Martha EURÍDICENEVIDLJIVIBatalhaŽIVOTGUSMÃO Batalha KB.indd 1 21/10/19 14:33
Batalha KB.indd 2 21/10/19 14:33
Zagreb, listopad 2019. s portugalskoga preveo Dean Trdak Nevidljivi život Eurídice Gusmão Batalha KB.indd 3 21/10/19 14:33
Naslov izvornika: Martha Batalha A VIDA INVISÍVEL DE EURÍDICE GUSMÃO Copyright © 2016 Martha Batalha This edition is published by arrangement with Villas-Boas & Moss Literary Agency & Consultancy and its duly appointed coagent Tempi Irregolari. Copyright © za hrvatsko izdanje: Naklada Ljevak, d.o.o., Zagreb, 2019. Knjiga je tiskana uz novčanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, ISBN 978-953-355-319-1 (meki uvez) CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001044264. ISBN 978-953-355-320-7 (tvrdi uvez) CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001044262. Batalha KB.indd 4 21/10/19 14:33
Batalha KB.indd 5 21/10/19 14:33
Za Juana, koji je vjerovao od prve od četiriju knjiga žrtvovanih u Eurídicino ime.
Za najbolju profesoricu portugalskoga koju bi netko mogao poželjeti: Solveig, ovo vam se ona dvanaestogodišnja djevojčica odužuje za sve ono čemu ste je poučili.
Za moje roditelje, čija se prisutnost u svemu što radim proteže mnogo dalje od moga prezimena.
Batalha KB.indd 6 21/10/19 14:33
Heitor Cordeiro, Bebé Silveira i Raul Régis priređivali su najotmjenije prijmove od proglašenja Nove Republike. Erne sto Nazareth nije posjedovao svoj glasovir. Vježbao je u kuća ma prijatelja ili u prodavaonicama glazbala u Ulici Carioca.
U Riju je uistinu postojao knjižar, vrlo škrti Francuz, koji je nakon smrti knjižaru umjesto ženi ostavio bratu. Siromašan mladić (moj pra-pra-pradjed) uistinu se obogatio proizvodeći pivo, baš kao i Luiz, tvorac marke piva Tupã. I nekoga je uistinu zadesila neobična sudbina koju sam nami jenila Luizu, kao što pripovijeda Luiz Edmundo u svojim knjigama sjećanja.
7
Poštovana čitateljice, cijenjeni čitatelju, Mnogo toga ispripovijedanoga u ovoj knjizi uistinu se dogodilo. Po ulicama Rija de Janeira jednom su ležala nago milana tijela umrlih od španjolske gripe. Stihovi izašli iz usta Marije Rite posuđeni su od pjesnika Olava Bilaca, a oglas objavljen nakon što se zaključala u sobu doista je izašao u dnevniku Jornal do Commercio.
Villa Lobos obilazio je škole poučavajući koralno pjevanje, a u općinskoj školi Celestino Silva, kao što mi je pripovijedao djed, uistinu je postojala sjajna učiteljica.
Batalha KB.indd 7 21/10/19 14:33
Ali ono najvjernije stvarnosti u ovoj knjizi odnosi se na život dviju protagonistica, Eurídice i Guide. Još i danas može ih se vidjeti uokolo. To su žene koje na božićnim zabava ma većinu vremena provedu sjedeći, s ubrusom u rukama. Prve dolaze i prve odlaze. Komentiraju jesu li okruglice od bakalara dobro začinjene, pada li toga dana kiša ili je vruće i je li dobro vino – ali nikad ga ne popiju previše. Raspituju se je li vam muž dobro, ima li pranećaka već momka ili je li pranećak već na putu. Nekima treba pomoći da ustanu s kauča i sjednu za stol. Mnoge su već izgubile tek i ravnodušno promatraju kriške purice. Druge živnu kad dođe desert jer ne mogu odoljeti slatkom pohanom kruhu. Potom ponovno sjedaju na kauč i promatraju mlade kako otvaraju darove očima nekoga tko vidi samo prošlost. Eurídice i Guida temeljene su na životu mojih i vaših baka.
8
Batalha KB.indd 8 21/10/19 14:33
Batalha KB.indd 9 21/10/19 14:33
Drugi su upućivali na to da je za brak bila odgovorna bolest Antenorove tetke, budući da sad više nije mogla prati nećakovu odjeću sapunom od lavande ili spravljati kokošju juhu s prozirnim komadićima luka jer, iako je Nonô volio okus luka, mrzio je njegovu teksturu pa ga je i najmanji komadić koji bi se zavukao među grah tjerao na povraćanje i podrigivanje, zbog čega se onda cijelo poslijepodne nalijevao Alka-Seltzerom. Ima i onih koji vjeruju kako su se Eurídice i Antenor uistinu zaljubili i da je ta ljubav trajala tri minute dok su plesali na krabuljnom plesu u Mornaričkom klubu.
Kad se Eurídice Gusmão udala za Antenora Campela, čežnja koju je osjećala za sestrom već se rasplinula. Osmijeh na njezinu licu zadržao bi se kad bi čula neku šalu i mogla je pročitati dvije stranice knjige, a da ne podigne glavu i zapita se gdje je u tom trenutku Guida. Istina je da ju je i dalje tražila po ulicama, među ženskim licima, i jednom je bila sigurna da ju je vidjela u tramvaju koji je vozio prema četvrti Vila Isabel. Nakon toga je ta sigurnost nestala, kao i sve druge koje je dotad imala.
9 1.
Nitko nije bio siguran zašto su se Eurídice i Antenor zapravo vjenčali. Neki su vjerovali da su razmijenili zavjete jer su José Salviano i Manuel da Costa već bili zaručeni.
