Drago Hedl: Šutnja

Drago Hedl

Zagreb, rujan 2023.

Mom sinu Matiji (1975. – 2018.), jedinom, jedinstvenom. Prvom čitatelju mojih romana.

Sadržaj

IZBORNA ŠUTNJA

Voda 13 – Poziv 15 – Sreća 21 – Leš 25 – Zastupnik 28 – Stan 33 –

Sastanak 36 – Plač 40 – Dom 45 – Ručak 49 – Točka 54 – Čudak 57

– Majka 62 – Lolita 66 – Pivo 72 – Promenada 76 – Bilježnica 83 –

Krik 87 – Jagode 90 – Muha 95 – Pitanje 99 – Orhideje 104 – Rukavice 108

– Četverolist 111 – Kućepazitelj 114 – Lažac 120 – Mravinjak 124 –

Prijatelji 128 – Savez 133 – Smrt 137 – Zadovoljstvo 144 – Amsterdam 150

– Pogreb 155 – Nestanak 165 – Obećanje 170 – Šifra 175 – Brava 179

– Snimka 184 – Kaktus 190 – Zagonetka 194 – Poruke 200 – Trag 204

– Hijene 210 – Krv 215 – Bolnica 219 – Očevid 223 – Nedodirljivi 229

– Patuljci 234 – Mačke 239 – Fijasko 244 – Biljka 250 – Trenutak 254 –

Majstori 259 – Prasak 264 – Oluja 272 – Ponoć 275 – Nijanse 282

ISPOVJEDNA TAJNA

Trkačica 289 – Prepirka 293 – Pustinjaci 297 – Jež 302 – Fotografije 307 – Čistilište 311 – Ralje 316 – Cvrčak 321 – Biftek 323 – Povratak 328 –

Psić 333 – Klan 335 – Uzbuđenje 339 – Novčanik 340 – Zabilješke 349

– Zbirka 353 – Pismo 354 – Fobija 359 – Nelagoda 363 – Zamka 368 –

Bol 371 – Iščekivanje 376 – Sudac 379 – Ljubomora 384 – Obdukcija 386

– Xena 391 – Stonoga 395 – Oproštaj 402 – Feniks 409 – Kiflice 413 –

Subota 418 – Nesreća 424 – Dnevnik 428 – Motiv 433 – Zaleđe 437

– Omča 443 – Uspjeh 448 – Olakšanje 453 – Značka 461 – Kolica 466 –

Podne 472 – Odlikovanje 476 – Konvoj 481 – Vino 486 – Prtljažnik 493

– Strah 499 – Granica 504 – Kesten 510 – Ispovjednik 516 – Ključić 521 – Obećanje 526 – Snijeg 531

KIJEVSKA PILETINA

Magla 539 – Ručak 545 – Sud 553 – Anđeo 559 – Zdravica 565 – Ministar 570

– Nasip 575 – Stih u rodilištu 579 – Nasilnica 586 – Biskup 590 – Suza 596

– Xanax 605 – Trudnoća 612 – Grč 619 – Kaputić 624 – Ladica 635

– Igra 642 – Poruka 652 – Metak 656 – Žaljenje 661 – Krivnja 664

– Fotograf 670 – Dron 674 – Maska 680 – Glasnogovornik 686 –

Oružje 691 – Urna 694 – Kockice 696 – Otkaz 701 – Stick 705 –

BMW 709 – Nakit 715 – Hijena 721 – Pingvin 724 – Sreća 728 –

Košava 737 – Mišomor 740 – Tiffany 745 – Tajac 755 – Naručitelj 758

Babuška 763 – Film 766 – Hropac 770 – Čarda 777 – Muk 782 –

Rukavac 786 – Nargila 791 – Votka 797 – Boršč 802 – Pobjeda 811 –

Umjesto epiloga: Ništa nije nemoguće 819

Zahvala autora 823

IZBORNA ŠUTNJA

Prvi dio

Voda

Obožavao je praskozorja na rijeci. Na drugoj obali Osijek je još spavao. Zastao je na sredini Pješačkog mosta, na njegovoj najvišoj točki i zadivljeno pogledao nizvodno, prema istoku. Drava je imala boju živog srebra. Nategnuta i bez bora, glatka poput lica djevojčice, voda je klizila bešumno i lijeno. Činilo se kao da stoji. Nigdje čamca ni brodića, čak ni lahora koji se vječno šulja uz rijeku mreškajući joj površinu. Stajao je tako, opčaran, kao da prizor vidi prvi put.

Cvrkut ptica iz malenog obližnjeg šumarka nadjačavao je škripu prvog jutarnjeg tramvaja s druge obale. Sjeo je na bicikl i spustio se niz blagi nagib mosta. Dugo šetalište od Zoološkog vrta do Željezničkog mosta bilo je posve prazno. Džogeri i šetači pasa dolaze kasnije. Uživajući u jutru koje se rađalo, polagano je okretao pedale. Promatrao je dva para divljih pataka kako se brčkaju po plićaku. Bio je zadrti ljubitelj prirode i uvijek bi osjećao neku vrst pobune i bijesa gledajući hrpe otpada uz klupe, tragove mladenačkih noćnih provoda. I jutros je bilo isto: odbačene limenke piva, papirnata ambalaža McDonald’sovih hamburgera, krhotine razbijenih boca u kojima je bilo vino, poneki prezervativ i prazne kutije cigareta s bezbroj opušaka uokolo. Ali nije dopustio da mu taj nemar mladosti pokvari uživanje.

Na pola puta između visećeg Pješačkog mosta i Copacabane bilo je njegovo mjesto. Onamo je dolazio godinama, gotovo svakodnevno, od ožujka do studenoga, iako se nekad ondje znao naći i za toplijih dana prosinca, siječnja ili veljače. Bilo je i boljih mjesta za ribolov, kilometar-dva nizvodno, oko Željezničkog mosta, ali se odatle, na drugoj obali, vidjela bolnica. Plašio ga je pogled na kompleks tih zgrada, bio je sretniji kad ih ne vidi.

Polagano je odvezao štapove pričvršćene uz prečku bicikla i malenu mrežu kojom je lovio kedere. Vodostaj je bio nizak, pa se između

riječnog toka i mladica vrbe uz nasip, isprepletenih bujnim korovom, pojavio uski pojas nasipanog kamena koji je učvršćivao obalu. Voda je ovdje gotovo stajala, tromo i jedva primjetno vrteći se ukrug. Bio bi to raj za kedere da nije bilo gladnih smuđeva i proždrljivih štuka i naglih zalijetanja njihovih razjapljenih usta, skrivenih iza panjeva ili kamenja pod površinom. Ipak, čim bi zavezao komad kruha o mrežu i spustio je u vodu, srebrne bi se ribice skupile u tren, poput mušica oko neona. Tada bi lagano povukao štap gledajući kako se kederi, kao ofureni vrelim uljem, praćakaju u mreži. Stavio bi ih u metalnu kantu s poklopcem, izabrao trokuku udicu i privezao je na kraj silka namotanog u rolu. Iako je to činio bezbroj puta, osjećao bi nelagodu zabijajući oštre vrhove udice u meki trbuh malene ribe. Radio je to pažljivo i vješto, pazeći da im ne povrijedi vitalne organe kako bi još neko vrijeme mogle plivati na udici mameći grabljivice. Potom bi zabacio mamac, pet-šest metara daleko od obale, sjeo na kamen i promatrao plovak. To ga je opuštalo. Pomagalo mu je da zaboravi strahote rata i užasne slike koje su mu znale sijevnuti pred očima.

Ostavio je bicikl na šetalištu, uza sam rub, da ga ima na oku, pa se s pecaljkama i mrežicom počeo spuštati niza strmi nasip. Krovovi Tvrđe, pozlaćeni prvim zrakama sunca, zablistali su na drugoj obali. Spustivši se do polovine nasipa, naglo je zastao. Prizor ga je užasnuo.

– O, ne, ne, zaboga! Ne ponovno! – izgovorio je glasom očajnika. – Zašto mi opet dolaze pred oči?!

Stajao je čas-dva okamenjen. Trebalo mu je vremena da se pribere. Uzverao se uz nasip. Iz torbe okačene o bicikl izvadio je mobitel. Skupivši hrabrost, ponovno se spustio do polovine nasipa da još jednom pogleda uznemirujući prizor. Obala, sakrivena vrbicima i korovom, nije se mogla vidjeti sa šetališta.

„To nije priviđenje, to je stvarnost”, pomisli ohrabrujući se. Ali htio je biti siguran. Na zaslonu mobitela pritisnuo je ikonicu s fotoaparatom, uhvatio u kadar dio obale ispred sebe i laganim dodirom kažiprsta škljocnuo. Primaknuvši se korak-dva, još je nekoliko puta učinio isto. Zatim je napravio pet-šest koraka uzvodno, pa opet dodirnuo ikonicu.

Vratio se do bicikla, sjeo na rub šetališta i duboko uzdahnuo. Zabio je glavu među dlanove. Osjećao se poput pacijenta koji sa zebnjom

čeka dijagnozu. Ruke su mu drhtale. Teškom se mukom prisilio da na zaslonu mobitela stisne ikonicu „Album”. Užasavao se pregledati nekoliko posljednjih fotografija koje je upravo snimio.

