A’mmar je nastavio hodati uz mene. Imao je komad kruha u ruci. „Hoćeš?” Odmahnuo sam glavom, daleko više odgovarala bi mi cigareta, ali bilo nam je zabranjeno pušiti tijekom marša. Pogledao sam ga. Nisam htio razgovarati s njim jer bi me to stajalo previše energije, a ta mi je energija sad bila potrebna da stignem u selo koje su nam najavili. A’mmar je pojeo kruh. Imao je proždrljive, okrugle obraze i neposlušnu kosu koju je morao ošišati kako bi mogao nositi svoju crvenu chéchiju. Smijao se cijelo vrijeme, kao da je na veselom izletu na kojem se zabavljao kao nikad u životu. Ako smijem vjerovati pričama o njegovu djetinjstvu koje mi je ispripovijedao u kasarni u Saléu, onda mogu pretpostaviti da je ovaj rat za njega bio predah. Nikada nisam trpio glad, nikada nisam dobio batine, pa iako na svijetu nisam imao nikoga osim majke, ipak sam se u svom selu osjećao kao kod kuće. Hodali smo širokim poljskim putem okruženim sa svake strane prostranim poljima. „Moraš vidjeti ovu stoku.” A’mmar je pokazao prema stadu sivo-bijelih krava koje su nešto dalje pasle. Bile su velike i jake. Neki je čovjek gledao s livade kako marširamo. Malo je podigao kapu, 170
Reci to nekome OK.indd 170
24.02.2022. 18:09
pustio nas da prođemo, a onda se priključio sa svojom stokom koju je prije noći vraćao u selo. Glavna cesta u selu Croye bila je jedna velika, kotačima kola prerovana kaljuža koja je vodila ravno do ne zgrapne crkve. Odmah sam primijetio da nešto nije u redu s crkvenim tornjem. Stajao je pod čudnim kutom, kao da je prelomljen. Mogao sam dobro vidjeti prednju stranu. Na mjestu gdje su prije vjerojatno stajala drvena vrata bila je velika rupa. Mogao sam pogledati ravno u taman trbuh Božje kuće. Neka mačka hodala je kroz ruševine. Napad je već odavna završio i nigdje se nije vidio trag dima, a opet se činilo da se crkva pred mojim očima osipa. Miris baruta još se osjetio u zraku. Lijevo od crkvenog trga sve su kuće bile uništene, kao da je neki obijestan div podignuo kuće ispunjene do krova pokućstvom i bacio ih s velike visine. Nije bilo krovova, a stvari su ležale rasute po kaldrmi: stolovi, stolci, pokrivači, zdjele, lonci, cipele, uljna lampa prekrivena prašinom, cinčano vjedro i porculanska figura žene s plavim velom i djetetom u naručju. Vidio sam i rastvorenu knjigu među ruševinama. Vjetar se igrao stranicama, kao da poredak više nije važan. S druge strane ulice kuće su još stajale uredno u nizu, cijele i neoštećene. Rat ih je zaobišao. Vlasnici tih kuća bili su privilegirani. Nakon borbi mogli su se jednostavno vratiti i praviti se kao da se ništa nije dogodilo. Većina ljudi jednostavno se vratila u selo, iako je neprijatelj još bio u blizini. Napokon smo dobili zapovijed da se odmorimo na jednom velikom trgu. Regimenta koja je tu boravila već 171
Reci to nekome OK.indd 171
24.02.2022. 18:09
nekoliko mjeseci ondje je podigla kamp. Zbacio sam ruksak s leđa i gledao oko sebe. Jedno je tele potrčalo prema nama dok je seljak s ostatkom stada zalazio iza crkve. Ja sam pošao prema njemu, pogladio ga po velikoj glavi. „Hajde, vratit ću te tvojoj obitelji”, rekao sam gurajući ga prema mjestu gdje sam vidio seljaka. Stigavši iza crkve, vidio sam kako seljak tjera krave u veliku štalu. Tele je bez ikakva mog poticaja krenulo prema stadu. Seljak je podigao kapu u znak zahvale, ja sam kimnuo i vratio se na trg gdje su muškarci bili zabavljeni paljenjem vatre. Veći broj vojnika iz regimente koja se tu već nalazila, prvenstveno Francuzi, ali i Alžirci i Senegalci, imali su prenoćište u kućama seljaka. Ondje je bilo toplo jer se navečer ložilo, a društvo je bilo ugodno. Mi, pridošlice, bit ćemo smješteni na trgu u velikim šatorima koji nisu doista štitili od vjetra i hladnoće. S cigaretom sam otišao iza crkve. Na kraju ulice čuo sam otpuhivanje krava u štali. Vratio sam se na trg, uzeo svoju deku i odlučio da ću prenoćiti u štali s kravama. U svakom slučaju bit će toplije nego ispod tankog šatorskog platna. U ovom kraju seljaci su mogli pokupiti ljetinu, štagljevi su bili umirujuće puni. Iza štale prostirala se ravna zemlja. Obzor, koji je još blijedo svijetlio od zalazećeg sunca, činio se beskrajno daleko. Tek kad sam dobro pogledao, otkrio sam zemljano uzvišenje koje se prostiralo vrlo velikom površinom ispred obzora. Zemlja je ondje bila tamnija jer je bila netom izrovana, a iza tog povišenog pojasa zemlje u tlu se skrivao neprijatelj. No to još nisam znao kad sam te prve večeri gledao 172
