Morea Banićević: Izgubljeni gospodin Kovač by Naklada Ljevak

15,90 €

ISBN 978-953-355-750-2

Izgubljeni gospodin Kovač

Ilustracija na naslovnici: Petra Brnardić

Morea Banićević

U fantastičnom romanu Izgubljeni gospodin Kovač mladi su ljudi radoznali, dovitljivi i hrabri, a suočavaju se s neočekivanim situacijama na svim razinama – od obiteljske povijesti do odnosa prema prirodi i sebi samima. Napetost u romanu prelama se kroz oči likova, dječaka Gašpara i njegova prapradjeda, pri čemu vrlo važnu ulogu igraju ženski likovi. U romanu će uživati svi zainteresirani za sličnosti i različitosti djetinjstva koja pripadaju različitim razdobljima, -predtehnološkom, prožetom starim obrtima i zanimanjima i današnjem u kojem dominira izgradnja novih vrijednosti.

Morea Banićević

Izgubljeni gospodin Kovač

Obiteljska horor-bajka za djecu i mlade

www.ljevak.hr

Izgubljeni gospodin Kovač korice AMEN.indd 1

27.11.2023. 17:56

Morea Banićević

Izgubljeni gospodin Kovač

Biblioteka

Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Glavna urednica Emica Calogjera Rogić Urednica Anita Peti-Stantić

e-adresa: naklada-ljevak@naklada-ljevak.hr www.ljevak.hr

Morea Banićević

Izgubljeni gospodin Kovač Obiteljska horor-bajka za djecu i mlade

Zagreb, siječanj 2024.

Lektor i korektor Bonislav Kamenjašević Naslovnica Petra Brnardić Ana Pojatina Ilustracije Petra Brnardić Prijelom Petra Brnardić Tisak FEROPROMS

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba.

Autorica je za pisanje teksta koristila potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija RH.

ISBN 978-953-355-750-2 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001202752.

Ovo je knjiga o korijenima. O čaroliji i biljkama. O snazi drveća. O moći obitelji. Zato je posvećujem svojoj majci Jadranki, čije su hrabrost, ljubav i zaštita uvijek ostajale nepokolebljive unatoč svim životnim olujama kroz koje smo zajedno prolazile. Cuica, volim te.

Gašpar – I nije baš nešto. – Gašpar je odškrinuo vrata sobe. Iznad njegove glave provirila je i tatina. – Ne budi takav mrgud, – komentirala je tatina glava – ne moraš ovdje zauvijek živjeti. – Tjedan dana, – odvratio je dječak – punih tjedan dana u ovoj rupi. Vrata su se odškrinula do kraja. Ispred njih pokazala se oveća prostorija. U njoj se nalazio visoki ormar od orahova drveta, radni stol i krevet. Na zidu nasuprot velikom prozoru visjela je uokvirena ilustracija mladog para ispod krošnje stabla. Soba je bila oblijepljena tapetama s diskretnim cvjetnim motivima koje su mjestimično bile pohabane. Unatoč starosti, sve je bilo čisto i uredno. – Barem ne moraš u školu. – tata je ušao u sobu i ispustio veliku sportsku torbu na radni stol. Nije ni primijetio da se na tepih otkotrljala prevrnuta čaša s olovkama. 7

Morea Banićević

– Izgleda udobno, zar ne? Gašpar nije odgovorio. Sve što ga je zanimalo o ovoj sobi, već je doznao prvim pogledom. Sjeo je na krevet i izvadio mobitel iz džepa. Otključao je zaslon i krenuo klikati. Ušao je u igricu i brzim potezima prsta skinuo tri neprijatelja nevjerojatno učinkovitim plasma gunom za čiju mu je kupovinu tata morao dati broj svoje kreditne kartice. – Headshots! – promrmljao je. Zatim je snimio sliku zaslona. Stigla mu je poruka od prijatelja. Gašparovi prsti sad su spretno ukucavali tekst u kućicu za čavrljanje. Ruka je zgrabila mobitel. – Što to radiš, vrati! – Nećeš se ponašati kao idiot, – rekao je tata – idemo se javiti baki. Gašpar je zakolutao očima toliko da mu se učinilo da je ugledao unutrašnjost svoje glave. Ovo je stvarno bilo bezobrazno preko svake mjere. Nije bilo dosta što su ga uvalili baki koju nije vidio hrpu godina i što su odlučili otići na odmor BEZ njega. Da stvar bude gora, unajmili su apartman u Monterieru, pitoresknome gradiću na obali, pod izlikom da im treba vremena za sebe. – Ako su se htjeli baviti sobom, kojega su vraga uopće imali dijete!? – bijesno je mislio dječak čiji su poluotvoreni dlanovi još uvijek tvorili oblik otetoga 8

