Saša Veronek Germadnik, Čitači znakova

Saša Veronek Germadnik ČITAČI ZNAKOVA

Biblioteka

Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda

Urednica Dubravka Težak

© Saša Veronek Germadnik i Naklada Ljevak d.o.o, Zagreb, 2021.

e-adresa: naklada-ljevak@naklada-ljevak.hr www.ljevak.hr

Saša Veronek Germadnik

ČITAČI ZNAKOVA

Zagreb, svibanj 2021.

Lektor i korektor Bonislav Kamenjašević Oblikovanje i prijelom Ana Pojatina, Ram Tisak Feroproms

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH u Godini čitanja.

ISBN: 978-953-355-478-5 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001096213.

Kiša je pljuštala slijevajući se niz vjetrobransko staklo automobila. Dora se koncentrirala na tešku borbu brisača s potocima vode pokušavajući ignorirati Vi­dovo hroptavo disanje na stražnjem sjedalu. Znala je da sjedi stisnut poput malog vrapčića u maminu krilu s maskom za disanje. Čula je majčin drhtavi glas kojim je uvjeravala, više sebe nego Vida, da će sve biti u redu. Znala je da Vid smireno čeka da napad prođe.

Više ju je brinuo tata. Na tren bi nervozno stiskao gas, zatim naglo skočio na kočnicu, sjekao je zavoje, proklinjao vrijeme i nesposobne vozače.

Dorina je nervoza sve više rasla. Večer ogrnuta kišom potpuno je sakrila cestu. Ni farovi nisu puno pomogli. Iznenadno svjetlo pojavi se iznad prometnog znaka koji je upozoravao na dugačak, opasan zavoj pred njima i Dora ga spazi krajičkom oka. Osjeti kako joj srce nekontrolirano tuče, dok joj se pogled 5

Saša Veronek Germadnik

zamagljivao. Odjednom ga ugleda, kamion koji je pot­ ­puno prešao na njihovu stranu ceste. Činilo se kao da gleda usporeni film.

– Tata, pazi! Koči, koči! – vikala je. Nije znao zašto ju je poslušao jer još ništa nije vidio. Nešto u njezinu glasu natjera ga da zakoči vrteći volanom dok je pokušavao vratiti kontrolu nad autom koji je klizio prema rubu ceste. I tada ih obasja snažno svjetlo kamiona. Na tren se unutrašnjost auta osvijetlila kao da je obasjan reflektorom. Elegantno, poput dvaju klizača na cesti mimoišli su se kamion, koji je zauzeo više od polovine njihove strane, i automobil, koji se bočno zaustavio na šljunčanom putu uz cestu. Pot­ puna tišina spusti se na auto. Čulo se samo bubnjanje kiše po krovu.

– Ljudi, bolje mi je. Nemojte se više žuriti, molim vas. – Vidov oporavljeni glasić natjera ih na smijeh.

Dora je prvi put ove večeri osjetila mir. Znala je da će sve biti u redu.

Tatine ruke drhtale su dok je ubacivao u prvu i kretao prema bolnici. Vozili su polakše i opreznije.

Dora je osjećala tatine poglede uz neizgovoreno pitanje: Kako si znala?

Sve je završilo i prije dolaska u bolnicu. Vidu se boja već vraćala u obraze dok su ulazili u ordinaciju.

Dora je ostala sjediti sama u čekaonici, znala je da njezina muka tek počinje. Obično počinje mučninom, 6

Čitači znakova

slijedi neka unutarnja drhtavica i ljutnja… koja je natjera na to da istrči na svježi zrak. Duboko je disala dok se pokušavala koncentrirati na ono što je okružuje. Bio je to jedan od njezinih načina smirivanja.

Kiša je odustala od ispiranja svijeta i zvijezde su poput lampica ukrasile nebo. Zrak je mirisao umirujuće, na mokro lišće i zemlju. Sve se činilo potpuno normalno, no znala je da se ponovno sve mijenja.

Isto kao što je znala da joj se s leđa približava mama.

– Sve je u redu. – progovori mama umornim glasom. – Doktor je zadovoljan jer su napadi sve kraći.

Dora se sjeti prvog, kad je Vidov život visio na niti puna tri dana. Ovo je četvrti od njegove druge godine, svake godine jedan. Vojska liječnika i pretraga, a nitko još nije postavio jasnu dijagnozu.

– Super. Kad se selimo? – pokušala je zvučati mirno.

– Oh, znači, pričala si s tatom. – mama uzdahne s olakšanjem.

Dori se nije dalo objašnjavati da jednostavno zna. Čuje njihova šaputanja, a još je jasnija tišina kad im se približi.