Reci to nekome OK.indd 172
24.02.2022. 18:09
nizinu. Tad sam mislio da će neprijatelj dojuriti iza obzora na brzim, velikim konjima, praćen nezgrapnim topovima koje naprijed vuku snažni muškarci, kojima iz velike udaljenosti mogu raznijeti cijele garnizone. U mašti sam vidio konje u galopu, dok ih konjanici podbadaju mamuzama. Vidio sam kako pod kopitima zapjenjenih konja frcaju veliki grumeni zemlje. Zastao mi je dah od prizora koji se odvijao pred mojim unutrašnjim okom. Moje se tijelo napelo kao da se spremam odbiti napad, ali nisam imao nikakvu ideju kako da ih zaustavim. Širom sam rastvorio oči, obzor je bio pust. Neprijatelj se nigdje nije vidio. Kad smo sljedećega dana dovedeni do rovova s naše strane, rečeno nam je da se u daljini s druge strane iza svježe iskopane zemlje skriva neprijatelj, ukopan poput vodene voluharice. Neće biti juriša preko nizine, konji neće njištati i juriti. Mi nećemo trčati, nego ćemo se zakopati u blato, poput štakora, i čekat ćemo dok se nešto ne dogodi. Legao sam spavati na jednu balu sijena. Usred noći probudilo me njuškanje krava. Bilo je toplo, a ja sam bio posve budan. Pomislio sam na toplinu koja se širila od majke kada bih glavu položio u njeno krilo dok bi ona kasno navečer krpala uz raspršeno svjetlo uljne lampe. Sjećam se još kako sam lebdio između sna i jave, ne reagirajući više na sve što mi je govorila. Nešto je govorila o nevažnim, svakodnevnim stvarima, a ja sam znao da joj ne treba netko s kim bi doista mogla razgovarati, nego više netko tko je uz nju, kao tiha prisutnost koja diše. 173
Reci to nekome OK.indd 173
24.02.2022. 18:09
Tijekom jedne od tih večeri usudio sam se pitati je nešto u vezi s crtežom koji sam pronašao u škrinji s njenom odjećom. Osjetio sam kako joj se tijelo ukočilo. Prekinula je krpanje. „Dobro znaš da ne smiješ kopati po mojoj škrinji s odjećom”, rekla je pomalo ljuta. „Tražio sam svoju vunenu dželabu i pronašao taj crtež. Odmah sam te prepoznao.” „Zašto ti je trebala vunena dželaba? Sad nije hladno. K tome jako dobro znaš da tvoju odjeću ne čuvam u svojoj škrinji. Ne želim da više njuškaš po toj škrinji.” Tad mi je ispripovijedala da si je ti nacrtao. Još je jednom smislila priču. Baš kao što si i ti smislio priču kad sam takav crtež pronašao u tvojoj sobi. Rekla je da si neko vrijeme živio u njezinu selu i da si crtao sve što si vidio, ljude, životinje, biljke, čak i planine oko sela. Moja majka imala je petnaest godina i bilo je to prvi put da u selu vide nekog Europljanina. Bio si u pratnji vodiča iz susjednog sela koji je vodio tvoju mulu. Bila je opremljena kao da je pravi rasni konj, s lijepim sedlom od fine kože, ularom i kolanom koji su bili ukrašeni vunenim pomponima jarkih boja. Životinja je na leđima nosila veliki drveni kovčeg. Tvoj ulazak u selo bio je svečan, kao da važan gost dolazi u posjet. Dobio si hranu i piće, a prema tebi su se odnosili s poštovanjem. Sa sobom si imao pismo u kojem je pisalo da si pod zaštitom samog sultana. Vodič je sljedećega dana otišao, ali ti si ostao, na veliko veselje djece koja su te posvuda pratila. 174
Reci to nekome OK.indd 174
24.02.2022. 18:09
