Biblioteka Cicero
Naslov izvornika
Bianca Bellová
JEZERO
Copyright © 2016 Bianca Bellová
Za hrvatsko izdanje © Naklada Ljevak, 2019.
Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa
The European Commission support for the production of this publication does not constitute an endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.
Potpora Europske komisije izdavanju ove publikacije ne uključuje podršku njezinu sadržaju, koji isključivo odražava stavove autora, i Europska komisija ne može preuzeti odgovornost za način korištenja informacija koje publikacija sadržava.
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture RH.
S češkoga prevela Katica Ivanković Zagreb, veljača 2019. Bianca BellováPosvećeno ljudima koji su na putu.
I. Zametak
Nami je oznojen. Drži se babine salaste ruke. Valovi jezera u pravilnom razmaku zapljuskuju betonski mol. S gradske plaže dopire povik, zapravo krik. Mora da je bila jer je tu na deki s babom i djedom. Tu je još netko, Nami razabire tri crvene mrlje kupaćega kostima, tri trokuta iznad kojih je kosa počešljana u rep, konjski rep, te dva crna smotuljka malja ispod pazuha. Tri trokuta polako se pomiču na suncu, obrću se dok se ne pretvore u jedan. Tik uz obalu lijeno repom udari som.
„Površina mi izgleda nekako niža nego prije“, izjavi baba i bučno udari po muhi koja joj je sjela na trbuh. Baba žvače pržene sjemenke suncokreta sa štanda uz plažu, a ljuske pljuje na beton pred sobom.
„Šta lupetaš?“ nasmije se djed. „Ženska pamet – druga najgora stvar nakon mamurluka!“
Djed se smije, njiše se na prijed-natrag, ruke su mu na butinama, u jednoj, među prstima u koje je urasla prljavština, drži cigaretu bez filtera.
Tri trokuta uzimaju termosicu, nagnu se prema Namiju i daju mu čaj od metvice.
„Samo pij, golubiću.“ Gle ti to, tri trokuta imaju glas. Ugodno dubok kao njihov stari bunar iza kuće. Nami pije, čaj je jako fin, zaslađen medom, klizi mu kroz grlo bez ikakvog otpora.
„Idemo, golubiću“, kaže djed smirujućim tonom. „Da nitko ne može reći da si kukavica. Ovdje svaki trogodišnji dječak mora znati plivati.“
Djed dlanom prelazi po svom okruglom trbuhu.
Opušak kvrcne u vodu, odakle se začuje cvrčanje.
Nami ne želi u vodu. Želi ležati na deki naslonjen na babin meki trbuh i promatrati tri crvena trokuta.
Pokušava podići ruku koja mu pak lijeno padne natrag u krilo.
„Hajde, Nami“, potiče ga baba. „Kupit ću ti lizalicu.“
Lizalica je prilijepljena za celofan, nikako se ne da odmotati. Nami je rijetko dobiva, samo na Dan mira i kad dođu trokuti. Lizalica miriše na karamelizirani šećer i ljubičice. Nami je baš ne voli, ali s obzirom na to kako je rijetka, svaki put joj se iznova veseli i radi za nju sve što se od njega traži.
Nami se polako diže, ali prije nego us pije stati na noge, shvati da leti kroz zrak.
„Pa plivaj, ribo jesetro!“ vikne djed iza njega i počne se smijati. Tri trokuta kriknu, baba isto. Namija zaboli
udarac u bok kojim probije površinu pa upada u tamnu vodu. Nad sobom vidi svjetlucanje sunca u roju mjehura koji ostaju iza njega. Udarac mu je izbio dah, bole ga pluća. Kako pada, voda je sve hladnija. Nami propada
ukočeno, ruke su mu ravno uz tijelo i tako lebde oko njega. Misli kako će uskoro vidjeti Duha Jezera koji živi na dnu. Pritisak na pluća sve je jači, bubnja mu u ušima. Instinktivno pokušava udahnuti i počne gutati vodu. Više ništa ne vidi. Očajnički maše rukama i nogama i to ga približava površini. Sve je crno i blještavo.
