Linda Boström Knausgård, Dobrodošli u Ameriku by Naklada Ljevak

Linda Boström Knausgård

DOBRODOŠLI U AMERIKU

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu za prijevod švedskog Kulturrådeta.

Knjiga je tiskana uz novčanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

LINDA BOSTRÖM KNAUSGÅRD

DOBRODOŠLI U AMERIKU

sa švedskoga preveo

Mišo Grundler

Zagreb, listopad 2020.

Naslov izvornika: Linda Boström Knausgård VÄLKOMMEN TILL AMERIKA

ISBN 978–953–355–450-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001071962

Odavno sam prestala govoriti. Svi su se već naviknuli na to. I mama i brat. Tata je mrtav pa ne znam što bi on na to rekao. Možda da je to nasljedno. U mojoj obitelji nasljeđivanje je okrutno. Neumoljivo. Put vodi nizbrdo. Možda je šutnja oduvijek prebivala u meni. Nekoć sam govorila neistine. Rekla sam da sunce sja dok kiši. Da je zobena kaša zelena poput travnjaka i ima okus po zemlji. Rekla sam da je odlazak u školu svakoga dana poput odlaska u mrkli mrak. Poput grčevitoga držanja za rukohvat do kraja dana. Što sam radila kad bi škola završila? Igrala sam se s bratom dok se nije zaključao u sobu sa svojom glazbom. Zakucao je vrata čavlićima. Mokrio je u boce koje je skupio baš za tu priliku. Šutnja ništa ne mijenja. Ne vjerujte u to. Ne vjerujte da će sunce ujutro izaći, jer takvo što nije si-

gurno. Ne služim se bilježnicom koju mi je dala mama. Ako joj nešto želim poručiti, kako je rekla. Bilježnica je svojevrsno priznanje. Pomirila se s mojom šutnjom. Pušta me na miru. To će kad-tad proći. Možda stvarno prođe. Povukla sam ruku preko prozorskoga stakla, crtala po prašini koja mi je ostala na dlanu. Nacrtala sam božićno drvce i patuljka Djeda Božićnjaka. Ničega se drugog nisam mogla dosjetiti. Misli mi nadolaze polako i izražavaju se jednom riječju: peleti, kruh, jezero. Jesam li vam rekla da smo živjeli u stanu? S prirodom nismo imali nikakve veze osim parka, u kojem sam prvi put vidjela ekshibicionista. Sjedila sam navrh kućice s toboganom, a taj muškarac došao je odozdo i pokazao mi sve. Potpuno je svukao hlače. Pimpek mu je bio ukrućen i malen. Pomno sam promotrila njegove nijanse. Nekoć sam imala prijatelje, ali više ih nemam. Odlaze drugima u posjet otkako ja više ne govorim. Prije toga kuća je vrvjela dječurlijom. Mama je dopuštala divljanje. Kod nas se smjelo napucavati hokejski pak u dvostruka ormarska krila s ogledalom. Sagradili smo rampu za skejtbord uz policu s knjigama, a stan je bio dovoljno prostran

da se u njemu moglo jurcati na rolama. Parket je bio izgreben, ali djeca su se morala igrati. Sad vlada tišina. U tome je razlika. Prestala sam govoriti kad je moj rast uzeo maha. Bila sam uvjerena da ne mogu istodobno govoriti i rasti. Možda sam ja bila kolovođa drugima. Dobro da sam prestala. Na toliko je toga valjalo misliti. Toliko snova valjalo je ispuniti. Zaželite nešto od mene, govorila sam. Ali želje nikad nisam mogla ispuniti. Ne zaozbiljno. Mogla sam govoriti o majci. Ali šutjela sam. Odbijala sam njezin smiješak plavojke. Njezinu brižno uređenu kosu. Njezinu želju da postanem lijepa djevojčica. Njoj je ljepota bila nešto posebno. Važno svojstvo koje valja uzgajati poput cvijeća. Posijati sjeme, zalijevati ga, gledati ga kako raste. Mogla sam postati slična njoj. Tamnoputa poput nje i s pravom na svježinu. No meni je nešto nedostajalo. Ja nisam bila sila prirode. Mene je mučila sumnja. Bila je posvuda. Širila se iz leđne moždine. Osjećala sam da me sumnja obuzima. Dani, noći i sutoni okupani sumnjom. Nisam ništa pisala u svoju bilježnicu, no uvijek je stajala otvorena. Premjestila sam je s vrha ormara pod jastuk pa natrag na ormar. Katkad bih je