„Tko je djevojka na fotografiji?“ upitao je neki mladože njinAntenorprijatelj.je podbo prijatelja laktom i rekao mu da to nije pristojno. Mladić je ostao posramljen, pogledao prvo na jednu, onda na drugu stranu, a onda u čašu u rukama. Osta vio je pivo na stolu i otišao na drugi kraj dvorane. Bio je to jednostavan obred nakon kojeg je slijedila jed nostavna zabava i kompliciran medeni mjesec. Plahta se nije zaprljala i Antenor je bio ogorčen. „Gdje si se, dovraga, potucala?“ „Ah,„Nigdje.“ženo, jesi.“ „Ne, nisam.“ „Ne dolazi mi s isprikama, dobro znaš što smo morali vidjeti„Da,ovdje.“znam, sestra mi je objasnila.“ „Kurva. Oženio sam kurvu.“ „Ne govori tako, Antenore.“ „Baš hoću, a i ponovit ću. Kurva, kurva, kurva.“ Sama u krevetu, lica skrivena ispod pokrivača, Eurídice je tiho plakala zbog svake „kurve“ koju je čula, zbog svake
Batalha KB.indd 10 21/10/19 14:33
Na zabavi nije bilo mnogo djevojaka jer Eurídice nije imala prijateljica. Imala je dvije ne toliko stare tetke, jednu ne toliko privlačnu i drugu ne toliko simpatičnu susjedu. Najljepša djevojka nalazila se na slici unutar jedinog okvira za fotografije u sobi.
10
Stvar je u tome da su se vjenčali, da je crkva bila krcata i da se prijam održao u mladenkinoj kući. Dvjesto okru glica od bakalara, dva sanduka piva i jedna boca pjenušca za zdravicu kad se poslužio kolač. Susjed, profesor violine, ponudio se da svira na zabavi. Stolice su gurnuli do zida kako bi parovi mogli otplesati valcer.
Afonso je došao na svijet godinu dana poslije. Bio je nasmijano i punašno novorođenče koje je obitelj dočekala s veseljem ponavljajući: Muško je! Odgovorna za udvostručenje obitelji u manje od dvije godine, Eurídice je smatrala kako je došlo vrijeme da se povuče iz tjelesnoga dijela bračnih dužnosti. Pokušala je Antenoru priopćiti odluku tako što se iznenada počela osjećati loše tijekom lijenih sati subotom ujutro i u onim mračnim trenutcima dana poslije devet navečer. Ali Ante nor nije htio čuti za „ne diraj me“. Bio je rob navika, poput one da se privije uz ženinu spavaćicu i uroni nos u njezin mekani, bijeli vrat. Eurídice je potom pronašla drugi način da prenese svoju poruku. Kilogrami koje je nabacila govorili su za sebe, vikali Antenoru da se makne od nje.
Cecília je došla na svijet devet mjeseci i dva dana nakon svadbe. Bila je nasmijano i punašno novorođenče koje je obitelj dočekala s veseljem ponavljajući: Kako je lijepa!
Batalha KB.indd 11 21/10/19 14:33
Doručak bi nadopunjavala užinom u deset sati, ručak užinom u četiri, a večeru još jednim kasnim obrokom u devet sati. Razdoblja između ispunjavala bi ostatcima obroka i kušanjem jela da vidi ima li premalo ili previše
11 „kurve“ koju je čula cijela ulica. I zato što ju je boljelo, naj prije između nogu, a potom i u srcu. Idućih tjedana stvar se smirila i Antenor je odustao od toga da vrati ženu. Znala je što će s komadićima luka, vrlo dobro prala i glačala, govorila je malo i imala lijepu stražnji cu. Osim toga, nemio događaj od prve bračne noći na neki način ga je uzvisio tako da je morao spuštati glavu svaki put kad bi se obraćao supruzi. Ondje dolje Eurídice je to prihvaćala. Nikad nije vjerovala da mnogo vrijedi. Ne vri jedi mnogo nitko tko popisivaču stanovništva kaže da pod zanimanje upiše „domaćica“.
Batalha KB.indd 12 21/10/19 14:33
I tako je zaključila da ne bi trebala razmišljati i da, kako ne bi razmišljala, mora biti nečim zaokupljena svakoga sata u danu te da je jedini kućanski posao koji je pružao tu pred nost, budući da je bio gotovo beskonačan u svojim dnevnim zahtjevima, bilo kuhanje. Eurídice nikada neće biti inženjer ka, nikad neće nogom kročiti u laboratorij i neće se usuditi pisati stihove, ali ta se žena posvetila jedinoj dopuštenoj aktivnosti koja je u sebi sadržavala nešto od inženjerstva, znanosti i Svakogapoezije.jutra,nakon što bi probudila, pripremila, nahra nila i riješila se supruga i djece, Eurídice je otvarala kuha ricu Tete Palmire. Patka s narančom doimala se savršenom
Eurídicina se težina stabilizirala, baš kao i rutina obitelji Gusmão Campelo. Antenor je odlazio na posao, djeca su odlazila u školu, a Eurídice je ostajala kod kuće jedući meso i izjedajući se iznutra od misli o svom nesretnom životu. Nije imala posao, školu je već završila, i kako da popuni sate u danu nakon što je spremila krevete, zalila biljke, pomela dnevnu sobu, oprala rublje, začinila grah, skuhala rižu, pri premila nabujak i ispekla odreske?
soli,12 premalo ili previše šećera, ima li ili nema dobar okus. Dobila je tri podbratka. Doimalo se kao da su joj se oči suzile, a kosa više nije bila dovoljno duga da uokviri toliko lice. Kad je vidjela da je došla do točke da je Antenor više ne želi taknuti, prešla je na zdraviji način prehrane. Postila bi ponedjeljkom ujutro i između obroka.
Jer, vidite, Eurídice je bila iznimno darovita. Da su joj dali podrobne izračune, projektirala bi mostove. Da su joj dali laboratorij, izumila bi cjepiva. Da su joj dali prazne stranice, napisala bi klasike. Ali dali su joj prljave gaće koje je Eurídice prala vrlo brzo i dobro, nakon čega bi sjela na kauč gledajući u nokte i razmišljajući o čemu da razmišlja.
Patka je morala biti mlada i debela, a kokoš imati crvenu krestu i mesnata prsa. Na tržnici će Eurídice uzeti naranče za idući dan, kokos za kolač od kukuruznoga brašna, šljive za nadjev za goveđi odrezak i desetak banana da Afonso i Cecília utole glad nakon što, premećući po tanjuru, kažu: „Ne sviđa mi se ovo“.
Nakon povratka kući uhvatit će kokoš i patku za noge, prerezati im vratove i posvetiti se drugim kućnim poslo vima dok njihova krv bude otjecala u odvod. Poslije će ih ostaviti dvije minute na pari, očerupati dok im tijela još uvijek budu topla te plamenom ukloniti sitno perje s kože. Crijeva, želudac, jetra i srce izvadit će malim rezom na trbu hu kako bi pticu ispekla u komadu ili velikim rezom posred tijela ako je bude htjela poslužiti razrezanu.
