Mladen Kopjar, Depilacija

Mladen Kopjar Depilacija

Biblioteka Cicero

Copyright © Mladen Kopjar i Naklada Ljevak, 2021.

Mladen Kopjar

Depilacija

Zagreb, rujan 2021.

Osmrtnica Lora nije mislila da će tako dugo njegovati gospodina Gašpara. U domaćim bolnicama više nije željela raditi, Morana će joj uskoro u prvi razred, i već je bilo vrijeme da odu iz Hrvatske. No za odlazak je trebala završiti tečaj njemačkog, a to joj nikako nije uspijevalo. Nije mogla položiti niti A1 razinu, što je valjda i prvoškolcima posve lako.

– Jesi prošla? – pitao bi je Gašpar Babić dok mu je ona vlažnom pamučnom blazinicom brisala golo međunožje.

– Nisam, Gašpare. Ali znam reći natürlich i guten Morgen.

– Samo polako. Nisi ti kriva kaj si ograničena – tješio bi je Gašpar i češkao svoju vlažnu mošnju.

Možda bi netko mogao pomisliti da je gospodin Gašpar stari pervertit koji uživa u nježnim dodirima mlade njegovateljice, medicinske sestre koja je s dvadeset sedam godina ostala udovica. Ali nije bilo tako. Gašpar je naprosto bio teško pokretan i trebala mu je pomoć pri kupanju i vršenju nužde, a ni kuhati nije mogao sâm. Prava sreća što mu je penzija bila dovoljno velika da si može priuštiti njegovateljicu, pa makar depresivnu i priglupu, kakva je bila Lora. Živciralo ga je, recimo, što nikako nije 5

mogla naučiti da kupuje Palomin toaletni papir, s bijelom mačketinom na pakiranju, a ne onaj gnjecavi Natur.

S druge strane, nikad nije zaboravljala kupiti dnevne novine, što je Gašparu bilo vrlo važno jer bi nakon doručka uvijek pažljivo čitao osmrtnice. Nakon što bi saznao tko je sve umro, novine bi bacao u smeće.

– Pa kaj vas niš’ drugo ne zanima? – čudila se Lora. – Politika? Crna kronika? Ili bar tračevi?

– Sve ti je to reciklaža istih govana. Mene zanima samo je l’ ona umrla – priznao je napokon Gašpar. – Brankica Šuster, nekad Babić, rođena Vrkić. Čul sam da ima rak. Navodno je u pitanju želudac, a to me čudi. Jer imala je fakat dobar želudac. Trebalo je izdržati sve one smradove s kojima se valjala dok sam ja projektiral ceste po Jugoslaviji.

– A vi se niste valjali s nijednom?

– Kaj to tebe briga? Začepi i promijeni mi pelenu.

– Ali jučer ste tak lijepo sami sjedili na školjci…

– To je bilo jučer. Danas mi se baš sralo u pelenu.

Ajde, na posel.

Nije bilo nikakvo čudo, mislila je Lora, da starom čangrizavcu u posjet dolazi samo nećak Vinko, sin njegove pokojne sestre, pedesetogodišnji oronuli pijanac koji se nadao Gašparovu stanu. Ali Gašpar nije namjeravao umrijeti, bar ne prije Brankice Šuster. Ta je žena u svoje vrijeme zacijelo bila neodoljiva ako je istina da je spavala s toliko muškaraca. I ako je Gašpar još uvijek toliko mrzi.

Kad bi napokon umrla, možda bi se udobrovoljio, a Lora više ne bi morala trpjeti njegove uvrede i grubosti.

Lora, naravno, nije priželjkivala ničiju smrt, ali je ipak željela znati u kakvom je stanju gospođa Šuster. Poznava6

la je mnogo medicinskih sestara, pa je lako doznala da je iza Šusterice druga kemoterapija, i da se dobro drži.

– Ta ti vodi unuke u park ko da joj nije niš – rekla joj je Vedrana, kolegica iz srednje medicinske. – Ja joj dajem još najmanje pet godina.

