Jasna Horvat, Antiradar

Jasna Horvat ANTIRADAR

BIBLIOTEKA OTVORENA KNJIGA

Nakladnik Naklada LJEVAK d.o.o.

Za nakladnika IVANA LJEVAK LEBEDA Urednica NIVES TOMAŠEVIĆ

© Jasna Horvat i Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2020.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001076310.

ISBN 978-953-355-456-3 Knjiga je objavljena uz novčanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

Jasna Horvat

ANTIRADAR

Zagreb, listopad 2020.

Sadržaj

7 Umjetnost putovanja

10 New York

(40° 46’ 12” S / 73° 58’48” z) 62 Mombasa

(4° 2’ 0” J / 39° 37’ 0” i) 110 Sicilija

Palermo (38° 7’ 0” S / 13° 22’ 0” I) Monreale (38° 7’ 0” S /13° 22’ 0” I) Cefalú (38° 2’ 0” S / 14° 1’ 0” I) Catania (37° 30’ 0” S / 15° 6’ 0” I) Siracuza (37° 4’ 0” N S / 15° 18’ 0” I) Taormina (37° 51’ 0” S / 15° 17’ 0” I)

158 London (51° 30’ 55,22” S / 0° 8’ 28,74” Z) 194 Prag (50° 5’ 0” S / 14° 28’ 0” I) 220 Tajland

Bangkok (13° 44’ 12’’ S /100° 31’ 24’’ I) Hua Hin (12° 34’ 0” S /99° 58’ 0” I) Kanchanaburi (14° 1’ 22” S / 99° 31’ 58” I) Ayutthaya (14° 21’ 0” S / 100° 34’ 38” I) Bangkok (13° 44’ 12’’ S / 100° 31’ 24’’ I)

280 Amsterdam (52° 22’ 45” S / 4° 53’ 58” Z) 307 Ars europeanum (2020.–2090.)

311 Horvart

Umjetnost putovanja Želja me vukla za drugim zemljama, ali je zatim uslijedio trenutak kada sam shvatio da je za to što želim prvi uvjet ostati ovdje.

Svugdje bih bio bez korijena, upravo s tim i upravo tako.

Béla Hamvas, Mađarski hiperion

U

mjetnost svojom jedinstvenom nesavršenosti stvara želju za poistovjećivanjem i žudnju za posjedovanjem. Naši pojedinačni životi također su umjetnosti – jedinstvene u nesavršenosti, žedne postojanja, razumijevanja i bjegova od svakodnevnog u koje nas odvode putovanja. Putovati znači napustiti svakodnevicu, privremeno se odijeliti od posjeda i uobičajenog okružja.

Odredišta o kojima maštamo snovi su o nama samima. U njih su ucrtani naši profili iz prostora nadsvjesnog, vizije onakvih kakvima smo mogli ili željeli biti. Putovanje je mitski poziv na suočavanje s neizvjesnim, s onim nepotvrđenim u vlastitu biću. Taj mitski poziv kojim putovanje iskušava putnike povezan je s neizvjesnostima nepoznatog prostora koji će nas tek staviti na kušnju. Putujući, nesavršeni se pojedinac spaja s prostorom, poistovjećuje se s odredištem i nepoznatim sobom. Tako se u pu­tovanju jedinstvena nesavršenost putnika vođena njegovim prirođenim i stečenim vještinama upušta u neočekivane izazove te su putovanja time svojevrsna umjetnost. Putovanje kao umjetnost može se razdijeliti u nekoliko izvedbenih koraka: pakiranje i odlazak, upoznavanje s odredištem, povezivanje putnika s prostorom i vlastitom izmijenjenom osobnošću, sudjelovanje i ostavljanje osobnog zapisa, pakiranje i povratak.

Svako putovanje, čak i ono brižljivo planirano ili (na)vođeno, osim umijeća putovanja, odlikuje neizvjesnost, opasnost i rizik.