Imao si dar kojem su se svi divili. Vrlo posebnom pisaljkom, qalamom, takvom kojoj nije bila potrebna tinta, crtao si sve na što bi naišao. Kuće, uličice, brda, kokoši, grmove kaktusa i djecu koja su bosa trčala za gušterima. Crtao si muškarce koji bi okupljeni sjedili ispred ulaza u džamiju. Samo se žene nisi usuđivao crtati. Sve dok moja majka nije bila toliko drska da je to sama zatražila. „Nacrtaj mene, zar nisam dovoljno lijepa?” Sjeo si na neki kamen pored bunara gdje su djevojke pjevajući izvlačile vodu. Prvo su zbunjeno prestale pjevati, ali nije potrajalo dugo prije nego što su nastavile s poslom ne gledajući te dok si zadubljeno crtao. Nisu prestale pjevati sve dok im nakašljavanjem nisi dao do znanja da je crtež gotov. Djevojke su ciktale kada bi se prepoznale na crtežu. Nasmijavao si ih svojim nespretnim pokušajima da govoriš našim jezikom. „Kao da je imao čvor na jeziku”, rekla je moja majka. Arapski ti je bolje išao, ali osim amghara i imama nitko u našem selu nije govorio arapski. Kad nisi crtao, pisao si. Bio si znatiželjan i htio si znati gdje se nalaze izvori i kako se zovu. Pratio si pastire koji su u proljeće kretali u dolinu gdje su pasla stada, raspitujući se kod mladića koliko je daleko od doline do najbližeg sela. Poslije si skicirao grmlje koje je raslo po cijeloj dolini. Neki su dječaci polako ponavljali imena onog što si pokazivao, htio si znati kako se zovu stvari u našem svijetu. Zapisivao si imena. Prevrnuo si svaki kamen i htio si znati 175
Reci to nekome OK.indd 175
24.02.2022. 18:09
s koje se planine otkotrljao. Svojim si dlanovima zdrobio cvjetove bilja, pomirisao ih i pitao starije žene protiv kojih se bolesti biljka koristi. Kao amgharov gost uživao si zaštitu i poštovanje, ali nekolicina mladića nije ti vjerovala i ubrzo su tražili kavgu s onima koji nisu vidjeli problem u tome da na sva tvoja pitanja odgovore. Smetalo im je što ti drugi bez razmišljanja govore kuda vodi put između brežuljaka i kroz dolinu. Kakav smo mi naivan narod, nesvjestan kao tamna šuma. Zbog čega si sve zapisivao? Zbog čega si sve crtao i skupljao sve te ispunjene stranice u velike smeđe kožnate korice sa zelenim vrpcama? Pukovnik Džin ima pravo, mi smo narod naivne djece, narod zaostale stoke koji ne razumije da nema ničeg nedužnog u tome da neki Francuz sve zapisuje. Prije ili kasnije vratit ćeš se svom narodu sa svojim ispunjenim bilježnicama i crtaćim listovima da im pokažeš sve o našoj zemlji i našim ljudima, dok mi ništa ne znamo o tvojoj zemlji i tvojim ljudima. Ti to nisi radio zbog ljepote stabala i grmova. Zbog ljepote stabala i grmova nisi morao napustiti svoju zemlju. Pripremao si put svojima. Nekoliko pronicljivijih i opreznijih mladića to je prozrelo, ali amghar im nije dozvolio da govore. Osim nešto negodovanja i međusobne svađe ništa se nije promijenilo. Nesmetano si mogao nastaviti. Opet sam pokušao zaspati, ali nije mi pošlo za rukom, a netom prije izlaska sunca ustao sam i izišao iz štale ogrnut dekom. Tad sam naišao na seljaka koji je došao da krave izvede iz štale. 176
Reci to nekome OK.indd 176
24.02.2022. 18:09
U nekim je kućama već gorjelo svjetlo, a iz dimnjaka je vijugao dim. U zraku se osjetio miris svježeg kruha. Bio je to isti miris koji bi se osjetio kad je majka pekla kruh. Hladnoća ranog jutra potjerala me natrag u štalu koja je sad bila prazna i hladna. Legao sam i čekao dok oštro bijelo svijetlo nije zasjalo kroz brojne proreze na štali. Izvana sam čuo prigušene zvukove životinja i kola. Negdje u blizini stajala je grupa muškaraca i razgovarala. Njihov je ton bio miran, razgovor je tekao, ništa nije odavalo da smo u ratu. Vratio sam se u kamp u kojem je već bilo prilično živo. Iznad vatre kuhala se voda u crnim kotlovima. A’mmar se zamotao u deku. Blesavo se nasmijao kad me vidio. „Gdje si spavao? Išao sam te tražiti.” Skinuo je deku, a ja sam među njegovim stvarima otkrio porculansku figuricu koju sam dan prije vidio u ruševinama. Žena s plavim ogrtačem i djetetom. Primio sam je i pogledao ženino fino, sažaljivo lice. Lice djeteta koje je nosila nije bilo tako detaljno izrađeno. A’mmar uzme figuricu iz mojih ruku. „Jučer sam je našao u blatu. Znaš li tko je to?” Slegnuo sam ramenima. „Ovo je Mariam, Issina majka.” Začuđeno sam ga pogledao, a on se široko nasmiješio dok je pospremao figuru. „Bolje da se ovdje dobro okružimo svecima, ne moramo biti previše izbirljivi. Mogu nam pomoći i oni naši i ovi njihovi.”
