Naslov izvornika David Diop Frère d’âme
Copyright © David Diop, 2018 By arrangement with So Far So Good Agency © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2022.
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
roman
S francuskoga prevela Maja Vukušić Zorica
Zagreb, listopad 2022.
Mojoj prvoj čitateljici, mojoj supruzi, s očima uronjenima u pronicljivu svjetlost; tri crna grumenčića smiješe se u tvojim šarenicama. Mojoj djeci kao prstima jedne ruke. Mojim roditeljima, prenositeljima načina života mulata.
Mi smo se svojim imenima grlili.1
Montaigne , „O prijateljstvu”, Eseji, Knjiga 1.
Tko misli, izdaje. Pascal Quignard , Umrijeti od mišljenja
Ja sam dva simultana glasa. Jedan se udaljava, a drugi raste. Cheikh Hamidou Kane , Dvosmislena pustolovina
1 Michel de Montaigne, Eseji. Knjiga prva, preveo Vojmir Vinja, Zagreb, Disput, 2007: 292.
I– …znam, shvatio sam, nisam trebao. Ja, Alfa2 Ndiaye, sin veoma stara čovjeka, shvatio sam, nisam trebao. Bog mi je svjedok, sada znam. Moje misli pripadaju samo meni, mogu misliti što želim. Ali neću govoriti. Svi oni kojima sam mogao reći svoje tajne misli, sva moja braća po oružju koja su otišla unakažena, osa kaćena, rasporena, onakva kakvih bi se Bog sramio da ih vidi da dolaze u njegov raj ili onakva kakvima bi se vrag veselio da ih primi u svom paklu, ona nisu saznala tko sam doista. Preživjeli neće ništa znati, moj stari otac neće ništa znati i moja majka, ako je još uvijek na ovom svijetu, neće naslutiti. Težina srama neće se na dodati težini moje smrti. Oni neće moći zamisliti ono što sam mislio, ono što sam učinio, dokuda me je rat doveo. Bog mi je svjedok, čast obitelji bit će sačuvana, površna čast.
2 Nap. prev.: „alfa”, u vojnom nazivlju, označava ukras ušiven u srebru ili zlatu koji nose kadeti na rukavima ili epoletama uniforme. Sinegdoha za časničkog pripravnika.
Znam, shvatio sam, nisam trebao. U prijašnjem svijetu ne bih se bio usudio, ali u današnjem svijetu Bog mi je svjedok, dopustio sam si ono nezamislivo. Nijedan glas nije mi se oglasio u glavi kako bi mi to zabranio: glasovi mojih predaka, glasovi mojih rodite lja zašutjeli su kada sam pomislio učiniti ono što sam naposljetku učinio. Sada znam, kunem ti se da sam sve shvatio kada sam pomislio da mogu sve misliti. Došlo je samo od sebe, bez najave, palo mi je na glavu grubo kao krupno ratno zrno s metalnog neba, onoga dana kada je Mademba Diop umro.
Ah, Mademba Diop, moj najdraži prijatelj i brat, pre dugo je umirao. Bilo je to veoma, veoma teško, nikako da završi, od zore do večeri, s razvaljenom utrobom, s nutrinom vani, kao ovca koju je mesar ritualno rasko madao nakon žrtvovanja. On, Mademba, još nije bio mrtav, a nutrina tijela već mu je bila vani. Dok su se drugi sklonili u otvorene rane zemlje zvane rovovima, ja sam ostao pored Madembe, pružen pored njega, s desnom rukom u njegovoj lijevoj ruci, i gledao sam hladno plavo nebo izbrazdano metalom. Tri puta me je zamolio da ga dokrajčim, tri puta sam odbio. Bilo je to prije, prije nego što sam si dopustio da mislim o svemu. Da sam onda bio onakav kakav sam danas postao, ubio bih ga prvi put kada me je to zamolio, s glavom okrenu tom prema meni i lijevom rukom u mojoj desnoj ruci.
Bog mi je svjedok, da sam već onda postao ona kav kakav sam sada, zaklao bih ga kao žrtvenog jarca iz prijateljstva. Ali pomislio sam na svoga starog oca, na svoju majku, na unutrašnji glas koji zapovijeda, i nisam znao presjeći bodljikavu žicu njegovih patnji. Nisam bio čovječan prema Madembi, svojemu najdra žem prijatelju, koji mi je bio više od brata, svojemu prijatelju iz djetinjstva. Dopustio sam da mi dužnost propisuje odabir. Poklonio sam mu samo loše misli, misli kojima zapovijeda dužnost, misli koje nalažu po štivanje ljudskih zakona, i nisam bio čovječan.
