Ajahn Brahm i učitelj chana Guojun: I pad je let

Ajahn Brahm i učitelj chana Guojun

I

PAD JE LET

Buddhina učenja o susretu s teškoćama

za nakladnika

Ivana Ljevak Lebeda urednica Ana Pojatina

AJAHN BRAHM

I UC ˇ ITELJ CHANA GUOJUN

I pad je let

Buddhina učenja o susretu s teškoćama

urednik izvornog izdanja Kenneth Wapner

s engleskog preveo Slaven Lendić

Zagreb, prosinac 2022.

Naslov izvornika: Ajahn Brahm and Chan Master Guojun Falling Is Flying The Dharma of Facing Adversity

Copyright © 2019 učitelj Guojun

Copyright © 2019 Ajahn Brahm

Published by arrangement with Wisdom Publications, 199 Elm St., Somerville, MA 02144, USA.

© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak d.o.o. 2022.

ISBN 978-953-355-649-9

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001155662.

„Umjesto da pokušavate disciplinirati svoj um zamjeranjem, pronalaženjem mana, krivnjom, kaznom i strahom, uzmite nešto jače: divnu dobrotu, nježnost i praštanje u pomirenju sa životom.” – ajahn brahm

sadržaj

urednička bilješka 11

prvi dio: brižnost, ne lijek Ajahn Brahm

1. životu ususret – bez obzira na to koliko teško bilo 15

2. brižnost, ne lijek 31 3. vjetar želje 37 4. dobrota na prvome mjestu 43 5. nema ničega 50

6. žabe iz slobodnog uzgoja: jednostavan i zahvalan život 59

7. davanje 65

8. hahāyāna: brz udarac u dupe pun sreće i mudrosti 72

9. nema više „što bi bilo kad bi bilo”: učinite stvar ispravnom 77

drugi dio: let u bijelom učitelj Guojun

10. agarovo drvo: pretvaranje otrova u ljepotu 81 11. let u bijelom: jedinstveno i neponovljivo 88 12. heheyāna: nadilazeći očekivanja 92 13. ništa posebno 95 14. kako došlo, tako prošlo 98 15. kultiviranje polja uma 102 16. prelazeći rijeku, mirišući ribu 106 17. prigrlite nesigurnost 111 18. nebeska pjesma III 116 19. sedam čuda chana: ovdje i sada 118 20. puno jela čini obrok 120 21. samo neka bude 122 22 bonsai: poticanje rasta 124 23. samo je samo samo 131 24. sjeme za pakao: pogled ispod površine stvari 133 25. kako probuditi svijet 140 o autorima 145

I pad je let

urednička bilješka

godine 2016. ajahn brahm i učitelj chana guojun zajedno su govorili pred brojnom publikom tijekom Brahmove indonezijske turneje pod naslovom „Svakodnevna sreća”. I pad je let temelji se na učenjima koja su predstavljena na tim predavanjima kao i na mojim naknadnim razgovorima s Ajahnom Brahmom i časnim Guojunom. Polazna točka za knjigu bile su bolne kontroverze s kojima su se oba učitelja suočila. Brahmovo zaređivanje redovnica dovelo ga je do izopćenja iz tajlandske šumske tradicije njegova učitelja Ajahna Chaha. Praktički je bio prognan iz samostana Wat Nong Pah Pong, u kojem je bio obučavan, dok je organizaciji Ajahna Brahma u Australiji bilo uskraćeno pripadanje grupi iz koje je potjecao Ajahn Chah. Učitelj Guojun bio je meta kampanje blaćenja i klevete. Njegov je slučaj složen, a baš kao i ekskomunikacija Ajahna Brahma, ima veze s redovničkim kodeksima, percepcijom onoga što se smatra ispravnim djelovanjem u budističkom svijetu kao i time kako se novac i moć koriste unutar vjerskih zajednica.