Izgubljeni gospodin Kovač

mobitela. Došlo mu je da ih prijavi službi za zanemarivanje djece. Onda bi dobili ono što zaslužuju. – Stvarno, – pomislio je – pojma nemaju koliko sam zapravo strpljiv. – To je samo tjedan dana, – govorio mu je otac dok su silazili niz stare drvene stepenice – molim te, nemoj stvarati dramu. – Tjedan dana noćne more od dosade, – gunđao je Gašpar – što ću ovdje raditi? – Ionako stalno visiš na tom glupom mobitelu, – uslijedio je odgovor – svejedno ti je gdje se nalaziš. Ponašaš se kao da ćeš primijetiti razliku! – Nevjerojatan si, – procijedio je Gašpar kroz zube – zbilja si nevjerojatan. Na dnu stepenica dočekala ih je lijepa starija žena svijetloplave kose i tamnih očiju. Na sebi je imala elegantnu lepršavu tamnu košulju i crnu suknju do koljena. Gašparova baka Alma nosila je samo crnu boju otkako joj je muž umro prije sedam godina, kad je dječak imao nepunih šest godina. Alma, koja je bila oslonjena na dovratak, polagano je zakoračila k stepenicama. Na trenutak je stala i promotrila ga, nakon čega je pružila ruke prema svojemu unuku obuhvativši ga oko vrata. Zatim ga je privukla sebi. Gašpar je nespretno potapšao bakin struk nastojeći se bar djelomice izvući iz zagrljaja. Osjetio je njezin jak cvjetni parfem. 9

Morea Banićević

– Ma pogledaj ti ovo! Kako si samo visok! – začudila se Alma. – Unatoč fotografijama, ne bih te prepoznala! Nedostajao si mi. – tiho je dodala. – I ti meni. – odvratio je dječak, uhvaćen u nespretnom pokušaju da zvuči uvjerljivo. Uspio je uloviti tatin pogled tražeći u njemu odobravanje, možda čak i uputu o tome što mu je dalje činiti, ali tata je izgledao jednako izgubljeno. Stajao je pored bake i unuka promatrajući ih. Kad je baka ispustila Gašpara iz zagrljaja, rukama je obujmila svojega sina i poljubila ga u obraz. – Tomase, – šapnula je grleći ga. – Mama, dugo se nismo vidjeli. Kako si? – Dobro sam, kako bih bila? Nego… bez veze stojimo tu, na hodniku. Dođite u dnevni boravak, – baka Alma ih je uhvatila za ruke i povela prema jednoj od prostorija – čeka vas ručak. U dnevnome boravku bio je postavljen stol za objedovanje prekriven bijelim stolnjakom čije je rubove pratila bogata čipka. Na njemu je bilo raznoraznih jela koja je Alma brižljivo pripremila. U središtu stola žutjeli su se pečeni krumpiri oko kojih se rasprostrlo povrće kuhano na pari. Na malim ovalnim tanjurima bila je poslužena salata s biljnim vrhnjem i kiselim krastavcima. Između pladnja s krumpirima i tanjura sa salatom nalazila se zdjela s juhom od bundeve. U ukrasnim su se tanjurićima šarenili 10

