Vigdis Hjorth, Je li majka umrla?

Vigdis Hjorth Je li majka umrla?

Biblioteka Cicero Naslov izvornika Vigdis Hjorth Er mor død © CAPPELEN DAMM AS, Oslo 2020 © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2021.

Vigdis Hjorth

Je li majka umrla?

Roman

S norveškog preveo Munib Delalić

Zagreb, listopad 2021.

Valjda bi mi javila da je majka umrla. Pa to joj je dužnost?

5

Jedne sam večeri nazvala majku. Bilo je proljeće, to znam, jer sutradan sam s Fredom otišla na izlet po Borøyi i bilo je dovoljno toplo da pored Osesunda sjednemo na klupu i užinamo. Te noći gotovo da nisam zaspala zbog toga poziva, sva sam se tresla, i radovalo me je što sam se dogovorila za taj jutarnji izlet, i to baš s Fredom. Sramila sam se što sam nazvala majku. Nije to bilo u redu, a ipak sam to učinila. Prekršila sam zabranu koju sam sama sebi zadala, a i zabranu koja je zadana meni. A pritom ona nije ni odgovorila. Odmah se pojavio signal, pritisnuto je dugme odbijanja. Pa ipak sam ponovno nazvala. Zašto? Ne znam. Što sam time željela? Ne znam. I zašto taj paralizirajući sram?

Srećom, sutradan sam s Fredom trebala na izlet po Borøyi, jedva sam čekala naći se s njime, bila sam uvjerena u to da će se unutarnje drhtanje smanjiti čim razgovaram s Fredom. Otišla sam po njega na kolodvor i, čim je sjeo u auto, rekla sam mu što sam učinila, rekla da sam nazvala majku, zasula sam ga pravom bujicom riječi dok sam vozila do parkirališta, a govorila sam i cijelim putom dok smo hodali po Borøyi. Strpljivo me je saslušao, ali nije našao ništa čudno u tome što sam nazvala majku.

– Ne mislim da je čudno što želiš razgovarati s majkom – rekao je.

Još uvijek sam se sramila, ali njegove su riječi pomogle, drhtavica se smanjila.

6

– Nemam joj što reći – rekla sam. – Ne znam što bih joj rekla da se javila. Možda sam se nadala da će, ako se javi i kaže halo, najednom doći nešto samo od sebe.

Sama sam kriva za situaciju u kojoj sam se našla. Sama sam odlučila napustiti muža, napustiti obitelj i napustiti domovinu prije gotovo tri desetljeća iako možda i nisam imala nekog izbora, ovisi o tome kako tko na to gleda. Napustila sam muža i obitelj zbog čovjeka koji im je bio sumnjiv i zbog posla koji im je uvredljiv jer izlagati slike njima je nešto sramotno. Pritom ne doći kući kad se otac razbolio, ne doći ni kad je otac umro, ne doći na očev pokop – kako se prema tome odnositi? To im je bilo strašno, ja sam im bila strašna, strašno im je bilo već to što sam otišla od njih, što sam ih osramotila, i pritom ne doći na očevu sahranu… No meni se to strašno dogodilo puno prije. To oni nisu shvaćali ili nisu željeli shvatiti, mi se jednostavno nismo shvaćali. Pa ipak sam nazvala majku. Nazvala sam majku kao da je to nešto sasvim prirodno. Dakako da nije odgovorila. Što li sam mislila? Što sam očekivala? Da će ona uzeti telefon i javiti se kao da je to naravna stvar? Što ja to umišljam, tko sam to ja, neka važna osoba, zar mislim da će se ona obradovati mome javljanju?