Oba slučaja služe kao lakmusov papir. Kako učitelji dharme reagiraju kada su do grla u govnima?

Bilo je to moje prvo pitanje kada sam počeo stvarati knji gu. No, kako sam vodio intervjue s obama redovnicima i počeo oblikovati poglavlja, kontroverze s kojima su se no sili postale su slobodna istraživanja i priče o njihovim obu kama – osobito o njihovim neponovljivim vezama koje su imali sa svojim učiteljima. Volio sam slušati njihove priče o prošlosti, o tim vezama između učitelja i učenika. A moje književne sklonosti probudile su se zbog njihove moćne evokacije izoliranih i izdvojenih budističkih svjetova njiho ve mladosti. Ta jedinstvena mjesta sada su razvodnjena glo balizacijom i internetom, a želio sam ih prikazati u njihovoj izvornoj neobičnosti i ljepoti, kako ne bi potpuno nestala.

Izazovi s kojima su se Ajahn Brahm i časni Guojun su očili tijekom svoje obuke, a i kao ostvareni učitelji dharme, mogu nam pomoći da lakše pronađemo izlaz iz problema s kojima se neizbježno suočavamo. Svi želimo da nam ži vot bude drukčiji nego što jest. A opet, nemamo kontrolu nad onim što nam život baci na put. Oba redovnika po kazuju nam kako pronaći snagu i čvrstinu kao i otvoreno srce, bez obzira na okolnosti. Obojica su u isto vrijeme nadahnuće kao i potpuno ljudski primjeri toga kako da prigrlimo ljepotu života, koji nam dolazi sa svim svojim nesavršenostima i teškoćama.

Kenneth Wapner

prvi dio brižnost, ne lijek Ajahn Brahm

1. životu ususret – bez obzira na to koliko teško bilo

godine 2009. četiri vrlo zaslužne bhikkhuni redovnice zatražile su od mene da ih zaredim. Nije to bilo neočekivano; rasprave o diskriminacijskim praksama u našoj tradiciji bile su aktualne. Potpuno zaređivanje žena u theravāda budizmu nije bilo prisutno otprilike tisuću godina, a bilo mi je rečeno da ga je s pravne strane nemoguće ponovno provesti. To možda ne bi bio velik problem u Aziji, no svakako je bio problem u zapadnim zemljama poput Australije, gdje i ja djelujem.

Problem sa zaređivanjem redovnica vukao je korijene iz činjenice da ih dugo nije bilo. Argument iz tajlandske theravāde bio je taj da je potrebno pet već potpuno zaređenih redovnica kako bi druge bhikkhuni mogle biti zaređene. Ako već nije bilo potpuno zaređenih redovnica, kako je propisano u Vinayi (redovničkom kodeksu), da izvrše obred, zaređivanje je bilo nemoguće – bila je to „kvaka 22”. Bilo je to sramotno za mnoge redovnike poput mene. Zbog toga sam se osjećao kao licemjer svaki put kada bih rekao da „suosjećanje treba biti pruženo svim bićima”. Kao da

sam namjerno iz toga isključivao žene. Kao da je moje suosjećanje bilo selektivno.

Imali smo žene u bijelim haljama koje su živjele u samo stanima, koje su slijedile osam dodatnih propisa koji su se zahtijevali od njihova roda, no imale su iste dužnosti kao i muškarci u bijelim haljama (anagarika) koji su bili na početnom stupnju monaškog života – dužnosti koje su zapadni budisti često smatrali neprikladno sluganskima. Također, muškarci su imali priliku napredovati u hijerar hiji, dok je ženama u bijelim haljama to bilo uskraćeno jedino zbog njihova spola.

Bilo je pokušaja da se uspostavi red redovnica koje bi nosile smeđe halje i koje bi slijedile deset propisa poznatih po nazivu sayalay u Mjanmaru i siladhara na zapadu. Ta kav red siladhara redovnica nije imao legitimnu podlogu u tekstovima theravāde i na njih su također gledali kao na redovnice drugog reda, ne iskazujući im isto poštovanje i počasti kao redovnicima.