Što ako mu se prizor samo pričinio? Ako su se jeziva priviđenja vratila? Raskomadani, krvavi leševi, naga masakrirana tijela rascopanih glava. Što ako na slikama bude samo obala bez onoga što mu se učinilo da je vidio? Mobitel ne snima priviđenja, znao je.

Znoj mu je orosio čelo, tijelom je prostrujila neugodna hladnoća. Kolebao se. Smogavši napokon snage, otvorio je „Album”. Lagano je prstom dotaknuo zaslon i slika je ispunila ekran. Palcem i kažiprstom raširio je fotografiju. Prizor koji je vidio na obali bio je stvaran. Zabilježila ga je i kamera njegova Samsung Galaxyja S2. Unatoč užasnom prizoru, osjetio je neopisivo olakšanje, slično onom kada ga je liječnik prije dvije godine ispratio do vrata psihijatrijske klinike i rekao: „Igore, vaše je stanje mnogo, mnogo bolje. Neusporedivo bolje. Smetnje će se možda još povremeno javiti, ali bit će sve rjeđe i sve blaže. Pobijedili ste. Vaša volja bila je fascinantna. I presudna.”

Pogledao je na drugu obalu. Zidine Tvrđe priječile su pogled na bolnicu. Proveo je u njoj gotovo godinu dana panično se bojeći da ondje opet ne završi. Bio je sretan što se to danas neće dogoditi.

Fotografija na zaslonu mobitela, međutim, počela ga je uznemiravati. Pregledao je i ostalih sedam netom snimljenih. Ne, to nije bilo priviđenje. Definitivno. Ono što su njegove oči vidjele, a mozak registrirao, zabilježeno je i na fotografijama. S „Albuma” prebacio je na ikonicu „Telefon” i utipkao 112. Tek nakon što je peti put zazvonilo, s druge se strane javio pospani, ali ugodni ženski glas.

Poziv

U velikoj zgradi od crvene fasadne cigle, nadomak Željezničkog kolodvora, inspektor Vladimir Kovač čekao je završetak smjene. Dosađivao se igrajući na računalu Spider Solitaire. Opuštalo ga je slaganje karata. Igra je tražila tek malo koncentracije, no dovoljno da mu skrene misli s problema koji su ga pritisnuli.

Nije se radovao što će za nešto više od sata biti slobodan. Bio je frustriran. Život s Magdom pod istim krovom, sad kad su se razveli, bio je mučan. Svatko je spavao u svojoj sobi, pa je ustajao ranije nego obično da završi s tuširanjem i brijanjem prije nego što Magda ustane. Onda bi se odvukao u kuhinju i, dok se ona tuširala, na brzinu popio kavu, obukao se i iskrao poput lopova. Oboje je nastojalo susretati se što manje. Ali u stanu to nije bilo moguće. Kad bi se sreli, kimnuli su i procijedili pozdrav.

Za manje od mjesec dana morat će napusti stan koji su Magda i on godinama uređivali pomno birajući svaki detalj. Volio je taj prostor, prozračan i pun svjetla. Sada kad su njeni roditelji prodali vikendicu na Jadranu i kad ga je isplatila, obećao je da će se iseliti što prije. Riječ iseliti se bila je pomalo pretenciozna. Sve će stati u nekoliko kutija i velikih najlonskih vreća. Dva tuceta košulja, četiri odijela, hrpa čarapa i donjeg rublja, pet-šest pari cipela, kaputi i jakne, nešto stručnih knjiga, kompjutor. Tužan rezime njegovih četrnaest godina braka s Magdom.

Grozio se pomisli na promenadu majstorâ koji će sljedećih tjedana uređivati mali dvosobni stan, mjesto novog života. Zidari, vodoinstalateri, električari, ličioci… Mučilo mu se od same pomisli na ono što ga čeka. Nije imao živaca za to, novca još manje.

Završio je igru i pogledao kroz prozor. U rano sunčano jutro tek je nekoliko ljudi izlazilo iz kolodvorske zgrade, iz upravo pristiglog prigradskog vlaka. Subota je, nema đaka, studenata i radnika.

Zazvonio je telefon.

Žao mi je što ću ti pokvariti jutro. Utopljenica na lijevoj obali, između Pješačkog mosta i Copacabane. Dojavio neki ribič. Naši su već tamo, osiguravaju mjesto. Čini se da je mlađa osoba – rekla je dežurna s centrale. – Samoubojstvo?

Vjerojatno. Cura je u vodi, odjeća čitava i čista, mora da se dogodilo noćas.

– Hvala. Nazvat ću istražnog. Bit će sretan. Krećem za pet minuta.

