Na putu kući iz škole Tristan je ugledao staricu kože suhe kao da je od užeta ili drveta koja je prethodne noći virila kroz prozor njegove sobe kako ga promatra iza jednog ugla i odlučio krenuti prema njoj. Dok je odlučno koračao, vjetar mu je puhao u lice omatajući ga poput ogrtača. Zašavši za ugao, nije ugledao ženu, ogledao se posvuda oko sebe i primijetio obrise nekoga tko se skrivao iza ograde, bilo je to isto ono lice od užeta ili drveta. Pretrčao je cestu nehotice udarivši o torbu neke gospođe koja je prelazila ulicu, ispričao se, oprostite, izdaleka se začula sirena, zatim je stigao do malog parka. Nije vidio staricu, položio je ruke na koljena, pognuo se, povratio dah i uspravio se, stavio ruke na bokove, pogledao iza sebe, zatim se počešao po glavi, ponovno se ogledao u svim smjerovima, oko sebe, preda se, sa svih strana i, koliko god to nevjerojatno ili smiješno bilo, ispod i iznad sebe (poletio je neki kos), gledajući ustrajno, okrenuvši glavu na jednu pa na drugu stranu. U dnu neke uličice ugledao je siluetu žene koja se doimala pognuta kako ga poziva da je slijedi. Ako želi da krenem za njom, pomislio je Tristan, zašto ne uspori i zašto se skriva. Potrčao je za njom. Nekoliko metara
53
ispred njega spustila se vrana, zagraktala, a onda ponovno uzletjela. Tristan je prošao ispod njezine sjene pognuvši se kao da se boji da bi trčeći uspravno udario glavom o nju. Kad je zašao za ugao, ponovno nije bila ondje, a kad ju je opet ugledao, bila je jednako udaljena kao i prije, kao da je i ona trčala. Međutim, kad god bi je ugledao, posrtala je, hodala polako, nesigurno, iznimno krhko, svaki njezin korak bio je nalik čaši koja pada i razbija se o tlo, da, upravo to, hod joj je bio kao kad se razbijaju čaše i baš zato se činilo nemogućim to što mu je uspijevala pobjeći održavajući tako učinkovito udaljenost. Zadihan i zbunjen, Tristan je odlučio nastaviti. Pet minuta poslije, iscrpljen, naslonio se na deblo platane i uzdahnuo. Sklopio je oči. Kad ih je ponovno otvorio, shvatio je kako ne zna gdje se nalazi.
54
Tristan se srušio na tlo i uhvatio se za lice kao da plače. Prišao mu je muškarac s cilindrom, u tamnocrvenom prsluku s romboidnim uzorkom i ulaštenim cipelama. Bio je to vratar hotela Zagreb. Lagano je odmaknuo noge i svinuo ih kako bi se malo nagnuo i približio licem Tristanu. Imao je tik na lijevom oku zbog kojeg je neprestano žmirkao. — Kako se zoveš? Tristan je pogledao prema njemu i iznenada, ne znajući ni sam zašto, potrčao i nastavio trčati sve dok više nije mogao izdržati. Zaustavio se ispod nadvožnjaka koji je pružao utočište desecima beskućnika. Bio je sve izgubljeniji. Pogledao je u sivo nebo i poželio biti kod kuće. Spustio se u čučanj i pokrio uši rukama. Ugledao je muškarca čiji su mu se pokreti činili puni divljih životinja, lasica i tankih, zelenih zmija, kako viče na neku ženu dok ju je vukao pod rukom. Polako je prišao muškarcu, svijet oko njega bio je vrtlog boja i zvukova, Munchova slika pomiješana s Gillespiejevom trubom. Tristanov hod bio je matematički precizan i točan, ali Svemir je frenetično plesao i vrtio se, a onda je Tristan, iako ukočen, vrlo mirno, blagim šapatom, rekao:
55
— Nestani ili ću ti prerezati grkljan. Clementine mu je rekla: — Ne treba mi pomoć djeteta. Ruka koja je držala ženinu olabavila je, orao je poletio s njezinih prstiju, muškarac je okrenuo glavu u Tristanovom smjeru i namrštio se, spremio se nešto uzviknuti, ali tišina u dječakovu pogledu zaledila ga je kao da mu je netko prislonio uz leđa kocku leda i zatim mu njome prešao tijelom, ispod pazuha, preponama, očnim jabučicama. I kad je otvorio usta da vikne neku psovku, iz njih je samo izašao jecaj, i kad su se mišići na ruci, duboki i površinski pregibači, trebali ujediniti u stisnutu šaku koja je trebala najaviti fizičku konkretizaciju uništavanja lica drskog dječaka, ruka mu je opala poput maslačkova cvijeta i prislonila se uz njegov debeli bok. Uz pokret koji je mogao biti znak zlovolje, odustajanja ili jednostavno straha, udaljio se. Tristan je nagnuo glavu u stranu dok ga je promatrao. — Ne treba mi pomoć djeteta — ponovila je Clementine.