Bog mi je svjedok, pustio sam Madembu da plače kao malo dijete treći put kada me je preklinjao da ga dokrajčim ne kontrolirajući probavu, s desnom rukom koja je pipkala zemlju kako bi skupio svoja razasuta crijeva ljepljiva kao slatkovodne zmije. Rekao mi je: „U ime Boga i našega velikog marabuta3, ako si mi brat, Alfa, ako si stvarno onakav kakav mislim da jesi, zakolji me kao žrtvenog jarca, nemoj dopustiti da mi njuška smrti proždre tijelo! Nemoj me ostaviti svoj ovoj prljavštini. Alfa Ndiaye… Alfa… preklinjem te… zakolji me!”
Ali upravo zato što mi je govorio o našemu velikom marabutu, upravo da ne bih prekršio ljudske zakone,
3 Nap. prev.: u islamu, svet čovjek, pustinjak, asket.
zakone naših predaka, nisam bio human, i pustio sam Madembu, svoga najdražeg druga, koji mi je bio više od brata, svog prijatelja iz djetinjstva, da umre očiju punih suza, drhtave ruke, dok je u blatu bojnog polja pokušavao naći utrobu kako bi je vratio u svoj otvo reni trbuh.
Ah, Mademba Diope, tek kada si umro, počeo sam istinski misliti. Tek sam nakon tvoje smrti, u sumrak, saznao, shvatio da više neću slušati glas dužnosti, glas koji naređuje, glas koji nameće put. Ali bilo je prekasno.
Kada si umro, kada su ti ruke napokon postale ne pomične, kada si se napokon smirio, kada te je tvoj posljednji dah napokon spasio od proklete patnje, tek tada sam pomislio da nisam trebao čekati. Jedan dah prekasno, shvatio sam da sam te trebao zaklati čim si me to zamolio, dok si još imao suhe oči i dok ti je lijeva ruka bila u mojoj. Nisam te trebao pustiti da patiš kao stari samotni lav kojeg živog proždiru hijene, s nutri nom vani. Dopustio sam da me preklinješ iz loših razloga, iz uvriježenih misli, odveć dobro odjevenih da bi bile poštene.
Ah, Mademba, kako sam žalio što te nisam ubio od mah ujutro, za vrijeme bitke, dok si me to još lijepo pitao, prijateljski, sa smiješkom u glasu! Zaklati te u tom trenutku bila bi posljednja dobra nepodopština koju sam ti mogao prirediti u životu, način da osta
nemo prijatelji zauvijek. Ali, umjesto da to učinim, pustio sam te da umreš dok si me vrijeđao, plakao, ba lio, vikao, srao pod sebe kao kakvo ludo dijete. U ime ne znam kojih ljudskih zakona, prepustio sam te tvo joj kukavnoj sudbini. Možda kako bih si spasio dušu, možda kako bih ostao onakav kakvog su htjeli oni koji su me odgojili, da ostanem onakav pred Bogom i pred ljudima. Ali pred tobom, Mademba, nisam mogao biti čovjek. Pustio sam te da me proklinješ, prijatelju moj, ti, moj najdraži prijatelju i brate, pustio sam te da vi češ, huliš, jer još nisam znao misliti svojom glavom.
Ali čim si umro u hropcu, s razasutim crijevima oko sebe, prijatelju moj, drugaru moj, koji si mi više od brata, čim si umro, znao sam, shvatio sam da te nisam trebao napustiti.
Malo sam čekao, pružen pored tvojih ostataka, gle dajući kako po plavom, duboko plavom večernjem nebu prelazi svjetlucavi rep posljednjih svjetlećih me taka. I čim je tišina zavladala na bojnom polju okupa nu krvlju, počeo sam misliti. Sada si bio još samo hrpa mrtvog mesa.
