ČITAM, DA SE PRO ČITAM
BIBLIOTEKA POSEBNA IZDANJA Naslov izvornika: Miha Kovač BEREM, DA SE POBEREM 10 razlogov za branje knjig v digitalnih časih Copyright © Mladinska knjiga Založba, d. d., 2020. Za hrvatsko izdanje © Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2021.
ČITAM, DA SE PRO ČITAM DESET RAZLOGA ZA ČITANJE KNJIGA U DIGITALNO DOBA Sa slovenskog prevela Anita Peti-Stantić
Miha Kovač
Ireni, uz zahvalnost za sve puteve, ovakve i onakve, koje smo zajedno prošli
SADRŽAJ 9 15
SVIJET STOJI NA GLAVI, A KNJIGE U GARAŽI IMA LI ČITANJE KNJIGA JOŠ IMALO SMISLA?
23
AKO ZNAŠ DOBRO ČITATI, VIDIŠ I ČUJEŠ VIŠE
33
AKO ČITAŠ, ZNAŠ VIŠE RIJEČI I ZATO MOŽEŠ RAZMIŠLJATI O VIŠE STVARI
48
Dodatak: NAČINI ČITANJA
53
KAD DULJE TEKSTOVE ČITAM S PAPIRA, BOLJE IH RAZUMIJEM NEGO KAD IH ČITAM SA ZASLONA
59
KORISTIMO LI TEHNOLOGIJE SA ZASLONOM I ČITAMO KNJIGE, UČIMO MISLITI NA DVA RAZLIČITA NAČINA
69
AKO ČITAMO LITERATURU, LAKŠE ĆEMO RAZUMJETI DRUGE
6
78
Dodatak: EMPATIJA
81
DJECA KOJA ODRASTAJU U SREDINI U KOJOJ SE ČITA USPJEŠNIJA SU U ŽIVOTU
91
MEĐU ČITATELJIMA IMA VIŠE ZADOVOLJNIH I KREATIVNIH LJUDI NEGO MEĐU NEČITATELJIMA
101
ČITANJE JE NAPOR, ALI JE, UZ MALO SREĆE, I UŽITAK
108
Dodatak: ČITANJE I SINDROM IZGARANJA
111
ČITANJE NA STRANOM JEZIKU JE PROZOR U SVIJET IZ KOJEG SE VIDI I KUĆI
130
Dodatak: KOMUNIKACIJA KROZ VRIJEME
135 145 149 157
ČITANJE KNJIGA UČI NAS MISLITI VLASTITOM GLAVOM Zahvale Izvori O autoru
8
SVIJET STOJI NA GLAVI, A KNJIGE U GARAŽI Čitav sam život okružen knjigama. Moji roditelji su oduševljeni čitatelji, mama uz to i piše i prevodi knjige. I moja životna suputnica je čitateljica, autorica i urednica, a knjige su čitale i pisale i sve žene koje sam nekada volio; uza sve to, ne manje važno, knjige čita i piše i moja kći. Knjige nisu odredile samo moje profesionalne puteve; one su i najpostojanija stvar u mome životu: ostale su sa mnom tijekom svih promjena poslova, rastava i selidbi. Priznajem – prema knjigama sam pristran, jednostavno ih volim. Kao i svaka druga ljubav, istina je da je i moja sklonost prema knjigama slijepa: nisam se pitao, kao što se ne pitaju ni mnogi drugi čitatelji i čitateljice, o tome zašto volim čitati i kako to utječe na mene i moje bližnje. No onda sam jednoga proljetnog dana napokon morao priznati da se način na koji mi ljudi čitamo, slušamo, gledamo, međusobno komuniciramo i uopće se služimo medijima, potpuno promijenio. U staroj Ljubljani pio sam kavu s kćeri, a ona je, dok je razgovarala sa mnom, nekome slala poruke s telefona. Pri tome nije prestala razgovarati sa mnom. Telefon je držala u ruci spuštenoj ispod stola pišući poruku, ni ne gledajući zaslon. To da tijekom razgovora tu i tamo malo odlutamo na neki je način obiteljska osobina; to se starijim članovima obitelji do9
gađa i bez tehnoloških pomagala: ono što je bilo doista novo bila je njezina sposobnost pisanja bez gledanja u telefon. Njezini su prsti plesali po zaslonu kao da sami od sebe znaju gdje je koje slovo; kao da je telefon dio njezina tijela, neka komunikacijska proteza kojom može pismeno komunicirati tako jednostavno kao što ja brišem nos nakon što kihnem.