Nije u stvarnosti kao u Bibliji, u kojoj, kad se izgubljeno dijete vraća kući, prirede zabavu u njegovu čast. Sramila sam se zato što sam prekršila svoju odluku i raskrinkala se majci i Ruth, kojoj je majka sigurno rekla da sam zvala, da se svoje odluke nisam mogla pridržavati, dok su se one, majka i moja sestra, svoje odluke pridržavale i nisu našle za shodno nazvati me. Zacijelo su razabrale da sam u Norveškoj. Vjerujem da su me redovito pratile na Googleovoj tražilici, znale su što radim i što mi se događa, tako su sigurno saznale za pripremanje retrospektivne izložbe u domovini. Razabrale su 7

da sam vjerojatno dobila norveški broj telefona jer da nisu, majka bi valjda odgovorila na moj poziv i ne pomišljajući da bih to mogla biti ja. One su jake i ustrajne, a ja slaba i djetinjasta, poput djeteta. Pritom one ne žele razgovarati sa mnom. A ja želim razgovarati s majkom? O, ne! Ali nazvala sam je! Sramila sam se zato što nešto u meni želi razgovarati s njom i zato što sam joj, nazvavši je, pokazala da nešto u meni to želi, da nešto trebam? Što bi to moglo biti? Oprost? Možda je ona baš to umislila. Ali nisam imala nikakva izbora! A zašto sam onda nazvala, što sam željela? Ne znam! Majka i Ruth sigurno su pomislile da zovem zato što se kajem, nadale su se da se kajem i da me boli, da čeznem za njima i da želim popraviti stvar. Ali majka nije uzvratila na moj poziv jer stvar nije baš tako jednostavna, dapače, odveć je složena da bi me one, čim se pojavim kod kuće i poželim javiti im se, spremno prihvatile. O, ne, to tako ne ide, moram osjećati svu pogrešnost svoga izbora i kajati se. Ali nisam se kajala! I ne kajem se! Njima je možda izgledalo kao da imam neki izbor, i to me je ljutilo. No ljutnju je lako nositi, ljutnja nije ništa u odnosu na sram. Ali zašto taj paralizirajući sram? Pomoglo je razgovarati s Fredom. Šetali smo stazama od škriljavca uz more puno pataka i labudova koji su plivali, na okuci pored Osesunda našla sam podbjel i rekla samoj sebi da to donosi sreću. Kod kuće sam ga stavila u čašicu za jaje u koju sam ulila malo vode, ali ubrzo je uvenuo. Sad je jesen, prvi dan rujna. Moja prva norveška jesen nakon trideset godina.

8

Bila sam popila kad sam nazvala, ne mnogo, dvije čaše vina, ali popila sam, inače ne bih nazvala. Našla sam broj u telefonskom imeniku i drhtavim ga prstima utipkala u mobitel.

Da sam razumno promislila, ne bih nazvala. Da sam unaprijed rekla samoj sebi da razumno razmislim, da trezveno predočim najvjerojatnije scenarije koji bi mogli uslijediti ako majka uzme telefon i javi se, ne bih nazvala, shvatila bih da to objema ionako ne bi vodilo ničemu drugom nego neugodi. Bilo je to nestvarno, nerazumno nazivanje. Zato na njega nije ni odgovoreno. Moja majka i sestra razumne su, ja sam nerazumna, zbog toga sam se valjda i sramila? Da sam razumno razmišljala, shvatila bih da to, ako bi majka i odgovorila, ipak ne bi vodilo nečemu što bi se moglo nazvati razgovorom. Razgovor između majke i mene postao je neizvodiv. Ali nisam mogla odagnati svoj nerazumni poticaj, nisam željela razmišljati razumno, željela sam slijediti taj neočekivani, jaki poticaj koji je i mene iznenadio, nisam znala iz kakve je dubine došao. Upravo to pokušavam razabrati.