ostavila iza zahodske školjke za slučaj da poželim pisati baš ondje. Tata je umro. Jesam li vam to rekla? Ja sam za to kriva. Molila sam Boga da umre i umro je. Jednog jutra ležao je ukočen u krevetu. Moje riječi imale su takvu moć. Možda ono s rastom nije istina? Možda sam prestala govoriti jer mi se želja ispunila. Mislite da želite da vam se želje ispune. A ne želite. Nipošto ne želite da vam se želje ispune. To poremeti red. Red kakav ustvari želite. Želite biti razočarani. Želite biti povrijeđeni i boriti se za preživljavanje. Želite dobiti pogrešne darove za rođendan. Možda mislite da želite ono što ste zamislili, ali ne želite. Dani i noći nalik su jedni na druge. Šutnja zamagljuje konture i sve je obavijeno svojevrsnom izmaglicom. Moglo bi ih se nazvati poludanima. Moglo bi ih se nazvati bilo kako. Prije sam često išla s mamom u kazalište. Više ne idem. Čujem je kad ode, čujem kad se vrati. Posljednji put kad sam je gledala na pozornici glumila je posrnulu božicu slobode koja izražava dobrodošlicu useljenicima u Americi. Bila je ćelava s odlomljenom krhotinom ogledala zabijenom u čelo. Ostala je bez baklje. Svidjelo mi se kako je

izgledala. Njezino biće raspršilo se pozornicom. Dobrodošli u Ameriku. Dobrodošli u Ameriku. Poželjela sam zapisati samo te riječi u svoju bilježnicu. Ali suzdržala sam se. To je pitanje stege. Ne slijedim nagone koji mi se vrzmaju po glavi kao po uskim tunelima okruženim svjetlima. Vidjela sam vlastite misli. Bilo ih je posvuda. Spuštale su se tijelom, pravile krug za krugom oko srca, igrale se sa srčanim mišićem, pritiskale ga. Na misli nisam mogla nikako utjecati. Nekoć sam pjevala u školskom zboru. Nastavnica glazbe zvala se Hildegard. Bila je Austrijanka. Kad bih barem znala pjevati poput tebe, napisala mi je u posveti knjige koju sam dobila za nagradu na kraju školske godine. Ona je pjevala zaista loše. Imala je kreštav i previsok glas. Ali znala je otpjevati sve glasove. Pjevala sam kao solistica u crkvi. The sun is shining, the grass is green, the orange and palm tree sway, there’s never been such a day in Beverly Hills, L. A. But it’s December the twenty-fourth, and I am longing to be up north.1 Tresla sam se od treme, ali sve je prošlo dobro. Mama mi je rekla da trema hvata svakoga. 1 Stihovi popularne božićne pjesme White Christmas američkog skladatelja i tekstopisca Irvinga Berlina, nap. prev.

