Izvori br 37

Časopis za duhovni život tajnistvo@epc.hr 37 | 2018

www.epc.hr

Izvori br 37 TISAK.indd 1

10 kn

9.5.2018. 18:40:21

U

ovom broju Izvora veću pozornost posvećujemo temi Židova.

Zašto?

Sedamdeset je godina prošlo od proglašenja izraelske države. Nedavno je i američki predsjednik, Donald Trump, dao potporu Izraelu u proglašenju Jeruzalema glavnim gradom. Hrvatska je ostala suzdržana, što je po mom mišljenju ipak bolje negoli da je kategorički protiv priznanja Jeruzalema. Tema potpore Izraelu kroz čitavu povijest u mnogima izaziva nemir, bijes, protest i odbacivanje. No, koja je naša poveznica s Izraelom i koji bismo stav mi kao kršćani trebali zauzeti?

Spasitelj, Isus Krist, dolazi na ovaj svijet upravo kroz židovski narod. Značajno je kako od svih naroda na zemlji Krist svojevoljno odabire biti rođen upravo kao Židov te živi i služi prvenstveno svome narodu.

Biblija, knjiga neizmjerne važnosti za nas kršćane, zapravo je židovska knjiga. Prožeta je židovskom poviješću, zakonima i proročanstvima.

Prva crkva započeta je u Izraelu na Dan Pentekosta. A polako smo i mi kao pogani pricijepljeni božanskome rodu.

Smatram kako je ovo i više nego dovoljno razloga da izgradimo iskreno poštovanje, interes i potaknemo se na molitvu za Božji odabrani narod.

Izvori Časopis za duhovni život Proljeće 2018 Godina LVIII Cijena: 10,00 kn Izdavač Evanđeoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj Kosirnikova 76 HR - 10 000 Zageb, Hrvatska tajnistvo@epc.hr www.epc.hr

Odrasla sam u okolici Subotice u malom zabačenom selu.

Roditelji su bili vrlo siromašni te odgajali sedmero djece.

Zbog teške neimaštine, dobili su na korištenje jednu kuću čiji je vlasnik bio Židov. Zauzvrat je od naše obitelji tražio da obrađuje zemlju oko kuće. Ta nas je kuća vjerno služila i bila nam na blagoslov.

Spletom nesretnih okolnosti i zbog holokausta, vlasnik je smrtno nastradao. Njegova je kuća postala naša. Budući da se financijska situacija nije popravila, obitelj je minimalno ulagala u kuću te je ona s vremenom propadala.

No, nekako je izdržala sve do smrti roditelja.

Kako su roditelji preminuli, mi smo naslijedili tu ruševnu kuću. Svi zajedno odlučili smo pokloniti cijelo zemljište lokalnoj crkvenoj zajednici. Crkva je odlučila upravo tamo od temelja izgraditi objekt za kršćanske kampove, seminare i odmore. Izgradnja se privodi kraju i bit će to jedan od najmodernijih objekata na širem području. A nekoć je bila trošna židovska kuća.

Od srca sam zahvalna Bogu na svom bogatom nasljeđu koje smo primili upravo kroz Židove i svjedočim kako nas Bog nikada ne prestaje iznenađivati, često odabirući upravo one koji su odbačeni, slabi i prezirani od svijeta da bi učinio nešto potpuno novo i na blagoslov mnogima.

Marija Koprivnjak

Glavni i odgovorni urednik mr. Damir Špoljarić

Grafičko oblikovanje Andreja Mil

Urednici Antun i Marija Koprivnjak Tel. 032 414-767 akopriv@yahoo.com

Tisak TopDan d.o.o. Samobor

Lektura Nataša Sulić Korektura Karmen Milković

Adresa uredništva IZVORI, KRŠĆANSKI NAKLADNI ZAVOD p.p.370 Cvjetkova 32 HR-31 103 Osijek Hrvatska

Žiroračun Raiffeisen Bank ŽR: 2484008-1102587701 IBANHR: 2224840081102587701 SWIFT CODE: RZBHHR2X OIB: 56822036075 ISSN: 1330-2119

Tiskovina je upisana u UPISNIK HRVATSKE GOSPODARSKE KOMORE O IZDAVANJU TISKA. Rješenjem Središnjeg državnog ureda za upravu pod URBROJ: 515-03-04-3, KLASA: UP/I-070-01/03-01/142 "Izvori" su oslobođeni plaćanja poreza na promet proizvoda.

Redakcija Izvora ne snosi odgovornost za nenaručene materijale (tekstovi, fotografije, pisma u bilo kojem formatu) i ne smatra se dužnom vraćati ih pošiljateljima.

časopis za duhovni život

2 Izvori br 37 TISAK.indd 2

9.5.2018. 18:40:22

doc. dr. sc. Boris Havel

T

eško da prođe dan a da na televiziji ili u novinama ne osvane kakvo izvješće ili, rjeđe, analiza, zbivanja vezanih za Izrael.1 Postojanje židovske države, na žalost poglavito u kontekstu sukoba između Izraelaca i Palestinaca, za medije je uvijek bila i uvijek će biti privlačna tema.

Punih sedamdeset godina ondje se izmjenjuju ratovi i primirja čije implikacije nisu ograničene samo na Bliski istok. U Jeruzalemu, glavnom gradu Izraela, ima više novinara, izvjestitelja i analitičara po glavi stanovnika, nego u bilo kojem drugom gradu na planetu. Zbog te količine pozornosti lako se stekne dojam da se radi o državi veličine Kanade; u stvarnosti je Izrael skoro triput manji od Hrvatske (vidi priloženi zemljovid). Zanimanje svjetske javnosti za Izrael i Jeruzalem dodatno je raspirila nedavna odluka američkog predsjednika Trumpa da Jeruzalem prizna glavnim gradom Izraela te onamo izmjesti američko veleposlanstvo. Nije teško zaključiti da se u Izraelu i Jeruzalemu zbiva nešto od globalne važnosti.

Pa ipak, prateći medijska izvješća iz Izraela često je teško dobiti cjelovitu i ispravnu sliku o tome tko se s kime i zašto sukobljava. Izvjestitelji BBC-ja, CNN-a, ABC Newsa ili Reutersa, čiji se materijali nerijetko pojavljuju i u hrvatskim medijima, u Jeruzalemu su manje radi prenošenja objektivne slike zbivanja, a više radi prodaje lijevo-liberalne ideologije i reklamne minutaže svojih kanala. Za to su im potrebne kratke vijesti, jer suvremeno gledateljstvo mahom nema koncentraciju za opsežne analize, te atraktivni i potresni kadrovi s puno krvi, suza, dima i drame koji će privući pozornost gledatelja usprkos tomu što se na konkurentskim kanalima istodobno prikazuje najnovija turska sapunica, Big Brother ili utakmica Lige prvaka. Tko god svoje shvaćanje bliskoistočnih zbivanja temelji na njihovim reportažama sličan je djetetu koje čita kaubojske stripove i iz njih si stvara sliku o američkoj povijesti.

Slično je bilo i u Hrvatskoj 1990-ih. Zašto je kojekakvim predstavnicima međunarodne zajednice, UN-a i čega sve ne, bilo tako teško shvatiti što se ovdje događalo tijekom Domovinskog rata? Zašto je međunarodna zajednica izjednačavala granatiranje Vukovara ili Dubrovnika i Oluju? Jer su nastojali biti "nepristrani," uzimali su zaozbiljno sve što su "zaraćene strane" govorile i obećavale i, što je najvažnije, nisu imali pojma o povijesnoj pozadini rata, niti ih je zanimala. Tražili su instant-rješenja na temelju površnih podataka i subjektivnih mišljenja.

Nepoznavanje povijesti i težnja za "nepristranošću," što je često eufemizam za relativizaciju odgovornosti za nasilje, bili su temelji za donošenje mnoštva pogrješnih, smiješnih, glupih i tragičnih odluka.

No, ono što se meni osobno ipak čini najtragičnijim jest kada obični ljudi, ni novinari, ni političari, ali kršćani, zbog nepoznavanja povijesnih korijena sukoba i činjenica, izvlače pogrješne i glupe zaključke o Izraelu. Najtragičnijim, kažem, jer ako bi itko trebao razumjeti židovski narod, suosjećati s njime u mnogim

No, još je gore to što nepoznavanje povijesne perspektive, usiljeno izjednačavanje "strana u sukobu," te nekritičko stavljanje političke korektnosti iznad konteksta i činjenica, osim medija, karakterizira i mnoge državnike i diplomate koji su uključeni u kreiranje mirovnih inicijativa i "iznalaženje rješenja" sukoba.

Ovaj je članak proširena i ažurirana inačica teksta koji je objavljen u časopisu Židovske vjerske zajednice Bet Israel Ruah hadaša 2007. pod naslovom Jedan Izrael, drevni i moderni ili: zašto volim Izrael.

1

3 Izvori br 37 TISAK.indd 3

Časopis za duhovni život

9.5.2018. 18:40:23

nepravdama koje su mu nanesene tijekom povijesti, te podržati njihov povratak i pravo na pradavnu domovinu, to je onaj dio populacije koji u svojim domovima, kao dio obvezne obiteljske, vjerske i civilizacijske lektire ima knjigu izraelske povijesti – Bibliju.