Izgubljeni gospodin Kovač

začini. U svem tom šarenilu i mirisima Gašparovu je pozornost privukao kristalni pladanj sa zamućenim poklopcem ispod kojega su se nazirali kolači. Sjeli su za stol. Baka Alma je svima stavila hranu na tanjur, nakon čega je, smiješeći se, sjela nasuprot svojemu unuku. – Mama, – obratio se Gašparov otac Almi – zar nam se baka neće pridružiti? – Baka sada želi biti malo sama. – uslijedio je odgovor. – Povukla se u sobu. – Je li joj dobro? Da nije bolesna? – Dobro je, – odgovorila je Alma te dodala kao da je opravdava: – Njoj je ovo velika promjena, nije se navikla da netko živi s nama. Ne brini se. Već će sutra doći sebi. – Da je odemo pozdraviti poslije ručka? Glupo je da joj se ne javimo. Baka Alma odmahnula je glavom. – Bolje ne danas. Večeras ćemo Gašpar i ja otići i porazgovarati s njom ako se ne bude odmarala. Kad dođete natrag po malog, onda ćete je i vi vidjeti. Moramo paziti na njezino zdravlje, ipak su to godine. – Hoda li još uvijek? – oprezno je upitao tata. – Odnosno, hoda li samostalno? – Hoda, ali uglavnom do vrta i natrag. Doktor je rekao da je dobro to što se uopće kreće. Hodanje joj godi, unatoč bolnom koljenu. 11

Morea Banićević

– Puno mi je pozdravi onda. – Tata je izgledao kao da mu je neugodno i kao da treba još nešto reći, ali je zastao. – Nevjerojatna žena. – promrmljao je. – Da, – složila se baka Alma – još se uvijek uspije brinuti za svoje cvijeće. Njezine su ruže čudesne. Ne znam što im stavlja u zemlju, ali tako nešto još nisam vidjela. Gašpar je lijenim pokretima gurao žlice juhe u svoja usta bez potrebe da išta upita ili komentira. Nerviralo ga je to što je juha ukusna, pa mu nije davala povoda za dodatno negodovanje. Iako je bio višestruko upozoravan kako mora biti pristojan, mrzovolja jednostavno nije silazila s njegova lica. A tko bi ga i krivio. Stalno neki pritisak. Doma su mu izričito zabranili da baki Almi na bilo koji način pokaže da mu nije drago što će boraviti kod nje, a taj zadatak uopće nije bio lagan. Kao prvo, baka je stanovala u jednome od starih omanjih gradova u unutrašnjosti poluotoka gdje nije bilo pristupa moru. Ili bilo čemu drugome pametnome. U gradiću imena Hedervil gotovo da i nije bilo djece njegove dobi, a jedina djeca koju je vidio dok su se dovozili autom, izgledala su glupavo. Lovila su se po cesti kao hrpa budala. Palo mu je na pamet kako je čista nepravda biti prisiljen boraviti u ovakvome mjestu dok će njegovi roditelji šetati po prekrasnoj 12

Izgubljeni gospodin Kovač

Monterierskoj rivi i jesti sladoled ili što god. Uživat će ondje. Možda odu i u ogromni monterierski vodeni park. Uzgred rečeno, taj je park prava poslastica za parove s djecom, a to njegovi roditelji očito nisu. Eto, divota. Kao drugo, Alma mu se činila O. K., ali ju nije dobro poznavao jer ju je vidio u tek par navrata. Gašpara bi natjerali da je nazove bar jednom tijekom zimskih i ljetnih praznika, i to je bilo sve. U tim razgovorima nije nešto posebno doznao o njoj osim toga da se baka Alma osjeća dobro, da je baka Rozalija još uvijek živa i da će ih svakako posjetiti iduće školske praznike. Dogovoreni bi se posjeti onda prebacivali za neki drugi put. Zatim opet za treći put i tako dalje. To sve nije trajalo od jučer. Gašparova su tatu Tomasa Kovača još kao dijete poslali u privatnu školu gdje je dobio odličnu podlogu za daljnje obrazovanje, a njegova se majka Alma preselila u veliku obiteljsku kuću na samome rubu grada koju je njezin muž Neven dobio od svoje bake. Tomas se više nije vratio roditeljima, već je u gradu u kojemu je završio studije našao dobro plaćen posao i zasnovao vlastitu obitelj. Nakon smrti Gašparova djeda Nevena Kovača Tomas je preselio očev posao u svoj grad i onda već uspješnu firmu učinio još probitačnijom. U međuvremenu, ožalošćena baka Alma povukla se 13