„Ludo stara“, kaže baba s olakšanjem kad Nami napokon uhvati dah i počne iskašljavati prljavu vodu. „Konju jedan stari, tebi se ne može povjeriti ni konzerva s glistama!“
„U čemu je problem?! Pa dobro mu je! Vidjela si da je sam is plivao!“ odgovara djed. Glas mu malo podrhtava. „Pravi je borac!“
„Dođi k meni, golubiću“, iz dubine zemlje kažu tri trokuta i privuku ga k sebi. Jedne bučne grudi na drugima. Nami se primiri i prestane kašljati. Ispod je trokuta ugrijana brončana koža koja miriše. Tri trokuta pritišću ga, ljube u kosu i nešto šapću. Nami je miran, kosa te žene škaklja ga po licu i žena počne pjevati.
„Ne pjevaj mu“, vikne na nju baba. Nami se sav strese, ali nastavi mirno ležati. Posve je nepokretan, pravi se da je mrtav, da uopće nije tu. Pjesma utihne, samo se nakon svakog izdisaja začuje puni zvuk, kao kad vibracije još održavaju podrhtavanje zvona u kojem srce više ne lupa. Nami bi htio zauvijek tako ostati. Nena padno škilji u lice te žene, ali vidi samo vršak nosa i kosinu jagodične kosti. Na putu kući Nami padne u san i djed ga mora nositi.
Ne idu preko trga s ki pom Državnika i rupom koju su Rusi iskopali za otpatke, nego idu stražnjim putem iza naselja.
„Ima tebe dosta, momče“, mrmlja djed i ukoči se kad mu se posklizne noga i jedva mu us pije izbjeći pad. Kod kuće Nami dobije lizalicu. Liže je više iz osjećaja dužnosti i prati tri trokuta koja su se u međuvremenu pretvorila u zeleno-plavu haljinu na cvjetiće. Kad može, dodiruje je, a ona mu zauzvrat miriše.
Navečer Nami počne strašno povraćati. Želudac mu se nekontrolirano grči i iz Namija izlaze litre prljave vode, čaj od metvice i komadi kolača s ovčjim sirom. Zeleno-plava haljina na cvjetiće gladi ga po čelu, drži mu glavu dok povraća, briše mu usta i tješi ga. „Pst, golubiću, sad će ti biti bolje“, šapuće.
Kad se Nami ujutro probudi, zeleno-modra haljina već je otišla. Ot pije malo crnoga ruskog čaja i odmah ga povrati.
* * *
Nami je odrastao u ribljem smradu tako da ga nikad nije pravo ni primjećivao. U gradiću Boros ribogojilište je jesetre, odmah kraj njega je kombinat za preradu ribe.
Susjeda Alea radi u kombinatu; ponekad dođe na druženje na verandi i u zamjenu za vreću krumpira donese
kantu kavijara. Onda ga Nami mora jesti i za doručak i za večeru, sjedi kraj kante i grabi ga žlicom dok mu ne pozli.
„Jesi li pojeo?“ pita baba, a Nami spušta pogled i bulji u pod.
„To je dobro,“ veli baba, „kavijar je najzdravija stvar na svijetu. Odmah nakon ginsenga!“
„I poslije ševe“, smije se djed iz kuta, palcem trlja kutak oka, između kažiprsta i izobličenog srednjaka drži cigaretu bez filtera.
„Sram te bilo, djede!“ ukori ga baba, ali smije se. Peče livance i maže ih maslacem. „Jedeš kao gospoda“, smiješi se i pruža ih Namiju. Nami voli kavijar, ali čini mu se da to nije sve. Nada se da je još nešto konkretnije pred njim, ali s četiri godine to nije u stanju posve dobro izraziti. Među zubima drobi crne kuglice i nesvjesno skida krastu s koljena.