Srknuo je posljednji gutljaj kave. Istražni sudac nije se javljao. Ponovno je nazvao i pustio da telefon zvoni do kraja.

– Kurvini sinovi – promrmljao je i sa stola pokupio ključeve automobila. – Dok mi dežuramo u ovim smrdljivim rupama, oni ženi u postelji griju guzicu. I još se ne javljaju.

Ali čim je ušao u lift, istražni je nazvao.

– Neka se cura utopila. Izgleda da je samoubojstvo – objasnio je.

– U Aljmašu sam, na ušću, u vikendici. Ne dolazi mi se baš zbog svake budale koja skoči s mosta. Jedino da je gurneš i pošalješ Dravom nizvodno, pa da ovdje vidim o čemu se radi.

Gad s morbidnim smislom za humor, pomisli. Sjetio se da je iza ponoći pustio tehničara da što ranije krene u Makarsku, u sestrine svatove. Zastao je na izlazu u dvorište i ispred parkiranog automobila pozvao Vesnu Horak iz Druge policijske postaje. Bila je ondje na zamjeni.

– Mogla bi sa mnom. Neka se cura utopila. Doći ću Gupčevom, čekaj me na tramvajskoj kod Saponije. Pokupit ću te za desetak minuta.

Vesna nije bila oduševljena.

– Smjena završava za pola sata, rekla je.

– I meni.

– Dobro – popustila je.

Nekoliko puta ove godine Vesna i on popili su kavu. Bila je svježe razvedena. „Razvod je traumatičan”, rekla je pa se nasmiješila i dodala: „Welcome to the club.” Iako je bila vitka, ljepuškasta, s prodornim plavim očima, draga, uvijek dobro raspoložena, sa smislom za humor, nije ju zamišljao kao osobu koja bi u njegovu životu mogla zamijeniti Magdu. Trebala mu je kao sugovornik, kao netko tko će ga uputiti kako se snaći u novoj, njemu nepoznatoj situaciji. I tješiti ga. Magdu je volio, nije si mogao pomoći.

Sjeo je u policijsku Škodu i pritisnuo papučicu gasa. Grad je bio prazan, rano subotnje jutro prilika je za leškarenje. Čim je presjekao Huttlerovu, ugledao ju je kao stoji između ceste i tramvajskih tračnica. Policijska uniforma sjajno joj je pristajala. „Eto zašto se mnogi pale na policajke, stjuardese i medicinske sestre. Čak i opatice”, pomisli.

– Kako napreduju radovi u stanu? – upitala je zavalivši se u suvozačkom sjedalu.

– Majstori kreću u ponedjeljak. Koliko traje to sranje?

– Ne znam. Nikada nisam adaptirala stan.

– Mislio sam na stanje nakon razvoda.

– Još traje. A bilo je prije osam mjeseci. Kad s nekim živiš četiri godine pa prekineš, nije jednostavno.

– Magda i ja u braku smo četrnaest godina.

– Misliš, bili ste u braku četrnaest godina?

Kiselo se nasmijao. „Koliko li će tek meni trebati?” pomisli. Skrenuo je na most. Dok su prolazili pored Krunske utvrde, sjetio se kako je onamo, kao mladić, dolazio s Magdom. Pod okriljem noći, ispod svodova Katakombi, kako su zvali nekadašnju austrougarsku vojnu utvrdu na lijevoj dravskoj obali, u njegovu polovnom Renaultu 4, u mraku i osami, vodili su ljubav. Nisu imali stan. Oboje je živjelo zajedno s roditeljima i, mada je već nakon mjesec dana počeo dolaziti k njoj, nikada je nije zatekao samu. Polovni Renault, sve dok dva tjedna prije braka nisu iznajmili garsonijeru, bio je njihovo ljubavno gnijezdo. Raznježila ga je pomisao na to vrijeme.

– Gdje je?

– Tko? – upitao je odsutno. Prenula ga je iz slatkog prisjećanja.

– Utopljenica?

– Na pola puta između visećeg mosta i Copacabane. Tamo smo za minutu.

Produžio je nasipom ostavljajući zdesna Tvrđavicu. Nekoliko žena u polju, između sela i nasipa, okopavalo je kukuruz. Došavši do kraja šumarka, skrenuo je ulijevo ne obazirući se na oznaku pješačke zone. Uska cesta prema vitkom, bijelom mostu, nalik na životinju s osam nogu raskrečenu iznad rijeke, bila je prazna. Pred mostom je ponovno skrenuo ulijevo. Policijska Škoda klizila je po promenadi. Druga je bila parkirana dvjestotinjak metara dalje. Dvojica policajaca stajala su kraj krupnog, kratko ošišanog čovjeka, pravog gorostasa. Dvometraš u ranim četrdesetima, zastrašujuće širokih ramena, iza kojih se naslućivala ogromna snaga. Imao je plavu laganu košulju, nešto svjetliju od policijskih, i izblijedjele traperice. U njegove mišićave ruke urezivao se rub rukava košulje. Da ih je napregnuo, rukavi bi se rasparali kao da su od papira. Stajao je pored bicikla.