Park nije bio daleko od Gašparova stana, i možda je za starca bilo dobro što ne može van jer bi se vjerojatno srušio mrtav da ugleda bivšu ženu kako se s dvoje unučadi igra u pijesku. Lora je često sjedila u kavani nasuprot parku, pijuckala kratki espresso i pomno proučavala vitku staru gospođu s crvenom, kratkom vlasuljom. Nije izgledala izmučeno, lice joj je bilo rumeno i tek malko izborano. Iskreno se smijala dječjim ludorijama, pa se i sama spuštala u pješčanik, na koljena, gdje je poput djevojčice gradila zidiće i kule. Tek kad bi djeca otišla pomilovati pse koji su svako malo trčkarali parkom, gospođa Šuster sumorno bi se zagledala u krošnje stabala. Oči su joj bile vodenaste i blage; možda je u njima nekad bilo nadmoći i zluradosti, ali sada više ne.

– Dobar dan, je l’ znate možda gdje je zgrada područnog ureda? – upitala ju je jednom Lora, samo da malko popriča s njom.

– Ni sto metara odavde – ustala je gospođa Šuster iz pješčanika i, stresajući hlače, nastavila: – Idete dole, prema južnoj strani parka, pa na onom račvanju desno. Vidite?

– Vidim – rekla je Lora, ali je opčinjeno gledala gospođu Šuster, sada izbliza, tu ženu koja je znala s muškarcima, i koja je još uvijek bila dovoljno šarmantna da zavede pokretom i smiješkom. Takvoj, ako te ostavi, čovjek može poželjeti samo dugu i bolnu smrt.

– Vama očito nije dobro – gospođa Šuster uhvatila je 7

Loru pod ruku, posjela je na klupicu, pa iz torbe izvadila plastičnu bocu. – Dajte si popijte malo vode.

– Hvala, ne treba. Samo sam…

– Popijte si, bude vam lakše. Meni je jasno kaj vas muči. Idete u centar za socijalnu skrb, kaj ne? Vidla sam već puno žena s takvim izgubljenim pogledom kak se prešetavaju po parku. Dvoume se je l’ bi ga prijavile ili ne. – Gospođa Šuster provjerila je jesu li djeca dovoljno daleko, pa tiho rekla: – Samo vi prijavite pederčinu. I policiji i centru. Nek ispašta gubavac.

Lora je otpila gutljaj vode. Bila je topla i bljutava. Vonjala je po Gašparovim pelenama nakon male nužde.

– Hvala vam – rekla je – ali mene nitko ne maltretira.

Pozdravila je gospođu Šuster i otišla. A možda joj je trebala reći da joj bivši muž priželjkuje smrt. Mogla ju je, onako usput, upitati za zdravlje, pa joj dati malo podrške pred borbama koje je čekaju. Možda je mogla nazvati doktora Bužana, s kojim se ševila dok joj je muž bio u terminalnoj fazi, i zamoliti ga da gospođi Šuster posveti malo više pažnje. No Bužan je se vjerojatno više i ne sjeća, a borbe su ionako uzaludne.

Tog je dana Gašpar bio osobito grub, kao da je na Lorinoj koži osjetio miris bivše žene. Dok mu je u lavoru prala noge, smotanim novinama opalio ju je po glavi, i to prilično snažno za teško pokretnu osobu.

– Ne grebi me noktima! – viknuo je. – Je l’ ih ne možeš malo porašpati, ko sve normalne žene?

– Ja jesam normalna žena, Gašpare – podigla je glavu Lora. Niz obraze su joj klizile kapljice vode iz lavora. – I vrlo sam strpljiva s vama.

8

– Fala ti lepa na tome, ali ja sam taj koji ovde trpi. I bolove i tvoju navodnu njegu. A, pazi, uzel sam te po preporuci. Jebate pas, pa danas svako može dobit preporuku. I kome onda verovati?

– Možda je najbolje da vjerujete samome sebi. Odnosno instinktu.

– Jako pametno. Kaj si sad i psiholog? Ajde odjebi s tim i peri mi noge.

Vodu u lavoru zapjenio je šampon za tuširanje s prirodnim ekstraktima meda, kokosa i čilija. Dobro bi došlo i malo tamjana, pomislila je Lora. Gašparove trombozne potkoljenice, prekrivene čudnovatim mozaicima plavičastih pločica, uzdizale su se iz vode kao potporni stupovi antičkih termi. Bila je to ruševina do koje je sada vodila samo popucana i prašnjava cesta.

– Trljaj to jače – naredio je Gašpar. – Neću da mi se čarape odmah zasmrde.

– Trulež smrdi, to je jednostavno tako – prošaputala je Lora ne dižući glavu.

– Kaj... si rekla?

– Ništa.

– Kaj si rekla? – ponovio je Gašpar, sada oštrije. Rukom je pipkao po stolu, tražeći svoj štap za hodanje. – Sad buš fasovala, kučko.

Zbog svijene glave drveni je štap Loru podsjećao na golemu lizalicu čiji je šećer prekrila smeđa plijesan. Vidjevši što joj se sprema, ustala je i pokušala umaknuti, ali ju je Gašpar dohvatio posred leđa. Pala je na ruke i koljena, a bijesni Gašpar naciljao je njenu stražnjicu i nastavio je udarati.

– Nek ti bridi ta masna guzica – dahtao je on.

9

No snaga mu je kopnjela, i udarci su se pretvorili u blago lupkanje. Potresena Lora gledala je svoj odraz u zrcalu obješenu na zid u predsoblju. Već je zaboravila kako je to biti na sve četiri dok te odostraga nježno miluje tvrdi štap nekog muškarca. Još je malko podigla glavu i u zrcalu promotrila Gašparovo lice. Stari se jarac zajapurio, i to ne samo zbog mlataranja štapom, koji se pokazao kao višestruko korisno pomagalo.

– Znal sam da si kurva – rekao je on, štapom joj podigao suknju, pa joj ga zavukao između nogu.

Osjetivši plijesan na golim bedrima, Lora je skočila na noge.

– Ovo mora stati! – viknula je. – Ja tako ne mogu raditi! Svaki dan ste sve gori!

Ali Gašpar je sada bio bolje volje. Zadovoljno se oblizao i vratio štap na stol.

– Ne seri, videl sam da ti se dopalo. Buš ti opet dobila po guzi, sam se postavi u pravi položaj. A sad mi operi pimpeka. Možeš u ovoj istoj vodi iz lavora, meni ne smeta.

Redajući u sebi sve kletve kojih se mogla sjetiti, a i neke posve nove, Lora je polegla Gašpara na krevet i svukla mu pelenu. Bio se uzbudio samo u glavi, sve ostalo bilo je mrtvo. Mlohavo. Lora poželi dohvatiti štap i iz puke osvete namlatiti starca po međunožju.

Eto, zarazio ju je svojom pakošću, pomislila je. Mora tu zlobu što prije eutanazirati, a to može učiniti samo osmrtnicom.

Te je večeri kod kuće, kad je Morana zaspala, krenula sastavljati kratku obavijest o smrti. Za pedesetak riječi dat će gotovo tristo kuna, no isplatit će se. Da sve bude 10

uvjerljivije, stavit će i sliku, pa neka bude i petsto kuna.

Sutra će potajice mobitelom fotografirati Brankicu, koja će tako umrijeti prije vremena. A u novinama će se lažno predstaviti i platiti gotovinom. Nitko neće znati tko se tako grubo našalio.

Gledala je u papir na stolu. Za osmrtnicu joj je nedostajao još jedan podatak. Nazvala je Vedranu.

– Šusteričin muž? Znam ga, kak ne, često je s njom u bolnici – rekla je Lorina prijateljica iz srednje. – Zove se Davor.

Možda si i ti čula za njega, nekad je dosta bil po novinama.

Advokat, branil je kojekakve krimose i drugo smeće.

– Nisam čula – rekla je Lora i na papiru dopisala: Ožalošćeni: suprug Davor i ostala tugujuća rodbina. Počivala u miru Božjem.

Ujutro joj je espresso bio slađi no inače. Skrivena u sjeni tende, zumirala je Brankičino rumeno lice usklađeno s njenom crvenom vlasuljom. Unuci su bacali pijesak u zrak, a baka se smijala, nestajući iza sipkog zastora vremena. Ne bi bilo prikladno da se preminuli na svojoj osmrtnici smiješi, pa je Lora pričekala da Brankica ostane sama i Lenovom uhvatila njen zamišljeni pogled u krošnje platana. Bit će to dobra fotka, zaključila je, ispila espresso i ustala. Brankica ju je spazila i, još uvijek turobna, umorno joj mahnula iz pješčanika. Lori se učini da žena leži u mutnoj vodi, da se utapa i rukom doziva pomoć iz malog bazena na napuhavanje. Krikovi se nisu čuli jer su joj usta bila puna vode. Da je Lora propušila u srednjoj, poput svih svojih prijateljica, sad bi probušila bazen opuškom i spasila Brankicu od skore smrti. Ovako je samo odmahnula i progutala crn, pjeskovit talog s korijena jezika.

11

Gotovo se ugušila.

U novinskom uredu bio je dugačak red, pa je do Gašpara stigla tek u deset. Kašnjenje je opravdala jutarnjom mučninom.

– Kaj, neko te napumpal? – listao je Gašpar novine. – Ak’ si trudna, možeš si odmah tražit drugi posel. Meni tu bljuvala ne budeš.

Lora je zadržala mir. Sutra, kad objave osmrtnicu, sve će se promijeniti. Možda se čak i sprijatelji s tim nadrkanim, frustriranim lešem plavih nogu. Sigurno nije loš čovjek. Samo je star, napušten i nesretan. I on je zaslužio da mu netko nježno gladi leđa i reže dlake iz nosa.

– Mama, u vrtiću smo danas crtali kukce – rekla joj je popodne Morana i iz torbice izvukla presavijeni papir.

Moranin kukac bio je crvena točkasta nakaza prevelikih ticala, goleme glave i sitnih krila, s trima zuba isukana poput bodeža. Nije sličio ni na što.

– To je leptir – rekla je djevojčica.

Mili Bože, zgranula se Lora. Bit će glupa kao i ja.

Natürlich.

Gašpar joj je sutradan, po običaju, istrgnuo novine iz ruku, a ona je sjela za stol, zadovoljno se smješkajući.

Starcu nije bilo jasno što bi trebala značiti ta komocija, pa joj je naredio da mu namaže noge balzamom, onim s mirisom peperminta što hladi kožu.

Lora mu je podigla nogavice i primila se posla, no svako malo pogledala bi starčevo lice, vrebajući trenutak kad će pronaći osmrtnicu. Nije mu trebalo dugo. Gašpar je naočale za čitanje nosio već četrdeset godina i izvježbano je razabirao i najmutnija slova.

12

– Kaj je ovo? – protisnuo je, piljeći u kratku osmrtnicu.

Noge su mu se počele trzati kao da visi na omči. – Dobro, kaj je ovo?

S tugom u srcu javljamo da nas je 25. travnja iznenada napustio naš voljeni

ING. GAŠPAR BABIĆ 1943. – 2020.

Svima ćeš nedostajati, ljubavi naša. Posljednji ispraćaj dragog nam pokojnika bit će 28. travnja u 15 sati na groblju Miroševac.

Ožalošćeni: nećak Vinko i ostala tugujuća rodbina i prijatelji.

Počivao u miru Božjem.

Gašpar nekoliko puta pročita objavu, pa dohvati štap sa stola i drhtavim korakom krene prema izlaznim vratima, pokušavajući uteći smrti. Lora je nakratko ostala klečati.

Nije očekivala da će starac osmrtnicu shvatiti tako ozbiljno. Trebao se nasmijati i opsovati lakrdijaša. Potom bi mu ona rekla da je to njena zamisao, da mu je htjela pokazati kako je besmisleno iščekivati nečiju smrt jer i sami možemo umrijeti bilo kad, pa čemu onda ogorčenje? Zašto, jebemu, ne uživati u životu, ma kako tegoban bio?

Gašpar je dotle već ležao na pločicama ispred sudopera, jedva hvatajući zrak. Lora mu se nesigurno približila.

– Gašpare, je l’ vas boli u prsima? Da vam zovem hitnu?

Starac je čvrsto stezao štap koji mu je ležao poprijeko, preko nogu neuspješno ga pokušavajući podići. Lora se 13

sagnula jer je Gašpar nešto šaputao, kao da se boji da će netko naići i čuti ga.

– Promijeni…

– Molim?

– Promijeni mi… pelenu.

14

Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Urednik: Kruno Lokotar Lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević Naslovnica: Mirna Radić, Ana Pojatina Prijelom: Goran Radosavljević Tisak: Feroproms Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001110058.

ISBN 978-953-355-500-3