Biblija govori o Izraelu Što je Izrael? Biblija nam govori, a arheologija i znanost potvrđuje, da je na području današnjega Izraela postojala židovska država do 70. godine poslije Krista. Njezin najpoznatiji kralj bio je David, autor većine Psalama, koji je u Jeruzalemu stolovao oko tisuću godina prije Krista. Još tisuću godina ranije, Bog je Abrahamu, praocu židovskoga naroda, obećao zemlju "od Rijeke u Egiptu do Eufrata" (Postanak 15:18) a moderni je Izrael smješten otprilike na sredini te lokacije. Obećanje je s Abrahama prešlo na Izaka (mimoišlo je Išmaela), a potom na Jakova i njegovih dvanaest sinova od kojih potječe dvanaest Izraelovih plemena. Bog, suvereni vladar svijeta, odlučio je taj komad zemlje između Egipta i Mezopotamije dati židovskom narodu, i to zauvijek (Postanak 13:15). Kasnije, u priči o Izlasku iz Egipta te u knjigama proroka, nailazimo na mjesta u kojima je Bog zahtijevao od Izraelaca (Hebreja, Židova) vjernost Savezu koji je s njima sklopio, što je bio uvjet da u svojoj zemlji žive u sigurnosti i blagostanju. Biblija nam, međutim, također govori i o Izraelovoj buntovnosti i neposluhu, te Božjoj kazni: vremenski ograničenom protjerivanju iz njihove zemlje. Godine 586. prije Krista uništen je Prvi hram u Jeruzalemu, koji je četiri stoljeća ranije izgradio kralj Salomon. Židovi su na sedamdeset godina prognani u Babilon, nakon čega su se opet vratili u svoju

Biblija nam na mnogo mjesta kaže da je Izraelovo ponovno okupljanje Božje djelo.

“Onaj koji rasprši Izraela, opet ga sabire” (Jeremija 31:10).

4 Izvori br 37 TISAK.indd 4

9.5.2018. 18:40:23

zemlju. Godine 70. poslije Krista Rimljani su osvojili Jeruzalem te uništili i Drugi hram. Godine 132. Židovi su se pod vodstvom lažnog mesije Bar-Kohbe pobunili protiv rimske okupacije, no ta je pobuna nakon tri godine ugušena. Rimljani su tada pobili ili protjerali većinu Židova iz njihove zemlje Erec Izraela, a Jeruzalem, prema nekim izviješćima, preorali. Jeruzalemu su promijenili ime u Aelia Capitolina, a zemlji Izrael u – Palestina.

Ime "Palestina" odabrano je radi zatiranja židovskog identiteta – kao što se i danas iz istoga razloga Judeja i Samarija nazivaju Zapadnom obalom. To ime dolazi od Filistejaca, drevnog naroda koji je živio na primorskom području Gaze, Aškelona, Ašdoda, Ekrona i Gata, a koji je nekad bio jedan od Izraelovih najljućih neprijatelja (Filistejaca je iz povijesti netragom nestalo oko 5. stoljeća prije Krista). Godina 135. općenito se smatra početkom velikog izgnanstva Židova iz njihove zemlje, koji se na hebrejskom naziva galut. Tako su počele skoro dvije tisuće godina židovskoga izgnanstva i lutanja; stoljeća patnji, progona i neutemeljenih optužbi koji su kulminirali ubojstvom šest milijuna Židova tijekom Holokausta. Svima se činilo da je Bog zauvijek napustio svoj narod. No nigdje u Bibliji ne nalazimo da im je Bog zaprijetio da će ih zauvijek protjerati ili uništiti. Naprotiv, svaka prijetnja protjerivanjem popraćena je obećanjem da će ih jednoga dana ponovno okupiti u njihovoj zemlji. Jedino "zauvijek" koje, vezano uz Židove nalazimo u Bibliji, jest ono koje se odnosi na Božju ljubav prema tome narodu ("Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost", rekao im je Gospodin po proroku Jeremiji 31:3), te na njihovo vlasništvo nad danom im zemljom. To "zauvijek" još uvijek traje i ove 2018. godine.

Moderni cionizam

koji je u "Palestinu" iz okolnih arapskih pustinja doselio samo dvije godine ranije, dakle 1946.! Arafatove teze o tisućgodišnjoj palestinskoj-arapskoj civilizaciji na području "Palestine" najobičniji su nonsens. Država "Palestina" nikad u povijesti nije postojala, kao što nije ni narodnost "Palestinac", koja je izmišljena tek 1960-ih.

Kad je Britanija od Turske 1917. osvojila Bliski istok, Balfourovom deklaracijom odlučeno je da se na području današnjega Izraela i Jordana stvori židovska država. Nakon arapskih prosvjeda i diplomatskih spletki, preko 70% područja namijenjenog Židovima pretvoreno je u arapsku državu Transjordaniju, kasnije preimenovanu u Hašemitsku Kraljevinu Jordan. Ta kraljevina, koja je bez ikakvih povijesnih korijena, slobodno se može reći predstavlja palestinsku državu. No i ono malo zemlje koja je preostala Židovima, Arapi su tražili za sebe. Kad je 14. svibnja 1948. proglašena država Izrael, isti je dan pet arapskih država – Egipat, Sirija, Transjordanija, Libanon i Irak – na nju pokrenulo invaziju. Arapske su vođe zahtijevale od Arapa-Palestinaca da se na nekoliko dana sklone s puta kako bi oni "pobacali Židove u more." Plan bacanja Židova u more se izjalovio, a ostale su izbjeglice, žrtve arapske agresije, o kojima i dan danas slušamo na vijestima. Istodobno, iz arapskih je zemalja u kontekstu osnutka Izraela protjerana većina Židova, a sva je njihova imovina zaplijenjena. Na stotine tisuće njih stiglo je u Izrael kako bi počelo graditi život od početka. To su izbjeglice o kojima, premda ih je prema službenim statistikama UN-a bilo više nego palestinskih, nikada nismo čuli na vijestima.

Izrael nakon 1948.

Sredinom devetnaestoga stoljeća Židovi su se počeli vraćati u "Palestinu," naseljavati se i osnivati poljoprivredne zajednice koje su kasnije prerasle u popularne kibuce. "Palestina" toga vremena, kao i široka prostranstva oko nje, bili su pustoš. Opis toga područja zapravo bi se mogao sažeti u četiri riječi "pustinja pod turskom upravom," što je siguran recept za bijedu i beznađe. S povratkom Židova u svoju zemlju, pustinja je procvjetala (Izaija 32:15-20; 35:1-2). Jedna od posljedica te transformacije bila je i migracija Arapa iz okolnih krajeva u područja na koja su se nastanili Židovi. Prosperitet židovskih naselja, naime, i njima je omogućio bolje životne uvjete, pronalazak posla, obrazovanje, liječničku njegu i druge pogodnosti izravno povezive sa židovskim naseljavanjem. Izrael je danas pokriven zelenilom gdje god su židovska naselja, uključujući čak i područje oko Mrtvog mora, za koje su svjetski agronomski eksperti tvrdili da je zbog visoke koncentracije soli i bitumena u pustinjskom pijesku beznadno neplodno, sve dok ih oči nisu razuvjerile. Susjedne su arapske zemlje, kao i mnoga palestinska područja unutar granica samoga Izraela, ostali pustinja.

Nakon što su Židovi 1948. obranili svoju zemlju, poraženi su Arapi promijenili taktiku ali su nastavili s agresijama. Uslijedili su teroristički i sporadični vojni napadi na židovska naselja uz egipatsku, jordansku i sirijsku granicu 1950-ih i 1960-ih, Šestodnevni rat 1967., Jomkipurski rat 1973., Libanonski rat 1982. itd.

Takozvane intifade (arapski pobuna a zapravo oblik džihada), napadi Hezbolaha (Allahove partije) iz Libanona, te neprestano raketiranje izraelskih naselja s područja Gaze, dio su niza pokušaja slabljenja i uništenje Izraela. Uzrok svih tih ratova nije nikakva izraelska okupacija niti imperijalizam, kako tvrde zlonamjerni i neupućeni. (To se najbolje moglo uvidjeti nakon izraelskog povlačenja iz pojasa Gaze, kada su radikalni muslimani pod vodstvom Hamasa na taj mirotvorni potez uzvratili eskalacijom naselja). Židov ne može biti ni okupator ni imperijalist na svojoj vlastitoj zemlji, koju mu je Bog dao zauvijek, i koju je oteo jedino od pustinje. To što se ta zemlja tijekom burne povijesti još nekome svidjela, ne čini je manje židovskom, niti bi je zbog toga trebalo dijeliti. Kao što ni hrvatsko more, ako se ono sviđa još i Srbima, Crnogorcima, Talijanima ili kao u Piranskom zaljevu Slovencima, neće zbog toga biti manje hrvatsko.

Tko su Palestinci? Ponajprije, Palestinci nisu nikakvi drevni Filistejci, jer ti već odavno ne postoje. Palestinci su Arapi, a Arapi su u "Palestinu" prvi put masovno stigli s imperijalističkom invazijom islama u sedmom stoljeću poslije Krista. To je dva i pol milenija nakon što je Bog Abrahamu i židovskom narodu obećao tu zemlju, a tisuću i šesto godina nakon što je izraelski kralj David od Jeruzalema učinio svoju prijestolnicu. Palestincima su se do 1948. nazivali i Arapi i Židovi koji su živjeli na današnjem području Izraela i okolice. Nakon uspostave države Izrael 1948., Palestinac, često "palestinski izbjeglica" postaje svaki Arapin

Prvenstveni uzrok arapsko-izraelskih ratova je arapska mržnja, umnogome utemeljena na religiji islama. Sveti rat džihad, koji je svaki Musliman, prema Kur’anu, obvezan voditi protiv Židova, kršćana i ostalih nemuslimana, do njihove konverzije na islam, smrti ili podčinjavanja političkoj prevlasti islama, temeljni ¸je razlog sukoba. Štoviše, u onom opsegu u kojem je taj sukob iracionalan, a džihad je kao vjerski rat upravo takav, pragmatičnim ustupcima i pregovorima on je nerješiv. Arapski roditelji koji svoju vlastitu djecu odgajaju da postanu šehidi

5 Izvori br 37 TISAK.indd 5

Časopis za duhovni život

9.5.2018. 18:40:23

(mučenici) samoubojice primjer su grotesknosti koncepta džihada. Ako je roditelj spreman žrtvovati vlastito dijete kako bi ubio Židova, kakav se onda s tim roditeljem može postići dogovor? Golda Meir, bivša izraelska premijerka uočila je da "mira na Bliskom istoku neće biti sve dok Arapi budu mrzili Židove više nego što vole svoju djecu." Nakon trideset godina proučavanja izraelske povijesti, više od dvije godine života u Izraelu i brojnim razgovorima s lokalnim stanovništvom, nemam nikakvih dvojbi da je bila u pravu, i da bi arapsko-izraelski sukob, da nije islamskoga vjerskog radikalizma, odavno bio završen.