56
— Imaš li novca? — upitala je Clementine. — Imam. Tristan je u džepovima potražio novac koji mu je otac dao za užinu. — Idemo popiti klekovaču. — Ne pijem to. — Radije bi Fernet? Prohodali su do drugog kraja avenije. Clementine je malo teže hodala, bila je pregojazna, ali nije propuštala njihati bokovima, brade uzdignute kao da hoda modnom pistom. Vikala je na automobile na latinskom i starogrčkom, psovala ih stisnutih šaka, uzdignutih ruku, sala u području tricepsa koje se njihalo, nakon čega je pljunula na tlo, ne iz neke potrebe za iskašljavanjem, nego više kao iskaz: zahtijevala je da se zaustave kako bi ona prošla. Pokazala je prema nekom kafiću bradom i napravila pokret glavom. Primijetila je da Tristan hoda poput starca i to mu je i rekla, izgledaš kao starac, ispravi se, koliko ti je godina? Sedamdeset i nešto? Tristan je htio reći jedanaest, ali nije rekao ništa. Sjeli su na terasu. Kraj njih je muškarac sa sivim šeširom čitao
57
novine, muškarac koji je u Tristanu izazvao neobičan osjećaj koji nije znao odrediti. — Kako se zoveš? — upitala je Clementine. — Tristan. — Drago mi je. Pax. Clementine. Što radiš u ovoj četvrti, Tristane? Nisi odavde, po odjeći se odmah vidi da si stranac. — Nisam stranac. — Nisi iz ove četvrti, stranac si. — Izgubio sam se trčeći za jednom sitnom staricom. — Tristan je ispružio ruku kako bi joj dočarao njezinu visinu. — Nisam je vidjela — rekla je Clementine, kao da je opis njezine visine bio dovoljan da donese bilo kakav zaključak. — Odvest ću te kući. U kojoj četvrti stanuješ? Reći ćeš mi poslije. Okrenula se prema konobaru: — Garçon, jednu klekovaču. Ušutjeli su, Clementine je mahala nogama, Tristan je gledao prema dolje, dižući katkad pogled i smjesta ga spuštajući čim bi se susreo s njezinim. Konobar je donio klekovaču. — Ti nećeš ništa? — Neću — odgovorio je Tristan. Clementine je prinijela čašu ustima, iz dekoltea izvadila kutiju cigareta, lupnula o stol, kresnula šibicu i zapalila cigaretu. Zatim je otpuhnula dim. — Kao mala — rekla je Clementine — počela sam učiti svirati fagot. Otac mi je bio milijunaš Varga, jesi li čuo za njega? Onaj s muzejem? Ne znaš tko je? Tristan je odmahnuo glavom. — Bio je ogavan starac opsjednut smrću, tražio je da ga
prati slijepi violonist koji je svirao tarantele i mazurke i polke dok je stari jarac bludničio sa svojih sedamdeset žena, jednom zakonitom i ostalim priležnicama poput moje majke, i pravio im dijete za djetetom, bila je to industrijska proizvodnja, na drva, na paru, na struju. Izgradio je vrlo veliku kuću, a straga, niz stanova u koje je stavio ljubavnice plus djecu koju im je pravio, plus odgojiteljice koje je ševio po hodnicima i u podrumu i u vrtu i u zahodima. Taj koji je bio moj otac oponašao je izvjesnog Santorija Santorija, znanstvenika koji je jednom prilikom pokušao izvagati dušu. Moj pater učinio je isto, ali dok Santorio Santorio nije uspio izvagati ništa, rien de rien, moj je roditelj