Kako će se Ken nositi s tim da je Joni poznata diljem svijeta? Najvažnije pitanje ipak je bilo: što Bog namjerava sa svim tim? Je li ih povezao iz nekoga određenog razloga? Je li ih gledao kao tim, da nikada ne mogu uspjeti kao samci? Možda bi to bilo moguće ...? U lipnju 1982. rekli su DA pred Bogom i zajedno se upustili u pustolovinu. Od tada je prošlo točno 30 godina. Predivne godine. Godine pune blagoslova i ljubavi. Ali i pune ograničenja i boli. Depresije i borbi ... a sada su stajali pred sljedećim izazovom: rakom.

U dolini smrti

Ništa nas čvršće ne povezuje nego teško izvojevana pobjeda.

Ken se u molitvi često borio s Bogom: "Četrdeset godina Joni sjedi u invalidskim kolicima! Zatim godine u strašnim bolovima. A sada još rak? Kemoterapija? Upala pluća? Hoće li jednom već biti dosta?" To je bio najmračniji put za oboje. Život za njih nikada nije bio lagan. Ali sada su se osjećali kao u "dolini smrtnih sjena". Bilo je tamnije nego ikada prije. "U dobrim i u lošim vremenima", obećali su tada jedno drugom pred oltarom. "Dok nas smrt ne rastavi." Je li sada došao taj čas? Rastava kroz smrt?

Za vrijeme kemoterapije Joni je dobila tešku upalu pluća. To je osobito opasno za potpuno uzete jer oni ne mogu dobro disati.

Oni od toga često umiru.

Besane noći U besanim noćima Ken je bdio nad Joni i pomagao joj da iskašlje sluz i očisti nos. Treće noći bilo je osobito teško. Pluća su joj se veoma brzo punila sekretom. Ken ju je namještao u krevetu.

Jedva je dolazila do zraka. "Diši", vikao je Ken. Joni je mukotrpno napunila pluća zrakom i pokušala se osloboditi sluzi. No i pri samom takvom pokušaju vrtjelo joj se u glavi. "Ken. Ne mogu ... Mrači mi se pred očima ... Ne mogu disati." Ken je odmah obgrlio njezino tijelo i pritiskao što je čvršće mogao. "Diši, hajde, Joni – diši!" Ken je razmišljao o tome što mu je Joni jednom rekla: "Ako umrem, bit će to od upale pluća. To je ono što čeka nas uzete.“ No on je rekao samom sebi: "To bi moglo biti, ali ne sada. Ne danas!" "Nemoj odustati, Joni! Diši!" vikao je. I tada je čuo hroptanje u njezinim plućima. Joni je namjestila glavu i mogla je uhvatiti malo zraka. Za nekoliko minuta mogla se donekle osloboditi od sekreta, čime je mogla osloboditi i pluća.

Isus – u tebi Joni je znala da rat još nije gotov. Prije spavanja osjetila je u sebi neki teret. "Gospodine, bojim se da će biti još gore“, tiho je molila. "Kada se probudim, molim te pokaži mi da si tu, sa mnom. Budi mi blizu na osobit način. Daj da te osjetim i vidim, Isuse!" Kada se kasnije u noći probudila, činilo se da je bol ispunila cijeli prostor. Mračne sjene strašile su je i zbunjivale. Joni je osjetila kako joj se pluća brzo pune, tako da je jedva mogla

20

disati. "Ken", viknula je zadnjom snagom. Odmah je bio uz nju, strpljiv, pun ljubavi, spreman na sve. Spretno je pritiskao prava mjesta, tako da je Joni mogla iskašljati. Nježno ju je pogladio po kosi, zagrlio je, molio i umirivao. Usred životne borbe, Joni ga je iznenada pogledala svojim velikim očima. Potpuno iznenađena i začuđena. Halucinira li ona? Što je vidjela? "Ti si on ...", rekla je. "Ja ... ne razumijem, Joni". "Ken, ti si on. Ti si Isus!" Vruće suze kotrljale su joj se niz lice, a on ih je brisao rupčićem. "Ja to mislim ozbiljno! Ja osjetim Isusa kada me ti dotakneš. Ja ga vidim u tvojem osmijehu, čujem ga u tvojem glasu. Upravo za to sam molila. Isus je ovdje. Preko tebe!"

Najvrednije Upala pluća polako se povlačila, a Jonino se tijelo oslobodilo od raka. No Ken se još dugo sjećao one noći. Takvo nešto još nisam doživio, da me netko smatra Isusom! Kakva čast! Može li nešto u životu biti vrednije od toga? Njegov otac želio je da Ken kao uspješan trgovac zarađuje mnogo novca. Mogao je izabrati taj put. Možda je mogao postati milijarder kao Donald Trump i danas bi divovski neboder u New Yorku nosio njegovo ime: Tada Tower. Pri toj pomisli morao se u sebi smijati. Ili je mogao postati poznati učitelj. Njegova priča mogla je postati film i nadahnjivati mnoge ljude. No to se nije moglo usporediti s časti da za druge bude Isus. Susretati ga u boli i trpljenju i pokazati Božju ljubav. Ne, ništa nije njegovu životu davalo više smisla. Ništa nije moglo dati veću vječnu vrijednost. Mnogo godina Joni i on bili su tim za Boga. Zajedno su bili Isus za ljude u potrebi – njegove ruke i noge, njegov glas. Oko cijeloga globusa pomagali su u Isusovo ime ljudima sa smetnjama: u Indiji, Rumunjskoj, Kini, Gani, Kubi, Poljskoj ... Imali su puno prilika širiti Božju nadu, npr. ranjenim vojnicima koji su se vratili iz Afganistana. Mogli su ohrabriti djecu sa smetnjama, s njima se smijati i igrati te pomagati njihovim obiteljima.

Povlastica Mnogi ljudi ponovo su željeli od Kena čuti kako je bilo teško s Joni. Kako je bilo teško živjeti sa ženom potpunim invalidom, preživjeti tolike krize i tolike boli. Ponekad je bilo teško. Čak vrlo teško. Nije uvijek bio sretan i optimističan. Katkada se spoticao.

Katkada se osjećao isprano, borio se s depresijom i sam sa sobom. Ali nikada nije skrenuo s puta. I ta ga je misao ispunjavala zahvalnošću. Taj je život bio povlastica. Ponovo se sjetio riječi koje mu je Bog jednoga dana uputio kada je dugo sjedio sam na stijeni. Tiho, ali jasno, Bog je rekao njegovu srcu: "Joni je najvredniji dar koji sam ti povjerio. Dobro se brini za nju." Da, to je on želio. "Ostat ću s njom, svejedno što bude ..., borit ćemo se zajedno svim snagama koje nam Bog daje."

s depresijom, kroničnim bolovima i rakom. Oni su nas najuže povezali. To je "trostruko uže" opisano u Bibliji: muškarac, žena i Bog. Kada muškarac i žena brakom spletu svoj život u uže, to je dobro. Zajedno su jači nego dok su sami. Ali kada se zajedno povežu sa živim Bogom, to je najbolje što se može dogoditi. To je jedinstvo koje može nadvladati sve u životu. Svejedno što se dogodi. To je ohrabrujuća slika za sve parove. Osobito za ljude koji se moraju boriti s teškim oštećenjima. Mnogi takvi brakovi ne prežive. Živimo u društvu koje se slabo nosi s boli i tugom.

Sve poduzimamo da izbjegnemo tugu, potiskujemo je lijekovima, skrivamo pod maskom, uzimamo droge. Rastajemo se, odlazimo u neku ustanovu ili čak poželimo "lijepu smrt" ... Sve, samo ne s tim živjeti! No bol ne nestaje. I brak je često samo povećalo boli. Zbog toga se nadam da naša priča ljude nadahnjuje i ohrabruje. Vodi ih dalje, jer nigdje nemamo tako velikih izgleda preživjeti nego kad ostajemo zajedno. Ništa nas čvršće ne povezuje nego teško izvojevana pobjeda. Ken i ja nikada nećemo tvrditi da smo stručnjaci za brak. Ipak vjerujemo da ćemo s godinama moći podijeliti još neke ohrabrujuće stvari.

Kada bih svoja invalidska kolica smjela parkirati tik uz vas, rado bih vas ohrabrila. Smijem li? Molim vas, molite za svojega partnera. Bez pitanja. To nadmašuje svakoga bračnog savjetnika.

Molite da vaš partner počne s vama moliti. Pritom ne mislim na konvencionalne molitve za stolom, nego na valjane molitve na svim mogućim mjestima. Glasne ili tihe molitve koje dolaze iz srca. Zajedničke molitve. Tako će trostruko uže biti svezano.

Osim toga, trebali bismo znati: naš partner nikada nije naš neprijatelj. Nije to ni oduzetost, nezaposlenost, svađa, besparica ili bilo što što nas zabrinjava. Vaš protivnik je Sotona. On mrzi brak, još od prvoga braka koji je započeo u predivnom vrtu – Edenu. On će učiniti sve da vašu uzajamnu ljubav uguši. Budite oprezni! Čvrsto se držite Isusa. Sve mu povjerite. A kada nešto nadiđe vaše snage, tada molite za pomoć. Bog ne očekuje od nas da sve napravimo sami. Nemojte odustati! Život neće uvijek biti tako težak, a ni brak. Rado bih vam pokazala nekoliko stranica u Kenovu dnevniku - što mu je pomoglo ili bih s vama prolistala Bibliju. Jedno je sigurno: Božja Riječ – i samo njegova riječ – može duboko iscijeliti, osnažiti i ohrabriti u svakodnevici i unijeti mir u nered misli. Duboko udahnite i ostavite sve što vas u braku opterećuje ili ljuti. Sklopite novi savez. Izvadite nekoliko svijeća, naručite nekoliko ruža ili se prošetajte ispod zvjezdanoga neba. Prestanite se opirati i počnite ispočetka graditi. Jer ako ljubimo čovjeka kojemu smo jednom rekli DA, tada je to najbolji put kako ćemo ljubiti Boga i služiti mu.

Srdačno,

Vaša Joni

Trostruko uže U zadnje vrijeme još se jednom mogu potpisati sa "Joni". Uvijek želim napisati "Joni i Ken". Ne kao pečat na svadbenom ubrusu ili potpis na kupovnom ugovoru. To je mnogo dublje. Prošlo je 30 godina otkako smo Ken i ja započeli svoje zajedničko putovanje. Bog je svaku krizu iskoristio – svaku tugu, svaku bol – da bi nas još dublje povezao. Mnogo dublje nego što smo na dan vjenčanja mogli i zamisliti. Što je situacija bila teža, to nas je Bog povezao jedno s drugim. Duboko je sjedinio naša srca. Zanimljivo je da se to nije dogodilo samo zbog moje potpune uzetosti nego još više u vremenima kada samo se borili

21

Časopis za duhovni život

Dok sam ondje čamio u samoći, primijetio sam u kutu odbačenu knjigu.

Kad zatvorski zidovi progovore...

Z

ovem se Dražen, rođen sam 1985. godine. Odrastao sam u veoma problematičnoj obitelji. Roditelji su mi bili alkoholičari, iz djetinjstva sjećam se samo loših stvari. Unatoč svemu, završio sam srednju školu, položio vozački ispit i odslužio vojni rok. Ljudski gledano, moj život bio je "kako treba".

Od malih nogu naginjao sam izgredima, pa sam već od petog razreda osnovne škole imao dosje kriminalca u policiji. U osmom razredu osnovne došao sam u doticaj s marihuanom.

U srednjoj školi pušio sam je i trgovao njome. Pri završetku srednje škole ili nakon odsluženja vojnog roka ljudi se obično osamostale i počnu se brinuti sami za sebe, dok sam se ja osamostalio još mnogo ranije; i to zato što sam mogao. Tako je počela moja životna faza u svijetu kriminala. S 20 godina već sam prodavao sve vrste droge i dobro mi je išlo. Ali to mi nije bilo dovoljno, jer sam sav zarađeni novac potrošio na alkohol, prijatelje i zabave. Počeo sam krijumčariti ljude i na taj način zarađivati mnogo novaca, koje bih opet uložio u drogu. Uza sve to, još sam i krao. Tako mi je novac curio sa svih strana. Ali kada imaš mnogo tzv. "prijatelja", novca nikada nema dovoljno.

Danas mogu reći da taj novac uopće nije bio blagoslovljen.

Bez obzira na to što sam zarađivao i po 1000 eura na tjedan, od toga novca nije bilo nikakve koristi jer sam na kraju završio u zatvoru. I hvala Bogu što sam ondje završio!

Iz iskustva tvrdim da svaka pretjerana želja za novcem nema dobar završetak. Dobio sam dvije i pol godine zatvorske kazne

samo zbog sadnje marihuane. U zatvoru sam već nakon nekoliko mjeseci opet počeo trgovati tabletama. To me odvelo u samicu na 12 dana. Dok sam ondje čamio u samoći, primijetio sam u kutu odbačenu knjigu.

Počevši čitati knjigu, učinilo mi se da je to nekakav roman, ali kako sam čitao sve dalje te došao do zadnje stranice, shvatio sam kako je knjiga pisana po istinitom događaju. Nešto se u meni slomilo. Još dok sam čitao, nije mi bilo jasno što se događa. Je li moguće da Bog stvarno čini takva čuda kakva su opisana u toj knjizi? Nisam vjerovao da Bog uopće postoji, jer sam bio totalni bezbožnik. Psovao sam bez prestanka. Tada sam se zapitao: "Što ako Bog zaista postoji?" Javilo mi se na tisuće pitanja. Mislio sam: ako Bog uistinu postoji, onda sam stvarno u velikim problemima. Sve što sam do tada radio u životu kosilo se s voljom Božjom. Osjećao sam da sam jako, jako velik grešnik. Tada sam se prvi put pomolio Bogu. Rekao sam mu glasno: ''Bože, ako zaista postojiš, daj mi to do znanja! Kako da ti se molim ako ne znam da uopće postojiš?!" I Bog mi je odgovorio, ali ne riječima, nego snažnim osjećajem svoje prisutnosti. Oko mene se podigao gust zrak i tada sam zaplakao poput maloga djeteta. Duh Sveti me uvjerio u moju grešnost, međutim nisam znao što se zapravo događa. Bez prestanka sam plakao. U tim trenucima izgubio sam osjećaj o vremenu. Gledajući knjigu, rekao sam Bogu: daj da i ja progovorim ovim jezikom! Ubrzo sam počeo govoriti nekakvim nerazumljivim jezikom. Osjetio sam kako se oko mene događa nešto nadnaravno. Htio sam pozvati policiju, doktora ili psihijatra, jer sam u tom trenutku pomislio - gotov sam. No sada sam zahvalan Bogu jer znam što se

22

tada zapravo dogodilo. Ubrzo sam opet progovorio normalno i bio sasvim pri svijesti. No uz to sam postao i vrlo sretan. Bog je poslao u moj život jednoga čovjeka koji mu je već služio. Tada sam već izašao iz samice. Čuo sam ga kako govori o jezicima te sam razgovarao s njim o svemu što mi se dogodilo. Uz pomoć Biblije sve mi je objasnio i preporučio da svaki dan čitam Novi zavjet. Tako sam se počeo svakodnevno duhovno hraniti. Kao što i kaže Božja Riječ: "jer ne živi čovjek samo od jela i pića, već od svake riječi koja izlazi iz usta Božjih." Tako sam počeo i moliti, tražeći Božju prisutnost. Shvatio sam da Bog želi sa mnom komunicirati i blagosloviti me. Dobro sam se osjećao kada sam shvatio kako sam spašen i premješten iz tame u svjetlost. Doživio sam tu blagodat spoznaje da me Bog voli i da je na mojoj strani. No još uvijek sam imao problema s ovisnosti o pušenju.

Zato sam počeo moliti za oslobođenje. Spomenuti sluga Božji izrazio je želju da se i on moli za mene. I već tri dana nakon te molitve potpuno sam prestao pušiti. Još danas hvalim Gospodina za to oslobođenje. Bog me oslobodio i od mnogih drugih nečistih stvari koje svijet nameće mladima.

A najviše se mogu pohvaliti time da sam danas potpuno nov čovjek i da je sve staro u meni nestalo. Trudim se živjeti život dostojan Gospodina.

Otkako sam izišao iz zatvora, nisam počinio ni najmanje kazneno djelo, no ne zbog straha od kazne ili zato što sam na uvjetnoj slobodi, nego zbog svojega Gospodina, koji živi u meni i daje mi snagu da ne činim ono što ne želim.

Novo!

HAU AJ LAV ĐIZS

Nešto se u meni slomilo. Još dok sam čitao, nije mi bilo jasno što se događa.

Je li moguće da Bog stvarno čini takva čuda kakva su opisana u toj knjizi?

Svjedočanstvo Matije Kovača

Knjižica je namijenjena evangelizaciji mladih!

Narudžbe

E-mail: tajnistvo@epc.hr Tel/fax: 00 385 (0)1 3700 966

5KN IZ KNJIŽICE IZDVAJAMO...

Nitko me ne voli Bio sam tih i povučen dječak, u svojem svijetu mašte. Imao sam malo prijatelja i jako sam ih volio. Međutim, tijekom godina koje su slijedile, dolazio sam u veća društva i nailazio na poteškoće u uklapanju. Uvijek bih, u nastojanju da se svidim svima, izvalio neku glupost koja bi me trajno okarakterizirala. Došavši u rukometni klub, od prvoga sam dana bio predmet izrugivanja i nasilja jer sam igrao sa starijim dečkima. Kasnije sam bio i podvrgnut nasilju od strane vršnjaka pa sam se često vraćao kući uplakan, ponekad neposredno

23

iz tučnjave, no emocionalna je bol u meni gorjela više nego fizička. U tom sam razdoblju često sebi ponavljao istu rečenicu dok sam gutao suze: „Nitko me ne voli.“ Nisu me voljele ni djevojke. Bio sam zaljubljen u nekoliko njih, ali niti jedna mi nije uzvratila istim osjećajima. Smatrao sam se ružnim i glupim. Ni od koga nisam tražio pomoć jer sam smatrao kako nikoga ne zanimaju moji problemi te da mi nitko neće pomoći. Bila je to jedna velika laž koju su mi usadili moji roditelji. Slični stavovi prate me do dana današnjeg. Odgojili su me tako da razmišljam kako svima smetam i kako sam im na teret te kako nisam dostojan ičijega poštovanja.

S druge strane, mama se jako ponosila mojim uspjesima u školi.

Časopis za duhovni život

Rosa

Pusti da rosa Božje tišine pada na te sve dok svi tvoji pokušaji sasvim ne iščeznu.

Sve dok smirenost tvoje duše i života ne progovori o Božjoj ljepoti i miru.

Časopis za duhovni život