– Dolje je u plićaku – rekao je jedan od policajaca, pokazavši Vladimiru prema obali, čim su Vesna i on izašli iz vozila.

– Ništa nije dirano?

– Ne.

– Kada ste opazili leš? – upitao je krupnog, kratko ošišanog čovjeka.

– Čim sam došao. Nazvao sam u 4.57. Zabilježeno je u mobitelu.

– Morat ću vas identificirati. Takva su pravila.

Čovjek je iz novčanika izvadio osobnu iskaznicu.

– Igor Kožul?

– Da.

– Pričekajte s kolegama ovdje na šetalištu.

Vladimir je zabilježio podatke i krenuo niz nasip. Vesna ga je slijedila. U plićaku su ugledali tijelo. Glava je bila uz obalu, lica uronjena u vodu. Duga crna kosa lelujala je u mirnoj vodi, ruke ispružene, kao da se, posljednjim trzajima tijela, htjela uhvatiti za granje vrba nadomak obale. Bila je odjevena u usku bijelu suknju, crvenu majicu kratkih rukava i lagane, crne sandale.

Ovo je vrlo svježe – rekla je Vesna izvadivši fotoaparat. Načinila je nekoliko snimaka. Vladimir je čučnuo, navukao gumene rukavice i sagnuo se prema lešu. Bio je predaleko da bi ga mogao dohvatiti. Izuo je cipele, skinuo čarape, zasukao nogavice i zakoračio u plićak. Pokliznuo se o kamen prekriven tankim slojem mulja i vodenih algi i jedva zadržao ravnotežu. Okrenuo je leš. Oči zaklopljene, usta napola otvorena. Vidio je mlado, lijepo lice, ali beživotno i neprirodno, nalik onima s voštanih figura u muzeju Madame Tussauds. Odjednom mu je pred očima bljesnula slika: on i Magda, na bračnom putovanju u Londonu, hodaju po muzeju voštanih figura. Osjeća se kao među mumijama, kao među stvarnim, hiberniranim bićima, sačuvanim da nakon smrti traju vječno. Tako mu je sada izgledalo lice mrtve djevojke i, da je Temza bila pritoka Drave, vjerovao bi da je tijelo doplutalo pravo iz Madame Tussaudsa.

Na tren mu pred očima proleti kratak film. On i Magda, najsretniji par na svijetu, hodaju pješice Ulicom Marylebone, trče po sjenovitim stazama Regent’s Parka, hrane vjeverice kikirikijem u ljusci, sjedaju u podzemnu željeznicu, na Camdenu u živopisnom, prepunom pubu World’s End uzimaju po pintu Guinnessa. Svijet je njihov. Želio je da tako i ostane.

– Vrlo je mlada – ponovno ga je prenuo Vesnin glas.

Brzo se snašao.

– Ovdje nije duže od nekoliko sati.

Moglo joj je biti najviše petnaest godina. Visoka, lijepo razvijena. Voda se cijedila s lica i odjeće. Nije imala nikakvog nakita, bez torbice, samo džep na crvenoj majici. Vesna se sagnula i gurnula prste u džepić. Učinila je to kao da se radi o živoj osobi, da djevojčicu poštedi prelaska muške ruke preko grudi. Džep je bio prazan. Oboje je pažljivo pregledalo leš. Vesna je podigla crvenu majicu. Na golom pupku djevojčice, kao ni na leđima, nije bilo tragova nasilja. Marljivo je fotografirala.

– Droga ili alkohol. Ili oboje. Odgovor će dati patolog.

– Ali što je radila ovdje?

– Možda je pala s mosta, možda je skočila pa plivala i utopila se pred obalom.

– Je li bilo štogod u blizini? Kakva torbica, neki osobni predmet, bilo što? – upitao je Vladimir Igora.

– Ništa.

– Ovdje ste često?

– Gotovo svakodnevno.

– Jeste li zapazili kakvu promjenu na ovom dijelu obale u odnosu na protekle dane?

– Sve je potpuno isto. Znam ovdje svaki kamen.

– Pokrijte leš i pozovite mrtvozornika. I pogrebnu tvrtku – rekao je Vladimir dvojici policajaca. – Ostanite dok je ne odvezu.

Sjeli su u auto. Nije mu se išlo kući.

