Dubravka Zima: Djevojka u gradu

DJEVOJKA U GRADU

djevojaštvo u 19. stoljeću

BIBLIOTEKA KULTURA I CIVILIZACIJA

DJEVOJKA U GRADU

djevojaštvo u 19. stoljeću

Zagreb, rujan 2022.

mojoj Maši

Sadržaj

Predgovor 9 Uvod 13

Kratki pregled historiografije djevojaštva 25

Historiografija djevojaštva u hrvatskom kontekstu 31

Djevojka u gradu: opis, regulacija, imagologija 41

Pravna kodifikacija djevojaštva 43

Pedagoška i (pseudo)psihološka imagologija građanskog djevojaštva 49

Normiranje i regulacija građanskog djevojaštva: savjetnici, bontoni, primjeri i ideali ili Kako da djevojka omili Bogu i ljudem 60

Figura djevojke u fikcionalnim i nefikcionalnim književnim tekstovima do kraja 19. stoljeća 76

Djevojka u kanonskoj hrvatskoj književnosti 19. stoljeća 81

Dječja i adolescentska proza za djevojke do kraja 19. stoljeća 103

Djevojka u gradu: življena djevojaštva 129

Djevojke i tijelo: aspekti tjelesnosti kao historiografska tema 133

Djevojke i prostor 163

Obrazovanje gradske djevojke 206

Djevojka u društvu: društvenost i kulturne prakse 227

Djevojačka afektivnost: ljubavi i zaljubljenosti 266

Literatura 289

Popis književnih tekstova 297

Kazalo imena 299

Bilješka o autorici 303

Predgovor

„Ne nastoj, da budeš više negoli što zbilja jesi u to doba, a ni manje nego li što biti možeš“ (Jambrišak 1896: 67).

Kada je 1889. petnaestogodišnja Ivana Mažuranić, koja tada s obitelji stanuje u Markovoj ulici na zagrebačkom Gornjem gra du, na Uskrsni ponedjeljak navečer 22. travnja posjetila obitelj ske prijatelje Marićeve i sudjelovala u ugodnoj, kulturnoj kućnoj zabavi sa sviranjem, pjevanjem i plesom, oko pola jedanaest na večer bilo je vrijeme za povratak kući te je po Ivanu došla obi teljska sluškinja, premda je, kako se može zaključiti na temelju Ivaninih dnevničkih zapisa, bila riječ o nevelikoj udaljenosti od kuće u kojoj je stanovala Ivanina obitelj. Na ovaj usputni poda tak naišla sam u dnevniku tinejdžerice Ivane, koji je prvi put objavljen 2010. godine u redakturi Sanje Lovrenčić. Ipak, taj me marginalni, sitni detalj iz života gradske djevojke s kraja 19. sto ljeća prilično zainteresirao i iz toga je interesa postupno nastala i ova knjiga. Što je u tom kratkom, usputnom događaju toliko zanimljivo? Meni je zanimljivo sve: činjenica da djevojka sama odlazi na zabavu, sadržaj te zabave, način na koji petnaestogodiš njakinja izvještava o zabavi, činjenica da joj je dozvoljen izlazak do 11 navečer, i, naposlijetku, činjenica da ne može sama hodati noću po ulici već da joj je potrebna pratnja, kao i činjenica da je ta pratnja, vrlo očito, mogla hodati sama po ulici u isto vrijeme dok je dolazila po Ivanu – svi su ovi podaci elementi povijesti

gradskoga djevojaštva pred kraj 19. stoljeća i većinu ću ih obraditi u poglavljima koja slijede. Premda, nažalost, nemam podatak o dobi sluškinje koja je po Ivanu došla da je otprati kući, za potrebe ovoga predgovora zamišljam da je otprilike iste dobi kao i Ivana (što je, prema izvorima koje ću koristiti u knjizi, ponajprije pre ma studiji Katarine Horvat o služinčadi u Zagrebu na prijelomu stoljeća, ne samo moguće nego i vjerojatno), te da se iz margi nalnoga detalja o njihovu kretanju po ulicama iste večeri – jedna se smije kretati sama, a druga ne smije – mogu donijeti i neke preliminarne pretpostavke o bitno različitim iskustvima povije snih djevojaštava gradskih djevojaka različitih socijalnih statusa i klasa.

U knjizi gradskom djevojaštvu u drugoj polovici 19. stoljeća pristupam iz pozicije povijesti mladenaštva tragajući za imago loškim strukturama o djevojkama, kao i za materijalnim, histo riografski provjerljivim tragovima života gradskih djevojaka u navedenom razdoblju. S obzirom na razmjerno ambicioznu nakanu, pozornost sam usmjerila na nekoliko karakterističnih aspekata djevojačke svakodnevice, uzimajući u obzir različita iskustva i životne okolnosti djevojaka iz različitih društvenih slojeva i klasa. Uvodno, gradsko djevojaštvo u promatranom razdoblju predstavljeno je općenitim statističkim podacima, pravno-kodifikacijskim parametrima i klasnom kontekstualizacijom, kao i pedagoškim i psihološkim tumačenjima aktualnima u proučavanom vremenu. U istom je poglavlju obrađena i tema diskurzivnoga djevojaštva, odnosno imagoloških i predodžbenih paradigmi kojima se djevojaštvo prezentira u književnoj, paraknjiževnoj i časopisnoj produkciji do kraja 19. stoljeća. Potom, u središnjem dijelu knjige, devetnaestostoljetno djevojaštvo promatram u kontekstu tijela i tjelesnosti, u segmentu prostornosti i djevojačkoga odnosa prema prostoru, u području društvenosti i kulturne recepcije, te naposljetku s obzirom na čuvstvene parametre. Tema djevojačkoga obrazovanja, iscrpno i izvrsno obrađena u nekoliko studija (Luetić 2002; Župan 2005; Ograjšek Gorenjak 2006; Jagić 2008;

Ivanković Škrinjar 2014. i dr.) i monografiji (Župan 2013), ovdje je tek općenito predstavljena, pri čemu se gotovo u potpunosti oslanjam na navedena istraživanja odnosno nadopunjujem ih podacima i interpretacijama iz dnevničkih i memoarskih izvora.

Knjigu sam pisala od jeseni 2020. do zime 2021. godine, u Zagrebu i na Olibu. Kraći dijelovi poglavlja o djevojkama i prosto ru objavljeni su u članku „Od djevojčica u bijelim haljinama do nevidljivih Flâneuse: djevojačko kretanje gradskim ulicama u 19. stoljeću“ (Historijski zbornik, 2021), pri čemu je za knjigu tekst revidiran, nadopunjen i prilagođen.

Zahvaljujem svojim dvjema prijateljicama i kolegicama, naj dražim i najpoticajnijim sugovornicama, Milki Car Prijić i Marijani Hameršak, koje su strpljivo čitale dijelove rukopisa u nastajanju i u mnogome pridonijele njegovu konačnom obliku. Hvala vam objema! Marijani zahvaljujem i na studioznom i korisnom recen zentskom čitanju, jednako kao i recenzentu prof. dr. sc. Dinku Županu. Hvala uredniku Nenadu Rizvanoviću na vrijednim sugestijama i kreativnoj pomoći i Janu Zimi na asistenciji oko literature. Marku Strpiću iz zagrebačke knjižare i antikvarijata Što čitaš? najtoplije zahvaljujem na pomoći u potrazi za rijetkim knjigama i na strpljenju s mojim brojnim prohtjevima. Zahvaljujem profesoricama na Pravnom fakultetu Mireli Krešić, Marti Dragičević Prtenjača, Zrinki Erent Sunko i posebno Ireni Majstorović na pomoći oko nabave pravno-povijesne literature, te bratu Dobroslavu na višekratnim tumačenjima zamršene pravne terminologije i na strpljivoj asistenciji i podršci. Posebnu zahvalnost dugujem svojem ocu na dugotrajnim i detaljnim razgovorima o zavičajnoj povijesti (daruvarskog i podravskog kraja) i povijesti svakodnevice.

Knjigu posvećujem djevojkama iz moje obitelji čija su djevojaštva, proživljena u najrazličitijim obiteljskim, društvenim, kulturnim i političkim okolnostima u razdobljima od kasnih pedesetih godina 20. stoljeća pa sve do drugog desetljeća 21. stoljeća, o kojima sam slušala ili u njima sudjelovala, bitno utjecala ne samo na moju percepciju djevojaštva kao društvenog feno-

mena nego su me, u određenoj mjeri, i ohrabrila da svojem inte resu za povijesnu protežnost djevojaštva dam i formalniji oblik: Snježani, Zvjezdani, Ivani, Mirni, Lovorki, Hrvojki, Davorki, Koraljki i Maši, najdražoj i najvažnijoj.

Na Olibu u kolovozu 2021.

