Mladen Kopjar, Djed Mlaz

Mladen Kopjar DJED MLAZ

BIBLIOTEKA SLON

Nakladnik Naklada LJEVAK d.o.o.

Za nakladnika IVANA LJEVAK LEBEDA Urednica MEJRA VINDAKIJEVIĆ

Mladen Kopjar

DJED MLAZ

Zagreb, svibanj 2021.

Nakladnik Naklada LJEVAK d.o.o.

Kopačevski put 1c, Zagreb Lektura i korektura JASENKA RUŽIĆ Ilustracije FRANO PETRUŠA Oblikovanje i prijelom ANA POJATINA Tisak FEROPROMS

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH u Godini čitanja.

ISBN 978-953-355-483-9 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001097174. © Naklada LJEVAK d.o.o., Zagreb, 2021.

DJED MLAZ

Djed Mlaz

Na sam Badnjak, baš kad smo trebali početi s kićenjem jelke, tata je opazio da curi voda na slavini u kuhinji.

– To treba popraviti – rekao je – ili ćemo svi poludjeti od lupkanja.

Naćulio sam uši, ali nisam čuo lupkanje. Ni mama ništa nije čula, a ni naš vučjak Erik Veliki, koji je mirno drijemao u predsoblju. Kao i svi psi i on ima izvrstan sluh, i da je čuo kapanje, već bi lajao i režao na sudoper. Međutim, tata je bio odlučan unatoč tome što je već bio navukao svoje tradicionalno crveno odijelo Djeda Mraza.

– Treba samo zamijeniti gumicu, to ću ja u tren oka.

Tren oka je prošao, a tata je još uvijek ležao ispod sudopera i francuskim ključem pokušavao zategnuti ventile.

– Prvo treba spriječiti dovod vode – objašnjavao mi je sopćući – ali ovo je sve zahrđalo. Treba to malo jače... uh... malo jače... zakrenuti...

7

Erik Veliki iznenada je zalajao – valjda je čuo pucanje ventila! Voda je počela šikljati u dugačkom mlazu i u tren oka smočila je tatu i poplavila kuhinju.

– Pogledaj što si učinio! – ojađeno je mama gacala po vodi.

– Više nisi Djed Mraz, nego Djed Mlaz!

– Pritisni palcem rupu – rekao sam tati, što je, za moje godine, bio vrlo mudar savjet.

Tata me poslušao i zaustavio mlaz. Međutim, svi smo znali da to nije baš trajno rješenje, a i ne bi bilo lijepo da tata Božić dočeka ispod sudopera.

– Pa stavi novi ventil! – vikala je mama.

– Da, džepovi su mi puni novih ventila, nosim ih umjesto bombona – odvratio je tata.

Mama mu je onda rekla da nije samo Djed Mlaz, nego i mamlaz, a Erik Veliki je zatulio jer je čuo da je netko pred vratima. Bio je to susjed Ljudevit s donjega kata, koji je došao jer mu je voda iz naše kuhinje već smočila strop. Kad je doznao što se događa, brzo je otišao pa se vratio s novim ventilom i pomogao tati da ga namjesti. Bili smo spašeni!

– Kažete, kapalo je, ha? – upitao je gospodin Ljudevit potpuno mokrog tatu. – A vidite, sad kao da vam je oluja prošla kroz stan.

– Ma kad ja ne podnosim lupkanje – branio se tata. – Od toga...

8

– Susjed, poslušajte me – ozbiljno će gospodin Ljudevit. – Ako se u životu živcirate zbog sitnica, možete poludjeti.

Tata ga je mrko pogledao, ali mu je, prije nego što je otišao, ipak vrlo uljudno zahvalio na pomoći. Mama i ja smo krpama skupljali vodu, Erik Veliki je opet drijemao, a Djed Mlaz je ukočeno stajao na kuhinjskome pragu. S njega su se cijedile stotine, tisuće svjetlucavih kapljica.

Izgledao je kao crveno božićno drvce urešeno zvijezdama.

9

Jozefina i Rudolf

Na gredi ispod našega kućnog trijema ovog su proljeća dva tamnoplava vrapca savila gnijezdo od blata i grančica. Često sjede u njemu i čavrljaju, odnosno cvrkuću. Još nikad nisam čuo da vrapci tako lijepo pjevaju!

– To nisu vrapci, nego lastavice – rekla mi je mama. – I to, rekla bih, bračni par.

– Što znači da ćemo uskoro pod trijemom imati cijelu lastavičju obitelj – dometnuo je tata. – Baš lijepo. Nećemo biti jedini pod ovim krovom koji su u blatu.

– Ali, tata, mi nismo u blatu, nego u kući – rekao sam.

– Mi smo ti, sine, u financijskom blatu – progunđao je tata, ali se razvedrio kad su lastavice opet počele pjevušiti.

– Krasne su – gledala ih je mama. – Tako otmjene i graciozne. Zvat ćemo ih... Jozefina i Rudolf.

I naš je žuti mačak Micica zadivljeno promatrao Jozefinu i Rudolfa. Inače se jedva micao iz svoje košare, a sada je bez prestanka obilazio potporni stup trijema piljeći u lastavice.

10

– I Micica je sretan što imamo goste – rekao sam.

– Je, sretan je kao tvoj tata kad vidi janjetinu – rekla je mama.

Tata se nakašljao i kimnuo glavom.

– Surova je životna istina da bi naš Micica lastavice najradije smazao. I to bez kuhanja.

Prošli su me hladni trnci. Naš umiljati, dobri, svilenkasti Micica pojeo bi lastavice?

– Ali zašto? – upitao sam.

– Ha, vidio si na televiziji kako divlje mačke love plijen – objašnjavao je tata. – A Micica je njihov rođak.

– Misliš, kao meni bratić Jakov?

– Ne, jako daleki rođak. Kao bratić šukundjedove tete.

Vjerojatno još i dalji. Mislim da lavovi i tigrovi ne bi čak ni prepoznali našeg Micicu, pa bi ga čalabrcnuli za predjelo.

– Strašno – protisnuo sam.

Dok sam se ja brinuo za sigurnost našeg pitomog mačka, on se, nevaljalac jedan, uspeo na visok jasen pred trijemom. Nismo ni znali da je sposoban za takvo što!

– Skočit će na lastavičje gnijezdo! – zgrozila se mama.

Micica je odlučno zakoračio na granu koja je vodila prema trijemu, ali odmah se sav ukočio i počeo prestravljeno mijaukati.

Očito je iznenada shvatio da ga muči strah od visine. Tata je rekao da smo ga previše razmazili, pa se i sam uspeo na jasen.

Trebao bih napomenuti da tata ima poveći trbuh i da se tri puta 11

gotovo strovalio na zemlju prije nego što je napokon došao do grane na kojoj je mijaukao Micica. Mačak se pandžama čvrsto uhvatio za tatu, a on noktima za granu.

– Upomoć! Past ću! – vikao je tata, a Micica je počeo divlje mijaukati.

Predložio sam da pozovemo vatrogasce u akciju spašavanja, ali mama je samo odmahnula rukom.

– Sići će oni kad ih glad podsjeti da je vrijeme za večeru.

Mama je imala pravo. Kruljenje želuca glasnije je od svakog straha. Ali ne i od Jozefine i Rudolfa, koji su, dok smo mi večerali, ljupko pjevušili pod trijemom.

12