Željko Ivanjek, Dječak za zatvor

Ĺ˝eljko Ivanjek DjeÄ?ak za zatvor apokrifna ispovijed

Biblioteka Cicero © Željko Ivanjek i Naklada Ljevak d.o.o., 2020.

Knjiga je objavljena uz novčanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Željko Ivanjek

DjeÄ?ak za zatvor apokrifna ispovijed

Zagreb, studeni 2020.

U

obiteljsku kuću u raspadanju vratio sam se poslije dvadeset godina. Bila je kupljena za obeštećenje koje je djed dobio za tvornička vrata što su se srušila na njega.

Pola godine ležao je u gipsanom koritu, ali na to sam zaboravio, premda sam se kao beba po njemu penjao. Mutno se prisjećam gipsanog dodira, kao magle. Manje je to od sjećanja: – Nesreća na radu osnova je našeg napretka.

Probao sam zatvoriti dvorišna vrata, ali nisam mogao, nagnuo se armirani betonski stup u koji je bila uštemana brava.

Korak dalje, zaustavio me čudan vonj: – To ti je japanska trešnja – objasnila je Ivica, moja maćeha. A meni je zamirisala na bolničku mrtvačnicu, na smrt. I to je bio prvi jasni znak skore budućnosti.

Dedek je pod zadnje godine sadio takva neobična stabla: azijsku trešnju i magnoliju, a u kantama je držao oleandre.

Konačno, isti miris bio je prisutan kad je umrla baka, nekoliko godina ranije, ali nisam ga još primjećivao: – Ti ideš sa mnom – rekao mi je.

Pogrebnikov karavan, s njenim tijelom, pratili smo u taksiju. U maloj mrtvačnici koju je nad mjestom sagradio njegov stariji brat Julius, predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva, otvorio je lijes.

Njezin leš bio mi je stran: ne, to nije bila ona, to smo bili mi. Oteo mi je njezin osmijeh kojim me ispraćala na vratima: 5

– Draga Cile! – oslovio ju je nad rakom, nikada ga nisam čuo da je tako zove. Radi bližnjih postoje tajne, pomislim i zaboravim.

Ali, tada sam još živio na nekom drugom mjestu. Otkad sam se vratio doma, prvi je umro moj otac. Jedan me prolaznik upitao: „Zašto pokapate Srbina među hrvatskim vojnicima?“ Dobio je ime po vlasniku tvornice lijekova Kaštel, kod kojeg je služila baka.

Nisam mu odgovorio: – Dobrota je bez nacionalnosti, isto kao zločestoća. Bogdan je samo ime osobe koje više nema.

Dedek je ostao u krevetu, nije ispratio sina, niti je ustao navečer, kada se kod Ivice na katu skupila svojta. Rekla je da se po njenom selu već priča da trčim za njom s oštrim nožem.

Tko priča, kada ondje žive dva ledična muža, nitko treći. Ili je ostao samo još jedan.

Bojala se da će završiti bez igdje ičega, „pod kišobranom“.

U istom danu, uz oca izgubio sam i nju. To nikad prije nije rekla. Dugo sam je zvao: mama. Kao što nikada nisam rođenu majku koja je godinama živjela u inozemstvu: – Mi si više nismo ništa – zaključila je. Ponovio sam: – Bili smo si svi i sve, a sada smo si: ništa.

Dedek je živio još dvanaest dana, a zatim se objesio, u kupaonici. Taj štrik držao je u ladlu kredenca s raznim drangulijama: čavlićima, špenadlima, gumicama, ljepljivom vrpcom, pantima za izgubljena vrata i špagama. Omča na njegovu kraju bila je dvostruko podvezana, bio je jako debeo: – To je ostalo od naše selidbe, iz bajte – odgovorio mi jednom na izravno pitanje. Ali nije, zapamtio sam, samo se pojavio u ladlu. I tu je godinama čekao njegov odlazak, za što nisam znao.

6

Ujutro je privezao kratki štrik za rešetku otvorenog prozora. Ali, noge su mu ostale skvrčene zapravo od koljena. I to je razlog više zbog kojeg sam sumnjao da se sam objesio, što sam rekao istražiteljima.