Saznao sam i da neki stariji redovnici nameću zajednici siladhara s kojima su dijelili samostan sljedećih pet pravila, a da prvo nisu o tome upitali redovnice.

1. Bhikkhu najnižeg ranga nadređen je siladhari naj višeg ranga. Ovaj strukturni odnos definiran je Vinayom i ne može se mijenjati s vremenom.

2. U javnim prigodama poput davanja blagoslova, predvođenja pjevanja ili govora vodeću ulogu

Brižnost, ne lijek 17 uvijek ima nazočni redovnik najvišeg ranga. On može, ako tako želi, pozvati siladharu da povede obred, no to ni na koji način nije uspostavljanje novog standarda zajedničkog vođenja obreda.

3. Sangha bhikkhuâ bit će odgovorna za zaređivanje i vodstvo siladhara, umjesto više rangiranog ajahna. Kandidatkinje trebaju primiti odobrenje sanghe siladhara i prihvaćanje sanghe bhikkhuâ koju pred stavljaju članovi savjeta starijih redovnika.

4. Sangha siladhara treba dati pozivnicu (pavarana) sanghi bhikkhuâ na kraju perioda meditacije tijekom kišnog razdoblja, kao što je u skladu s Vinayom.

5. Obuka siladhara smatra se sredstvom koje se u našoj tradiciji štuje kao prikladno za ostvarenje oslobođenja. Potpuna je kakva jest i nije evolu cija prema drugom obliku ili stupnju, kao što je zaređivanje bhikkhuni redovnica.

Treba znati da su siladhara redovnice izvan Vinaye i da pra vila koja se nalaze u redovničkom kodeksu theravāde ne mogu vrijediti za njih.

Ova diskriminacijska i ponižavajuća pravila koja su osu đivala bhikkhuni redovnice na vječni drugorazredni status dovela su do toga da su neke redovnice napustile redov nički život. Neke su se preselile u druge zapadne zemlje, a neke dugogodišnje laičke sljedbenice otišle su s gađenjem.

Kada su me te četiri redovnice službeno zatražile zaređe nje, srce mi je reklo da tu postoji samo jedan odgovor. Nije bilo etično odbiti. Tada se, kako kažu, lavina pokrenula.

Šest mjeseci nakon što je moj učitelj Ajahn Chah poslao mene i mog nadređenog, Ajahna Jagara, u Australiju, ondje smo uspostavili samostan Bodhinyana za redovnike. Sljedeći je na redu bio samostan za redovnice. U svim sa mostanima koje sam dosada vidio, a u kojima redovnice i redovnici žive zajedno, redovnici su dominirali. Žene su bile podređene. Zbog toga sam mislio da je važno dati bhikkhuni redovnicama njihov vlastiti prostor, odvojen od Bodhinyane.

Tražili smo zemljište i najprije pronašli sto pedeset kva dratnih metara škrtog tla okružena farmama, bez samo će i tišine koje su potrebne za kontemplaciju. Samostan Bodhinyana bio je prekrasan, smješten na više od tisuću i dvjesto kvadratnih metara, okružen divljom šumom i vi sokim brežuljcima. Bilo bi krajnje nepoštovanje – kao što se dosada radilo – prognati žene na ovo drugorazredno mjesto. Tada smo doznali za više od dvije tisuće kvad ratnih metara brežuljaka i prekrasne šume s rijekom u Gidgegannupu, mjestu oko osamdeset minuta udaljenu od samostana Bodhinyana. Uspjeli smo kupiti to zemljište i tako je osnovan samostan Dhammasara.