177
Reci to nekome OK.indd 177
24.02.2022. 18:09
Prvoga jutra nakon našeg dolaska u Croye na prozivci nam se obratio komandant. Pored njega stajao je oficir Lamare, kojega smo u međuvremenu zamrzili iz dna duše. Zvali smo ga „oficir Lmut”, oficir Smrt. Pukovnik Džin također je stajao s njima. Komandant je djelovao užurbano, uzbuđeno, kao da mu smeta što su borbe trenutačno prekinute. Naša regimenta stigla je u trenutku kad su svi lizali rane. Mrtvi su odneseni s bojnog polja i pokopani, a sad su se preživjeli na obje strane ukopali, kao da žele preduhitriti ono što ih čeka time što su već zašli u tlo. Za sad nitko ništa nije poduzimao. Bitka za rijeke je završena, a na našoj se strani govorilo o velikoj pobjedi, iako je neprijatelj još uvijek bio prisutan. Nekoliko stotina metara dalje od nas, još uvijek na francuskom tlu. Bila je to neobična situacija u kojoj rat nije nalikovao na rat, a pobjeda nije bila pobjeda. Vojnici koji su tu bili već dulje vrijeme bili su u smrtnom strahu da nekome ne padne napamet da ispali hitac ili baci granatu, čime bi opet nastao pakao, stoga su se svi primirili nadajući se da pukovnici i komandanti neće opet postati obijesni i poslati vojnike u juriš, iz rovova na otvo178
Reci to nekome OK.indd 178
24.02.2022. 18:09
reno polje, ravno na smrtonosne nišane nemilosrdnih i neumoljivih njemačkih strojnica. Čuli smo stravične priče o tom čudovišnom stroju. Raznio bi na komade redove vojnika. Padali bi kao pokošeni, stotine vojnika istovremeno, a da se čovjeku na suprotnoj strani, koji je sâm posluživao oružje, ni dlanovi ne bi oznojili. Bilo je jasno da su Nijemci daleko dogurali što se tiče oružja, a jedino čime su se Francuzi mogli suprotstaviti bili smo mi, ljudi iz Afrike. No mi nismo imali kožu od čelika, bili smo ljudi od mekog mesa. Svojim tijelima nismo mogli zadržati kišu metaka, iako smo nosili amulete sa stihovima iz Kurana. Jedan mladi Alžirac, Marzouk, proveo nas je kroz kamp. Od njega smo čuli što se proteklih tjedana zbilo na bojnom polju. Rekao nam je da je prije tri tjedna stigla regimenta marokanskih goumiers, tri stotine neustrašivih muškaraca, koji su stigli direktno s broda i odmah poslani na bojno polje. Očekivali su poštenu borbu, čovjek protiv čovjeka, i nisu se bojali. Ali nikoga nisu vidjeli. Svojim bajunetama i konjima morali su se boriti protiv kiše metaka iz strojnica. Nisu imali ni najmanje šanse. Alžirci, Francuzi i Senegalci koji su već dulje bili u kampu, znali su kako se bori neprijatelj. Nisu se mogli bolje zaštititi, ali su barem znali što ih čeka. Novopridošli Marokanci jurišali su bez razmišljanja. Oni koji nisu pokošeni, ostali su zatečeni i ni jedan centimetar zemlje nije osvojen. „Nije problem pucati i boriti se”, reče Marzouk. „Problem su ruke i trupovi koje poslije moramo skupljati s 179
Reci to nekome OK.indd 179
24.02.2022. 18:09
bojnog polja da bismo ih bacili u veliku jamu, a onda moramo nastaviti kao da se ništa nije dogodilo.” Marzouk nas je doveo u prostoriju koja je bila uređena kao kantina. Pozdravio je nekog čovjeka koji je sjedio za jednim stolom i pušio. Čovjek je neznatno kimnuo. Sjeli smo za drugi stol. „On je jedan od rijetkih preživjelih iz tuniške regimente. Imao je sreće. Pola je njegove regimente nakon ždrijeba završilo ispred streljačkog odreda zato što su odbili slijediti primjer Marokanaca. Nisu htjeli da ih ustrijeli nevidljivi neprijatelj, a onda su ih ustrijelili Francuzi. Zapovijed je ovdje zapovijed, makar te gurnula u besmislenu smrt.” Pozlilo mi je od njegovih priča. A’mmar me trknuo. „Ne bulji toliko u onog jadnog čovjeka.” Ali nisam mogao maknuti pogled s onog Tunižanina. Marzouk nam je ponudio duhan. Zahvalili smo mu i uzeli duhan. „Nema na čemu, odnedavno dobivam veću plaću zato što sam ubio barem devedeset devet Nijemaca.” Ja sam se prepao, ali nisam bio siguran je li ozbiljan ili se šali. „Ti si izgubljena duša”, reče A’mmar. „Ništa te više ne može spasiti od pakla.” Marzouk se nasmije. „Samo neka dođe. Ne može biti gore od ovoga.” Ja sam rekao da je uvijek moguće spasenje za one koji se pokaju. Sjetio sam se priče koju mi je u džamiji ispričao Abdelaziz, u prošlom životu, kako se činilo, o čovjeku koji je također ubio devedeset devet ljudi. 180
Reci to nekome OK.indd 180
24.02.2022. 18:09
Pitao sam ih znaju li tu priču. Marzouk je izvadio paketić papirića i rekao da zna samo svoju priču. Zarolao je cigaretu i promrmljao da je već i to bilo dovoljno teško. Ispričao sam im priču o čovjeku koji je ubio devedeset osam ljudi, ali se pokajao i potražio učenjaka da ga pita ima li mu još spasa. Učenjak je bio jasan. Za onoga koji je ubio devedeset osam ljudi, spasenje više nije bilo moguće. Na to je čovjek izvukao mač i ubio učenjaka. Marzouk je liznuo cigaretu i zabavljeno se nasmijao. „A onda ih je ubio isto koliko i ja.” „Istina”, rekao sam, „ali ubojica se još uvijek kajao. Otišao je drugom učenjaku i postavio mu isto pitanje, a taj mu je učenjak rekao da dokle god sunce izlazi na istoku, iskupljenje je moguće. Ali ubojica je morao odmah krenuti iz svog sela i ostaviti sve da se više nikada ne vrati. Pa je tako taj čovjek ostavio sav svoj imetak i svoju obitelj i krenuo navrat nanos. Ali tek što je krenuo na put, kadli padne mrtav. Onda su po njega došli anđeli. Anđeli iz pakla posvađali su se s anđelima iz raja. Jedni su ga htjeli povesti u nebo zato što je čovjek bio na putu i pokazao kajanje. Drugi su smatrali da mora u vatru zato što nije došao do cilja i još nije zaslužio svoje iskupljenje. Naposljetku se Bog morao umiješati. On je naredio da anđeli moraju izmjeriti put koji je čovjek prešao od svog starog sela, te potom udaljenost koju bi još morao prevaliti do svog odredišta. Ako je bio bliže svom odredištu, onda će ići u nebo, ako je bio bliže svom selu, onda ga smiju uzeti anđeli pakla. Činilo se da je to 181
Reci to nekome OK.indd 181
24.02.2022. 18:09
jasna stvar jer čovjek je nakon jedva nekoliko koraka pao mrtav, a njegovo odredište je bilo daleko. Ali bez znanja anđela, Bog je zemlji dao zadatak da se rastegne, tako da udaljenost koju je čovjek prevalio između svog sela i mjesta na kojem je pao mrtav bude mnogo veća nego što je doista bila. Potom je zemlji dao zadatak da skrati udaljenost između mjesta na kojem je ležao i njegova odredišta. Pa je tako čovjek ipak dospio u raj.” „Hmmm”, reče A’mmar. Marzouk sporo otpuhne dim cigarete i reče: „Da sam na vašem mjestu, vratio bih se što prije nazad, jer ovdje zemlja ne sluša Boga.”
