Helena Janeczek, Djevojka s Leicom

Helena Janeczek Djevojka s Leicom

Biblioteka Cicero Naslov izvornika Helena Janeczek LA RAGAZZA CON LA LEICA © 2017 Ugo Guanda editore S. r. l. - Via Gherardini 10, 20145 Milano.

Gruppo editoriale Mauri Spagnol This edition is published by arrangement with Tempi Irregolari, Gorizia Naslovnica: fotografija © Robert Capa © International Center of Photography / Magnum Photos / Contrasto © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2020.

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

The European Commission support for the production of this publication does not constitute an endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsi­ble for any use which may be made of the information contained therein.

Potpora Europske komisije izdavanju ove publikacije ne uključuje podršku njezinu sadržaju, koji isključivo odražava stavove autora, i Europska komisija ne može preuzeti odgovornost za način korištenja informacija koje publikacija sadržava.

Helena Janeczek

Djevojka s Leicom

S talijanskoga prevela Ita Kovač

Zagreb, prosinac 2020.

„Bila je svakako... zgodna djevojka za kojom si, kao i za sudbinom, mogao samo trčati.”

GEORG KURITZKES u jednom radio-intervjuu iz 1987.

Smrti tvojoj usprkos i mrtvome tijelu, tvoja kosa što suho zlato bje, rosni cvijetak tvog smješka na vjetru i dražest tvoja dok u skoku rugaš se svakom metku, dok prizore borbe snimaš, bodre nas, Gerdo, zauvijek.1* LUIS PÉREZ INFANTE Gerdi Taro, poginuloj na brunetskom frontu

1 Prevela Željka Somun.

Predgovor Parovi, fotografije, koincidencije #1

Otkako si vidio ovu fotku, ne prestaju te očaravati.

Izgledaju sretni, vrlo sretni, i mladi su, kao što i priliči herojima. Da su lijepi, ne bi mogao reći, ali ni poreći, i kako bilo, ne djeluju ni najmanje herojski. Jer im smijeh zatvara oči, a otkriva zube, smijeh koji nije fotogeničan, ali je toliko spontan da ih čini predivnima.

7

On ima konjsko zubalo i izlaže ga sve do desni. Ona ne, ali njezin očnjak ističe se na praznini sljedećeg zuba, ali s onom dražešću koju imaju male privlačne nesavršenosti. Svjetlo se razlijeva na bjelini prugaste košulje, teče po njezinu vratu. Njezina glatka koža, dijagonala tetiva isklesana profilom koji se priljubio uz naslon, čak i zaobljena linija rukohvata, pojačavaju tu radosnu energiju koja struji iz tog jednoglasnog smijeha.

Mogli bi se nalaziti na nekom trgu, no ovako, sjedeći u tim udobnim malim naslonjačima, više ostavljaju dojam da su u nekom parku, u kojem se pozadina stapa u gusti zastor od lišća. Pitaš se tada nije li kadar koji u cijelosti zauzimaju možda vrt neke vile visoke buržoazije koja je pobjegla preko granice nakon što su Barcelonu zahvatila revolucionarna previranja. Sad puku pripada ta hladovina pod stablima: njima dvoma koji se jedno drugom smiju zatvorenih očiju.

Revolucija je posve običan dan u kojem se izlazi da bi se zaustavilo puč koji je želi ugušiti, ali ne odričući se pritom ugodna predaha. Odjenuti mono azul kao ljetnu haljinu, uvući kravatu pod kombinezon, iz želje da se nekome svidiš. Tu ne treba mastodontska puška, koja je prošla kroz ruke tko zna koliko nesretnih vojnika prije nego što je dospjela do pripadnika anarhističke milicije koji sad ne može dotaknuti blistavi vrat svoje odabranice.

Osim te zapreke, u ovom su trenu slobodni od svega.

Već su pobijedili. Nastave li se tako smijati, nastave li biti tako sretni, ne čini se odveć hitnim znati opaliti iz tog zastarjelog oružja. Pretegnut će onaj tko se bori za 8

ispravnu stvar. Sad mogu uživati u suncu što ga ublažavaju širokolisnata stabla, u društvu voljene osobe.

Mora svijet to znati. Mora u tren oka vidjeti da na jednoj strani postoji rat koji se vodi stoljećima, generali pristigli iz Maroka s bezdušnim plaćeničkim trupama, a s druge ljudi koji žele braniti ono što žive, i žele jedno drugo.