Naše su ga bhikkhuni redovnice izgradile. Ayya Vayama i devet drugih novakinja izdržale su onih prvih nekoliko

Brižnost, ne lijek 19 godina, uz skroman smještaj i malu podršku. Stekle su nešto nezavisnosti, no i dalje nisu bile potpuno zaređene, i tako su živjele i prakticirale u nižem statusu u usporedbi s redovnicima – u skladu s theravāda tradicijom od prije tisuću godina, kada je puno zaređivanje redovnica, kako je bilo rečeno, nestalo s lica zemlje. Nakon što sam se čvrsto odlučio zarediti bhikkhuni redov nice, želio sam biti siguran da imam čvrsto uporište u Vinayi. Sâm sam naučio jezik pali, koji je bio strukturiran slično latinskome, koji sam učio u školi. Kako sam uronio u kanon, uvjerio sam se u zaključke onoga što se zove „te orija konvergencije”, koja pristupa tekstovima iz različitih kutova – lingvističkih, arheoloških, povijesnih, političkih – i rasvjetljava koji su dijelovi tekstova zapravo zapisani tijekom Buddhina života i predstavljaju Buddhine riječi i učenja, a koji su dijelovi teksta naknadno dodani. To je bilo važno zato što je davalo autentičnost tvrdnji da uče nja u glavnim knjigama tradicije dhamma-vinaya potvrđu ju da se zaređivanje bhikkhuni redovnica može oživjeti. Pažljivo istraživanje otkrilo je da su bhikkhuni plovile sa Šri Lanke u Kinu oko 1200. godine nove ere kako bi ondje uspostavile red. Ta je linija, prema Vinayi, bila neprekinu ta. Kinezi su sjajni arhivisti. Jasno je da je tradicija zaređi vanja bhikkhuni redovnica koja je ondje uspostavljena bila zaista autentična.

U budizmu mi smo prije svega redovnici, dok je pri padanje posebnoj budističkoj sekti na drugome mjestu. Isto vrijedi i za redovnice. Redovnici i redovnice išli bi od samostana do samostana i, kuda god su išli, u kojem god samostanu ili hramu boravili, bili su smatrani braćom i sestrama.

Legitimnost zaređenja ovisi o tome jesu li ispunjena četiri faktora:

1. Ceremonija se vrši na redovničkom tlu i svi članovi sanghe kojima je dopušteno da budu prisutni na okupljanju prisutni su ili su poslali svojeg izaslanika.

2. Redovničkoj kandidatkinji nije zbog nekog razloga zabranjeno stupiti u red, primjerice zbog maloljetnosti.

3. Službeni čin zaređenja koji izvodi sangha, a koji prate tri objave, slijedi standardnu for mulu Vinaye.

4. Minimalno pet bhikkhuni redovnica ili deset bhikkhuni redovnica u središnjoj Indiji (što bi otprilike bila dolina Gangesa) prisustvuje ceremoniji.

Treba imati na umu da spomenuti četvrti zahtjev ne spo minje da kvorum redovnica mora biti iz istog samostana

Brižnost, ne lijek 21 ili iz iste duhovne loze ili sekte. Dokle god su one legi timne bhikkhuni, ispunjavaju kvorum. Koncept različitih sekti poznat je kao nana-samvasa u Vinayi. Postoje samo dva legitimna razloga u budizmu da se sangha podijeli u dvije sekte: ili ljudi budu izopćeni iz sanghe formalnim činom poznatim kao ukkhepaniyakamma ili oni sami odluče otići. Samo su dva razloga i za po novno spajanje: ili sangha poništi čin izopćenja ili se lju di odluče združiti. Stoga se, prema Vinayi, pet bhikkhuni redovnica iz bilo koje tradicije može okupiti da izvede ceremoniju koja stvara novu bhikkhuni. Boja odjeće i ritual koji se izvodi nakon ceremonije nebitni su za legalnost zaređenja.