182
Reci to nekome OK.indd 182
24.02.2022. 18:09
Momci su bili ti koji su me zamolili da sve zapišem. Isprva sam odbijao, nisam uviđao zbog čega bih trebao trošiti vrijeme na to da sve zapisujem. Vidjeli su Francuze kako pišu pa su onda mene počeli salijetati. „Sve zapisuj. Ti si jedini koji to zna. Pogledaj Francuze, oni sve zapisuju. Čovjek bi gotovo pomislio da ovaj rat vode zato da bi mogli popuniti svoje bilježnice. Misliš li da nas spominju u svojim pismima? Moraš pisati o nama. Čemu inače služi tvoje znanje? Piši!” A’mmar me trknuo i pokazao jednog francuskog vojnika koji se povukao u kut pa iz unutarnjeg džepa izvadio otrcanu bilježnicu da bi potom tupom olovkom počeo pisati bilješke. „Je li zaspao ili što?” šalio se Tijani jer ponekad bi trajalo cijelu vječnost prije nego što bi olovka koja je čekala spremna ispred prazne stranice, ispisala prvo, oprezno slovo, početak riječi, rečenice čiji je zadatak bio da iz vijesti o našem životu ovdje na ovom pojasu zemlje koji moramo obraniti od tihog i zasad nevidljiva neprijatelja. Pitao sam A’mmara zbog čega mu je važno da i mi pišemo o stvarima koje smo ovdje doživjeli. Pretpostavljao sam da je to smatrao važnim zato što su to činili Francuzi. Sve što su činili Francuzi bilo je važno jer su te stvari ra183
Reci to nekome OK.indd 183
24.02.2022. 18:09
dili drugačije nego mi. U našim očima Francuzi nisu bili obični ljudi. Kao da su bili bolji od nas, kao da su znali stvari koje mi još nismo znali. A’mmar reče da su nas Francuzi naučili pucati i marširati, ali da su svoj jezik zadržali za sebe, zato što je bio još važniji od pucanja i marširanja. To mi je još dugo ostalo u sjećanju. Svi su odmahnuli na tu A’mmarovu izjavu zato što su smatrali da je naučiti pucati mnogo jače i korisnije nego naučiti pisati i čitati. No što sam dulje razmišljao o njegovoj tvrdnji, to sam uvjereniji bio da je u pravu. Jezik Francuza nije nam slučajno uskraćen, mora biti razlog za to. Bili smo isključeni zato što je postojalo nešto što nismo smjeli znati. Dok smo bili u kasarni u Saléu, A’mmar je bio uvjeren da nam Francuzi u jelo stavljaju mljevena magareća uha, zbog čega smo trebali postati jednako nezainteresirani i poslušni kao i te životinje. Magareće su nas uši trebale spriječiti da postavljamo pitanja u vezi s onim što su nam naređivali. I u zametku uništiti bilo kakvo zanimanje za njihova znanja, jezik i tehniku. Samo ćemo izvršavati što nam narede. Zbog toga mi je A’mmar jednom prilikom gurnuo tanjur s večerom i promatrao, naizgled flegmatično, kako sam je s tekom i bez pitanja brzo smazao. Bilo me strah da će povući tanjur prije nego što ga ispraznim. Bio je uvjeren da ću početi lajati kao pas ako me to Francuzi budu tražili. Njegov otpor potrajao je ravno jedan obrok. Prvi sljedeći obrok izgladnio je natrpao u sebe. „Mi već jesmo francuski magarci. Onda barem da budem sit magarac.” 184
Reci to nekome OK.indd 184
24.02.2022. 18:09
Neki su dečki mislili da Francuzi koji vode dnevnik zapisuju stihove iz Injila, njihove velike svete knjige. Vjerovali su da ti stihovi štite francuske vojnike od metaka poput nevidljiva štita. A’mmar nam je ispričao da dok je još radio u Dar el-Beidi, neki je svećenik došao po ribu. Uvijek je sa sobom nosio malu Bibliju. Kad ga je A’mmar pitao zašto uvijek tu knjigu nosi sa sobom, svećenik mu je odgovorio da ga štiti od zla. „Znači, vi biste htjeli da vam napišem stihove iz Injila tako da vas meci ne mogu pogoditi?” rekao sam u šali. Nitko se tome nije nasmijao, pa sam tako svakome od njih na komad papira napisao stih iz Kurana. Odrezali su komad tkanine od hlača ili košulje, pažljivo ga sašili oko savijenog papirića i nosili ga na uzici oko vrata, drugi su ga pričvrstili oko pojasa. Cijelo vrijeme držali su ga uz tijelo zato što su doista vjerovali da ti neuredno napisani stihovi iz Kurana mogu držati smrt podalje od njih. Mislio sam da sam tako učinio što su tražili od mene. Ali nije dugo potrajalo dok me opet nisu počeli moljakati momci koji čak nisu znali napisati ni vlastito ime. A’mmar mi je najčešće dosađivao. „Zapiši da sam ja, A’mmar Hajjaji, rođen u R’Azibu ne Midaru, godine 1895., dana 14. studenog 1914. postavio lukavu zasjedu i sâm ubio barem deset Nijemaca. Napiši da sam za to dobio medalju.” Kako bih mu začepio usta, ispričao sam mu što sam čuo od Marzouka, alžirskog vojnika s kojim smo se u međuvremenu obojica sprijateljili. 185