9

S majkom nisam imala ništa što bi se moglo nazvati razgovorom trideset godina, možda to nikad nisam ni imala. Srela sam Marka, u tajnosti podnijela zahtjev za prijem na institut u Uti na kojemu je predavao, napustila muža i obitelj i otputovala s njim preko oceana, sve se to dogodilo tijekom jednoga jedinog vrelog ljeta. Istina je kad kažu da jedan pogled može biti dovoljan, jedan jedini pogled, zbog njega sam zasjala neugasivim plamenom, što je smatrano izdajom i ruganjem. Tad sam napisala dugo pismo i objasnila zašto mi je bilo nužno učiniti to što sam učinila, u tome sam pismu ispraznila svoje srce, na što sam dobila kratak odgovor, kao da pismo nisam ni pisala. Kratak i jasan odgovor s prijetnjama da će me se odreći, ali i da će mi, ako se opametim i odmah vratim kući, možda biti oprošteno. Napisali su to kao da sam dijete kojemu treba dati pravi savjet. Spomenuli koliko ih je koštalo novaca i mentalnoga napora odgojiti me, koliko sam im dugovala. Shvatila sam da misle doslovno, da im doista mnogo dugujem. Ozbiljno su mislili da se trebam odreći svoje ljubavi i svoga posla zato što su mi u mladosti plaćali sate tenisa. Nisu me ozbiljno shvaćali, nisu moje pismo pročitali blagonaklono, dapače, prijetili su. Možda su svojedobno njihovi roditelji nad njima imali veliku moć, možda su se tresli suočivši se s njihovim riječima, posebno onima napisanim, te su smatrali da će i njihove riječi djelovati na mene jednako jako. Opet sam napisala dugo pismo 10

i pokušala objasniti što mi znači studij umjetnosti i tko je Mark i što mi on znači, ali su mi i na to pismo odgovorili kao da ga nisam ni napisala, kao da ga nisu ni pročitali. Napisali su koliko ih je koštao stan koji su kupili da bih tijekom studija stanovala što bliže fakultetu, a i vjenčanje, koje sam svojim nezrelim ponašanjem izvrgnula podsmijehu cijeloga svijeta, napisali da sam izdala muža, za koga sam se tek bila udala, i ostavila njegovu obitelj u nevjerici i poniženju. Napisali su kako si moram izbiti iz glave misli koje je u me taj M. posijao. Jer samo pokoji odabrani uspije i može živjeti od svoje umjetnosti, a ja, očigledno, nisam jedna od tih. To me je zaboljelo, a i to da oni doista vjeruju da ću, zahvaljujući takvim jezičnim frazama, napustiti svoj novi život, vratiti se ponizno kući, prilagoditi se njihovu načinu života iako to uključuje moje samouništenje. Nisam odmah odgovorila na to pismo, nego sam poslije, kad se primicao Božić, napisala božićnu čestitku uz nekoliko prigodnih, ali i suzdržanih riječi o gradiću u kojemu smo živjeli, o kući, o malome vrtu u kojemu uzgajamo rajčice, o vremenskim prilikama u Uti, napisala sam kao da njihovo prošlo pismo nije ni napisano, ponijela sam se prema njima kao što su se i oni ponijeli prema meni – sretan Božić, i gotovo! Od njih sam kao odgovor dobila slično pismo, kratko, suzdržano – sretna Nova godina, i gotovo! Poslije sam im ponekad poslala program neke od svojih izložbi ili razglednicu s nekog putovanja, javila im kad sam rodila Johna i poslala njegovu sliku. Uzvratili su pismom i riječima: Dragi Johne, dobrodošao na svijet, pozdrav od bake, djeda, tetke Ruth. Kad je navršio godinu dana, baka mu je uz pozdrav poslala srebrnu šalicu, kad je navršio dvije godine, dobio je srebrnu žlicu, na treći rođendan poslali su mu vilicu. Prvih mi je godina sestra katkad slala škrte poruke o majčinu i očevu zdravlju, ako bi im se nešto posebno dogo11

dilo, operacija kamenca u bubregu, pad na ledu, bez draga, bez ikakvih pitanja, samo rečenica o zdravstvenome stanju naših roditelja, uz potpis: Ruth. Rijetko se kad ona javljala kad su oni bili razmjerno zdravi. Sva su ta njezina javljanja imala prizvuk samosažaljenja jer ona se sama morala skrbiti o njima, a ja sam ih sebično napustila i očigledno me nije briga. Pisala je, tako sam to doživjela, da bi me grizla savjest ili sam to možda tako doživjela jer je nešto u meni imalo lošu savjest? Uzvraćala sam porukama u kojima roditeljima želim da što prije ozdrave. Ali nakon što su u njihovu gradu, i u mome gradu, u jednoj od najprestižnijih galerija izloženi triptisi Dijete i majka 1 i Dijete i majka 2, koji su pobudili veliku pozornost publike i medija, prestali su Ruthina škrta javljanja i majčini blagdanski pozdravi. Posredno sam, od Mine, čija je majka još živjela u susjedstvu, saznala da su slike smatrali uvredljivima, da sam njima ponizila obitelj, posebno majku. Johnu su i dalje slali rođendansku čestitku, ali s manje toplim prizvukom, inače bilo je tiho. Ništa nisam znala o svakodnevnom životu svojih roditelja. Polazila sam od toga da im je on obilježen rutinama, kao i u većine starijih, dobro situiranih ljudi, da još žive u kući u koju su se uselili kad sam bila tinejdžerica, u ljepšem dijelu grada od onoga u kojemu je bila kuća moga djetinjstva, jer ništa drugo nisam bila čula. Znala bih da je kuća prodana, znam koliko su uredni kad je riječ o financijama. Vjerujem da ih je lako zamisliti u sobama kuće u kojoj sam i sama živjela iako ih ja nisam mogla zamisliti. Jednoga dana, prije četrnaest godina, dok sam stajala u posuđenu ateljeu u Sohu, u New Yorku, i radila, a Mark je ležao u bolnici Presbyterian Hospital, Ruth mi je javila da je otac doživio moždani udar i da leži u bolnici, ništa više, ni riječi o tome da bih trebala doći. Tijekom tri sljedeća tjedna poslala je više kratkih obavijesti o očevu stanju, dje12

lomice rabeći nerazumljivu medicinsku terminologiju, ali i dalje ništa što bi se moglo protumačiti kao neki poziv, da bih trebala doći, nikakva draga, čak ni moga imena, samo kratka priopćenja za koja je osjećala potrebu da mi ih pošalje, ne vjerujem da je željela da dođem kući. Vjerujem da su mislili da bi ih moja prisutnost samo poremetila. Nikakvu ulogu u njihovu životu više nisam igrala, mogla sam samo širiti nemir, to sam osjećala i pri samoj pomisli na to koliko god mi to bilo bolno. U svojim sam odgovorima, dakako, željela ocu da što prije ozdravi. Dvadesetoga studenog javila je da je on umro, bila sam iznenađena i ta me je vijest zatekla u ateljeu u Sohu, Mark je još ležao u bolnici. No nisam otputovala kući, nisam smatrala za shodno otići na očev pogreb. Nisu mi ni rekle da dođem, Ruth je jedino pisala o sahrani, gdje će se i kad obaviti, ništa više. Dan nakon pogreba dobila sam poruku s njezina telefona, ali poslale su je njih obje, pisalo je mi, u potpisu majka i Ruth, oproštajni pozdrav. U toj je poruci pisalo da je majci veoma teško palo što oca nisam posjetila u bolnici, što mu nisam došla na sahranu, kao da je riječ o njezinoj smrti, kao da sam je ubila, simbolično naravno, tako je, koliko se sjećam, bilo artikulirano. Nisam sačuvala tu poruku, odmah sam je izbrisala, zbog toga se kajem, bilo bi zanimljivo čitati je danas, u rujnu. Doživjela sam je kao izgovor da me konačno odgurnu od sebe i da za to konačno budem ja kriva. Prestale su stizati i rođendanske čestitke Johnu.

Razabrala sam da otad više ne samo da ne govorimo nego smo neprijateljice, što i nije toliko djelovalo na mene, radila sam, skrbila se o Marku, o Johnu. Kuća je prodana, majka je kupila stan, dobila sam račun, iznos i suhoparno pismo od odvjetnika, ali ne i majčinu novu adresu, no nije mi smetalo.