uporno tvrdio kako duša teži kao leptir… Zamisli… Kako se zoveš? Tristan? Drago mi je, Clementine. Zamisli, Tristane, isto kao i leptir. Ali stari je dobro postupao prema nama, hranio nas je, pipao, zaspao bi na nama, ali tek nakon što bismo navršile trinaest godina, prije nego bi se razodjenuo, pitao bi nas imamo li već dlake jer se nije sjećao tko smo, a nije htio lijegati s pretpubertetskom djecom. Volio nas je kupati, ne znam zašto, pulchrae estis, govorio je, i tjerao nas je da čitamo književne klasike i slušamo Mozarta i gledamo slike Ingresa i Poussina i Rubensa i poučavao nas je latinskom, grčkom i aramejskom. Ja i moje sestre odrasle smo posjećujući muzeje, i neke od njih čak su se dobro udale, ne znam razumiješ li me, ali ja nisam htjela imati ništa s muškarcima, htjela sam svirati Bachove fuge na fagotu, tko bi rekao da ću postati kurva, takav je život. Kad se sve počne raspadati, čovjek čini ono što može da bi preživio. Sigurno nećeš klekovaču? — Ne.
58
59
— A neki kolač? Tristan je slegnuo ramenima. — Kako se zoveš? — Tristan. — Ja sam Clementine. Drago mi je. Carpe noctem. Izgubio si se? — Jesam. — Doimaš se poput kraljevića, starog kraljevića, od onih koji imaju trošne zastore na prozorima vile u Versaillesu, poderanom odjećom i krovom koji prokišnjava u sobu. Odvest ću te kući, kraljeviću moj. — U redu. — Znaš kako sam se počela prostituirati? Misliš da je bilo zbog preživljavanja? Imaš pravo, ali nisam bila gladna nego sam htjela fagot. Kad nas je otac, milijunaš Varga, izbacio iz kuće, sigurno si već čuo za njega, ekscentrika koji je hodao ulicama u pratnji violinista? Kad sam otišla, htjela sam svirati Bacha i lijegala sam s muškarcima kako bih skupila novac za fagot. Bach me uveo u ovaj svijet, bio je moj prvi makro, tada mi još uvijek nije nedostajalo juhe i kruha i maslina i rajčica i kozjeg sira. On je bio moj prvi svodnik. — Svodnik? — Da, Bach.
60
Izvješće o Gouldu
— Dobar dan, sir — rekao je muškarac sa sivim šeširom. — Nastavimo s izvješćem. — Naravno, sir. Imam dosje, samo trenutak. Evo ga, možemo nastaviti ovom epizodom: pedesetih godina, kad je Chet Baker upoznao Milesa Davisa, Gould je svirao s onim prvim u dvama barovima i često se susretao s njim jer mu je prodavao drogu. Od dana kad su se upoznali Baker i Davis, Gould je počeo prodavati heroin i Milesu Davisu. Gould je svirao glasovir pred zrcalom. Govorio je kako savršeno vidi glazbu i, baš kao što se netko češlja gledajući u svoj odraz, Gould je tvrdio kako čini isto dok sklada. O Chetu Bakeru rekao je: „On se zrcalom koristi vodoravno, ne znam razumijete li me. Chet je stalno drogiran, ali ima uspjeha kod žena. Ne znam zašto, ali uvijek kad pogledam prema njemu, vidim lubanju, možda ljudi ondje zapravo vide tanatos, možda miješaju ljubav sa smrću. Moguće je, to je la petite mort, orgazam. Slučajno je konac želje također eshatologija, smrt koja se uprisutnjuje. Ljubavnici umiru ležeći jedan naspram drugoga na podu ili na plahtama, a kad se pogledaju u oči, vide lice smrti. Pa ipak, činjenica je da žene žude za Chetom. Nikad nisam shvatio zašto, možda zato što ima lice nekoga tko je upravo vodio ljubav. Kožu koja je sva naborana. Uvijek su mi bile smiješne bore koje se trubačima pojavljuju na čelu dok sviraju. Možda je to, njegovo naborano lice. Smatram to vrlo šar-