No Arapi nisu jedini koji se protive postojanju Izraela. Antagonizam prema toj zemlji, poznat pod imenom anticionizam (što je po mom viđenju praktički sinonim za antisemitizam ali zvuči prihvatljivo), nije neuobičajena pojava u Europi, a ima ga i u Hrvatskoj. O razlozima njegova postojanja napisano je mnoštvo studija, i to nije tema ovoga eseja, osim što bih se ponovno vratio na onu, po meni najveću tragediju i ironiju, činjenicu da ga se pokatkad – istini za volju sve manje i manje – može naći i među dobronamjernim ali neupućenim kršćanima. Neupućenima u političku stvarnost Bliskog istoka i temeljne činjenice vezane uz nastanak modernoga Izraela. Neupućenima u krvoločnost palestinskih pokreta od PLO-a do Hamasa. Neupućenima u kontekst sukoba. Neupućenima u Bibliju.

A Biblija nam na mnogo mjesta kaže da je Izraelovo ponovno okupljanje Božje djelo. "Onaj koji rasprši Izraela, opet ga sabire" (Jeremija 31:10). Cionizam nije ništa drugo doli ime za to ponovno okupljanje, povratak Židova na Cion. Boriti se protiv Izraela znači boriti se protiv Boga Izraelova. Kritizirati postojanje Izraela znači kritizirati Božje djelovanje. U Bibliji nailazimo na niz mjesta u kojima se mržnja na Izrael i židovski narod izjednačava s mržnjom na Boga. Autor Psalma 83. veli: Ne šuti, Gospodine, ne budi nijem i nemoj mirovati, Bože!

Jer evo: dušmani tvoji buče, i mrzitelji tvoji glave podižu.

Protiv naroda se tvoga rote i svjetuju se protiv štićenika tvojih.

Govore: "Dođite, zatrimo ih da ne budu narod, nek’ se ime Izrael više ne spominje!"

One koji žele da se ime "Izrael" više ne spominje (da se, primjerice, zamijeni imenom "Palestina"), psalamist ovdje naziva dušmanima i mrziteljima Božjim! Teško je vjerovati da se i jedan istinski kršćanin želi prepoznati u tom opisu. Ja ne želim.

Neznanje, koje je jedan od najvažnijih razloga za kršćanski anticionizam, donekle objašnjava postojanje toga epitoma apsurdnosti, ali ga ne opravdava. Neznanje, premda za njega ponekad nismo krivi, ipak može imati pogubne posljedice. Kao što Hošea 4:6 kaže, "Moj narod gine, nema znanja."

Što nam je, dakle, činiti? Živimo u vrijeme kada je, sviđalo se to nama ili ne, nemoguće ne imati stav prema Izraelu, bliskoistočnim previranjima, pravu ili osporavanju prava Židova na dom u svojoj pradavnoj domovini, muslimanskom terorizmu, antisemitizmu, anticionizmu, te o patnjama Arapa-Palestinaca. Arapsko-izraelski sukob nije crno-bijeli slijed zbivanja, i u njemu zasigurno postoji niz primjera kad su Arapi bez osobne krivnje bili žrtve toga okrutnog

6 Izvori br 37 TISAK.indd 6

9.5.2018. 18:40:24

sukoba, a nasilje i nepravdu nanijeli su im Izraelci. Podržavati Izrael, poglavito za kršćane, nipošto ne znači mrziti muslimane, Arape, Palestince ili bilo koga drugoga. Kršćanska je dužnost svakome ljudskom biću iskazati ljubav i poštovanje. No kršćanska dužnost nije prihvaćati svačije političke i religijske mitove.

Svatko tko ima ambiciju dublje razumjeti fenomen postojanja moderne Države Izrael, pa bio on Židov, kršćanin, musliman, agnostik ili zoroastrijanac, morat će uložiti više napora od onog koji zahtijeva letimično gledanje televizije, i potražiti činjenice.

One nisu skrivene ni u kakvoj ezoteričnoj literaturi – mnoštvo je kvalitetnih studija napisano na tu temu, ima ih i na hrvatskom jeziku, a neke se mogu pronaći i besplatno na internetu. Za kršćane, uz to, imperativ je otvoriti Bibliju i saznati što u njoj piše o Izraelu – narodu i zemlji. Božja je riječ vjerodostojnija od riječi medijskih kuća, kojima je prečesto daleko više stalo do reklame neke ideologije ili proizvoda nego do istine, a k tome su novinari koji pišu o bliskoistočnih temama nerijetko još i krajnje neuki.

Biblija je izvor mudrosti i razumijevanja i neusporedivo je bolje svoja stajališta graditi na njoj, na stijeni, umjesto na pijesku medijskih tlapnji, koji pokatkad mutira u živo blato. A u Bibliji Bog Izraelov kaže: "Posadit ću ih [Židove] u zemlju njihovu i nikad se više neće iščupati iz zemlje koju im dadoh" (Amos 9:15). Kršćani ne samo da nisu pozvani iščupati ono što Bog posadi; pozvani su to zaliti, njegovati, čuvati, braniti i blagosloviti.

7 Izvori br 37 TISAK.indd 7

Biblija nam govori, a arheologija i znanost potvrđuje, da je na području današnjega Izraela postojala židovska država do 70. godine poslije Krista. Njezin najpoznatiji kralj bio je David, autor većine Psalama, koji je u Jeruzalemu stolovao oko tisuću godina prije Krista

Časopis za duhovni život

9.5.2018. 18:40:24

"Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: 'O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir!"

(Lk 19:41,42) vi moji turistički i poslovni posjeti Izraelu nisu bili dovoljni da bih se upoznala s istinom ove lijepe i komplicirane zemlje. Ne kažu ljudi uzalud da nekoga poznaješ tek kada s njim dijeliš život. Dvije i pol godine života u Jeruzalemu, u zajednici sa svim njegovim narodima, učinio je da shvatim kakav je Izrael danas.

S

Mir u Jeruzalemu Ne mogu se ubrojiti u optimiste koji vide put do mira u Jeruzalemu. Od proglašenja izraelske države 1948. godine do danas, uz mnogobrojne pokušaje raznih mirovnih organizacija, mir u Jeruzalemu nije ostvaren. Ono što je potrebno da bi Jeruzalem imao mir očigledno je i danas skriveno od očiju njegovih stanovnika.

Princ mira, za kojeg znam da ima moć stvaranja mira među dugogodišnjim neprijateljima, od većine jeruzalemskih stanovnika i dalje je odbačen. Po tom se pitanju u posljednje dvije tisuće godina u Jeruzalemu ništa nije promijenilo.

Odakle tolika netrpeljivost među Židovima i Palestincima – Arapima Nećemo pogriješiti ako kažemo da netrpeljivost datira od samog nastanka dva naroda. Počelo je s majkama ova dva naroda. Išmael je bio sin robinje (Post 16:1– 16), a Izak je bio obećani sin, nasljednik Božjih obećanja danih Abrahamu (Post 21:1–3). Sara nije podnosila ponašanje svoje robinje i njenog sina. Nagovorila je Abrahama da otjera Agaru i Išmaela (Post 21:11–21). Proroštvo da će Išmael "živjeti u neprijateljstvu prema svoj braći svojoj"

očigledno se ispunilo (Post 16:11–12).

jasno je vidimo.

Današnji sukob je skorijeg datuma.

Temelji se na raspodjeli zemlje. Počinje Balfourovom deklaracijom (Lord Balfour) od 2. studenog 1917. Njome je Cionistički pokret pozvan da otpočne s naseljavanjem Židova u tadašnje palestinsko područje, koje su potom 1948. Ujedinjeni narodi proglasili državom Izrael. U to vrijeme, na tom je području živjelo 56.000 Židova. Danas Izrael ima 8.547.000 stanovnika. Od toga su 1.837.000 Arapi.

Ispred Zida plača, židovski narod se svakodnevno moli za dolazak Mesije i za obnovu hrama koji su 70. godine Rimljani srušili. Vjeruju da hram mora biti izgrađen na mjestu srušenog kako bi se Zlatna vrata otvorila da Mesija može doći.

Palestinci – Arapi bili su primorani otići.

Od 1948. godine, 4,2 milijuna Palestinaca otišlo je u izgnanstvo širom svijeta. Većina danas živi u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali – u Palestini. Veći dio palestinskog područja danas je pod okupacijom Izraela. Na okupiranom području nastale su židovske kolonije. Izraelska okupacija i nelegalna naselja predmet su vječnog sukoba. Palestinci na okupaciju odgovaraju napadima na vojnike i na stanovnike nelegalnih naselja.

Zajednički život do sada se pokazao nemogućim. Formiranje dvije neovisne države s jasnim granicama također nije uspjelo. Izraelci, kao i Palestinci, Jeruzalem smatraju svojim glavnim gradom.

Nijedna strana nije spremna odustati od njega. Stoga je Jeruzalem mjesto najčešćih sukoba dviju strana.

Jeruzalem – grad Židova, muslimana i kršćana "Molite za mir Jeruzalemov!

Blago onima koji tebe ljube!"

(Ps 122:6)

Jeruzalem ima 857.752 stanovnika, od čega su 456.300 Palestinci. Stari grad Jeruzalem podijeljen je na četiri dijela – na židovski, muslimanski, kršćanski i armenski dio. Posjetitelji tu podjelu neće odmah uočiti. Međutim, mi koji tu živimo

Veliki problem je u tome što se baš na tom mjestu, na velikom platou nekadašnjeg hrama, danas nalazi Al-Aksa, sveto mjesto muslimanskog naroda. Oni vjeruju da je s tog mjesta Muhamed uzašao.

Muslimani iz cijeloga svijeta dolaze tu da se poklone.