A bilo je tu i priloga. Krumpir nikad nije samo pekla, nego bi ga također napunila sirom i pršutom. Ili bi ga skuhala, narezala na ploške, posula začinima te zapekla s vrhnjem. Rižu nikad nije posluživala samu, nego je u nju dodavala grožđice, grašak, mrkvu, umak od rajčice, kokoso vo mlijeko ili bilo koji drugi sastojak koji bi joj preporučila „Teta Palmira“ u svojim receptima. Kad bi joj preostalo malo vremena, pripremala je deserte. Slastice sa sirupom od šljiva, torta od bjeljanjaka na dva kata, biskvit od kokosa s kremom od sira. Eurídice je kuhala dok ne bi popunila sve pladnjeve te svaki centimetar kuhinjskoga stola.
Batalha KB.indd 13 21/10/19 14:33
13 večerom, budući da je trebalo kupiti patku, a kod kuće nije bilo ni naranči. Odjenula bi haljinu za izlaske i odlazila u peradarnik odabrati zdravu patku. Iskoristila bi prigodu uzeti i kokoš, jer će patka cijelu noć morati provesti uronje na u vino i začine, što znači da će večera toga dana također predstavljati izazov, a sâm Bog zna da su njoj trebali izazovi.
Eurídicino se kulinarsko umijeće u obitelji nije cijenilo.
Kad je isprobala sve recepte iz kuharice, Eurídice je odlučila da je došlo vrijeme da stvori vlastita jela. Iako je Teta Palmira znala štošta, nije znala sve i Eurídice je nekako imala osjećaj da bi manioka s mlijekom mogla biti dobar umak za sušenu govedinu, da marmelada od guava ide uz piletinu na milanski način i da bi prženo brašno od manioke moglo dobro zamijeniti tamo neki curry za koji nitko nije čuo. Jednoga četvrtka ujutro odjenula je haljinu za izlaske i otišla u papirnicu na uglu.
Batalha KB.indd 14 21/10/19 14:33
„Dobar dan, gospođo Eurídice.“ „Dobar dan, gos’n Antônio.“ „Tražite nešto posebno?“
14
Nakon jedne ili dvije večere spravljene od jednostavne hrane vraćala se receptima iz kuharice i svi bi se morali naviknuti na rakove u bundevi i rižoto s morskim plodovima.
„Veliku bilježnicu s crtama.“
Afonso i Cecília tek su kratko vrijeme pjevali hvalospjeve njezinoj tjestenini, a Antenor nije bio netko tko bi se dao impresionirati brancinom u umaku od kapara. Daj nam špagete, govorila su djeca, spremi mi dobar odrezak, govorio bi Antenor, i Eurídice bi se vraćala u kuhinju zagrijati vodu za tjesteninu i Antenoru obećavala filet mignon bez gljiva.
Gos’n Antônio pokazao je na hrpu bilježnica tvrdih i crnih korica na polici. Eurídice je bila zabavljena izborom, a gos’n Antônio Eurídice. Možda zato što je djetinjstvo proveo spavajući među obilnim mesom crnkinje Chice de Jesus, odgovorne za njegov odgoj i odgoj njegove braće dok je majka pohodila najbolje salone u Riju, možda mu se zato sviđala Eurídicina bujnost. Sviđale su mu se i njezine oči, prćast nos, medaljončić koji je nosila oko vrata, bucmasti gležnjevi i svaki njezin dio koji bi pogledao.
15
„Dobar dan, kumo. Ovo je... bilježnica u koju ću upisivati troškove kućanstva.“
„Popunjavate zalihe školskoga pribora za djecu?“
Eurídice je privila paket uz grudi, pokretom koji se i njoj samoj učinio sumnjivim.
Eurídice se zadržala među bilježnicama. To će biti biljež nica s njezinim receptima i trebala je odabrati najbolju bilježnicu s crtama. Prelistala je jednu, pronašla izgužvani list i vratila je na hrpu. Uzela je drugu, ugledala mrlju na koricama i odustala. Proučila je treću i nije joj pronašla manu. Htjela je odabranu bilježnicu predati Tinocu, mula tu koji je oduvijek radio u papirnici, kad se gos’n Antônio požurio poslužiti mušteriju. Razgovarali su o vremenu dok je Eurídice čekala da joj uzvrati ostatak. Otišla je i ne zamišljajući kako će njezine opaske o kiši za tog muškarca predstavljati vrhunac tjedna. Na povratku je Eurídice veselo pjevušila. Prestala je pjevušiti i postala manje vesela kad je začula: „Dobar dan, kumo!“Bilaje to njezina prva susjeda Zélia. Zélia je bila žena s mnogo frustracija, a najveća od njih bila je ta što nije Duh Sveti da može sve vidjeti i sve čuti. Zapravo, bila je bliže vuku iz Crvenkapice jer je imala velike oči da bolje vidi, velike uši da bolje čuje i velika usta kojima je širila novosti po susjedstvu. Također je imala vrat poput kornjače, koji kao da se istezao iz ovratnika svaki put kad bi netko tko ju je zanimao prolazio ispred njezine kuće. Ta žena bila je čudnija od čudnovatoga kljunaša i ako netko poput nje nije privlačio više pozornosti, onda je to bilo zato što je Zélia bila samo jedna od mnogih žena iste sorte koje su živjele u isto vrijeme i na istom mjestu.
Batalha KB.indd 15 21/10/19 14:33
Batalha KB.indd 16 21/10/19 14:33
Idućeg dana sve žene iz ulice izražavale su žaljenje zbog toga što Eurídice i Antenor prolaze kroz financijske poteš koće. „Kako i ne bi“, govorila je Zélia. Eurídice nije imala mjere u kupnji namirnica, a koliko puta netko mora ići u trgovinu Casas Pedro po začine? A kakvi su se samo mirisi širili iz te kuhinje! Egzotični mirisi koji nisu imali nikakve veze s grahom s rižom koja se kuhala u ostalim kućama. Toj raskalašenosti morao je doći kraj.
Budući da nije mogla biti Duh Sveti, Zélia se zadovoljila nižim položajem i proglasila se proročicom. Iz njezinih empirijskih opažanja rađale su se precizne prognoze kojima je zajednička značajka bila da su sve bile mračne, jer Zélia je znala biti mračnija i od starozavjetnoga Boga. „Ta će odvesti muža u bankrot“, objavila je zabacivši svoju šiljastu bradu.