Baba na trtici ima veliku okruglu izbočinu, široke koščate kukove i mekani trbuh na kojem se Nami uspavljuje. Tvrdim suhim dlanom gladi ga po kosi i priča mu priče o Duhu Jezera i o junacima Zlatne horde koji spavaju u stijeni Kolos i čekaju da ih dođe probuditi veliki junak.
„Hoću li to biti ja?“ pita Nami.
„Bit ćeš, momčiću“, smiješi se baba.
„Kako ću ih naći?“
„Vodit će te providnost, golube moj“, kaže mu baba i on mirno zaspi.
Osvanuo je Dan ribolova, najveći blagdan u godini. Na trgu oko kipa Državnika okupio se cijeli grad, djeca su odjevena u snježnobijele košulje, dječaci imaju vezice u boji, djevojčice mašne. Prodavač Akel, koji obično prodaje sleđ i suncokretove sjemenke, na štandu ima i šećernu vatu i fine krafne u koje se upila pregorjela masnoća. To je dan kad nijedan ribar ne ide na jezero jer svi slave. U jedanaest prije podne rijetko koji može stajati na nogama jer se moraju obilato žrtvovati Duhu Jezera.
Predsjednik kombinata za preradu ribe drži dug govor tijekom kojeg naizmjence gleda u jezero i u nebo te odaje počast napretku i kolektivizaciji. Muškarac koji na čelu ima šamansku vrpcu, no nitko o njemu ne govori, kao da ga ondje uopće nema, pleše oko kipa Državnika. Ruski inženjeri i njihove žene u prvom redu odjeveni su po velegradskoj modi, žene imaju ci pele s potpeticama, preko ruke torbice od umjetne kože i kosu visoko začešljanu, o njima lokalne žene govore s prijezirom, ponekad i pljunu. Mali ruski dječak, unatoč tupom izrazu lica, predmet je divljenja jer tijekom govora po trgu vozi škripavi autić na pedale. Nami ga ne može prestati gledati; drži se za babinu znojnu ruku, prekriženih nogu jer mu se već neko vrijeme strašno piški. U ruci drži zastavicu u obliku ribe. S njegove druge strane stoji djed, zapravo se ljulja, dok mu glava pada, povremeno se začuje glasno mljackanje. Zagrmi, ili je to pucnjava iz ruske vojarne. Ruski inženjeri i nji-
hove žene s gađenjem gledaju jedni u druge i vrte glavama. Govor već odavno nitko ne sluša, žene poluglasno razgovaraju, ali iz pristojnosti nitko ne odlazi. Svi misle na gozbu priređenu u zgradi kombinata za preradu ribe: na livance s kavijarom, sleđ u majonezi, kolač od luka, kupinovo vino za žene i puno rakije za njihove muževe. Nami ne prestaje gledati u zeleni autić na pedale koji vozi preko neravnina i udubljenja kao tenk, Nami se trudi odvratiti pogled, ali ne ide mu, autić vidi i kad zatvori oči. Utroba mu se bolno grči od zavisti.
„Kad ćemo kući, bako?“
„Sad ćemo, pričekaj.“
„Koliko još?“
„Još malo.“
„Još malo“ se za petogodišnjeg dječaka krajnje bliži beskonačnosti.
„Bako.“
„Što je sad?“
Nami šuti.
„Ti si se upiškio.“
Djed se sabere od njihanja i nesigurno se ogleda oko sebe.
„Mali nam se upiškio“, ša pne baba i pikne djeda.
„Blesane“, promuklo će djed.