Otvorenih očiju, zurio je ravno u Ivicu, koja ga je pronašla, i u mene, u sve nas, viseći na konopcu: – To je vojnički čvor, rekao bih – konstatirao je jedan od dvojice istražitelja po automatskoj dužnosti, što je pratila svakog samoubojicu. I ja sam bio sumnjivac. Pustio je da mu kuća umre prije pogleda.

Noć prije, kao obično mi smo malo razgovarali. Rekao sam mu da ujutro imam posla. Nagovarao sam ga još jednom da ode u starački dom, tu blizu. Ponovio je da sam neželjeno dijete: – Oni su od mene nofce tražili, ali ja im nisam dao. Kaj bu se ona jebavala o mom trošku – rekao je bez ikakvog povoda.

Htio se sebi ispričati zbog mog postojanja, zaboravljajući da mi je to već objasnio: – I škrtost je sijačica života – rekao sam, nisam joj jedini plod: – O tome sam već pisao.

– Ja idem u dom samo mrtav – dodao je.

– Djelovao mi je normalno.

Dolazio sam doma dvaput toga dana. Prvi put dovezao sam Lelu; tada se moja žena već bila doselila natrag, k meni, kao da smo se pomirili. Prvi susjed izašao je iz našeg dvorišta i rekao da malu ne vodim unutra: – Što se dogodilo? – upitao sam ga, zalud. Vjetar me zapahnuo jezivim mirisom trešnje. Odvezao sam Lelu, zatim punici i vratio se solo, ali sav uznemiren: – Ne znam što se dogodilo – rekao sam trećoj baki.

– Teško je podnio gubitak sina, to nitko ne može podnijeti – objasnila mi je maćeha Ivica čim sam ušao kroz vrata stana.

7

Sjetio sam se da je dva dana prije odbio jesti njezin čušpajz od bažulja sa suhim mesom: – Kaje to jelo? – upitao me.

– Ili je usluga ili je dijeta – pomislio sam.

Tada sam povezao japansku trešnju i debeli konop oko njegova vrata s njegovim ratnim danima u Rusiji. Nisam razumio zašto je putovao u Harkov i što je tamo radio. Odgovor sam pročitao kasnije: doputovao vlakom i pješačio, sa 369. pukovnijom, od Bukurešta. NDH je poslala simboličku pomoć svom zaštitniku.

– Tako se zatvara jedan krug, meni, potomku, nepoznat.

A je li vješao nedužne, je li ga neki osvetnik potražio poslije toliko vremena, nisam znao, ali to sam napomenuo istražiteljima. Vojnici su redom ubojice, krivnju im određuju preživjeli pobjednici; poslije se translatiralo na civile.

Mojoj ženi Iris dijagnosticiran je rak dvije godine kasnije, kao ranije ocu. Borila se za Ljerku do posljednjeg daha i na kraju je, s maskarom na salveti napisala njeno ime: „Lela“.

Zato se, napokon, vratila smatrajući da treba oba roditelja.

Umrla je u istoj bolnici kao ostali preci, po starom rasporedu gradskog umiranja: – Plaćamo li mi grijehe predaka? – upitao sam je.

– Oženi se, Žiža, nemoj ostati sam, od najgoreg braka samoća je slabija – svjetovala mi je, u našem posljednjem razgovoru.

Ali, nisam poslušao vjerujući da je bezinteresni samac sretnija roditeljska opcija. U mom slučaju nije bio; uvijek je slabija strana. Ona je bila četvrta, praktički treća smrt otkad je dedek posadio japansku trešnju.

No, bilo kako bilo, Ljerka se udala čim je mogla, s osamnaest, kao i majka joj. Maćeha je zatim odbila stanovati sa mnom 8

u praznoj kući, u vlastitom stanu: – Ljudi svašta govore, da među nama ima nešto – rekla je; a u isto je vrijeme ponavljala da među nema ništa.

Nikada nisam shvaćao njeno opterećenje tuđim djetetom, i pogledom, niti koliko su oblikovali naš život: – Drugi nas i tebe vide drukčije od tebe, na to moraš misliti. Naročito kad je dijete tuđe – biološka su opterećenja neshvatljiva. I traju do svršetka, i preko njega. U tome je moć, u produženom trajanju.

Otišla je u starački dom i rekla mi što obično ponavlja na kraju svakog razgovora mobitelom: – Želim ti sve najbolje.