Zélia nije postala čudnovatim kljunašem tek tako, od danas na sutra – za takvu evoluciju treba vremena. Njezina preobrazba počela je još u djetinjstvu, kad se ono što je tre balo biti dar pretvorilo u teret. Od oca je naslijedila strast prema novostima, a od majke život ograničen na kućanstvo. Svijet joj je donio patnju, a sudbina nedostatak izbora. Tako se oblikovala njezina tračerska priroda.
Tko god pogleda u njezine stroge oči, ne vjeruje da su nekoć bile kadre gledati bez zlobe. Ali takva je bila Zélia kao djevojka: sva je bila osmijeh, a oči su joj zračile dobroćud nošću. U onih nekoliko godina koliko je bila sretna mislila je da je život toliko lijep da je odbijala zaspati kad bi došlo vrijeme za počinak. Mogu slušati cvrčke, osluškivati zvukove po kući, mogu misliti o tome što ću raditi ujutro i kako ću se igrati poslijepodne, sama je sebi govorila očiju otvorenih u tami. Ali nikad ne bi izdržala i, tek ujutro, nakon što bi se probudila prije svih, shvatila bi da ju je umor opet prevario.
16
Susjede su osuđivale djevojčičine izljeve radosti. „Očito joj fali šibe“, govorile su. Ali njezina majka nije se obazirala na takve savjete. „Jednoga dana otkrit će da život nije toliko sretan, ali taj dan ne mora biti danas“, govorila je promatra jući djevojčicu kako poskakuje i s tugom se prisjećajući svog djetinjstva prije mnogo godina.
Svaki je dan za Zéliju bio poseban, ali subota je bila naj bolja. Bio je to prvi dan u tjednu kad bi vidjela oca. Álvaro Staffa danju je bio novinar, a noću boem. Kad bi dolazio kući, njegova djeca već bi spavala, a kad se budio, već bi otišla u školu. Svoje očinske dužnosti obavljao je vikendom, kad je morao zabavljati djecu dok bi žena pripremala ručak. Počešao bi se po glavi, pogledao s nelagodom prema djeci i pripremao se za jedino što je znao osim pisati i piti, a to je bilo razgovarati o onome što je napisao i o onome što bi tek mogao napisati. Stavljao bi Zéliju na jedno koljeno, Armadinha na drugo, posjeo Franciscu s jedne, Zezinha s druge strane, a Carlinhosu, Julieti i Alici rekao bi da sjednu prekriženih nogu na pod, zatvarao vrata sobe da ne probudi najmlađega sina i stao pripovijedati djeci svoje novinarske pustolovine.Jedandan bio je u hotelu Copacabana Palace zajedno s natjecateljicama za miss; drugi je dan bio u Niteróiju, izvještavajući sa zgarišta nakon požara uzrokovanoga vatro metom. Bio je tu i ručak priređen u predsjednikovu čast u slastičarnici Paschoal, potom polemika o izumiranju ručnih
Zélia je ustajala pjevajući, jela osmjehujući se i poskaki vala dok je hodala. Izmišljala je plesove, svima slala poljupce i smijala se samo smijeha radi. Sve joj se činilo zabavnim –pronalaziti kamenčiće među grahom, skidati suhu odjeću s užeta i slagati je, otkrivati paukove mreže na krovu i mesti kutove dnevne sobe.
17
Batalha KB.indd 17 21/10/19 14:33
Batalha KB.indd 18 21/10/19 14:33
dvokolica18 na ulicama u centru. Zlatna plaketa koju je Santos Dummont primio od prijatelja i svetkovina u crkvi Bom Jesus do Monte. Dekreti potpisani u Ministarstvu prome ta, požar u kojem je do temelja izgorjela baraka na Aveniji Mangue i uhićenje onog slijepog glazbenika koji svira u Ulici Direita, samohranog oca blizanaca. Kakva besmislica, i samo pokazuje okrutnost naše policije! Bio je to jedini sat u tjednu kad bi zavladao mir u kući u četvrti Rio Comprido. Osim promukla Álvarova glasa jedini zvuk koji se čuo bio je onaj ekspres-lonca. Sve dok se proročanstvo Zélijine majke nije ostvarilo. Djevojčica je proživjela dvije tragedije u životu zbog kojih je prestala poskakivati. Prva je bila očeva smrt. Druga je bila onaj trenutak kad je otkrila da je ružna. Álvaro Staffa otkrio je sklonost prema novinarstvu s petnaest godina. U to doba već je prošao sito i rešeto na ulicama Rija. S osam godina došao je iz Italije s roditeljima, s devet ostao siroče. Kako je naučio portugalski, kako je počeo čitati i pisati, kako nije umro od gladi, kuge ili uboda nožem, ostaje misterij koji se može objasniti jedino provid nošću. Prodavao je bombone na trajektu za Niterói i srećke na tramvajskoj stanici. Laštio je cipele, prao prozore i razno sio novine. Uzdržavao se sitnim poslovima na ulici i usluga ma koje je pružao uglednom gospodinu u odijelu koji ga je jednom tjedno vodio u hotelsku sobu u četvrti Lapa i tražio od njega da mu hoda gol po leđima pjevajući „O sole mio“.
Do trinaeste godine već je devet puta bio uhićen. Znao je rukovati britvom, a i njegove vještine capoeirista1 izazivale 1 capoeira – afro-brazilska umjetnička forma koja uključuje elemente borilač kih vještina, glazbe i plesa. (Nap. prev.)
Dobar život završio je zimi 1918., kad su u gradu zabilježe ni prvi slučajevi španjolske gripe. U početku ih je bilo tek tu i tamo. Tjedan dana poslije bilo ih je mnogo tu i još više tamo. Sredinom listopada više od polovice stanovništva Rija bilo je bolesno. Jedne srijede ujutro u uredništvu lista poja vili su se samo Álvaro, urednik Camerino Rocha i slagar. Camerino je pogledao dječaka preko stola, upitao ga zna li pisati i poslao ga na ulicu s olovkom i notesom. Álvaro je proveo tri sata hodajući ulicama Rija. Vidio je ljude u agoniji kako povraćaju krv i djecu kako razgovaraju s mrtvim majkama. Bolesnike u bunilu izbačene iz svojih kuća. Proroke dugih brada kako najavljuju kraj svijeta. Čuo je predsmrtne krike iza zatvorenih prozora i uzalud brojio stotine trupala na ulicama jer bi, čim bi završio s brojanjem, dovozili nove mrtve ili bi kola koja su poslale gradske vlasti odvozila mrtve. Ne bi još ni otišla, a već bi se na pragovima kuća pojavila nova tijela čekajući onaj čas koji dolazi poslije smrtnoga, u kojem će se natjecati za mjesto u jednom od gradskih grobova koji su svakodnevno nicali.