Htio sam učiniti ono što ti nisi uspio učiniti tijekom dana jer ti je ruka drhtala. Sveto sam prikupio tvoju još toplu utrobu i položio sam ti je u trbuh kao u kakvu svetu vazu. U polutami sam pomislio da te vidim kako se smiješiš i odlučio sam te odvesti k nama. U hladnoj
13
noći skinuo sam gornji dio svoje uniforme i košulju. Stavio sam svoju košulju tebi pod tijelo i rukave sam ti zavezao na trbuhu, veoma, veoma čvrst dvostruki čvor koji se umrljao tvojom crnom krvlju. Uzeo sam te oko pasa i odnio sam te do rova. Nosio sam te u ru kama kao dijete, moj najdraži druže, koji si mi više od brata, prijatelju moj, i hodao sam i hodao po blatu, po jamama izdubljenima granatama i ispunjenima prlja vo krvavom vodom, ometajući štakore koji bi izišli iz podzemnih skrovišta kako bi se nahranili ljudskim me som. I noseći te u rukama, počeo sam misliti svojom glavom moleći te da mi oprostiš. Znao sam, prekasno sam shvatio što sam trebao učiniti kada si me to molio suhih očiju, kao što molimo uslugu prijatelja iz djetinj stva, kao kakav dug, bez ceremonije, lijepo. Oprosti.
Dugo sam hodao po jamama noseći u rukama Ma dembu, teškog poput usnula djeteta. Kao meta za koju neprijatelji nisu znali, bio sam u zamci pod svjetlošću punog mjeseca i stigao sam do širom otvorene rupe našeg rova. I izdaleka mi se naš rov učinio nalik dvje ma napola otvorenim usnama spolovila kakve gole me žene. Otvorene žene ponuđene ratu, granatama i nama, vojnicima. To je prva sramotna stvar koju sam si dopustio pomisliti. Prije Madembine smrti nikada se ne bih usudio zamisliti takvo što, reći samome sebi da rov vidim kao kakvo neizmjerno žensko spolovilo koje će nas primiti, Madembu i mene. Unutrašnjost zemlje bila je vani, unutrašnjost mog duha bila je vani, i znao sam, shvatio sam da mogu misliti sve što želim ako drugi o tome ne znaju ništa. Onda sam zatvorio svoje misli u unutrašnjost vlastite glave nakon što sam ih izbliza promotrio. Bile su neobične. Primili su me u utrobi zemlje kao junaka. Hodao sam po jakoj mjesečini noseći Madembu u naručju, a
da nisam vidio da je jedna duga vrpca iz njegove utro be pobjegla čvoru moje košulje koja mu je bila stegnu ta oko struka. Kada su vidjeli ljudsku nevolju koju sam nosio u rukama, rekli su da sam hrabar i jak. Rekli su da oni to ne bi mogli. Da bi možda Madembu Diopa prepustili štakorima, da se ne bi usudili sveto priku piti njegovu utrobu u posvećenu vazu njegova tijela. Rekli su da ga oni ne bi nosili toliko daleko na toliko jakoj mjesečini pred nosom neprijatelja. Rekli su mi da zaslužujem odlikovanje, da ću dobiti Ratni križ4, da će obitelj biti ponosna na mene, da bi Mademba, koji me gledao s neba, bio ponosan na mene. Da će čak i Mangin, naš general, biti ponosan na mene. I onda sam pomislio da mi je svejedno hoću li dobiti odliko vanje, ali da to nitko neće znati. Nitko neće znati ni da me Mademba tri puta preklinjao da ga dokrajčim, da sam se oglušio na njegove tri usrdne molbe, da sam bio nečovječan jer sam slušao glasove dužnosti. Ali postao sam slobodan da ih više ne slušam, da se više ne pokoravam ovim glasovima koji zapovijedaju da čovjek ne bude čovječan kada je to potrebno.
4 Nap. prev.: Ratni križ 1914. – 1918., francusko vojno odlikovanje koje se dodjeljivalo za iznimne zasluge u Prvome svjetskom ratu.