I tako su prije oko osam stotina godina theravāda bhikkhuni redovnice sa Šri Lanke zaredile žene u Kini te započele bhikkhuni lozu u toj zemlji. Pretpostavljamo da su se redovnice sa Šri Lanke s vremenom vratile u svo ju domovinu, dok su se njihove štićenice u Kini postup no razvijale, stoljećima oblikujući svoje posebne rituale, odjeću i interpretacije koje su sada poznate kao mahāyāna. Također je važno da su sve do danas održale integritet ceremonije zaređenja s nepromijenjenim spomenutim če tirima faktorima.

Glavni argument protiv zaređenja bio je odlomak u pali kanonu u kojem Ananda pita Buddhu da zaredi njegovu maćehu, Mahapajapati Gotami. „Ako budemo zaređiva li redovnice, budizam će trajati samo pet stotina godina

umjesto tisuću”, kaže se da je Buddha odgovorio te je popustio Anandinu zahtjevu tek nakon što ga je Ananda upitao nije li istina da su žene jednako sposobne dostići prosvjetljenje kao i muškarci. Priča se ne pojavljuje u ki neskim i sanskrtskim verzijama teksta, a drugi i ja prilič no smo sigurni da je to naknadno dodano u kanon, i nije nešto što je Buddha, koji je poznat po tome što nikada nije predviđao, zaista rekao. A čak i ako je rekao, očito je bio u krivu!

Na drugome mjestu u tekstu nalazi se jak argument za zaređenje. Ubrzo nakon njegova prosvjetljenja Mara je po sjetio Buddhu.

„U redu, vidim da si prosvijetljen”, rekao je Mara. „No zašto poučavati? Od toga će te samo boljeti glava.”

„Neću umrijeti sve dok ne postavim četiri stupa budiz ma”, odgovorio je Buddha. „Sanghu redovnika, sanghu redovnica, sanghu snažnih muških laika, sanghu snažnih ženskih laika.”

Četrdeset i pet godina poslije Mara je ponovno posjetio Buddhu i podsjetio ga na njegovo obećanje.

„Uspio si”, rekao je Mara. „Sada postoje tisuće redov nika i redovnica i stotine tisuća laičkih sljedbenika i sljed benica. Sada možeš preminuti.” I Buddha je tri mjeseca poslije zaista preminuo.

Buddhina misija nakon prosvjetljenja posebno spomi nje sanghu za žene koja je jednaka sanghi muškaraca. To je bila sama svrha njegova učenja.

Brižnost, ne lijek 23

Moja sangha i ja bili smo uvjereni u to da puno zaređe nje žena ne krši nikakve zakone. Doveli smo pet bhikkhuni redovnica iz San Francisca na zaređenje i one su napravile prekrasnu, dirljivu ceremoniju.

„Napokon! Napokon!” vikali su ljudi u našoj sanghi. „Voljeli smo theravāda budizam, no mrzili smo način na koji se odnosi prema ženama.”

Ljudi iz naše tradicije ovo su čekali čitavog života. A sada su gledali kako se to događa pred njihovim očima. Za mene je zaređenje redovnica bilo iznimno uzbudljivo. Osjetio sam da će budizam biti neizmjerno obogaćen. Imamo tradiciju velikih učiteljica. Meni je osobito dra ga Patacara, poznata i kao „Ona Koja Hoda Zaogrnuta”. Pobjegla je od svojih aristokratskih roditelja s dobrim čo vjekom iz nižeg staleža. Kada je drugi put ostala trudna, zamolila je svoga muža da je odvede natrag u selo njezi nih roditelja kako bi joj mogli pomoći pri porodu.

Dijete je uranilo i porodila se već na putovanju. Tije kom poroda dogodila se velika oluja. Patacarina supruga ugrizla je zmija dok je rezao štapove za improvizirano sklonište, i on je umro. Ona je porodila dijete i nastavila putovanje. Došla je do riječnog prijelaza koji je nabujao od kiše. Nije imala snage da ga pregazi s dvoje djece na ruka ma. Prenijela je svoje novorođenče preko rijeke u naručju i vratila se po sina kada je vidjela sokola da kruži iznad njihovih glava. Počela je mahati rukama i vikati kako bi

otjerala sokola. Njezino je starije dijete pomislilo da mu majka daje znak i krenulo je prema njoj. Dijete je odnijela bujica, a sokol se obrušio i vinuo s novorođenčem u nebo.