Uvod

Predmet je mojega istraživanja gradska djevojka u 19. stoljeću, odnosno u njegovoj drugoj polovici, i to u hrvatskom kontekstu. S obzirom na kompleksnost povijesnih okolnosti u hrvatskom 19. stoljeću, svi elementi kojima nastojim ograničiti svoju temu zahtijevaju objašnjenja – od termina gradski kojim nastojim obu hvatiti djevojke različitih socijalnih stratuma i to djevojke iz obite lji građanskih klasa, kao i radničke i služinske djevojke koje žive u gradu; potom preko pojma građanski, koji u hrvatskom 19. stoljeću apsorbira niz raznovrsnih povijesno-političkih i društvenih proce sa u različitim teritorijalnim dosezima; pa sve do pojma djevojka čija je relevantnost i semantička punoća na bitno različite načine referentna u okviru različitih socijalnih slojeva i društvenih kla sa, kao i u kontekstu vremenske protežitosti 19. stoljeća u kojem se djevojačka dob – najkonvencionalnije regulirana predbračnim statusom – ponešto mijenjala od početaka do kraja toga razdoblja; te naposljetku, do 19. stoljeća i hrvatskog konteksta što se također odnosi na složenu strukturu u povijesno-političkim procesima razjedinjavanja, pripajanja i ujedinjavanja, kao i društveno-struk turnih transformacija. Svoju ću temu istražiti pomoću istraživač kih alata studija djetinjstva i mladosti (childhood and youth studies), nastojeći pritom kooptirati metodologiju i istraživačke rezultate onih historiografskih rukavaca koji se tiču odabranog vremena i prostora, kao i prilagoditi metodologiju književne povijesti, inter pretacije i hermeneutike u onim dijelovima istraživanja u kojima će takva metodologija donijeti rezultate.

Omeđiti istraživačko područje nerijetko predstavlja jedan od najtežih istraživačkih zadataka; pitanje gradskoga djevojaštva u 19. stoljeću kao istraživačko pitanje obuhvaća raznolik i obiman korpus različitih iskustvenih, svakodnevnih, društvenih i diskur zivnih praksi i fenomena, te je ograničavanje istraživačkog za hvata predstavljalo možda i najveći istraživački izazov. U kojem su to povijesnom trenu gradsko i građansko djevojaštvo zadobila prve obrise i otkada možemo o njima govoriti kao o povijesnim fenomenima ili praksama? Kako definirati i referentno opravdati istraživačke odabire? Ovdje ću se okrenuti svojem književno-po vjesničarskom habitusu i referirati se na Davida Perkinsa koji početkom 1990-ih godina raspravlja o načinima pristupa književ noj povijesti te elaborira, pozivajući se na povjesničara devetnae stostoljetne književnosti Georga Brandesa, proces ograničavanja istraživačkog predmeta: „‘The point of departure chosen by the historian,’ says Brandes, ‘must always be described as arbitrary and fortuitous; he must trust to his instinct and critical faculty, or he will never make a beginning at all’“1 (Perkins 1993: 36). Oslanjajući se na Perkinsa, kao početnu točku odabirem drugu polovicu 19. stoljeća, odnosno period nakon 1860-ih godina kada, prema istraživanjima povjesničarke hrvatske građanske klase Iskre Iveljić (2007), građansko društvo postupno zacrtava obrise građanske adolescencije i započinje percipirati svoj podmladak kao zasebnu društvenu skupinu, što će se već kasnih 1860-ih i posebno u posljednja dva desetljeća 19. stoljeća, reflektirati i u svakodnevici. Tijekom 1870-ih godina dogodit će se i bitni pomaci u obrazovnoj, kodifikacijskoj i domeni javnoga zdravstva u hrvatskom kontekstu, koji će razmjerno brzo, a svakako već tijekom 1880-ih godina, vidljivo utjecati na djevojačke živote. Važna pak vremenska granica kojom omeđujem proučavani korpus s druge strane odnosi se na kraj 19. stoljeća, pri čemu je njegov simbo-

1 „Povjesničar/ka svoju početnu točku, kaže Brandes, uvijek mora shvaćati kao arbitrarnu i slučajnu: on/a mora vjerovati vlastitom instinktu i stručnosti, ili neće uopće biti u sta nju započeti.“ (Prijevod D. Z.; ako nije drukčije naznačeno, svi su prijevodi moji.)

lični dovršetak godina 1901. u kojoj su djevojke prvi put mogle redovno i legalno upisati studij na zagrebačkom sveučilištu. Kako je ta promjena utjecala na živote gradskih djevojaka nakon prije loma stoljeća, tema je nekog budućeg istraživanja.

Gradsko djevojaštvo u Hrvatskoj promatram, stoga, u pos ljednjim desetljećima 19. stoljeća, pri čemu se oslanjam na dostupne historiografske izvore, uključujući i dnevničke, memo arske i druge osobne tekstove djevojaka. Zanimljivo je primijetiti da je jedan od najranijih dostupnih dnevničkih tekstova djevo jaka iz 1830-ih godina: riječ je, dakako, o dnevniku Dragojle Jarnević koja započinje pisati svoje zapise u djevojačkoj dobi, godine 1833. Njezinim sam se dnevnikom također koristila kao izvorom premda se ne uklapa u moj zacrtani vremenski okvir, no s obzirom na dragocjenost pojedinih uvida o svakodnevici građanske djevojke u to doba, nisam ga mogla zaobići. U tom smislu promatram djevojaštvo kao izraženiji fenomen posljednjih desetljeća 19. stoljeća, s referiranim probijanjima zadanog vremenskog okvira.

Pojam „djevojka“ kojim se koristim u knjizi odredit ću, za početak, pomoću dobi ženske adolescencije, kao i društvenim kontekstom predbračnoga perioda. Djevojaštvo u 19. stoljeću shvaćam, pragmatično, omeđeno pravno-formalnim prelaskom iz statusa nedoraslosti (nakon 14. godine) do granice pravne zrelosti (do 24. godine), prema Austrijskom općem građanskom zakoniku iz 1811. godine. Prema istom izvoru, koji je na hrvatskim područjima pod jurisdikcijom austrijskog zakonodavnog sustava u upotrebi od 1852. godine (Čepulo 2012: 152), djetetom se smatra osoba do 7. godine života, od 7. do 14. osoba se naziva nedoraslom, a od 14. do 24. maloljetnikom. Nakon navršene 24. godine života osoba se smatra punoljetnom i pravno odgovornom, a takva regulacija mladosti na snazi je do kraja mojega istraživanoga razdoblja. Djevojački je status dodatno zakonski (a ponegdje i običajno) reguliran i bračnim statusom, odnosno pitanjem legalne dobi ulaska u brak koja je u Općem građanskom zakoniku

poistovjećena s punoljetstvom (24 godine), no uz dopuštenje oca, tutora ili sudbene vlasti, udaja je moguća i ranije. Neovisno o zakonskoj regulaciji, dostupni izvori potvrđuju da se djevojački status – prelazak iz dječje u djevojačku dob – u pri vilegiranim građanskim slojevima zbivao oko četrnaeste ili pet naeste godine života. S obzirom na razmjerno oskudno, teško dostupno ili nikakvo djevojačko obrazovanje2 nakon obavezne četiri godine općeg/osnovnog školovanja, do svoje 14. godine građanska djevojka iz srednje ili viših klasa najčešće je dovr šila dostupno formalno obrazovanje, no, ovisno o obiteljskim obrazovnim politikama, dostupnim prilikama u mjestu stano vanja i društvenim poticajima, može nastaviti obrazovanje izvan Hrvatske, ili se privatno obrazovati u ponekim vještinama u obi teljskom okružju (uz privatnu učiteljicu/učitelja) ili pak u pri vatno organiziranim zajednicama poduke (primjerice, u plesnoj ili glazbenoj školi, organiziranoj gimnastičkoj pouci i slično). Njezina djevojačka dob trajat će do udaje, nakon čega preuzima muževo prezime i njegov stalež.

U istim prostornim i vremenskim okolnostima djevojaštvo će proživljavati i djevojke iz neprivilegiranih društvenih slojeva, čije je iskustvo djevojaštva posve različito od njihovih sugrađanki i vršnjakinja iz srednjih i viših klasa; primjerice, djevojčica iz radničke obitelji može krenuti na posao već s navršenih 12 godina, dakle prije formalnog ulaska u maloljetničku (djevojačku) dob, te će se njezine obrazovne i svakodnevne okolnosti i iskustva bitno razlikovati od njezine privilegirane vršnjakinje. Ilustracije radi, kada je osamnaestogodišnja Ivana Brlić-Mažuranić u siječnju 1893. u Brodu na Savi rodila svoje najstarije dijete, kćer Nadu, za ispomoć i brigu o njoj zaposlila je dvanaestogodišnju dadilju (v. Zima 2019: 127).

2 Odnosi se na veći dio 19. stoljeća jer do 1892. u Hrvatskoj nema djevojačke škole koja bi bila pandan gimnazijskom obrazovanju za dječake, a tek u četiri grada djeluju više djevo jačke škole koje pružaju rudimentarno obrazovanje nakon četverogodišnje pučke škole.