Premda sam i ja redoviti korisnik medija na zaslonima, nisam uspio razviti takvu sposobnost, vjerojatno i zato što je moja medijska socijalizacija bila drugačija. Kad sam davne 1984. godine završavao studij na Filozofskom fakultetu, diplomu sam napisao pisaćim strojem, što je u usporedbi s pisanjem na računalu bilo pravo fizičko mučenje. Potom sam otišao služiti vojsku u Vojvodinu, odakle sam održavao kontakte sa svojima kod kuće slično kao što je to činilo nekoliko desetaka generacija prije mene: nalivperom sam dragim osobama pisao pisma te sam srijedom poslijepodne (kad bih imao izlaz iz kasarne) stajao u redu na pošti u Pančevu kako bih dobrim starim telefonom na žicu telefonirao kući. Loš ukus za narodnjake koji su treštali iz desetina kazetofona i zvučnika u kasarni ispirao sam slušajući Azru, Pankrte i Dead Kennedyse na svom malom kazetofonu, tu i tamo bih pobjegao i u lokalno kino gdje su se povremeno prikazivali iznenađujuće dobri filmovi. Redovito sam čitao srpske novine i časopise, zato još i danas znam ćiri10
Klasični telefon jedan je od mnogih prethodnika pametnog telefona.
licu. Razumije se da sam čitao i knjige, jer je to u ono doba, dok još nije bilo interneta, pametnih telefona i Netflixa, u svakom slučaju bio najdostupniji oblik ispunjavanja slobodnog vremena. Redovito su mi ih slali od kuće, povremeno bih i sam skrenuo u lokalnu knjižaru ili bih katkada subotom potajice potegnuo do Beograda. Srpsku i hrvatsku izdavačku djelatnost sam dobro poznavao još prije odlaska u JNA, jer sam tijekom gimnazijskih godina s prijateljima povremeno odlazio na kazališne/književne/koncertne izlete i na tulume u Beograd i Zagreb. Tamo su se mogle kupiti drugačije knjige nego u Ljubljani, a knjižare su često bile veće i ljepše nego kod nas. Za puteve nalik onima u London, Pariz i Berlin u to se doba tek rijetko skupilo dovoljno novca; u to su doba za Jugoslavene čak i najasketskija putovanja na europski Zapad bila skupa kao svetog Petra kajgana. A kad bih ipak otišao onamo, uvijek sam se vraćao s punim ruksakom knjiga. 11
Danas Jugoslavije, u čijem sam aranžmanu puzao po vojvođanskim ravnicama, već dugo nema. Pošta, pisaći stroj, kazetofon, fotoaparat, televizija, kino, knjižare, knjižnice, knjige, novine, navigacijske sprave i pristup svim svjetskim knjiža rama i drugim trgovinama slili su se u jednu jedinu spravu, sigurno spremljenu u mome džepu; uopće me ne čudi da su nove generacije zbog njezine univerzalnosti i, tako rekavši, njezine čarobnjačke funkcionalnosti, na neki način fizički srasle s pametnim telefonima.
Gotovo svi komunikacijski uređaji 20. stoljeća slili su se u pametni telefon.