Batalha KB.indd 19 21/10/19 14:33
19 su strahopoštovanje. Procijenivši kako je došlo vrijeme da se smiri, zacrtao si je „karijerni plan“ koji se sastojao od traženja promaknuća na radnome mjestu. Od dostavljača novina Álvaro je promaknut u uredskoga potrčka. Bio je to nezamisliv napredak. Bilo je to prvi put da je na poslu imao krov nad Promaknućeglavom.je došlo u pravo vrijeme. Već nekoliko mje seci Álvaro je bio razriješen svoje uloge golog pjevača jer je jednostavno postao pretežak da bi hodao po leđima gospo dina u odijelu. A kakve li je sada povlastice uživao! Imao je vlastiti stol i, kad nije imao drugih zadataka, mogao je cijelo popodne provesti u društvu knjige!
A kako je Álvaro umro? O tome postoje dvije verzije. Prva je da je strahovito ožednio, što ga je navelo da preispita svoje prioritete. Prije nego što se oženio, za Álvara Staffu su šišanje, proslave rođendana, ono što je jeo za doručak bile nevažne pojedinosti koje su se događale u stanci između onoga što je uistinu bilo važno: pisanja, razgovora o onome što je napisao i pića, kako bi bolje mogao razgovarati o onome što je napisao i o onome što bi mogao napisati. Za Álvara Staffu poslije – onoga što je toliko ožednio – prioritet je bio piti kako bi podnio brak, piti prije i poslije šišanja, ići na proslave rođendana kako bi pio i razgovarao pripit o onome što je napisao. Sada su priče koje je pripovijedao djeci bivale naprasno prekinute. Sudbina četiri žrtve užasne autobusne nesreće u Ulici Dias da Cruz ostat će zauvijek nepoznata jer je Álvaro Staffa jednostavno utonuo u san. Nije pomagalo to što ga je prvorođeni sin za zivao, a Zélia tresla za ramena. Álvaro bi započinjao priču, a onda bi mu klonula glava. Pokušavao bi otvoriti oči, ali bi odustao i ni dragi Bog više iz njega ne bi izvukao tko je pogin uo u nesreći osim nekog profesora latinskoga. Jedva bi nekako, mamuran, došao u uredništvo. Ondje bi slušao Camerinove pokude i, kako bi se doveo u red, počeo
Batalha KB.indd 20 21/10/19 14:33
Tijekom idućih nekoliko tjedana bit će to njegova ruti na: doći u uredništvo, uzeti olovku i notes, izaći i zabilježiti tragediju i vratiti se s više priča nego što je bilo potrebno da bi se zaključilo izdanje toga dana. Doimao se imunim na bolest. Zašto mu je tijelo bilo imuno, to samo Bog zna. Ali duša mu je bila imuna na te strahote jer mu je cijela obitelj umrla pred očima od žute groznice.
20
Kad su se novinari koji su preživjeli gripu vratili u uredništvo, zatekli su Álvara za pisaćim strojem. Uz iznimku vikenda i Božića, otad ga se moglo vidjeti kako ondje pro vodi sate i sate, sve do smrti.
Glavna posljedica Álvarove promjene osjetila se na kućnoj smočnici. Sve dotad ona je slijedila obrasce normalnog kućanstva: početkom mjeseci bila je puna, a potkraj prazna. No, otkako se Álvaro počeo raspadati, svaki dan bio je poput kraja mjeseca. Ostajali bi samo šaka brašna, nešto šećera, malo graha i koja usamljena glavica luka. I napola smeđa banana koja je, ne zna se kako, uspjela preživjeti dječju glad dok su članovi obitelji razmišljali je li doista došlo do toga da će početi jesti napola istrunulo voće.
Postoji i druga verzija. A ta je kako je Álvaro, taj mladić koji se izdignuo ni iz čega, koji se rodio prav kao štap, ali ga je život iskrivio i potom ponovno ispravio u braku – ali ne potpuno – dakle, postoji verzija prema kojoj je i u braku zadržao neke krive sklonosti. Álvaru se sviđao život na ulici i ljudi koji su se ondje mogli naći. Tu i tamo zavrtjela bi mu glavom kakva mulatkinja – one su mu uvijek bile najdraže. Poslije, kad bi ta opčinjenost prestala, život se nastavljao.
Álvaro Staffa umro je od ciroze s trideset pet godina. Ál varovi prijatelji koji su vjerovali u tu verziju priče na njegovu ispraćaju žalili su za pogubnim posljedicama poroka koji uz imaju one najdarovitije od nas u cvijetu mladosti.
Takve su bile Álvarove namjere kad je jednoga pokladnog utorka ugledao neku plesačicu sambe u povorci bloka Tira o Dedo do Pudim. Imala je zube bjelje od bjeloočnica, iako joj se bjeloočnice nisu mogle vidjeti. Rosa je plesala sklopljenih očiju i široka osmijeha, tresući bokovima onako kako to Álvaro nikad nije vidio. Ti bokovi imali su osobnost: bili su čvrsti, napeti, snažni i neodoljivi.
21 je šmrkati kokain. Čist, njemački, izravno iz Merckovih laboratorija, kupljen na crnome tržištu u jednoj od strmih uličica iza hotela Glória.
Batalha KB.indd 21 21/10/19 14:33
I sve bi ostalo na tome, mulatkinja Rosa nastavila bi se izjedati zbog gubitka svoje prve ljubavi da njezin otac nije bio babalaô Oluô Teté, jedan od najcjenjenijih candomblé2 svećenika u Riju. U njegov hram u četvrti Vila da Penha dolazili su najvažniji političari iz zemlje. Pred njegovim vratima zaustavljale bi se kočije iz četvrti Botafogo iz kojih bi izlazile gospođe lica zakrivenih šeširima i lepezama. Oluô Teté mogao je bolesne vratiti u život i razgovarati na mrtvim jezicima. Mogao je razgovarati s duhovima, levitira ti i dozivati kišu ili sunce.
