Zagreb, srpanj 2021.
Naklada Ljevak d.o.o., Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Urednica: Nives Tomašević Lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević Grafičko oblikovanje: Ram Tisak: Feroproms © Naklada Ljevak ISBN 978-953-355-501-0 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001104199. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH u Godini čitanja.
Sadržaj
Kako je mali Lovre spasio biševskog tovara Cetinski Kralj Žaba rješava vrlo zapetljanu ljubavnu priču Dabar, slavonski hrast i magija koju tek treba otkriti Frka u Frkanovcu zbog jednog pijetla Kako su dječak Antun, baka Vesna i pas Hugo pobijedili strah
4
N
ono Mikula nabadao je štapom usku stazu strmog uspona. Takve su sve na otoku Biševu ako se krene od nonine kuće prema crkvi ili središtu sela. Za njim je zato išao dječak Lovre. Nono ga je probudio ujutro rano da ide s njim. Možda se bojao da bi mogao pasti pored staze, možda nije volio biti sam. Tko će ga znati, ni o jednom ni o drugom nije nikada govorio. Istina jest da je teško hodao. Kao i to da mu takvome nije bilo teško ići na te sastanke skroz gore iznad sela, odakle se vidi cijeli otok. Da bude među ljudima. Obvezno bi prije ulaza u zgradu mjesne zajednice zastali. Nono bi svaki put ponovio istu priču: – Gle ga, ca je mali. Ko gradić. Ko oni tvoj Split. Samo, ovo ti je Split sa šezdeset kući. A opet, kvarat ti ih je prazna. Ala mati moja… Biševo je imalo, zapamtio je Lovre, trinaest stanovnika. I svi će danas doći na sastanak, kao i svaki put.
5
Doduše, nije baš uvijek trinaest. Ljeti je puno više. Ali samo preko dana; iskrcaju se nakratko i nestanu. Dođu tu risti gledati špilje, pun ih je otok. Lovre ih je obišao sve s nonom još prije škole, dosadile su mu. Po tim je bišama ili rupama otok i dobio ime. Njega su sada više zanimali ljudi. Svi su mu sličili na likove iz crtanih filmova: smiješno govore, čudno se ponašaju. I naravno, zanimao ga je tovar. Zbog njega će ovdje provesti proljetne praznike; tko zna gdje će ga roditelji odvesti kad krenu oni ljetni. Znači, Biševo ovog proljeća ima četrnaest stanovnika. Zadnje tri godine, otkako je škola, Lovre ide na otok nonu rjeđe. Zbog toga je ujedno i tužan i sretan. Tužan jer bi volio više, ali ne smije izostajati s nastave. Sretan jer je dovoljno velik da ga roditelji puštaju samog. Dobro, ne baš samog, uvijek zamole nekoga s trajekta da ga pripazi. Ali Lovre sjedne u drugi odjeljak i zamišlja da je sam. I velik. Izađe na palubu kad mu se prohtije, onu gornju, i gleda galebove kako prate trajekt sklanjajući se u zavjetrinu. I smišlja planove. Dok se otisnu od Splita, zaobiđu Brač, pa onda iza njega Hvar, pa se dočepaju Visa i ondje presjednu za Biševo – plan je gotov. U zgradi mjesne zajednice stolice su bile poredane ukrug. Nono Mikula je otpuhivao, a Lovre mu skidao tanku zelenu jaketu i kapu. Ostalih dvanaest mještana stiglo je ranije. Stari Jere, Senko, Tere, Vinko, Luce, Mare… Sjedili su i nijemo pogledavali jedno drugo. Nono Mikula već se ispuhao, Lovre je gledao na zidni sat, a sastanak nikako da započne. – Evala, lipo smo se okupili… – počeo je stari Jere.
6
– Zbog… – Tere je počela, da netko nastavi. Ali svi su šutjeli. – Zbog tovara! – uskočio je nestrpljivo Lovre. – E, zbog tovara. – lupio se po čelu stari Jere. – A ca je s tovaron? – Luce se digla kao da tovara sad treba spašavati. – Ne znon ni ja… – stari će Jere zbunjeno. – Mikula, ca ste ono rekli? – Mali će… – nono Mikula umorno je kimnuo prema Lovri. – Tovar je kritično. – Lovre se namjestio u stolicu, sav važan sam sebi. Sve je pripremio. – Kritično?! – poskočili su i oni koji su dosada kunjali. – Je. – Zato ga ne vidin u zadnje vrime. A ca mu je? – pita stari Jere. – Mislim da mu pomalo popuštaju živci. Tužan je. I u strahu stalno. Kad god čuje da se približava brod, pobjegne. Ili kad čuje da neko spušta sidro. Ili kad čuje nekakav motor. Ili brundanje bilo kakvo. Misli da je od broda. I odmah bježi na suprotnu stranu od vale. – Bidan. – doda stari Jere. – Misli da će jopet morat nosit teret. Di se sakri? – U niku rupu, bi će. – uskoči Luce gotovo na rubu suza. – A u nas rupa više nego lozih. – doda Jere. – Tako je. – mirno nastavlja svoj govor dječak Lovre. – Prepadne se, pobjegne, negdje zavuče. Nitko ne zna gdje je po dan-dva. Tko zna što jede…
7
– Bidan… – opet će stari Jere. I svi su opet zapali u tišinu. Za dva dana opet je bio sastanak. Strma staza, uspon. Nono Mikula i dječak Lovre za njim. Dvije-tri kuće, pa crkva i samostan, pa još uzbrdo do središta sela, gdje je zgrada. Svi su opet sjedili ukrug. U tišini. Lovre opet skida noni Mikuli kaput, kapu, stavlja na vješalicu. Otpuhuje i namješta se u stolici. – Evala, lipo smo se okupili… Jopet. – počeo je opet stari Jere. – Zbog… – Tere je počela, da netko nastavi. Ali svi su šutjeli. – Mislin zbog lozi. – stari se Jere sjetio. – Potriba je znat ca ćemo cinit, kad ćemo polivat, okopat. Moglo bi dobro rodit. – Je. – netko je dodao iz grupe. – I zbog tovara. – dodao je dječak Lovre. – Ala, ajme, je. Tovar… – stari se Jere prenuo. – Ca je sa njin? – Sve gore i gore. – dječak Lovre odmahivao je glavom da doda na drami. – Oslabio je, malo i zanosi kad hoda. Vidi se da mu je teško. Tko zna što jede kad nestane. Sve je slabiji… – Ala mati moja! – nono Mikula lupi dlanom o svoju nogu, kao da i on ovo prvi put čuje. – Jadna beštija… – dječak Lovre zavrti glavom da još doda drame. – Ni tu beštija! – Luce je opet skočila na noge. – Un je ko… ko… čovik. – Bome. – složi se stari Jere. – Svima nam je kuće izgrodil. Ni pri bilo… Ca god stigne na Biševo, naparti na tovara.
10