To je također mjesto na kojem je Abraham planirao žrtvovati Izaka. Žrtveni kamen se nalazi u fascinantnoj građevini sa zlatnom kupolom, koja je danas jedno od glavnih obilježja Jeruzalema. Mjesto na kojem je stajao otac dva naroda, nastala od njegovih sinova Izaka i Iišmaela, danas je mjesto vječnog sukoba među braćom.

Kršćani iz cijeloga svijeta dolaze vidjeti grad kojim je njihov Mesija hodao, mjesto na kojem je bio razapet i grob iz kojeg je ustao. Nakon posjeta Svetoj zemlji, kršćani mogu puno bolje razumjeti Bibliju.

Dobivamo jasniju sliku puta kojim je Isus išao. Izrael je predivna zemlja s mnogo značajnih arheoloških nalazišta koje vrijedi vidjeti.

Jeruzalem je mjesto mnogih svetinja, a u isto vrijeme mjesto velike mržnje među narodima.

Što za mene znači život u Svetoj zemlji Velika je privilegija živjeti u Jeruzalemu. Duboko sam svjesna da je to mjesto kojim je Isus hodao. Međutim, za mene život u Jeruzalemu nema duhovnu dimenziju. Ništa posebno duhovno nisam

8 Izvori br 37 TISAK.indd 8

9.5.2018. 18:40:24

ni očekivala da ću ovdje doživjeti, a što ne bih mogla doživjeti u Beogradu. Moja duhovnost stanuje u mom srcu. Raste i razvija se onoliko koliko joj duhovne hrane dajem. Za to mi nije potreban Jeruzalem.

Jeruzalem je svakako utjecao na mene.

Obogatio me dragocjenim iskustvom.

Suočio me s bespomoćnošću da utječem na ono što se oko mene događa. Naučio me da prihvatim svijet takav kakav jest.

Učio me kako živjeti i raditi i s onima koji mi se ne sviđaju. Učio me voljeti one koje je teško voljeti. Pokazao mi je da sam njegovom rukom zaštićena od svakoga zla.

Ukazao mi je na prave vrijednosti. Smirio je moj duh i vratio me sebi.

Volim šetati ulicama Staroga grada.

Sretati se s različitim kulturama koje ga dijele. Promatrati s Maslinske gore, na kojoj živim i radim, moćne zidine Staroga grada. Obilaziti razna arheološka nalazišta. Biti na mjestima na kojima je Isus bio.

Uvijek ću biti zahvalna Bogu što mi je pružio priliku da budem dio života u Jeruzalemu. Posebno mi je drago što smo mogli otvoriti vrata našega doma posjetiteljima iz Srbije i Hrvatske i s njima podijeliti dio ljepote života u Izraelu.

Međutim, ništa sveto ne vidim u Svetoj zemlji. Ništa posebno ne vidim ni u svom židovskom podrijetlu. Vjerujem da sam dio odabranog naroda, ne zato što sam Židovka, nego zato što sam primila Isusa u svoje srce.

Njega, koji je svet, mnogi nisu vidjeli kada je ovom zemljom hodao, niti ga danas vide. Meni je dano da ga vidim, osjetim, doživim i zauvijek mu pripadam.

Moja nada za Jeruzalem "K njoj će se stjecat svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći: ´Hajde, uziđimo na goru Jahvinu, u dom Boga Jakovljeva! On će nas naučit' svojim putovima i hodit ćemo stazama njegovim.

Jer će sa Siona zakon izaći, riječ Jahvina iz Jeruzalema.' On će upravljati mnogim pučanstvima i bit će sudac moćnim narodima. Svoje će mačeve prekovati u ralice, a svoja koplja u radne srpove. Narod na narod neće mača dizati niti će se više za rat vježbati. Svaki će mirno živjeti pod lozom vinovom, pod smokvom svojom i nitko ga neće plašiti. To rekoše usta Jahve nad vojskama." (Mih 4:2–4).

Kršćani iz cijeloga svijeta dolaze vidjeti grad kojim je njihov Mesija hodao, mjesto na kojem je bio razapet i grob iz kojeg je ustao.

Nakon posjeta Svetoj zemlji, kršćani mogu puno bolje razumjeti Bibliju.

Dobivamo jasniju sliku puta kojim je Isus išao. Izrael je predivna zemlja s mnogo značajnih arheoloških nalazišta koje vrijedi vidjeti.

— Snežana Andelićc 9 Izvori br 37 TISAK.indd 9

Časopis za duhovni život

9.5.2018. 18:40:25

S

vatko od nas ima svoje snove i želje pa sam tako i ja imala životnu želju posjetiti Izrael sa svojim suprugom.

Kako je vrijeme odmicalo, polako sam se pomirila s činjenicom da će to ostati neispunjeni san.

Moram priznati da se nisam nikada ni molila za to jer sam mislila da ima mnogo važnijih potreba za koje svakodnevno molim Gospodina. No, Božji putovi nisu naši putovi, niti su naše misli Božje misli. Bog je prepun iznenađenja, pa tako i u vezi ovog mog životnog sna.

Nakon odlaska Snežane i Milenka Anđelića sa sinom Andrijom u Jeruzalem, stigao je i potpuno neočekivani poziv za posjet kako njima, tako i Izraelu. Budući da moj suprug nije dijelio moj san, trebalo mu je vremena kako bi i on to prihvatio, a Gospodinu hvala koji kada „otvara vrata", tada i priprema put kojim idemo, tako da smo u pravo vrijeme dobili isplatu preostalih i dugo očekivanih dionica, kupili povoljne avionske karte i imali još dovoljno i za ostale troškove putovanja.

Svatko od nas ima svoje snove i želje pa sam tako i ja imala životnu želju posjetiti Izrael sa svojim suprugom.

Tijekom našeg 10-dnevnog boravka posjetili smo različita mjesta, susreli ljude različite nacionalnosti i vjeroispovijesti, kako one koji tamo žive, tako i turiste-hodočasnike iz različitih zemalja, pa tako i iz susjedne Slovenije, među kojima je bila i jedna osoba koju smo davno upoznali na kampu u Orahovici.

Naše putovanje uvelike se razlikovalo od uobičajenih putovanja "Svetom zemljom" jer smo imali privilegiju dobiti dodatni uvid u život kojim svakodnevno žive već 2,5 godine Andrija, Snežana i Milenko u kampusu Victoria Augusta Hospital, na Maslinskoj gori u istočnom Jeruzalemu.

Naš prvi dan započeo je šabatom i šetnjom starim gradom Jeruzalemom, a potom se nastavio večerom u njihovu domu uz razgovor koji je iznenada prekinula pucnjava u neposrednoj blizini, na koju naši domaćini više i ne reagiraju, to je za njih već uobičajeno petkom navečer. Naš drugi dan obilježilo je putovanje u Betlehem, duga kolona vozila i autobusa na ulasku u grad, a potom visoki zid s bodljikavom žicom koji dijeli dva naroda: Palestince i Židove.

Zaustavili smo se pred zidom nasuprot The Walled Off Hotelu gdje sam odmah uočila grafit na zidu: "Here are God's children on both sides of the wall, and no man made barrier can destroy this fact 'King shoutet' with His faith we will be able to tear out of the mountain of despair a stone of hope." (Ovdje su Božja djeca s obje strane zida i ni jedna ljudski stvorena prepreka ne može poništiti činjenicu 'Kralj viče', ovom vjerom pomaknut ćemo planinu očaja i kamen nade.) Ostajemo bez riječi dok obilazimo mjesto Isusova rođenja i pastirske poljane te se pitamo:

10 Izvori br 37 TISAK.indd 10

9.5.2018. 18:40:25

„Je li to ono isto mjesto gdje su anđeli prije 2000 godina pjevali 'Slava Bogu na visini, a mir ljudima koje ljubi!'“ Zahvaljujući našim velikodušnim domaćinima i Bogu, tijekom našeg putovanja posjetili smo Jeruzalem, Betlehem, Ein Kerem, Jafu, Tel Aviv, Jerihon, Goru iskušenja, rijeku Jordan, Mrtvo more, Masadu, Galilejsko jezero s okolnim mjestima i Nazaret. Tako mala zemlja bogate i burne povijesti, ali i sadašnjosti s toliko prirodne raznolikosti! Samo kratak obilazak tržnice Ben Yahuda u židovskom dijelu Jeruzalema daje mali uvid u bogatstvo plodova "obećane zemlje" koje raste usred pustinje i donosi plod nekoliko puta godišnje.

Poseban je doživljaj posjetiti Izrael i dobiti barem mali uvid u život zemlje kojom je Isus nekada hodao. Smatramo to velikom privilegijom za nas oboje bez obzira na činjenicu da je malo toga što se može vidjeti iz vremena kada je Isus tamo živio. Dok smo se polagano spuštali niz Maslinsku goru, slušajući hodočasnike kako pjevaju hvale Bogu, ušli smo u Getsemanski vrt u kojem još uvijek stoje stare masline, nijemi svjedoci Isusove molitve: "Neka ne bude moja, nego tvoja volja!" Svakim našim korakom dok hodamo ulicama staroga grada Jeruzalema, kao i tunelima ispod zidina, riječi Evanđelja ponovno oživljavaju na jedan novi način i u novoj, dubljoj dimenziji.

Po povratku nam je trebalo dosta vremena da sredimo sve dojmove s ovog putovanja. S jedne strane, tu je veliki ushit zbog moje ispunjene životne želje - biti u Izraelu, a s druge strane, prihvatiti realnost da je "Sveta zemlja" jedna vrlo moderna i ekonomski razvijena zemlja bogate biblijske povijesti u kojoj danas žive ljudi podijeljeni trima svjetskim religijama s velikim očekivanjima bolje budućnosti i mira koji je moguć samo u Onome koji je jednom davno u toj zemlji postao jedan od nas kako bismo mi mogli postati jedno s Njim. Hvala mu i slava!