Patacara je nastavila prema selu svojih roditelja. I oni su umrli tijekom oluje nakon što im se kuća srušila. Vijest o smrti roditelja gurnula ju je u ludilo. Strgnula je odjeću i suknju sa sebe. Postala je ona koja hoda zaogrnuta – luda žena u dronjcima koja luta seoskim putevima.

Patacara je naišla na Buddhu koji je poučavao u Jetavani. Njegova ju je zajednica pokušala otjerati misleći da će nje zina djelomična golotinja privući redovnike. No Buddha je naredio Patacari da povrati svoju prisebnost. Tada ju je ludilo pustilo i ona se počela moliti tik do Buddhinih nogu. „Smrt ljudi koje volimo neizbježna je”, rekao je Buddha. „Tugovati ili postati ogorčen traćenje je života. Nitko nas ne može zaštititi od sudbine koja nas čeka. Stoga nam je dužnost da krenemo na put u nibbanu.”

Patacara je ove riječi primila k srcu i odmah zatražila da se zaredi.

Njezina priča tu ne završava. Postala je prosvijetljena kada se plamen njezine uljne lampe odjednom ugasio. Njezina pjesma u Therīgāthi, stihovima prosvijetljenih re dovnica, završava ovako:

Gle! Nibbana malene lampe! Oslobođenje sviće. Moje srce slobodno je!

Brižnost, ne lijek 25

Ova je priča na mene imala velik utjecaj. Priča o ženi koja je izgubila sve, a ipak je uspjela razaznati mudrost i do seći prosvjetljenje. Njezina mi se priča činila kao savršena parabola duhovne potrage: odricanje od života kako bi se stekao život, potraga za srećom i istinom onkraj neizbjež nosti patnje i beskrajnog, bolnog ciklusa rođenja i smrti. Kada se uljna lampa ugasila, to je bio posljednji djelić dhamme koji je Patacara trebala. Bože moj, što je ona sve prošla!

Zašto ne možemo imati ovakve bhikkhuni i danas, pitao sam se. Posljednjih godina ta mi je misao često dolazila. A kada sam dobio priliku ostvariti je, bio sam odlučan to ne propustiti. Znao sam da ću žaliti čitavog života ako ne pođem za onim što je moje srce osjećalo kao ispravno. Tjedan dana nakon ceremonije zaređenja u Bodhinyani bio sam pozvan na skupštinu redovnika u Wat Nong Pah Pong.

Wat Nong Pah Pong ili samo Wat Pah Pong glavni je samostan po liniji moga učitelja. Nalazi se u onome što se može smatrati „biblijskim pojasom Tajlanda” – eks tremno siromašnoj, vrućoj i ravnoj zabiti, šest stotina kilometara udaljenoj od Bangkoka, koja graniči s Kam bodžom i Laosom. Sve donedavno veći dio ove regije nije imao struju niti popločene ceste. To se promijenilo, no vjerski žar i konzervativnost zadržali su se, kao i stav tamošnjeg svećenstva, koje je bilo uvjereno u to da su re publikanska garda: elitna obrambena jedinica vjere i naj žešći od najžešćih.

Tri duga leta avionom trebala su da stignem iz Pertha u Wat Pah Pong u kasno popodne. Moj je poziv bio u isto vrijeme kada i kathina, ceremonija za skupljanje sredsta va na kraju razdoblja monsuna i godišnjega tromjesečnog povlačenja za vrijeme kišnog perioda. Laici iz svih krajeva pristizali su kako bi dali prilog, skupili dobru karmu i slu šali dhamma govore koji bi trajali cijelu noć. Moja je epizo da prethodila tom maratonu. Ušao sam u veliku „dvoranu za rasprave” u sedam navečer i zauzeo svoje mjesto na be tonskom podu, gdje me opkolio bataljun redovnika. Ras položenje u prostoriji bilo je neprijateljsko, čak gnjevno.

Vani je već pao mrak. Velika prostorija bila je zagušljivo vlažna i vruća. Svi prozori bili su otvoreni, ali zrak je bio ustajao. Laicima koji su došli na kathinu bilo je zabranjeno ući u dvoranu – to je bio službeni posao redovnika u ko jem oni nisu imali ulogu. Bio sam siguran u to da su oni koji su se okupili na pragovima kako bi prisluškivali bili mnogo zainteresiraniji za ono što će uskoro postati moja osuda nego za rastegnutu i uspavljujuću dhammu koju će slušati tijekom noći.

Tražili su od mene da opravdam svoju ulogu u zare đenju bhikkhuni redovnica. Dok sam živio u Wat Pah Pon gu, tečno sam govorio tajski jezik, no tijekom godina je zahrđao. Zamislite koliko mi je bilo teško objasniti nijan se u Vinayi dok sam obrazlagao legalnost svojih postu paka. Međutim, čak i da sam imao govornički dar kao Ciceron, bilo bi mi presuđeno. Neprijateljski elementi već

Brižnost, ne lijek 27 su odlučili i nadglasali blage glasove koji su pozivali na milosrđe i suosjećanje. Brzo sam shvatio da je bilo kakva rasprava uzaludna, ali svejedno sam odlučio raspravljati.

To je potrajalo. Inkvizicija je trajala tri sata. Napokon, iznijeli su mi ponudu: kad bih službeno izjavio da četiri žene u Perthu nisu bhikkhuni i kad bih potpisao izjavu koja to potvrđuje, uvjerili su me, sve bi se vratilo na staro. Bez kaznenih mjera.

Uzeo sam si trenutak da razmislim, u sobi koja je posve utihnula. Ljudi koji su ondje bili poslije su mi rekli da su pomislili kako sam izgubio hrabrost. Razmišljao sam! U sebi sam prepoznao prilično neugodno iskušenje da spa sim svoju kožu. A opet, znao sam da ne bih mogao živjeti sa samim sobom kad bih odustao. U svom srcu osjećao sam jaku prisutnost žena koje sam zaredio – to kako su bile dostojne kao i kako su zaslužile potpuno zaređenje, sa svim pravima i povlasticama.

Najmlađa od četiriju kandidatkinja pridržavala se deset propisa dulje od dvije godine, dok se najstarija pridrža vala svojih propisa više od dvadeset godina. Najstarija je bila prva u samostanu Dhammasara u Perthu, gdje je po kazala iznimnu izdržljivost kada je dvije godine živjela sama u oronulom karavanu u divljini i bez struje, pod noseći ekstremnu vrućinu australskog ljeta kao i hladna zimska jutra, a da se ni najmanje nije žalila. Da su u pita nju bili muškarci, bilo koji samostan na svijetu smatrao bi se privilegiranim da ih ima u svojoj zajednici. Iskreno,

bile su tako impresivne da su zasjenile većinu redovnika koje sam upoznao!

„Ne mogu reći da one nisu bhikkhuni. One su bhikkhuni”, rekao sam napokon.

I to je bilo to. Žurno su me izopćili i uklonili Bodhinyanu i Dhammasaru kao samostane suradnike Wat Pah Ponga.

Nastala je prava oluja nakon onoga što se dogodilo u Wat Pah Pongu. Bio sam označen kao odmetnik. Odjednom sam se našao sâm, vrlo izložen i odbačen od skupine svo jih kolega redovnika, od kojih su mi neki bili braća po dhammi. Ta čitava epizoda utjecala je na način na koji pou čavam i razumijem dhammu. A kontroverza koja još uvijek traje i koja je skandalizirala neke u svijetu budizma navela me je da razmislim o svojim djelima.