Kad se to dogodilo, nakratko je nas troje došlo u Norvešku, 13

no nismo im se javljali. Kad je Mark umro, nisam im javila, a i zašto bih, nikad ga nisu srele i nikad nisu izrazile želju da ga sretnu. Nisam im javila ni kad se John prije četiri godine preselio u Europu, u Kopenhagen, a i zašto bih im javila, nikad ga nisu srele. Bila sam u kontaktu s Minom, bila u kontaktu s Fredom. Ali kad je Muzej umjetnosti u Skogumu odlučio prirediti veliku retrospektivnu izložbu mojih radova, koja je trebala biti priređena za dvije godine, u mojim se snovima počeo pojavljivati rodni grad. Postupno me je, sa sve učestalijim razgovorima s kustosom o tome koji bi radovi trebali biti uključeni, misao o zavičaju počela progoniti i danju. Bila sam obećala pridonijeti najmanje s jednim novim djelom, no nisam uspijevala ništa stvoriti, danima sam stajala ispred raznih platana, ali potezi su mi bili blijedi, ravnodušni. Kad sam malo bolje promislila, shvatila sam da ništa važno nisam ni stvorila poslije maničnoga raptusa netom nakon Markove smrti, onih godina kad sam stajala u ateljeu i, slikajući, prorađivala žalost zbog njegova odlaska. Sad je ona bila blaža, zato možda i nisam mogla stvarati, a po svoj prilici i zato što sam sad živjela sama u svemu što je bilo naše. Odlučila sam vratiti se kući, još to nazivam kućom, barem na neko vrijeme, do otvaranja izložbe. Nisam im se javila, a i zašto bih. U Uti sam iznajmila kuću, u rodnom gradu unajmila nov stan u novoj gradskoj četvrti pored fjorda, s ugrađenom krovnom terasom koju sam mogla koristiti kao atelje, to mi je, s mirovinom koju sam dobivala kao Markova udovica, bilo financijski moguće. Živim u istome gradu kao i majka, četiri i pol kilometra daleko od nje, provjerila sam joj adresu na internetu, stanuje u Ulici Arnea Bruna na broju 22, bliže centru od kuća u kojima sam odrasla, ondje sam našla i broj telefona.

14

Prvih sam mjeseci uglavnom bila u stanu, nisam više poznavala grad, osjećala sam se strankinjom, pritom bilo je hladno, kasna zima. Siva je magla pala po djelomice zaleđenu fjordu, planinski su grebeni na obzoru nalikovali na pospane dalmatinere, pločnici puni poledice. Kad sam bila vani, što se rijetko događalo, ponekad me je progonio osjećaj da je majka u blizini, da se nalazi tu negdje, pola milje daleko od mene. Sad je, za razliku od prethodnih trideset godina, bilo posve moguće da naiđem na nju. Ali ona sigurno nije tako često vani, po onakvome vremenu, na onoj hladnoći, s onakvom poledicom po pločnicima, po svoj se prilici boji da ne padne i ne slomi kuk. Sad je ona duboko zašla u deveto desetljeće života. Jednoga sam popodneva u veljači bila na kolodvoru, stajala sam pored automata za prodaju karata i jedna me je starija žena upitala mogu li joj pomoći da kupi kartu. Upravo sam bila naučila kako se to čini i pomogla sam joj, stajala je uz mene s povjerenjem koje me je ganulo, otvorene torbice i otvorena novčanika.

Kad je dobila kartu, upitala je mogu li joj pomoći da se uspne uza stube, nisam je mogla odbiti. Jednom me je rukom uhvatila za ruku, drugom se pridržavala za ogradu, mrežica za kupnju visjela joj je oko vrata i ljuljala se svakim načinjenim korakom, išla je tako sporo da sam se bojala da će mi otići vlak, ali nisam je mogla pustiti. Brojila sam stube da smirim samu sebe, bilo ih je dvadeset dvije. Na peronu 15

mi je zdušno zahvaljivala, na što sam uzvratila da to nije ništa, rekla je da ide u posjet svojoj kćeri, što me je sasvim zbunilo.

16

Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Urednica: Nada Brnardić Lektura: Bonislav Kamenjašević Oblikovanje naslovnice: Ana Pojatina Prijelom: Goran Radosavljević Tisak: Feroproms Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u Godini čitanja.

This translation has been published with the financial support of NORLA, Norwegian Literature Abroad.

Prijevod je objavljen uz financijsku potporu NORLA-e.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001113902.

ISBN 978-953-355-525-6

344