U napuštenoj staroj katnici od tada živim sam. Potres od 22. III. 2020. raspucao je jedno stoljeće stare zidove u prizemlju: prvi kat je nedirnut. Bio je dograđen, s čime se maćeha još uvijek ponosi, kao neki neimar – šnajder na moje hlače iz istog vremena, nadoštukljane i poštopane: – Uvijek smo morali štediti da bi se imalo, samo da znaš, uvijek kad se živjelo od poštenog rada.

– Zato ništa nije bilo novo ni cijelo. Predugo je trajalo.

U međuvremenu, honorarni je vrtlar, a prije novinar, posjekao japansku trešnju kod korijena. Ali svejedno, kad odškrinem prozor, osjećam njen smrad kao prvog dana povratka.

Dojmu još više doprinosi činjenica da je pokojnica prebacila kuhinju u kupaonicu, pa mi bivša kuhinja služi kao spavaća soba: – Maštovito je iščezlo, a drugog nije ni bilo – to je prva rečenica koja mi pada na pamet za ovaj moj početak.

Jednako kao dječak o kome pišem. Bio sam taj, pa bih trebao opet biti, ali više nisam. On je netko drugi, kao što je otkrio pjesnik dječak. Uobrazilja je samo ono što je bilo pa se zaboravilo.

9

Moja nepouzdana sjećanja ipak postoje, u pričama drugih.

Koliko sam od toga umislio, a koliko je tako, to više ne znam.

To nitko živ ne zna. Život je maglovit, ništa ne pomaže to što je moj. I zašto bi, kada je identičan drugima, ali meni nepoznatima.

Jednom sam pitao baku: „Kako su se tata i mama upoznali?“ Odgovorila mi je: „U tvornici“.

– Ne, nisu! – uzviknuo sam. „A ti misliš: Biserka i on. Ne znam, mislim da je padala kiša. Tata se vratio doma mokar kao miš“. Ne, nije pogriješila, samo je zaboravila. Iza svega toga stoji pitanje svih pitanja: – Tko sam bio ja? – i to se odlazeći pitam, kao da znam tko sam sada. U ovoj mojoj obiteljskoj historiji, koja nikome ne pripada, ni meni, postali smo si stranci. Kao da smo itko drugi mogli biti i bili.

Gore visoko, nad gavranom i vranama iskrslo grdno nevrijeme, zasvijetlile munje od Sljemena, zakotrljao se grom grbavom stazom. Prolaznici korak protegnuli, potrčali, bez daha ostali. Tramvajac je cupkao u svojoj kućici do kalijeve peći bez kape na glavi, a plameni se jezici vinuli k upaljenoj, goloj žarulji na niskom, brodskom stropu, usred bijelog dana: – Beži, sinek! Ja nemrem tak brzo – dovikne jedna baka dječačiću i pokaže mu na staničnu nadstrešnicu: – Beži, Jankec!

Po ravnom krovu zabubnja hiljadu vragova. Putnici se stisli jedni uz druge, škicajući otpremnika rumenih obraza; tram­vaja nije bilo ni u perspektivi. U čeličnom krugu zacaklile se tračnice, na čas se potopile izmeđ’ granitnih kocki u širokoj lokvi, pa još svjetlije izronile van. Preokrene se zemaljska vaservaga s hobotničinim okom: 10

– U Končaru igra vestern – zaključi dječačić, zureći u konjanika na plakatu.

Na drugoj strani zaplesali brezovi listovi zaobilazeći telefonsku govornicu razbijenih vrata. Izgledalo je da će dugo letjeti, u taktu vjetra, no pali tri lakta dalje. Jedan se prekobicnuo, sustigle ga kapi, prikucale u hipu za mljackavo blato; u bijeloj su kori ostali inicijali B. M. urezani oštricom. Nijemo ljudstvo promatralo je curicu koja se nateže s kišobranom: – Smijem s tobom? – upitao je malo stariji dečko, koji je stajao između nje i jedne babe. – Štrebam za ispit a ti stanuješ kod tvornice, ne?

– Odi, samo kaj nemrem otvoriti ambrelu – otpovrne, a zapuh joj prevrne svilenu tkaninu preko savijenih šipki, kao narukvicu. Zafućkao vjetar ulazeći pod nadstrešnicu sprijeda; otraga je izlazio, pa je, tako kružio: – Bogdan, drago mi je – predstavio se.