U Barcelonu na tom početku kolovoza pristižu rijeke ljudi u želji da se pridruže prvom narodu u Europi koji nije oklijevao oružjem ustati protiv fašizma. Pripovijedaju o uskomešanu gradu na univerzalnom jeziku slika koje sa stranica izloženih na kioscima diljem svijeta, izvješenih u sjedištima stranaka i sindikata, u razmahanim rukama kolportera, skaču u oči čak i onima koji novine ne kupuju i ne čitaju.

Barcelonci bratski dočekuju strance koji pritječu da bi se s njima borili rame uz rame, navikavaju se na taj Babilon što vrvi posvuda i uživaju u tome da ih pozdravljaju s compañero i compañera, katkad si potom pomažući kretnjama, onomatopejskim zvukovima, džepnim rječnicima. Fotografi, koji ne čekaju oružje i obuku, dio su tog neprestanog priljeva u dobrovoljne milicije. Oni su ovdje zbog nas, oni su poput nas, drugovi, zaključuje tko ih vidi i pušta ih da rade.

No dvoje pripadnika milicije toliko su obuzeti svojim smijehom da ne primijećuju ništa. Onaj tko ih portretira premješta se, okida ponovno, izlaže se opasnosti da se oda ne bi li iz što veće blizine uslikao taj par sjedinjen širokim, tako intimnim osmijehom.

9

Fotografija se čini gotovo istovjetna prvoj, jedino što se ovdje vidi da su muškarac i žena toliko zaneseni da ne mare za život koji se uokolo odvija. Za korake nekoga tko, prolazeći šljunčanom stazom iza njihovih leđa, otkriva da nisu u nekom parku, nego možda čak na La Rambli, gdje se okuplja uzavreli grad. Ni za stolac pokraj, na kojem sjedi još jedna žena.

Od njezine glave vidiš tek pramen kovrčave kose, od tijela samo umotanu ruku. A bio bi ti potreban njezin pogled, pogled nekoga tko je izbliza vidio ono što iz slike možeš izvući, a izmiče tvojim očima.

Fotograf koji uhvatio to dvoje drugova nije sam. Riječ je o muškarcu i ženi koji, jedno do drugog, stoje pritajeni na desnoj strani ulice.

Zatim otkriješ fotografiju žene koja sjedi u jednom od istih tih stolaca i ne možeš vjerovati da može postojati takva bezočna sreća. Sve dok gore desno ne opaziš komadić profila mladog pripadnika milicije koji se na drugim fotografijama zaneseno smiješi svojoj plavokosoj djevojci.

10

Ova radnica što u neskladnim rukama drži modni časopis, a između nogu pušku, doista ne izgleda kao netko koga bi obuzela brbljava znatiželja pri pojavi dvoje fotografa koji, nakon što su se svojski potrudili da im ne promakne zvonki smijeh zaljubljenih drugova, ovjekovječuju i nju. Ne, kažeš sebi, netko poput nje vidi i ne vidi stvari koje ga se ne tiču. Ostaje ponešto na oprezu, jer su joj dali oružje, ali prije svega želi uživati u ovom trenutku mira.

No nekoliko dana poslije – tako zamišljaš – ta pripadnica milicije dolazi na plažu na kojoj se odvija obuka i susreće ono dvoje fotografa. On s onim poluciganskim, u svakom slučaju srdačnim izgledom, ona gotovo kao da je izišla iz onog časopisa što ga je čitala na La Rambli, ali s glomaznim fotoaparatom oko vrata, koji joj seže do kukova.

11

Žena je sad radoznala: tko su to dvoje? Otkuda dolaze? Jesu li u flertu, koji cvjeta u ovom ozračju mobilizacije, ljeta u punom jeku i slobode, ili su muž i žena?

Nešto slično, budući da, uigrani i usklađeni, razmjenjuju pokoju riječ na nekom tvrdom jeziku. Ona je nasmiješena i gipka kao mačka, ali staloženija dok drugaricama daje upute kako držati oružje. Oboje se silno trude, euforični su i veseli, dijele čak i cigaretu Gauloises u znak bratstva i zahvalnosti. „Ja sam njih već vidjela”, kaže ona pripadnica milicije kad se fotografi udalje i započne uzbuđena razmjena komentara, no nitko joj ne vjeruje. Zanimljive vijesti ima drug novinar koji ih je ovamo doveo. Upravo su stigli iz Pariza i već su umalo glavu izgubili jer je dvomotorac neplanirano morao aterirati na Sierru. Jedna velika faca francuskog tiska slomila je ruku, no njih su se dvoje nekim čudom izvukli bez ogrebotine. On, koji se zove Robert Capa, kaže da je Barcelona prekrasna i da ga podsjeća na rodni grad, samo što se u Budimpeštu ne može vratiti dok je u rukama admirala Horthyja i njegova reakcionarnog režima. Gerda Taro, njegova djevojka, po svoj je prilici alemana, jedna od onih mladih emancipiranih djevojaka koje se nisu pokorile ni Hitleru. „A znate li možda kad izlaze te fotke?” navaljuju revolucionarke.