Mama je zagrli i prošapće: – Sve će biti u redu.

Mislimo da će možda šumski zrak pomoći.

– To je ionako još jedino preostalo. Nije pomogao gradski, prigradski, morski, a ni lički. – nakratko su šutjele prisjećajući se svojih selidbi. – Jeste li već pronašli mjesto?

7

Saša Veronek Germadnik

– Jesmo! – mama se trudila zvučati vedro pri opisivanju pitomoga kraja podno Plešivičke gore i krasnoga mirnog zaselka u koji možete slučajno zalutati planinareći.

Dora nije djelovala oduševljeno: – Super. Prvi su nam susjedi pehisti ondje rođeni, a glavna zabava nalaženje zalutalih planinara. Ima li barem u blizini škola? A internet?

Mama se lagano nakašlje, što je bio očiti znak da vijesti nisu baš najbolje, pa joj treba vremena da izabere prave riječi.

– Samo četiri kilometra dalje je gradić sa svime što ti treba. I školom. A do Zagreba nema ni pedeset kilometara.

Dora uzdahne, preumorna za prigovore. A i bilo joj je žao mame.

Tada spazi tatu kako im maše s ulaza.

Kad su se približile, progovori: – Ostavit će ga no­­­­ćas na odjelu, za svaki slučaj. Želi se pozdraviti s vama.

Dora je mrzila bolnice. Vid joj se činio još sitniji i bljeđi u velikoj, bijeloj postelji, k tomu vezan uz infuziju, izgledao je kao da je njezin zarobljenik.

– Bok, žgoljavče! – reče i poljubi ga u kosu.

Inače nije voljela iskazivanje nježnosti, no jednom godišnje u bolnici nije moglo naškoditi ni njoj ni njemu.

8

Čitači znakova

Vid je čvrsto zagrli svojim mršavim ručicama. – Spasila si nas. – šapne joj na uho. Zatim se nasmiješi: – Mislim da smo napokon blizu. Traženje je završeno.

Omamljen lijekovima, glasno zijevne. Dora je izlazila dok je mama sjedila uz krevet mazeći Vida po kosi. Izgledali su tako krhko da osjeti suze u očima.

Spasila si nas, vrtjele su joj se riječi glavom. Traženje je završeno. Što mu to znači? Vjerojatno samo jaki lijekovi, zaključi i uzdahne. No nemir je ostao. Znala je da će joj večeras biti potrebni kilometri trčanja da se umori dovoljno za polupristojan san. A znala je i da će tata trčati uz nju.

– Booor! Boooreee! – nakon kraće tišine ponovno se zaorilo. – Svebore Miškecu, javi se istog trena...

Bor je, naravno, čuo mamu i prvi put, čak ni kuća na kat nije dovoljno velika za upijanje mamina prodornog glasa. No znao je da ima dovoljno vremena dokle god je Bor. Sada se sjurio po stubama trpajući mobitel u džep.

– Oprosti, nisam te čuo. Zvala si me? – upita naivnim glasom. Mama je odlučila ignorirati provokaciju jer ionako će uskoro čuti svoju kaznu.

– Dolazi nam teta Berta na vikend. Moraš na izvor po vodu. Znaš da ona samo to pije.

9

Saša Veronek Germadnik

S petnaest godina ne treba ti puno za uzrujavanje, no još kad ti se netko ne sviđa, kao što se Boru nije sviđala teta Berta…

Bor ljutito uzdahne: – Je, baš… a kaj pije ostalih tristo pedeset dana kad nije tu? Vodu iz vodovoda, eto kaj!

– Bore! – mama, svjesna istine u njegovim riječima, nervozno popravi kosu svezanu u rep. – To je stara žena. Moramo joj uljepšati te preostale dane…

Uostalom, naša je teta.

– To je, kao prvo, zločesta žena, a tek onda stara.

Stalno prigovara i ruga mi se zbog ušiju. Osim toga, nije moja teta, nego tvoja. Moja teta je dobra i uvijek mi da lovu. A ova mi je poharala kasicu.

Mama nije izdržala, prasne u glasan smijeh: – Dobro, sad stvarno pretjeruješ. Prije bih rekla da je netko od tvojih frendova kriv za to ili si potrošio, pa zaboravio…

Bor je navlačio plavu sportsku vjetrovku. – Samo se ti tješi. Na tvojem bih mjestu ipak sakrio zlatninu.

Ja sigurno budem. – zaključi i glasno zalupi vratima.