Reci to nekome OK.indd 185
24.02.2022. 18:09
„Marzouk je rekao da u njegovoj zemlji ljude koji se vrate s medaljom, prisile da tu medalju pojedu. Jesi shvatio? Ljudi koji ovdje izigravaju junaka i spremni su za Francusku jesti željezo, kad se vrate u svoju zemlju, moraju to još jednom učiniti.” A’mmar zakoluta očima. Nije mi vjerovao. „Kako možeš pojesti medalju?” upita. „Uksimu billah, tako mi Boga, ti Alžirci pretjeruju sa svojim čudnim pričama.” „Ja mislim da to nije priča”, rekao sam. „Safi, onda zanemari tu medalju. Nemoj ništa o tome zapisati, uostalom nisam još ni dobio medalju, lagati je haram. Ali zapiši da smo pravi borci kao i naši preci Imazighi i da Francuze spašavamo od propasti.” Okrenuo sam glavu. „Što? Zar nije istina? Zar bi Francuzi pobijedili bez nas?” A’mmar je bio inteligentan mladić, no ponekad bih posumnjao da je shvatio kamo smo dospjeli. Kao da nije bio svjestan činjenice da smo se borili u ratu, pravom ratu, da to nije dječja igra koje smo se bosonogi igrali u našim selima. Rekao sam da ako doista želi da napišem nešto o pobjedi, pisat ću o njemačkom mladiću koji je prije nekoliko dana umro pred našim očima. A’mmar sigurno još nije zaboravio tog mladića jer je bio blijed kao krpa kad ga je vidio da umire. Tijani je čak plakao. Mladić je imao glatke, meke obraze poput djeteta, a umro je dok nas je gledao tamnim očajem kao da ga moramo izvući iz močvare. Nasmrt smo se prepali od toga, a opustili smo se tek kad je napokon izdahnuo. 186
Reci to nekome OK.indd 186
24.02.2022. 18:09
A’mmar je smatrao da sve uvijek otežavam. Rekao je da je uvijek bilo tako, da nema pobjednika bez gubitnika. Nismo imali previše vremena razmišljati o tome jer su nas poslali naprijed u nezasitnu vatru kojoj nikada nije bilo dovoljno ljudi i kamenja. Kao da je naš duh preuzela mračna sila koja nam nije ostavljala nikakvu drugu mogućnost osim da uništavamo i ubijamo. Je li A’mmar ipak bio u pravu tvrdeći da su nam Francuzi stavili nešto u hranu zbog čega smo bez razmišljanja činili što su nam naredili iako smo znali da nas to nikamo ne vodi? U svakom slučaju ne prema dobru? Pitao sam se koliko još ljudi moramo ubiti da bismo stigli u zemlju pobjede. Pucnjevima trebamo probiti svoj put do njihove pobjede. Bezbrojni zdravi, snažni mladići morali bi u to vjerovati. Mladići koji baš kao i ja imaju ime, majku i oca. Negdje daleko dom. Osjetio sam mučninu pri pomisli da ćemo ubijanje početi smatrati normalnim. Da će doći trenutak kada više nećemo danima biti smušeni kao što smo bili kad su naš drug Simoh i onaj mladi, bezbradi Nijemac umrli pred našim očima. O čemu onda da pišem? Da se ovdje umire? Te slike i osjećaje nisam htio zabilježiti riječima zato što me bilo strah da će se ukotviti duboko u mojoj glavi i zagaditi moje tijelo. Mnogo je bolje bilo sve zaboraviti. Ali upravo to zaboravljanje iziskivalo je velik napor, možda čak i veći nego samo zapisivanje. Sanjao sam konje koji umiru. Trebao sam ih odbiti, ali momci su nastavili gnjaviti pa sam naposljetku popustio da se oslobodim njihove na187
Reci to nekome OK.indd 187
24.02.2022. 18:09