16
III
U rovu sam živio kao i drugi, pio sam, jeo kao i drugi. Ponekad sam pjevao kao i drugi. Loše pjevam i svi se smiju kada pjevam. Govorili su mi: „Vi, Ndiaye, ne znate pjevati.” Malo su mi se rugali, ali su me poštivali. Nisu znali što mislim o njima. Mislio sam da su glupi, mislio sam da su blesavi jer ne misle ni na što. Vojnici, bijelci ili crnci, uvijek kažu „da”. Kada im zapovjede da iziđu iz zaštitnog rova kako bi napali neprijatelja na čistini, kažu „da”. Kada im kažu da se pretvaraju da su divljaci kako bi prestrašili neprijatelja, kažu „da”. Satnik im je rekao da se neprijatelji boje crnaca div ljaka, kanibala, Zulua, i oni su se nasmijali. Zadovolj ni su što ih se neprijatelj koji im stoji nasuprot boji. Zadovoljni su što mogu zaboraviti svoj vlastiti strah. Onda, kada se pomole iz rova s puškom u lijevoj ruci i mačetom u desnoj ruci, hitajući van utrobe zemlje, na licima namjeste pogled luđaka. Satnik im je rekao da su veliki ratnici, pa oni vole da ih se ubije dok pjevaju, i međusobno se nadmeću u ludilu. Jedan Diop ne bi
htio da kažu da je manje hrabar od jednog Ndiayea, i zbog toga, čim to piskava zviždaljka satnika Armanda zapovjedi, on izlazi iz svoje rupe urličući kao kakav divljak. Isto suparništvo vlada među pripadnicima obitelji Keita i Soumaré. Ista stvar i među pripadni cima obitelji Diallo i Faye, Kane i Thioune, Diané, Kourouma, Bèye, Fakoli, Sall, Dieng, Seck, Ka, Cissé, Ndour, Touré, Camara, Ba, Fall, Coulibaly, Sonko, Sy, Cissokho, Dramé i Traoré. Svi će umrijeti bez razmišljanja jer im je satnik Armand rekao: „Vi, čokoladni iz crne Afrike, prirodno ste najhrabriji među hrabrima. Zahvalna Francuska vam se divi. Novine govore samo o vašim pothvatima!” Onda oni vole izići s trbuhom na zemlji, kako bi ih poubijali još i više, vičući kao bjeso mučni luđaci, po uredbi s puškom u lijevoj ruci i div ljačkom mačetom u desnoj ruci.
Ali ja, Alfa Ndiaye, dobro sam shvatio satnikove riječi. Nitko ne zna što mislim, slobodan sam misliti što želim. Mislim ono što žele da ne mislim. Ono ne zamislivo je skriveno iza satnikovih riječi. Satnikovoj Francuskoj treba da se mi pretvaramo da smo divljaci kada joj to odgovara. Njoj treba da mi budemo divlja ci jer se neprijatelji boje naših mačeta. Znam, shvatio sam, to je tako jednostavno. Satnikova Francuska tre ba naše divljaštvo, i kako smo mi poslušni, ja i ostali, mi glumimo divljake. Režemo neprijateljsko meso,
osakaćujemo, skidamo glave, paramo utrobe. Jedina razlika između mojih drugova pripadnika plemena Toucouleura i Serera, Bambara i Mandinka, Susua, Hausa, Mossija, Marka, Soninka, Senufa, Boba i drugih Wolofa, jedina razlika između njih i mene jest da sam postao divljak razmišljanjem. Oni igraju ulogu samo kada iziđu iz zemlje, ja igram ulogu samo s njima, u zaštitnom rovu. Među svojima sam se smijao, pa čak i krivo pjevao, ali su me poštivali.
Čim bih izišao iz rova s trbuhom na zemlji, čim bi me rov porodio u urlicima, neprijatelji su se trebali samo paziti. Nikada se nisam vraćao kada su zvonili za povlačenje. Vraćao sam se u rov kasnije. Satnik je to znao, dopustio je to, začuđen što se uvijek vraćam živ, uvijek nasmijan. On je to dopustio, čak i kada sam se vraćao kasno, jer sam donosio trofeje u rov. Donosio sam ratni plijen divljaka. Uvijek sam na kraju bitke, u mrkloj noći ili noći okupanoj mjesečinom i krvlju, donosio neprijateljsku pušku sa šakom koja je išla uz nju. Šakom koja ju je držala, šakom koja ju se stezala, šakom koja ju je čistila, šakom koja ju je podmaziva la, šakom koja ju je punila, praznila i ponovno punila. Onda, kada je zazvonilo povlačenje, satnik i drugovi koji su se vratili živi se zakopati u vlažnu zaštitu našeg rova postavljali su si dva pitanja. Kao prvo: „Hoće li nam se onaj Alfa Ndiaye vratiti živ?” I drugo: „Hoće li
se onaj Alfa Ndiaye vratiti s puškom i neprijateljskom šakom koja ju je držala?” I uvijek sam se vraćao u utro bu zemlje nakon drugih, ponekad pod neprijateljskom vatrom, bilo da je puhalo, bilo da je kišilo, bilo da je sniježilo, kako je rekao satnik. I uvijek sam imao nepri jateljsku pušku i šaku koja ju je držala, stezala, čistila, podmazivala, šaku koja ju je punila, praznila i ponovno punila. I satnik i moji preživjeli drugovi, koji su si svaki put postavljali ova dva pitanja navečer nakon napada, bili su zadovoljni kada bi čuli pucnjeve i neprijateljske urlike. Govorili su si: „Evo, ide Alfa Ndiaye, vraća se kući. Ali je li donio svoju pušku s odsječenom šakom koja ide uz nju?” Jedna puška, jedna šaka.
