Sonja Zubović, Belini brodovi

Sonja Zubović BELINI BRODOVI

Biblioteka

Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda

Urednica Dubravka Težak

© Sonja Zubović i Naklada Ljevak, Zagreb, 2020.

e-adresa: naklada-ljevak@naklada-ljevak.hr www.ljevak.hr

Sonja Zubović

Belini brodovi roman

Zagreb, studeni 2020.

Lektorica i korektorica Jasenka Ružić Naslovnica Lucija Gudek Prijelom Ana Pojatina Tisak Feroproms

Knjiga je objavljena uz novčanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

ISBN: 978-953-355-463-1 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001078890.

1. poglavlje

P

ljesak cijele Arene, bljeskovi fotoaparata, svjetla reflektora, pljesak koji nije prestajao, glas iz zvuč­nika, njezino ime, njezin film, nagrada Zlatna vrata Pule za najbolji film po izboru publike, opet glas voditelja, njezino ime, njezin film, nagrada Zlat­ na arena za najbolju režiju, opet pljesak, glas iz zvučnika, njezino ime, njezin film, nagrada Zlatna arena za najbolji scenarij, opet pljesak…

Je li uistinu budna ili sanja? Ne, u snovima može letjeti. Ovdje stoji. U snovima može razgovarati s kim poželi, ovdje je drukčije – ovo je stvarnost.

Neko čudesno treperavo uzbuđenje obuzme joj cijelo tijelo, zatim pomisao da su joj potpetice pre­ visoke za ovako sklisku pozornicu. No, možda su sve pozornice skliske i opasne, ali što je to u odnosu prema životu – pomisli Bela, nasmiješi se i uputi po­­ gled u kameru, pa prema voditelju ceremonije i zatim prema publici u mraku.

5

Sonja Zubović

Trenuci, ti mali djelići vremena odjednom su po­stali nemjerljivi sekundama, minutama, kao da je sve prestalo postojati, čak i ona. Sve je odjedanput promijenilo agregatno stanje i postalo velik oblak uzburkanih osjećaja.

Osvijetljena kamerama, začuje sebe kako zahvaljuje publici, žiriju, govori, smiješi se... i nakon svih formalnih zahvala producentu, glumcima, tehnici, ka­­­mermanima, šminkerima i svima, zastane i kaže: – Poštovane dame i gospodo, hvala vam svima iz dubine duše. Duboko sam ganuta i sretna, ali želim vam reći još nekoliko važnih stvari… Sve ove nagrade i Zlatna vrata Pule i Zlatne arene za scenarij i režiju posvećujem svojim roditeljima, njihovoj ljubavi i svima onima čija me ljubav spasila dok su mi oni nedostajali – zadrhti joj glas, oči se zacakle suzama, duboko uzdahne, a ta čudesna publika iz mraka opet zaplješće.

Naoko opet pribrana, nasmiješi se gledajući u pune ruke nagrada... i nastavi: – Hvala svima, od srca vam hvala. Puno toga sam željela reći ovim filmom i silno mi je važno da ovaj film pomogne i ohrabri sve kojima život donese na put ovako teška iskustva. Scenarij se napisao uglavnom sam u mom stvarnom životu i nisam imala po­trebe izmišljati. Nagrada koja je dotaknula srce publike i nagrade koje su priznanje struke, sve one 6

Belini brodovi

su za mene neizrecive… Ali, i velika i važna poruka za mene i za sve nas – život donosi, pogledajte molim vas, i pune ruke nagrada, pogledajte me samo... – reče, nasmiješi se, podigne nagrade u zrak, pa se opet Arenom prolomi pljesak, a suze radosnice potekoše niz njezino lice.

Opet zagrljaji, čestitke, tapšanje po ramenima, šam­panjac, domjenak, proslava, kolege, dragi ljudi…

Cijela večer je prštala uzbuđenjima, veseljem, druženjem, prijateljskim poljupcima i sve je bilo baš kao u filmu.

Bela se vratila u hotel tek u kasne noćne sate. S mora je golicao lagani lahor, obožavala je miris morskoga zraka i obalu. Kad god s kontinenta, iz te strke, dođe na jug, uvijek se osjeti drukčijom, otkopčanom, nekako više svojom. Kao da iz krutog kostima po­­ slovne žene u kojem korača po zacrtanim obrascima odjednom odjene lepršavu haljinu, postane slobodnija, otvorenija, istinskija, kao dijete.

