Igiaba Scego, Adua, I. poglavlje

Igiaba Scego

Adua S talijanskoga prevela Ita KovaÄ?

Zagreb, prosinac 2019.

AduaKB.indd 3

18/12/19 15:05

1 Adua

Ja sam Adua, Zoppeova kći. Danas sam pronašla vlasnički list Laabo dhegah, naše kuće u Magalu, u južnoj Somaliji. Bio je skriven u kovčegu od kositrene slitine koji sam držala u spremištu, sto godina je ondje stajao, a ja ga nikad nisam primijetila.

Sad imam papire. Sada se i ja, ako hoću, mogu vratiti u Somaliju.

Imam kuću i prije svega službeni dokument u kojem piše da je pripadala mojem ocu Mohamedu Aliju Zoppeu, dakle moja je.

Napokon ću moći iseliti one bespravno useljene stanare koji su u njoj stanovali za ovih žalosnih ratnih godina.

Laabo dhegah znači ‘dva kamena’. Čudno ime za jednu kuću, možda i ne donosi neku sreću. Ali ne bih ga sad mijenjala. Nikakva ga smisla ne bi imalo mijenjati.

S tim je imenom rođena i s tim joj je imenom suđeno živjeti.

Legenda kaže da je moj otac Mohamed Ali Zoppe rekao: »Ovo su dva kamena, laabo dhegah, na kojima ću sagraditi svoju budućnost.« Tko zna je li doista izrekao tu rečenicu. Zvuči pomalo biblijski.

13

AduaKB.indd 13

18/12/19 15:05

Kako bilo da bilo, legenda se usadila u naša srca i, premda možda i nije baš sasvim istinita, moram reći da smo joj u obitelji privrženi.

Svake noći prije nego što ću zaspati pitam se hoću li i ja, kao moj otac, moći na našem tlu izgraditi ono malo budućnosti koja mi preostaje.

Rekla sam Lul da malo baci pogled na Laabo dhegah, s obzirom na to da je baš odlazila iz Rima.

Rekla sam joj: »Molim te. Računam na tebe, abaayo, nadam se da ćeš mi javiti svaki najmanji detalj o mojoj staroj kući.« Dan je bio vjetrovit, marame su nam plesale po arhitekturi Rima Prijestolnice.

Zagrlila sam je i rekla joj: »Ne zaboravi Laabo dhegah, ne zaboravi me, sestro.« Nije davala svečana obećanja.

Lul je od mojih prijateljica bila prva koja se vratila.

Nazvala me je nakon tjedan dana u Mogadishuu i rekla mi »zrak miriše na luk«. Nije mi rekla mnogo više od toga. Ja sam je obasipala pitanjima. Htjela sam znati je li se naša zemlja doista toliko promijenila i bismo li se mi koji više od trideset godina živimo vani mogli iznova vezati za novu, novu novcatu Somaliju u kojoj vlada mir. »Hoće li nam se san srušiti?« ispitivala sam je. »Hoćemo li uspjeti ondje živjeti?« dosađivala sam.

Lul, međutim, nije odgovarala. Na telefonu je ponavljala »business«, »money«. Uporno mi je govorila da je vrijeme da se poslovi zavrte sada, ne sutra. Da je sada vrijeme za novac. Da je sada vrijeme za zaradu. »Mir je, ljepotice,« podsmjehivala se, »ako ti je stalo do tvoja dva kamena, dođi.« 14

AduaKB.indd 14

18/12/19 15:05

Mir. Prije kolovoza mislila sam da je riječ »mir« lijepa riječ.

Nitko mi nije rekao da je riječ »mir« zapravo dvosmislena riječ.

U mojoj je zemlji 1991. buknuo rat. A 2013. bukti mir.

Hip hip hura!

Biznis je postao fiksna ideja svih Somalaca.

Lulina također...

Ali ja sam još uvijek u Rimu i odavde mi se sve to čini tako čudnim. Volim Rim ljeti, posebno njegovo večernje svjetlo, kad sunce zalazi, toplo je to svjetlo, i galebovi postaju dobroćudniji, dođe ti da ih zagrliš. Zagospodare trgovima, ali ovdje si ti, sloniću moj, pa se ne usude. Odlazite, držite se podalje od Trga Santa Maria sopra Minerva! Osjećam se zaštićenom u tvojoj blizini.

Tu sam kao u Magalu, kod kuće. I moj je tata imao velike uši, samo što me on nikad nije znao slušati niti sam ja uspijevala s njim razgovarati. S tobom je drukčije. Zato sam zahvalna Berniniju što te stvorio. Mramorni slonić koji nosi najmanji obelisk na svijetu. Čačkalica. Nemoj se uvrijediti što ti to kažem. Znaš da te trebam.

Lul je otišla i još ne znam hoću li je ikad više vidjeti.

Ali ti me na nju podsjećaš. Znaš slušati. Potrebno mi je da me netko sluša, inače se riječi rastaču i gube. »Gle nigericu, priča sama sa sobom«, govore prolaznici i pokazuju na nas. Ali mi ne obraćamo pozornost.

Divno se razumijemo, ti i ja, uostalom oboje smo s Indijskog oceana. Naš čarobni, mirisni ocean. Ocean koji razdvaja i iznova spaja. Ti si lutalica kao i ja.

Lul sad tamo udiše ustajali zadah tune s našeg oceana.

15

AduaKB.indd 15

18/12/19 15:05

Pije shai addes. Izriče zapovijedi grubo postupajući s ljudima, misli da su svi njezini adon.

Znam ja Lul, sposobna je ona, i upravo zbog toga najperfidnija vještica.

Lul mi je neprestano u mislima. Što li sad radi moja prijateljica u Somaliji? U koji se biznis na kraju upustila?

A da joj se zbilja pridružim? Kovčeg je spakiran, nikad ga nisam raspakirala.

Spakiran je od 1976. Trebala bih ga uzeti i potom svoje umorno tijelo ukrcati na avion za Ankaru i odande odletjeti ravno za Mogadishu.

No sanjam otvorenih očiju.

Jučer sam u tramvaju susrela jednu djevojku. Bila je crna, obrijana i debelih bedara. Bili smo u četrnaestici, na skretanju za Porta Maggiore. Buljila je u mene još od stanice Termini. Išao mi je na živce taj njen uporni pogled. Najradije bih se okrenula i rekla joj »dosta više«. Izmiješala materinski jezik s Danteovim talijanskim i napravila jednu od onih sočnih scena koje razbijaju monotonost putovanja javnim prijevozom u Rimu.

Poželjela sam biti vulgarna, prevršiti mjeru. Baš bi mi dobro sjela jedna dobra scena, tako više ne bih mislila na Lul, na Laabo dhegah, na taj čudni somalski mir.

Ali djevojka je bila lukava. Polako mi se približila i gotovo bez uvoda ispalila svoje pitanje: »Ti si Adua, zar ne? Glumica? Gledala sam tvoj film.« A onda je, nakon jedne od onih proračunatih stanki, dodala: »Znaš da si dojmljiva?« Zaprepastila sam se.

Moj film? Zaista postoji netko tko se još sjeća tog filma?

16

AduaKB.indd 16

18/12/19 15:05