Svakim našim korakom dok hodamo ulicama staroga grada Jeruzalema, kao i tunelima ispod zidina, riječi Evanđelja ponovno oživljavaju na jedan novi način i u novoj, dubljoj dimenziji.

—Lidija i Slobodan Stojkovićc

11 Izvori br 37 TISAK.indd 11

Časopis za duhovni život

9.5.2018. 18:40:26

N

eki dan sam slušao jednog propovjednika preko Interneta i čuo izjavu koja me nakon toga nije napuštala. Rekao je sljedeće: "Ja nemam odnos s Bogom, imam zajedništvo s Njim!" Prvo sam pomislio: "Što li ovo znači, nikada ovako nešto nisam čuo?" Pa mi je kroz glavu prošlo: "Nije valjda opet neka novotarija".

Ali njegova rečenica mi se stalno vraćala i počelo mi se otvarati razumijevanje ove izjave.

I uistinu, nije isto imati odnos i zajedništvo s nekim. Koliko god čudno zvučalo, ovo je istina. Odnos je interakcija između dvije osobe. Za mnoge ljude mogu reći da imam kakav-takav odnos s njima, ali za manji broj mogu reći da imam zajedništvo. Znači, ipak postoji razlika. Pogledajmo što je s odnosom. Odnos može biti dobar ili loš, prisan ili površan, stalan ili povremen. Naglasio bih da odnos može biti pozitivan ili negativan, pa ipak su oba neka vrst relacije između dva bića. A što se tiče zajedništva, postoji samo dobro, pozitivno zajedništvo, jer s lošim ljudima nitko nema niti želi imati zajedništvo, samo s dobrima. Ovdje vidimo bitnu razliku između odnosa i zajedništva. Meni se upravo tu otvorilo razumijevanje da je zajedništvo puno dublje, prisnije i neprestano traje za razliku od odnosa. Dok odnosi mogu biti distancirani, zajedništvo je čvrsta povezanost.

Pozivam čitatelje ovih redaka da razmislite s kim imate istinsko zajedništvo u šumi odnosa? Tko su ti ljudi s kojima dijelite život i oni ga dijele s vama? Ima li toga još ili je duh vremena opustošio takvu povezanost između ljudi?

Dok mi je Duh Sveti rasvjetljavao i pojašnjavao ovu temu, došao mi je u misao biblijski redak iz Prve Ivanove poslanice, sam uvod u poslanicu, koji glasi: "Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo promatrali i što su naše ruke opipale o Riječi života

– da, Život se očitovao, mi smo ga vidjeli i svjedočimo za nj, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i koji se nama očitovao – što smo vidjeli i čuli, to navješćujemo i vama, da i vi imate s nama zajedništvo. A naše je zajedništvo s Ocem i Sinom njegovim Isusom Kristom. Mi vam ovo pišemo da naša radost bude potpuna." (1Iv 1,1-4) Toliko poznati redci i naizgled lako razumljivi. Meni se pak čini čudnim da apostol Ivan piše vjernicima, crkvi i poziva ih da uđu u zajedništvo s njima. Pa zar već nisu u zajedništvu? Zašto Ivan poziva u zajedništvo? To nisu neki nevjernici, već obraćeni ljudi! Ja iz ovog razumijevam da su apostol Ivan i drugi imali odnos s tim vjernicima (inače im ne bi pisali), ali sada ih zovu u bliski odnos zajedništva. Čim ih zovu u zajedništvo, to nam govori da do sada nisu bili toliko bliski.

Duh vremena u kojem živimo nanosi veliku štetu na račun zajedništva. Mi crkve nazivamo zajednicama, a imamo li uistinu pravo zajedništvo jedan s drugim ili se taj pojam ispraznio tijekom vremena? Tu mislim prvenstveno na svoju vlastitu lokalnu crkvu, imam li pravo biblijsko zajedništvo i povezanost s ljudima s kojima lomim kruh, molim, slavim Boga?

Sjećajući se prijašnjih generacija, iz prethodnog stoljeća, vidim ljude koji su zajedno živjeli, ono što su imali međusobno su dijelili, često zajedno objedovali nakon bogoslužja. Ako je netko gradio kuću ili nešto drugo, nije trebalo nikoga

povlačiti za rukav, sami su došli da pomognu bratu ili sestri. Jednostavno, ljudi su bili više povezani. Neupitno je kako se današnje crkve razlikuju od prijašnjih crkava, i to je posljedica duha vremena u kojem živimo.

Pogrešno bi bilo kriviti mladu generaciju zato što su izolirani i povlače se u svoj svijet, nemaju bliske prijatelje. Oni su se rodili u ovaj svijet, za drugo ne znaju.

Prije bi se trebalo sagledati zašto mlađoj generaciji nije predstavljeno zajedništvo o kojem apostol Ivan piše. A on kao da kaže: "Pridružite se svome jatu kojem pripadate". I narod kaže: "Svaka ptica svome jatu". To bi značilo da svakoga srce vuče tamo gdje pripada. Ali današnja generacija vjernih je zbunjena, ne određuje se jasno kome pripada. Uvijek govorim braći i sestrama u Kristu da stvaraju i održavaju dublja prijateljstva unutar crkve, a ne u svijetu. Je li ovo preradikalno? U Božjim očima postoji samo zajedništvo svjetla i zajedništvo tame. U koje ti pripadaš, čitaoče ovih redaka? Apostol Pavao piše sljedeće retke: "Ne budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom; što ima pravednost s bezakonjem? Što li je zajedničko svjetlu i tmini? Kako je moguć sporazum između Krista i Belijara?

Kakva postoji zajednica između vjernika i nevjernika? Kakav li sklad između hrama Božjeg i idola? A mi smo hram Boga živoga, kao što reče Bog: ´Stanovat ću među njima i među njima hodati. Ja ću biti njihov Bog, a oni će biti moj narod. Zato iziđite između njih i odvojite se – veli Gospodin! Ne dotičite se ničega nečista, i ja ću vas primiti! Ja ću vam biti Otac, a vi ćete mi biti sinovi i kćeri´, veli Gospodin, Svemogući." (2. Kor 6,14-16) Zbog naše crkvene tradicije odmah ćemo pomisliti kako se ovi redovi odnose na brak i biranje bračnog partnera, međutim, to nije tako. Ovo se odnosi na sve naše međuljudske odnose. Naglašavam - sve.

Naravno, mi ćemo se družiti s ljudima

12 Izvori br 37 TISAK.indd 12

9.5.2018. 18:40:26

iz svijeta, tako ih možemo zvati da dođu pred križ našeg Gospodina Isusa Krista.

Ali u svome srcu imam čežnju za zajedništvom, dubokom povezanošću s onima koji jednako pripadaju svjetlu kao i ja. U našem početnom odlomku, apostol Ivan poziva u zajedništvo na osnovu povezanosti s Ocem i Gospodinom Isusom Kristom. Ovo je temelj zajedništva. Svjetlo i tama ne mogu imati zajedništvo, samo svjetlo sa svjetlom, vjernik s vjernikom, pravednik s pravednikom. To je povezanost srdaca. Ta kako će nevjernik razumjeti moj način razmišljanja i odlučivanja? Kakav mi savjet može dati iz tame u kojoj on živi? Radije treba stvarati i njegovati prijateljstva unutar crkve. Svjedok sam slučajeva kada su se neki ljudi više povezivali s ljudima u svijetu nego s ljudima u crkvi. Rezultat je bio odlazak iz crkve i u konačnici otpad od vjere.

Pogledajmo sad i naš odnos s Ocem.

Imamo li s Njim odnos ili zajedništvo?

Zvuči li nam poznato kada vjernici mole samo onda kad im nešto treba, dolaze u crkvu kada im nešto treba i slično? Ti ljudi imaju odnos s Bogom, ali ne i zajedništvo.

Oni povremeno kontaktiraju s Bogom po vlastitoj potrebi. To jest odnos, nekakav, je li dobar ili loš, odlučite sami. Ali to svakako nije zajedništvo s Ocem. To nije duboka i neprestana povezanost i ovisnost o Ocu. Ako ste roditelj i vaše dijete ima odnos kakav je maloprije opisan, smatrate li da je vaše dijete povezano s vama?

Dijeli li ono s vama svoj život: razmišljanja, želje, maštu, planove, osjećaje prema

13 Izvori br 37 TISAK.indd 13

vama? Ne, to je samo površan odnos.

Jeste li primijetili da apostol Ivan nije spomenuo Duha Svetog u svom uvodu u poslanicu? E pa, Duh Sveti nam je dan kako bismo imali zajedništvo s Ocem i Sinom. Duh je u nama i na nama je hoćemo li živjeti to zajedništvo ili ne. Poznato nam je naučavanje o životu po Duhu i po tijelu. Tko živi po Duhu, živjet će u zajedništvu s Ocem i Sinom. Tko živi po tijelu, umrijet će, što znači, nestat će zajedništva s Ocem i Sinom, a to je odvajanje od samoga života.

Otac želi vidjeti kako Njegova djeca žive u zajedništvu jedno s drugim, da budu jedno. On je svoje učinio, na nama je da ostvarimo naš dio. Na mnogim dosadašnjim putovanjima u posjetima crkvama čuo sam vjernike kako su nezadovoljni s ovim, s onim. Očekuju da to netko nekada nekako promijeni. Za mene je to uzaludno čekanje. Ako želimo vidjeti promjene na bolje, prvo mi (ja) trebamo ući u zajedništvo s drugima, uključiti se u živote braće i sestara. To će biti mali pokretač velikih promjena. U ovim vremenima kada vlada otuđenje među ljudima, izoliranost digitalnog doba, trebamo se othrvati utjecaju svijeta i napraviti suprotno od svijeta: umjesto da se udaljavamo jedan od drugoga, približimo se jedni drugima. Vratimo zajedništvu pravo značenje riječi.

—Laslo Hornjik

U ovim vremenima kada vlada otuđenje među ljudima, izoliranost digitalnog doba, trebamo se othrvati utjecaju svijeta i napraviti suprotno od svijeta: umjesto da se udaljavamo jedan od drugoga, približimo se jedni drugima.