Uputio se iza kuće, stazicom obrubljenom čempre­ sima različitih oblika i veličina. Između dvaju prekrasnih, visokih borova smjestila se garaža. Uzeo je ruksak, utrpao kanister za vodu i skočio na bicikl. Na cesti pogleda prema Plešivici. Gora je prijateljski pru­­žala obronke prema njihovu selu, Središću. Pod­ 10

Čitači znakova

nožje brda ukrasili su vinogradi i pokoja klet. Tek su se tada, u nastavku, smjestile kuće stanovnika prateći smjer kretanja ceste.

Budući da je bila obrubljena crvenkastim zrakama zalazećeg sunca, lako se moglo zavarati da je ondje u gori… baš sve u redu. Da nema mjesta koja je i danju volio izbjeći, a noću… Bor zadrhti i navali na pedale svom snagom.

Nakon desetak minuta brze vožnje došao je do ruba šume. Skrene s ceste na šumski puteljak. Šuma ovdje još nije bila gusta, zrake sunca pro­ bijale su se skroz do tla. Znao je da će se uskoro to promijeniti. Išao je ovuda tisuću puta. Još malo i morat će staviti slušalice. Još desetak metara, možda ovog puta uspije…

Počelo je kao i obično. Šum, poput jakog vjetra u krošnji suhog lišća. No lišće još nije bilo suho, a vjetar je pirkao tek toliko da zanjiše najnježnije travčice. Šum se pojačao i srce mu ubrzano zakuca. Sad je više nalikovao na huk udaljenog vodopada. Još je odgađao uključivanje glazbe, no smjestio je slušalice u uši. Sa svakim okretom pedala zvuk se pojačavao i sada je to već nalikovalo dubokom, podmuklom režanju. Nemir je rastao, osjećao je kako mu znojni dlanovi kližu s volana i iako je već vidio izvor, odnosno stijenu na proplanku ispod koje je smještena cijev, nije izdržao, uključi glazbu na najjače.

11

Saša Veronek Germadnik

Tako je bilo odmalena, oduvijek je odlazak na izvor za njega bio najgora moguća kazna. Čudio se kako drugim ljudima nisu smetali ti zvukovi dok jednog dana nije o tome pitao mamu i tatu.

Nikad neće zaboraviti njihov odgovor: – Kakvi zvukovi, dušo? To je samo nježan šum vode.

Dora je mrko gledala kroz prozor njihova karavana.

Radio je svirao, mama je pjevušila, Vid se igrao figuricama nekih superjunaka, dok je tata po običaju ignorirao GPS, uvjeren da postoji bolji i kraći put.

Svaku uputu s GPS-a shvaćao je kao osobni izazov kojem treba odoljeti.

Mami zazvoni mobitel. – Oh, već ste stigli? – mama baci prijekoran pogled prema tati.

– Gospon Stanko je već pred kućom. – prosikće kroza zube. – I to s punim kamionom.

Ponovno se vrati razgovoru na mobitelu: – Je, i mi smo… blizu. Valjda. – Nasmije se nečemu što je čula: – A da… znate njega.

Super, pomisli Dora, naš najbolji obiteljski prijatelj vlasnik je firme za selidbu. Mislim da to govori i previše o nama.

Tata teško uzdahne: – Znaš, Dijana, ne sviđa mi se tvoja urota s tim… Stankom.

– Krešimire, nije to urota. Pa svaki put je stigao prije nas, nijednom nisi poslušao njegov savjet kojim 12

Čitači znakova

putom ćeš najbrže stići i čovjek je jednostavno… već naviknut.

Dora je uzdahnula ubacivši se u svoje teške misli.

Znala je što je čeka, nova škola četvrti put. Da barem upozna nekoga normalnog kao što su bili Luka i Lara na Hvaru ili Ivor i Karlo u Gospiću. Ma dobro, kad bolje razmisli, uvijek je našla nekoga zanimljivog za druženje. Iako, kakvog to ima smisla? Ionako sve traje prekratko. Tako je, odluči i namršti se, ovog puta neće sklapati dublja prijateljstva. Samo poznanstva.

Ta mračna misao učini je još malo ljućom i neraspoloženijom nego što je bila.

Pogleda prema Vidu, koji ju je pažljivo promatrao.

Primi je za ruku.

– Bit će sve u redu, vidjet ćeš.

Vid je povremeno imao ovakve mudre ispade. – Velike riječi malog žgoljavca.

Pokušala je zvučati ironično, no ipak se osjeti malo bolje.

– I evo nas! – vikne Vid. Svi su napeto gledali na­prijed. Iza zavoja dobrodošlicu im poželi isprani natpis na bijeloj ploči: „SREDIŠĆE”!

Tata je parkirao uz rub ceste. Razdragano uzvikne: – Hajde, svi van! Pogledajte ovu ljepotu oko nas.