Dva trenutka oblikovala su moje stajalište. Prvi je bio trenutak kada su bhikkhuni zatražile pristup redu. Stajale su preda mnom ne kao simboli tradicije koju sam izuča vao i kojoj sam posvetio svoj život, već kao ljudska bića. Zatražile su pravdu i priznanje jednakosti, za što sam vje rovao da su neotuđiva ljudska prava. Drugi trenutak bio je kada su me tražili da povučem ono što sam učinio na kathina skupštini.

Učinak koji takvi trenuci imaju na nas prekrasno je pri kazao romanopisac Joseph Conrad u romanu Lord Jim. Jim je idealistički nastrojen prvi časnik koji prevozi musli manske hodočasnike u Meku. Brod udari u nešto i počinje

Brižnost, ne lijek 29

tonuti. Posada, uključujući kapetana, pobjegne u čamce za spašavanje i tako napusti hočasnike koji spavaju. Jim je rastrgan između svoje moralne dužnosti prema hodo časnicima i straha za svoj život. U trenutku velike zbunje nosti, čak nesvjestan da to čini, Jim napusti brod i ostavi hodočasnike da se utope.

Ali oni se ne utope. Brod unatoč svemu ne potone i us pije doći do luke, a hodočasnici prežive. Jim provede čitav svoj život iskupljujući se za taj jedan trenutak – jedan čin. Luta svijetom tražeći iskupljenje.

U tim trenutcima koji podsjećaju na roman Lord Jim mogao sam skočiti i spasiti svoju kožu. Ipak, moje je srce odabralo drukčije. Znao sam da ne bih mogao živjeti sam sa sobom. Na kocki su bile važnije stvari od moje ugode i bezbrižnosti.

Godinama prije epizode sa zaređenjem redovnica, jednog popodneva meditirao sam na plaži Bunbury kada mi je kamen prozujao pored uha. I onda još jedan.

„Hej, ti iz Radžnešove sekte! Gubi se s naše plaže!” Te su riječi očito bile upućene meni.

Bilo je to vrijeme kada je Radžneš, ozloglašeni duhovni vođa, poslao Šilu, svoju pobočnicu, u Zapadnu Australiju, kako bi ondje utemeljio centar.

Zanemario sam uvrede. Još je nekoliko kamenova pro letjelo. Bilo je samo pitanje vremena kada će me jedan po goditi. Zato sam ustao i počeo hodati prema mjestu na

kojem sam vidio skupinu uzbuđenih dječaka. To je bilo zadnje što su očekivali. Dali su se u bijeg. Svi osim jednog. „Nisam pripadnik njegova pokreta”, rekao sam. „Budi stički sam redovnik. Skroz druga religija.”

Jedan po jedan dječaci su se vraćali i poveli smo lijep razgovor o budizmu.

Za vrijeme teških posljedica zaređenja redovnica sjetio sam se tih dječaka. Život katkad na nas počne bacati ka menje. Prijatelji nas odgurnu, omalovažavaju, možda čak pokušaju i povrijediti. No ne trebamo bježati. Trebamo nježnom odlučnošću krenuti prema njima. Trebamo slu šati navođenje svog srca i ostati otvoreni, poput Patacare, za dublje razumijevanje i veću istinu. To je ono što uvijek treba biti naša vodilja. Uvijek trebamo ići ususret životu, bez obzira na to koliko se težak ili opasan taj izbor činio.

Ajahn Brahm i učitelj chana Guojun I PAD JE LET Buddhina učenja o susretu s teškoćama

nakladnik Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr

lektura i korektura Bonislav Kamenjašević

ilustracije na naslovnici Shutterstock, Freepik

dizajn naslovnice Vanja Šok Horvat

oblikovanje i prijelom Ram tisak Feroproms