Hotelska soba bila je puna cvijeća, razbacane kozmetike, na sredini kreveta njegovo veličanstvo laptop i nabacana odjeća. Bila je omamljena dojmovima i svime što je doživjela, a taj neodoljivi miris mora što je dopirao kroz otvorena balkonska vrata donosio je posebnu energiju sjećanja na djetinjstvo, još jedino da je kao u crtanom filmu mogla ovo zvjezdano nebo uvući sebi u sobu.

7

Sonja Zubović

Uz more u njoj su se uvijek budile i neke duboke unutrašnje bure te bi izranjale slike djetinjstva. Ve­­ če­­­ras nije imala razloga tugovati. Puno je velikih bitaka dobila. Imala je stvarno razloga nazdraviti sama sebi. No, ona se smušeno vrtjela po hotelskoj sobi, a roj misli i osjećaja kao da je plovio nekim svo­ jim vjetrom na uzburkanome moru. Osjećala se kao barka s koje mornar nije bacio sidro, a ona se odvezala s veza i pluta sama nasred pučine.

Doduše, nije se naviknula ni na šampanjac. Tek nakon što se ispružila na krevet pronađe izgubljeni mobitel i pogleda koliko je sati, kad ono, tisuću poruka, slika, poziva... I, naravno, njegov poziv iz Tokija.

Silno mu je žao što večeras nije mogao biti uz nju.

U fizičkom smislu nije bio prisutan, ali u mislima sve vrijeme je bio uz nju, kao i ona uz njega.

Osjećao je to kao veliku i važnu stvar, ovaj film i on je doživljavao kao svoj. S punim pravom. Silno je sretan zbog svih tih nagrada, uskoro se vraća, brzo će se izlistati ti dani, pa će sve to zajedno i proslaviti.

I njega joj je život donio kao veliku nagradu, baš kao – zlatna vrata cijeloga njezinog života, pravi pravcati slavoluk ljubavi. Samo znati da postoji, predivno je. Poseban je to osjećaj pripadanja koji u trenutku raspršuje osjećaj samoće.

Uopće nije osjećala umor, nije joj se spavalo, bila je previše uzbuđena da bi mogla spavati, previše 8

Belini brodovi

smu­­­šena da bi skinula šminku ili stvorila bilo kakav red oko sebe.

– Eh, sad je taj trenutak, reče naglas sama sebi – sad ću pogledati svoj film, imam hrabrosti, ovo je noć za sve, ovo je moja noć.

Stavi laptop na krilo, dva-tri klika, odlučno pritisne tipku Enter i prepusti se čaroliji glazbenog ugođaja prvih kadrova.

9

2. poglavlje

N

eprekidno stizanje poruka i zvukovi s mobitela odjednom su postajali sve učestaliji i nije bilo druge nego pritisnuti stanku na laptopu, pa film nastaviti gledati malo poslije.

Vremenska razlika s Tokijem je upravo takva da je on bio svjež i oran za razgovor i pošalice. Stizale su slike japanskog cvijeća, smajlići, citati iz scenarija, linkovi skečeva, gifova, neke pjesme s posebnim po­­ru­kama itd.

Kad god bi ga uhvatila euforija iz bilo kojeg raz­ loga, nije ga bilo lako pratiti. Ovaj put prštao je od veselja i radosti. Poslala mu je nekoliko smajlića, laj­­kova, sličica, gifova... Nije niti osjetila kako se brzo uz njega zaigrala.

Sve u svemu bilo je to kao kad se dvoje odraslih, takoreći ničim izazvanih, u jednom trenutku počne ponašati kao djeca.

Voljela je to, nedostajalo joj je biti djetetom. Samo s njim se znala tako zaigrati, a katkad se to događalo 10

Belini brodovi

čak i na poticaj najobičnijih gluposti. Znala se s njim smijati kao ni s kim drugim. Jednom ju je nazvao usred noći neka se hitno uključi na skype. Bio je na nekoj turneji po Americi, više se i ne sjeća gdje i u kojem gradu, negdje na Zapadnoj obali. Probudio ju je jer joj je morao ispričati što ga je upravo nasmijalo do suza. Smijeh mu je bio toliko zarazan i način na koji je sve ispričao doveo je do toga da su se oboje gromoglasno smijali preko skypea i to tako da su im suze od smijeha frcale po ekranu.

Sjetila se o čemu je bila riječ. Imali su u orkestru kolegu koji se strašno bojao letjeti avionom, a tur­ neja je bila organizirana tako da se svaki drugi dan letjelo iz jednoga grada u drugi. Taj kolega je prije ulaska u avion svaki put za hrabrost strusio pola boce viskija kako bi preživio let. Strah je bio strašan i jadničak se nije stizao otrijezniti od jednoga do drugoga leta.