13

Saša Veronek Germadnik

Izvukli su se iz auta, netko s više, netko s manje oduševljenja. No to tatu nije obeshrabrilo.

– Kakva prekrasna šuma! Šetat ćemo i voziti bicikle dok ne otkrijemo svaku skrivenu stazicu.

Mama zagrli tatu, dok je Vid veselo skakutao oko njih. Dora je imala nekoliko opaski o tome da bi s tatinim osjećajem za orijentaciju prije mogli upoznati sve članove HGSS-a, nego sve stazice, no odluči biti pristojna. Tata nije odustajao od pjesničke in­­spiracije.

– A tek ovi ponosni vinogradi što drijemaju na podnevnom suncu...

– Osjetite mirise, djeco. – uključi se i mama. Svi su duboko udahnuli… ali nešto nije bilo kako treba.

Mama se namršti: – Valjda je vrijeme gnojenja ili tako nešto...

– Tata, – uzvikne Vid – ugazio si u veliki drek!

Dora je prva prasnula u glasan smijeh.

– Pa strogo gledano, i to je dio ljepota prirode. – zaključi Dora dok se njih troje gušilo od smijeha.

Tata je pokušao sačuvati dostojanstvo. – Vide, da te nešto naučim, – govorio je brišući cipelu u travu – to nije drek, to je kravlja balega.

No teško je shvatiti ozbiljno nekoga tko briše ba­­ legu s cipele.

– Pa nalikuje na drek, a tako i smrdi. – nije se predavao Vid. 14

Čitači znakova

Dok su ulazili u auto, tata je skinuo cipelu.

– Dodaj mi vrećicu da je ubacim u prtljažnik. Vozit ću bos, ionako smo blizu.

– Ti kravu i prirodu… – čuli su ga kako gunđa i psuje iz stražnjega dijela auta.

– Krešimire! – vikne mama – čujemo te.

Dora više nije izdržala: – Evo, počelo je kao nježna poezija, a završilo kao haiku… i to prosti.

Mama i ona još su se smijale kad su ugledali ka­­ mion s crvenom ceradom i njihovim stvarima.

– Baš je lijepa kuća. – Vid se odmah oduševio. – Ima i veliko dvorište, moći ćemo se igrati skrivača i… Gle, ima i brežuljak za sanjkanje!

Dora se isključila. Bilo je nečega u ovom prizoru…

Kuća se nalazila između vinograda s gornje strane i nečijega ograđenog voćnjaka s donje. Cestica, taman dovoljno velika za jedan auto, protezala se između kuće i voćnjaka spuštajući se na drugu stranu brdašca koju s ceste nisu vidjeli.

Bljedonarančasta fasada, balkoni koji su gledali prema Plešivici i terasa koja se oslanjala na dva velika stupa pružajući se prema dolini, sve se činilo tako neobično… poznato. Na tren je osjetila mir, kao kad usred Vidovih napada jednostavno zna da će sve biti u redu.

Izašli su iz auta razdragano brbljajući. Nije znala zašto, no nešto je natjera na to da krene nizbrdo, 15

Saša Veronek Germadnik

prema dnu dvorišta. Srce joj počne udarati, dok joj se poznata maglica javi pred očima. Vidjela je kuću okruženu crnogoričnim grmljem, nečiju siluetu kako joj maše i… dva visoka bora.

Vidova galama, kad je projurio pored nje, trgne je iz sanjarenja. Velika vrba sjetno povijenih grana zaklanjala joj je pogled. Uvukla se unutra da skrati put do druge strane.

– Hej, ovo će biti moje skrovište. – zašpota je Vid. – Ali možemo se izmjenjivati, a možemo ga i zajedno urediti.

– Bez brige, – utješi ga – neću ti puno smetati.

Napokon je razmaknula grane. Stotinjak metara niže smjestila se kuća čiji je kolni prilaz bio ukrašen čempresima. Dva visoka bora poput tihih, nepomičnih stražara čuvala su kuću i dvorište.

– Ondje živi neki dječak. – progovori Vid, koji je stao pokraj nje.

– Kako znaš? Jesi li ga vidio?

Vid neodređeno slegne ramenima.

– Znam! – vjerovala mu je. Pa kako je ona znala da su ovdje ova dva bora? Neke stvari čovjek jednostavno zna. Ali ne zna kako ih zna i o tome trenutno nije htjela razmišljati.

– Dođite vidjeti svoje sobe. – Mamin glas s terase natjera ih da potrče natrag, do kuće.

16

Sadržaj

Čitači znakova 5 Pogovor: Pokušajmo čitati znakove (Dubravka Težak) 153 Bilješka o autorici 157