7

Antiradar

Što je putovanje opasnije, to su snažniji njegovi arhetipski impulsi kao i poistovjećivanja s mitskom ulogom putnika. Gotovo kao u klasičnom dramskom tekstu, putovanjem se putnik postavlja na scenu određenog prostora, a estetika putovanja ostvaruje se uvjerljivošću „umijeća odlaska“ i „umijeća povratka“. Sve između tih dviju krajnjih točaka putovanja režirano je nepredvidljivom rukom slučaja i sposobnosti putnika da se prilagodi okružju, obratima, odricanju od navika, ustaljenih obrazaca i poznatog sebe. Na putovanju putnik se predaje scenariju pustolovine, avanture i lutanja, a putovanje postaje umijeće pretvorbe u izmije­njena sebe.

Za putovanja nameće se pitanje vlastita identiteta, počevši od pakiranja i provjere putničke „opreme“ – dokumenata, torba, odjeće i pratećih potrepština, pa sve do povratka. Današnji suvremeni radari nadziru putničke namjere i utvrđuju prijetnju putnika, njihove opreme i okolnosti putovanja. Pregledavaju se putničke rute, vize, propusnice i identiteti putnika, no unatoč tome teško je nabrojiti sve ono što ostaje nevidljivo ljudskim osjetilima, ali i strojevima kao produžetcima osjetila. Ipak, još nije izumljen univerzalan radar koji bi objedinio sve uvide u sve nevidljivosti, te su radari, premda precizni, antiradari.

Onoliko koliko su radari antiradari toliko su suvremena putovanja antihodočašća i suprotnost su arhetipskim porivima prvih putnika da putovanjem prinesu žrtvu, potvrde vjeru ili pomaknu granicu poznatoga svijeta. Umijeće putovanja razvija se kao i svako drugo umijeće – koncentracijom i disciplinom, umjerenosti u jelu i piću, predanosti izazovu i istraživanju te ovladavanjem i drugim umijećima, jer putovanje je njihov majstorski zbroj.

Antiradar donosi sedam putovanja provedenih u suputništvu s Ivicom Brekalom, a na odredištima koja su se smjenjivala sljedećim redoslijedom: New York, Kenija, Sicilija, London, Prag, Tajland i Amsterdam. „Nostalgija za Rajem“ prenijela se u putovanja kojima smo odmjeravali naše mitske uloge putnika i opredijeljenost za život u Osijeku koji nam je ÔS. Ili, potvrđenost za 8

Umjetnost putovanja

ostanak onako kako je to u Mađarskom hiperionu zapisao Hamvas: „U inozemstvo može otići inženjer, liječnik, bankar, može čak i svećenik i vojskovođa. Ja sam pak bio netko tko nije mogao otići. Trebao sam ostati.“ Odlazili smo da bismo ostali. Za putovanja smo se opremali tehnologijom 21. stoljeća kao i informacijama iz drevnih putopisa o danas nepostojećim postojbinama „dobrih divljaka“, „neistraženih predjela“ i utopijskog Raja. Pisanje i putovanje eksperimenti su sa samim sobom i na samome sebi. Ujedno su radar prijevoja unutar odlazaka i povrataka, rast i lijek iz vlastita soka.

9

Antiradar

New York (40° 46’ 12” S / 73° 58’48” Z)

Izvor: www.timeanddate.com

Bio sam opčinjen opisom Nijagarinih slapova koji sam pomno pročitao, i zamišljao veliki kotač koji pokreću slapovi. Rekao sam ujaku da ću otići u Ameriku i tamo ostvariti taj projekt. Trideset godina kasnije, kad sam vidio kako se moje ideje ostvaruju na Nijagari, divio sam se nedokučivoj tajni uma.

Nikola Tesla

Nisu izgubljeni svi oni koji skitaju.

J. R. R. Tolkien

Alegorija odgovara europskoj potrebi da Ameriku promišlja posredstvom vlastitih shema, da učini pojmovno izrazivom razliku koja i dalje postoji, možda američku nesvodivost, odnosno, činjenicu da Amerika uvijek ima nešto za reći Europi – od prvoga Kolumbova iskrcavanja do danas – nešto što Europa ne zna. Ta alegorijska konstanta podcrtana je posljednjim izloškom, francuskom slikom s kraja 19. st., koja nas podsjeća kako je Kip slobode zamišljen i napravljen u Parizu između 1871. i 1886. Na njegovoj su izgradnji surađivali, uz kipara Bartholdija, restaurator iz Notre-Damea Viollet-LeDuc i inženjer Eiffel, graditelj tornja. Prije no što je bio rastavljen i brodom prebačen u New York, kip se uzdizao iznad pariških potkrovlja, baš kao što se danas uzdiže na neboderskoj pozadini.