Prema podacima Petra Matkovića (1873), koje prenosi i Božena Vranješ-Šoljan (2008), prosječna je dob udaje djevojaka u drugoj polovici 19. stoljeća, od 1850-ih do 1870-ih, niža od 24 godine, a prosječno još niža u Vojnoj krajini gdje je najveći broj djevojaka sklopio brak u dobi mlađoj od 20 godina (Matković 1873: 47), pri čemu je statistika neosjetljiva na društveni klasni raster i obu hvaća sve brakove sklopljene u određenom periodu i na određe nom prostoru. S druge pak strane, Iskra Iveljić navodi podatak iz Izvješća Gradskog poglavarstva Zagreba za 1886. prema kojem je od ukupnog broja sklopljenih brakova u Zagrebu te godine najmanji udio djevojaka u dobi do 24 godine, a najviši u dobi od 24. do 30. godine (Iveljić 2007: 337), što može upućivati na trend odgađanja udaje odnosno povišenja dobi za udaju prema kraju 19. stoljeća, barem u urbanim sredinama.3 Sličan se zaključak nadaje i prema podacima koje donose Mirjana Gross i Agneza Szabo, koje navode (1992: 26) da se do 1880-ih godina blago povisila djevojačka dob za udaju upravo u gradskim sredinama. Gradsko djevojaštvo, u tome smislu, tijekom druge polovice 19. stoljeća može trajati vrlo kratko: oko tri ili četiri godine, u slučaju udaje s 18 godina, ili pak nešto duže, u slučaju udaje u dobi nakon 24 godine.4 Stoga kao formalno i praktično ograničenje svoje teme koristim pragmatične granice maloljetničke dobi (od 14. do 24. godine) koju nadopunjujem predbračnim statusom – djevojka čija me povijest zanima živi u drugoj polovici 19. stoljeća u gradskim sredinama, ima između 14 i 24 godine i nije u braku. O njezinu će dodatnom teorijskom potkrepljenju u kontekstu pedagoških i razvojno-psiholoških paradigmi, društveno-klasnih artikulacija, enkulturacijskih teorija i pravne kodifikacije biti riječi u sljedećem poglavlju.

3 Ovdje treba primijetiti da je podatak kumulativan za sve brakove sklopljene u gradu te godine, uključujući i druge brakove udovica, što svakako utječe na prosječan broj godina.

4 Primjerice, Ivana Mažuranić udaje se na svoj 18. rođendan, a njezina četiri godine mlađa sestra Aleksandra/Alka udaje se s 28 godina, dakle desetljeće starija (v. Zima 2019: 184).

* * *

Prema Mirjani Gross i Agnezi Szabo (1992) hrvatsko se gra đansko društvo postupno i polako konstituira u desetljećima nakon prijeloma 19. stoljeća, pri čemu gospodarska, pa i politič ka situacija u hrvatskim krajevima usporavaju i diskontinuiraju modernizacijske procese u odnosu na europski prostor. Ipak, u posljednja dva desetljeća 19. stoljeća građansko je društvo više-manje uspješno artikuliralo svoj zasebni mentalitet i svoju društvenu i političku funkciju u procesu „prijelaza iz tradicio nalnog feudalnog sustava u građansko društvo određenoga tipa“ pri čemu se brojne promjene „nisu zbivale istodobno, ali su se izražavale u proizvodnim snagama, u društvenim strukturama, u ustanovama, u stvaranju političkih odluka, u društvenim, na cionalnim i kulturnim vrijednosnim sustavima i mentalitetima“ (Gross i Szabo 1992: 19).

Arijana Kolak Bošnjak (2016), pišući o razvoju hrvatskoga građanskog društva u 19. stoljeću, naglašava izraziti pluralizam političkih vlasti i društveno-organizacijskih oblika na hrvatskim prostorima u početku 19. stoljeća: od Banske Hrvatske i austrijske Istre do dolaska Francuza s klasičnim kasnofeudalno-staleškim društvenim oblikom, preko Vojne krajine sa specifičnom društvenom strukturom utemeljenom na vojničkom sustavu, potom bivše Mletačke Istre, dalmatinske obale i otoka na kojima prevladava društvena struktura komunalnog društva mediteranskog tipa, pa do Dalmatinske zagore u kojoj se društveni odnosi temelje „na zemljišnom posjedu i odnosu države prema obrađivaču zemljišta (do dolaska francuske uprave) i s druge strane na odnosu prema dalmatinskom gradu“ (2016: 133) i naposljetku Dubrovnika koji sve do pada Republike ima snažnu stalešku diferencijaciju kao okosnicu društvene i životne organizacije. Mnogolikost tih političko-društvenih situacija i odnosa koji iz njih nastaju dovodi do usporenog razvoja – i društveno-organizacijskog i privrednog, pa će tek oko 1870-ih doći do nešto jačeg

zamaha modernizacijskih procesa: tek su Mažuranićeve refor me na upravnom, sudbenom, prosvjetnom i društvenom planu u tom desetljeću pridonijele modernizaciji i jačanju modernoga građanskog društva (2016: 146).

Pišući o građanskom društvu s kraja 19. stoljeća, Katarina Horvat u izvrsnoj studiji o gradskoj služinčadi na prijelazu sto ljeća, u oslonu na povjesničara Reinharda Siedera5, društvenu klasu građanstva određuje kao društvenu strukturu koja se, za razliku od drugih društvenih skupina i klasa, konstituira na te melju društvenoga ugleda, a ne na temelju roda, mjesta rođe nja, specifičnih vještina ili posjedovanja zemljišta: „Građanskost je značila prije svega kulturu, skupni credo, povezan s (samo) razumijevanjem pojedinaca u vezi svojeg svojstva i izobrazbe“ (Horvat 2021: 43, kurziv K. H.). To je ujedno, kako tvrdi Sieder, prvi put u povijesti da se neki društveni razred konstituirao na taj način: plemstvo se konstituira iz srodstva ili po rođenju, seljaštvo na jedinstvenoj osnovi korištenja zemlje, a obrtnici na temelju strukovne osposobljenosti (ibid.).

Kroz taj se ugled, kako elaborira Horvat, uspostavljaju srednja i više građanske klase. No prostor građanske kuće mjesto je presjecišta i susreta različitih gradskih društvenih slojeva; Marija Jambrišak u svojem savjetniku za lijepo ponašanje koji pregnantno i autoritativno p(r)opisuje društvenu strukturu gradske svakodnevice u kasnom 19. stoljeću građansku kuću koja zapošljava sluškinje i sluge i druge oblike plaćene pomoći prezentira kao „most, kojim se prelazi iz nižih slojeva pučanstva u viši“ (Jambrišak 1896: 32), odnosno „način, da se neprekidno dodiraju viši razredi pučanstva sa nižim, i obratno“ (ibid., sic!). Jambrišak ove „dodire“ implicite konotira pozitivno u smislu kultiviranja i napretka, u skladu s povijesnim dijalektikama hrvatskog 19. stoljeća. Ova se izrazita svijest o društvenoj hijerarhiji kao čvrstoj i neupitnoj strukturi razaznaje u svim istraživanim elementima

5

U knjizi naveden kao Reinhard Seider.

gradskoga djevojaštva bez iznimke. Iskra Iveljić u svojoj studiji ra zlikuje privredno, elitno od tzv. sitnoga građanstva, prateći, među tim, ne samo društvenu vertikalnu pokretljivost u Zagrebu pred kraj 19. stoljeća nego i procese međusobnih preuzimanja, opona šanja, prožimanja i enkulturacije između ovih dviju struktura, ko jima se uspostavlja svojevrsna društvena ravnoteža građanskoga društva, odnosno ukupnost gradskoga života određenog prostor nim i ekonomskim parametrima, specifičnim životnim stilom i različitim životnim mogućnostima gradskoga stanovništva.

Do kraja 19. stoljeća u hrvatskom se dijelu Austro-Ugarske Monarhije razvija nekoliko većih urbanih centara i niz manjih. Mirjana Gross i Agneza Szabo nabrajaju devet gradova u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji između 1851. i 1868: Zagreb, Rijeku, Bakar, Karlovac, Varaždin, Koprivnicu, Križevce, Osijek i Požegu, koji ma se nakon priključenja Vojne krajine pribrajaju još i Bjelovar, Ivanić, Senj i Sisak. Bruno Milić (2006) u studiji o razvoju urbaniteta na hrvatskim područjima do početka 20. stoljeća, izdvaja nešto više gradova koji se snažnije urbano razvijaju u kasnom 19. stoljeću: kao središnji urbani centar kontinentalne Hrvatske apostrofira Zagreb, koji je od 25 000 stanovnika oko sredine 19. stoljeće dosegao između 61 000 do 80 000 na njegovu kraju,6 te se do početka novoga stoljeća snažnije prostorno profilirao planiranjem i izgradnjom niza velikih urbanističkih cjelina, posebno u Donjem gradu. Uz Zagreb, u središnjem su dijelu Hrvatske, prema Miliću, gradska središta još i Varaždin, koji do kraja stoljeća ima 13 000 stanovnika, potom Čakovec, Koprivnica, Križevci i Sisak; u slavonskom dijelu Monarhije Milić kao urbane centre navodi Osijek, Vinkovce, Vukovar, Brod na Savi i Požegu. Istarske su gradske strukture, koje Gross i Szabo ne navode, Poreč, Rovinj i Pula, primorske Rijeka, Bakar i Senj, a gradski su centri u Dalmaciji Zadar, Biograd, Šibenik, Trogir, Split, Korčula

6 Prema Strechi i Tomiću (2016: 40) Zagreb na početku stoljeća ima 61 002 stanovnika, dok Milić (2006) spominje podatak o 80 000 stanovnika u prvom desetljeću 20. stoljeća, bez spominjanja izvora (v. 2006: 201).

i Dubrovnik. Gross i Szabo navode i postotke gradskoga stanov ništva prema ukupnoj populaciji Hrvatske i Slavonije (Gross i Szabo u svojoj studiji bave se samo tim prostorom) od sredine do kraja 19. stoljeća – od 7,51 % gradskog stanovništva od ukupnog stanovništva godine 1851. do 7,63 % gradskoga stanovništva u od nosu na ukupan broj stanovnika godine 1880. Prema njihovim podacima riječ je o 91 085 osoba koje žive u gradovima Hrvatske i Slavonije godine 1880. (Gross i Szabo 1992: 53).