63
mantnim. Kao da su mu se različiti izrazi u istom trenutku nagomilali na licu: smijeh, plač, tuga, sve bore što istodobno čine cjelovitog čovjeka. Ili im se možda sviđa zato što dobro improvizira. Jesam li vam već rekao da sam ja bio taj koji mu je prodavao drogu?“ — Zajeban tip, taj Gould. — Slažem se, sir. Upravo je taj izraz upotrijebio novinar koji ga je intervjuirao kad je to čuo. Gould je odgovorio: „Već sam vidio mnoge koji su se ostavili droge, riješili poroka, ali ima gorih stvari, žilavijih od heroina. Moj slučaj, naprimjer. Ne možete zamisliti koliko sam se puta pokušavao ostaviti glazbe. Ali ne uspijevam, to se ne može, nikome to ne uspijeva. Bez nje ne možemo hodati, više nema tla pod našim nogama. Čovjek se odrekne heroina, ali se ne može odreći glazbe.“ — A zašto se htio odreći glazbe? — To ne znam, sir, ali mislim da je to bilo iz ljubavi, htio se predati samo jednoj, Nataši Zimini, a odnos s glasovirom bila je neka vrsta preljuba. — Jeste li sigurni da je Gould čovjek koji nam treba? — Potpuno sam siguran u to. — Čini mi se kao luda i naivna budala. — Imate potpuno pravo, sir. Međutim, potreban nam je. — U redu, nastavite s izvješćem. Je li zarađivao mnogo prodajom droge? — Nije, ali je upravo tim novcem snimio prvu ploču. Brubeck je rekao da je bila neslušljiva, ali da je imala
64
ono nešto. I jest. Gould je naučio govoriti pjesme putem glazbe. Počeo je Hladni rat. Izgubili smo mogućnost pušiti čiste cigare, tko će nas zbog toga obeštetiti? — Dijelim vaš osjećaj. — Drago mi je, sir. Strah od nuklearnog napada u usporedbi s tim je nevažan. Zar je važna smrt ako imamo kubanku među usnama? — Sad već mislim da pretjerujete. — Volio bih da meni bude tako, sir. — Da bude kako? — Volio bih tako umrijeti. — S cigarom u ustima? — Kubanskom. — Jasno. — Bila bi to lijepa smrt, sir. — Ako vi to tako kažete. — Možda će mi se jednoga dana pružiti prilika. — Da, možda, ali zasad se mogu kupiti jedino ilegalno. — Budući da mi je to posljednja želja, mogli biste zažmiriti na jedno oko, sir. — To vam obećavam. Bude li to u mojoj moći, učinit ću sve da imate takvu smrt. — Hvala. — Šezdeset druge moj otac izgradio je sklonište u dvorištu. — I vaš? — Očigledno, nije bilo druge, sâm predsjednik Kennedy je to savjetovao kad je objavio onu knjižicu, Zaštita
65
od napada: Što treba znati i učiniti u slučaju nuklearnog napada, dvadeset pet milijuna primjeraka da nas obavijesti o opasnosti od nuklearnog napada, što učiniti, kako izgraditi sklonište, kako čistiti, što spremiti. Rekao sam ocu da je to bio način da lobi konzerva napuni džepove novcem. — Lobi konzerva? — Da, za sve postoji lobi, sardine u konzervi nisu iznimka. A što je s Gouldom i onom ženom? — Upoznao je Natašu Ziminu u nekom baru. Bio je za glasovirom. — Već ste to spomenuli. — Morao sam to istaknuti. Bio je to trenutak koji ni po čemu nije bio poseban. Roach, koji je u to vrijeme svirao bubnjeve, rekao je da ju je ignorirao kad je prolazila prema zahodu ili šanku po još jedan džin. Pokazat ću vam fotografiju od te noći. Pogledajte, žena u kutu. — Nataša Zimina. — Upravo tako. — Ignorirao ju je? — Tako je ispričao Roach. — I što je još rekao? — Da ga je ona, na kraju, zamolila za autogram. Gould je odbio, rekavši da ne želi pokvariti ploču. Ona je rekla da ne želi autogram na ploči nego na tijelu i nastavila: „Bez kemijske, želim da napišeš svoje ime na mojoj koži, ali tintom koja će biti improvizacija na glasoviru posvećena mojoj podlaktici.“
66
— Podlaktici? — Ondje je htjela autogram, sir. — Note glasovira utisnute u kožu? Zar to nije nemoguće? — Apsolutno nemoguće, sir, mislim da je namjera bila isključivo poetska. — To je poetično? — Ima u tome nečeg poetičnog, sir. — I što je učinio Gould? — Gould je izgubio pamet, ta žena govorila je njegov jezik. Sjeo je za glasovir kako bi pronašao njezino ime u improvizaciji i utisnuo joj ga na podlakticu. I tada je, prema Roachu, došao na zamisao da revolucionarizira svoj način sviranja i da od svojih solaža učini nešto dotad nemoguće. Međutim, trebat će mu još godine da usavrši tu tehniku.
67
Clementine ga nije odvela kući, ali mu je pokazala put i Tristan se, uz malo napora i uz pomoć nekoliko prolaznika, naposljetku vratio kući. Poput Arijadne bilježio je imena ulica kojima je prolazio jer je Clementine obećao da će se vratiti i da će idući put kad je posjeti donijeti još novca kako bi mogao kupiti kolače za siromahe koji su živjeli ispod nadvožnjaka i platiti joj još jednu (ili dvije) klekovače. Tristan je obećao da će to učiniti i morao je ispuniti obećanje. Na putu kući ponovno je ugledao onu staricu, kože koja se doimala poput užeta, crnih očiju naguranih u suho lice koje su žmirkale i gledale ga zastrašujuće spokojno. Nije potrčao za njom jer je bio vrlo umoran, hodao je poput starca, polako i pognuto, ali prije nego što je za sobom zatvorio vrata zgrade, pogledao je preko ramena i ugledao maleni, pognuti obris kako gleda prema njemu. Zatim je pogledao u suprotnom smjeru i ponovno ugledao muškarca sa sivim šeširom kojega je vidio prije kad je bio s Clementine kako čita novine. Tristan je nervozno zatvorio vrata za sobom i uspeo se stubama. Otac je sjedio za glasovirom, upitao ga zašto toliko kasni iz škole i Tristan je odgovorio da je bio kod nekog prijatelja.
69
— Moraš mi javiti. Pročitao sam u novinama da uokolo šeće neki ubojica, užasan čovjek koji muči ljude. Ali nije samo to, život je vrlo opasan, ima previše toga što nam prijeti, moramo biti oprezni. Moraš se javiti. — U redu.
Tristan je poskočio, potrčao prema prozoru, otvorio ga, nagnuo se i pogledao na jednu pa na drugu stranu. Ponovno je bio ugledao staricu. Na kraju je to spomenuo ocu. Gould je položio laktove na kuhinjski stol, naslonio lice na obje ruke i rekao: — Kao što znaš, Tristane, imaš isti problem kao i ja, sinesteziju, ja vidim note, ti vidiš osjećaje. — Možda je to, ali bojim je se. Svaki put kad se pojavi na prozoru ili... — Jesi li siguran da je to uvijek ista osoba? — Ne znam. — Što misliš? — Ne znam, ali nije isto kao sve drugo što vidim. — Vjerojatno nije ništa. Ne obraćaj pozornost, na kraju će iščeznuti. Četiri mjeseca prije bili su kod liječnika zbog Tristanovih vizija. Dječak je bio osobito nervozan, kršio je ruke u krilu i ljuljao se naprijed-natrag. Kad su ga prozvali, skočio je sa stolice kao da se nečega uplašio. Ušao je u ordinaciju hodaju-
70
71
ći dva koraka iza oca. Liječnik je bio brkati tip s razdjeljkom po sredini glave. Na desnom zapešću kute imao je krvavu mrlju. Prstima lijeve ruke prelazio je stetoskopom koji mu je visio na grudima kao da je nakit, polako, sa senzualnošću koja je bila potpuno izvan konteksta. Ne obraćajući se konkretno Tristanu ili Gouldu, nego ubacivši pitanje negdje između njih, upitao je kako im može pomoći. — Pojavljuju mi se stvari u očima — rekao je Tristan. — Kakve stvari? — Osobe, životinje, predmeti. — Pojavljuju se svima kad ih gledamo. — Kod mene je drugačije. — Na koji način? — Naprimjer, kraj vas je neka gospođa. — Mladiću, želite li mi vi to reći kako vidite sablasti? — Sablasti su mrtvi ljudi? — Bile bi, da postoje. — Mrtvi ljudi ne postoje? — Postoje… ali nisam to htio reći. — To što vidim nisu mrtvi ljudi. — Nego? — To su ljudi ili stvari koji izlaze iz glava drugih ljudi. — Stvari? — Kamenje, drveće, ptice, kolači, cipele, kiša, muhe, kosa, grožđe, konji, automobili, glasoviri, slike, magla, sunce, čokolada… — U redu, shvatio sam. Možete li mi dati neki konkretniji primjer, mladiću? Naprimjer, kakva je to gospođa kraj mene? — To je odvratnost prema nečemu.
— Ne čini mi se da osjećam odvratnost prema bilo čemu. — Da, osjećate. — Osjećam? — Osjećate. Mislite da sam lud, a luđaci izazivaju odvratnost u ljudima. — To nije istina. — To je ono što mi se pojavljuje u očima. (To nije osobito neuobičajeno, reći će Dresner kad mu Gould ispripovijeda kako misli da mu sin vidi osobe koje ne postoje: pjesnik William Blake u dobi od četiri godine uporno je tvrdio da je vidio Boga kako ga promatra s prozora.) Liječnik se zamislio nad svime, pogledao u Goulda, primijetio da su mu ruke spaljene opušcima cigareta, meso podlaktica istočkano okruglim tragovima. Pokazao je prema pijanistovim rukama: — Što je to? — Nemam mnogo pepeljara kod kuće.
72
73
Zamislite dvije nezavisne melodije koje su životi dviju osoba. Zamislite da osobe hodaju ulicom, svaka pjevušeći vlastitu i, približavajući se jedna drugoj, shvaćaju kako se note koje pjevuši onaj drugi uklapaju u njegovu melodiju, stvarajući drugu, složeniju. Ne uklapaju se sve note jedne u druge; neke se potpuno podudaraju u intervalima, a u hramoniji se tek dodiruju. Recimo da jedan pjevuši osnovni ton, a drugi onaj u kvinti, terci, ili čak sekundi. Zamislite zaprepaštenje dviju osoba kad čuju melodiju koja se rađa iz spoja njihovih dviju melodija, bogatstvo koje se stvara njihovim susretom u Rue de l’Abreuvoir. Tako je Gould vidio svoj i Natašin život. Prije nego što je otišao po sina u školu, ušao je u kavanu i naručio pivo. Natočio je pivo u čašu, popio dva ili tri gutljaja. Ostavio je novčanicu na stolu i ustao. Bocu je ponio sa sobom. Došavši pred školu, pričekao je da crvenokosi dječak krene prema njemu, sam između povika druge djece. Tristan je pogledao oca koji je uvijek bio vrlo ozbiljan, pogledao je njegove upale, tužne oči, ali se posebno zaustavio na moljcima
74
koji kao da su letjeli oko njega kad god bi se našao blizu pozdrava, zagrljalja ili nekog drugog izraza naklonosti. — Idemo u Honfleur? — Što ćemo ondje? Gould mu je pokazao praznu bocu piva. — To je boca piva, tata. — Tako je. — Što ćemo s njom? — Vidjet ćeš.
75