Morea Banićević

u sebe. Glavno društvo činila joj je muževljeva baka Rozalija za koju se Alma brinula i nakon njegove smrti. Nedugo nakon djedove smrti potpuno ih je prestala posjećivati, a s vremenom i uopće odlaziti iz Hedervila. Tata, mama i Gašpar povremeno bi otišli do nje, ali ti posjeti ne bi dugo trajali. Time je već otprije slaba obiteljska veza postala još labavija. Stoga je nakon ozbiljnog cjelodnevnog razgovora s Gašparovom mamom Sandrom i telefonskog razgovora s bakom Almom odlučeno da će Gašpar ove praznike boraviti kod bake. Budući da razgovori između Alme i njezina sina nisu tekli tako jednostavno, za stolom se uglavnom čulo samo žvakanje. Tu i tamo baka Alma priskočila bi Gašparu i njegovu ocu da im doda žlicu ili tanjurić. – Meni je baka Rozalija skroz jeziva, – Gašpar je uspio tijekom večere šapnuti ocu – ljudi koji imaju sto i tri godine uopće ne bi trebali biti živi. – Ššššš, – došapnuo mu je tata – začepi. – Zbilja, pa to uopće nije normalno. Mislim da ni kornjače s Galapagosa ne žive baš toliko. Sigurno joj je već pola mozga spaljeno. – nastavio je šaptati dječak, ali ga je tata pričepio nogom ispod stola toliko jako da je ovaj umalo jauknuo. – Još juhe? – baka Alma pravila se da nije čula došaptavanje: – Je li fina? 14

Izgubljeni gospodin Kovač

– Jako je fina. – iskreno je odgovorio dječak protrljavši zgaženo stopalo o nogu stolice. – Jesu li ono kolači? – Čokoladna torta od zobenog mlijeka i banana. Narezat ću je čim dovršimo ostatak ručka. Je li ti to po volji? Gašpar je potvrdno promumljao podigavši palac u zrak kao znak odobravanja. Kad je ručak završio, dječak si je prislonio dlan na puni trbuh. Imao je osjećaj da će mu pući gumb na trapericama. Nešto dobro u cijeloj ovoj priči bila je hrana. Zapravo se uopće ne sjeća kad se zadnji put ovako dobro najeo. Zaključio je da mu je to sve od stresa jer se sjetio kako se njegova mama jednom prilikom žalila svojoj prijateljici da više jede kad je nervozna. – Eto što stres čini čovjeku, – pomislio je Gašpar – ovako sve počinje. – Mama, hvala ti na ručku i svemu, – tata je ustao i nespretno poljubio baku Almu u obraz – i još jednom, hvala ti što si pristala uzeti Gašpara. Ako išta zatreba, zovi me kad god. Navukao je jaknu i uzeo ključeve automobila s ormarića u hodniku. – Tomase! Ostani još malo, daj da te vidim. – uzdahnula je Alma i nesigurno dodala: – Zaželjela sam te se, prošlo je puno vremena. Porazgovarajmo. 15

Morea Banićević

– Ne mogu, mama, već sam se i previše zadržao. – Zašto nisi Sandru doveo? – Rekao sam ti već, Sandra je ostala spakirati još neke stvari, tijesni smo s vremenom. Do Monteriera je skoro pet sati vožnje. – Ah, zaboravila sam, – rekla je Alma – onda je puno pozdravi od mene. Kad dođete po Gašpara, napravit ću vam finu večeru. – Dogovorit ćemo se. A ti, budi dobar i pomaži baki. – O. K. – odgovorio je dječak. – Nemoj od sobe raditi svinjac. Spremi robu u ormar, ne bacaj je po krevetu. – Dosadan si. Nemoj me maltretirati. Tata je gledao svojega dječaka, a lice mu se razvedrilo. Privukao je Gašparovu glavu sebi i razbarušio mu kosu. – Tata, ne diraj mi frizuru, – branio se sin – sve ćeš mi zgnječiti! Užasno je kako si naporan! – Dječak si je popravio kosu tako da je sredinu lagano zašiljio prema gore. – Uf, koliko si gela stavio, čovjek bi na tvojoj glavi mogao polomiti prste. – šalio se otac. – Ljubi te tata. – Daj se saberi, – rekao je Gašpar dostojanstveno – nemam više sedam godina. Idi ljubit mamu. – Tomu se i nadam. – namignuo mu je otac.

Izgubljeni gospodin Kovač

– Odvratno! – Gašpar je namjestio facu gađenja. – Ne želim znati. Nikad se neću ženiti. – Možda i bolje kad si tako mrzovoljan. – nasmijao se otac. – Tko bi te takvog trpio? – Ha. Ha. – odvratio mu je sin. – Evo, bacakam se po podu od smijeha. Lamatam rukama. Davim se. Sve to jer si tako duhovit. Nego, kupite mi nešto u Monterieru. – Dogovoreno! – rekao je tata. – Samo da znaš, zvat ćemo te svaki dan. – Nemojmo pretjerivati, – odvratio je Gašpar – tu i tamo sasvim je dosta. Baka Alma vratila se iz kuhinje s platnenom torbom u ruci. Torba je fino mirisala. – Uzmite ovo za put. – Mama, nisi trebala! Osim toga, mi ionako jedemo vani. Zaista se nisi morala gnjaviti. – Ni govora više o tome. Šuti i uzmi. Lijepo se provedite. Odmorite se. – Hoćemo. Bok, mama! Vidimo se, Gašo! – Tata! – viknuo je dječak i krenuo prema ocu: – Nešto si zaboravio. Tata je već krenuo poljubiti svojeg dječaka u čelo kad mu se ovaj izmakao. – Mobitel, – rekao je pruživši rastvoreni dlan – vrati mi ga.

Morea Banićević

AU 3 VB Te večeri, baka Alma došla je pokriti dječaka i zaželjeti mu laku noć, a ovaj je pazio da se ne buni zbog toga što ga se dolazi gnjaviti prije spavanja. Osobito u zadnje vrijeme smetalo mu je što ga tretiraju kao malo dijete. Zato je na sebe nabacio i dodatni pokrivač iako mu je bilo vruće, da ga ona ne bi trebala ušuškavati. Nakon cijelog popodneva kombinacije piljenja u dosadnu seriju na televiziji i isprekidanoga gledanja videa na mobitelu činilo mu se da će spavanje biti olakšanje. Najteže mu je padalo to što nikako nije mogao igrati bez ometanja. Istini za volju, Alma se činila vrlo dragom ženom i pazila je da ga ne maltretira odviše svojim pričama, ali on u ovoj kući nije imao što osobito raditi. Ovo je bilo nešto sasvim drugačije od Gašparova stana. Naime, njegov je otac vlasnik firme za nabavku i popravak autodijelova, a mama uspješna arhitektica, tako da su mu svi ostali prostori djelovali staromodno. U Gašparovu stanu sve je bilo automatizirano i umreženo, a baka je još uvijek imala starinski televizor kao da je dvadeseto stoljeće. Od svega toga opet se naježio. – Je li ti hladno? – upitala ga je: – Da ti donesem još nešto da se pokriješ? – Nije, super mi je! – užurbano je odgovorio Gašpar. – Ne treba mi ništa. 18

Izgubljeni gospodin Kovač

– Sutra je novi dan, danas smo svi malo umorni. Kad završimo s ručkom, možemo se prošetati malo do gradskog centra, možda sjesti negdje na sok. Ne znam koliko dobro pamtiš, ali jako je lijepo ovdje. Ima jedna prekrasna terasa s malim igralištem u blizini. Možda tamo bude i Veronikin unuk. Sjećaš li se Veronike? Ona živi dvije ulice odavde i ima unuka otprilike tvojih godina. Gašpar se uopće nije sjećao Veronike, a još manje njezina unuka, ali je svejednako kimnuo. Samo mu je još i neki slinjo falio. Ponadao se da ga neće sresti. – Može. – ipak je odgovorio. Zaista se trudio biti pristojan iako mu je sve ovo zapravo bila tlaka. – Jesi li znao – nastavila je ona – da su tvoji preci s tatine strane stoljećima živjeli u Hedervilu? – Jesam, – suho je odvratio Gašpar – rekao mi je stari. Dječak se promeškoljio i okrenuo pogled u stranu. Nadao se da mu baka Alma neće početi pripovijedati priču o obitelji. U tom slučaju, mogao bi sam sebi pregristi vrat. – Gašpare, – Alma je primijetila dječakovu nevoljkost za razgovor, pa je odlučila brzo završiti razgovor – žao mi je što danas nisi stigao pozdraviti baku Rozaliju. Osjećala se umorno, nije htjela doći. Sutra će ona već biti bolje, pa ćeš je moći vidjeti. Ne znam 19

Morea Banićević

tko se još tvojih godina može pohvaliti da ima praprabaku. – žustro je dodala. – Ajme, jupi, – pomislio je Gašpar – čemu imati novi PlayStation kad možeš imati babu od sto i tri godine. – Laku noć, lijepo spavaj. Ako ti išta zatreba, znaš gdje sam. – rekla je Alma i pomilovala dječaka po čelu. Ustala je i za sobom tiho zatvorila vrata. Gašpar je prvo pričekao da čuje korake koji se odmiču iza vrata njegove sobe. Kad se uvjerio da je potpuno sam, izvukao je mobitel ispod plahte i hitro unio ulaznu šifru. Zaslon je osvijetlio sobu. – Ej, pa gdje si ti? – stigla je poruka jednog igrača imena Tiso1302. – Pišem ti ovdje kao budala cijeli dan. Jesi li zamijenio bodove za novo oružje? – Čekaj, sad ću, – utipkao je Šoga023 u prozor za čavrljanje – nisam doma, tek sad mogu igrati na miru, stalno su me prekidali. Moji su na putu. Mene su uvalili babi. Što si rekao da odaberem? – Uzmi 10mm SMG, – stigla je poruka od igrača – nema neku snagu, ali može… Odjednom je nestalo slike na zaslonu. Gašpar je prstom dotaknuo gumb na mobitelu. Međutim, svjetlo se više nije pojavljivalo. Kroz glavu mu je prostrujala užasna misao. Sasvim je zaboravio mobitel staviti na punjenje i sad je već izmučena baterija jednostavno zaspala. Mrzio je kad bi mu se to dogodilo 20

Izgubljeni gospodin Kovač

dok čavrlja s nekim od svojih online prijatelja. Bacio je mobitel na jastuk i energično ustao iz kreveta. Uključio je noćnu svjetiljku i potražio putnu torbu koja je još uvijek ležala na radnome stolu. Maločas je iz nje izvukao četkicu za zube i pidžamu, ostalo mu se nije dalo raspremati. Nije mu padalo na pamet da se posve raspakirava, tako mu se samo činilo da mora duže ostati. Počeo je kopati po torbi u potrazi za punjačem. U unutarnjim pretincima nije ga bilo. Zatim je pogledao u vanjske džepove. Ništa. Dodatni pretinac u blizini kopče bio je prazan. Izvukao je svu odjeću na radni stol pazeći pritom da je ne zgužva kako je ne bi morao sam slagati. Punjača niotkuda. Počela ga je lagano hvatati panika. Pregledao je svaki komad odjeće prevrnuvši sve džepove i pretince. – No, divota! – Gašpar bi najradije podignuo stolicu i bacio je ravno u prozor. Nije bilo dovoljno da su ga ostavili kod bake dok se oni zabavljaju, već je ostao i bez mobitela. Bijes mu je treperio tijelom. Bilo mu je neugodno otići do bakine sobe, pokucati joj na vrata i zamoliti njezin punjač, a istodobno je razmišljao kako će mu proći noć. U ovoj sobi nije bilo ni televizije, ni igraće konzole, ni računala, a sad ni mobitela. Stvarno, kako to itko može učiniti jednom djetetu? Gašpar je još dvaput prekopao ruksak, a zatim je legao u krevet ljutit i tužan. Mekani madrac ga 21

Morea Banićević

je nervirao. Jastuk mu se činio neugodno ravan, a naslon od kreveta odviše visok. Smetao mu je čak i svjež miris omekšivača na posteljini. Osjećao se kao da ga je netko nasilno bacio u vrt s ljubičicama i zaključao ondje. Sve je tako glupo i jadno. Nije bio siguran mrzi li svoje roditelje ili mu nedostaju. U takvim mislima, vrteći se oko sebe kao muha u paukovoj mreži, za otprilike dva sata utonuo je u san.

3 Bilješka o autorici

zy Morea Banićević rođena je i odrasla u Rijeci. Uz pisanje, opušta se i čitanjem te igranjem videoigara. Voli miris mora i šume te je najviše vesele šetnje u prirodi u društvu svojih pasa i prijatelja. Dosada je napisala niz romana za djecu i mlade objavljenih u Republici Hrvatskoj i izvan nje. Serija je započela trilogijom: Demon školske knjižnice, Dvojnici iz tame i Tragovima Crnog Petra. Romani su tiskani u više naklada, višestruko su nagrađivani i rado se čitaju. Romani Demon školske knjižnice i Dvojnici iz tame osvojili su Nagradu „Sfera” u kategoriji najboljeg romana za djecu. Demon školske knjižnice odabran je i za Nacionalni projekt za poticanje čitanja i promicanje kulture čitanja djece i mladih „Čitanjem do zvijezda”. Roman Dvojnici iz tame osvojio je Nagradu „Ptičica” Nagrade „Grigor Vitez” za najbolji roman po izboru dječjeg žirija te pohvalu Nagrade „Grigor Vitez” za popularizaciju žanra fantastike među djecom i mladima. Nakon trilogije izlazi njezin novi roman za mlade imena Mjesečari Monteriera. Mjesečari Monteriera osvojili su Nagradu „Anto Gardaš” za najbolji dječji roman.

340

3 Bilješka o ilustratorici

zy Petra Brnardić (Zagreb, 1978.) diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti. Bavi se slikarstvom, crtežom, fotografijom, kolažem, instalacijom, animacijom, videom i ostalim oblicima vizualnih umjetnosti te ilustracijom i grafičkim dizajnom, a za svoj je rad višestruko nagrađivana. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu te sudjelovala na mnogim domaćim i međunarodnim filmskim festivalima. Kreirala je brojne naslovnice i ilustracije za čitanke, udžbenike i knjige za djecu i odrasle, od kojih su najnovije Mjesečari Monteriera Moree Banićević, Petrin PIN Mladena Kopjara, Božićne priče Jasminke Tihi-Stepanić, Perunika Jasne Horvat, Arijadnina nit Branke Barčot, Anite Hrnjak i Lidije Miljković, S dna panonskog mora Davora Ivankovca, Noć crnoga Sunca Krunoslava Mikulana, Na granici (ne) mogućega Saše Veronek Germadnik i Jutro i večer Jona Fossea.

341

Sadržaj Gašpar Vrt iza kuće Nervozna čajanka Festival cvijeća Kišobranarska radnja Ksavera Fraksinusa Velika vrtna laž

7 23 38 41 57

Zarja

63 68 76

U bijegu Pradjed na kvadrat Drugačiji Hedervil Nastavak tek slijedi Dječaci Vrijeme za Kovače Jagorov metalni vrt O očevima i znanjima Zabrinuti roditelji O kišobranima i cipelama Upozorenje bake Rozalije Karamele Buđenje Svjetlo u noći Mala povijesna zakuska Baki Almi na znanje Djevojčica šume

93 104 108 120 132 139 152 164 171 178 183 188 196 204 217 221 227

Dvojica ispod kišobrana

342

Zamka za zloduhe Vatra i voda Trenutak panike Znanac iz prošlosti Kovač u nevolji Korak u mrak Dvadeset i deveti veljače 1920. Zbogom, djede Ksavere Zarjina i Jagorova mala tajna U lovu na ogledalo Snaga srebra Obitelj na okupu Epilog

237 250 260 265 273 279 283 291 297 306 313 327 333

Zahvale Bilješka o autorici Bilješka o ilustratorici

338 340 341

343