Vratimo zajedništvu pravo značenje riječi. Časopis za duhovni život

9.5.2018. 18:40:27

N

edavno je moja mama imala manji kirurški zahvat.

Uzdala sam se u Boga, uzdala sam se u liječnika. Radilo se o rutinskoj operaciji, uspavat će je, obavit će zahvat, zašiti ranu, probuditi je, sljedeći dan može ići kući. Toga jutra sve je krenulo u redu. Puna vjere, stavila sam je u Božje ruke. Ali kako je vrijeme odmicalo, po glavi su mi se počele motati misli koje su me uplašile. Osjetila sam da me polako hvata očaj i na kraju više nisam mogla suzdržati suze.

Ništa drugo nisam mogla osim pisati dobrom prijatelju, da sam u nevolji te da ne mogu podnijeti nesigurnost čekanja.

Istoga mi je trenutka odgovorio, napisavši mi dugačku ohrabrujuću poruku.

Operacija je bila uspješna. Osjetila sam olakšanje, ali nastavila sam razgovor s prijateljem. Razgovarali smo o tome kako sam mogla klonuti uz jaku vjeru koju sam osjećala da imam.

Prestali smo razmjenjivati poruke tek kad se uvjerio da je u mojoj duši opet sve na svom mjestu.

Nakon nekoliko dana situacija se promijenila. Sada je on nazvao mene jer je prolazio razdoblje prepuno stresa i borbi i bilo mu je potrebno „duhovno zrcalo“ da sagleda svoju situaciju i nađe izlaz iz nje. Sada sam ja bila ta koja ga je mogla ojačati. U samo nekoliko dana oboje smo doživjeli koliki duhovni oslonac, snaga, nenadoknadivo blago može biti pravo prijateljstvo.

Zašto je prijateljstvo posebna veza?

Kada govorimo o bliskoj vezi, obično mislimo na odnos između muškarca i žene. I psihologija i terapeuti obraćaju veliku pažnju na ovo područje. S druge strane, zanimljivo je da prijateljstvo – kao mogućnost za poseban odnos - na seminarima i u stručnoj literaturi ne dobiva baš istaknuto mjesto. Prijateljstvo stavljamo u kategoriju "samo po sebi se podrazumijeva".

Ali ako dobro pogledamo, možemo uočiti da mnogi, možda čak i mi, oskudijevamo što se prijatelja tiče. Nedavno sam prisustvovala predavanju terapeuta za obiteljska pitanja koji je i sam u nekoliko navrata spomenuo kako je važno imati krug prijatelja s kojima možemo razgovarati o važnim pitanjima.

Prijateljstvo je posebna veza. Ne radi se samo o tome da se u ovoj vezi dobri poznanici sastaju na razgovor. Naravno, budući da se dobro poznaju, puno razgovaraju. Ovaj odnos nije jednak ni bratskom odnosu iako nalazimo neke zajedničke elemente.

Nije ni ljubavna veza, ni onda kad nastane među suprotnim spolovima. Prijateljska veza je jedinstvena u svojoj vrsti. Antički svijet je također priznao njegovu jedinstvenost: u starogrčkom jeziku između pet riječi koje izražavaju ljubav jedna se odnosi na prijateljsku ljubav (filia). Isus Krist je svoje učenike nazvao prijateljima. Iako im je bio učitelj, vođa, ipak je bio snažno vezan za njih. Dao im je do znanja da svoje sljedbenike ne smatra slugama, već prijateljima. (Iv 15,15) Nakon što smo utvrdili da je prijateljstvo jedna vrsta odnosa koji se temelji na ljubavi, daljnje istraživanje prirode prijateljstva bit će teži posao, budući da su i pojedinačne prijateljske veze različite. Moje prijateljstvo s jednom osobom počiva na

drugačijem temelju nego s drugom osobom. U tome igraju ulogu naši zajednički interesi i osobine koje mogu biti različite ili se podudarati.

Vrijednost i mjera Prijateljstvo nam grije dušu, pozlaćuje nam svakodnevnicu. Čuva nas od otuđenosti, drži zrcalo pred našom dušom, slama samoću, pomaže u rješavanju problema. Kroz prijateljstvo možemo dobiti partnera za tenis ili šah - i još bismo mogli nabrajati. Koliko dugo će trajati i koliko će duboko biti, za to ne postoje pravila. U ovome leži ljepota odnosa, ali također i bol.

Naš prijatelj najčešće nije naš bračni partner. Prisutan je u našem životu dok nas vežu zajednički interesi, iste aktivnosti i dok nas fizička udaljenost ne odvaja na duže vremensko razdoblje.

Da, s prijateljima nismo jedna obitelj. Ja sam se već više puta selila, u zemlji i u inozemstvu sam provodila na određenim mjestima kraće ili duže vrijeme. Kuda god sam se kretala, upoznavala sam nove ljude, od kojih su mi neki postali prijatelji. Za mene su jako dragocjena ova prijateljstva iako ima i onih s kojima se godinama nisam vidjela. Iako Internet pomaže u održavanju veza, virtualna komunikacija ne može zamijeniti osobni susret i prisne razgovore. Danas je cijeli svijet jedno "globalno selo" čije prednosti svakako trebamo iskoristiti, ali ne smijemo zaboraviti da nam samo nekolicina ljudi mogu biti najbliži prijatelji.

Može ih biti od tri do pet, a možda ekstrovertna osoba može imati više prijatelja. Obiteljske obveze, radno mjesto, ograničena energija kojom raspolažemo i dvadeset četverosatni dan nam ne dopušta da njegujemo veći broj prijateljskih odnosa od ovoga. Trebamo naučiti, ne iz srca, već iz svakodnevnice, otpustiti one koji su se udaljili od nas zbog fizičke udaljenosti ili iz emocionalnih razloga.

Otpuštanje je uvijek teško, donosi bol, kad se završi prijateljski odnos koji se temeljio na ljubavi. Nakon raskida, prekida komunikacije, slijedi jedna vrsta „razdoblja žalosti“, ovisno o tome koliko smo bili bliski s tom osobom. Mnogi od nas, i ja sama, iskusili smo da se s pravim prijateljima ne prekida duhovna povezanost: nakon nekoliko godina znamo nastaviti komunikaciju kao da smo jučer prekinuli. To su lijepi i blagoslovljeni trenutci.

Kakav je pravi prijatelj?

Jedini dobar, iskren prijatelj je Isus. Ako bismo mi njega ostavili, on nikada ne bi ostavio nas. U njega se nikad nećemo razočarati. S njim je život prava avantura. Naša komunikacija s njim nije neka monotona molitva, nego se sastoji od snažnog sadržajnog razgovora. Kad je Isus sjeo večerati sa Zakejom (Lk 19,110), izjavio je da je došao tražiti i spasiti izgubljene. Na ovom nam je temelju on najjači oslonac.

Kad među ljudima tražimo iskrenog prijatelja, svima nam je osnovna želja da to bude osoba koja će biti uz nas u dobru i u zlu, koja će nam i iza leđa držati stranu te će se iskreno radovati s nama kad nam se nešto lijepo dogodi.

14 Izvori br 37 TISAK.indd 14

9.5.2018. 18:40:27

Na pitanje koga smatramo iskrenim prijateljem, odgovaramo na temelju naših raznih potreba. Osjećamo prazninu u duši, nešto nam nedostaje i znamo kakva bi vrsta prijatelja mogla to ispuniti. Ove nam misli pokazuju da smo skloni za pravog prijatelja smatrati onu osobu koja odgovara našim očekivanjima.

Nemojmo uljepšavati stvari. Skoro svi mi na sebičan način tražimo prijatelje. Zašto? Jer pravog prijatelja opisujemo kao osobu koja je za nas, zbog nas, radi nas.

Međutim, pravi prijatelj je osoba koja nas ponekad bolje poznaje od nas samih. Može vidjeti da ćemo zbog stvari koje nas danas raduju sutra možda plakati, i zato se ne može uvijek radovati s nama. Ponekad osjećamo da nas je udarila u leđa, ali to ne čini jer je dvolična, nego nam želi graditi karakter. Kad nam se čini da u dobru i zlu nije s nama, to je možda zato jer smo je mi našim riječima ili djelima udaljili od sebe.

Preporučila bih da mijenjamo stav! Umjesto da tražimo iskrene prijatelje, svakog ohrabrujem da u odnosima prvo mi budimo iskreni prijatelji!

Jednom je Isus na sličan način preokrenuo pitanje. Kad je učitelj zakona pitao Isusa tko mu je bližnji, Isus mu je ispričao priču o dobrom Samaritancu. (Lk 10,25-37) Učitelj zakona dobio je sljedeći odgovor: neka on bude bližnji drugom čovjeku, koji će pomoći onom drugom!

Znači, ako želimo imati iskreno prijateljstvo s nekom osobom, i želimo da to prijateljstvo opstane, prvo mi trebamo s ljubavlju i iskrenošću graditi tu drugu osobu, da bi poslije i ona s povjerenjem prihvatila svoj dio u odnosu.

Što činiti ako su nas povrijedili?

Trebamo prihvatiti da ne možemo biti savršeni prijatelji jedni drugima. Ni mi njima, ni oni nama, jer smo previše pogrešivi.

Nitko ne može u potpunosti zadovoljiti očekivanja druge osobe. Iako su nam jako potrebni, i mi smo njima! Ponekad želimo dobro drugoj osobi, a ipak krene naopako. Ili se ispostavi da je naš prijatelj nešto izdao o nama i ne želi priznati da je to bilo pogrešno. Ponekad se razočaramo u nas same, ponekad će nas „izdaja“ prijatelja slomiti. Shvaćamo da je i najiskreniji prijatelj samo čovjek.

Kada se razočaramo u nekoga, na razne načine reagiramo. Što nije preporučljivo činiti?

Prvo: zamrznuti osjećaje i postati ravnodušni prema prijatelju. Čuvati u sebi uvrijeđenost koja će polako postati gorčina, a zatim mržnja.