Italo Calvino, Kakav je bio Novi svijet (u: Zbirka pijeska)

Daj mi svoje umorne, svoje siromašne, Svoje šćućurene mase koje žude da slobodno dišu, Bijedan otpad s tvojih preplavljenih obala, Pošalji ih meni, te beskućne, olujama nanijete, Dižem svjetiljku nad svojim zlatnim vratima!

Riječi s postolja Kipa slobode u New Yorku na otoku Ellisu

Živim u hotelima, jer oni nude udobnost kao kod kuće, ali bez tereta i brige o vlasništvu.

Nikola Tesla

Antiradar

Osijek, 20. siječnja 2008., nedjelja

O

sijek i Slavoniju ostavljali smo pod snijegom i u hladnoći od -4 stupnja celzija. Na Benazir Bhutto počinjen je atentat, osječki su lokalni izbori završeni, gradska vlast nije konstituirana i izlazak iz 2007. godine ponovit će nadanja da će „dogodine biti bolje“. Nas dvoje nadanja zamjenjujemo za razgovore o mogućnosti da naše zbilje zapravo ne postoje, nego smo junaci nečijeg sna ili smo zatočenici nečije misli. Takvi nas razgovori odvode u zamišljanja svjetova do čijih frekvencija ne dospijevamo doprijeti razumom ili u putovanje poput ovoga.

Ima li veće utopije od „napuštanja vremena“ (pa bilo to i u New Yorku, jednom od Teslinih gradova), kada ni prostor ne uspijevamo napustiti čak ni nakon što odemo iz njega? Putovanje je utopija ne-mjesta (grč. ou = ne, topos = mjesto), fantazija o odsutnosti ili umišljaj drugosti.

Za ovogodišnji umišljaj izabrali smo New York, grad koji nikad ne spava, glavni grad svijeta i Veliku Jabuku tek neznatno stariju od 200 godina. Nadimak Velika Jabuka pripisuje se sportskom novinaru Johnu J. Fitzgeraldu koji ga je popularizirao 18. veljače 1924. rečenicom objavljenom u novinama The New York Morning Telegraph: „Postoji samo jedna Velika jabuka. To je New York.”

Po nekim izvorima Fitzgerald je mislio na veliku jabuku koju bi u New Yorku dobivao pobjednik konjičkih utrka. Poslije su i drugi novinari preuzimali taj naziv, a kada je i jazz-klub u Harlemu ponio ime Velika Jabuka, u njemu je izumljen istoimeni glazbeni izričaj kao i način plesa. Poistovjećivanje New Yorka s Velikom Jabukom upozorenje je koje svijetli iz mraka i govori da za velike odluke/pothvate ne postoji plan. Velika Jabuka nije rezultat točne projekcije budućnosti ili briljantnog marketinga, nego je slučajan ishod prethodnih događaja. Ime je znak (lat. nomen est omen).

Moje je prvo podsjećanje na ime Velika Jabuka povezano s rajskim grijehom, stablom spoznaje i plodom (jabukom/spoznajom) kao zabranjenim voćem za kojim su posegnuli praljudi.

12

New York

Prema Parizu smo poletjeli sa zagrebačkog aerodroma u 12:40.

Zrakoplov se neugodno tresao probijajući oblake, ali je iznad oblaka bilo sunčano i vedro. Čitajući turistički vodič, pronalazim informaciju o poveznici Alberta Einsteina i New Yorka, jer se, naime, u New Yorku čuvaju Einsteinove očne jabučice. U nastavku je pojašnjeno kako je Albert Einstein 1955. preminuo u bolnici u Princetonu gdje je prekršena njegova posljednja želja o kremiraju i rasipanju pepela. Ilegalnu autopsiju proveo je bolnički patolog Thomas Harvey, i premda je naknadno tražio dopuštenje Einsteinova sina, sačuvane očne jabučice svjedoče o tome da i dijelovi tijela mogu postati predmetima čuvanim u sefovima. U turističkom vodiču stajao je komentar da se na području New Yorka čuvaju dijelovi tijela i drugih znamenitih osoba, kakav je, primjerice, Washingtonov zub. Za razliku od takvih zbirki, nejasno je što se dogodilo s ostavštinom Nikole Tesle, znanstvenog teoretičara i praktičara s čudesno velikim brojem patenata, koji je najveći dio života proveo u New Yorku. Nikola je Tesla pobijao Einsteinovu teoriju relativnosti držeći da brzina svjetlosti nije najveća brzina i da velika tijela ne zakrivljuju prostor. Svojedobno je izjavio: „Jedino polja sila mogu svinuti svjetlost oko velikih tijela, gravitaciju ne možemo shvatiti ako ne uzmemo u obzir eter i elektromagnetizam.“ Naprednost Teslinih ideja potvrdilo je i Einsteinovo dobivanje Nobelove nagrade 1921. za teme o kojima je trideset godina prije Tesla držao javna predavanja. To što je Tesli uručeno petnaest počasnih doktorata, tek je priznanje znanosti da ne razumije oslobođenu misao i da spekulira s vlastitim postulatima. Teslina smrt također je ovijena spekulacijama i nagađanjima povezanim s važnošću Teslinih otkrića. Nakon što je preminuo od srčanog udara u kasnoj dobi od 86 godina, Teslinu sobu u hotelu New Yorker federalna je policija već sutradan pretražila i odnijevši Tesline dokumente otvorila mogućnost da je ipak bila riječ o nasilnom prekidu Teslina života.

Dok smo na pariškom aerodromu čekali da u 19 sati poletimo za New York, gradili smo „scenarij“ razloga zbog kojih smo oboje bili obuveni u crne čarape. B-ovu rečenicu: – Nije moguće 13

Antiradar

da… – završavala sam objašnjenjem: – crne čarape nosimo jer morski psi radije jedu stopala obuvena u bijele čarape.

Istina je, bojim se putovati avionom, a posebno se bojim Ber­ mudskog trokuta, nestanka aviona, pada aviona u ocean i ugriza morskih pasa. Bojim se i nelogičnosti zbirke mojih predrasuda nakupljenih u knjigama, filmovima i bombastičnim vijestima. Moji su strahovi u najmanju ruku neznatni kada se stave u odnos s bes­ konačnošću svemira ili s budućnošću koja će odredit smjer mojim brigama. Sve te zamišljene neugode bolje podnosim kada ih s B-om razvijem u scenarij o „crnim čarapama“. Taj nas scenarij u osmosatnom putovanju od Pariza do New Yorka proteže po prijevojima naših života. Posrednim temama izravnije se obraćamo jedno drugom.

Posljednjih pola sata letjeli smo iznad osvijetljenog NY upijajući dojam grada koji se doima nepreglednim. Njegova me veličina (u samom gradu oko 9,5 milijuna stanovnika, a u široj regiji oko 21 milijun) udaljila od zamišljanja morskih pasa i naših crnih čarapa. Veličina osvijetljenog NY podsjećala je na veličinu Teslinih izuma i nije me napuštao dojam da živim veliki trenutak u kojemu je razumijevanje života najveća stuba u vlastitom življenju.

Nakon što smo u 21 sat sletjeli i stopala u crnim čarapama prisilno utjerali u čizme, dočekala nas je paranoja aerodroma J. F. Kennedyja smještenog nedaleko od Queensa. Sumnjičavost svih u svakog i dalje podgrijava šest mjeseci stara vijest o sprječavanju terorističkog napada iz lipnja ove godine, kada su podignute i optužnice protiv četvorice osumnjičenika koji su planirali napad na aerodromske rezervoare s gorivom.

U dugotrajnoj proceduri prelaska iz „ničije zone“ u Ameriku – obećanu zemlju, dajem otiske prstiju, odgovaram na pitanja o duljini ostanka i razlogu dolaska te naposljetku netremice gledam u kameru dok mi snima očne zjenice i tko zna što još od mojih osobina koje izmiču radarima. Vidim da ni B-u nije ugodno. Pitam ga kako se osjećao dok su ga snimali i propitivali i je li mu zasmetalo što smo nepoznanice jednadžbe s jednim od dva moguća rješenja: „kriv“ ili „nije kriv“.

14

New York

B-ova pozornost usmjerena je na veliki zaslon postavljen u prijamnoj auli zračne luke J. F. Kennedyja. Na zaslonu se smjenjuju najnovije vijesti, a među njima i prizori jučerašnjeg ubojstva Benazir Bhutto. Na kraju priloga B. pokazuje na Kennedyjevo ime ispisano u auli i komentira da su katolički predsjednik Kennedy i Benazir Bhutto završili s jednakim ishodima životnih jednadžba.

Velika Jabuka i Glavni grad svijeta, unatoč svojoj mladosti, prikupio je bogatu zbirku ožiljaka u kojoj je i uspomena na njujorške Blizance – impozantne nebodere otvorene 4. travnja 1973., a uništene samoubilačkim pilotiranjima 11. rujna 2001. New York je za mene usko povezan s Nikolom Teslom, koji je Njujorčaninom postao u 28. godini života nakon što je 1884. godine prihvatio poziv Thomasa Edisona i doselio se u New York.

Od zračne luke smještene u četvrti Queens vozimo se dvadesetak kilometara u smjeru Manhattana. Hotel Wellington nalazi se na križanju Sedme avenije i 55. ulice, nedaleko od Carnegie Halla i poprilično je u lošem stanju. Zamišljam Nikolu Teslu u hotelu Wyndham New Yorker u kojemu je živio posljednjih deset godina života. Hotel Wyndham New Yorker smješten je na križanju Osme avenije i 34. ulice, što znači da smo u susjednim avenijama i da nas dijeli svega dvadesetak ulica.

Ako je točno da se frekvencije prepoznaju i da čestice kruže vođene principom privlačenja, prepuštam se zamišljanju razmjene naših hotelskih iskustava s Teslinim. Živjeti hotelskim načinom života znači odbaciti suvišno i svesti se na esencijalno.

Samo u putovanjima s B-om noći ne provodim u jednokrevetnoj 15

Antiradar

sobi jer je dijeljenje hotelske sobe krajnje intiman čin. S obzirom na to da je prostor skučen, a u njemu naše osobine uvećane, kao da se događa sindrom Alise u zemlji čuda zbog kojega predmeti i osobe postaju preveliki ili premaleni i kao da stoje udaljenije ili bliže nego što to zapravo jesu.

Osijek je udaljen 7120 km zračne linije i toliko je daleko da se čini gotovo nestalim, dok je New York sve bliži svijetu, ako nije i samo središte svijeta.

Budni smo više od 24 sata i izvanjski su podražaji snažniji no inače. U vožnji taksijem do hotela žmirila sam na svjetla njujorških ulica imajući dojam kako je cijeli New York velika žarulja uzgibanih čestica. Kao i uvijek na dalekim putovanjima, najdužima se čine kratke dionice, kakve su, primjerice, vožnja taksijem do hotela ili dizalom do sobe.

Sporih je i ono nekoliko minuta privikavanja na novi prostor, razmještanje osobnih sitnica kako bi se izgubio dojam boravka u salonu namještaja i pogled kroz prozor radi dobivanja šire slike.

Hotelska je soba večeras naša svemirska kapsula u kojoj naše odvojene nadsvijesti putuju u odvojenim svemirima vlastitih snova premda nam tijela borave u istom prostoru.

29. prosinac 2007., subota Probudila sam se u pola šest, gladna i radoznala. U hotelu nemamo doručak, ali ni inače ne odlazimo na doručke, pa sam iznenađena što posežem za slanim keksima koje mi je Slavenova mama spakirala u Osijeku nakon božićnog ručka. Naša soba 839 zvučno je izolirana i kao predodređena za udaljavanje od uobičajenih navika.

U njoj je sve drugačije – utičnice, slavine, kvake, zidovi, ormari.

Putovanje je jednim dijelom samoiscjeljivanje od rutina, a drugim dijelom ritual odbacivanja materijalističkih tereta i predrasuda o nama samima. Većinu stvari koje ponesem ne vraćam.

Odlazim kao jedna, a vraćam se kao druga.

16

Nakladnik Naklada LJEVAK d.o.o.

Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr

Lektor i korektor MIRKO PETI Naslovnica LUCIJA GUDEK Grafičko oblikovanje ANA POJATINA Tisak FEROPROMS

www.ljevak.hr