Izvori br 34 by Andreja Mil

Časopis za duhovni život tajnistvo@epc.hr 34 | 2015

www.epc.hr

Mostovi našega života Stara poruka u novo vrijeme Pravda i pravednost

10 kn

Bojiš li se promjene?

romjene su neizostavan dio života. Što smo stariji, sve smo im manje skloni. Ne volimo promjene. Ugrožavaju naš komfor, prekidaju rutinu i navike, prozivaju naše prioritete, donose katkad i tjeskobu. Bit poslušnosti Bogu jest promjena, mijenjanje. Ako se ne želimo mijenjati, znači da nismo poslušni sluge. Da, Bog nas voli i ovakve kakvi jesmo, ali često i inzistira i poziva da se mijenjamo jer nas ionako voli.

Možda baš sada doživljavaš neke promjene na poslu, u crkvi, obitelji, karakteru, stavu. Istina, neki bi stalno nešto mijenjali kad i ne treba, dok drugi bježe od svake promjene. U Antiohiji su nastupile promjene. Čitamo o tome u Djelima 13,2-3. Duh Sveti je progovorio dok su postili. A crkva je posteći i moleći poslušala u suradnji s Duhom. Mijenjati, promijeniti znači transformirati, modificirati, biti drukčiji. Stalne su i neizbježne promjene. Neke promjene su dobre, ali nisu ugodne. Mi često biramo širi i lakši put, ali promjene vode nepoznatim uzanim puteljcima, noseći i iznenađenja. Neke su i bolne. Ali ako smo poput gline i dopuštajući nebeskom lončaru da nas oblikuje, bit će lakše. Ali nekad smo tvrdi i tvrdoglavi, srca kamena. Ne zaboravimo da je operacija srca Božja specijalnost. Kad Bog dođe i djeluje – nastaju promjene. Prisjetimo se kroz koliko je promjena prolazio Pavao od obraćenja na putu za Damask pa nadalje. Riječ je o radikalnim i revolucionarnim promjenama. Onda krštenje. Poslije njega Arabija i pustinja. Promjena okoline, ritma života, načina i stava. Pavao se mijenjao na ruti Damask – Tarz – Antiohija... Kad Duh Sveti vodi, valja prihvatiti promjene. Ništa se dobro ne događa kad smo nesigurni, nastojeći više ugoditi ljudima no Bogu. Ne trebamo se bojati promjena. Promjene donose zanimljive i korisne preokrete, jačaju nam vjeru i posreduju rast. Rizici i vjera su bliski, a život bez rizika i izazova postaje dosadan. Želiš li vršiti volju Božju? Onda očekuj promjene. Budimo otvoreni dok služimo Bogu. Gospodin je progovorio u Antiohiji jer su bili otvoreni za slušanje i poslušnost. Slušaš li i ti glas volje Božje, glas Duha Svetoga? Što kod tebe Isus želi promijeniti? Damir Špoljarić

Izvori Časopis za duhovni život Jesen 2015 Godina LV Cijena: 10,00 kn Izdavač Evanđeoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj Kosirnikova 76 HR - 10 000 Zageb, Hrvatska tajnistvo@epc.hr www.epc.hr

Glavni i odgovorni urednik mr. Damir Špoljarić

Grafičko oblikovanje Andreja Mil

Urednici Antun i Marija Koprivnjak Tel. 032 414-767 akopriv@yahoo.com

Tisak TopDan d.o.o. Samobor

Lektura Nataša Sulić Korektura Elizabeta Koprivnjak

Adresa uredništva IZVORI, KRŠĆANSKI NAKLADNI ZAVOD p.p.370 Cvjetkova 32 HR-31 103 Osijek Hrvatska Tel. 031 494-192

Žiroračun Raiffeisen Bank ŽR: 2484008-1102587701 IBANHR: 2224840081102587701 SWIFT CODE: RZBHHR2X OIB: 56822036075 ISSN: 1330-2119

Tiskovina je upisana u UPISNIK HRVATSKE GOSPODARSKE KOMORE O IZDAVANJU TISKA. Rješenjem Središnjeg državnog ureda za upravu pod URBROJ: 515-03-04-3, KLASA: UP/I-070-01/03-01/142 "Izvori” su oslobođeni plaćanja poreza na promet proizvoda. Redakcija Izvora ne snosi odgovornost za nenaručene materijale (tekstovi, fotografije, pisma u bilo kojem formatu) i ne smatra se dužnom vraćati ih pošiljateljima. Fotografija (naslovnica): Santhos Kumar (www.freeimagescollection.com)

časopis za duhovni život

AUTOR | Don Piper

Mostovi našega života Tajna našeg osobnog napretka je u tome da smo svjesni prošlosti, prihvaćamo sadašnjost i gledamo u budućnost.

a mene su mostovi postali simbolom dramatičnih promjena, znakom takvih događaja nakon kojih naš život više nikada nije kao prije. Neka nesreća, razvod, dijete, smrt supružnika ili roditelja... Kada prijeđemo jedan takav most, život nam se promijeni, a mi više nismo isti kao što smo bili. Osjećamo da nam se život iz temelja promijenio, okrenuo se naglavačke, iskliznuo. Rado bismo se vratili, ali nismo u mogućnosti. Ovi pojedini mostovi podsjećat će nas na to da život nije uvijek lak, a to nam Bog nikada nije ni obećao. Trebamo se radovati kada nam dobro ide, ali moramo se suočiti i sa teškim i žalosnim vremenima. Najčešće kada su promjene pozitivne, uglavnom nam ne trebaju savjeti kako da se nosimo s njima. Ali, ako moramo proći preko takvog mosta koji nas nosi u teškim vremenima, najviše ljudi treba ruku za koju se mogu uhvatiti, rame na koje se mogu osloniti. Moramo, naime, naći odgovor na jedno goruće pitanje: "Hoću li ikada više imati normalan život?"

Prihvaćanje boli i gubitka Dana 18. siječnja 1989. godine dogodila se dramatična promjena u mom životu. Kada sam prelazio most preko jezera Livingston u Texasu, moj se život zauvijek promijenio. Toga dana sam preminuo i otišao u nebo. Ne, to nije bilo iskustvo približavanja smrti. Uistinu sam bio mrtav – srce mi je stalo, i to na najmanje 90 minuta. Nakon što je Neunachser radni stroj gusjeničar zdrobio – skupa sa mnom – mog Ford Escorta, dva su liječnika hitne službe pregledali moje tijelo i proglasili me mrtvim. Nakon što se sudar dogodio, nisam vidio nikakvu svjetlost i nisam lebdio ni kroz kakav tunel. Nisam doživio ništa od onoga što obično opisuju ljudi koji su doživjeli kliničku smrt. U jednom trenutku još sam živio, a u drugom sam već stajao pred vratima neba. Naglašavam to iz razloga što neki ljudi ne mogu vjerovati da netko drugi osim Isusa može otići u nebo, a zatim se vratiti na zemlju. Ne želim se oko toga raspravljati, jedno-

stavno znam da sam umro. Otišao sam u nebo i doživio sam udivljenje slave, prelijevajuću radost i apsolutno savršen život koji čeka Božju djecu. Međutim, nakon 90 minuta ponovno sam se probudio na Zemlji – u neizrecivim bolovima. Otkad sam prešao preko tog mosta, postao sam drugi čovjek. Otkad sam nastradao, prošao sam kroz 34 velike operacije, 13 mjeseci sam ležao u bolnici, a iza mene su dvije godine provedene na rehabilitaciji. Vrijeme koje sam mogao provesti sa obitelji i svojim prijateljima izgubljeno je u nepovrat, a i nekoliko tjelesnih funkcija kojih više nemam. Od tada do dana današnjeg živim sa doduše podnošljivim, ali sa stalno prisutnim bolovima. Mogao bih gledati na sve ono što sam propatio. Pa i na bolove s kojima moram svakodnevno živjeti. Ipak, odlučio sam da to neću raditi. Radije ću misliti na to kako sam svoju kćer upravo ja vodio do oltara kada se udavala. Kad se oglasila glazba, Nicole se okrenula k meni i rekla: "Tata, tako se radujem što si danas ovdje!" Tajna našeg osobnog napretka je u tome da smo svjesni prošlosti, prihvaćamo sadašnjost i gledamo u budućnost.

Otpuštanje prošlosti Previše je ljudi koji bi voljeli učiniti korak unatrag, živjeti u prošlosti, ali to je nemoguće. Pa iako to svi znamo, ipak ima onih koji ne mogu jednostavno otpustiti prošlost. Kažu: "Zapravo, trebalo je da se dogodi drugačije... " Otpuštanje pak može biti teško – veoma teško. Nešto nas unutar nas zadržava. Nije važno što naš um govori, naše srce čezne za starim životom (prošlim vremenima). Jednu stvar bih ovdje želio posebno naglasiti: prije nego nastane novi početak, moramo prihvatiti da je staro prošlo. Između ta dva stanja najčešće ta praznina odražava jedno važno vremensko razdoblje. U tom razdoblju probajmo shvatiti što nam se dogodilo, pogotovo ako nas je to sasvim neočekivano zadesilo. Časopis za duhovni život

U bolnici sam imao vremena na pretek da o tome razmišljam. Nisam shvaćao razloge zbog kojih se to dogodilo, a nisam imao blage veze ni o tome što će biti sa mnom nakon bolnice. Prolazio sam razdoblje praznine. Znao sam tko sam bio u prošlosti, ali kakav ću biti u budućnosti, to nisam znao. Ali, ako izdržimo i rastemo za vrijeme razdoblja praznine, doći će dan kada ćemo, osvrnuvši se natrag na to vrijeme, vidjeti pozitivne rezultate. Ovaj proces ne možemo shvatiti, ali jednom će doći onaj trenutak kada ćemo zastati i dati hvalu Bogu za takve događaje. Neki ljudi, naravno, nikada neće doći do te točke.

Svladavanje praznine Bremenita iskustva ostat će bremenita, radilo se o nezaposlenosti, razbojničkom napadu, djetetu koje se utopilo, nevjernom supružniku, materijalnom gubitku ili o roditeljima koji više ne razgovaraju sa svojom djecom. Svaka od ovih situacija je katastrofalna. Kada netko nakon dramatične promjene bude proživljavao vrijeme praznine, možda će imati osjećaj da ga je Bog napustio ili da se on okrenuo od Boga. A dobra vijest je: praznina ne traje zauvijek! To je samo prijelazno razdoblje nakon dramatične promjene. Kada pokušavam pomoći ljudima koji upravo proživljavaju to, ponekad ih upitam: "Kada ste zadnji put osjetili da ste u Božjoj blizini?" Ako mogu utvrditi kada je to bilo, vjerojatno je to ta točka od koje trebaju ponovno krenuti. Trebaju se sjetiti, pobliže promotriti situaciju i shvatiti da su se okolnosti promijenile. Trebamo se usuditi ići naprijed – s promijenjenim mogućnostima.

Nova prekretnica djeluje kao da označava to: "Put kojim si se do sada kretao sada je zatvoren. Ovo je novi put. Idi njime do sljedeće prekretnice." Kada jednom prihvatimo da nam je život stigao do nove prekretnice, s novim pouzdanjem aktivno možemo oblikovati svoju sadašnjost. Ali ako osjećamo da su nas događaji i okolnosti slomile, u tom slučaju nećemo uspjeti. Najčešće ne možemo birati "mostove" preko kojih trebamo prijeći. Možemo se samo pouzdati u Božje milosrđe koje će nas provesti kroz tragične promjene. Za ove situacije Isus obećava: Ostavljam vam mir, mir, i to svoj, dajem vam. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje. Neka se ne uznemiruje i ne plaši srce vaše! (Iv 14, 27)

Nema više "Što bi bilo kad bi... " Proteklih godina promišljao sam stotinu puta o tome kako bi mi se život odvijao da sam tada drugačije odlučio i da sam krenuo kući drugim putem. Svaka odluka nosi svoje posljedice. Onog trenutka kada ih donosimo, mogu nam izgledati bezazlenima, slučajnima i beznačajnima. Odluke najčešće i jesu takve. Ali čovjek nikad ne zna kada će donijeti odluku koja će mu promijeniti cijeli život. Neke odluke donosimo sami (npr. danas može bilo tko odlučiti gdje će završiti nakon smrti), a nekada se Bog umiješa. Opet, nekada jednostavno ne znamo zašto nam se neke stvari događaju. Ali, ni u jednom slučaju nam ne pomaže ono: "Što bi bilo kad bi... " Radije se trebamo suočiti sa činjenicama – i vjerojatno je

to i najteže – da smo prešli preko mosta i sada smo na drugoj strani. Sada si trebamo postaviti pitanje o tome kuda dalje. Ta znamo odakle smo stigli. Tamo nam se možda puno više sviđalo biti, ali tamo se više nikada ne možemo vratiti. Stojimo na pragu novoga života i znamo da odavde možemo ići samo naprijed. Prema čemu da se ravnamo? Znamo što je ono što ne želimo. Ne želimo upasti u samosažaljenje i postati stranci sami sebi. Ali onda, što hoćemo? Kuda, kojim putem?

S vanjskim čimbenicima – tjelesnim ograničenjima, s boli zbog gubitka, sa smetenosti i zbog bijesa što smo prošli – moramo se sa svim tim izboriti. I unatoč tim čimbenicima, moramo donijeti odluku o tome u kojem smjeru želimo okrenuti svoj život? Ako smo mudri, tada ćemo fokus našega gledanja s ovozemaljskog usmjeriti na vječnost. Povjerit ćemo svoj život Bogu i moliti ga da ga On ispuni. Tada možemo biti sigurni: bez obzira na to preko koliko teških mostova moramo prijeći u ovom životu, zadnji most, nakon smrti, bit će u vječnosti s Njim.

Kada prijeđemo jedan takav most, život nam se promijeni, a mi više nismo isti kao što smo bili. Osjećamo da nam se život iz temelja promijenio, okrenuo se naglavačke, iskliznuo. Rado bismo se vratili, ali nismo u mogućnosti.

Časopis za duhovni život

AUTOR | Jure Dohnal

Jesi li spreman umrijeti? U srcu sam se pomirio s tim da se moj život približava kraju. Više nije bilo žurbe: dugačak popis zadataka, koje sam htio, a neke trebao obaviti, stavio sam na stranu i uživao u svakom trenutku života. Izlazio bih u šetnje i činilo mi se kao da ptice pjevaju nekako ljepše, glasnije, da ih ima više, i da su stabla zelenija nego prije. Zrak je prekrasno mirisao iznad vlažne zemlje. Zanimljivo je kako misao na smrt može probuditi sva čula.

e bih doista htio, braćo, da ne znate za nevolju koja me je snašla u Hrvatskoj. Bio sam prekomjerno, preko snage, opterećen te sam već strepio i za život. Ali u sebi sam prihvatio i smrtnu osudu da se ne bih uzdao u samog sebe, nego u Boga koji uskrisuje mrtve. On me je od takve smrti izbavio i izbavit će; u njega se uzdam, on će me i dalje izbavljati. Ako i vi ćete mi pomagati molitvom da bi mnogi za mene zahvaljivali Bogu na milosti koja mi je darovana posredovanjem mnogih. (2 Kor 1, 8-11) – moja parafraza Od ljeta 2013. osjećao sam kao da mi nešto usisava snagu. Na početku sam mislio da sam samo malo više umorniji nego obično, ali kako su dani prolazili, primjećivao sam da ne mogu obavljati ni najobičnije fizičke poslove: srce mi je lupalo sto na sat, a u glavi mi se vrtjelo. Koncem godine bilo mi je već tako slabo da sam otišao svom liječniku, koji je odmah prepoznao moju anemičnost. Krvna slika bila je samo potvrda toga: hemoglobin mi je bio pola od minimuma. Završio sam u pulskoj bolnici. Uslijedile su razne pretrage. Dijagnoza je bila jasna: karcinom debelog crijeva. Kad je liječnica to rekla mojoj supruzi Katarini i meni, bili smo šokirani. Našu djecu, Terezu (16), Matyaša (12) i Martina (6), obuzeli su strah i tuga. Još iz bolnice u Puli e-mailom sam svim svojim prijateljima u Hrvatskoj i Češkoj javio što se dogodilo. Uslijedilo je nešto što me oborilo na koljena. Vijest o mojoj bolesti raširila se na sve strane svijeta. Svuda su se braća i sestre počeli lančano moliti. Još dok sam bio u bolnici, dobivao sam dnevno SMS poruke, e-mailove s ohrabrenjima, biblijskim redcima, i to često od ljudi koje osobno čak niti ne poznajem. Bio sam ganut do suza svim tim izjavama ljubavi koje su stizale od braće i sestara odasvud. Na kraj pameti mi nije bilo da će vijest o mojoj bolesti potaknuti toliko ljudi na molitvu. Sjetio sam se trećeg retka iz Psalma 144: Što je čovjek, o Jahve, da ga poznaješ, što li čedo ljudsko da ga se spominješ? Baš to sam doživljavao - tko sam ja da me toliko ljudi poznaje i za mene se moli? Kao da mi je Gospodin govorio: "Ako toliko ljudi zna za tebe i bori se za tvoje zdravlje, koliko više ja osobno." Stvari su se odvijale jako brzo. Istoga dana kada sam doznao za dijagnozu, nazvao me moj šogor i ponudio mi da me u Njemačkoj blizu Bonna u privatnoj fakultetskoj bolnici operira poznati stručnjak za takve operacije. Nisam dugo razmišljao. Počeo sam planirati odlazak. Avion za Bonn kretao je za tjedan dana. Imao sam, dakle, jako malo vremena za obitelj i najbliže ljude iz različitih crkava. Taj tjedan do mog odlaska u Njemačku kao obitelj još više smo se povezali, i još više grlili jedan drugoga. Tu i tamo smo zaplakali, sjedinili se u molitvama i podupirali jedan drugog. Kad sam vidio kako su moji dragi pogođeni tom situacijom, to me još više ganulo: često sam izlazio navečer van iz kuće, šetao po pašnjacima, plakao, gledao zvijezde, molio se svom Gospodinu, zahvaljivao na svim dobrima i svoj ljubavi koju mi je u mo-

jem životu bezbroj puta iskazivao. U srcu sam se pomirio s tim da se moj život približava kraju. Više nije bilo žurbe: dugačak popis zadataka, koje sam htio, a neke trebao obaviti, stavio sam na stranu i uživao u svakom trenutku života. Izlazio bih u šetnje i činilo mi se kao da ptice pjevaju nekako ljepše, glasnije, da ih ima više, i da su stabla zelenija nego prije. Zrak je prekrasno mirisao iznad vlažne zemlje. Zanimljivo je kako misao na smrt može probuditi sva čula. U Zagrebu u zračnoj luci su me dočekali pastori koji su se molili za mene i ohrabrivali me Božjom riječju. I u Bonnu su me dočekala dvojica pastora iz Češke: bili su to moji stari prijatelji, koji su došli kao izaslanici čeških crkava da bi se molili za moje ozdravljenje, pomazali me uljem i pokrili zastavom. Baš taj dan u češkim crkvama bio je najavljen post, kojem su se naše zajednice u Istri također pridružile. Dva dana nakon moga dolaska u bolnici bio sam operiran. Kad sam se probudio iz narkoze u šok sobi, pored moga kreveta stajao je doktor Pavel. Rekao mi je da je operacija bila uspješna: izvadili su mi 45 cm debelog crijeva i 24 limfna čvora te ih poslali na analizu da bi se saznalo je li karcinom metastazirao i ako jest, u kolikoj mjeri. Kad je on otišao, imao sam osjećaj da je kod mog kreveta nečija nazočnost. Bolje rečeno, prisutnost nekih bića. Nisam nikoga vidio, ali sam ih vrlo jasno osjećao. Svako biće je nešto isijavalo: plemenitost, utjehu, prihvaćanje, ljubav, priznanje... Još nikad se nisam osjećao toliko siguran i voljen od Boga i u Njegovim očima toliko važan. Mojim su umom ili srcem prolazile riječi i misli koje sam htio zapamtiti, ali, nažalost, u sjećanju mi je ostao samo jedan dio. Tek nakon nekoliko dana, čak i tjedana, te su mi se misli i riječi počele vraćati tako da sam ih mogao zapisati. Bilo je to nevjerojatno i lijepo zajedništvo s Bogom. Samo sam poluglasno ponavljao: "To je divota. Stvarno? Je li to moguće?" Medicinska sestra koja se brinula za mene mislila je da buncam, stalno je kontrolirala jesam li pri svijesti i kolika mi je temperatura, a ja sam zapravo bio neopisivo sretan.

Od svega što mi je Gospodin rekao i pokazao, podijelio bih s vama samo jednu stvar. Isus me tada upitao: "Jure, ako bi tvoja smrt donijela probuđenje u Hrvatskoj, bi li bio voljan umrijeti? Bi li bio spreman napustiti svoju voljenu ženu s dječicom, koju toliko ljubiš, koju nećeš vidjeti kako odrastaju, maturiraju i žene se? Ne bi dočekao unuke ... Bi li bio voljan napustiti sve to što toliko voliš: svoje prijatelje i narod u koji sam te presadio i koji je postao tvoj narod? I što ako bi tvoja smrt donijela probuđenje samo u tvojoj crkvi? Bi li bio voljan umrijeti? I što ako bi tvoja smrt probudila samo par ljudi? Bi li bio voljan umrijeti?" Draga moja braćo i sestre, neću vam reći što sam odgovorio. Reći ću vam što je rekao On. Kazao je: "Ja, da!" Nakon ovog susreta s Gospodinom bio sam ispunjen Božjim mirom koji nadilazi svaki um: taj je mir čuvao moje srce i misli, unatoč čekanju na nalaze iz histologije punih tjedan dana. Prema njima se trebalo odlučiti hoću li ili ne primati kemoterapiju i zračenje, no ja sam imao mir. Kad su nalazi stigli, liječnica mi je rekla da se tumor nije proširio i da neću trebati kemoterapiju. Mislio sam da ću osjetiti neko olakšanje, ali nisam. To mi je bila samo potvrda da me Bog već prije bio rasteretio. Dan nakon toga, sretno sam se vratio kući iz Njemačke. Noge su mi se tresle od iscrpljenosti jer je to bio tek osmi dan nakon operacije. No, bio sam sretan što sam opet sa svojom obitelji. Prošlo je više od godinu dana od ovih zbivanja. Zahvalan sam na svakom danu života, još uvijek uživam u pticama koje pjevaju, zelenim stablima, mirisima i okusima svih Božjih darova. Uživam provoditi vrijeme s djecom, suprugom i ljudima. Više ne znam što znači "gubiti vrijeme" - sve me raduje, čak i cijepanje drva koje poslije izgori u našem kaminu. Raduje me i čupanje korova koji će ponovno narasti. Želim se zahvaliti svima vama koji ste se molili za mene. Imao sam milost doživjeti na vlastitoj koži kakvu moć imaju žarke molitve svetih. Htio bih da svaki Božji sluga i sluškinja mogu računati na tako brojnu molitvenu podršku u situaciji smrtne opasnosti. Časopis za duhovni život

AUTOR | David Kovačević

Stara poruka

u novo vrijeme Z

a Crkvu je važno uvijek iznova promišljati o poslanju i vjernosti zadatku koji joj je njezin Gospodin Isus Krist povjerio. U Evanđelju po Marku 16,15 čitamo: Tada im (Isus) reče: idite u sav svijet i propovijedajte evanđelje svim stvorenjima! U skladu s ovim retkom valja postaviti sljedeća pitanja: Što je središnja poruka evanđelja? Je li Crkva vjerna svome zadatku? Danas mnogi dušobrižnici kažu kako propovijedaju evanđelje, no je li uistinu njihovo propovijedanje riječ Božja ili ono ipak ostaje u domeni ljudske riječi? Što je evanđelje? Što je poruka evanđelja? Odgovor na ova pitanja moguće je razmatrati iz više kutova jer je govor o evanđelju u Bibliji višeslojan. Ovoga puta odgovor ćemo potražiti u Evanđelju po Marku gdje smo i započeli naše razmatranje. Mjesto gdje se riječ "evanđelje" u njemu navodi prvi put je 1,14-15. Sam opis riječi "evanđelje", prema Markovu tumačenju, dolazi upravo iz Isusovih usta:

odgovor. Tu se ne radi samo o nekakvim vijestima koje bi nas, eto, upoznale o nečemu, u ovom slučaju o dolasku kraljevstva Božjeg, već i o potrebi da se obratimo i vjerujemo evanđelju! Kada govorimo o našem odgovoru s obzirom na evanđelje, valja krenuti s potrebom o obraćenju. Grčka riječ za obraćenje je "metanoia". "Metanoia" znači obratiti se od svog puta i vratiti se natrag na onu prvotnu zamisao koju je Bog od početka imao za čovjeka! Čovjek je odustao od Božje zamisli svojim okretanjem od Božje svrhe za njegov život. To je ono što Biblija naziva grijehom ili "hamartia". Grčka riječ "hamartia" znači promašiti cilj, svrhu, prvotnu Božju namisao! Kada strijela promaši metu, ona se više ne može vratiti natrag i pokušati ponovno. Čovjek, pak, ima tu priliku jer je od Boga pozvan na obraćenje! U ovom razmatranju htio bih staviti naglasak na dvije stvari:

A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: "Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!"

a) Što znači biti dionik kraljevstva, odnosno biti u njemu?

U ovim recima nailazimo na dva ključna pojma vezana uz evanđelje:

Budimo poput male djece

• Poruka evanđelja je poruka o kraljevstvu Božjem. • Poruka o kraljevstvu Božjem je poruka koja od nas traži

b) Kako živjeti vrijednosti kraljevstva, odnosno kako se kraljevstvo naviješta prema van?

Što znači biti unutra? Što znači biti dionikom kraljevstva? Kako izgledaju i kako se ponašaju dionici kraljevstva Božjeg, oni koji su se od svojih promašenih putova vratili na Božju prvotnu zamisao? Razmotrimo tekst u Marku 10,13-16:

Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: "Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući." Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke. Biti u kraljevstvu slično je kao kada u sebi gajimo i formiramo osobine djeteta. Postoji nešto u maloj djeci što na poseban način oslikava kakva bi trebala biti djeca kraljevstva. Djeca imaju određene karakteristike koje su im svojstvene. Ovdje ćemo navesti četiri takve osobine: poniznost, poslušnost, vjera i praštanje. 1. Djeca su ponizna. Djeca koja odrastaju u normalnom okruženju obično se osjećaju neugodno kada su u javnosti, pogotovo u novoj i stranoj okolini. U takvim situacijama dijete će obično sjesti roditelju u krilo dok ne upozna svijet oko sebe, a tek poslije krenuti s daljnjim istraživanjem. Što odrasle osobe rade kada su u javnosti ili svome društvu? Svatko od nas traži "ono svoje mjesto" u njemu. Svatko od nas se pokušava istaknuti, pokazati kako i mi vrijedimo, i dati drugima do znanja koje nam mjesto pripada. Međutim, trebali bismo tražiti ne svoju važnost, već važnost svoga nebeskog Oca! Promislimo je li sadržaj naših razgovora s drugima naše mjesto ili važnost našeg nebeskog Oca? Dok razmišljamo o ovome, uočimo da je ono drugo bilo prvenstveno Isusova osobina! On koji je bio u slavi Božjoj, Bog sam, ponizio se, postao čovjekom radi nas, ne tražeći sebe već volju i slavu svoga nebeskog Oca (Fil 2,1-11 i Iv 13)! 2. Djeca su poslušna. Istina je: djeca često nisu poslušna, ali njihov prirodni instinkt je slušati roditelje i općenito starije. Ona još uvijek nisu naučena lažnoj samostalnosti u kojoj bi mislila da stvari mogu riješiti sama po sebi. Lažna samostalnost je ono što udaljava čovjeka od Boga, kao i čovjeka od čovjeka. Dijete je itekako svjesno potrebe za brigom i zaštitom roditelja, i stoga shvaća važnost slušanja roditeljskog savjeta. Kada kažemo kako trebamo biti poput djece, to znači: razumjeti kako ne možemo sami, već da ovisimo o brizi i vodstvu našega nebeskog Oca kojega trebamo u svemu slušati. Imajući ovo na umu, valja nam promisliti koliko prihvaćamo svoju ovisnost o Bogu i našu povezanost s ljudima oko nas ili smatramo kako sve probleme možemo riješiti sami? Ovdje valja primijetiti kako je poslušnost prvenstveno Isusova osobina! On je u svemu bio poslušan svome nebeskom Ocu, i to sve do smrti na križu radi nas! 3. Djeca vjeruju. Djeca instinktivno s povjerenjem prihvaćaju roditeljsku vlast. Postoji jedno razdoblje u životu djeteta u kojemu ono misli kako njegov tata sve zna i kako je on uvijek u pravu. Na našu sramotu, mi brzo odrastamo i prestajemo vjerovati ne samo roditeljima, već i jedni drugima i Bogu. Biti poput djeteta znači vjerovati svom nebeskom Ocu. Vjerujemo li Bogu u svojim brigama, strahovima i borbama? Dok razmišljamo o ovome, primijetimo kako je vjera prvenstveno Isusova osobina! On je uvijek imao povjerenje u svoga nebeskog Oca. I tamo u Getsemanskom vrtu tražio je Njegovu, a ne svoju volju! Dok smo mi Bogu nevjerni, Isus je svome Ocu uvijek vjeran. 4. Malo dijete još uvijek nije naučilo inatiti se i imati gorčinu. Biti poput djece znači praštati jer je nama oprostio naš nebeski Otac! Svi rado prihvaćamo istinu o Božjem milosrdnom praštanju naših grijeha, no jesmo li jednako radosno

Biti u kraljevstvu slično je kao kada u sebi gajimo i formiramo osobine djeteta. Časopis za duhovni život

spremni prihvatiti i istinu molitve Gospodnje: Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim? Kada ovo kažemo, ne mislimo kako je Bog zaboravan, već na način na koji se On odnosi prema našem grijehu. Biblija kaže: Bog nam oprašta i više se ne spominje naših grijeha (Mih 7,19).

Krenimo s malim stvarima! Kako živjeti vrijednosti kraljevstva, odnosno kako se kraljevstvo Božje naviješta ovome svijetu? Da bismo bolje razumjeli što nam je činiti kao dionicima kraljevstva, pročitajmo usporedbu iz Marka 4,30-32: I govoraše: "Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske." 1. Kraljevstvo Božje kreće s malim stvarima. Ono ne započinje u sjaju i veličini kao što je to slučaj kraljevstava ovoga svijeta, već tiho i gotovo neprimjetno. Promatrajući način na koji funkcionira društvo oko nas, često poželimo preuzeti njegovu metodologiju. Živimo u društvu koje voli fascinirati stručnošću, poslovnim principima, zabavom i kičem. To je način osnivanja institucija, tvrtki i započinjanja projekata u našem društvu. Često i mi u crkvi mislimo da ćemo zabavom i kičem privući mnoge ljude! Ipak, to nije naša zadaća. Zabavu i kič ljudi mogu pronaći drugdje. Crkva ljudima treba dati ono što nigdje drugdje ne mogu pronaći: riječ Božju! 2. Kraljevstvo Božje kreće s malim stvarima, ali ne ostaje malo: ono raste. To nam ukazuje na nužnost procesa rasta. Živimo u društvu koje ne voli procese, već radije favorizira instant proizvode. Ipak, kraljevstvo Božje se ne gradi klikom na računalu. Za dobar i zdrav rast potreban je proces. U crkvi trebamo graditi zajedništvo i tim. Da bismo povezali ljude i gradili tim koji će kasnije utjecati na društvo, trebamo godine i godine! Zato mnogi brzo odustaju. Ali za zajedništvo nema alternative. Bog nas je pozvao da živimo u zajedništvu Njegova tijela – Crkve – i ljubimo jedni druge jer je On prvi ljubio nas! 3. Kraljevstvo Božje nije tu samo radi nas i naših potreba! Ne! Ono izrasta u veliko drvo na kojemu se gnijezde ptice nebeske! Što ovo znači? Nekada se tješimo činjenicom kako je kraljevstvo Božje poput malog gorušičinog zrna. Ipak, bitno je razumjeti čitav proces: zrno, rast i veliko drvo! Kako razumjeti veliko drvo? Svrha kraljevstva Božjeg nije usredotočena samo na nas i naše potrebe! Mi trebamo uzrasti tako veliki da i drugi ljudi oko nas imaju korist. Veliko drvo u antičkom svijetu bilo je simbol carstva, a ptice nebeske simbol različitih naroda koji su svoje mjesto nalazili u njemu! Rad crkve treba tako uzrasti da ljudi oko nas i društvo oko nas mogu pronaći utočište i odmor u onome što radimo. Svrha onoga što nam Bog daje nije samo hraniti sebe, već biti na blagoslov drugim ljudima! Gdje se trenutno nalazimo? Jesmo li malo zrno koje u sebi

nosi veliki potencijal? Jesmo li se odvažili ući u proces rasta? Možda smo veliko drvo koje služi drugima?

Zauzmimo svoje mjesto! Što nadalje znači živjeti vrijednosti kraljevstva Božjeg? Kako bismo još bolje razumjeli život u kraljevstvu, pročitajmo usporedbu u Marku 4,26-29: I govoraše im: "Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste - sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve." Kada sijač posije sjeme, on ne zna kako sjeme raste! On je uradio svoj dio: orao je zemlju, posijao sjeme i zalijevao, ali zemlja sama od sebe donosi rod. Ovo nas uči kako postoji naš i Božji dio u prenošenju evanđelja. Često smo to skloni previdjeti i zaboraviti kako određene stvari može učiniti samo Bog! S druge strane, znamo li koji je naš dio? I još važnije, jesmo li vjerni i ustrajni u obavljanju našeg dijela? Valja nam preuzeti odgovornost i zauzeti svoje mjesto: a) Nemojmo se skrivati! Mnogi se skrivaju i na taj način bježe od svojih odgovornosti. Ima i onih koji svoje odgovornosti prebacuju na druge. b) Budimo na pravom mjestu! Svatko od nas ima određeni dar. Ako pokušavamo biti nešto na što nismo pozvani, nećemo uspjeti. Mnogi se nepotrebno guraju na mjesta gdje ih Bog uopće nije pozvao i tako u tijelu Kristovom stvaraju zbrku. S druge strane, ako ne radimo ono na što nas je Bog pozvao, tijelo Kristovo će patiti. Danas je moguće vidjeti kako mnogi pastori i kršćani sagorijevaju jer pokušavaju nadoknaditi onaj dio posla u tijelu Kristovom koji su mnogi zanemarili zbog svoje duhovne lijenosti. Pozvani smo biti na pravom mjestu i raditi ono za što nas je Bog pozvao. c) Činimo dobra djela da to drugi ljudi vide i proslave našega nebeskog Oca (Mt 5,16). Kako će ljudi oko nas povjerovati evanđelju? Ne samo po onome što im govorimo, već i po onome što oni vide da mi činimo. Svojim djelima druge privlačimo Kristu ili ih njima odbijamo od njega.

Nemojmo odustati! U zaključku ćemo promotriti tekst u Luki 9,61-62. Tako ćemo još bolje razumjeli život u kraljevstvu. I neki drugi reče: "Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima." Reče mu Isus: "Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje." U ovome tekstu čitamo o želji za slijeđenjem Isusa, ali također i o želji osobe da se najprije oprosti sa svojim ukućanima. Isusov je odgovor: Nitko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje. Okretanje prema prošlosti može imati smisla kada je naša motivacija da iz onoga što se dogodilo nešto naučimo te i u budućnosti ne ponavljamo iste pogreške. Ipak, postoje ljudi koji egzistiraju u sadašnjosti, ali u sebi još uvijek žive u prošlosti. U svojim mislima stalno se okreću ili na svoje pogreške ili na stare dobre dane.

Postoji priča o jednom propovjedniku koji je šetao plažom sa svojim unukom u vrijeme zalaska sunca. Odjednom je naišao jedan njegov kolega propovjednik koji se počeo žaliti kako je u prošlosti sve bilo puno bolje, dok danas sve ide nizbrdo. "Ti novi naraštaji ništa ne rade dobro!" Toliko se žalio da je počeo stvarati popriličnu buku. Kada je on otišao, unuk se okrenuo svome djedu i rekao: "Djede, nadam se da ti nećeš oboljeti od sunčanice poput ovoga gospodina!" Nemoguće je ići naprijed ako se konstantno okrećemo natrag. Opterećenost prošlošću može prouzročiti gubitak nade za sadašnjost i budućnost te odustajanje od Božjeg poziva koji On ima za nas! Kršćanski pogled nije u zalazak sunca, već u osvit zore novoga dana koji tek treba doći – dolazak našega Gospodina Isusa Krista kada će sve nejasno postati jasno!

BILJEŠKE William Barclay, The Daily Study Bible Series/The Gospel of Mark (Philadelphia: The Westminster Press, 1975), 241-243.

Kraljevstvo Božje kreće s malim stvarima, ali ne ostaje malo: ono raste. To nam ukazuje na nužnost procesa rasta. Živimo u društvu koje ne voli procese, već radije favorizira instant proizvode.

Časopis za duhovni život

AUTOR | Oeystein Sandtorv

Duhovna dimenzija Dar spoznaje

rugi dar koji Pavao spominje je božansko znanje koje nam posreduje Duh Sveti. Ako pogledamo grčki tekst i prevedemo riječ po riječ, on glasi ovako: " … drugome je pak dana riječ spoznaje …". Ovaj dar je usko povezan s darom mudrosti, ali ovdje govorimo o spoznaji koju nismo u mogućnosti posjedovati kao ljudi: koju nam daje Duh Sveti, i to samo u posebnim situacijama. Fascinantna priča o proroku Bileamu koju možemo čitati u Brojevima 24 primjer je tog dara: I poče svoju pjesmu i reče: 'Proročanstvo Bileama, sina Beorova, proročanstvo čovjeka pronicava pogleda, proročanstvo onoga koji riječi Božje sluša, koji poznaje mudrost Svevišnjega, koji vidi viđenja Svesilnoga, koji pada, i oči mu se otvaraju (Br 24,15-16). Taj dar je Božja milost. Bog nas hoće učiniti dionicima svoje spoznaje. Kada čitamo priču o Bileamu, vidimo da je taj dar usko povezan s darovima mudrosti i proroštva. Bog nam po njima daruje svoju mudrost, spoznaju i znanje o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i otkriva nam informacije i daje uvid u područja kojih inače ne bismo bili svjesni. Možemo odvažno podijeliti s drugima Božju spoznaju na opću korist. Kada Bog po nama govori ili djeluje preko darova Duha, to je uvijek na opću korist. Dozvolite mi da s vama podijelim nešto što mi se dogodilo na jednoj službi negdje na Balkanu prije nekoliko godina. Mala crkva koja je mogla primiti oko 30 ljudi bila je dupkom puna. Kada sam im počeo služiti molitvom, Duh Sveti je sišao na mene i riječi spoznaje su me doslovno zgrabile. Zahvaljujući tom daru, dobio sam uvid u živote nekolicine ljudi te ih počeo jedan po jedan opisivati. U isto sam vrijeme dobio riječi utjehe, rješenja i obnove za svaki od tih slučajeva. Jedna od situacija koje sam "vidio" ticala se mlade djevojke, i ja sam rekao: "Ti se bojiš zbog onoga što se nedavno dogodilo na putu u školu. Sada se ne usuđuješ ići u školu i imaš problema sa spavanjem." Kada sam to izrekao, prenio sam joj riječi od Gospodina za utjehu i iscjeljenje u njezinoj situaciji. Na putu kući sa sastanka, 12-godišnja djevojčica se okrenula svojoj majci i rekla: "Zašto si rekla onom propovjedniku što mi se dogodilo?" "Nisam mu ništa rekla", odgovorila je majka. "Ali

Ovaj dar je usko povezan s darom mudrosti, ali ovdje govorimo o spoznaji koju nismo u mogućnosti posjedovati kao ljudi: koju nam daje Duh Sveti, i to samo u posebnim situacijama. kako je mogao znati sve što mi se dogodilo?" djevojčica je upitno gledala svoju majku. Tu su djevojčicu na putu u školu napali neki muškarci. Pokušali su je silovati, ali čudom se uspjela osloboditi i pobjeći kući. Usred tragedije koja ju je zadesila, Bog joj je pokazao da je poznaje i da mu je stalo do nje. Darom znanja On je došao s utjehom i rješenjem za njezinu situaciju. Kako je predivan naš Bog! On je istinska ljubav. Ovo je samo jedan primjer toga kako taj dar može djelovati. Naravno, on jednako dobro djeluje i izvan crkvenog sastanka – upravo tamo gdje se nalazimo u svakodnevnom životu. On je izvor bogatstva za Božje ljude, ali mi predugo ignoriramo i zanemarujemo taj dar jer se često pouzdajemo u vlastito znanje i mudrost. U isto vrijeme, Božje znanje čeka da bude izliveno na nas, kako na pojedince, tako i na cijelu Njegovu crkvu.

Htio bih vam prenijeti jedno posebno iskustvo koje sam imao u prvim danima službe. Pratio sam evanđelista Arila Edvardsena na jednom od njegovih velikih evangelizacijskih putovanja u Indoneziju. Moj je zadatak bio da snimam kampanje i napravim dokumentarni film o misiji pod nazivom "U Indoneziji". Iz večeri u večer gledao sam kako ljudi bivaju spašeni, čudesno ozdravljeni i oslobođeni od zlih duhova, i to sam nastojao uhvatiti kamerom. Kad smo krenuli kući, Aril me zamolio da putujem preko južnog dijela Indije i posjetim službu koju smo tamo podupirali te da na povratku kući donesem izvještaj odboru u Norveškoj. Poslao sam nekoliko riječi pastoru koji je bio naša osoba za kontakt i priložio jednu svoju malu sliku tako da me može prepoznati na aerodromu u Chennaiu. Bio sam lijepo primljen. Ušli smo u njegov automobil i odvezli se u manji grad Polur. Na moje veliko zaprepaštenje, kad smo došli do glavne ulice, vidio sam obješen veliki plakat i na njemu jako uvećanu onu moju malu sliku, s velikim slovima na engleskom i tamilskom jeziku: "Slava Bogu! Kampanja za spasenje i iscjeljenje. Svjetski poznati evanđelist Oeystein Sandtorv dolazi u Polur... itd." Zadnja rečenica je glasila: "Dođite vjerujući, otiđite primivši." Doslovno sam nestao na sjedalu. U to sam vrijeme slabo govorio engleski. Mogao sam izreći jednostavno svjedočanstvo, ali ne i cijeli govor, a ovdje sam predstavljen kao svjetski poznati evanđelist. Zaista mogu s Pavlom reći da sam bio slab, preplašen i drhtav, ali Bog je vjeran. Kad je tri dana kasnije započela kampanja na tržnici u Poluru, bio sam na platformi i propovijedao evanđelje. Tajna je u tome da kad u samima sebi niste ništa, onda imate 100% prostora za Njega koji kaže: "Ja sam s vama zauvijek."