Na povratku u rov sa svojim trofejima vidio sam da su veoma, veoma zadovoljni sa mnom. Sačuvali su mi hranu, sačuvali su mi komadiće duhana. Bili su doista toliko sretni što me vide kako se vraćam da me nikada nisu pitali kako to činim, kako lovim ovu neprijatelj sku pušku i ovu odsječenu šaku. Bili su prezadovoljni što se vraćam jer su me voljeli. Postao sam njihov to tem. Moje šake su im potvrđivale da su još uvijek živi, još jedan dan. Nikada me nisu pitali ni što sam učinio s ostatkom tijela. Nije ih zanimalo kako sam uhvatio neprijatelja. Niti kako sam odsjekao šaku. Zanimao ih je rezultat, divljaštvo. I šalili su se sa mnom misleći da se već neko vrijeme neprijatelji koji nam stoje sučelice
sigurno jako, jako boje kako im ne bismo odsjekli šake. A opet, moj satnik i moji prijatelji nisu znali kako ih hvatam i što činim s ostatkom tijela u tom trenutku. Nisu zamišljali čak ni djelić onoga što sam im činio, nisu zamišljali čak niti djelić straha neprijatelja koji su nam stajali sučelice.
Kada izlazim iz utrobe zemlje, ja sam nečovječan po vlastitom izboru, postajem samo malo nečovje čan. Ne zato što mi je to zapovjedio satnik, nego zato što sam to promislio i htio. Kada se vinem urličući iz utrobe zemlje, nije mi namjera da ubijem mno go neprijatelja koji mi stoje sučelice, nego da ubijem jednog jedinog, na svoj način, mirno, promišljeno i polako. Kada izlazim iz zemlje, s puškom u lijevoj ruci i mačetom u desnoj ruci, ne mislim mnogo o svojim drugovima. Više ih ne poznajem. Oni padaju oko mene, licem o zemlju, jedan po jedan, a ja trčim, pucam i bacam se na zemlju. Trčim, pucam i pužem ispod bodljikave žice. Možda sam, od silnog puca nja, slučajno ubio neprijatelja, a da to nisam uistinu htio. Možda. Ali ono što ja želim jest okršaj prsa o prsa. Zato ja trčim, pucam, bacam se na tlo i pužem kako bih se što više približio neprijatelju koji mi stoji sučelice. Kada vidim njihov rov, samo pužem, a po tom se polako više gotovo uopće ne mičem. Pravim se mrtvim. Mirno čekam kako bih uhvatio jednoga.
Čekam da jedan iziđe iz svoje rupe. Čekam večernji predah, opuštanje i kraj paljbe.
Uvijek jedan iziđe iz rupe od granate u koju se sklo nio kako bi se vratio u svoj rov, navečer, kada više nitko ne puca. Onda mu svojom mačetom zasiječem potkoljenicu. Lako je, on misli da sam mrtav. Nepri jatelj koji mi stoji sučelice ne vidi me, ja sam leš među leševima. Za njega, ja se vraćam iz mrtvih kako bih ga ubio. Onda se neprijatelj koji mi stoji sučelice toliko boji da ne viče kada mu zasiječem potkoljenicu. On se samo sruši. Onda ga razoružam, a zatim mu začepim usta. Zavežem mu šake na leđima.