Mario Strecha i Filip Tomić (2016), pažljivo analizirajući po datke o demografskim trendovima u drugoj polovici 19. stoljeća u Austro-Ugarskoj Monarhiji, zaključuju da je Zagreb tada među najbrže rastućim gradovima u Monarhiji, kao i da je velik porast populacije u Zagrebu u posljednja dva desetljeća toga stoljeća najvećim dijelom posljedica useljavanja (2016: 68). Za moju je temu zanimljiv i podatak o relativno visokom udjelu gradske populacije u dobi od 16 do 31 godine unutar ukupne populacije (ibid.: 65, 66), što implicitno upućuje i na brojnost djevojačke populacije usprkos rodno neosjetljivim podacima.

Do kraja 19. stoljeća u gradskoj je sredini adolescencija bitno klasno obilježena: Katarina Horvat (2021: 123) donosi statistički podatak za godinu 1900. da je 11,32 % od ukupnog broja služinčadi u Zagrebu u dobi od 7 do 14 godina, dok je 32,96 % služinčadi staro od 15 do 19 godina, dakle unutar granice mladenaštva.7 Prema statističkim podacima, koji su, s obzirom na nepostojanost i kvalitativnu neujednačenost (prema Vranješ-Šoljan 2008), tek relativno pouzdani, a u kontekstu dobi rodno neosjetljivi, sredinom 19. stoljeća u gradu Zagrebu živi 2056 ljudi u dobi od 6 do 14 godina i 2238 u dobi od 14 do 24 godine, u Riječkoj županiji (dakle na bitno većem prostoru koji obuhvaća grad i okolicu) 15 541 čovjek u dobi do 14 godina te 19 779 ljudi u dobi do 24 godine (Vranješ-Šoljan 2008: 537). U Dalmaciji je struktura stanovništva slična.

7 Nažalost, podaci su kumulativni za oba spola.

* * *

O građanskoj svakodnevici u drugoj polovici 19. stoljeća postoje brojni i različiti materijalni i pisani izvori iz kojih se može raz mjerno pouzdano, pa i detaljno, rekonstruirati način života imuć nijih građanskih slojeva, a s nešto manje detalja i pouzdanosti i svakodnevica neprivilegiranih klasa. Aleksandra Muraj (2016) opisuje stambene prostore, prehranu i odijevanje bogatijega gra đanstva tijekom 19. stoljeća, pokazujući kako se novonastajuće građanstvo samopercipira i samoostvaruje pomoću statusnih sim bola i obraćanja znatnije i postupno kultiviranije pažnje na nepo sredan životni okoliš. Muraj naglašava i bitnu liniju razlikovanja imućnijeg i privilegiranijega građanskog sloja od manje imućnih sugrađana (obrtnika, sitnih privrednika i srednjih trgovaca) u kon tekstu stambenih okolnosti: razdvajanje stambenog od poslovnog prostora kod bogatijeg sloja dovodi i do modernije urbane perspektive i u konačnici bogatije urbane vizure zbog izgradnje novih raskošnih rezidencija i palača u središtima grada, dok se u onim urbanim dijelovima u kojima obitavaju sitni poduzetnici i obrtnici ta dva prostora ne razdvajaju, što ostaje poveznicom sa seoskim stambenim prilikama. Muraj navodi nekoliko izvora iz kojih se jasno vidi stratifikacija gradskoga stanovništva s obzirom na stambeni prostor: od raskošnih građanskih stanova s čak i više reprezentativnih salona za primanje gostiju, pa do skromnih i vrlo skromnih radničkih stambenih prilika u dvije ili čak u samo jednoj omanjoj najamnoj prostoriji (Muraj 2016: 316–318). Već i ta činjenica upućuje na izrazito različita djevojačka iskustva u odnosu na prostor (poput, primjerice, posjedovanja ili neposjedovanja zasebne dječje/djevojačke sobe u građanskom stanu), na što upozorava i Iskra Iveljić pišući upravo o posebnoj dječjoj sobi kao jednom od ključnih parametara u samoartikulaciji bogatijega građanskog sloja, o čemu će biti više riječi u poglavljima koja slijede. Nadalje, s obzirom na spominjane kompleksne političke, društvene i kulturne procese (re)konstruiranja i (re)konstituiranja

društvenih cjelina s obzirom na većinski ruralno stanovništvo na hrvatskim prostorima do kraja stoljeća, ne iznenađuje što se, pri mjerice, u području prehrane niži građanski slojevi ne razliku ju osobito od seoskog stanovništva sve do posljednjih desetljeća 19. stoljeća, uključujući i uzgajanje živih životinja za prehranu u gradskim dvorištima (Muraj 2016: 328–329), dok se plemstvo i više građanstvo već oko sredine stoljeća razdvaja ne samo po prehrambenim izborima nego i po načinu posluživanja i hra njenja, kao i po organizaciji i kultiviranju obroka. Zanimljivo je u tom kontekstu primijetiti da je područje prehrane izraziti pro stor razdvajanja privilegiranoga od neprivilegiranoga djevojaštva s obzirom na kodove ponašanja za stolom, prilikom obroka i u društvenim situacijama hranjenja unutar kojih se bitno drukčije normira i regulira djevojačko ponašanje s obzirom na klasni status. Od djevojaka iste dobi koje stanuju u istom domaćinstvu očekivat će se bitno drukčije ponašanje u kontekstu prehrane i obroka s obzirom na njihov društveni položaj.

Slično se može utvrditi i u području povijesti odijevanja. Način djevojačkoga odijevanja kodificiran je ne samo u kontekstu izmjena modnih trendova i nastojanja djevojaka (i žena) iz hrvatskih gradskih sredina da se odijevanjem približe ukusu i profinjenosti europskih modnih središta nego i u kontekstu pedagoških i odgojnih, pa i higijenskih i zdravstvenih diskursa, kao i u kontekstu nepisanih klasnih kodifikacija – tako, primjerice, Katarina Horvat napominje da se nošenje šešira, obavezno u odijevanju djevojaka i žena iz viših klasa, smatralo neprikladnim za sluškinje (2021: 292). Upute o tome kako bi se djevojka trebala odijevati u novinama, pedagoškim časopisima i priručnicima za lijepo ponašanje rado i nesuzdržano daju i pedagoški i drugi društveni krugovi, a kako su se djevojke odijevale i jesu li obraćale pozornost na pedagoške savjete može se – neizravno – razabrati iz činjenice da su ti savjeti prema kraju stoljeća sve brojniji: premda do kraja 19. stoljeća nije moguće rekonstruirati građansku djevojačku adolescenciju kao prostor ili artikulaciju

eksplicitne pobune kakvom smo navikli percipirati period ado lescencije u 20. stoljeću pa sve do suvremenog doba, naznake djevojačkoga (neizravnog) otpora autoritetu ipak možemo prepo znati u ponekim detaljima djevojačke svakodnevice i u njihovim vlastitim tekstovima.

U kontekstu društvenog života, zasebna kultura djevojaštva i adolescencije uspostavlja se, kako se čini, na rubovima društvene kulture odraslih: građanske djevojke srednje i viših klasa sudjelu ju na organiziranim plesovima, pohađaju kućne zabave i gledaju i slušaju kazališne predstave i opere jednako kao i odrasli člano vi zajednice, no, kako se razabire iz, primjerice, mladenačkoga dnevnika Ivane Mažuranić, unutar tih zajedničkih društveno-kulturnih praksi uspostavljaju se zasebni djevojački i mladenački kodovi ponašanja i društvenosti, pa i ekskluzivno mladenačke i/ ili djevojačke kulturne prakse (primjerice, zajedničko mladenač ko muziciranje ili amaterske predstave). Zaposlene djevojke iz radničke klase, s druge strane, svoje društvene i kulturne potrebe zadovoljavaju unutar dostupne društveno-kulturne ponude ili za njih nemaju ni vremenskih ni financijskih kapaciteta. Jednako se tako djevojke razdvajaju i u segmentu afektivnosti i ljubavi, unutar kojega se djevojke iz privilegiranih klasa reguliraju službenim, strogim i represivnim odgojno-moralnim kodom po kojem je bilo koja emocionalna aktivnost dozvoljena samo pod određenim uvjetima, dok istovremeno razvijaju vlastite neformalne, pa i subverzivne načine afektivnoga postupanja, o čemu doznajemo iz dnevničkih i drugih zapisa. Djevojke iz neprivilegiranih klasa, za razliku od njih, u istom se segmentu ravnaju običajnim kodovima svojih zajednica, koje su uspostavljene prostorno, klasno, konfesionalno i na druge načine.