Isus mi je rekao: "Oeystein, ovdje sam!" Nije važno djelujemo li mi u slabom, uplašenom i drhtavom tijelu jer imamo blago koje nam je dano u našim krhkim zemljanim posudama. To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas (2 Kor 4,7). Donio sam ovo iskustvo iz Indije jer sam tijekom ta tri dana naučio nešto što me pratilo kasnije cijeli život. Bog nema svoje favorite. On daje onima koji nisu ništa u svojoj vlastitoj snazi. On ne pravi razliku među ljudima. Umornome snagu vraća, jača nemoćnoga. Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću. Ali onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se (Iz 40,29-31).

DUHOVNA DIMENZIJA U ŽIVOTU I SLUŽBI OEYSTEIN SANDTORV Nova knjiga u izdanju kršćanskog nakladnog zavoda Izvori praktično je i nadahnuto djelo u kojem autor podsjeća i upućuje na nezamjenjivu duhovnu dimenziju u životu i službi. Iskusan i svestrano obrazovan, dr. Oystein Sandtorov ukazuje na neizostavnost i vrijednost Duha u crkvi i službi, povezanost plodova i darova Duha Svetoga.

Propovijedao sam evanđelje na jednostavan, ali jasan način, i pozvao ljude na pokajanje i spasenje. Nekoliko stotina ih je došlo i potražilo spasenje. Zamislite da sam bio neposlušan i rekao: "Žao mi je, ja to ne mogu." To nisam mogao učiniti. Jedan od meni najdražih redaka iz Svetoga Pisma bio je ovaj: Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13) Stajao sam tamo dršćući u vlastitoj slabosti, ali istovremeno i jak u Onome koji nas jača. Kad sam molio za one koji su tražili spasenje, vidio sam da su mnogi bolesni i odmah pomislio na Indoneziju i sve ono što sam vidio u Arilovoj silnoj kampanji. Automatski mi je došla misao: "Da je samo Aril ovdje". Drhtao sam, osjećao se malen i bespomoćan. I tada sam odjednom čuo jasan glas kako mi govori u desno uho: "Oeystein, ja sam ovdje!" To nije bio Arilov glas, već Isusov. To je bio onaj koji je obećao: "Ja sam s vama u sve dane". Ovo je bio jedan od onih dana kad je On ispunio svoje obećanje. Pozvao sam bolesne da pristupe oltaru i skoro pola okupljenih počelo se kretati. Molio sam jednostavnu poticajnu molitvu i sila Božja došla je na ljude. Vidio sam dječaka od oko 12 godina, gdje stoji pokraj postolja. Bio je potpuno paraliziran od kukova do stopala: bolovao je od dječje paralize. Imao je proteze za potporu koje su išle od cipela do kukova. Osim toga, imao je par štaka na koje se oslanjao. Tijekom molitve netko je počeo skidati njegove proteze i cipele. On nije pao, već je umjesto toga u njegove noge došao život i sila: jednom rukom podigao je svoje štake, drugom pak proteze, i otrčao kući, izliječen.

Časopis za duhovni život

AUTOR | Marko Tunjić

Milost i mir

Dok sam čitao evanđelja, privukao me lik i djelo Isusa Krista. U njegovu objašnjenju ljudskoga života pronašao sam odgovore koji su dali smisao mnogim mojim pitanjima.

jesec u kojem pišem ovaj tekst mjesec je mojega skorog diplomiranja na diplomskim studijima iz teologije i socijalnog rada, uz kojega sam došao do mnogih važnih životnih odgovora. Vrijeme je to u kojem sam primljen na stručno osposobljavanje u osječku udrugu "Breza", radnu sredinu kakvu sam priželjkivao; u kojem sam također i dobio stipendiju za ljetni studij na Wheaton Collegeu, fakultetu koji zagovara vrijednosti kojima i ja težim. Zahvalan sam Gospodinu na prilikama koje mi je pružio. Ovo moje pisanje mi je također prigoda da se osvrnem nekoliko godina unatrag kad mi životna situacija nije mnogo obećavala. Naime, prije studiranja teologije i socijalnog rada proveo sam dvije godine u Reto centru za rehabilitaciju ovisnika. Na odlazak u 'komunu' odlučio sam se nakon višegodišnje borbe s povremenim uzimanjem kokaina i nemogućnošću da postignem trajniju smirenost i zadovoljstvo sa samim sobom. Radi se o rehabilitacijskom centru u kojem su glavne metode radna terapija i rad na duhovnom osvješćivanju osoba, utemeljenom na kršćansko-biblijskom razumijevanju problema ovisnosti. Vrijeme provedeno tamo u mnogome je odredilo moje daljnje životne odluke. Dok sam čitao evanđelja, privukao me lik i djelo Isusa Krista. U njegovu objašnjenju ljudskoga života pronašao sam odgovore koji su dali smisao mnogim mojim pitanjima. Povjerovao sam i zaključio da on je taj za kojeg se predstavljao te da su njegove riječi istinito učenje i svjedočanstvo. Poruku evanđelja doživio sam kao rješenje problema nutarnje praznine koju sam osjećao nakon što sam se otrijeznio od svojih dotadašnjih iluzija, i kao smisao za koji se vrijedi truditi i boriti. Također sam dobio i hrabrost i snagu da se suočim sa svojim slabostima, bolima, strahovima i nesigurnostima. Bol nije nestala, ali vjera mi je davala snagu da odlučno idem naprijed. Čovjek iz Nazareta postao mi je tako blizak kao da su se naši životi spojili: uhvatio sam se za njega kao dijete za majku. Glad za poznavanjem Biblije odlučio sam smiriti u Osijeku na Visokom evanđeoskom teološkom učilištu, u tome su me podržali moji najbliži. Veoma sam zahvalan na svemu što sam proži-

vio u posljednjih nekoliko godina; u prvom redu, zahvalan sam svojoj obitelji, vjernicima Evanđeoske pentekostne crkve u Zagrebu i Osijeku, a isto tako i mnogim profesorima i kolegama. Teološko znanje i socijalne vještine, uvjeren sam, osposobljavaju me za vrlo odgovorno i zahtjevno služenje u Crkvi i društvu. Želim također posvjedočiti o Božjoj milosti i miru kojega doživljavam otkako sam povjerovao da je Isus Krist jedini koji nas može dovesti do potpune spoznaje Boga i osmisliti život. Milost Božja se u mom slučaju snažno očitovala u izlječenju moje ranjene duše. U čitanju riječi Božje, odnosima s drugim vjernicima, proučavanju radova iskusnih pastoralnih stručnjaka i svakako po slušanju crkvenih propovijedi doživio sam u svojoj duši ozdravljujuću snagu Božje ljubavi. Milost koju primam potiče me da budem svjedokom te snage. U Kristu nalazim nadahnuće i poticaj na žrtvovanje za koje sam po sebi nisam spreman. Također sam uvjeren da ove male, no za mene velike životne pobjede ne bi bile moguće bez mira koji polako ali sigurno raste u meni: on je rezultat moga pouzdanja u Gospodina i njegovu nazočnost u mojemu životu. Naime, vjerovanje u Kristov život, smrt i uskrsnuće kao ostvarenje Božjeg plana za spasenje svijeta daje mi sigurnost i smirenost, ulijeva mi vjeru da nam je Bog blagonaklon i milostiv daleko više nego što možemo razumjeti i vjerovati. Moj nekada izrazito nemiran duh našao je svoje smirenje u promatranju i upoznavanju Boga po Kristu i Duhu Svetome. Njegov mir zahvaća moju osobnost, smiruje moj um, uravnotežuje moje misli, osjećaje i ponašanje te me ispunjava zadovoljstvom u mojem društvenom i radnom životu. I konačno, sve što sam dosad spomenuo u mom slučaju očituje se u težnji za poniznošću u mojemu životu i radu, koja proizlazi iz fasciniranosti Isusom. Primjer njegova poniznog služenja vraća me u stvarnost primljene milosti koju nisam zaslužio i podsjeća da nikada ne zaboravim istinu o ljudskom grijehu, Kristovoj žrtvi te pravednom i milostivom Bogu. Služiti njemu na bilo koji način najviše je što mogu postići u svojem životu. Vjerujem da je to važeća istina za sve i poziv svakom čovjeku.

AUTOR | Katarina Prokopić

Pravda i pravednost

pojmovima "pravda" i "pravo" susretala sam se na nekoliko načina i u nekoliko različitih uloga.