Drugo: ne baviti se dovoljno našim bolom. Trpimo bol da bismo održali privid prijateljstva. Znači, prijateljstvo nam je važnije od osobe s kojom smo povezani u prijateljstvu i time lažemo i sebe i druge.

Na kraju: najgore činimo onda kada se, znajući situaciju, pretvaramo da smo prijatelji, s namjerom da se u određenom trenutku osvetimo osobi koja nas je povrijedila. Što je onda ispravna reakcija kad nas povrijede? Oprost. Uz oproštenje trebamo i razgovarati o konfliktu i srediti naš odnos.

Nakon ovog iskustva ili ćemo i dalje graditi prijateljstvo ili se držati podalje i naučiti koliko iz našeg života možemo podijeliti s drugom osobom.

Prijatelj je kao jaki stup. Možeš računati na njega u teškim trenutcima. Ali njegov čvrsti karakter ne znači da je nepokretan kao stari grčki stup. Njegova posebnost je u tome da je vitalni

15 Izvori br 37 TISAK.indd 15

Prijateljstvo nam grije dušu, pozlaćuje nam svakodnevnicu. Čuva nas od otuđenosti, drži zrcalo pred našom dušom, slama samoću, pomaže u rješavanju problema. dio naše pulsirajuće svakodnevnice. Popodnevna zajednička kava, dugački telefonski razgovori, šetnja, izleti, suze, smijeh, zajedničke fotografije i doživljaji s njim isto su tako raznoliki kao što je i sam život raznolik. A prijatelj se u svemu ovome tu i tamo pojavljuje. Nije uvijek s nama jer i on živi svoj život, ali je dostupan, dopunjuje ono što želimo reći ili ono što želimo zatajiti. Kao riznica, posjeduje puno dobrih kvaliteta. Da bi ovo blago dospjelo na površinu, i mi sami se trebamo žrtvovati. Na kraju će se vidjeti je li naše prijateljstvo čvrsto kao dijamant ili kao ugljen: grije kratko vrijeme, zatim postaje pepeo. Trebamo li ga otpustiti ili će nas i nadalje obogaćivati?

Jedno je sigurno: s Isusom Kristom, jedinim pravim prijateljem, možemo naći ovaj prijateljski odnos koji se temelji na ljubavi, za čim smo čeznuli. S njim ćemo cijeloga života imati duboko, sadržajno prijateljstvo, ispunjeno avanturama.

—Adrienn Szabo Časopis za duhovni život

9.5.2018. 18:40:27

Z

ovem se Slobodan i živim u Osijeku. Podrijetlom sam iz grada Bor u istočnoj Srbiji, rudarskog grada s otprilike 50 tisuća stanovnika.

Dugi niz godina (od 1994. do 2007.) bio sam ovisnik o teškim drogama. Uz drogu sam upao i u kriminal te završio u zatvoru. Zahvaljujući prijateljici iz Španjolske, došao sam u rehabilitacijski centar Reto u Zagrebu 2004. godine. Tamo sam se nakon teške fizičke krize prvi put susreo s evanđeljem. No, nakon tri mjeseca izašao sam misleći da su s nekoliko kilograma manje i izdržanom fizičkom krizom nestali i ostali problemi. Zapravo, nisam bio iskren sam sa sobom te sam samo htio van, natrag u svijet.

ikakvog osjećaja i bez imalo volje za životom. Oko mene se neprestano propovijedala Božja riječ. Šest dana u tjednu smo slušali propovijedi, molitve i svjedočanstva ljudi koje sam i osobno vidio kako dolaze polumrtvi u centar. Odlučio sam se za promjenu. Počeo sam ustajati rano ujutro kako bih čitao i molio se. Odlučio sam pozvati Isusa u svoj život jer sam shvatio da ako ponovno izađem iz centra bez ozbiljne duhovne promjene, završit ću opet na dnu. Iz velike potrebe za nečim novim, nekim čudom, na molitvenom sastanku za Novu godinu zavapio sam Bogu u molitvi, što mi nije bilo nimalo lako. No, bio sam svjestan da mi nema druge pomoći. I tu je započela borba.

U svijetu sam se nakon manje od mjesec dana ponovno našao u ovisnosti. No, ovog je puta bilo još gore. Dok bih se drogirao, često sam razmišljao o Bogu, raju, paklu i tome gdje ću zapravo završiti ako umrem od prevelike doze. Božja riječ mi je neprestano bila u mislima.

Početkom 2007. godine, pod utjecajem briga i stresa, moja majka se dovela blizu kliničke smrti. Srce joj se usporilo ispod 30 otkucaja. Božjim čudom ostala je živa i doktori su joj ugradili pacemaker. Međutim, kad sam bio u posjeti majci u bolnici, rekla mi je da samo želi umrijeti ako joj ne obećam da ću ponovno ići u centar za odvikavanje. Dao sam joj obećanje da ću otići te Bogu hvala, ona je i danas živa.

U tom trenutku izrekao sam kratku molitvu: "Isuse, trebam te, ako uopće postojiš, ja te trebam jer sam više ne mogu". Tog trenutka Bog mi je pokazao da je živ, otkrio mi tko je On. Život mi je prolazio pred očima, poput filma. Slike su mi se redale, a ja sam plakao pred Njim i pjevao mu. Prolazili su sati. Samo sam osjetio kako mi tone i tone tereta padaju s leđa. Doživio sam osobni susret s Isusom. Iskreno tvrdim da je On jedini koji me bio sposoban osloboditi. Kroz pjesmu sam ga slavio i zahvaljivao. Postao sam svjestan da ja nisam ništa zaslužan te da je zapravo moj cijeli život isključivo u Njegovim rukama. On je onaj koji me čuvao u vrijeme moje najveće krize. Bio je sa mnom kroz sve ono vrijeme najdublje tame mog života.

Nakon manje od tjedan dana došao sam ponovno na rehabilitaciju. Zbog već bezbrojnih pokušaja da ostavim drogu, bio sam u strahu od još jednog neuspjeha te bez ikakve nade. Pomirio sam se s misli kako mi nema spasa te da nikada neću biti slobodan od vezanosti za drogu. Ali nekako sam u srcu ipak osjetio da mi ovoga puta, ako itko, može pomoći jedino Isus, čije su mi riječi i misli dolazile dok sam se drogirao. Nakon fizičke krize došlo je vrijeme gdje sam prolazio kroz emocionalnu pustinju. Bio sam bez

Nakon toga, živio sam u centru još godinu dana. Kad sam se vratio kući, govorio sam svojim roditeljima, rodbini i prijateljima o Bogu, ali sve je to završavalo riječima: "To je super za tebe, ali mi već imamo svoje običaje". Tako da sam malo po malo krenuo živjeti kao i svi "normalni" ljudi - svjetovno. Ali Božja riječ mi nije davala mira. I dalje sam nekako još čitao Bibliju i molio se. Zahvaljivao sam za hranu. Išao bih u Beograd kod prija-

telja, posjećivao crkvu te pohađao razne konferencije i nekako sam se uvijek vraćao Bogu. Jedan brat mi je spomenuo da postoji romska Evanđeoska crkva u Boru.

Jedne nedjelje sam odlučio otići tamo na službu. Tamo sam doživio slavljenje istog Boga kojega sam upoznao u svojoj krizi i koji me oslobodio od droge. Braća su me prihvatila, prevodili su mi pjesme s romskog jezika kako bih znao što pjevam.

Priključio sam se zajednici. Nakon nekog vremena tamo sam upoznao i svoju buduću suprugu koja je došla s grupom kršćana koji su obilazili romske crkve.

Godine 2017. sam se oženio i od tada živim u Osijeku. Član sam crkve u Dardi.

Ovim svjedočanstvom želim ohrabriti sve one koji su bezuspješno isprobali sve opcije - bolnice, doktore, psihijatre i koji su izgubili svaku nadu da ikako mogu biti slobodni od bilo koje ovisnosti. Želim vas potaknuti da potražite Isusa jer On i danas čeka i spreman je osloboditi.

Nedavno mi je Gospodin pružio priliku da posjetim braću u Reto centru.

Najveće ohrabrenje sam doživio kada je čovjek koga sam smatrao za svog duhovnog oca rekao: "Sada vidim da ono sjeme koje smo posijali nije palo uzalud."

I ja svjedočim da doista Božje sjeme nikada ne pada uzalud. I istinita je svaka riječ koja je napisana u Bibliji. Nemojte Boga podcjenjivati kao što sam ja to činio. Njemu je moguće ono što je čovjeku nemoguće. Isus je odlučio spasiti upravo mene - čovjeka koji je bio u potpunosti otpisan, čak i od vlastite obitelji. No, Krist me spasio, i to u svoje savršeno vrijeme i po svom savršenom planu.

"No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!" (Lk 15;32) "Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja." (Lk 15:7)

Nakon fizičke krize došlo je vrijeme gdje sam prolazio kroz emocionalnu pustinju.

Bio sam bez ikakvog osjećaja i bez imalo volje za životom.

16 Izvori br 37 TISAK.indd 16

9.5.2018. 18:40:27

Znanstvenim se putem ne može dokazati ni Božje postojanje ni Božje nepostojanje.

A

ko odlučite pretpostaviti da objavljeni Bog Svetoga pisma postoji, bit će vam jednostavno shvatiti korjenitu i drastičnu transformaciju preplašenih Kristovih učenika u neustrašive, beskompromisne svjedoke živoga Gospodina.

Znanstvenim se putem ne može dokazati ni Božje postojanje ni Božje nepostojanje.

Zapravo, i evolucionistička i kreacionistička postavka konceptualno su dovoljno dosljedne i predstavljaju, svaka za sebe, zaokruženu logičnu cjelinu. Ova dva sustava vjerovanja međusobno se isključuju, s izuzetkom skromnog pokušaja integracije koju je ponudila teološka evolucija, koja je zapravo zastupala kreaciju metodom evolucije, dakle, prihvatila je postojanje i stvaralačko djelovanje Boga putem evolucije. Međutim, svaki sustav, sam za sebe, predstavlja mogućnost sveobuhvatnog tumačenja podrijetla svijeta i ljudskoga roda, a time implicitno nosi u sebi i odgovore na pitanja o smislu i perspektivi života. Dakle, pred nama su dva sustava, dvije ozbiljne ponude.