Novinar obećava da će se raspitati. Ne kod fotografa, oni se spremaju na područja gdje se vode bitke: najprije na aragonski front, a potom dolje, u Andaluziju.

12

Godinu dana nakon tih fotografija, Barcelona bilježi prvih osamnaestero mrtvih, poginulih pod zgradama koje je urušila vatra s krstarice Eugenio di Savoia.

Milicije su se raspale, njihova se pripadnica vratila u tvornicu. Možda šije uniforme za Ejército Popular, u kojoj anarhisti moraju slušati bez pogovora, a za žene više u njoj nema mjesta. No u tvornicama se i dalje sluša radio, komentiraju se vijesti, ljudi jedni druge ohrabruju.

Sad zamisliš da netko naglas čita dnevne novine koje nose datum 27. srpnja 1937. Piše da Madrid herojski odolijeva, iako je neprijatelj uz zločinačku pomoć njemačke i talijanske avijacije uznapredovao do Brunetea, gdje se dogodila tragedija. Poginula je fotografkinja pristigla izdaleka kako bi ovjekovječila borbu španjolskog naroda, takav primjer hrabrosti da se general Enrique Líster poklonio pred njezinim lijesom, a pjesnik Rafael Alberti drugarici Gerdi Taro posvetio najsvečanije riječi. „Nije li to ona što nas je slikala na plaži?” uzvikuje jedna radnica, privukavši pozornost djevojaka koje su na izlazu iz hangara već počele razgovarati o svojim temama. Da, to je upravo ona: u članku piše i o „ilustre fotógrafo húngaro Robert Capa que recibió en París la trágica noticia”.

Radnice u tvornici uniformi zaprepaštene su, dirnute sjećanjima.

13

Sunce iza leđa, pijesak u cipelama, smijeh kad neka od njih zatetura na obali pod trzajem oružja i provala oduševljenja kad koja pogodi metu. A onda ta strankinja koja je – to se odmah vidjelo – bila senyoreta mekih ručica, i mogla je ostati u Parizu i ovjekovječivati glumice i elegantne manekenke, a došla je fotografirati njih koje su na plaži učile pucati. Čak im se i divila, činilo se kao da im pomalo i zavidi. A sad je poginula kao neki vojnik, dok si one krive leđa u tvornici, a poslije jure pribaviti nešto za jelo, ali još su žive. Nije to u redu. Nek’ crknu u paklu, fašisti.

Među onima koje je vijest najviše pogodila ona je žena što je s modnim časopisom sjedila na La Rambli. Ganuće koje je obuzima u tom trenutku, uz ponovno upaljeni 14

opušak koji joj dimi prste, šivaće strojeve koji joj štekću iza leđa, nije samo ganuće nekoga tko osjeća zahvalnost prema žrtvi te Palčice koja je došla iz jedne hladne zemlje.

U njemu se pojavljuje i jasna slika koju je rastreseno uhvatila godinu dana prije, podigavši pogled sa svog časopisa: crnomanjasti muškarac i plavokosa djevojka fotografiraju plavokosu djevojku i crnomanjasta muškarca koji se veselo smiju. Plavuša okida nagnute glave, fotoaparat joj zaklanja čelo. Crnomanjasti muškarac radi s tako malenim aparatom da mu se vide i obrve, guste kao u onog pripadnika milicije. Potom se, čim su gotovi s okidanjem, smiju i oni, prpošni i prisni. Čak i oči stranca poput nje primijećuju da su se njih dvoje prepoznali u ono drugo dvoje. I jednako su zaljubljeni.

Jedna je mala koincidencija htjela da to dvoje fotografa, tek što su stigli u Barcelonu, naleti na par kojem nalikuju. Možda je bio puki plod slučaja to što je Gerda Taro uspjela snimiti smijeh u trenutku njegova vrhunca, dok je Robert Capa izgubio nekoliko sekundi, možda podešavajući širokokutni objektiv. Da je radila s aparatom kojim ju je naučio fotografirati – Leicom – i njezini bi negativi imali pravokutni format koji omogućuje da se Capi pripiše druga fotografija onog para i fotografija žene s časopisom. Gerda ne bi dobila tako savršeno centriranu kvadratnu sliku da si nije kupila jeftini srednjeformatni SLR, Reflex-Korelle. No nakon šest mjeseci zajednički su prihodi bili dovoljni da on sebi nabavi Contax, a Leicu, družicu iz gladnih godina, povjeri djevojci koja ga je ohrabrila da te godine ostavi iz sebe.

15

Novaca nisu imali kad su odlazili iz Pariza – ona na početku svoje fotografske avanture, on bez angažmana, premda počinje biti tražen – ali su nepokolebljivo vjerovali da će si stvoriti ime. Živjeti u Parizu bez ičeg drugog osim jedne Leice značilo je snalaziti se od danas do sutra. Lakše će naći posla pod nekim pseudonimom, bili su uvjereni André Friedmann i Gerda Pohorylle. Smislili su čak i priču o Robertu Capi koji je imao ono što je njima nedostajalo: bogatstvo, uspjeh, neograničenu vizu u putovnici jedne moćne zemlje u kojoj nema ratova i diktatura. Združeni u tajnom društvu koje je kao početni kapital imalo jedan alias, još su bliskiji bili u životu, još odvažniji u snovima koje će slijediti u budućnosti.

Potom je vremenu bajki došao kraj. Otkako se Španjolska republika našla pod napadom, jedino je umijeće bilo naći se na pravom mjestu u pravo vrijeme i ovjekovječiti realnost koja je trebala potresti, održati protest živim, potaknuti intervenciju slobodnog svijeta.

Ali ako neka fotografija govori i o onome tko ju je snimio, ne mogu ne odražavati svoje autore one dvije slike para u kojem se bilo tako lako prepoznati. Na Gerdinoj fotografiji muškarac i žena ravnopravno dijele prostor, ujedinjeni u smijehu koji se oslobađa u zrak, u kompoziciji koja je tako skladna da upravo naglašava tu razuzdanu energiju. Capina fotografija stavlja u središte ženu, slavi njezinu fizičku privlačnost, ali dok se naginje prema svom drugu i iz perspektive njezina blistava pogleda.

16

Hodali su jedno pokraj drugog, opazili dvoje tako sličnih, tako blaženih pripadnika milicije. No privlačnost igre zrcala nije bila ono što ih je nagnalo da fotografiraju istovjetni objekt, sve ne bi li jedno od njih okinulo sliku koja će se moći poslati nekim novinama.

Nego obećanje koje se ispunjava na licima i tijelima iskrivljenim od tog tako sretnog smijeha, utopija proživljena tijekom tih nekoliko trenutaka u kojima su taj muškarac i ta žena bili slobodni od svega. Slobodnima, istina, i sjedinjenima u idealima i osjećajima, ali ne jednakima. Robert Capa uhvatio je, naime, želju za bezrezervnim prepuštanjem jedno drugome, Gerda Taro neobuzdanu radost koja se izlijeva i osvaja svijet.

Bili su različiti, bili su komplementarni, tog dana u kolovozu zauvijek otrgnuti od svega što će se dogoditi poslije. Pripovijedaju to oni sami, nehotice, iskreni kao onaj ovjekovječeni smijeh, kroz te autoportrete ukradene od vlastitih drugova po oružju i po ljubavi, za onog kratkog ljeta anarhije, u Barceloni.

17

Sadržaj

Predgovor. Parovi, fotografije, koincidencije #1

9

PRVI DIO Willy Chardack, Buffalo, N. Y., 1960.

19

DRUGI DIO Ruth Cerf, Pariz, 1938.

107

TREĆI DIO Georg Kuritzkes, Rim, 1960.

197

Epilog, Parovi, fotografije, koincidencije #2

299

Zahvale i bilješke

339

O prevoditeljici

341

Autorska prava na fotografije

342

343

Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica: Ivana Mirošević Lektura, korektura: Ivana Mirošević Oblikovanje naslovnice:: Ana Pojatina, RAM Prijelom: Goran Radosavljević Tisak: Feroproms Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001087635.

ISBN 987-953-355-469-3