pasti. Bio sam uvjeren da će ubrzo izgubiti sav interes za zapisivanje pa ću s tim moći prekinuti. I potvrdilo se da su mladići ubrzo bili zabavljeni drugim stvarima i da više nisu ljubomorno gledali francuske vojnike dok vade svoje dnevnike. Mogao sam bez problema prestati pisati. Ali više nisam mogao prestati. Obuzeo me poriv za tim. Bilo je to jedinstveno iskustvo. Pišući, izlazio sam iz sebe, tako se činilo. Pisanje me dovodilo u isto stanje opijenosti koje sam iskusio kada sam učio čitati kod šeika. Nisam valjao kao vojnik, mada sam nosio istu uniformu kao moji drugovi i bio jednako naoružan. Nisam htio umrijeti i nisam to mogao sakriti za razliku od mladića koji su jurišali kad bi im to naredili. Proklinjao sam mladiće zbog tog slijepog oduševljenja. I svejedno sam ih pratio kad bi išli u juriš jer sâm za sebe bio sam nitko, bio sam životinja koja želi ostati sa svojim stadom, makar to stado išlo ususret smrti. Samo kad bih pisao, osjećao bih da se vraćam k sebi i da sam netko. Ostajao bih u blizini Tijanija i A’mmara kada bi nas poslali u ničiju zemlju, kao da mi njihova sjena daje zaštitu. Ako me sudbina ipak zadesi, barem će oni biti u blizini. Potajice sam se nadao da će se meni prije nešto dogoditi nego njima. Nisam mogao zamisliti nepodnošljiv život bez njih. Simoh je tad već bio mrtav. Ostavili smo ga na rubu nekog sela. Od tog se fatalnog dana sjećam još da se ni ljeto nije obaziralo na nas i našeg mrtvaca. U zraku je bilo neke lakoće zbog koje je sve treperilo od sreće. Osim prevrnute, tamne zemlje ispod koje je Simoh bio pokopan, 188
Reci to nekome OK.indd 188
24.02.2022. 18:09
činilo se da su sve stvari još na svom mjestu. Sjećam se još da sam dugo gledao blistavo plavo nebo, činilo se beskrajnim, poput mora bez valova. Kad sam ponovo usmjerio pogled na vlažnu, tamnu zemlju, pomislio sam kako nije nezamislivo da za nekoliko dana iznikne klica iz koje će se roditi čovjek. Snažan čovjek koji će svojim rukama dosegnuti do neba. Ali svi znaju da ljudi ne rastu iz zemlje. Ipak sam nastavio pisati zato što sam zaključio da zabrinutost momaka nije bila besmislena. Naše je sjećanje bilo nepouzdano. Mnogo smo zaboravljali, čak i stvari koje su bile važne. Zaboravili smo koji je dan umro Simoh. Zaboravili smo ime sela u kojem smo ga pokopali, negdje na nekom polju između jablanova. Seoski svećenik nije htio da Simoh bude ukopan na posvećenom groblju pored crkve. Mi smo se pak proti vili križu koji su htjeli staviti na njegov grob. Naposljetku su nam oficiri dali dopuštenje da Simoha pokopamo na nekom polju. Glave okrenute prema kibli. Recitirao sam molitvu odsutnoga, nitko je drugi nije znao. Njegova je smrt nešto promijenila. Mladići više nisu bili toliko neobuzdani. Kao da ih je netko ošamario. Umrijeti ovdje i biti zakopan u zemlju postalo je moguće, nikada se više ne vratiti kući također. Svi smo bili potišteni kada smo u kasno poslijepodne krenuli iz sela i ondje ostavili Simoha. Znao sam da ako odavde izađemo živi, zaboravit ćemo još više nego samo ime sela u kojem Simoh leži u tlu. Zaboravit ćemo kako je barut ostajao u zraku dugo nakon što je pucanje prestalo i kako su grube bile deke na našoj 189
Reci to nekome OK.indd 189
24.02.2022. 18:09
koži. Postat ćemo nasiyan mansiya, zaboravljeni i nestali, poput Mariam, neka joj se Bog smiluje. Kad je rodila proroka Issu, htjela je biti zaboravljena i posve nestati, sad kad je oslobođena tih strašnih trudova. „Htjela sam prije svega ovog umrijeti, zaboravljena i nestala”, reče Mariam. Mariam, čiju su porculansku figuricu napravili Francuzi, da bi je zatim ostavili u blatu kad su morali spašavati život. Nakon svega što smo pretrpjeli, najveća kazna bila bi da budemo izbrisani iz sjećanja živih. Nisam htio biti nasiyan mansiya. Nisam htio takvu sudbinu za sebe, ni za svoje drugove. Počeo sam pisati i ubrzo sam došao do zaključka da ne raspolažem s dovoljno riječi da sve opišem. Koliko riječi za vatru postoji? Za tamu? Za smrt? Svatko umire na svoj način. Neki umiru mirno, kao da će zaspati. Drugi grebu po blatu ili pružaju ruke prema nebu. Nije svaka tama jednako crna. Postojala je tama koja me uljuljkivala i tama koja mi je tjerala strah u kosti. Ipak sam pronašao riječi da opišem naš život kako ne bismo bili posve zaboravljeni i izgubljeni. Zbog toga želim da moja sestra dobije ovu bilježnicu, kako bi znala što se s nama dogodilo.