Ponekad je lako. Ponekad je teže. Neki se ne preda ju lako. Neki ne žele vjerovati da će umrijeti, neki se bore. Onda ih nečujno udarim jer imam samo dvadeset godina i, kako kaže satnik, ja sam sila prirode. Zatim ih uhvatim, ili za rukav njihove uniforme ili za čizmu, i vučem ih posve lagano puzeći po ničijoj zemlji, kako kaže satnik, između dvaju velikih rovova, po rupama od granata i lokvama krvi. Bilo da puše, bilo da kiši, bilo da sniježi, kako kaže satnik, čekam da se probudi, strpljivo čekam da se neprijatelj koji mi stoji sučelice probudi ako sam ga udario. Ako ne, ako se onaj kojeg sam povukao u rupu od granate prepustio misleći da će me prevariti, čekam da se odmorim. Čekam da se obojica zajedno smirimo. Čekajući mu se smiješim na
svjetlosti mjesečine i zvijezda kako se ne bi previše ba trgao. Ali, kada mu se nasmiješim, osjećam da se on u sebi pita: „Ali što ovaj divljak želi od mene? Što želi učiniti sa mnom? Želi li me pojesti? Želi li me silovati?” Mogu zamisliti što misli neprijatelj koji mi je sučelice jer znam, shvatio sam. Promatrajući plave oči nepri jatelja, često vidim paničan strah od smrti, divljaštva, silovanja i kanibalizma. U njegovim očima vidim ono što su mu rekli o meni i ono što je on povjerovao, a da me prethodno nije susreo. Mislim da, kada me vidi kako ga gledam sa smiješkom, on sam sebi kaže da mu nisu lagali, da ću ga svojim bijelim zubima u noći, s mjesečinom ili bez nje, živog proždrijeti ili mu učiniti nešto još i gore.
Strašno je kada, jednom kada sam se odmorio, svla čim neprijatelja koji mi je sučelice. Kada mu raskopčam gornji dio uniforme, onda vidim kako se plave oči ne prijatelja zamagle. Onda osjećam da se boji najgorega. Bilo da je odvažan ili izbezumljen, neustrašiv ili kuka vica, u trenutku kada mu raskopčavam uniformu, a po tom košulju, kako bih ogolio njegov posve bijeli trbuh pod mjesečinom, ili pod kišom, ili pod snijegom koji la gano pada, onda osjećam kako se oči neprijatelja meni nasuprot pomalo gase. Svi, veliki, mali, debeli, hrabri, kukavice, gordi, svi su isti, kada me vide kako gledam njihov bijeli drhtavi trbuh, pogled im gasne. Svi su isti.
Onda se malo priberem i mislim na Madembu Diopa. I svaki ga put u sebi čujem kako me preklinje da ga zakoljem i mislim da sam bio nečovječan jer sam ga pustio da me preklinje tri puta. Mislim da ću ovaj put biti čovječan, da neću čekati da me moj neprijatelj koji mi je nasuprot preklinje tri puta kako bih ga dokrajčio. Ono što nisam učinio za svog prijatelja, učinit ću za svog neprijatelja. Iz čovječnosti.
Kada vide da uzimam svoju mačetu, plave oči ne prijatelja koji mi je nasuprot konačno ugasnu. Prvi put me je neprijatelj meni nasuprot udario nogom prije nego što je pokušao ustati kako bi pobjegao. Odonda brižno vežem gležnjeve neprijatelja koji mi je nasu prot. I zato, čim imam svoju mačetu u desnoj ruci, ne prijatelj meni sučelice koprca se kao kakav bjesomučni luđak, misleći da će mi moći pobjeći. To je nemoguće. Neprijatelj meni sučelice trebao bi znati da mi više ne može pobjeći, toliko mu je uže oko gležnjeva zategnu to, ali on se još uvijek nada. Čitam u njegovim plavim očima kao što sam čitao u crnim očima Madembe Diopa nadu da ću mu skratiti muke. Njegov je bijeli trbuh ogoljen i na mahove se podi že i spušta. Neprijatelj meni nasuprot dašće i iznena da urliče u zaglušnoj tišini zahvaljujući krpi koju sam dobro stegnuo, a koja mu je začepila usta. On urliče u zaglušnoj tišini kada uzimam sve njegove iznutrice iz
trbuha kako bih ih stavio vani na kišu, vjetar, snijeg ili mjesečinu. Ako se u tom trenutku njegove plave oči zauvijek ne ugase, onda se pružim pored njega, okre nem mu lice prema sebi i malo ga gledam kako umire, zatim ga zakoljem, kako treba, doista čovječno. Noću je svaka krv crna.
Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr
Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Urednik: Bonislav Kamenjašević Lektor i korektor: Bonislav Kamenjašević Dizajn naslovnice prema izvorniku: Ana Pojatina Prijelom: Ram Tisak: Feroproms
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001150219. ISBN 978 953 355 631 4