Recimo da su obje mogućnosti podjednako ozbiljne iako suvremena znanost sve više vrednuje kreacionizam i sve se više udaljava od ateističkog evolucionizma. Na svakome od nas je da se odluči.

Budući da ovdje još uvijek ne možemo ništa znanstveno dokazati, naša odluka mora biti temeljena na pretpostavci. Mi, zapravo, biramo pretpostavku. Ako se odlučimo pretpostaviti da Bog ne postoji, evolucionizam će nam biti konceptualno prihvatljiv i s ovim pogledom na svijet uslijedit će i njegove odgovarajuće implikacije, među kojima je i nevjera u Kristovo uskrsnuće. Ako odlučimo pretpostaviti da Bog postoji, onda će nam biti sasvim prihvatljivo da je taj Bog, koji je sve tako silno i predivno stvorio, otkrio svoju prirodu u svome stvorenju i objavio se u ljudskome rodu iskupljujućim djelima i riječima, što je

17 Izvori br 37 TISAK.indd 17

zapisano u Svetome pismu, povijesno i proročki potvrđenom dokumentu. Slijedeći logiku ovog sustava otkrivenja iz Svetoga pisma, lako ćemo doći do proslave Uskrsa u društvu Onoga koji je zaista uskrsnuo, Onoga koji je sam uskrsnuće i život.

Dakle, odluka o tome što pretpostaviti ima svoje neposredne implikacije za tumačenje Kristova uskrsnuća. Ako odlučite pretpostaviti da Bog ne postoji, neće vas razuvjeriti ni povjesničari prvoga i drugoga stoljeća, kao što su Josip, Justin Mučenik i Tertulijan, koji nedvosmisleno potvrđuju autentičnost novozavjetnih zapisa o Kristovu uskrsnuću. Najvjerojatnije vas neće pokolebati ni novozavjetni izvještaj o petsto svjedoka koji su vidjeli uskrsloga Krista, i koliko god da je to nevjerojatno, ipak možete povjerovati u kolektivno haluciniranje jer nećete biti u stanju ovaj događaj drugačije protumačiti. Naime, vjerodostojnost novozavjetnog teksta ne možete objektivno dovesti u pitanje jer su evanđelja i poslanice cirkulirali i bili transparentni za života ovih očevidaca i nije bilo nikakve mogućnosti naknadnog lažiranja ovih izvještaja. Ako odlučite ne vjerovati, zadovoljit ćete se i s gotovo nevjerojatnim tumačenjima praznoga Kristova groba kao što je i priča da su, usprkos rimskoj straži, učenici odnijeli ili ukrali Kristov leš.

Isto tako, ako odlučite pretpostaviti da objavljeni Bog Svetoga pisma postoji, bit će vam lako shvatiti korjenitu i drastičnu transformaciju preplašenih Kristovih učenika u neustrašive, beskompromisne svjedoke živoga Gospodina. Bit će vam sasvim prihvatljiva činjenica da je kršćanski pokret tako procvjetao i da se tako temeljito i brzo širio usprkos krvavim progonstvima Kristovih sljedbenika. Mučenici su bili uvjereni da slijede Uskrsloga i da smrt predstavlja samo vrata koja vode u vječni život s Njim.

—Prof. dr. Dimitrije Popadićc Časopis za duhovni život

9.5.2018. 18:40:28

G

lasoviti i po dobrom glasu globalno prepoznatljivi evangelizator Billy Graham 21. veljače u svojoj stotoj godini preselio se u vječnost. Svjetski mediji javljaju da je umro čovjek koji je "punio stadione i savjetovao predsjednike".

Billy Graham nesumnjivo je bio jedan od najutjecajnijih propovjednika svih vremena. Svjetski je rekorder kao javni govornik jer ga je uživo slušalo oko 220 milijuna ljudi u više od 185 zemalja svijeta.

Billy Graham nesumnjivo je bio jedan od najutjecajnijih propovjednika svih vremena.

Graham je svoj misijski rad otpočeo 1944. godine kao evangelizator na skupovima u organizaciji Youth for Christ.

Pet godina kasnije medijski se profilirao i međunarodno proslavio izuzetno uspješnim masovnim evangelizacijama u Los Angelesu, koje su planirane za tri tjedna, ali su na pritisak mnoštva i traženje javnosti produžene na sedam tjedana svakodnevnih evangelizacijski usmjerenih bogoslužja pod ogromnim šatorom.

Graham se vrlo vješto koristio medijskim inovacijama kako bi poruku Evanđelja približio i učinio razumljivom što širem broju slušatelja i gledatelja. Njegovi su se nagovori i razgovori prenosili na više od 1200 radio stanica i redovitih televizijskih programa.

Grahamovi suradnici i medijski pratitelji tvrde da je više od 3,2 milijuna ljudi

odgovorilo na Grahamov evangelizacijski poziv da "prihvate Isusa Krista kao osobnog Spasitelja i Gospodina".

Računa se da je Grahamovo cjeloživotno slušateljstvo, ako se pribroje radijski i televizijski slušatelji/gledatelji, veće od 2 milijarde i 200 milijuna ljudi. Nitko u povijesti čovječanstva nije propovijedao tolikom broju ljudi.

Na Grahamovu posljednju predmirovinsku javnu evangelizaciju u New Yorku u lipnju 2005. godine odazvalo se 242.000 ljudi, a na njoj je registrirano 8766 osobnih odluka za Krista.

Graham je u velikoj mjeri redefinirao američki protestantizam, a donekle i svjetsko kršćanstvo popularizacijom središnje kršćanske poruke "Isus je umro za vaše grijehe" i osobnog preporoda ("novog rođenja" prema Evanđelju po Ivanu 3), stavljajući, dakle, naglasak na osobno iskustvo novoga života, a ne na denominacionalnu pripadnost ili partikularne konfesionalne doktrine.

Njegove su propovijedi bile jasne i jednostavne, ali duhovno uvjerljive i egzistencijalno zahtjevne. To su posebno istakli i medijski promatrači njegova gostovanja u Zagrebu 1967. godine.

Vjernost Bibliji i kreativna zauzetost za relevanciju njezine poruke za suvremenog čovjeka bila je ključna preokupacija njegova života. Ta dvostruka vjernost središnja tema je njegovih tridesetak knjiga kao i periodičkih publikacija koje je pokrenuo.

Nije bio bez kritičara. Fundamentalisti su mu zamjerali preveliku ekumensku otvorenost, pa su ga neki proglasili liberalom, čak i Antikristom. Liberali su mu pak zamjerali preveliki naglasak na biblijskom poimanju grijeha i spasenja.

No Graham u povijest ulazi po rijetko postignutoj ravnoteži i integritetu života bez seksualnih, financijskih i inih skandala.

U povijest ulazi i kao borac protiv rasne segregacije u Americi i protiv apartheida u Južnoj Africi. Martin Luther King mu je bio osobni prijatelj i povremeni suradnik.

U Grahama su imali povjerenja i njegov savjet tražili mnogobrojni lideri svijeta.

Družio se s dvanaest američkih predsjednika (svima od Trumana do Obame), a s nekima od njih osobno je prijateljevao te ih savjetovao u brojnim društvenim i duhovnim pitanjima.

Na svečanom otvaranju Billy Graham Library u gradu Charlotte 2007. godine sudjelovali su bivši predsjednici Jimmy Carter, George H. W. Bush i Bill Clinton.

Spomenimo usput i to da u istom gradu glavni autoput nosi ime Billy Grahama.

Sadržajnu ozbiljnost njegove poruke pratila je osvježavajuća prisutnost osobne radosti i kreativni smisao za humor.

Osim toga, bio je izuzetno načitan, široko informiran te stoga rado viđen gost u mnogobrojnim popularnim TV emisijama.

Tako je, na primjer, samo kod glasovitog Larry Kinga gostovao više od 50 puta.

Sva javna ispitivanja i ankete o "najuglednijim i najviše štovanim" građanima u Americi i svijetu godinama su Grahama svrstavale u sam vrh najistaknutijih. Tako je, na primjer, na Gallupovoj listi "of most admired people" Billy Graham rekorder po priznanjima većim od bilo koje druge osobe u povijesti. Od 1955. godine priznanje mu je pripalo 60 puta (49 puta zaredom).

Graham je bio prvi protestant koji je (1967.) primio počasni doktorat od jednog rimokatoličkog sveučilišta.

Primio je mnogobrojna druga visoka priznanja uključivši prestižnu Templetonovu nagradu za napredak u području religije (financijski izdašnija od Nobelove nagrade!), predsjedničku medalju slobode, najviše odlikovanje kraljice Elizabete i mnoga druga.

Otišao je duhovni velikan kojeg su zbog globalne prepoznatljivosti, duhovnog autoriteta i osobne vjerodostojnosti mnogi smatrali "protestantskim papom".

Ostaju nam njegov osobni primjer i smjerodavne poruke kao orijentir za budućnost.

—Peter Kuzmičc 18

Izvori br 37 TISAK.indd 18

9.5.2018. 18:40:28

Graham je u velikoj mjeri redefinirao američki protestantizam, a donekle i svjetsko kršćanstvo popularizacijom središnje kršćanske poruke ”Isus je umro za vaše grijehe” i osobnog preporoda (”novog rođenja” prema Evanđelju po Ivanu 3), stavljajući, dakle, naglasak na osobno iskustvo novoga života, a ne na denominacionalnu pripadnost ili partikularne konfesionalne doktrine.

19 Izvori br 37 TISAK.indd 19

Časopis za duhovni život

9.5.2018. 18:40:29

Časopis za duhovni život Izvori br 37 TISAK.indd 20

9.5.2018. 18:40:30