– Ja sam Biserka Maligec, ne vidim te od prašine – ispričala se, spustila trepavice: stisnuo je prazninu svog, umjesto njezinog dlana.

Zgrabio je bran-o-kiš i poravnao ga, nosio nad glavama; uhvatila ga je za desni lakat. Pod njima zatruckale daske mosta, a smeđa se bujica pjenila među mengama. Nasipom su žurno zakoracali k narančastoj, novoj četverokatnici, zatim uzduž drvoreda netom posađenih akacija. I više ih nije bilo.

Pratio ju skroz do doma, iza Končara, na drugoj obali potoka: – Uzmi si kišobran! – doviknula mu je pred haustorom: oči joj sličile lignitu, iz skladišta ogrjeva i građevinskog materijala preko puta: – Ne treba mi više, uzmi ga! – dovikne opet, ali on je stupao bez osvrtanja kroz duboke, kamionske lokve. Vraćao se 11

po najvećem pljusku i zviždao, kao da je sunce, tek je pod bradom skupio okovratnik balonera: – Novo poznanstvo, nepoznata radost.

Iduće se subote u foajeu kina Triglav pohvalio da gore na Šalati studira medicinu premda ju je ostavio jer se zbljuvao po lešu u formalinu. A Biserka je njemu zatajila kolac na polugodištu trećega gimnazije; bili su kvit.

– Čujem da se ti okolo skitaš s malom Maligeckom – dočekao ga je otac u krevetu s jednim otvorenim okom. – Njen ti je otac grobar, ona je loša partija.

– To nije istina! – uzvikne gđa Ivanjek.

– Ma, kaj ti znaš.

Zadesila ih ljubav ili fuk kod igrališta Elektrostroja, kak’ se to već zove na betoniranim tribinama s jelovim foslima, kraj grma lapuha i mjesečine, u kuruzi, između gredica paradajza, zelene šalate i mladoga luka, što ih Bugari zalijevaju, svaku večer sa špric-kantama: – Bilo je toplo, pa su imali di, inače ne bi.

Koji mjesec poslije priznala mu je: – Bojim se da sam trudna, još nisam dobila mengu – zagledala se u njega izbliza, zasjenčanim očima: – Kaj zbiljam? – začudio se mladi dečko: – Pa kak kad smo pazili?

Sjedili su na drvenom mosteku što vodi k igralištu, do bla­gajne, na južnijem od dva, zalijepljeni prsima za srednju gredu ograde. Pušili su partizanski jedinu cigaretu, mašući potkoljenicama nad vodom: žuborila je poput slapa, prolazeći bačenim šparhetom pod mjesecom.

– I hrđa zapjeva kada padne tol’ko vode s Medvednice. Čuj! – i zatalasa se otok od dima „Vis“.

– Kaj bumo sada? – upita ona.

12

Široko su diskutirali o sutrašnjici: ispod bijelog klobuka namiguje im žarulja, svjetlost žućkasto-bijela, kao u lektiri.

S planine se zabljeskaju sobe plućnih bolesnika, cijela mreža električnog paučeka. Štakor im se prišuljao kroz nekošenu travu nasipa, pa ih prisluškuje. Čekali su limun i raspravljali iz večeri u večer, da bi na kraju otišli k njegovima, što su prvo htjeli. Neočekivani plod priuštio im je jaku i dugu glavobolju: – Mi ne možemo uzdržavati dijete, nemamo ga čime hraniti – objašnjavao je razmetni sin začuđenim roditeljima, a djevojka je šutjela. – Mi smo bez novaca.

– Tko vas je nato natjerao, djeco?

– To je normalno, student i školarka – otpovrnuo gospon Slavek, krsnim imenom Vjekoslav: – Mladost uvijek ima vremena, nju tijelo čeka.

– Zakaj da se naše dijete muči, kao mi? – oduvijek je tako bilo, u slučaju nije bilo namjere. – Bolje je spriječiti, nego liječiti.

– Ali, ja tih nofcih nemam! Da li ti mene slušaš što ti govorim? – zaključi otac na opetovane molitve sina, pa lupi šakom po stolu: – A i da ih imam, ne bi dao vama.

– Tko bi rekao, boga ti vidim, da je abortus skuplji od mopeda – dometne zatim tiše, kao da šapće sebi. – Si ti to znala?

– Fala Bogu, da smo mi švorc, vama taj novac treba za zlo – zaključi gđa I., motreći mladi par, pa mu smjesta objasni: – Pobačaj je grijeh, svako je dijete Božji stvor.

– Vratil bum ti nofce u ratama, od plaće – na kraju je obećavao mladić, ali bez veće koristi: – Ko bi tebi dal posla, ko je tak’ lud? Kakve imaš kvalifikacije? Samo srednju školu.

Na koncu, gđa Cilika zapisala je datum njihovog vjenčanja u molitvenik, s tintublajkom: 24. kolovoza. I to unutra, na 13

zadnjoj korici od slonove kosti; po njoj se još vidjeli mliječni ugrizi mladoženje. Na naslovnici je Isus Krist, okružen ovčicama u živim glanc-bojicama, nosi štap; do poroda je ostalo dva i pol mjeseca: – Neka sve bude kako treba, kako Bog zapovijeda – rekla je buduća baka i uzdahnula.

Vratili se poslije ceremonije na Selskoj u njihovo dvorište, ali bez pompe i bez muzike. Pojeli u tišini pečenu gusku s domaćim mlincima i šalatom od radiča s nasipa. U posljednji čas bila je spašena porodična čast, dvije, kao što među poštenjacima jest. Iz željene ljubavi, znalo se, rađaju se neželjene posljedice: – Mi ćemo vama pomoći kad je tome već tako kako je! – svečano je obećao gospon Slavek s punom čašom od debelog stakla pozlaćenog ruba u ruci; posudila im gđa Cernjak cijeli servis, za malu svečanost: – Mora se, zbog djeteta – dometne, na kraju zdravice. – Živili!

– Živi-bili, pa vidjeli – uzvikne gospon Rudolf Maligec.

– Probal bum vas zaposliti unutra, kod nas. Ali, imajte na umu: pazite na svoje ponašanje. Mene u tvornici znaju i cijeniju! – upozorio ih je. – Već sam se malo raspitivao. Komite sve znaju.

Za prvo vrijeme, mladi se par skrasio u katnici otpale, zguljene fasade, od gole i mokre cigle u pustom polju iza tvornice. Spavali su u istoj prostoriji s njenim roditeljima i sestrom, kraj teretnog kolosijeka, nasuprot Šume. Ovdje je Narodni odbor naselio par obitelji iako ju sagradila jedna, za sebe. Uglavnom, svaka je živjela u jednoj sobi: – Peri se vani, na hodniku! – objasni mu Biserka.

Lavabo je bio malo veći, pa odmah pored njega šekret raspuknute, trule daske: – Ali, vodu ne moraš pumpati!

14

– Cijev je od tvornice. I pipa – dometnula je.

Iz ove kuće izlazilo je triput više stanara nego što je imala prozora. Okolo je sve dihtalo na ugljen i tuhtinu: pelene na štriku, hortenzije i jorgovan. Jer, odavde se grad proširio, od teške vage za zaprežna kola u Šumi. No, to je potrajalo kratko: preselili su se u Matkovu, ili u Baštijanovu, čim se mali rodio.

15

T

o što je mogao biti prolog, tek je nastavak: meandrira natkriveni potok bez tla pod nogama. Promatra nebesa zakrčena oblacima. A malo dalje opet nestaje i postaje ponornica: – Otvori flabellum! – gle, sjene padaju, ponovno na jednu stranu.

Rodio se u petom desetljeću dvadesetog stoljeća, u krilu Petrove čiji se zid raspuknuo u potresu. U kolicima sa četiri točkića izdvajao se od tri druge bebe s kojima je plakao. Ali, to majka nije znala. – Gle! – gledala je na ulicu uzimajući dijete na grudi. Na njegovoj lijevoj nozi pojavio se šesti prst: – Bebe su izbacili iz rodilišta zbog potresa 22. III. 2020., bio je najjači u nizu dvjestotinjak slabijih. Seizmolozi će tjedan kasnije dodati: najjači u nizu od njih hiljadu: 5,5 ili 5,4 po Richterovoj ljestvici: – Potresna zemlja.

Provirila joj nad uzglavljem stogodišnja cigla. Medicinska sestra vratila se i prekrila tu rupu bijelim, kartonskim poklopcem kutije za salonke: – Sustav bola, nije zgrada.

– Vaše dijete ima jedanaest, umjesto deset prstića – objasnio je primarijus doktor Kuvačić. – Više ne računamo: dva puta pet je deset, kad je jedanaest.

– Ali, što je prirodno, doktore? – upitala je Biserka.

– Koliko na donjim ekstremitetima imate prstiju?

16

– Od rođenja je obilježen vanjskim znakom.

– Upozorenje vlastima?

Kupovali mu još kao bebi veće platnene cipelice, koje se samo nose: u njima se ne hoda. Puno je kasnije dokučio, zakapčajući lijevu cipelu ili sandalu Tvornice Zagreb, provlačeći šnalu kroz zadnju rupicu, kada bi uzmogao, da je tu nešto neprikladno. Žalovao se uredno: – Tiska me.

– Imaš visoki rist – objašnjavale su mu tete prodavačice.

– Boli me na dva mjesta: tu i tu! – pokazivao je i na rist i na zadnji, na ostatak bivšeg prsta. Činjenicu je prihvatio kao zadanu: na nožnom prstu ima zadebljanje, što, prema tome nije mali prst, već glumi takvu ulogu, petog prsta. Tražeći odgovarajući par od dućana do dućana, cijelu je stvar teško pojmio: – Baka, ali zakaj sam ja drukčiji?

– Rodio si se s prstekom viška, doktor ga je odrezal – objasnila mu: – Pa kak’ bi se, inače obuval? – pitala ga: – Jedno je za sobom povlačilo drugo.

Ali, zašto je šesti prst „izrastao“ samo na jednoj nozi: što je bilo s drugom? To nije znala; netko mu napunio glavu da su lijeva i desna noga par. I tako se od malih nogu učio kupovati komotne cipele zato da ne tiskaju, a ne druge da lijepo izgledaju. Kad god bi zagledao neki par u izlogu, nije mu pasao: lijeva mu je redovno bila tijesna kada bi ga probao.

Iskustvo je razgazio, baš kao saru na peti od svinjske kože. I stoga je baš časovito mijenjao shvaćanja. Poučavao ga je dedek: – Uči se dok si živ.

– Cipela i noga su kao glupost i misao – otpočetka je, tako izgledala povijest njegovog postojanja, na svaki način tijesno: 17

– Poslije dođe na isto: shvatio to prekasno ili nikada.

– Navikavaj se na nešto drugo, dalje idi, zaboravi na sviđanje.

– Ali, zakaj u kalendaru nema mog imendana? Tražio sam ga – dosjetio se.

– Ima ga po starom kalendaru, ti si Desiderius. Na latinskom.

Ta djevojka i dečko, koje je zamišljao jer su šutjeli o sebi, iz raznih razloga, bili su njegovi roditelji. Njima će se, samo takvima, vratiti kada mu kucne čas povratka ničemu, iz kakvoga dolazi – zanjihala se već pendlerica: – Prazna kutija cigareta, različita je od pune, u susjednom džepu.

Po tim poljima Bugara odavno su drugi doseljenici podigli višekatnice. Ali, on baš zato još više vjeruje da su ga ovdje napravili. Nestankom izvornog prostora, prenamjenom, fantazija je postala nedodirljiva, jedina prošlost koju ima: – Uzajamno se zaprepašćuju, tako spajaju – to je budućnost.

Strah od tuđih sjećanja bio je puno veći nego od vlastitih, kao da su druga bolja, premda, jednako o njemu govore.

Nadu je zamijenio odraz na brzoj, potočnoj vodi: preoblikovao mu je svakodnevicu. U takvoj kuruzi postanka, zapalio je, sedam godina kasnije, brkove klipa, prvu cigaretu: – Izbor je jednostran i prirodan, prošlo je vrijeme obnove.

– Zašto piše o sebi? Iz bahate agresivnosti vremena ili zato da bi lagao nekom drugom. Kao da je istina ikada bila ideal.

18

P

rva kuća, u koju se doselio mladi par, bila je udaljena sedamdeset koraka od druge, ove u kojoj pišem, ali s druge strane ulice. Zvali smo je kućica u cvijeću, trava oko nje. Za baku je ponekad bajta. Do nje su trebali prijeći stotinu metara, od Klanječke po nasipu i mostu. No išli su naokolo, po Kroflinovoj, gurajući pred sobom posuđenu dvokolicu s prepunim kinderbetom, koferima i drvenom košarom: – Male a presudne razdaljine, odgovaraju periferiji.

I poslije, kada se djed Maligec selio, bilo je to, opet na sličnoj razdaljini, od jednog do drugog potoka, od Črnomerca do Rudešaka, ne više od dvjesto metara. Puste su to, beskrajne daljine za malo dijete: – Selidba je kratka, kad periferija nije veća.

Meni se sviđalo ogromno dvorište što se ponekad nazivalo vrtom. Baka je obrađivala gredice s povrćem i cvijećem, a ostatak je bio voćnjak pun šljiva, breskvi, marelica, jabuka i najvažnijeg: lješnjaka. Imala je, preko ceste njivu: do pola kuruzu, od pola još jednom gredice s povrćem.

– Ravno preko ceste.

Na dugi pravokutnik našeg dvorišta, naslanja se kraći gospodina Cernjaka, njegova sina, a moga prijatelja Radovana.

Njihova je prizemnica zidana, u obliku slova L, a prostor između dva kraka popunjavaju betonirane ploče. Stoluje ovdje željezni stol na kome igramo pingač: razdvaja ga paravan vinove loze od ostatka vrta, u kome rastu grmovi ribizla i malina: 19

– Njegov vrt je ljepši, kamo je nestao moj.

Crvenilo se ušećereno voće u staklenkama na jarkom suncu: crven-bijeli, nijanse crvenog maline i ribizla. Voda za kupku zagrijava se u metalnom, bijelom lavoru. Njihovo se dvorište od ostalih izdvajalo baš po kovanom željezu; njišemo se na željeznoj njihaljki i prekobicavamo na dvostrukoj kloferštangi: – Odi, Radovanček, bum ti oprala nogice.

– Kuc-kuc – ovdje boli kucanje.

Zelena su vrata na ulazu od iste građe, ugrađen im je sandučić za pisma. I ploča koja pokriva stube što vode dolje, u podrum, do ordinacije dječjeg doktora. Cernjakovo je dvorište naprednije, a kvare ga drvene letvice plota, što ukrašavaju naša, druga. U kutu se rascvao ljubičasto-plavi jorgovan, a kruška viljamovka rascopava se na betonu, paf, paf: – Za hercklop dosta su dvije kruške.

A to samo zato što je: – Gospon Cernjak bio, prije rata vlasnik tvornice peći i radijatora, a poslije postao, u socijalizmu njen direktor.

Na njemu se vidi viša klasa, drugačiji je od drugih muževa: nosi pusteni šešir, gešpric kaput i cipele od fine kože, nosi kišo­bran kada grije sunce. Stariji je od Radovančekove mamice, jedini koji nas je vodio okolo, po Remizi, sve do Triglava i slastičarne, kupovao nam malinovec, perec i kremšnitu: – Ali, perec nam je mogao kupiti svatko. Pa, nije.

– Ona je krasna žena, njoj su hofirali njemački oficiri – rekao je dedek.

– Nemoj to pričati.

– Striček Cernjak! – nikada mu nisu oduzeli njegovo, nisu mogli, zadržao je to u svom srcu.

Da je bilo još dvorišta u kojima su po ljetu svijetlile žarulje na provučenim žicama, budućim produžnim kablovima, bio 20

bi to limbuš, ali nema nijedno drugo. Samo u ovom, prvom do nas, održavale su se večernje zabave: svira živa harmonika. Skrovište smo imali u jednom grmu, ribizla ili malina, u njemu smo čuvali ukradenog keramičkog patuljka: – Psst! – u njemu smo svašta skrivali.

– Kazna za krađu je rijetko viđenje.

Morao sam prolaziti dug put da bih došao u Radovanovo dvorište: prvo do ulice, po zemljanim štengama uza škarpu, zaobilaziti dugu prizemnicu Mrazovih i Pukljavog – to su mali pravokutnici, okomiti na naše dvorište. Pripadali su Trsteničkoj, što se spuštala od Matkove, toliko uska da kroz nju nije mogao fićo.

Jedan se zaglavio i stradao, zbog ljubavi.