Tata mi se obratio u snu. Jesu li ti otkazali govorni organi? pitao me. Nisu, tata. No riječi su tako teške. Teško ih je izbacivati. Što je još rekao? Malena moja. Ti nikad nisi pravila probleme. Nisam, tata, odvratila sam. Ja nikad nisam pravila probleme. Tražio je potvrdu svojih riječi. Premda je mrtav. Nema nikakve razlike između živih i mrtvih. Nastojala sam ga odagnati. Ignorirala sam njegova pitanja, no bio je sveprisutan kao za života. Domovini u čast, rekao je i natočio u štamplicu. U čast toj krezuboj babi. Bilo je vrlo jednostavno. Mama kaže da se radilo o odbijanju. Željela sam da život teče oko mene, umjesto da me zapljuskuje kao sve ostale. Postala sam joj manje draga, ali to nije čudno. I ona je meni bila manje draga. Stajale smo svaka u svom rovu i odmjeravale udaljenost ili smo možda odmjeravale jedna drugu. Tko je jači? pitale smo se. Tko je jači, a tko slabiji? Tko će se kome uvući noću u krevet i plačući tražiti zagrljaj? Ipak, nije zbog toga dizala paniku. Tako je bar rekla uplakanoj nastavnici nakon što je prošlo tjedan dana. Nešto si je uvrtjela u glavu, rekla je. Čest slučaj. Ne obazirite se. Samo je pustite. Proći će je to. Ništa joj nije.

Skupa s glasom nestalo je i svjetlosti. Nije više plesala po zidovima našeg stana. Mi smo svijetla obitelj, mama je običavala reći, a tata je, dok je bio živ, ležao u krevetu i zurio u zid. Gdje je svjetlost? pitala sam je očima. Kakva svjetlost? Možda smo oduvijek odmjeravale jedna drugu pogledom. Možda je pitanje tko je jači, a tko slabiji prisutno od samog početka. Bojala sam se svoga brata. Tako je bilo oduvijek. Uvijek je bio u blizini sa svojim rukama i bijesom. Dobila sam paketić grožđica od bake sa sjevera zemlje. Istrgnuo mi je taj paketić iz ruku, a meni je pao mrak na oči i pograbila sam nož. A što sam kanila s nožem? Smijao mi se dok je jeo grožđice. U zahodu sam imala pravo malo skladište knjiga, sendviča, voća. Nalazilo se na najvišoj polici, skriveno iza toaletnog papira, koji smo uvijek kupovali u balama. Čim bi mama zalupila ulazna vrata za sobom, brat bi se okomio na mene, a ja bih pohitala u zahod. Ondje bih sjedila satima. Čitala sam knjige ili barem pokušavala pojmiti napisano, no od straha najčešće sam samo klizila preko riječi i zaboravljala sve što sam pročitala. Nakon nekog vremena prisjelo bi mu vrebati pred vratima. Imali smo prešutan dogovor da nakon toga mogu izaći.

Tad bismo se igrali. Igrali bismo se gusara ili slijepaca. Smjela sam se igrati s njim ako bih mu dopustila da mi čupa nokte. Zažmirila bih i ispružila ruke. Iščupani, ležali su poput prozorčića na njegovu dlanu. Bratska ljubav. Je li to bilo to? On je bio hirovit, a ja krotka. Onda bismo podijelili karte. Koju god kartu izvukao, u vistu se možeš snaći, govorio je tata. Ako znaš igrati, to je to. Ja sam znala igrati. Izvlačila sam najveće karte baš kad bi se drugi prenaglili. Kartali smo se, hokejski su pakovi fijukali. Kazalište je stajalo golemo poput neba. Je li mi ono najviše nedostajalo? Možda ne mogu izbjegavati mamu onoliko koliko bih htjela. Prevelika je, prevesela i premoćna. Ipak, nastojim. Vidim kako joj tijesto zapinje među dijamantno prstenje, vidim njezinu snagu, kako je bilo lijepo nasloniti se na nju kad sam bila malena. Jesam li sada velika? Nedavno sam navršila jedanaest godina. Bilo je smiješno što su mi pjevali Sto godina živjela i dobacivali mi darove kao psu. Želim li živjeti? upitala me mama nakon što smo pojeli tortu. Želim li živjeti? Prodorno me gledala u oči.

Linda Boström Knausgård D O B R O D OŠ LI U A M E R I KU

Naklada LJEVAK d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr

za nakladnika

Ivana Ljevak Lebeda urednica

Nada Brnardić lektura i korektura

Ivana Mirošević dizajn naslovnice

Lucija Gudek, Ram grafičk a priprema

Grafija tisak

Feroproms