22 Álvaru su trebala tri mjeseca da provjeri sve te značajke, a činio je to u Rosinoj sobi u pansionu. Cijela poslijepodneva par je razmjenjivao tjelesne tekućine i ljubavne zakletve, pri čemu je Rosa Álvara molila da joj šapuće na talijanskome, a on nju da pleše gola. Djevojka je uložila cijelu sebe u taj odnos. Álvaro je uložio cijeli svoj penis u taj odnos.
Rosa nije mogla podnijeti što ju je ostavio. Razbijala je vaze, derala odjeću i razmišljala o strihninu. Smršavjela je toliko da je osim Álvara izgubila i bokove. Dobila je podoč njake, raščupanu kosu i otkaz na mjestu konobarice u krčmi u Ulici Direita.
Sve do onoga dana kad je Álvaro odlučio povući svoj penis i šaptanje na talijanskome iz te pansionske sobe. Kod kuće se žena već oporavila od prošloga poroda i on je mogao zadovoljiti svoje potrebe na drugi način. Oprostio se od Rose kao što se netko oprašta od pratetke, ne brinući se previše zbog toga.
prev.) Batalha KB.indd 22 21/10/19 14:33
Vidjevši kćer u tom stanju, Oluô je učinio isto ono što bi učinio svaki otac: stisnuo je šake i poželio da Digić završi u 2 candomblé – religija afro-brazilskoga podrijetla, temeljena na vjerovanjima koja su s područja središnje Afrike u Brazil prenijeli porobljeni afrički svećenici. (Nap.
Nedugo zatim primio ih je ujak koji je živio u četvrti Bangu. Njegova kuća imala je pet soba i kupaonicu, Isusovu sliku na pročelju, kokoši i stabla manga u dvorištu. Zélijina obitelj dobila je jednu sobu i posljednje mjesto u redu za kupaonicu.KadjeZélia otišla živjeti s ujakovom obitelji, još je uvijek imala bilježnicu s plavim koricama koju je dobila na dar od oca u doba kad još nije bio toliko žedan. „Da u nju zapišeš svoje misli o svijetu“, rekao je. Zélia je svojim ručicama obgrlila oko vrata Álvara koji je sklopljenih očiju zahvalio
23 petome krugu pakla. No, u njegovu slučaju, bilo mu je lako ispuniti želju jer je imao izravan pristup izvorima. Naložio je da se zakolje krava, a Rosi rekao da mu donese posteljinu s kreveta koji je dijelila s Álvarom. Umotao je kći u plahte razmazane krvlju i molio se i psovao na nekom nepoznatom jeziku. Cijeli vikend u faveli Cariri nisu prestajali bubnjati
João je umro istoga mjeseca kad i otac. Sklupčao se u pra znom Álvarovu krevetu i tri dana plakao, sve dok nije umro od tuge. Franisca se razboljela dva tjedna poslije. Liječnik je rekao da ima dječju paralizu i da nikad više neće hodati. Álvarova udovica i djeca ne vole se sjećati tih mjeseci bijede. Zna se da je trinaestogodišnji Carlos postao glava kuće. I da su iz parka Campo de Santana počeli nestajati ljenjivci u isto vrijeme kad je obitelj razvila sklonost prema egzotičnome mesu.
Rosina mržnja bila je toliko jaka a vradžbine njezina oca toliko snažne da se prokletstvo bačeno na Álvara proširilo na cijelo njegovo sjeme, dovevši u opasnost živote njegovo osmero djece i šesnaestero izvanbračnih mulata koje je posi jao na području sjevernoga Rija.
Batalha KB.indd 23 21/10/19 14:33
bubnjevi.Uponedjeljak
ujutro Álvaro je počeo piti.
Bogu24
Jednog popodneva, kad u stanu nije bilo mnogo ukuća na, otišla je u kupaonicu. Zaključala je vrata i promotrila svoje lice u zrcalu. Više to nije bilo lice blago razroke djevoj čice kojoj je preko jedne sljepoočnice visjela dugačka vrpca
na obitelji koju mu je dao. Nesigurna proza s prvih stranica razvila se u razrađene odlomke napisane tijekom mjeseci patnje. Bila je to jedina Zélijina utjeha. Čuvala ju je pod madracem, sve dok je jednoga dana ondje nisu otkrili bratići koji su prije večere kroz smijeh izrecitirali nekoliko odlomaka, što je prouzročilo nevolje njezinoj majci koja se, da bi obranila kćer, remenom obrušila na nećake, zbog čega ju je napao njezin brat. Naposljetku, odakle joj pravo da se tako ponaša kad joj je učinio uslugu primivši je u svoj dom? Kad se Zélia odselila iz ujakova doma, bilježnica više nije postojala. Bacila ju je u smeće jer je gajila iluziju da će s njom otići i ruganje njezinih bratića. Ionako su u njoj bile samo
Zéliagluposti.jepodnijela štošta. Podnijela je pokrpanu odjeću i rabljeno donje rublje. Podnijela je to što je godinama mora la nositi iste cipele, isprva široke oko gležnjeva, poslije uske oko prstiju. Podnijela je ruganje bratića i nedostatak maj čine pažnje jer je ova uvijek bila umorna od pranja rublja i kuhanja za petnaestero ljudi u novoj kući. Podnijela je i rijetku juhu i plač najmlađih bratića.
Ali nije dobro podnijela pubertet. Kad je uočila dva zrnca graha na ravnim grudima, kad je u donjem trbuhu osjetila bolove praćene krvlju, kad je otkrila želje i strahove za koje nije znala odakle dolaze ni čemu služe, njezin se nepokole bljiv optimizam pokolebao.
„Zélia ima usta velika kao ladica, Zélia ima usta velika kao ladica“, počeli su tada govoriti njezini bratići.