Na kratkim hlačama s prednje strane Nami ima mrlju koja se stalno širi, a mlazovi mokraće teku mu niz obje butine. Ponovo zagrmi, ali taj put bljesne. Predsjednik kombinata ima još nekoliko stranica govora
pred sobom, vjetar mu ih leluja. Bez ikakvoga daljnjeg upozorenja najednom se nebo rastrgne, kao kad baba izlije vanglu. Dok se ženama raspadaju punđe, po licu im se plava šminka raspušta stvarajući hidrološke karte, a visoke pete kližu se po blatu koje je u trenu nastalo na trgu, predsjednik kombinata ne prestaje sa svojim govorom. Kip Državnika bez riječi uzdiže ruke prema nebu. Nami je začas skroz-naskroz mokar, a od njegove crvene zastavice preostanu samo štapić i potočići crvene boje na ruci. Trg se pretvorio u oranicu, ljudi do gležnja za padaju u blato i cipele im se izuvaju. Dječak u autiću na pedale zapne u blatu, pa zaplače. Djed zabaci glavu i pusti da mu kiša pada na lice. Trg je na laganoj nizbrdici, pa ne prođe dugo dok dečki ne shvate da se po blatu mogu sjajno sklizati. Akel očajnički nastoji zaustaviti svoj štand, koji se nezadrživo spušta nizbrdo.
Krafne se kotrljaju niz nagnuti pult i padaju u blato.
„A pokalipsa“, mumlja djed dok se polako otrežnjava. S neba stalno lije voda i polako puni autić na pedale. Mikrofon konačno i bezuvjetno otkaže, ali predsjednik ne prestaje govoriti. Izgleda to kao nijemi film ako se zanemari buka od kiše i gromova koji s vremena na vrijeme udaraju prilično blizu, pa se baba uvijek trzne i užasnuto pogleda prema jezeru. Šaman si pridržava
vr pcu na čelu i polako odlazi. Tek tada se mase ljudi počnu hipnotički polako pomicati. Predsjednik kombinata polagano spusti ruku s mikrofonom, voda mu ulazi ispod kragne sakoa i pod košulju. S prijekorom gleda
u nebo. Nami si ne može pomoći, obuzme ga nesavladiv napad smijeha, cereka se kao lud, baba ga pogledom opominje, ali Nami se na to još više smije, njegov histerični smijeh ne prestaje ni kad ga baba vuče za ruku prema kući.
Nami se prestane smijati tek kad prijeđe prag kuće, baba ga pljesne po mokrim butinama te Nami napokon ušuti, ali nakon toga štuca do dugo u noć.
Ta je godina bila veoma bogata ribom. * * *
Nami se ujutro probudi, a sunce mu kroz prozor baca zrake na krevet. Mora da su bili praznici jer inače ga baba budi ujutro. Vani je vjerojatno to plije nego unutra; Nami čuje iz kuhinje djedov pušački kašalj i iz daljine trubljenje remorkera. U krevetu raširi ruke i noge i netremice gleda u strop, gdje se suše majčina dušica i vrkuta. Čini mu se da bi tako mogao provesti ostatak života. Kad sjedne u krevet, vidi sve do jezera. Istegne se i odjene. Na kuhinjskom stolu čekaju ga tanjurom pokrivene krafne koje je baba ispekla za doručak, sad su već mlake. Istrči van odlučivši da taj put uspije izgraditi sklonište u granju, ne kao prošli put, kad mu je građevina propala, a on si izgrebao leđa.
Trešnja s crvenosmeđim stablom u koje je udario grom i s polovinom osušenih grana jedino je drvo u široj okolici. Nami na nju dovuče nekoliko dasaka nejednake
veličine. Skližu mu se i padaju, mora ih svezati konopcem. Sastavlja ih djedovim tesarskim čekićem, koji je najmanje pet kila težak. Drvo stenje, grane se tresu, a daske izmiču, opiru se, čavao uprazno prolazi kroz dasku.
„U vražju mater!“ vikne Nami bijesno i baci čekić na zemlju.