– Mogli bismo na kavu – predložio je.

– Samoubojstvo ili alkohol?

– Prije bih rekao ovo drugo. Ni droga nije isključena. Nažalost, klinci danas rano počinju.

Grad se već uvelike probudio. Na terasama kafića na drugoj dravskoj obali pile su se prve jutarnje kave. Sjeli su u kafić odmah do Picassova spomenika.

– Zašto na svakoj ruci ima samo četiri prsta?

– Nisam primijetio. Sigurna si?

– Mislim na Picassa, ne na utopljenicu.

– Kipar je valjda htio reći: Kako bi tek slikao da je imao pet prstiju.

Nasmijali su se. Na drugoj obali, malo nizvodno, vidjeli su kako na šetnicu stiže crni automobil pogrebne tvrtke. Zaustavio se tik do policijske Škode.

Sreća

Svježi noćni zrak omamio ih je poput etera. Da ga kroz otvoren prozor nije probudilo sunce, Stribor Kralj sigurno bi još spavao. Ptice su cvrkutale, na školskom igralištu čuo je prigušeni dječji žagor i zveckanje boca u gajbama koje su istovarivali ispred kafića u susjednoj zgradi. Stribor se bojao da će je probuditi izvuče li ruku ispod njena vrata. Rame joj je bilo golo i otkriveno, toplo i glatko poput svile, a plava se kosa rasula po jastuku. Ispod žućkaste pamučne deke nazirali su se brežuljci njenih grudi. Ruku je prebacila preko trbuha, kao da čuva kakvu dragocjenost. Sinoć mu je Lana rekla da je trudna, da će postati otac. „Trebat će vremena da to shvatim”, pomisli.

Bio je sretan. Neprimjetno je, poput džepara, izvukao ruku ispod njena toplog tijela, zadovoljan što se nije ni pomaknula. Odšuljao se do kuhinje i, dok se u električnom kuhalu grijala voda za kavu, uključio je računalo. Da je Lana bila budna, prigovorila bi mu što nije otišao u kupaonicu i oprao zube, ali gutljaj prve jutarnje kave, odmah nakon ustajanja, najviše mu je prijao. Okus paste za zube kvari užitak prve kave, znao je reći kad bi ga u pidžami, raščupanog i neumivenog, uhvatila sa šalicom kave i prevrnula očima.

Gledao je kako se na zaslonu računala nižu poruke. Kliknuo je na Emirovu. „Provjeravam”, pisalo je. „Zatražio sam podatak službeno, ali mi ga nisu dali. Morat ću potegnuti vezu. Ovdje ima neki glupi zakon o zaštiti osobnih podataka, pa ga tumače kako se kome prohtije. Ne bi ti odgovorili ni da ih pitaš je li Fata muško ili žensko. Bosna ti je, moj jarane, uređena država, štite raju gdje god stignu. Nije to kao kod vas u Hrvatskoj.”

Stribor se nasmijao. Srknuo je gutljaj kave, kliknuo na „Reply” i napisao: „Ovdje su izbori pa svatko svakom nešto podmeće. Ne vjerujem da je točno, ali ipak želim provjeriti.”

Emira, novinara Dnevnog avaza, upoznao je prije dvije godine, kad mu je pomogao oko neke priče u okolici Tuzle. „Znam čovjeka koji zna čovjeka”, bila je njegova uzrečica. Našao bi put do svakoga. Kad mu je Stribor rekao da iz dekanata ne žele odgovoriti je li osoba za koju se zanimao ondje diplomirala, samo se nasmijao. „Nema podatka do kojeg Emir ne može doći. Ovako ili onako”, rekao je i nasmijao se. Bio je to vedar mladi čovjek, još dovoljno mlad da život shvaća kao šalu.

Sa svojim vršnjakom, profesorom marketinga na tuzlanskom Ekonomskom fakultetu, Emir je odlazio u krivolov. Sprijateljili su se još u srednjoj školi. Znao je da će biti dovoljan samo jedan telefonski poziv da dozna odgovor na pitanje koje je zanimalo Stribora: je li Ivan Horvatić, sin Stjepana, rođen u Osijeku 9. srpnja 1965., diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Tuzli?

Stribor je još jednom pročitao poruku pa kliknuo na mapu „Ivan” i pogledao skeniranu diplomu. Stigla mu je elektroničkom poštom s adrese pravdoljubac88@gmail.com, s kratkom porukom: „Naš uvaženi političar ima krivotvorenu diplomu. Provjerite.”