Prvo, kao odvjetnica, u poslu sam se neizbježno susretala s terminima kao što su "pravda" i "pravo". U ovom slučaju, "pravda" označava idealno stanje društvenog međudjelovanja u kojem vlada poštena i nepristrana ravnoteža interesa i raspodjela dobara, kao i mogućnosti između osoba. "Pravo", s druge strane, predstavlja ukupnost pravila, načela i instituta kojima se uređuju odnosi u određenoj društvenoj zajednici. Ukratko, pravda je ideal kojem neko društvo teži, a pravo je realnost, ono što imamo, te često nije ni slično pravdi. Takva je pravda u mom poslu. Drugo, kao obična građanka, u životu sam se također neizbježno susretala s terminima kao što su "pravda" i "pravo". I tu pravda predstavlja ideal, a pravo realnost, ali zasađeni su na potpuno drugačijim principima. Pravda je nešto čemu težimo kao pojedinci, a u sebi nosimo usađenu istančanu prosudbu za razlikovanje pravednog od nepravednog. Tako svaki čovjek, bez obzira na njegovo podrijetlo, spol ili razinu obrazovanja, jako dobro zna što je pravedno i kad mu je nanesena nepravda; poznaje nijanse pravednosti i nepravednosti, no jedino mjesto gdje mu moć opažanja drastično opada je on sam. Tako će bez problema znati da je nepravedno kad susjed opsuje njegovom djetetu i otjera ga iz svog dvorišta, ali će mu pomalo

Pravda je nešto čemu težimo kao pojedinci, a u sebi nosimo usađenu istančanu prosudbu za razlikovanje pravednog od nepravednog. Tako svaki čovjek, bez obzira na njegovo podrijetlo, spol ili razinu obrazovanja, jako dobro zna što je pravedno i kad mu je nanesena nepravda; poznaje nijanse pravednosti i nepravednosti, no jedino mjesto gdje mu moć opažanja drastično opada je on sam.

Časopis za duhovni život

nejasno biti da je isti kao i susjed kada njegovog malog šutne u stražnjicu i naruga mu se. To neće smatrati nepravdom, nego svojim pravom. Vjerovat će da on ima pravo tako učiniti jer je njemu prvom učinjeno zlo. To je ujedno i ljudska definicija prava. Pravo je ono što meni po mojim zaslugama pripada, a mom bližnjem, isto tako po zaslugama, ne pripada. Zbog toga nije pravedno kad mi netko ne vrati posuđeni novac, ali s druge strane, kad ga ja ne vratim bližnjemu, onda je to u redu, jer ja trenutno nemam novaca i imam prečih obveza. Nije pravedno ako me moj poslodavac tlači i isplaćuje mi malu plaću, ali ako ja dangubim na poslu i potkradam svog poslodavca, onda to nije nepravda nego moje pravo kao radnika: jer on je meni prvi nanio štetu. Nepravedno je da država stavlja PDV 25%, ali nije nepravedno da ja ne plaćam državi porez. U tom slučaju, to je moje pravo jer je država mene oštetila, a ne ja nju. Takva je pravda u ovom svijetu. I na kraju, kao kršćanka, također sam se susretala s ovim pojmovima. U Jeremiji piše da je Jahve, pravda naša. U 11. psalmu čitamo: Pravedan je Jahve i pravednost ljubi. Naš je Bog pravedan. Pravedni su Njegovi putovi i sudit će po pravdi svakom čovjeku. Možda se često čini da Pravda kasni, da ne stiže zlikovce: oni se nekako ipak izvuku i žive dobro, dok jadni "obični" ljudi nakon mukotrpnog i "poštenog" života završe kopajući po smeću da bi mogli preživjeti. Vjerujem da se i mnogi kršćani često pitaju gdje je Bog u nekim teškim situacijama i zašto kasni, ili se čak čini kao da ga nema. Pitaju se zašto se njima događaju loše stvari, a mnogim zlim ljudima dobre. Isto se prije mnogo godina pitao i Asaf u 73. psalmu: A meni umalo noge ne posrnuše, zamalo koraci ne okliznuše, jer zločincima zavidjeh motreći sreću grešnika. Nikakvu patnju ne snose, zdravo je i pretilo tijelo njihovo. Ne žive u mukama smrtnika, ljudske ih nevolje ne biju. Mučilo ga je to što je vidio da zločincima ide dobro u životu i da se još k tome rugaju pravednicima, pitajući ih gdje je njihov Bog. Upitao se: Jesam li, dakle, samo ja uzalud čuvao srce čisto i u nedužnosti prao ruke? Ako se i vi slično pitate, neka vaš zaključak bude isti kao i Asafov: on je na kraju rekao da je tek ušavši u "Božje svetinje" prozreo kakav je kraj svim grešnicima. Mi smo ljudi kao trava i jedan nas tren ima, a već idući nema. Takva je i naša pravda i naša pravednost – kratkotrajna i nepouzdana i, nažalost, često nepravedna. Dok smo se pouzdavali u vlastito poimanje pravde, je li nam bilo dobro? Je li nas naša pravednost mogla dovesti u nebo? Jao nama ako se uzdamo u vlastitu pravednost na Dan suda kada će sveti i pravedni Bog suditi svakom čovjeku po njegovim djelima. Jer jedino savršen čovjek koji nikada nije počinio ni jedan jedini grijeh, koji nikada nije oštetio nikoga i koji nikada nije bio sebičan i gramziv jest pravedan i samo će takav biti opravdan na Božjem sudu. A takav je samo jedan. Samo je jedan čovjek živio potpuno sveto. Nikada nikoga nije mrzio, pa ni na tren. Nikada nije imao prljave misli. Nije bio sebičan, uvijek je najprije gledao na korist drugoga, a tek onda na svoju. Nikada nije bio pohlepan, nego je bio zadovoljan onim što ima, čak i kada je imao vrlo malo. Nikada nije u srcu osjetio zluradost i osvetoljubivost. Imao je istančan osjećaj za pravdu,

ali ne samo kad njegov bližnji treba dobiti po nosu i pravedno biti kažnjen, nego je i sebe prosuđivao prema pravdi. Nikada mu nitko nije išao na živce, pa ni dok mu je niz lice curila pljuvačka onih koje je stvorio. Čak i kada se ljutio, on je volio. Nikada njegove usne nisu izgovorile nijednu psovku, nijedan dvosmisleni vic. Nikada se nije nikome narugao. Samo je jedan bio takav, a dobro znamo da taj jedan nismo ni ti ni ja. To je Isus. Nikada nije bio kukavica. Čak i kad mu je dušu ispunila tjeskoba i malodušnost zbog skore smrti, i kad mu je znoj prokrvario, nije pokleknuo pred strahom. Ustao je i zbog mene i tebe, nijem i bez glasa, otišao na križ. Nije se branio, nije tražio pravdu iako je znao da će morati popiti čašu najgorih odvratnosti grijeha i da će mu sve te užasne stvari koje nikada nije sam počinio ispuniti srce kako bi ga Otac mogao prvo učiniti krivim, a potom ga pravedno kazniti. I ipak je to učinio, zbog tebe i mene … Tamo na križu je pravedna ljubav, koju smo popljuvali i odbacili, vikala: Oče oprosti im! Tražio je milost dok je namirivao pravdu, podnoseći kaznu na sebi. Kakvo je čudesno mjesto Isusov križ, gdje je Očevo srce pokazivalo kako se pravda i milost grle u Njegovu Sinu. Samo je ljubav ispunjajući pravdu mogla donijeti milost. Jer Bog je ljubav, a ljubav je pravedna. Ili bismo više voljeli da je nepravedna, a milostiva? Samo ispunjena pravda ima snagu i vlast da iskaže milost. Zato smo i mi u kojima je po Kristovu duhu ispunjen pravedni zahtjev Zakona pozvani drugima iskazivati milost, vičući: Oče, oprosti im, umjesto da stalno za sebe tražimo pravdu i svoja prava. On je uzeo tu našu pokvarenu pravdu i po njoj postao kriv tamo na križu. Svojih smo se prava krštenjem odrekli, grleći istinu: Tko se ne odreče samog sebe (pa tako i svojih prava i pravde), ne može biti moj učenik. Zašto? Zato da bi On postao naša pravednost i da mi možemo ljubiti milošću jer ljubav je pravedna. Naše pravo i pravednost bile su poput prljavih, smrdljivih haljina u odnosu na Boga. Zar se možemo pred Bogom opravdati tako što ćemo reći kako je naš susjed ili naš brat gori od nas? Tako se ne biste mogli opravdati ni na zemaljskom sudu, a kamoli na Božjem. Jedino obučeni u Isusa i njegovu pravednost možemo bez straha stati pred Boga – On će vidjeti u nama svog ljubljenog Sina kao što je u njemu na križu vidio nas. On nas prihvaća radi Isusa i njegove pravednosti u nama. Pravedni smo pred Bogom, ne svojom, već Isusovom pravednosti koja nam se uračunava po vjeri u njega. Eto, takva je pravednost: pravedni smo ne svojom, već Isusovom pravednosti koja nam je darovana kao nezaslužena milost. Ako se ikad zapitate gdje je Bog u nekoj teškoj situaciji, sjetite se da ste samo trava koje vene, ali trava za koju je pravedni Bog iz ljubavi dao svog pravednog Sina. Ništa nismo mogli učiniti da bismo se spasili - nema apsolutno ništa u nama čime bismo mogli otkupiti svoj život, ni zrna dobrote, ni grama pravednosti. Jer da ima, zar bi Stvoritelj cijelog svemira, Onaj koji održava planete i zvijezde, dao svog jedinorođenog Sina, potpuno nevinog, da ga mali pokvareni ljudi (ti i ja) pljuju, rugaju mu se i onda ga kao kriminalca razapnu. Sigurno ne bi. Da je postojao ijedan drugi način, ne bi Isus, koji nikada nije iskusio krivnju zbog grijeha, u sebe ulio prljavštinu svih nas. Zato, ako vam se ikada učini da grešnici prolaze nekažnjeno, i ako im ikada u bilo čemu budete zavidni, a Bog se učini kao da je nepravedan, sjetite se što je Asaf rekao. Dođite pred križ Gospodina Isusa Krista i pogledajte gore. Tamo ćete vidjeti sebe u njemu, jer on je pravedan na križu zauzeo vaše mjesto i podnio pravednu kaznu umjesto vas. Sjetite se da će doći Dan