190
Reci to nekome OK.indd 190
24.02.2022. 18:09
Priče o poludjelim muškarcima ulijevale su mi strah iako nismo vidjeli ništa od ludila i smrti. Mrtvi vojnici ležali su duboko u zemlji na polju izvan sela, a poludjeli i ranjeni bili su evakuirani u gradove, gdje su mogli biti zbrinuti a da se ne prepadnu eksplozije granata. Sengalci i Alžirci bili su sretni što su oslobođeni rada nakon što su tjednima neprekidno bili pod vatrom. Mogli su se par dana odmoriti dok su ljudi iz naše regimente preuzeli njihove zadatke. Naš je zadatak bio da proširimo postojeće rovove i učvrstimo ih drvenim daskama koje smo postavljali na zidove. U slobodno vrijeme lunjali smo selom gdje su nam seljaci prodavali sve moguće, od hrane do uporabnih predmeta. Bili su to seljaci priprostog izgleda i osmijeha širokog poput preoranog polja. A mi smo uzvraćali osmijehom. Brzo ćemo naučiti da to nije garancija iskrenosti. U početku smo kupovali stvari koje čak nismo ni trebali, samo zato što su nam se činile zgodne sitnice. Nismo primjećivali da nas ti ljubazni seljaci svaki put preveslaju. Jednostavno bi nam naplatili trostruko više od normalne cijene. Ništa ne sluteći, platili bismo traženu cijenu svojom vojničkom plaćom. Baš smo mi znali koliko vrijedi franak i koja je cijena šećera. Ali kad sam jednom kupovao dvije svijeće, a bretonski vojnik koji mi je na samom početku ponudio ci191
Reci to nekome OK.indd 191
24.02.2022. 18:09
garetu zazviždao je kad je prodavač naveo iznos, primijetio sam da nešto nije u redu. Ipak sam platio, uzeo svijeće i krenuo za Bretoncem. „Što ne valja?” upitao sam ga. „Za iznos koji si upravo platio mogao si kupiti dovoljno svijeća da od poda do stropa rasvijetliš Notre Dame u Parizu.” Zatreptao sam. Kako jednu damu možeš rasvijetliti svijećama od glave do pete? Pokazao je razrušenu crkvu u selu. „Notre Dame je crkva dvadeset puta veća od ove.” „U potrazi sam za bilježnicama i olovkom”, rekao sam. „Za nekoliko cigareta kupit ću ih za tebe”, reče Bretonac. Otada sam mu davao da za mene kupuje stvari koje trebam. Rekao sam drugima da plaćamo tri do četiri puta višu cijenu za dvopek, cigarete i šibice. Nije trebalo dugo da zbog toga dođe do svađe. U međuvremenu smo doznali koliko stoji svijeća i sapun. Nismo htjeli platiti ni centima više. Ako bi neki prodavač tvrdoglavo odbijao spustiti cijenu, mi bismo mu bacili natrag njegove stvari i otišli. Ništa nam stvarno nije bilo potrebno. Nakon tjedan dana razmirica prodavači su popustili. Otada smo plaćali dvopek po istoj cijeni kao i francuski vojnici. Dobio sam svoj pribor za pisanje po normalnoj cijeni zahvaljujući Bretoncu, a kad bih se primio pisanja, A’mmar bi uvijek bio uz mene. Htio je da ga naučim čitati i pisati arapski. Bože, kako je taj čovjek bio nespretan. Bio je pametan, ali čak je i zapisivanje njegova imena od četiri slova predstavljalo izazov. Razgovarali smo na arapskom, jer moj je 192
Reci to nekome OK.indd 192
24.02.2022. 18:09
tamazight bio „cvrčanje cvrčka”, prema njegovim riječima, a ja sam mu rekao da njegov jezik nalikuje gakanju žaba. Kad je napokon uspio napisati slova svoga imena, potapšao sam ga po leđima i strpljivo ga ohrabrivao da nastavi vježbati. Nikad se ne zna čemu to može poslužiti. „Hoću li možda time pobijediti u ratu?” Naravno da je imao pravo. Ni na koji način pisanje našeg imena ne može nas spasiti od rata, koliko god da su upravo pismeni ljudi bili ti koji su o tom ratu sanjali i pisali. „Ne, ali možeš na primjer napisati pjesmu da opjevaš kraj rata.” „Kraj svijeta hoćeš reći.” „To isto, da.” Maknuo sam njegove zgrčene prste s olovke i pokušao popraviti hvatanje. „Ovako moraš držati olovku. Nemoj koristiti svu svoju snagu. Slomit ćeš je pa je više neću imati. Te su stvari skupe.” „Kad naučim čitati, hoćeš mi pokazati što si napisao u toj svojoj bilježnici?” „Naravno”, rekoh uvjeren da će cijeli rat odavna biti gotov prije nego što A’mmar dobro nauči pisati i čitati svoje ime. Ja ću dotad opet biti kod majke u selu sa svojom bilježnicom koju ću skloniti na sigurno, na dno škrinje s odjećom u kojoj je majka čuvala svoj crtež. Vrijeme je bilo grozno. Bilo je hladno i vlažno, a Senegalci koje smo ondje zatekli, čija se otpornost posve 193
Reci to nekome OK.indd 193
24.02.2022. 18:09
slomila, nasmrt su se razboljeli. Neprekidno su kašljali i dobivali napade groznice. Smatrao sam normalnim da se i priroda okrenula protiv nas. Nama tu nije bilo mjesto. Prošao je cijeli tjedan bez ikakvih događaja. Većina nas se dosađivala. Imao sam vremena redovito pisati u bilježnicu.
194
Reci to nekome OK.indd 194
24.02.2022. 18:09
Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Urednik: Nenad Rizvanović Lektura i korektura: Petra Košutar Naslovnica: Ana Pojatina Prijelom: Ram Tisak: Feroproms CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001125648. ISBN 978-953-355-528-7
Reci to nekome OK.indd 248
24.02.2022. 18:09