Već dvije godine Horvatić se vješto penjao kliskom političkom uzbrdicom. Iako Stribor nije volio desničare, morao mu je priznati rijedak politički instinkt. Znao je reagirati u pravom trenutku, govorio je jasno i jednostavno, ono što ljudi vole čuti. Vješto je balansirao pazeći da njegov sofisticirani populizam ne prijeđe u lakrdiju i banalnost, ali se – kada je to bilo potrebno – nije libio teatralnosti vodeći računa o tome da gluma bude uvjerljiva. Imao je šarma. Bio je cinik, često brutalan. Uvijek je bio besprijekorno odjeven i uredan. Govorkalo se da u Zagrebu plaća skupog modnog dizajnera da se brine o njegovu odijevanju. Tek je prešao četrdesetu i smiješila mu se sjajna politička karijera. Na kraju puta vidio je Pantovčak i one kružne stepenice što iz predvorja vode u predsjednički ured zamišljajući kako će odande na odredišta nedostupna običnim smrtnicima: Bijela kuća, Kremlj, Downing Street, Elizejska palača…

Stribor nije volio anonimne dojave, no imao je običaj provjeriti podatke koje bi tako dobio.

„Poštovani Pravdoljupče 88, hvala vam na poslanom. Vaša je informacija zanimljiva, ali razumijete da moram provjeriti njenu autentičnost.

Nadam se da ću ovih dana u tome uspjeti”, napisao je poruku nepoznatom pošiljatelju i kliknuo na „Send ”.

Izašao je na mali balkon i protegnuo se. Oko njega širio se Sjenjak, velika gradska spavaonica; hrpa višekatnica nasumce razbacanih po nekadašnjoj ledini, uronjenih u gradsko zelenilo. Sviđao mu se taj dio grada, njihov osmi kat i iznajmljena garsonijera od dvadeset i pet kvadrata, okrenuta prema istoku.

Kad se vratio s balkona, Lana je još spavala. Obukao je kratke hlače i laganu pamučnu majicu s logom Route 66. Volio je tu ispranu sivkastu majicu koju mu je prije pet godina, putujući kroz Arizonu, Lana donijela iz Flagstaffa. Pažljivo je otvorio ulazna vrata, spustio se liftom do prizemlja i iz sandučića pokupio novine. Iako su vrata škljocnula kad je ulazio, Lana se nije ni pomaknula. Sjeo je za pisaći stol prepun papira i novinskih isječaka. Razmišljao je hoće li skuhati još jednu kavu, no bojao se da će šum vode probuditi Lanu. Dohvatio je novine. Čovjek o kojem je maločas razmišljao smiješio mu se s prve stranice ispod velikog naslova „Ne stidim se biti sluga građana. To je posao politike”. Preletio je tekst.

Lana se promeškoljila u krevetu, kao da ju je probudilo šuštanje novina. Stribor je prišao krevetu i nježno je poljubio.

– Kako je probuditi se kao trudnica? Pričaj mi. Ako i slažeš, nikada to neću moći provjeriti.

Nasmijala se.

– Muškarci su nesavršena bića. Da nema žena, izumrli biste u prvoj generaciji.

– Dobit ćeš doručak u krevet. Trudnice na to imaju pravo.

– Radio si već? Vidim, jutrošnje novine na stolu, uključen kompjutor.

– Nesavršena bića moraju raditi…

Privukla ga je i poljubila. Ispružio se pored nje i prstima joj prošao kroz kosu.

– I što si radio u rano jutro? Čula sam kako kuhaš kavu, udaraš po tipkama, otvaraš vrata, vraćaš se, hodaš po balkonu, prelistavaš novine. Ali nije mi se dalo otvoriti oči. Ništa slađe nego kad se stvarni zvukovi miješaju s čarolijom sna.

Još jednom ju je poljubio i iskobeljao se iz kreveta.

– Donijet ću ti kavu. Uživaj dok spremim doručak.

– Nisi mi odgovorio što si radio.

– Čitao poštu.

– Zanimljivo?

– Emir je odgovorio da ne može dobiti podatak o Horvatićevoj diplomi. Morat će potegnuti vezu.

– Ne vjerujem u tu priču o lažnoj diplomi. Nije Horvatić jedan od tih.

Stribor je iz male viseće kuhinje izvadio keramičku zdjelicu, nasuo zobene pahuljice, dodao mlijeko i javorov sirup. Lanin omiljeni doručak. Drveni pladanj prekrio je šarenom kuhinjskom krpom, stavio na njega zdjelicu, žlicu i papirnati ubrus i sjeo na rub kreveta.

– Nije baš da volim tipove koji anonimno dojavljuju. Možda je podvala, možda se netko ponadao da će ono što danas pošalje već sutra, bez ikakve provjere, biti objavljeno u novinama. Izbori su, svašta je u igri.