Život mi se pod stare dane okrenuo dovoljno sretno da povremeno mogu pretraživati knjižare u zgradama u Oxfordu, Londonu, Amsterdamu, Frankfurtu i Washingtonu, i to više od svega zato što su, barem u vrijeme prije korone, aviokarte radikalno pojeftinile. Zagreb, a prije svega Beograd – zbog čega 12
mi je ponekad žao – našli su se na nekim drugim, udaljenijim horizontima. To da je sve više ljudi globalno mobilno i da su se istovremeno sve informacijske naprave, kulturne ustanove, trgovine, mediji i komunikacijske organizacije slile u jednu jedinu spravu manju od džepne knjige po mom je mišljenju jedna od najrevolucionarnijih promjena u povijesti. Tehnološka revolucija i revolucija mobilnosti toliko su promijenile naše svakodnevne živote da bi onaj Miha koji je 1985. godine služio vojsku u Jugoslaviji bar na neko vrijeme bio izgubljen kad bi ga netko vremenskim strojem premjestio u 2020. godinu. Pametni telefoni su upravo zbog svoje univerzalnosti povezani s nama intimnije nego bilo koja medijska sprava dosad, zato ni s jednom od njih do sada još nismo proživljavali toliko vremena, kao što je nismo ni koristili za toliko različitih stvari – a to, kao što ćemo vidjeti u poglavljima koja slijede, utječe na naše osjećaje i naše misli. Taj razvoj, naime, ima i mračnu stranu. Poplava lažnih vijesti i novodobnog praznovjerja, kao i činjenica da nekim svjetskim velesilama vladaju neotesani čudaci koji su pomoću društvenih medija pomeli staru uglađenu političku elitu – isto su tako stvari o kojima Miha iz 1985. godine nije ni sanjao, pa bi buljio u Donalda Trumpa i Borisa Johnsona s jednakom nevjericom kao i u pametni telefon. Neobično bi se osjećao i na sveučilištu na kojem je studirao. Kako je nekad golema većina studijske literature bila dostupna u obliku knjiga, od studenata se očekivalo da pročitaju čitave knjige. Danas se studijska literatura sastoji od članaka i poglavlja knjiga, a zahtjev za čitanjem cijele knjige sve je rjeđa i sve 13
plašljivija ptica. U prošlom stoljeću isto tako nije bilo nimalo neobično da neki profesor propiše nekoliko tisuća stranica studijske literature; danas bi takav zahtjev zasigurno izazvao studentski bunt, jer takav opseg čitanja uvelike nadilazi broj ECTS bodova za bilo koji akreditirani predmet. Zapovijedani treninzi čitateljske ustrajnosti koji su nekad bili nametani studenticama i studentima na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, Zagrebu i na većini drugih mjesta, otišli su u povijest – slično kao što su, zbog široke dostupnosti filmova i serija na pametnim telefonima, knjige za dio ljudi prestale biti – ili nikad nisu ni postale – jedan od središnjih medija za ispunjavanje slobodnog vremena. S tog stajališta nije neobično što se sve više ljudi pita o smislenosti čitanja knjiga. To nije slučaj samo kod nas: s takvim se sumnjama susrećem i na predavanjima u inozemstvu, da i ne govorim o kolegama na domaćim i inozemnim fakultetima.
Te se sumnje obično pretvaraju u jasna i nedvojbena pitanja: Zašto bi u digitalno doba uopće trebalo čitati tiskane knjige ako je znanje u kraćim, a često i u jednostavnijim i zabavnijim oblicima dostupno na internetu? Dobivamo li time išta? Što čitanje knjiga nudi u usporedbi s medijima na zaslonu? U ovoj ću knjižici ponuditi deset odgovora na ta pitanja. Dopustite mi da odmah kažem kako nisam tehnofob; upravo suprotno – medije na zaslonu volim isto onoliko koliko volim 14
knjige. Ono što želim reći na stranicama koje slijede jest to da je čitanje knjiga u doba zaslona dobilo nove funkcije i prednosti koje još prije pedeset godina nije imalo – a te su prednosti takve da bi ih bilo šteta izgubiti. Jasno je da to ne znači kako pitanje o smislu čitanja knjiga nije legitimno. Legitimno je, a u sljedećem ćemo poglavlju pokazati i zašto.
15
Miha Kovač ČITAM, DA SE PROČITAM Deset razloga za čitanje knjiga u digitalno doba Nakladnik Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Urednica: Ivana Mirošević Lektura i korektura: Mirko Peti Fotografije: Shutterstock, osim na stranicama: 8, 26, 66 (Matej Perko, Knjižnica pod krošnjama); 31 (Annelies Geneyn/Unsplash); 80 (Gaja Naja Rojec, Knjižnica pod krošnjama); 21, 22, 27 (na sredini), 72, 104, 138 (osobni arhiv Mihe Kovača); 32, 114 (arhiv izdavačke kuće Mladinska knjiga); 40, 144 (Marko Alpner); 70 (osobni arhiv Nike Kovač); 95 (Adriaan van der Weel); 85 (Alenka Krek); 89 (Adam Winger/Unsplash). Oblikovanje: Petra Jerič Škrbec, Ram (za hrvatsko izdanje) Tisak: Feroproms CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001098932. ISBN 978-953-355-489-1 Knjiga je objavljena uz novčanu potporu Javne agencije za knjigo Republike Slovenije.