Ukratko, fenomen gradskoga/građanskog djevojaštva izrazito je potentno istraživačko područje unutar kojega se razmjerno jasno i artikulirano prezentiraju političke, društvene, kulturne i klasne opreke i prožimanja, ali i uspostavljaju zasebne i karakteristične ideološke i imagološke strukture: pojam „djevojka“

(pod)nosi specifična značenja neovisno o svojoj klasnoj imposta ciji, i ta će se značenja interpretirati u poglavljima koja slijede.

Kratki pregled historiografije djevojaštva8

Istraživanje povijesti djevojaštva u posljednje se vrijeme sve intenzivnije pojavljuje kao znanstvena tema u humanistici i u multidisciplinarnim studijima djevojaštva. Upućene i zanimlji ve povijesti mladenaštva počinju se pisati već od kraja 1990-ih godina (u anglofonoj, frankofonoj, germanofonoj humanistici), kao i istraživanja mladenaštva u predmodernoj i ranomodernoj povijesti u talijanskoj historiografiji, a u posljednjim godinama nastao je razmjerno obiman istraživački korpus koji se histori ografski okreće uglavnom novijoj povijesti, odnosno periodu u kojem se postupno konceptualizira, pravno artikulira i regulira te naposljetku društveno adaptira predodžba o periodu mladosti. Premda se čini da je unutar toga istraživačkog odsječka tema djevojaštva podzastupljena u odnosu na povijest mladenaštva općenito, ipak se od 2010-ih godina naovamo povijest djevojaštva sve češće pojavljuje i kao zasebna tema.

Kad se krajem devedesetih godina 20. stoljeća pojavljuju prvi ozbiljniji istraživački prilozi povijesti mladenaštva, primjerice dvosveščani zbornik talijanskih i francuskih povjesničara i po-

8 Ovdje treba napomenuti da se djevojaštvo u suvremenoj istraživačkoj perspektivi naj izrazitije kontekstualizira u okviru djevojačkih studija, no s obzirom na moju primarno historijsku perspektivu, djevojačke studije neću podrobnije opisivati. Djevojački studiji (girls studies) zasebna su znanstvena disciplina na presjecištu društvenih i humanistič kih znanosti te suvremeno djevojaštvo proučavaju u inter- i multidisciplinarnom pristu pu, uključujući političnost djevojaštva, uronjenost u popularnu kulturu te reprezentacij ske i diskurzivne oblikovne paradigme djevojaštva. Djevojačkim je studijima u prvom istraživačkom planu suvremeno djevojaštvo, odnos djevojaštva i popularne kulture te konstrukcijske i reprezentacijske paradigme povezane s tom temom. U hrvatskom se kontekstu djevojački studiji razvijaju unutar zagrebačke komparatistike na Filozofskom fakultetu, čije su studentice 2019. objavile izvrstan i vrlo referentan zbornik radova u koji su uvrstile prijevode najvažnijih tekstova iz toga polja i nadopunile ih studijama o djevojaštvu domaćih autorica (Časopis za književnu i kulturalnu teoriju K. Djevojački stu diji, XVI, 14, 2019).

vjesničara umjetnosti, A History of Young People in the West I i II (1997), koji su uredili Giovanni Levi i Jean-Claude Schmitt, još se ne istražuje zasebna povijest djevojaka, pa čak ni ne apostrofira različitost povijesnih iskustava mladenaštva u rodnom kontek stu. Od ukupno 17 priloga u dva sveska, tri se od njih, uz povijest mladića, rubno bave i poviješću djevojaka (The Worlds of Jewish Youth in Europe, 1300–1800 Elliota Horowitza, Worker Youth: From the Workshops to the Factory Michelle Perrot i The myth of youth in images: Italian fascism autorice Laure Malvano), dok se, od osta lih 14 priloga, djevojka kao povijesni pojam pojavljuje s nekoliko redaka u četiri priloga.9

Nadalje, informativan i referentan zbornik The premodern teenager: Youth in Society 1150–1650 (2002) koji je uredio Konrad Eisenbichler a objavio Centre for Reformation and Renaissance Studies iz Toronta, većinu priloga posvećuje muškoj adolescen ciji, dok je djevojka u fokusu u dva od ukupno 17 priloga (The girls in trouble in late medieval Bologna autorice Carol Lansing i The Medieval Aristocratic Teenaged Female: Adolescent or Adult? Johna Carmija Parsonsa), uz još dva priloga u kojima se djevojaštvo rubno analizira. Carol Lansing istraživala je sudske spise iz bolonjskog arhiva iz kasnog 13. stoljeća s posebnom pozornošću usmjerenom na djevojke koje se u njima pojavljuju. Naime, kako elaborira Lansing, djevojke iz viših klasa uglavnom nisu subjekti ni objekti sudskih procesa, nego je u sudskim spisima sačuvanima u gradskom arhivu riječ o najsiromašnijim društvenim slojevima. Ključni je problem povezan s djevojaštvom, kako zaključuje Lansing proučavajući brojne sudske slučajeve, nemogućnost plaćanja miraza, što djevojke dovodi “u nevolju”, kako to u naslovu apostrofira autorica. Većina, ako ne i svi sudski slučajevi koje je proučavala – u kojima je djevojka optužena, tužiteljica ili svjedo-

9 Alain Schnapp, „Images of young people in the Greek city-state“, Vol I; Augusto Fraschetti, „Roman Youth“, Vol. I; Norbert Schindler, „Guardians of disorder: rituals of youthful cul ture at the dawn of the modern age“, Vol. I; Renata Ago, „Young nobles in the age of abso lutism: paternal authority and freedom of choice in seventeenth-century Italy“, Vol. I.

kinja – dobili su sudski epilog upravo zbog nemogućnosti opskr be djevojke mirazom; riječ je o otmicama djevojaka – stvarnima ili fingiranima, bježanju od kuće, prisilnom prostituiranju, kra đama, prodajama djevojaka, silovanjima, pa čak i o sudjelovanju u ubojstvu. Lansing iz analiziranih slučajeva rekonstruira raz mjerno tjeskobnu svakodnevicu djevojaka-sluškinja i naučnica; ipak, nisu u svim slučajevima, kako zaključuje autorica, djevojke bile žrtve, nego su se u ograničenom i ograničavajućem društve nom okružju snalazile na različite načine zbog nedostatka sred stava i nemogućnosti isplate miraza, pa čak i razmjerno mlade preuzimale odgovornost za sebe i ulazile u pregovore s krutim društvenim uzusima.

John Carmi Parsons bavi se izrazito zanimljivom i važnom temom, zapravo jednim od središnjih problemskih ishodišta studija djevojaštva: ontologijom ženske adolescencije. Njegova je istraživačka tema pogodna upravo za definicijsko promišljanje pojma „djevojka“: riječ je o propitivanju društvenog i identitetskog statusa mladih aristokratkinja i srednjovjekovnih vladarica koje bismo danas, s obzirom na njihovu dob u proučavanim slučajevima, smatrali djevojkama – riječ je o dobi od 14 odnosno 15 godina. Carmi Parsons analizira dvije tinejdžerke-vladarice: Isabelle od Hainauta, francusku kraljicu koja je 1184, u dobi od 14 godina, uspjela svojim pothvatom utjecati na odluku svoga supruga, francuskoga kralja Filipa II. koji se želio razvesti od nje jer nije uspjela roditi nasljednika. Isabelle je, hodajući bosonoga po gradu, dijeleći milostinju i ispovijedajući svoju nesretnu sudbinu, uspjela pobuditi samilost gradskih siromaha i beskućnika koji su bukom omeli kraljevu skupštinu te je on odustao od razvoda. Carmi Parsons odbacuje teze da je Isabelle djelovala po uputama savjetnika, zaključujući da su i ideja i izvedba bile njezine samostalne. Stotinjak godina poslije hrabrog pothvata agilne Isabelle, koja je u 17. godini ipak rodila željenog nasljednika, četrnaestogodišnja Elizabeth, kći engleskog kralja Eduarda I, udala se za dvanaestogodišnjega grofa Johna I. od Holandije, a kada je

nakon godinu dana njezina još maloljetnog supruga odveo/oteo njegov skrbnik, kraljevski namjesnik Frank van Borssele, petna estogodišnja je Elizabeth na sličan način kao i Isabella uspjela podići narod i spasiti supruga. Obje su – vrlo mlade – aristokrat kinje, kako zaključuje Carmi Parsons, uspjele postići političke ciljeve boreći se za svoje brakove, što navodi autora na propiti vanje predodžaba o mladenaštvu/djevojaštvu ne samo u kontek stu medievalne historiografije nego i s obzirom na utemeljenje pretpostavki o mladenaštvu i odraslosti: što definira djevojaštvo? Je li ono utemeljeno kronološkom dobi, biološkom zrelošću (po sebice sposobnošću za trudnoću), društvenim statusom ili druš tvenim ponašanjem? U proučavanim slučajevima obje su mlade žene smatrane odraslima, što upućuje na zaključak da žena u višim i posebno vladajućim klasama u srednjovjekovlju (a i ra nonovovjekovlju) zapravo nema pravo na adolescenciju odnosno na period odrastanja: neke su vladarice ulazile u brakove već s deset godina, nakon čega su njihovo djelovanje i njihove odluke postajale društveno, politički i državnički relevantne.