kada će Isus ponovno sići na zemlju, ali tada kao sudac. I sudit će svakom čovjeku. Sjetite se da će svi oni čije ime nije zapisano u knjizi života, i koji svoju pravednost nisu pronašli na križu, da će svi oni otići u vječnu propast i vječnu muku. Tamo će za pet minuta zaboraviti svoj cijeli život, čak i da je trajao sto godina i bio prepun radosti i blagostanja, baš kao što čovjek kad ga jako zaboli zub u sekundi zaboravi da ga zadnjih 30 godina nije boljelo ništa. Imat će samo patnju, bol i kajanje. Neće biti televizije ni alkohola da ih utješi, neće biti novca da njime kupe trenutno olakšanje. Pogledajte u stvarnost i sjetite se da je ovaj život samo tren naspram vječnosti, i da se naše patnje ne mogu usporediti sa slavom koja će se u nama pokazati, i nema nam veće nagrade i radosti od poznavanja Njega i iščekivanja dana kada ćemo napokon biti s Njim. Sjetite se da ničim nismo zaslužili spasenje nego je upravo Božja pravda donijela milost i spasila nas svojom dobrotom. Nije to bila naša pravda i pravednost, ali je Jahve postao pravda naša kada je u našim srcima zavladao Isus, čije ime znači "Jahve je spasenje". Dakle, mi pravdu već imamo, ne moramo je tražiti, ona je u nama, živa nada slave … Sjetite se …

Kakvo je čudesno mjesto Isusov križ, gdje je Očevo srce pokazivalo kako se pravda i milost grle u Njegovu Sinu. Samo je ljubav ispunjajući pravdu mogla donijeti milost. Časopis za duhovni život

AUTOR | Danijel Kolarik

Boga nitko nikad

nije vidio

"Boga nitko nikad nije vidio: Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, On ga je objavio ..." (Iv 1,18).

starozavjetno vrijeme Bog se ljudima objavljivao/govorio na različite načine. Neki od načina bili su: anđeli (Gal 3,19), stvorenje (Ps 19,1-5), starozavjetni spisi (Iv 5,39), proroci (Heb 1,1). Svaki od ovih načina donosio je djelomično otkrivenje o Bogu i Njegovu bitku. No, Bog koji je u svojoj biti Duh (Iv 4,24) imao je želju objaviti sebe na jedan poseban način koji će biti potpuni izričaj onoga što On jest. Koristeći različite vrste svoje objave, Bog je ukazivao i naviještao način i želju da se u potpunosti objavi cijelom vidljivom i nevidljivom svijetu. Već od samoga početka ljudske povijesti, u Postanku 3,15, Bog obećava poslati nekog od ljudskoga roda tko će zmiji satrti glavu. Ivan u svom evanđelju u 8. poglavlju govori da je Abraham iščekivao i čeznuo vidjeti dan kada će se Bog objaviti na taj poseban način. Mojsije, s kojim je povezan Zakon, govori da će Bog nakon njega podići proroka poput njega kojeg treba slušati (Pnz 18,15). David kao jedan od najznačajnijih predstavnika Staroga zavjeta zajedno s prorocima naviješta i jasno oslikava rođenje, život, smrt i ulogu onoga koji će bitno promijeniti način na koji su ljudi do tada doživljavali Boga i Njegovo objavljivanje. Uvjeren sam: sva stvorenja zajedno s nevidljivim i vidljivim svijetom iščekivala su taj dan, trenutak kada će se Bog objaviti na poseban način.

Koji je to poseban način na koji se Bog objavio? Taj poseban način nije više način jer se On objavio kao utjelovljeni Bog. On je postao čovjekom u Isusu Kristu. Isus je, kako kaže pisac Poslanice Hebrejima, Sin koji na kraju vremena ili u pravi trenutak (kairos) objavljuje Boga na potpuni način. Isus Krist kao Sin Božji odsjaj je Njegove slave i otisak Njegova bića. Sva moć, autoritet, vlast, osobnost, karakter nevidljivoga Boga utjelovila se u osobi Isusa Krista. Drugim riječima, sve što je Bog u svome biću nastanilo se u Isusu jer je on Njegov otisak. Isus se u evanđeljima, a posebno to možemo vidjeti u Ivanovu evanđelju, predstavlja kao Jahve, tj. kao Onaj koji jest – dakle, kao sam starozavjetni Bog. Čitajući evanđelja i gledajući kako se Isus s potpunim autoritetom odnosi prema zlim duhovima, bolestima, prirodnim silama: oluji, valovima, vodi i smrti, možemo zaključiti da je Isus punina božanstva (Kol 2,9). U Ivanu 14 on svojim učenicima govori o sebi nešto što oni nisu razumjeli: Nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga. Kaže mu Filip: 'Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!' Nato će mu Isus: 'Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: 'Pokaži nam

Oca'? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? … Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni' (14, 6-11). Filip ovdje govori u ime svih učenika. Stoga Isus ne odgovara samo njemu već svim učenicima. Oni ne razumiju u potpunosti tko je Isus. Njihov najveći duhovni doživljaj bio je da na trenutak vide Oca. Isusov odgovor je glasio: Tko vidi mene, vidi i Oca moga. Ja i Otac jedno smo (Iv 10,30). Oni trebaju shvatiti: Bog je poslao svoga Sina da se po njemu potpuno objavi istina. U naše vrijeme ljudi na stotine različitih načina poimaju Boga i Njegovu narav te uglavnom smatraju da je nemoguće doći do apsolutne istine o Njemu. Pred nama je veliki izazov: pozvani smo beskompromisno živjeti i naviještati istinu o Isusu kao punini božanstva i punoj objavi nevidljivoga Boga. No, jesmo

li spremni živjeti i naviještati Isusa kao takvog? Ili smo kao oni koji poimaju Boga na svoj vlastiti način, prilagođavajući ga našem svjetonazoru? Možemo li, dok čitamo Novi zavjet i promatramo Isusa, reći: Isus je ono što je Bog u samome sebi – kakav je Isus, takav je i Bog? Neka nam Bog Duhom Svetim objavi tu istinu i pomogne da živimo u potpunom predanju i podređenosti Isusu koji je sve u svemu: da u preostalom našem životu zajedno s apostolom Pavlom možemo reći: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega (Gal 2,20).

U naše vrijeme ljudi na stotine različitih načina poimaju Boga i Njegovu narav te uglavnom smatraju da je nemoguće doći do apsolutne istine o Njemu.

Časopis za duhovni život

Glazba budućnosti Joni Eareckson Tada Otkrivenje 20

Ako me i život u kolica stavi u očaju ne će prolazit' mi dani. Dok je drugima Gospod zdravlje ostavio nebeske je stvari meni podario. Jer meni je Nebo često puta jedino što vidjeh iz svoga kuta. Zvuk nebeskog plesa prožima me svu, glazba za mene tako blizu. Jer kao Kristova nevjesta ću ići iskupljena k Njegovoj strani stići. Njegov pogled na ples me zove i radošću briše sve suze moje. Dijelim sreću sa spašenima, dijelim bol s neutješenima. No, prolazni su i bol i zemaljska sreća, a Riječju mi otkriva još blaga veća. Križ koji nosimo u životu svom povezuje nas sa smrću Njegovom. Okrunjeni ćemo stići u Vječni grad i svako će pitanje nestati tad.

Časopis za duhovni život