– Horvatić je drugačiji. Djeluje urbano i pristojno. Ne bih rekla da bi muljao s diplomom. Ne izgleda glup. Takve stvari kad-tad se otkriju. Uvijek se nađe neki novinar poput tebe.

– Živcira me njegov populizam.

– On možda jest populist, ali blagi populist. Uostalom, to je politika – rekla je prihvaćajući pladanj s doručkom.

Horvatić je uživao ogromnu popularnost. Njegovi nastupi u Saboru izazivali su simpatije, smijeh, ponekad i porugu, ali nikad nisu ostali nezapaženi. Danima se vrtjelo na naslovnim stranicama kad je pred pauzu za ručak u sabornicu dogurao zelenu plastičnu kantu za smeće.

‘’Gospodo zastupnici, vrijeme je ručka. Sve više građana, zahvaljujući politici ove Vlade, nabavlja hranu po kontejnerima i kantama za smeće. Pridružimo im se, pokažimo solidarnost prema građanima koje ovdje predstavljamo. Izvolite. Dobar tek.’’

Predsjednik Sabora ljutito je najavio pauzu, a Horvatić stao pred izlaz s otvorenom kantom. Bila je puna sendviča Montana. Neki su zastupnici okrenuli glavu, ignorirajući ga, drugi su se smijali, poneki je gurnuo ruku u kantu i uzeo sendvič. Jedan ga je novinar sutradan nazvao Mr. Bean, ali njegovoj popularnosti to nije smetalo.

– Sjećaš li se kad je premijeru na aktualnom satu donio luđačku košulju i rekao da će mu, s obzirom na to kako vodi državu, odlično pristajati – rekla je Lana. – Nakon toga mjesecima je bio na vrhu liste najpopularnijih političara.

– Nije li to, kao i ono s kantom za smeće, jeftin štos?

– Možda. Ali svi smo na faksu o tome pričali. Cure s moje godine tvrdile su da će mu samo zbog toga dati glas.

Politika je bila jedna od rijetkih stvari oko koje se Stribor i Lana nisu uvijek slagali. – Šteta što i muškarci ne mogu biti trudni. I ja bih volio da mi netko donese doručak u krevet – rekao je kako bi skrenuo razgovor na drugu temu.

– Mislim da postoji i neka nagrada za prvog muškarca koji zatrudni. Pročitala sam negdje. Možda ipak niste tako nesavršeni.

– Ne vjeruj novinama, još manje novinarima.

Lana se nasmijala i zagrcnula. Kašalj joj je natjerao suze na oči.

– Jedini kojima vjerujem su političari – rekla je, privila se uz njega i poljubila ga u čelo. Mobitel na pisaćem stolu vibrirao je. Stribor se nije obazirao, bilo mu je draže uvući se u meku postelju i pripiti uz toplo Lanino tijelo. Koža joj je mirisala na med pomiješan s vrelim mlijekom.

Leš

Mrzio je obdukcije. Osobito kada je u sali bio patolog dr. Vodopija, mrzovoljan čovjek pred mirovinom, ciničan, prgav i beskrajno tašt. Vladimir nikako nije mogao shvatiti kako netko može pjevušiti dok reže leševe, kao da u vrtu obrezuje ruže ili krpom briše automobil nakon pranja. Kopa po utrobi, pili lubanju i na režnjeve siječe mozak, secira pluća ili srce i sve vrijeme pjevuši. Pokušao je prepoznati melodiju. Činilo se da dr. Vodopija kroz zube pjevuši Yesterday.

Leš potpuno nage mrtve djevojke ležao je na metalnoj podlozi. Izgledala je mlađom i sitnijom nego kad ju je izvlačio iz vode.

– Ne bih joj dao više od četrnaest – rekao je dr. Vodopija nakratko prestavši pjevušiti. – Nije bila ni pijana ni drogirana. Te smo analize već obavili. Ostalo ćemo sada vidjeti.

hvala cijenjenim donatorima:

Elektromodul, Elektromodul Thorax, Grad Belišće, Grad Ilok, Grad Kutjevo, Grad Osijek, Grad Požega, Grad Slavonski Brod, Grad Županja, Općina Bizovac, Općina Bošnjaci, Općina Erdut, Općina Feričanci, Općina Ivankovo, Općina Jakšić, Općina Podgorač, Općina Satnica Đakovačka, Općina Sibinj, Općina Velika, Osječko-baranjska Županija

nakladnik : Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr

za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda

urednik : Nenad Rizvanović

lektura i korektura : Bonislav Kamenjašević

ilustracija na naslovnici: Valentina Briški

oblikovanje i prijelom : Ram

tisak : Feroproms

cip zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001187098.

isbn 978-953-355-694-9