„Što ti to radiš, dijete ludo?“ zaurla djed izlazeći iz poljskog klozeta. „Sreća tvoja, prdavče jedan, što nemaš oca da te izmlati.“
Nami zastane i zamisli da ga otac mlati. Ta mu predodžba lijepo izgleda.
„Uništi nam jedino drvo. Kao da se nije već dovoljno mučilo“, grmi djed prema babi. A ona jednu ruku stavila na bok, a drugom zaklanja oči od sunca i traži Namija.
Nami sjedi na zemlji iza šupe i razbija kamenje. Diže teški čekić iznad glave, s visine ga pušta i zatvara oči. Pa stalno iznova dok mu po čelu ne poteku graške znoja i kamen se ne pretvori u prah. Zadovoljan je svojim poslom. Začuđeno gleda svoje dlanove na kojima su mu nastali veliki mjehuri. Baci čekić u travu i trči na jezero da sa sebe ispere prašinu.
„Ovamo dođi, prdavče, sad ću te istući!“ viče djed za njim. Nami trči. Zna da ga djed nikad neće stići.
* * *
„Ne znam, ali nekako mi je čudno da je ta tvornica za preradu ribe izgrađena odmah pokraj ribogojilišta“, fi-
lozofira susjeda Alea. „Jasno mi je da ribe imaju maleni mozak, ali svejedno. To je kao da sagrade groblje odmah pokraj rodilišta. Zar nije?“
„Dolij nam još toga šardonea, dijete“, kaže baka i Nami im u čašice ulije rakiju krum pirušu. Onda baba prijeđe po stolu plastičnom krpom, uzdahne i zagleda se u daljinu.
„A ionako ih je malo i crkavaju“, mudruje dalje Alea.
„Što?“ odsutno odgovori baba. Ona i Alea danas valjaju tijesto za burek, jednu koru za drugom, premazuju ih masnoćom, a onda na njih stavljaju drugi sloj. Umjesto valjkom služe se drvenim štapovima dužine metra, poput onih u gimnastičkoj dvorani. Baba duboko diše kroz nos, rukama podupire bokove i isteže si leđa.
„Pa jesetra“, uvrijeđeno odgovori Alea.
Kuća je obojena plavom bojom, a stro p je bijel. Vrata su od tvrdog drveta akacije. Rupa na krovu kroz koju, kad je lijepo vrijeme, prodiru sunčeve zrake, kad je kiša, voda. Među starim daskama na podu žive male zmijice, ali su bezopasne, pred ljudskim koracima bježe natrag među pukotine. Baka kaže da one u kuću donose sreću i u zdjelicu im ulijeva mlijeko.
Kuća je smještena na malom brežuljku, ima pogled na jezero, iz nje se dobro vide brodovi koji se vraćaju u luku. Na verandu s ogradom vodi jedna stuba. Ondje obično sjedi baba, naslonjena na stolić, i pogledom prati muškarce koji se vraćaju kući. Plete, veze, sjecka po-
vrće za večeru, guli krumpire, špangom za kosu vadi
koštice iz trešanja, prima goste.
„To mi se ne sviđa“, kaže umorno. Na horizontu, gdje završava jezero, skupljaju se teški oblaci koji obično donose oluju.
„Ne izazivaj vraga, baba!“ grdi je Alea. „Daj nam još malo šardonea, Nami. Ti oblaci s istoka uvijek nam dolaze u travnju. Baba uzdiše i sloj tijesta posipa grudicama ovčjeg sira. „Gle, Duh se mršti, još uvijek se ljuti.“
„Ušuti!“
„Još nije bilo dovoljno.“
„Kuš!“
„Stalno hoće još!“
Nebo iznad jezera sad je teško po put olova, oblaci teške tonaže naliježu na cijeli obzor kao stari debeli muškarac na svoju nevjestu u noći nakon svadbe. Nami skuplja puževe po vrtu i stavlja ih na gomilu, to je njegov predškolski vrtić za puževe, razmješta ih po dva u klupe, mršti se i grdi ih kad ne znaju točno odgovoriti. Ponekad proradi i šiba.
„Bojim se, Alea“, tiho kaže baba i objesi ruke.
„Pa i ja se bojim, gusko jedna“, veli Alea i zagrli je. Dvije žene oblikuju se u jedan kip, vise jedna na drugoj, svom se silom uzajamno stišću, tresu se, koliko puta već. Jednom će netko načiniti kip ribarove žene koja si zaklanja oči od sunca i gleda prema obzoru, čitave gomile žena s nešto mišićavijim desnim rukama od toga stalnog promatranja.
„Nami, idi brzo po šamana!“ vikne baba.
„Nemoj nikamo ići, Nami. Baka se na pila“, viče Alea. Nami si rukama gladi butine i čeka sljedeću naredbu.
„Vratit će se kao što se uvijek vrati, šašavice jedna. Ne histeriziraj“, govori Alea i nespretno gladi baku po zapešću.
Tek što baba izvuče burek iz pećnice, već počnu padati prve kapi. Zajedno žvaču masno tijesto, s prozora promatraju slapove vode, nitko ništa ne govori.
Nami leži na podu u svojoj sobi na katu i u bloku crta djedovom ljubičastom tintanom olovkom. Kiša udara po staklenim pločicama, dok vjetar mlati ceradom na šupi, koja se otrgla. Upalio si je tranzistor i sluša istu emisiju kao svake večeri. Miran ženski glas izgovara prognozu za pomorce i ribare o vjetrovima u sljedeća dvadeset četiri sata. Ugodan puni alt navodi brzinu vjetra i moguće padaline te naoblake za pojedina područja jezera. Govori o olujnom vjetru snage deset bofora jednako mirno kao o vjetriću koji šumi u lišću drveća, pa to Namija umiri. Položi glavu na pod i zaspi. Kad se ujutro probudi, nebo je posve čisto, a sunce prži. Nami je sav slomljen i gladan. Siđe dolje na doručak. Pogleda u svoje ruke i vidi da su mu skroz ljubičaste od tintane olovke. Na stolu u kuhinji gori svijeća. Baba sjedi u kutu, leđima naslonjena na zid, i široko otvorenih očiju gleda pred sebe.
Nestao je djed, Alein muž i još šest ribara.
Nami je na autobusnom stajalištu, sjedi na pločniku, noge su mu na cesti.
„Što radiš?“ pita ga Alex. Alex je Alein sin, otac mu je poginuo na jezeru zajedno s Namijevim djedom. Alex je riđ i pjegav kao i njegova majka.
„Pucam na Ruse“, odgovori mu Nami bez ikakvog uzbuđenja i obriše si nos rukavom.
Cestom prođe lagan terenski automobil marke GAZ i podigne prašinu. Rus za volanom puši i mršti se. Kad prođe, Nami podigne imaginarnu strojnicu, pritvori oko i poškro pi auto pucnjavom s lijeva na desno pa natrag.
„Totalno je razbijen“, kima glavom Alex i sjedne uz Namija. „Dobro obavljen posao!“
No imaju malo posla, cesta je predimenzionirana, a promet slab, uz iznimku Dana mira i Dana ribolova. Povremeno po njoj prođe kamion na putu prema ribljem kombinatu ili teška tehnika prema luci. Nekoliko auta GAZ, dva-tri puta dnevno autobus. Ujutro stado ovaca prema istoku, poslijepodne idu natrag.
Sad rade zajedno, Nami puca iz strojnice, Alex baca ručne granate, obojica se prije eksplozije pognu.
Slavodobitno jedan drugom udare dlanom o dlan kad je prasak spektakularan i kroz zrak lete komadi ljudskoga tijela i oružja. Nami zadovoljno pljune. Njegov se ispljuvak okreće i navlači na sebe prašinu dok se ne zaustavi pokraj crvenih tenisica.
„Ako ruske aute budete obasi pali paljbom, dobit ćete po njušci, a roditelje će vam ubiti“, kaže glava iznad tenisica. Pripada djevojčici, ona ide u tu novu djevojačku školu na trgu, otprilike je jednako stara kao oni, devet-deset godina, a u kosi ima žutu mašnu.
„Ja uo pće nemam roditelje“, odgovori Nami i pritvori oči.
Djevojčica malo gleda, onda slegne ramenima i ode dalje.
„Nju bih fukao“, izjavi Alex i kima glavom.
„Fukao bi ti svoju babu“, kaže Nami i ponovno pljune u prašinu.
Prate kako iz luke is plovljava napola natovaren kontejnerski brod.
„Cijelu sam noć povraćao“, kaže Alex pun sebe.
„Jesi li išao na jezero na kupanje“, upita Nami.
„Aha, cijelo poslije podne.“
„I ja nakon kupanja povraćam.“
Djevojčica s mašnom više se ne vidi. Nebo zagrmi i trenutak nakon toga po njemu prelete tri lovca. Oba dječaka naciljaju svoje virtualno oružje i obore avione s neba. Onda značajno pljunu u prašinu. * * *
Na brdu ispod luke, s obiju strana prašnjave ceste stoje
ribarske kućice, na kraju ceste štand sa sleđem pa drugi sa suncokretovim sjemenkama. Ljeti dođe i momak sa
šećernom vatom koji unajmljuje čitavu bivšu gostionicu na kraju ulice. Kuće su solidne, zidane, uglavnom prizemnice, osim nekoliko njih – računajući i onu gdje
Nami stanuje s babom – koje imaju i kat. Tu to nazivaju „na Ribarskoj“ i to je neslužbeno srce grada.
Prema zapadu od Ribarske smještene su poslovne i slične zgrade – poliklinika, dom kulture, pošta, škola i kuće ostalih stanovnika – sagrađene bez jasnoga urbanističkog plana. Malo gdje su između njih ulice, kao da slučajno i često posve iznenađujuće izrastaju iz površine. Na istočnoj strani nalazi se rusko naselje za inženjere s čudnim
trgom i ki pom Državnika, a još dalje prema šumi, koja se morala djelomice povući zbog građevina, i vojarna.
Daleko iz naselja čuje se harmonika i pijana galama.
Naselje su sagradili za Ruse, riječ je o nekoliko stambenih zgrada razmještenih u pravim kutovima, s ugrađenim ormarićima za votku u stanovima, tako se barem priča po Borosu, robna kuća s kinom i hotel s bazenom. S bazenom! Na betonskom je trgu ki p Državnika.
Među stambenjacima nakrivo zabetonirani metalni stupići sa štrikovima na kojima se suši raznobojno rublje, ogromni grudnjaci i velike ženske gaće neodređene boje. Uniforme na štriku njišu se na vjetru, ali u određenim trenucima zaustave se usred leta i vojnički učtivo pozdravljaju kip Državnika.
„Rusi se vesele, o pet će po noći biti halabuke“, uzdahne baba dok si maže raspucale pete devinom mašću. „Nadam se da neće opet pucati, barem to.“
„Neće“, kaže Nami. „To su inženjeri iz naselja, a ne oni praznoglavci iz vojarne.“
„Sve je to isto. Nalij mi šardone, golubiću.“
„Baba?“
„Reci.“
„Bole me kosti, najviše noću. Ta bol me noću budi.“
„A koje, golubiću?“
Nami prijeđe rukama po potkoljenicama. „Ovdje.“
„Radiš li možda neke prostote? Pod pokrivačem? Ne radiš? Jer ako radiš, onda je ta bol kazna.“
„Ali, bako.“
„Samo ako.“
„Bako, to je stvarno mučno.“
„Mučno ili ne, svinjarije mi nećeš raditi. Uzmi s police mast od gaveza i namaži si noge.“
Nami ustane i nalije babi rakiju krum pirušu. Onda traži po polici među posudicama.
„Ovu?“
„To je kolomaz, blesane. Tamo… ona ljubičasta kutijica, možda… otvori je.“
„Smrdi kao bolesna noga.“
„To je to.“
Nami polako maže smrdljivu tvar na potkoljenice i temeljito je razmazuje.
„Jesi li sigurna da će ovo pomoći?“
„Prostačiš kao tvoj djed, golubiću“, baba kima glavom. „Nitko ti prije toga ne kaže koliko ćeš biti tužan bez njega“, dramatično uzdahne.
Nami se namršti, smrad je masti paralizirajući. „Pa uvijek je bio neugodan prema tebi. Tukao te. Na posljetku ti je izbio zub, nisi to valjda zaboravila.“
Baba odmahne rukom. „Kad bi sad ušao na vrata, sama bih mu podmetnula obraz da mi izbije još jedan.“
Nami zavrti glavom, ali ništa ne govori. Primijetio je da baba tiho plače i prljavim prstima briše suze s lica.
„Biti sam, to je najgora stvar na svijetu“, zajeca.
Baba se često i rado rastuži, Nami na to više ne reagira. Osim toga od svega najviše voli biti sam.
„Siroti moj. Barem počiva u jezeru, a ne negdje u pustinji.“
„Baba, gdje su moji roditelji? Zašto nemam oca i majku?“
Baba ga ne čuje.
„Bako! Gdje je ona gos pođa koja je jednom bila s nama na jezeru, onda kad me djed bacio u vodu da naučim plivati? Imala je crveni kupaći i držala mi je glavu kad sam povraćao.“
Baba prkosno zatrese glavom kao što je i sam Nami povremeno činio kad je morao objašnjavati učiteljici zašto nema domaću zadaću. Baba pritom gleda u svoje ručne zglobove posute sitnim mrljicama ekcema.
„Ti si to sanjao. Možda je to bila susjeda Alea, ona je ponekad išla s nama na kupanje.“
„Glupost“, zavrti glavom. „Alea je riđa i debela i smrdi po ribi.“
„Vrijeme je za s pavanje“, kaže baba. „Brzo u krevet da ujutro ne zakasniš u školu. Jutros sam te jedva probudila.“
Nami uzdahne i ustane. Nagne se na prijed i odvrne zavrnute nogavice. Baba uoči da su mu kratke, jedva mu dopiru do gležnja, ali ništa ne kaže.
„I operi si usta sapunom, prostače jedan prosti“, viče za njim. * * *
Skoro svaki dan putom iz škole susreće djevojčicu sa žutom mašnom, iako je ta mašna nekad plava ili točkasta. Oboje spuste pogled i mimoiđu se ne pogledavši se.
Namiju se uvijek malo stisne grlo.
„Kladim se u ci pele da je dobra pička“, kaže Alex, a Nami kao i obično ne obraća na njega pozornost. Na Akelovu štandu kupi si pržene suncokretove sjemenke pa na autobusnom stajalištu sjedne na pločnik i pljucka ljuskice.
„Hej, frajeri“, kažu dva dječaka koja se već briju. Idu u neki od viših razreda, majke i očevi svih tih dječaka htjeli bi da dobro uče kako bi dospjeli na pomorsku akademiju, ali uglavnom su to tupani koji završe na ribarskim brodicama kao i njihovi očevi.
„Hej, frajeri, bi li vi jebali?“ upita jedan i dobro uvježbanim pokretom u velikom luku preko ulice čvrkne opušak.
Naklada Ljevak
Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb
www.ljevak.hr
Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda
Urednica Nada Brnardić
Lektura i korektura Bonislav Kamenjašević
Naslovnica Lucija Gudek, Ram
Prijelom Ram
Tisak Feroproms
CIP zapis je dostupan u računalnome
katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001018339.
ISBN 978-953-355-249-1