Carmi Parsons ne bavi se djevojkama iz neprivilegiranih društvenih slojeva, no prethodno spomenuta studija Carol Lansing, koja obrađuje isti vremenski period, navodi na sličan, premda uvjetan zaključak o ograničenim i skučenima, ali ipak postojećim mogućnostima mladih žena da utječu na vlastitu sudbinu i reguliraju vlastito djelovanje, i to od vrlo rane dobi. Lansing, doduše, upozorava da se podaci o dobi djevojaka čije je sudbine proučavala moraju uzeti sa zadrškom, budući da je upravo djevojačka dob bitan kodifikacijski faktor, ključan kod odluka o presudama i zapriječenim kaznama, te se stoga njome i manipulira u sudskim iskazima. Neovisno o tome, ishodi suđenja i slučajeva koje je analizirala Lansing, za dio su uključenih djevojaka bili ne samo pozitivni, nego se iz njih može iščitati i određen stupanj autonomije koju djevojke pokatkad uspijevaju izboriti, što, u konzekvenci, upućuje na zaključak srodan onome Carmija Parsonsa o neprepoznavanju i neartikuliranju razdoblja djevojač-

ke adolescencije kao zasebnoga životnoga perioda. Umjesto toga, djevojka u prošlosti uspostavlja se kao pravni subjekt ne po dobi, nego po bračnom statusu. Američka povjesničarka Jane H. Hunter autorica je ambicio zne, detaljne, vrlo upućene, referentne i pristupačne historiograf ske studije o američkom djevojaštvu u 19. i ranom 20. stoljeću. Njezina studija How Young Ladies Became Girls: The Victorian Origins of American Girlhood (2002) bavi se poviješću američkog djevojaštva srednje klase na prijelomu stoljeća, istražujući na te melju brojnih sačuvanih djevojačkih dnevnika i drugih vrijednih izvora nekoliko ključnih koncepata djevojačkih života u prou čavanom vremenu: djevojačko obrazovanje i u tom okviru mo gućnosti zaposlenja i aktualna djevojačka radna iskustva, potom djevojačko čitanje i pisanje, fenomen djevojačke samopercepcije i samorestrikcija definiranih religijskim konceptima i ograničenji ma, djevojačke geografije (što uključuje fizičke prostore u kojima djevojke borave poput vlastite sobe, školskih prostora, obiteljskog doma i gradskih ulica, ali i mentalne geografije djevojačkih raspoloženja, stanja i nagnuća), djevojačka prijateljstva te naposljetku promjene u imagologiji, ideologiji i statusu djevojaštava početkom novoga stoljeća. Naslovno sugerirajući da britanska viktorijanska kultura bitno oblikuje ideologiju, ali ne i iskustva američkih djevojaka u 19. stoljeću, Hunter referentno prikazuje stvarne, življene djevojačke živote, pri čemu se djevojački dnevnici iščitavaju kao relevantni izvori, odnosno kao dokumentarna građa. Hunter pažljivo proučava specifične načine samoartikulacije djevojačkih iskustava te na temelju prilično velikog broja sačuvanih dnevnika koje su pisale brojne američke djevojke iz srednje klase, i to neke u dobi već od 10 godina nadalje, razotkriva specifične procese stvaranja američke kulture mladenaštva kooptiranjem i transformiranjem viktorijanskih ideoloških okosnica prema relaksiranijim američkim ideološkim i životnim modusima.

Studija Jona Savagea Teenage: The Creation of Youth Culture (2007), premda svojem predmetu – ambiciozno odabranim i

interpretiranim mladenačkim kulturama i subkulturama na ame ričkom i europskom kontinentu od kraja 19. do sredine 20. stoljeća – pristupa na popularnoznanstven način, u pojedinim je segmen tima izrazito referentna, što se posebno odnosi na prvi dio studije u kojem se Savage bavi kasnim 19. stoljećem, interpretirajući kao potentan simbol devetnaestostoljetnog djevojaštva dnevnik Marie Bashkirtseff, ukrajinske slikarice koja je živjela u Francuskoj i umrla u Parizu 1884. u 26. godini života. Bashkirtseff, rođena i odrasla u imućnoj plemićkoj obitelji i odgojena na ekstravagan tan način zbog majčina vjerovanja u pretkazanu svjetsku slavu svoje kćeri, od svoje je 14. godine do pred smrt vodila dnevnik, čiji je sadržaj, kako pokazuje Savage, osebujan prikaz privilegiranoga građanskog djevojaštva, koji uključuje i nesumnjivo subverzivne elemente u odnosu na javnu percepciju ženske adolescencije. Posebno se to odnosi na autoričino kritičko propitivanje patrijar halnoga poretka i muške dominacije, ali i na diskurse afektivnosti, emocionalnosti i djevojčina erotičkog interesa. Internacionalni odjek posmrtno objavljenog dnevnika nadmašio je zamišljenu slavu o kojoj adolescentska autorica mašta u svojim zapisima: Savage tu međunarodnu slavu vidi kao jedan od prvih izraženijih društvenih trenutaka u kojima se zacrtava svijest o adolescenciji – ili, njegovom terminologijom – tinejdžerskoj dobnoj skupini – kao zasebnoj društvenoj grupi i kao novom, važnom društvenom fenomenu. Dnevnik je Marie Bashkirtseff, ujedno, izrazito bogat izvor za historiografiju građanskoga djevojaštva, te ga je zanimljivo čitati u komparativnom smislu, posebice u odnosu na dnevnik adolescentske Ivane Mažuranić koji nastaje u Zagrebu desetak godina poslije. Ujedno, Savageov zaključak podudara se s tezama Iskre Iveljić o istom desetljeću kao ključnom za oblikovanje i ovjeravanje adolescenata kao zasebne društvene činjenice u hrvatskom kontekstu.

Široko zacrtan zbornik historiografskih studija o djevojaštvu, Girlhood: A Global History (2010) urednica Jennifer Helgren i Colleen A. Vasconcellos sadrži 21 članak o različitim i multiper-

spektivnim uvidima o povijesti djevojaštva na globalnoj razini, uključujući sjevernoameričku, južnoameričku, bliskoistočnu i dalekoistočnu, azijsku, karipsku, afričku, australsku, sovjetskorusku i europsku kulturnu sferu. Podijeljen u četiri velika dije la – djevojačke kulture i identiteti, politike djevojaštava, žensko obrazovanje i prijelazi iz djevojaštva u odraslost (rad, brak i sek sualnost) – zbornik ipak odaje primarnu ambiciju mapiranja i identificiranja aktualnoga globalnoga djevojaštva, dok se historio grafski segment doima potisnutim, osobito s obzirom na „global ni“ aspekt – gotovo nepojmljiva različitost povijesnih iskustava djevojaka s raznih strana svijeta i u različitim kulturnim kontek stima bitno otežava uspostavu bilo kakve platforme na kojoj bi se pojam „djevojaštvo“ mogao razumjeti kao univerzalan fenomen. S druge strane, nekoliko novijih opsežnijih povijesnih uvida –primjerice, studija Making Modern Girls: A History of Childhood, Labor and Social Development in Colonial Lagos (2014) američke autorice Abosede George, zbornik Colonial Girlhood in Literature, Culture and History, 1840 – 1950 (2014) koji su uredile Kristine Moruzi i Michelle J. Smith, utemeljena i podrobna studija kanadske autorice Kristine Alexandar Guiding Modern Girls: Girlhood, Empire and Internationalism in the 1920s and 1930s (2017) ili pak široko zacrtana i podrobno referirana studija Defining Girlhood in India: a Transnational History of Sexual Maturity Laws (2019) američke povjesničarke Ashwini Tambe – upućuju na afirmaciju povijesti djevojaštva kao historiografske teme, s jasnim naglaskom na istraživanjima povijesnih trauma.

Historiografija djevojaštva u hrvatskom kontekstu

Historiografska obrada djevojaštva kao zasebne teme za sada u hrvatskoj humanistici nije zastupljena. Rubno se, međutim, djevojaštvo pojavljuje kao historiografska tema u nekoliko opsežnijih radova koji se bave ranonovovjekovnom, novovjekovnom

i devetnaestostoljetnom hrvatskom poviješću, dok za sada po vijest građanskoga djevojaštva u 20. stoljeću nije dobila značaj niju historiografsku artikulaciju. Najizravnije je tema povijesti djevojaštva zastupljena u istraživačkom korpusu koji obrađuje povijest obrazovanja – tema djevojačkoga obrazovanja u 19. sto ljeću dobro je dokumentirana i obrađena, uključujući i mono grafsku studiju (Župan 2013).