Batalha KB.indd 24 21/10/19 14:33
Batalha KB.indd 25 21/10/19 14:33
25 za kosu. Bilo je to lice djevojke raščupane kose, neskladnih očiju i nosa, nezgrapna čela prošarana bubuljicama i gole mih usta s isto tako velikim usnama i zubima. Bila su to obilna, nepotrebna, prekomjerna usta. Dvije debele crte koje su joj nemilosrdno presijecale lice. Promatrajući svoj odraz, Zélia je stvorila mišljenje o sebi koje će je pratiti do kraja života. Bila je ružna žena. U njezinoj sudbini i na njezinu licu bilo je zapisano da će biti nesretna. Mladenačka nesigurnost pomiješala se s neshvatljivom ogorčenošću koja joj je proklijala u grudima poput korova. Čak i u ranome pubertetu, kad je Zélia samoj sebi govorila to su gluposti, nemoj tako razmišljati i čupala te gorke travke iz sebe, one su se neprestano vraćale i rasle sve više. Sve dok nije prestala čupati korov, ponovno se pogle dala u zrcalo i zaključila kako su ružnoća lica i nesretan život savršeni suputnici gorčini u grudima.
Tako se rodila nova Zélia u čijem pogledu više nije bilo suosjećanja. Jedino što je ostalo od stare Zélije bilo je njezi no zanimanje za život, koje je sada bilo izopačeno. Postojalo je samo radi razvrstavanja ljudi prema okrutnom sustavu usporedbi koji je razvila kako bi pojmila svijet. Zélia nije htjela, kao što niti neće, biti jedina nesretna osoba. Od toga trenutka znala je kako pronaći nesreću bilo gdje, bilo činje nicama bilo glasinama koje su prenosila njezina golema usta.Posljednji je tračak nade za Zéliju predstavljao trenutak u kojem je još uvijek mogla zamisliti neki sretniji život. Bilo je to netom prije nego što je navršila osamnaest godina. Već nekoliko mjeseci dopisivala se s bratićem iz drugoga koljena s očeve strane, nekim Nicolasom Staffom koji se s obitelji nastanio na jugu države Minas Gerais. Nicolasov otac bio je estradni impresario koji se prometnuo u utjecajnu osobu
u26 gradu Lambariju. Dakle, taj Nicolas pisao je Zéliji kako dolazi u Rio obaviti neki posao za oca i kako će iskoristiti prigodu ostati na godišnjem balu u klubu Demokrata. Bi li Zélia i njezine sestre željele poći s njim? Zélia mu je odgo vorila želuca stisnuta od uzbuđenja. Da, njoj i sestrama bit će vrlo drago. Zélia Staffa, Zélia Staffa, razmišljala je osmjehujući se. Život je pun ironija. Posljednjih mjeseci spajala je svoje ime s prezimenima mladića koje je poznavala. Zélia Camargo, Zélia Cavalieri, Zélia Calixto. Tko bi pomislio da će među svim mogućim kombinacijama njezino ime ponovno biti Zélia Staffa. Zélia Staffa. Zélia Staffa. Ime joj je dobro pri stajalo.Uto je doba Zélia već bila svjesna veličine svojih usta i svih ostalih razloga za jad vezanih uz njih. Ali uzdala se u raz mjenu pisama s Nicolasom iz dva razloga: prvi je da su se već upoznali, što je mladiću pružilo slobodu izbora da se nastavi dopisivati sa Zélijom čak i nakon što se upoznao s preko mjernostima njezina lica. Drugi je bio taj da se, dok je pisala, Zélia pretvarala u jednu od najzanimljivijih žena svoga doba. Zélia nije mislila ni na što drugo osim na bal. Tiho je pje vušila, zabavljala se pletući pletenice, a njezini osmijesi tih dana posljednji su put podsjećali na one iz djetinjstva. Sama je sašila haljinu, svjetloružičasti model sa širokom suknjom i napuhanim rukavima. Sašila je jaknu od tkanine bjeloko sne boje za dolazak i odlazak s bala. Kupila je nove rukavi ce, kupila je šešir na otplatu, a od najstarije sestre posudila naušnice. Pratila je savjete za ljepotu iz Žurnala za gospođice. Odmarala je oči ispod ploški krastavaca, ostavljala kosu da se natapa u aloe veri i kupala se u jodnim kupkama kako bi joj koža dobila jantarnu boju. Na dan kad se održavao bal Zélia je bila toliko sretna da se osjećala lijepom.
Batalha KB.indd 26 21/10/19 14:33
27
Zélijina pogreška te večeri nije bila ni haljina, ni frizura, ni ruž. U tom kutu bio je Plínio, mladić tanka vrata i pogleda toliko tjeskobna kao da mu je cijelo vrijeme bilo sila piškiti. Plínio je bio naviknut sjediti u kutovima i u
Batalha KB.indd 27 21/10/19 14:33
Ali bal nije prošao dobro. Nicolas te večeri kao da nije bio isti onaj koji je pisao pisma. Bio je pristojan, ali suzdr žan. Vedar, ali zatvoren. Razgovor bi im zamro već nakon treće rečenice. Udaljenost koja ih je razdvajala bila je veća od one koja je razdvajala Lambari i Rio, a nju su tijekom mjeseci dopisivanja uspijevali tako dobro premostiti.