Slučaj je htio da je sobu dijelio s još jednim neobičnim kolegom, koji pak nije mogao zaspati bez neke svoje krpice iz djetinjstva. Čudno ili ne, odras­ tao čovjek u zrelim godinama, prva violina slavnoga orkestra, a eto, nije mogao zaspati bez svoje mirisne krpice iz djetinjstva.

Budući da je kolega koji ima fobiju od leta avionom sve vrijeme bio pod utjecajem alkoholnih isparavanja, jednom je zgodom negdje u hotelskoj sobi 11

Sonja Zubović

zametnuo tu važnu krpicu, bez koje ovaj drugi kolega, prva violina, nije mogao spavati. Nastao je pravi kaos za njih dvojcu, ali i za sve druge u orkestru.

Muke po krpici i muke po letenju izazvale su sal­ ve smijeha na sve strane. Da čovjek ne povjeruje, eh da – samo zato ju je bio nazvao usred noći, da joj sve to ispriča.

Bilo joj je potpuno normalno da velik i važan do­ gađaj koji joj želi ispričati usred noći nema veze ni sa čim životno važnim.

Znala je da je riječ o nekom ludom doživljaju ili o sitnici koju jednostavno želi podijeliti s njom. Želio je s njom dijeliti svoj život, svoje osjećaje, događaje, nije htio dopustiti da išta prolazi mimo njihova za­­ jed­ništva.

Najvažnije od svega bilo je da ne izgube jedno drugo.

U ovako važnim trenucima jednostavno je želio biti uz nju, jer to je najprirodnija moguća potreba i izraz njegove ljubavi prema njoj. Ma gdje bio, makar se nalazio na drugome kraju svijeta, u ovakvim važnim situacijama bio je uz nju cijelim svojim srcem i uvijek je pronašao način da joj to i pokaže.

Sama ta činjenica činila ju je sretnom. Naravno, zanimalo ga je sve, baš sve. Što se pilo na proslavi, tko je sve bio, tko je što rekao, tko joj je čestitao, svaki detalj ga je interesirao, a ona mu je strpljivo 12

Belini brodovi

odgovarala kako će mu sve potanko ispripovijedati čim se budu vidjeli, ionako se vraća za nekoliko dana.

Ali ne, on je svejedno uporno ispitivao još i još, kao da je osjećao koliko je ona sva uzburkana i kao da je znao da zbog nečeg još mora biti uz nju makar i zato da joj dosađuje.

I kad je bio dosadan i kad bi gnjavio, nekako je sve imalo smisla. Nevjerojatno i teško shvatljivo, ali istinito. Mogla je podnijeti i razumjeti sve što je dola­ zilo od njega, a osobito je voljela kada kaže – da, ali to nije sve – pa bi udahnuo i uzeo kisik te opet nastavljao svoje govore.

Voljela ga je silno, značio joj je više, mnogo više nego što je moguće izraziti. I to je bilo obostrano i živo.

Da ga nisu pozvali kolege iz orkestra da krene na probu, tko zna do kada bi nastavio s porukama.

Nije pomišljala na spavanje. Ovo je bila njezina noć. Opet stavi laptop na krilo, natrpa jastuke ispod leđa i popije naiskap čašu mineralne vode.

Obećala je sama sebi da će to noćas odgledati. Ma koliko bila velika i odrasla, ma koliko toga govorila kroz umjetnost, njezina sjećanja na vlastiti život ipak nisu bila nimalo lagana. Koliko god bi bila uvjerena da je neke situacije nadjačala, osjećaji bi je često zna­ li iznenaditi. Samo bi se iznenada pojavili i izronili odnekud iz nje kao rijeke ponornice.

13

Sonja Zubović

Rijeke ionako ne prestaju teći ni kad poniru. U takvim trenucima uvijek iznova, pitala se može li uistinu čovjek očvrsnuti toliko da se odmakne od svo­jeg odrastanja i sagleda ga na neki mudar iscjeljujući način.

Može li se prazan prostor ispuniti i zašto je uvijek sve iz djetinjstva odgovor na teška pitanja u životima odraslih? Osjećala se voljeno pa je bila i snažnija da se suoči sa svim osjećajima koji je mogu snaći.

Klikne Enter i pomisli: Pa kako bude, bit će.

14