Tema djevojaštva podrobno je obrađena u povijesnim studi jama Zdenke Janeković Römer o srednjovjekovnoj i ranonovovje kovnoj dubrovačkoj i dalmatinskoj povijesti. Janeković Römer u studiji Rod i grad: dubrovačka obitelj od XIII do XV stoljeća (1994) veliki dio posvećuje i djevojaštvu, prikazujući društvene, kul turne, svakodnevne i zaručničko-bračne prakse dubrovačkog srednjovjekovnog djevojaštva i njegove posebnosti s obzirom na klasnu stratifikaciju. Djevojaštvo je rubno prisutno i u drugim ra dovima ove autorice, a osobitu pozornost dobiva u izvrsnoj studiji Maruša ili suđenje ljubavi: bračno-ljubavna priča iz srednjovjekovnog Dubrovnika (2007) u kojoj se iscrpno analiziraju i interpretiraju djevojaštvo i zaruke u kontekstu šire teme srednjovjekovnog braka u dubrovačkoj pučkoj i građanskoj klasi. Srednjovjekovno djevojaštvo u povlaštenim klasama (patricijskim i bogatim pučanskim) u Dubrovniku i dalmatinskim komunama, kako pokazuje Janeković Römer, obilježeno je obiteljskim statusom i poželjnošću djevojke na „bračnom tržištu“, te je, prema poznatim dokumentima, omeđeno najnižom donjom granicom od 12 godina (Janeković Römer 1994: 48), u pojedinim sredinama ipak nešto višom (ibid.: 49), dok je gornja granica djevojaštva u kronološkoj dobi propusna i nefiksirana, odnosno čvrsto definirana ulaskom u brak. Ukoliko do braka ne dođe do djevojčine 20. godine života, ona se, u nekim sredinama, smatra punoljetnom (ibid.). Potom, autorica pokazuje kako su u srednjovjekovnoj i ranonovovjekovnoj dalmatinskoj komuni (uključujući i Dubrovnik), djevojke iz nižih klasa (siromašnije pučanke, sluškinje) imale, u stanovitoj mjeri, razmjerno veću slobodu kod

izbora bračnog partnera; Janeković Römer navodi i sudski do kument koji dokazuje da pučanke u ranonovovjekovnim dalma tinskim sredinama mogu i izbjeći neželjeni brak (ibid.: 66), za razliku od djevojaka iz povlaštenih klasa koje nisu imale nikakav utjecaj na donošenja odluka o braku (ibid.: 64–65). Djevojačka se afektivnost smatra opasnom, nepredvidivom i za zajednicu i njezin poredak ugrožavajućom, te ju je nužno čak i zakonski suzbijati: Janeković- Römer navodi primjere dubrovačkih i lastov skih statuta iz 13, 14. i 15. stoljeća u kojima se reguliraju i strogo kažnjavaju tajni brakovi među adolescentima (ibid.: 67). Djevojačka je pozicija u obitelji u srednjovjekovnim i ranonovo vjekovnim (dalmatinskim) zajednicama, kako pokazuje Janeković Römer, obilježena gotovo neograničenim očevim ovlastima nad imovinom, životima i bilo kojim odlukama djece. Otac odlučuje ne samo o odabiru bračnog partnera, nego i o udaji uopće (alter nativan je očev odabir poslati kćer u samostan ako nema novca za miraz), ali i o obrazovanju, kretanju, svakodnevnom ponašanju, vršnjačkim odnosima i privatnosti kćeri. Obrazovanje vlasteoskih djevojaka, tvrdi Janeković Römer, bilo je vrlo oskudno, tako da je razina čak i osnovne pismenosti djevojaka bila vrlo niska. Također, nerijetko vlasteoske djevojke žive odvojeno od javnosti, iza zatvorenih vrata obiteljske kuće (ibid.: 110), a njihova je čast pod strogim nadzorom obitelji; u splitskom statutu iz 14. stoljeća navedena je odredba kojom se regulira djevojačka čast: ukoliko bi djevojka izgubila nevinost prije 25. godine života bila bi razbaštinjena (ibid.).

S druge strane, Janeković Römer navodi spis Benedikta Kotruljevića,10 odnosno dio u kojem Kotruljević govori o odgoju djevojaka: očeve upućuje da odgajaju djevojke s nježnošću i blagošću, a on sam podučavao je svoje kćeri latinskom jeziku i književnosti te je upućivao roditelje da svakako obrate pozornost na

10 Benedikt Kotruljević, dubrovački trgovac, diplomat i pisac; autor djela Della mercatura et del mercante perfetto (1458); v. natuknicu u Hrvatskom biografskom leksikonu (http://hbl. lzmk.hr/clanak.aspx?id=250).

društvo djevojaka – njihove prijateljice. Za vladike i djevojke iz bogatijih građanskih nevlastelinskih obitelji važno je da im se ne dopusti da provode previše vremena sa sluškinjama. Nakana je djevojačkog odgoja u Kotruljevićevu tumačenju odgojiti „raz borite i pametne žene koje će usrećiti mladića koji se na njih namjeri“ (ibid.). Brak kao odgojni cilj djevojačkog odgoja (i obra zovanja) održat će se, u velikoj mjeri, i u nizu sljedećih stoljeća. Temom djevojačkoga statusa i udaje u Dubrovačkoj repu blici bavi se i Slavica Stojan, koja u članku Udati kćer u starom Dubrovniku (2003) povezuje dubrovačku književnost i historio grafiju, te primjerima iz obje domene potvrđuje tezu Janeković Römer o ponešto više slobode prilikom izbora bračnog partnera za nepovlaštene dubrovačke klase.

Premda se u hrvatskoj historiografiji novovjekovnoj povijesti posvećuje uistinu velika znanstvena pozornost, povijest svakod nevice u njoj je ponešto potisnuta, te se stoga i tema povijesti djevojaštva od početka 16. do kraja 18. stoljeća gotovo i ne nalazi, ili je tek rubno prisutna u tekstovima koji tematiziraju žensku povijest ili se bave poviješću svakodnevice. Iznimku predstavlja znanstveni opus Marije Mogorović Crljenko, koja se višekratno bavila ženskom poviješću, posebice u Istri, te zasebno i položajem kćeri u istarskoj obitelji u 15. i 16. stoljeću, s fokusom na obiteljske odnose, propise o nasljeđivanju i problematiku braka i zaruka. Historiografska prezentacija djevojaštva u ranom novom vijeku i novom vijeku umnogome se odnosi na ekonomski položaj kćeri i (pred)bračni aspekt djevojaštva, ne zanimajući se osobito za svakodnevne djevojačke prakse ili kulturu djevojaštva.11

11 Ovdje bi bilo zanimljivo upozoriti na istaknute likove djevojaka u fkcionalnim umjetno stima, osobito književnosti, u ranom novom vijeku, koje se kao protagonistice u književ nim tekstovima gotovo bez iznimke nalaze samo u kontekstu svojega bračnoga statusa. Odnosi se to na likove prkosnih kćeri koje odbijaju očev odabir bračnog partnera za kćeri, posebice operativne u renesansnoj tragediji, ali i u drugim razdobljima, poput, primjerice, Julije iz Shakespeareove tragedije Romeo i Julija (1597) ili nešto starije Dalide iz istoimene tragedije (nakon 1578) Dubrovčanina Sabe Gučetića-Bendeviševića.

Obrazovanje djevojaka prije 19. stoljeća sporadično je, nesustav no, ovisi o individualnim i obiteljskim prilikama, nije vezano uz odgovornost zajednice i gotovo je posvuda u hrvatskim prosto rima kratkotrajno i specijalizirano. Tek od kasnog 17. odnosno ranog 18. stoljeća vidljiva je stanovita javna ili polujavna briga oko djevojačkog obrazovanja, isprva u konfesionalnim okviri ma; klarise, uršulinke, karmelićanke odgajaju i obrazuju ma hom građanske i plemićke kćeri u sjevernoj Hrvatskoj od ranog 18. stoljeća.12

Tema djevojaštva ponešto je potentnija u historiografskom istraživanju devetnaestog stoljeća, premda i u tom tematskom kompleksu djevojaštvo ostaje sporednom temom. Iskra Iveljić (2007), pišući o zagrebačkoj privrednoj klasi u drugoj polovici 19. stoljeća, zaključuje da društvena grupa adolescenata u Hrvat skoj (odnosno, dominantno u građanskoj klasi) postaje javno vidljiv(ij)om u posljednjem desetljeću 19. stoljeća. Početkom 1890-ih godina Iveljić uočava nekoliko znakova koji ukazuju na to da se adolescencija – životno razdoblje od otprilike 14. do otprilike 20. godine života počinje percipirati i socijalno tretirati kao zasebna, razlučiva životna faza. S obzirom na – naslovno istaknut – rodni fokus studije Iskre Iveljić, ona navodi nekoliko administrativno-pravnih povijesnih zahvata kojima se regulirala muška adolescencija (pravna punoljetnost, pasivno i aktivno izborno pravo), no u studiji se bavi i drugim aspektima svakodnevice adolescenata i adolescentica, a ne samo njihovim pravnim statusom. Građanski djevojački odgoj kasnog 19. stoljeća umnogome se vodio odgojnim odrednicama koje Iveljić naziva „starim kanonom“, a koji proces i cilj djevojačkoga odgoja regulira i usmjerava karakterološko-ideološkim odrednicama kojima ću se baviti u poglavljima o opisu, regulaciji i imagologiji djevojaštva. Studija Iskre Iveljić polazna mi je točka za analizu više elemenata povijesnoga građanskog djevojaštva u 19. stoljeću. Među najzanimljivijim je

12 O tome v. Brezak Stamać 2007.

svakako prostorni aspekt, koji se odnosi na regulaciju i nadzor djevojačkog fizičkog kretanja gradom, kao i ograničen broj pro stornih domena dostupnih građanskim djevojkama, o čemu će biti riječi u sljedećim poglavljima.