Preko puta je stanovao gospon Jerković, koji je u štali držao konja, a u kući dvije kćeri: u Nadu smo svi bili zaljubljeni.

U prizidanoj kućici stanovao je njegov vanbračni sin Ferdinand: imao je veliku grbu, ali dobro srce puno bombona.

Zapregu je izvodio na usporednu Jablanovečku da ne bi zapinjao za ograde po Trsteničkoj.

– Njegov brat je admiral ratne mornarice! – branili smo ga jer su mu susjedi psovali bogove i konja. Posljednjeg u kvartu, a nama prvog. Ponekad nas je pozivao gore k sebi na kola; drugi put smo se držali za rep kola i skijali prašinom: – Što je mornarica, a tko admiral Jerković.

Napredovali smo od Radovanovog dvorišta prema jugu, k ostalima. Prvo je bilo kod Sonje, čija je mama novinarka – na kiosku; imala je strogog dedu, gospona Bevca, koji je pazio čime se bavimo u njihovoj šupi. Do njega je slijedilo bezimeno dvorište, bez djece, pa zatim velika trešnja kod Višnjice: – Šta radite udarnici, jesu li drugovi pristojni?

21

Višnjica nam je bila učiteljica, odselila se u Zapadnu Njemačku. Vratila se s knipsom i široko nas pogledala, jednog pa drugog. Jedanput. Od nje sve do okretišta na Remizi rasla su polja krumpira: – Ti si moja zlatica! – znao bi mi tata reći.

Do bakine njive preko ceste, živjela je gospođa Šprah u dugoj prizemnici. Poslije nje bilo je divlje polje, zarašteno travom i divljim voćkama, što ih je posijao sjeverac, sve tamo do Jablanovačke i ove, naše nove, a već odavno stare kuće, od „prave“ cigle: – U njoj o njoj.

Kuma Trstenjačka dohranjivala je gospođu Šprah, zato su kod nje živjeli, a postala je kuma kada je njen Ivica postao moj firmani kum; prije toga bila je samo gospođa. Kum Trstenjak radio je u ZET-u, vozio prigradski bus, od Dubrave dalje prema Vugrovcu i Kašini.

Rado sam išao s njim, na vožnju, nije važno kuda. Bilo je to, onda kad smo ostali sami, tata i ja, između mame i maćehe. Završio kum poslijepodnevnu šihtu, pa smo se vraćali tramvajem prema Trešnjevki. Iznenada uzvikne: – Ovo dijete našao sam u polju zelja, kod Kašine! Tko ga hoće, neka ga uzme! Ja ne znam što da radim s njim.

Putnici se raspitivali o detaljima njegove pripovijesti, a ja sam plakao i vikao da nisam ničije dijete, nego da imam tatu, mamu na službenom putu, baku i dedeka. Na koncu, prestao je, moje mu je ridanje oduzelo vedrinu i volju: – Moj kum laže!

To je najljepši užas koji sam zapamtio, možda njegovo zaprepaštenje nada mnom. U njemu se utjelovilo ono što se prije toga dogodilo u kratkoj, a burnoj, mojoj prošlosti: – Mali ima praf, on je moj susjed! – priznao je kum Trstenjak preostalim putnicima, kada su se ovi priviknuli na još 22

jedno izgubljeno dijete. Tada su djeca redovito nestajala. Ali, nisam prestao plakati, cmoljio sam čitavim putem po nasipu, sve do doma.

Bio sam ničije, izgubljeno dijete više nego što to podra­ zumijeva njegova pripovijest; više nego je kum ili tko drugi mogao zamisliti: – Ja sam se samo šalio.

Prvih sedam godina proživio sam u takvoj maloj kućici, one su me oblikovale protiv moje volje. Moralo ih je proći još pedeset da pristanem na onu staru pretpostavku iz udžbenika psihologije prema kojoj se svatko oblikuje u najranijoj dobi.

Da sam se toga držao, otišao bih odavde još kao student, vjeran jednoj od pretpostavki, to jest predodžbi što ih stvaraju predrasude: – U sretnim okolnostima s predrasudama nas dočekuju i ispraćaju.

23

Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednik Nenad Rizvanović Lektura i korektura Petra Košutar Naslovnica Lucija Gudek Prijelom Ana Pojatina Tisak Feroproms CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001078761.

ISBN 978-953-355-461-7