Negdje sredinom večeri Zélia je prestala od bala očeki vati satove zadovoljstva koje je osjećala čitajući Nicolasova pisma. Ostavila je mladića nasred dvorane rekavši mu da mora popraviti šminku. Nicolas nije rekao ni a ni be, samo je kimnuo glavom. Zélia mu je okrenula leđa i slomila se. Zanimljivu ženu kakva je bila, ili kakva je vjerovala da jest u Nicolasovim očima, zamijenila je tužna i nesigurna dje vojka. Sa svakim korakom prema zahodu njezina je nesi gurnost sve više rasla. Kad je putem u zrcalu postavljenom preko cijelog zida ugledala svoj lik, vidjela je samo pomalo nakrivljenu suknju, smiješno napuhane rukave i užasna usta velika poput
Zahvaljujućiladice.Nicolasovoj šutljivosti, Zélia je promijeni la mišljenje koje je imala o samoj sebi. Zaključila je kako je nitko na balu ne bi želio uza se. Nije se znala odijevati. Kosa joj nije bila dovoljno nakovrčana. Crvenilo zbog kojeg se doimala barem donekle privlačnom izblijedjelo je. I taj crveni ruž, zašto je stavila crveni ruž? Pa on je privlačio više pozornosti nego semafor! Potražila je stolicu u kutu dvo rane i ostala ondje ostatak večeri. Htjela je iščeznuti s lica zemlje, ali to nije bilo moguće. Njezina usta nisu mogla tek takoAlinestati.najveća
Batalha KB.indd 28 21/10/19 14:33
ovom28 se osjećao ugodno. Kad mu se Zélia približila, on nije vidio kosu s razbarušenim kovrčama ili velika usta. Vidio je samo djevojku koja je, poput njega, voljela kutove. Vjenčali su se iduće godine. Plínio Correia provest će četrdeset godina na istom ruko vodećem položaju u tvrtki za distribuciju električne energije u Rio de Janeiru. Njegova plaća nikada neće biti veličanstve na, ali ni bijedna, njegove ambicije razvijat će se u rasponu od nikakvih do beznačajnih. Od života nije očekivao ništa osim da se vrti u neprestanom krugu: oduvijek se užasavao nepoznatoga. Najveća pustolovina u Plínijevu životu bit će petodnevni izlet na slapove rijeke Iguaçu. On i Zélia ostarjet će poput većine parova svakim se danom sve više udaljavaju ći jedno od drugoga. Zélia je u braku vidjela rješenje za svoj nesretni život u četvrti Bangu. Poslije je uvidjela da je brak bio pogreška. Pogreška koja je svake noći hrkala kraj nje u krevetu. Promatrajući Plínija kako spava otvorenih usta, Zélia je razmišljala o osrednjosti vlastita života. Razmišljala je o Nicolasu, o tome da je te večeri trebala biti ustrajnija. Razmišljala je o tome kako je mogla biti kraljica kockarnica u Lambariju umjesto žena nikogovića u četvrti Tijuca. Zélia, međutim, nije znala da razlog Nicolasove suzdr žanosti na balu nije bio to što se razočarao u njezin um ili nesavršen izgled. Te je večeri mladić, naviknut na tek dese tak djevojaka raspoloživih za udaju u Lambariju, jednostav no bio preplavljen dojmovima ugledavši toliko zanimljivih djevojaka na balu. Ovaj grad je raj, pomislio je. Nije mu bilo teško preispitati prioritete i odjednom je brak završio na dnu popisa, a na vrh se probila želja za još nekoliko godina momačkoga života. Možda je to bilo djelo Oluôa Tetéa, koji je nakon razo čaranja koje je pretrpio kad ga je odbila osma crnka izgubio
Batalha KB.indd 29 21/10/19 14:33
Tako je Zélia završila u četvrti Tijuca, potpuno svjesna da otamo nikad neće otići. Ali to nije bilo toliko loše mjesto za život. Mnogo bolje nego sobica u stražnjem dijelu stana u četvrti Bangu. Samo što ova nova Zélia nije vidjela darove koje bi joj život donosio. Vidjela je samo prosječnog muža, neupečatljivu djecu, kuću u kojoj su stalno trebali nekakvi popravci. Bila je okružena pogreškama. Djevojka koja je nekoć imala plavu bilježnicu nastavila je istraživati svijet u potrazi za manama koje je samo ona vidjela. Ako je susjeda nije pozdravila, onda to nije bilo zato što je nije vidjela, nego zato što ju je ignorirala. Ako su u guavi koju je kupila bili crvi, onda je to bilo zato što joj je prodavač htio podvaliti. Ako se gospođa Irena udebljala, onda je to bilo zato što je nesretna; ako je smršavjela, onda je to zato što je pala u depresiju. Ako je pekarova kći pomagala ocu za blagajnom, onda je to zato što je htjela pronaći muža, a ako nije, onda je imala slobodne dane. Ako joj je kumče imalo dobre ocjene u školi, onda je to bilo zato što se pravi važna; ako je skrivala svoju učeničku knjižicu, onda je to bilo zato što je glupa.
„A ti, niškoristi, ne znaš ništa drugo nego samo slušati radio?“ pitala bi Zélia muža prekriživši ruke i podignuvši bradu.Plínio bi šutke sjedio u svom kutu. Patio je od iste boljke koja pogađa mnoge muškarce nakon samo nekoliko godina braka, a to je zavjet šutnje. U prvih sedam godina braka vje rojatno se više puta podrignuo nego što je izgovorio slogova.
29 strpljenje i bacio kletvu na cijeli ženski rod u Riju. Činjenica je da su se od doba Rosine majke sve žene iz Rija morale suočiti s prokletstvom da su toliko lijepe, inteligentne i, prije svega, brojne, da su si muškarci u gradu mogli priuštiti luksuz da ne odaberu samo jednu.
Nakon nekog vremena Zélia se zlovoljno pogledala u zrcalo. Više nije znala je li ogorčena zato što je ružna ili je ružna zato što je ogorčena. Spas je pronašla gledajući kroz prozor, u svačije živote osim u vlastiti. I tako je ugledala Eurídice, ženu koja se nije doimala kao netko tko se posve snalazi u kućanstvu i koja je zavrijedila da je Zélia prosuđu je, što je ona s užitkom i učinila.
„Dovest će ga do bankrota. Zapamtite moje riječi. Eurídice samo zna priređivati bankete, ali za nekoliko godi na morat će živjeti od mrvica.“
Zélijino neprekidno nezadovoljstvo naposljetku je utje calo na njezin izgled. Guleći bundevu, odčepljujući sudoper i brišući prašinu s najviših polica, Zélia je pravila mnoge grimase koje se u početku nisu uklapale u njezin mladenački izgled, ali koje su kasnije postale dijelom njezina lica. Ispod očiju je kao rezultat neprospavanih noći dobila lju bičaste podočnjake. Ako se u djetinjstvu borila protiv sna, u godinama koje su slijedile nakon vjenčanja Zélia jednostav no više nije mogla zaspati. A kako bi joj samo dobro došlo malo sna u njezinu dosadnu životu! Ali ništa od toga. Pro vodila je jednu za drugom besane noći, nakon kojih su joj podočnjaci bili sve dublji, a raspoloženje sve lošije. Nesani ca, toliko željena u njezinim nedužnim godinama, postat će breme koje će morati nositi sve do kraja svoga dugog života.
30
Batalha KB.indd 30 21/10/19 14:33
Martha Batalha NEVIDLJIVI ŽIVOT EURÍDICE GUSMÃO Naklada LJEVAK d.o.o. Kopačevski put 1c, www.ljevak.hrZagreb za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda urednica Nada Brnardić lektura i korektura Ivana Jović dizajn naslovnice Lucija Gudek, RAM grafička priprema Grafija tisak Feroproms Batalha KB.indd 191 21/10/19 14:33
Batalha KB.indd 192 21/10/19 14:33