Tema djevojačkoga obrazovanja u 19. stoljeću od svih je hi storiografskih zahvata u temu djevojaštva najpopularnija i dobro obrađena. Djevojačkim su se obrazovanjem posebno bavili Dinko Župan i Ida Ograjšek Gorenjak, na koje se oslanjam u analizama i prezentacijama pedagoških i pseudopedagoških diskursa i kon kretnih obrazovnih okolnosti za građanske djevojke.

Studija Katarine Horvat (2021) o zagrebačkoj služinskoj kla si na prijelomu stoljeća, premda dob proučavane služinske po pulacije ne aktivira kao najrelevantniji parametar, za povijest je građanskog djevojaštva izrazito zanimljiva i korisna. Horvat je pažljivo rekonstruirala cijeli niz svakodnevnih praksi građansko ga društva krajem 19. stoljeća, prezentirajući kroz odabrane teme ne samo povijest služinske klase nego i svakodnevicu njihovih gospodara u promatranom razdoblju, donoseći niz izrazito korisnih i visoko referentnih podataka i interpretacija, te ću se u istraživanju oslanjati na njezinu studiju u velikoj mjeri.

O djevojaštvu u ranom 20. stoljeću postoji manji broj historiografskih uvida. Suzana Leček nešto opširnije piše o djevojaštvu u seljačkoj obitelji u studiji o seljačkoj zajednici u sjeverozapadnoj Hrvatskoj za vrijeme prve Jugoslavije, te na temelju etnografskog istraživanja donosi niz vrijednih podataka o djevojaštvu u tradicijskim zajednicama u prvoj polovici 20. stoljeća, pri čemu se kao tri okosnice povijesnog djevojaštva u seoskim zajednicama u tom periodu artikuliraju rad, nadzor i bračna politika. Intenzitet i oblik rada i nadzora u tradicijskim su seoskim sredinama izravno povezani s obiteljskim materijalnim statusom, premda Leček (2003: 397–416) pokazuje da, suprotno očekivanjima, viši materijalni status ne znači nužno i manje posla za djevojku, no uvijek je čvrsto povezan s vrlo strogim nadzorom djevojčina ponašanja i kretanja. Što bogatija obitelj, to je djevojčino kretanje strože

nadzirano i ograničavano. Osim rada i nadzora, razdoblje djevo jaštva uključuje i zabavu, koja se u seoskim zajednicama odnosi na manji broj društveno-kulturnih praksi. Prva je od njih zajed ničko djevojačko pjevanje u večernjim satima, koje može pratiti neki manje zahtjevan posao, a pokatkad se djevojkama pridru žuje i muško društvo. Druga je neka vrsta javnoga okupljanja, od kojih je u katoličkim sredinama najčešće nedjeljni crkveni obred, za mnoge djevojke jedini dozvoljeni oblik vršnjačke soci jalizacije, potom svadba i organizirani zajednički ples, koji se u seoskim zajednicama priređuje neredovito i ovisno o dostupnim mogućnostima (svirači, adekvatan prostor). Najpopularniji oblik mladenačke zabave i vjerojatno najsimptomatičniji u javnim predodžbama o seoskim tradicijskim zajednicama večernje je sastajanje povodom zajedničkih poljoprivrednih poslova koji se obavljaju u interijeru ili dvorišnom prostoru – poput komušanja kukuruza – prilikom kojih se mladi mogu družiti i zabavljati, da kako, pod nadzorom odraslih članova zajednice. Pitanje bračnih politika i bračnih strategija načelno se ne razlikuje odviše od građanskoga pristupa istom poslu, pri čemu i u tradicijskim zajednicama, kako pokazuje Leček, vrijedi isto pravilo kao i u gradskim sredinama – što je klasa kojoj djevojka pripada viša, to je njezina sloboda kod izbora bračnoga partnera manja, odnosno ograničenija. Ulazak u brak predstavlja gornju granicu djevojaštva, koja je u seoskim zajednicama, prema podacima Suzane Leček, za djevojke ipak nešto niža nego u gradovima: riječ je, prosječno, o dobi između 18 i 20 godina, odnosno do 25 godina života za djevojke.13 U tome bismo smislu gornju granicu djevojaštva – u slučaju neudavanja – odredili oko 25. godine života, premda djevojke i starije stupaju u brak, posebice u slučaju udaje za udovce.

13 Usp. podatke koje za godinu 1886. donosi Iskra Iveljić, prema kojima se te godine u Zagrebu najveći broj djevojaka udalo u dobi između 24 i 30 godina, s time da je broj djevojaka starijih od 30 godina koje su se te godine udale veći od broja onih mlađih od 24 godine (usp. Iveljić 2007: 337). Sredinom 19. stoljeća, kako pokazuje Božena Vranješ-Šoljan (2008: 538–540), prosječna je dob udaje djevojaka u Habsburškoj Monarhiji 20 godina.

No politike odabira bračnoga partnera u seoskim su zajednicama ipak ponešto neosjetljivije na želje i preferencije mladih – dok se građanska klasa, osobito viša, do kraja 19. i početkom 20. stolje ća u provođenju bračnih strategija vodi poslovnim i privatnim obiteljsko-imovinskim interesima, no ne isključuje posve želje i preferencije vlastitoga potomstva,14 u seoskim zajednicama mla di obaju spolova iznimno rijetko uspijevaju provesti vlastitu volju kod odabira bračnih partnera ako se ona naglašeno kosi s rodi teljskim politikama. Leček navodi samo jedan primjer uspješno ga odupiranja roditeljskim odlukama o izboru bračnog partnera u istraživanim zajednicama, pri čemu je bila riječ o mladiću (usp. Leček 2003: 429).

Kako se razabire iz podataka i interpretacije Suzane Leček, djevojaštvo je u prvoj polovici 20. stoljeća u seoskoj zajednici čvrsto uklopljeno u postojeći poredak zajednice; Leček ne bilježi ni jedan jedini primjer djevojačkoga opiranja roditeljskoj gene raciji ili osporavanja roditeljskih odluka. Struktura seoskih zajednica (proširene obitelji, više generacija obitelji u zajedničkom domaćinstvu, čvrst patrijarhalni poredak, patrijarhalno usmjeren odgoj itd.) ovisi o uspješnoj reprodukciji vrijednosti i ideologija koji reguliraju život zajednice, te stoga bilo koji oblik subverzija, osporavalačkih ponašanja ili pak inovativnih društveno-poslovnih praksi mladih – barem prema podacima Suzane Leček – u seoskim sredinama do kraja prve Jugoslavije nije prisutan. Što se pak građanskog djevojaštva tiče, početak 20. stoljeća u Hrvatskoj u građanskoj je klasi, kako pokazuje Iskra Iveljić, umnogome obilježen prenošenjem socijalnih, odgojnih i reprezentacijskih obrazaca 19. stoljeća, s promjenama koje su postupne no ipak razmjerno brze; u drugom i trećem desetljeću 20. stoljeća tako, primjerice, gimnazijsko obrazovanje građanskih djevojaka postaje norma, za razliku od samo dvadeset godina prije, kada je broj građanskih djevojaka koje se školuju više od obveznih četiri

14 O tome v. Iveljić 2007: 336–339.

godine bio znatno niži.15 Također, od 1895. zagrebačko je sveuči lište dozvolilo izvanredan, a od 1901. i redovan upis djevojkama, koje su, isprva u manjem broju, no već od treće akademske godi ne (1902/1903) i masovnije, pristupale i akademskom obrazova nju (v. Luetić 2002).

15 O tome v. Ograjšek Gorenjak 2006.

nakladnik: Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr

za nakladnika : Ivana Ljevak Lebeda urednik: Nenad Rizvanović recenzenti: dr. sc. Marijana Hameršak, dr. sc. Dinko Župan lektura i korektura: Petra Košutar izrada kazala: Srđan Grbić fotografija na naslovnici: Hipolit pl. Lafranchini, Portret djevojaka, oko 1895., srebrni želatinski otisak, Hrvatski državni arhiv naslovnica: Vanja Šok Horvat, Ana Pojatina prijelom: Ram tisak: Feroproms

cip zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001146032. isbn 978-953-355-603-1

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja