Katarina Ivon: Jagoda Truhelka

JAGODA TRUHELKA

poetika na margini

BIBLIOTEKA KULTURA I CIVILIZACIJA

KATARINA IVON

JAGODA TRUHELKA

poetika na margini

Zagreb, siječanj 2023.

Jer živjeti znači raditi i vršiti dužnosti. Kad bi svak vršio zdušno svoje dužnosti, nestalo bi sumnje; rad i dužnost je život i vjera, istina i jamstvo… Jagoda Truhelka, U carstvu duše, 1910.

79 Svjetonazor

82 ŽENSKI IMAGINARIJ I: GR AĐANSKA DJEVOJKA U 19. STOLJEĆU

86 Udaja i svrha djevojaštva

93 Muška strast i ženska dužnost

97 Zdravi i bolesni: ženska moć i muška nemoć

100 Vlasta Petrović, seoska učiteljica

102 Pavica, Dubrovkinja

105 Petra, vezilja

108 ŽENSKI IMAGINARIJ II: ŽENSKA DUŽNOST I ANGAŽMAN

111 Tugomila

117 Naša djeca: sirotice i buntovnice

125 Umjetnica ili moral-filosofkinja Zdenka

132 Kraljica Vojača ili o ženskom pitanju u muškom ruhu

141

ODGOJNI IMAGINARIJ:

CARSTVO DUŠE

145 Truhelkin epistolar

150 Epistolarne strategije

156 Soba bez knjiga, tijel o bez duše

159 Pitanje slobode i duga prema društvu

161 Književni naslovi i nacionalni ideologemi

165 NACIONALNI IMAGINARIJ: ZLATNI DANCI

169 Kroatocentrični kulturni imaginarij

175 Nacionalni naboj dječje igre

178 Nacionalni dosezi življenih prostora

183 PROSTORNI IMAGINARIJ

186 Osijek

191 Kuća djetinjstva

197 Kumina kuća

201 DJEČJI IMAGINARIJ:

TRUHELKINA LITERATURA U 1920-IMA

201 Pipo i Pipa – sentimentalno pripovijedanje

206 Hana – dječje i odraslo

214 Božja ovčica ili o slikama majčinstva

219 Mali kadija ili orijentalna slika djeteta

223 Šah kralju – slavenska superiornost

228 IMAGINARIJ DJETINJSTVA: ZLATKO

228 Ideološki kontekst 1930-ih godina

232 Kako je Zlatko čitan?

237 Žanrovska višeglasnost

245 Kršćanski imaginarij djetinjstva

253 POLITIČKI IMAGINARIJ: KRITIČKA ČITANJA

267 Bosna i Hercegovina – hrvatska i/ili srpska

277 Jagoda Truhelka i fin de siècle

295 Novi stvaralački i ideološki impulsi u dječjoj književnosti

302 U obranu poetskog optimizma i dječjeg pogleda na svijet

313 Zlatne 1930-e: Truhelka u katoličkoj književnosti

325 Obitelj, nacija, rod i književnost

334 Truhelka i izdavačka politika NDH-a

340 Nakon 1945. godine – poetika na margini

365 Kazalo imena

371 Bibliografija objavljenih knjiga Jagode Truhelke

373 Izbor književnih priloga objavljenih u periodici

375 Korišteni arhivski fondovi i zbirke

376 Popis literature

389 Bilješka o autorici

391 Napomena

Uvod

Tko je ikad u životu imao posla s Jagodom Truhelkom, − pa bilo to i na kraće vrijeme, − taj se zacijelo nije mogao oteti nekom naročitom dojmu, što se izvija iz čitavog njenog bića i na zasebni način osvaja čovjeka. Ništa napadno, ništa bučno i nervozno nije na njoj, ali sve skladno, mirno i profinjeno. Od plemenitih crta lica i otmjenih ruku do govora i smješka – sve odaje ženu naročite dubine i duševne plemštine (...) Nikad nisam sastala ženu koja bi tako malo i tako nerado govorila o sebi. (...) Uvijek puna razumijevanja za sve i svakoga, gleda u svakome čovjeku biće obdareno božanskom iskrom, i želi da vidi taj plamečak, kako se rasijava do svetog i velikog plamena pročišćujući onoga, u koga gori, a dajući svijetlo i ostalima.

Zdenka Smrekar 1934: 11

Jagoda Truhelka autorica je čija se javna recepcija većinom vezuje uz hrvatsku dječju književnost iako su s pravom sve izraženiji interesi književne i kulturne (ženske) povijesti te feminističke i književne kritike za njezin lik i stvaralaštvo, čiji rezultati osvjetljavaju posve novu vizuru njezina javnoga djelovanja. Truhelka zaokuplja moju znanstvenu pozornost duži niz godina, stoga sam željela proniknuti dublje, pogledati unatrag, ali nastojati i iskoraknuti u pokušaju ispravljanja književnopovijesne nepravde koja joj je nanesena u društvenim vrtlozima ideološki divergentnih

razdoblja u kojima je djelovala te pružiti i argumente za različita viđenja koja nerijetko (de)mistificiraju i (re)konstruiraju promatrani prostor i vrijeme. Državne su je politike vodile od Austro-Ugarske Monarhije, u kojoj je provela djetinjstvo i djevojaštvo, do poslijeratne druge Jugoslavije, koja je donijela potpuno nov svijet u odnosu na onaj koji je autorica poznavala i živjela, a u kojemu je provela svoje mirne umirovljeničke dane na zagrebačkom Griču. Zaviriti iza zastora, ne gledati autorici izravno u oči, nego joj pokušati stati uz rame i gledati u njezinu smjeru činila mi se ispravna strategija razumijevanja njezina (ženskog) stvaralaštva. Izravno je Truhelka svjedočila strahotama Prvoga svjetskog rata u Sarajevu te naposljetku i krahu Monarhije uvijek angažirano djelujući svojom književnom riječju te uzimajući u zaštitu one najranjivije. Njezin politički pesimizam nedugo nakon raspada Monarhije vodio ju je uvjetnoj radikalizaciji ideoloških stavova u razdobljima koja su uslijedila, što je odredilo književnopovijesnu predodžbu autorice koja ju je vezivala isključivo uz kršćansku svjetonazorsku koncepciju i hrvatsku nacionalnu poziciju zanemarujući Truhelkin javni (pregalački) rad prije. Činilo mi se potrebnim upoznati i njezin osobni lik, pokušati razumjeti njezina uvjerenja jer je riječ o reprezentativnoj figuri hrvatske ženske književne i kulturne povijesti koja svoje književne i profesionalne početke ipak vezuje uz vrijeme kada se žene tek pojavljuju u javnom i društvenom životu, krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Upravo je Truhelka, kako navodi Zdenka Marković (1939), izrekla prvu glasnu riječ u obranu žena u literaturi suprotstavljajući se ondašnjemu javnom mišljenju. U nastajanju knjige bila sam vođena mišlju da će ona otvoriti nov pogled na Truhelkina književna stremljenja te ponuditi nove mogućnosti sagledavanja njezine društvene, povijesne, kulturne i književne uloge. Truhelka se borila književnom riječju, tiho i samozatajno, uvijek na strani slabijih, svoju tišinu transformirajući u književno snažan i angažiran glas. Iskrenost naracije pročitanih (prvih) Zlatnih danaka držala me je u uvjerenju da se iza toga krije senzibilna, iznimna ženska osobnost koja ima još

puno toga ponuditi, posebice zato što sam poznavala njezin (učiteljski) put koji ju je altruistički vodio zakucima Austro-Ugarske Monarhije u uvjerenju da je dužnost u svim svojim oblicima i realizacijama iznad svega. Ona je morala skrivati nešto o čemu treba govoriti i o čemu treba pisati. Potaknuta Truhelkinim razumijevanjem dužnosti, a uz ohrabrujući prijedlog urednika knjige Nenada Rizvanovića, kojemu od srca zahvaljujem na poticaju, htjela sam barem malo uzvratiti, djelomice i stoga što sam gotovo svakodnevno na matičnom Sveučilištu u Zadru okružena mladim djevojkama koje se pripremaju za učiteljski posao. Činilo mi se potrebnim ponuditi i javni lik Jagode Truhelke kao primjer svega što bi učiteljski posao morao apsorbirati u današnjem vremenu. U prvom redu dostojanstven i neustrašiv životni (ženski) hod lišen proračunatosti te vođen ljubavlju prema čovjeku, koji je naposljetku oblikovao ženski identitet bogatoga životnog iskustva i jasnih stavova. Posredno su Truhelkini moralni i svjetonazorski stavovi u zagrebačkom liceju oblikovali djevojačke identitete koji su tada (prvi put) dobili mogućnost daljnjeg obrazovanja, stoga je njezino djelovanje zaista reprezentativno u kontekstu ženske povijesti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, posebice u kontekstu politike ženskog obrazovanja. Proizašli iz građanske patrijarhalne obitelji srednjega društvenog sloja, koja je prilično rano ostala bez oca, Jagoda i njezina braća bili su povezani te njegovali tople obiteljske odnose cijelog života. Nakon očeve smrti u Osijeku središnje je mjesto u obitelji preuzela majka Marija (u početnim zagrebačkim godinama i baka Alojzija), koja se odlučila na preseljenje u Zagreb da bi svojoj djeci omogućila potrebno školovanje. Neizostavno je za potpunije razumijevanje bilo, barem dijelom, popratiti Truhelkin obiteljski i društveni život, pokušati prikupiti i interpretirati tek fragmente jedne mikropovijesti, s obzirom na to da Truhelkina ostavština ne postoji, a osobni je dosje, koji se čuvao u Arhivu Bosne i Hercegovine, izgorio u požaru 2014. godine. Zanimljive podatke o Truhelki i njezinoj obitelji pronašla sam u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu, u osobnom

fondu Jagodina brata Ćire Truhelke. Osim toga, ostali ponuđeni podaci oslanjaju se na građu koja se čuva u Hrvatskome školskom muzeju, Državnom arhivu u Osijeku, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu te Odsjeku za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU-a u Zagrebu. Truhelkina privatna i službena pisma upućena prijateljima i poznanicima većinom se čuvaju u njihovim ostavštinama (pisma Ivanu Trnskome i Zdenki Marković dio su građe Odsjeka za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU-a u Zagrebu, dok se pisma Hermini i Eugenu Tomić te Elzi Kučeri čuvaju u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu). Nekoliko sam pisama (jedno upućeno Ivani

Brlić-Mažuranić i tri pisma upućena Hermini Tomić) pronašla i u Arhivu obitelji Brlić u Slavonskom Brodu. Nedvojbeno ih negdje ima još. Spomenutim institucijama zahvaljujem na pomoći i dostupnosti građe. Zahvaljujem iznimno ljubaznom osoblju

Gradske i sveučilišne knjižnice u Osijeku, koje mi je ustupilo fotografije obitelji Truhelka, kao i Muzeju Slavonije u Osijeku na vrijednim informacijama o obitelji. Najtoplije zahvaljujem Znanstvenoj knjižnici u Zadru (posebno knjižničarki Ines Rakić Mamut), koja me je opskrbljivala građom koja nije dio njihova fonda, a koja je iznimnom brzinom pristizala iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (u ograničenim uvjetima, u vrijeme pandemije COVID-19) omogućujući mi da ipak budem na samom izvoru informacija. Zahvaljujem i recenzentima knjige izv. prof. dr. sc. Sanji Vrcić-Mataiji i prof. dr. sc. Berislavu Majhutu na poticajnim ocjenama i sugestijama. Posebno zahvaljujem prijateljici doc. dr. sc. Sanji Baričević na pomnom (drugom) čitanju i impresijama koje mi puno znače. Na kraju (ili početku), želim istaknuti da sam dio planirane interpretacije autoričina stvaralaštva objavljena 1930-ih godina svjesno ostavila izvan knjige, kao zalog budućega povratka Truhelkinu književnom stvaralaštvu, čija vrata još uvijek ne želim potpuno zatvoriti.

Knjigu posvećujem Borisu, Donatu i Andriji kao tek mali izraz zahvalnosti na strpljenju, razumijevanju i svakom zajedničkom danu.

Zadar, rujan 2022.

Obiteljski imaginarij

Otac je od majke naime tražio, da ona, dok se rodi prvo diete, nauči toliko hrvatski, da mu mogne govoriti hrvatskim jezikom i da taj jezik bude materinski njihovoj djeci.

J. Truhelka, Iz prošlih dana, 1944.

Antun i Marija

Obiteljski kontekst Jagode Truhelke važan je za razumijevanje njezina književnog stvaralaštva i kulturnog djelovanja. Možda i nije prestrogo ocijeniti da se dio sintagme istaknut u naslovu knjige može primijeniti i na ostale članove obitelji Truhelka, posebice oca Antuna i Jagodina brata Ćiru, čije je djelovanje bilo javno, ali puno važnije u kulturnoj (književnoj) i društvenoj povijesti Hrvatske od onoga za koje danas znamo. Iako nisu u fokusu knjige, o njihovoj se ulozi u kontekstu hrvatske kulture danas premalo zna, spominju se tek rubno, kao suputnici jednog povijesnog vremena i prostora, ponekad opterećeni površnim predrasudama koje su činile dio jednoga ideološkog (ne)vremena.

Međutim, u tom su kontekstu oni bili i prvi impulsi oblikovanja Truhelkine osobnosti, svjetonazora, pogleda na ljudsku egzistenciju i njezin smisao. Jagoda Truhelka uvijek je isticala važnost obitelji, uređujući i svoj kasniji život u odnosu na ostale članove svoje obitelji (majku i braću), cijeloga se života utječući obiteljskom gnijezdu u kojemu je pronašla snagu i nadomjestak za

nerealizaciju vlastite obitelji i neimanje vlastite djece. Potvrđuju to i njezini Zlatni danci, koji su jedino u svojemu prvom izdanju 1918. godine imali uvodno poglavlje u kojemu saznajemo da upravo teta priča svojim nećacima dogodovštine Aničine obitelji. Truhelka je prva utisnula pojam obitelji kao pripovjednu okosnicu u hrvatski dječji roman1 utemeljivši ga na autobiografskoj osnovici. Nikada Zlatni danci ne bi imali toliko snažnu recepciju kod ondašnje djece da ih autorica nije istinski proživjela i iznad svega voljela svaki segment prostora u kojima su nastajali otvorivši vra ta toploga građanskog obiteljskog ozračja. Ujedno je i nenametljivo istaknula vrijednosti koje su poslije odredile njezin bogat profesionalni put koji je većinom bio vođen superiornim osjećajem izvršene dužnosti, prepun razumijevanja i ljubavi za ljude i njihove sudbine. Obitelj Truhelka čeških je korijena, otac Jagode

Truhelke Antun (Vjenceslav) Truhelka rodio se u Zbraslavu u Češkoj 9. ožujka 1834. godine. Potječe iz učiteljske obitelji, od oca Vjenceslava Truhelke, učitelja u Zbraslavu, i majke Jozefe rođ. Hesch. U obitelji Vjenceslava i Jozefe Truhelke, kako navodi Jagoda Truhelka u svojoj autobiografiji2, bilo je devetero djece, Antun je bio najmlađi. Agata3 Truhelka u kraćemu biografskom zapisu uz očevu (Ćirinu) ostavštinu u Hrvatskome državnom arhivu navodi njih sedmero: Bogumil, Karel, Jan, Antun, Marija, Antonija i Jozefina. Sinovi su bili učitelji, a od kćeri jedino je Jozefina bila učiteljica ručnog rada. Antun Truhelka polazio je učiteljsku preparandiju Budeč u Pragu te dobio učiteljsku svjedodžbu 1853. godine. Za vrijeme studiranja intenzivno se bavio književnošću i glazbom te 1854. izdao i tri sveska satiričnog lista

1 Dubravka Težak (2014: 112) navodi da je Zlatnim dancima Truhelka u hrvatsku dječju književnost uvela tip romana koji je u američku i svjetsku dječju književnost uvela L. M. Alcott Malim ženama. Riječ je o podvrsti obiteljskoga dječjeg romana.

2 Truhelkina autobiografija Iz prošlih dana objavljena je 1944. godine u Zagrebu zajedno s posljednjim nastavkom trilogije/tetralogije Crni i bieli dani

3 Agata Truhelka, kći Ćire Truhelke, darovala je očevu ostavštinu Hrvatskomu državnom arhivu 1974. godine. Osobni fond Ćire Truhelke čuva se u 15 kutija pod identifikacijskom signaturom HR-HDA-835.

Filigranek – drug sviju koji se veselo i rado smiju, u kojemu se potpisivao pseudonimom Truhelkovsky. Tijekom studija Antun je upoznao Karela Slavoja Amerlinga (1807. – 1884.), poznatoga češkog pedagoga i učitelja spomenute preparandije Budeč. Poznato je da je Amerling bio omiljen među studentima zbog promicanja nacionalne uzajamnosti i domoljubnoga duha, što se jasno očitovalo i u djelovanju Antuna Truhelke. Tada je upoznao i Skendera Fabkovića, od kojega je naučio hrvatski jezik. U Biografskim bilješkama uz čitanke za osnovne škole u Bosni i Hercegovini, koje je priredio Josip Milaković4, nailazimo na podatak da je 1848. godine kao petnaestogodišnjak Antun Truhelka aktivno sudjelovao u revoluciji u Pragu te da je tom prilikom na barikadama bio i ranjen. S obzirom na to da je tada u Hrvatskoj bilo jednostavnije doći do učiteljskog namještenja, Antun se zajedno s kolegama s preparandije (S. Cihlař, S. Fabković, V. Mařik, F. Stepanek) odlučuje na dolazak u Hrvatsku te svoje prvo namještenje dobiva u Virovitici 1854. godine (12. rujna 1854.), u istoj školi kao i Stjepan Basariček. Nakon tri godine premješten je u Valpovo (1857.) te ondje upoznaje svoju prvu suprugu Hanicu (Ivanu) Čačinović, koja ubrzo umire od tuberkuloze. Godine 1859. premješten je u trivijalnu školu u Osijeku (Donji grad), gdje upoznaje Mariju Schön, Njemicu iz Mađarske, koja se također s majkom doselila u Hrvatsku te su živjele u selu Ladimirevci. Kuću u Labudovoj ulici obitelj Truhelka kupila je 1866. godine i ondje Antun sa suprugom Marijom i troje djece (Jagoda, Ćiro i Dragoš) živi do svoje smrti 1877. godine, kada se nesretnim slučajem 13. lipnja 1877. utapa u Dravi. Antun Truhelka postao je 1863. privremenim „ravnajućim učiteljem” u donjogradskoj školi, a već iduće godine ravnajućim učiteljem. No za vrijeme bana Levina Raucha zbog političkih razloga gubi posao u donjogradskoj školi te 1870. godine dobiva posao u njemačkoj trivijalnoj školi u Gornjem gradu,

4 Autor ih je namijenio učiteljima i učiteljskim pripravnicima, bilješke su pretiskane iz sarajevskoga Školskog vjesnika (1897.) te objavljene 1898. godine. Knjižica se također nalazi u HDA-u kao dio osobnog fonda Ćire Truhelke.

gdje postaje ravnajućim učiteljem 1876. godine. Ćiro Truhelka u memoarskoj knjizi Uspomene jednog pionira (1942.) navodi da je otac otpušten iz državne službe upravo Rauchovom voljom. Ban je stigao u Osijek te obišao, uz ostalo, i školu Antuna Truhelke u kojoj su djeca davala vrlo odrješite odgovore, što mu se nije svidjelo. Antunu je prigovorio zbog liberalnoga odgoja, a on mu je odgovorio da škola treba odgajati slobodne ljude, a ne robove. O tom događaju Ćiro navodi sljedeće:

Svakomu, komu je poznata slika bana Raucha iz onog doba apsolutizma, jasna je sudbina, koja je morala mog oca i nas snaći: otpušten je iz državne službe i bačen na ulicu. Ali gradski oci na čelu gradske uprave i na magistratu dokazaše, da i pod apsolutističkom čizmom ima ljudi uspravne kičme, i oni ponudiše ocu mjesto ravnatelja gradske škole u Tvrđavi. I tako se preselismo iz Donjeg grada u Tvrđavu u posve novu i različnu okolinu […]. (Truhelka 1942: 7)

Jagoda Truhelka5 također kao razlog očeva otpuštanja iz državne službe navodi javno izrečenu kritiku o jednom članu gradskoga školskog odbora 1869. godine, no posredovanjem biskupa

J. J. Strossmayera, kako navodi, otac je premješten u „njemačku trivialku u tvrđavi” (Truhelka 1944: 347). I Agata u spomenutom zapisu navodi da je Antun (njezin djed) bio živahan, talentiran i muzikalan te ponekad nije mogao obuzdati jezik te ističe da je prilikom jedne zdravice zaželio školskom odboru „više soli u glavi”. Josip Milaković isto tako spominje Truhelkin impulzivan karakter, navodi da je Antun bio vrlo darovit, hitar u mišljenju, dosjetljiv te živ u govoru, no prilično neoprezan. Njegov oštar sud, prema Milakoviću, ponekad ga je dovodio u konflikt s kolegama i školskim vlastima.

5 Detaljnije vidjeti u: Truhelka 1944: 343–376.

Njegova vlastita brzina u mišljenju učini doduše, te su mogli samo darovitiji da ga slijede, i mnogo tromiji gjak morao da zaostaje, jer Truhelki nedostajaše jedno od najglavnijih učiteljskih kreposti – strpljivost. Bješe to burna narav, koja bi u drugim prilikama bila možda nešto veliko stvorila, ovako je bio učiteljem – i ako dušom i tijelom – ali ne odregjenjem. (Milaković 1898)

U gornjogradskoj je školi Antun provodio reformske procese, uvodeći hrvatski jezik, a školu su polazila i njegova djeca.6 Ćiro piše da je tadašnja Tvrđa bila potpuno različita okolina od Donjega grada, vojnička i njemačka, puna časničkih i obrtničkih obitelji, većinom Nijemaca, tako da je i škola bila njemačka. Agata Truhelka navodi da su Antun i Marija imali još dvoje djece, koja su vrlo rano umrla (kršteni kao Zorka i Milan). U matičnoj knjizi rođenih u Državnom arhivu u Osijeku7 kao prvo dijete upisana je Aurora Ludmilla (rođena 19. 11. 1862.) te Kamillus Georgius (rođen 17. 7. 1870.) kao posljednje. Milana Jagoda Truhelka spominje i u svojim Zlatnim dancima.8 Antun Truhelka bio je među osnivačima Hrvatskoga pedagogijsko-književnoga sbora 1871. godine. U Ćirinoj ostavštini u HDA-u nalazi se fotografija oca Antuna s još 13 članova/osnivača, a nalazi se i odluka kojom se Antun Truhelka 1. svibnja 1876. godine imenuje „pouzdanikom”

HPKZ-a za Osijek, odluku je potpisao predsjednik Ivan Filipović.9

6 „To otčevo nastojanje nije naišlo na prevelik odpor ni kod njemačkoga građanstva u tvrđavi, a čak ni kod častničkih obitelji i vlastele, koji – makar većinom ne-Hrvati – odobriše odmah otčevu metodu, koja nije ni u čemu krnjila propisanu naučnu osnovu, jedino je teretila samog učitelja, kad je sveukupno nastavno gradivo tumačio po dva i više puta: jednom hrvatski, a onda njemački, ili obratno. Time se svršenim učenicima trivialke uvelike olakšao prijamni ispit za srednju školu, t. j. gimnaziju, za koju je trebao još jednogodišnji polazak četvrtoga razreda u donjogradskoj hrvatskoj normalci, ili posebnička obuka za izpit toga razreda, koji je bio propisan za primanje u gimnaziju. Osim toga tom dvojezičnom nastavom, za koju je otac bio sastavio i učbenik i vježbenicu – sam ju litografirao i uvezao, jer nije mogao naći nakladnika, a istom kasnije i tiskao, dobivši od bečkoga ministarstva kao pripomoć dvie stotine dukata – kao igrajući naučila su njemačka djeca hrvatski jezik, a da nisu gubila godinu.” (Truhelka 1944: 347)

7 HR-DAOS-500, knj. 853.

8 Detaljnije vidjeti poglavlje „Bratac Milan” u Zlatnim dancima (Truhelka 1918: 21–29).

9 HR-HDA-835. Osobni fond Ćiro Truhelka.10.1. Ante Vjenceslav Truhelka, otac.

Od samog pokretanja pedagoškog časopisa Napredak (1859.)

Antun Truhelka njegov je aktivni suradnik. Osim u Napretku, Truhelka je rado objavljivao i u Jadranskoj vili, Nevenu, Smilju.

Godine 1859. u Zlatnom Pragu objavljena je njegova pjesmarica

Pësme za porabu školsku, crkvenu i domaću, drugo dopunjeno izdanje objavljeno je u Zagrebu 1866. godine u nakladi Lavoslava

Hartmána pod izmijenjenim naslovom 100 pěsamah za porabu školsku, cèrkvenu i domaću. Hrvojka Mihanović-Salopek (2019: 20)

navodi da je riječ o prvoj pravoj hrvatskoj dječjoj pjesmarici u kojoj se nalaze crkvene i svjetovne pjesme, ali i o prvoj pjesmarici hrvatske crkvene himnodije koja selektira pjesme polazeći od receptivnih mogućnosti djece, potvrđujući inovativnost (igrivost) koju unosi upravo Antun Truhelka u crkvene pjesme namijenjene djeci10, ističući da je uloga Antuna Truhelke u kontekstu hrvatske dječje književnosti 19. stoljeća prilično marginalizirana i nedovoljno sagledana. Truhelka je 1863. godine u tiskari D. Lehmana u Osijeku izdao učiteljski godišnjak Zora u kojemu se potpisivao pseudonimom Q. Q. Sandučić, godišnjak se nalazi u zavičajnoj zbirci Essekiana Odjela knjižnice Muzeja Slavonije.11 Nailazimo i na zanimljiv podatak da mu je 1865. godine odbijena zamolba za premještaj u Zagreb na djevojačku školu12. I Agata navodi njegovo političko pohrvaćivanje, koje je usmjerilo odgoj njegove djece. Također ističe njegovo neobjašnjivo utapanje u Dravi nakon proslave imendana (13. lipnja 1877.)13, pokop 17. lipnja 1877. godine te

10 Detaljnije o pjesmarici Antuna Truhelke te njezinoj važnosti u kontekstu inovativnosti u crkvenim pjesmaricama za mlade vidjeti u: Mihanović-Salopek 2019: 18–28.

11 Detaljnije vidjeti u: Knežević Križić i Vinaj 2021: 98–108.

12 Irena Vodopija navodi kao razloge njegove zamolbe i zavist njegovih kolega u školi, s obzirom na njegove reformske uspjehe koje je posebice hvalio J. J. Strossmayer. Detaljnije vidjeti u: Vodopija 1997: 67–80.

13 Očevu smrt spominje Ćiro u svojim Uspomenama. Zapisuje da je toga dana, 13. lipnja, slavilo trinaest Antuna imendan u jednoj gostionici na obali Drave. „Otac se u kasno doba noći digao da pođe kući, a kako je bila mrka noć, a put rubom dravske obale prokisao i sklizak, valjda je posrnuo i pao u vodu iz koje ga nakon dugog traženja izvadiše treći dan. I tako je mutna Drava, koja je proždirala već toliko ljudskih života, otela zaslužna čovjeka i našeg hranitelja.” (Truhelka 1942: 12)

pismo iskrene sućuti i utjehe HPKZ-a koje potpisuje Antunov prijatelj Skender Fabković, a upućeno je Antunovoj udovici Mariji:

[…] Neka Vas tješi misao da s vama dieli žalost narod hrvatski, kojega je pokojnik ljubio. Neka Vas tješi misao, da ga žale i da će ga se vazda sjećati njegovi zahvalni učenici, kojih ima stotine […].14

Prilično je zanimljiva dječja (Ćiro i Jagoda) vizura očeve smrti kao i njezin utjecaj na njihove živote. Očevu je smrt Ćiro opisao kao najteže trenutke svoga života, ona je zasigurno usmjerila i njihove buduće obiteljske i profesionalne odluke (preseljenje u Zagreb, izbor budućih profesija, posebice kasnije iznimno bliske odnose). Antunov je pogreb bio, prema Ćiri, kakav Osječani rijetko pamte, a povorka se građana i školske djece protegla od gradske kapije do groblja, no djeci je to bila slaba utjeha jer nisu znali što ih u budućnosti čeka (Truhelka 1942: 12). Očevu smrt u autobiografiji Jagoda Truhelka označava teškim i neprežaljenim udarcem koji joj je dodatno potkopao zdravlje i bacio je u dugotrajnu bolest iz koje ju je izbavila njezina zdrava narav i majčina briga i molitva.15 U poglavlju „Na izmaku djetinjstva” u posljednjem dijelu trilogije Jagoda Truhelka emotivno oblikuje sjećanje na oca i njihov dotadašnji život u Osijeku:

I sada – nikad više tate, da na polazku u crkvu podsjeti Anicu, da „ne zaboravi note i pjesmarice”, nikad više ne će hvatati očima kretove njegove ruke, kad treba da se počne pjevati, a pogotovo nema više „solo”, kad tata samo onako postrance namigne kćerci, da treba početi, premda to ona i bez toga miga zna! Na kor se više

14 HR-HDA-835. Osobni fond Ćiro Truhelka.10.1. Ante Vjenceslav Truhelka, otac.

15 Jagoda Truhelka u autobiografiji se osvrće na kritike da se u Zlatnim dancima premalo priča o ocu, stoga ona donosi kratke podatke o njegovu dolasku u Hrvatsku, o njegovim učiteljskim namještenjima te reformskim procesima koje je provodio. Detaljnije vidjeti u: Truhelka 1944: 349.

nije išlo, za orguljama sjedi tuđi čovjek, preozbiljan, dalek, nema više svečanih pjevnih misa, svi se pjevači razbjegli, novi orguljaš mora sam pjevati… (Truhelka 1944: 243–244)

U Državnom arhivu u Osijeku nalaze se dokumenti o ostavštini Antuna Truhelke. Dokumentacija sadrži zapisnik s ostavinske rasprave (1881.), smrtovnicu Antuna Truhelke datiranu 5. veljače 1880. te odluku Sirotinjskog povjerenstva sl. i kr. grada Osieka (1881.) o sututorstvu državnom činovniku Ivanu Nep[omuku] Telleru. Sututor je dodijeljen Mariji Truhelki u skrbi za malodobnu djecu obitelji Truhelka (Jagodu, Ćirila i Dragoša) kao i zbog ostavštine koju pokojnik (Antun) nije oporučio. Iako je u samoj smrtovnici predložen sututor iz Zagreba, dostavljen je dopis gradskoga poglavarstva da oni ipak ne mogu postaviti tutora djeci.16 Tutorstvo se dodjeljuje s namjerom pomaganja „g. tutorici” (majci, op. a. K. I.) oko napretka djece. Sututor je supotpisnik isprava i dokumenata, također je dužan da u slučaju nekih nepravilnosti o tome izvijesti povjerenstvo, kao i u slučaju ponovne udaje tutorice.17 Za tadašnju Antunovu ostavštinu (raspravu, zapisnike i ovjeravanje tutorstva) bio je zadužen kraljevski javni bilježnik Ivan Ceković iz Osijeka. Ostavština je dodijeljena djeci (na jednake dijelove) i udovici Mariji. Posebno je zanimljiv izvod nepokretne imovine – kuće i okućnice u Labudovoj ulici – s procjenom njezine vrijednosti koja je predstavljala u materijalnom smislu zalog zajedničke budućnosti:

1. Parcelni broj 1222 sačinjava kućni grunt kuće kućni broj 353 u Osieku, u d. varoši u Labudovoj ulici […], i vriedi 150 fr.

2. Parcelni broj 1223 sačinjava vrt te kuće […] vriedi 50 fr.

3. Na parceli broj 1222 sagradjeno prizemno zdanje […] dugo 19 m a široko 9 m iz mešovitog materiala, črepom

16 HR-DAOS-123. Kraljevski sudbeni stol Osijek. Ostavština IV – 1881/7.

17 HR-DAOS-123. Kraljevski sudbeni stol Osijek. Ostavština IV – 1881/7.

pokriveno, tu su tri sobe, kuhinja, izba i zatvoren hodnik. Uz isto zdanje u dvorištu na levo je zdanje […] črepom pokriveno 7 m dugo a 2 m široko, to zdanje sačinjava drvarnicu. […] Zdanja su sva […] u dobrom stanju i vriede 850 fr.

Majka Jagode Truhelke, Marija Truhelka rođ. Schön (Kern, 25. ožujka 1835. – Sarajevo, 3. travnja 1918.), Antunova je druga supruga, od oca Josipa (Jozef) i majke Alojzije. Agata bilježi da je pradjed Jozef bio bilježnik, a njegov otac kirurg dr. Nikolaus Schön (1775. – 1833.), također bilježi da je baka Marija imala i sestru Luisu Schön. U majčinoj se domovnici kao rodno mjesto navodi Kern18, a kao zanimanje posebnica (u značenju manje privatne poduzetnice). Agata navodi da je 1875. godine Alojzija (njezina prabaka) prodala vinograd u Ladimirevcima, a Jagoda Truhelka taj vinograd spominje u Zlatnim dancima, ali i u autobiografiji navodeći bakino malo seosko „dobarce” na kojemu je živjela kada se doselila iz Mađarske u Hrvatsku. O bakinoj ljubavi prema Hrvatskoj Truhelka piše da ju je ljubila do kraja svojega života te našla „ svoje posljednje počivalište u toj svojoj drugoj domovini” (Truhelka 1944: 346). Bakino imanje u Ladimirevcima spominje i Ćiro navodeći da je majka nakon očeve smrti prodala kuću u Labudovoj ulici, a baka imanje i kuću u Ladimirevcima na Karašici, što je u financijskom smislu predstavljalo temelj njihove naobrazbe i buduće egzistencije u Zagrebu, s obzirom na to da je majka dobivala tek 25 forinti mirovine.19 U HDA-u pronalazimo zanimljivu ispravu, majčinu svjedodžbu ćudorednosti, koju je izdao Župni ured sv. Mihaela u Tvrđi, a datirana je 6. travnja 1878. godine u Osijeku20:

18 HR-HDA-835. Osobni fond Ćiro Truhelka, 10.2.1.

Domovnica.

19 Detaljnije vidjeti u: Truhelka 1942: 5–13.

20 HR-HDA-835. Osobni fond Ćiro Truhelka, 10.2.1.

Svjedodžba ćudorednosti.

Marija Truhelka, rođ Schön, majka.

Marija Truhelka, rođ Schön, majka.

Sviedočba ćudorednosti

Kojom se od strane župskog ureda nutarnj. Osieka službeno potvrdjuje da je gospodja Maria Truhelka, udova pokoj. Antuna Truhelke, bivšeg ravnaj. učitelja pučke četverorazredne učione u nutarnj. Osieku, uzorna ćudoredna ponašanja kao u vjerozakonskom tako i ćudorednom smislu, te da je ista sa pokojnim svojim suprugom u pravoj i najljepšoj bračnoj zajednici do njegove smrti živila.

U Osieku gradu dne 6. travnja 1878.

Naime, upravo 1878. godine ostatak obitelji seli se u Zagreb (baka zajedno s njima) i nastanjuju se u Mletačkoj ulici 10 (prizemlje) na Gornjem gradu – isprva je to bilo u Mletačkoj ulici broj 1 (u provizornom stanu)21. Baka Alojzija umire u Zagrebu te je pokopana na Mirogoju, dok Marija nakon Jagodina povratka iz Osijeka (1884.) odlazi s njom u Gospić, gdje je Truhelka bila imenovana predstojnicom (ravnateljicom) Više djevojačke škole. U Truhelkinoj autobiografiji čitamo da se baka trebala odseliti k drugoj kćeri u Mađarsku (budući da majka i ona odlaze u Gospić), no baka se iznenada razboljela i vrlo brzo nakon toga umrla.22 Osim u Osijek, majka Marija s Truhelkom je odlazila na sva mjesta u kojima je službovala – Gospić, Banju Luku i, na kraju, Sarajevo. Nakon Truhelkine bolesti u Osijeku – teške upale crijeva – majka se „zarekla” da je više neće puštati od sebe na duže vrijeme. Preseljenje iz Banje Luke u Sarajevo dijelom je bilo motivirano i majčinom željom da se pretkraj njezina života okupe svi na jednom mjestu.23 Ujedno je to bilo i posljednje Marijino

21 Ćiro piše da je u početku to bio provizorni stan koji su poslije zamijenili stanom u istoj ulici, samo na broju 10. Detaljnije vidjeti u: Truhelka 1942: 13.

22 Detaljnije vidjeti u: Truhelka 1944: 358.

23 „No prvi razlog, da suviše ne žalim ostaviti taj pitomi kraj bila je vazdašnja želja moje majke, da bi se pred kraj života našla sa sve troje svoje djece i s unučadi, a to smo naravno željeli i mi, njezina djeca, dok je majčinih sedamdesetpet godinica, iako čilih i vedrih,

preseljenje. Marija Truhelka nakon kratke bolesti – upale pluća

umire 3. travnja 1918. u Sarajevu, a sahranjena je 9. travnja 1918. godine u Osijeku. Majčinu smrt Truhelka opisuje kao pretešku kušnju svojoj braći i njoj:

U rano proljeće ostavila nas je zauviek naša majka, najbolji moj oslonac u životu, sa svom djecom oko sebe, u osamdeset i trećoj godini: jaka, liepa, uviek dobra zdravlja, i otišla u rajske perivoje iza ciglih devet dana težke bolesti, nenadano, te nismo mogli vjerovati, da se više nikada ne će vratiti k nama. Odvezli smo je usred ratnog meteža u Osiek, grad našega djetinjstva, da tamo nađe posljednji svoj stan kraj našeg otca. (Truhelka 1944: 373)

Majku su djeca cijeloga života percipirala stupom obitelji, posebice zato što su veoma rano ostali bez oca te je majka sama preuzela brigu o njihovu životu i školovanju, što zasigurno nije bio lagan zadatak. Nakon suprugove smrti Marija je donijela plan o budućnosti svoje djece koji nije mogla realizirati u Osijeku, već jedino u Zagrebu, u čemu je uz iznimnu disciplinu i upornost svoje djece na koncu uspjela. O tome Ćiro bilježi:

Uz savjet dobrih ljudi zasnovala je ovaj plan za naš budući život: sestra Jagoda, koja je željela, da bude učiteljica, te je privatno učila predmete, propisane za višu djevojačku školu, imala je poći na učiteljsku školu; ja ću svršiti gimnaziju i onda poći na sveučilište, a mlađi brat imao bi svršiti nižu realku i po vlastitoj želji poći u kadetsku školu te se posvetiti vojničkom zvanju. (Truhelka 1942: 12)

požurivalo taj sastanak, jer je malo iza nas i mlađi mi brat, major (bojnik), bio premješten u Sarajevo.” (Truhelka 1944: 371)

Svoje Zlatne danke – prvi dio trilogije (1918.) – Truhelka posvećuje majci.24 Tek mjesec dana nakon majčine smrti u pismu Elzi Kučeri (pismo je datirano 9. svibnja 1918.) Truhelka piše o svojemu iznimno blisku odnosu s majkom:

Suviše bijasmo jedna s drugom povezane kroz dugački niz godina, moja nezaboravna roditeljica i ja, već kratki rastanci boljeli su, a kako neće ostati neiscjeljiva rana, kada se jedna od druge otrgla za vazda! Ja sad imam samo jednu želju, da se što skorije nađem u Osijeku pa da joj barem oblazim posljednju kuću na ovoj zemlji.

Truhelka je svoja promišljanja o nezamjenjivoj ulozi majke zabilježila i u pismu upućenu Zdenki Marković (pismo je datirano 20. listopada 1919.), nešto više od godine nakon majčine smrti: „Treba čuvati svoju majku; jednu samo imamo, i na čitavom svijetu nema boljeg prijatelja i nesebičnijega. Kad je više nema, život je pust, svijet prazan; za njen gubitak nema naknade […].” (Truhelka prema Batinić 2004: 165) U razgovoru s Marom Švel-Gamiršek objavljenu u Hrvatskome ženskom listu 1944. godine, više od 25 godina nakon majčine smrti, Truhelka navodi da joj je najveća bol u životu bila smrt majke, koja je umrla u visokoj starosti, a koja ju je uvijek pratila. Požrtvovnost i majčinu snagu ističe i Ćiro zapisujući da joj je sâm dragi Bog dao snage, energije i „prijegora da uzme odgoj svoje djece u svoje ruke i da ga privede kraju, a da mi ni slutili nismo koliko joj je to zadavalo briga, besanih noći i pregaranja” (Truhelka 1942: 12). Majčinu smrt Ćiro označava teškim udarcem cijeloj obitelji precizirajući da se majka razboljela 25. ožujka 1918. (na svoj imendan –Marijino), bolovala tek desetak dana, „mirno i zauvijek zaspala u svojoj 84. godini” (Truhelka 1942: 162).

24 Na prvim stranicama prvoga izdanja Zlatnih danaka iz 1918. nalazi se posveta Svojoj majci, dok je posveta u Matičinu izdanju iz 1944. na posljednjim stranicama Svojoj majci u zahvalan spomen. Jagoda.

Prenijesmo je u Osijek i tu sahranismo u tvrđavnom groblju u grobnici, u kojoj je, 41 godinu prije nje, legao naš pokojni otac. Sahranismo je s uvjerenjem da je legla u grob dobra žena i uzorna majka, koja je sav svoj život i snagu posvetila svojoj djeci, a ako joj mi tu ljubav i nismo mogli platiti, naći će plaću za to u drugom sretnijem životu. (Truhelka 1942: 162)

U HDA-u je sačuvan majčin molitvenik25 unutar kojega su na početnim stranicama rukopisne bilješke važnih obiteljskih nadnevaka. Iako je molitvenik pripadao majci Mariji i ona je bilježila događaje na mađarskom jeziku (rođenja svoje djece), po rukopisu i sadržaju bilješki važne je događaje u molitveniku bilježila i Jagoda Truhelka, a nakon njezine smrti i unuka Agata Truhelka. U posljednjem dijelu trilogije, u poglavlju „Majka puna milosti” 26

Jagoda Truhelka prisjeća se vremena kada su napuštali rodni Osijek, rekonstruira majčin strah, dvojbu o odlasku ili ostanku, neizmjernu majčinu požrtvovnost i ljubav prema svojoj djeci, snažnu ljubav prema Hrvatskoj te čvrstu odluku da ipak s djecom ostane u Hrvatskoj, unatoč primamljivim pozivima svoje sestre iz rodne Mađarske.

Nije tu bilo mnogo što promisliti. Bilo je samo pitanje: Zagreb, ili ostati tu u starom gniezdu. Trećega više nema. Ponuda je sjajna i hvala im. Ali izbora mi nema. Pišu, da me više ništa ne veže za Hrvatsku, odkako mi je umro muž. Veže me, i te kako me veže! Veže me grob, vežu me djeca. To je njihova zemlja, rođeni kraj i zavičaj, njihova domovina! Da ih iztrgnem iz rođene grude, da ih

25 Riječ je o katoličkom molitveniku Heilige Anklänge Gebete für katholische Christen, autora

J. S. Albacha objavljenu 1859. godine u Pešti. Izdavač je Julius Müller.

26 „Ništa joj nije bilo milije gledati, nego majku kako se moli Bogu. Ovako moraju izgledati svetice, dok su žive. Između crnih nabora udovičke koprene bielilo se lice nekim nadzemaljskim sjajem, a oči, one neizrecivo drage materinske oči, tako su se skrušene i lišene svih zemaljskih stvari upirale put Križa pred njima, da ti je srce raslo od neiskazana milja, pomiešana s tugom i sladkim bolom.” (Truhelka 1944: 324)

Detaljnije vidjeti u: Truhelka 1944: 318–324.

presadim u tuđe tlo, da mi se odbiju, da se odrode narodu svom?

Tu sam ih rodila, za ovu zemlju smo ih gojili, muž moj i ja, za nju ću ih i odhraniti. Nismo li u njoj našli svoj dom i zavičaj? Zemlja je naše djece, treba da je ljubim, i ljubim je, treba da joj ostanem vjerna, i ostat ću joj vjerna. …Ovamo spadamo i nikamo inače, muž moj pod zemljom, a ja i njegova djeca na njoj, koliko bude volja Božija. Tu ćemo ostati, pa bilo nam življenje još kako težko. Jer ne živi se samo o kruhu. (Truhelka 1944: 321–322)

Ćiro Truhelka (Osijek, 2. veljače 1865. – Zagreb, 18. rujna 1942.) bio je srednje dijete te stariji sin obitelji Antuna i Marije Truhelke. Kao i ostala djeca obitelji Truhelka, kršten je u donjogradskoj crkvi Preslavnog Imena Marijina u Osijeku, koja je ujedno predstavljala i središte njihova života ondje do preseljenja u Zagreb. U matičnoj knjizi rođenih27 te u krsnom listu28 uz ime Ćiril (Cirillus) navode se i imena Georgius i Antonius. Krsni mu je kum bio Đuro Šimoković, učitelj i očev kolega, a ime Ćiril dobio je „jer se u ono doba i Slavonijom počeo širiti kult slavenskih apostola u slavu hiljadugodišnjice njihova rada” (Truhelka 1942: 5). Ćiro je prva četiri gimnazijska razreda završio u Osijeku, a poslije nastavio školovanje na Gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu (tada jedinoj). Obiteljska situacija (život bez oca) utjecala je na Ćirinu prilično rano naučenu odgovornost i želju da se majci olakšaju novčane brige oko njihova životnog napretka.

Premda još vrlo mlad – bilo mi je kao petoškolcu tek trinaest godina – naučio sam život shvaćati s ozbiljne strane. Gledajući svoju majku, kako se muči, radi i štedi, te je morala čak uzimati

27 HR-DAOS-500, knj. 853, Osijek, MKR 1853. – 1873.

28 HR-HDA-835. Osobni fond Ćiro Truhelka, 1.2. Potvrda o krštenju.

nakladnik: Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr

za nakladnika : Ivana Ljevak Lebeda

urednik: Nenad Rizvanović

recenzenti: izv. prof. dr. sc. Sanja Vrcić-Mataija, prof. dr. sc. Berislav Majhut

lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević

izrada kazala: Srđan Grbić

fotografija na naslovnici: Jagoda Truhelka, 1906.

(42 godine), Hrvatski državni arhiv

naslovnica: Vanja Šok Horvat

obikovanje i prijelom: Ana Pojatina

tisak: Feroproms

cip zapis je dostupan u računalnome

katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001157782.

isbn 978-953-355-651-2

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja.