Tomislav Pletenac, Kako Zagreb izranja iz sna

Tomislav Pletenac KAKO ZAGREB IZRANJA IZ SNA Stvaranje postsocijalističkog grada

Biblioteka POSEBNA IZDANJA

r ecenzentice Senka Božić Vrbančić Sandra Uskoković

© Tomislav Pletenac i Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2021.

Tomislav Pletenac

Kako Zagreb izranja iz sna Stvaranje postsocijalističkog grada

Zagreb, ožujak 2021.

Mojoj supruzi Aneti, čije mi je arhitektonsko znanje i zajednički život stalna inspiracija.

Sadržaj

9 19 27 39

Grad kao tekst i njegova diskurzivna analiza Postsocijalizam ili „Jutro će promijeniti sve“ Iz velegradskog podzemlja Postsocijalistički muzej ili muzej postsocijalizma

Zagreb (ni)je hladan grad

59 Kad spomenici (ne) ožive 83 Čelične magnolije 105 Potres umjesto zaključka 117 Literatura 119 Bilješka o autoru

Grad kao tekst i njegova diskurzivna analiza

Grad, kako ga zamišljamo danas, svoju funkciju zapravo je zadobio tek od 18. stoljeća pa nadalje slijevanjem različitih ljudi iz različitih prostora na jedno mjesto koje je time postalo iznimno gusto naseljeno i stvorilo svoju posebnu, raznoliku kulturu.

Posljedica toga bila je inten­ziviranje gradnje i korištenje pratećih tehnologija. Najčešće te tehnologije razumijemo kao tehničke invencije koje nam omogućavaju širenja kako prema nebu tako i u podzemlje, strojeve koji neumorno dižu terete na visine ili kopaju duboke rovove i tunele u koje se onda upisuju raznoliki sadržaji.

No tehnologija stvaranja grada nije tek posljedica tehničkih izuma. Upravo suprotno, tehnički izumi nastaju kada se stvori slika poželjnog prostora, koja puteve svog ostvarenja pronalazi najprije u umjetnosti i imaginaciji. Utopijski gradovi, njihovi distopijski partneri, idealne slike gradskih prostora postojale su prije nego li su se pokušale ostvariti u formi građevina, trgova, ulica ili parkova. Utopijske, kao srećom i distopijske forme, nisu međutim u stanju u potpunosti ostvariti svoj program. Sama riječ utopija označava ne-mjesto, dakle nešto što ne može egzistirati izvan svog koncepta, svoje fikcionalne stvarnosti. I Thomas Moore ju je koristio ne kako bi stvorio idealni svijet već kako bi se izrugivao postojećem (vidi Bosanac, 2005:5-21). Razloge neostvarivosti kon9

Kako Zagreb izranja iz sna

cepata možemo tražiti na raznolikim mjestima; međutim, jedna od važnih činjenica, barem za ovu knjigu, jest ta da je grad otvoren sustav, struktura koja ima svoje korisnike koji pak, uvučeni u njegovu mrežu, otvaraju prostore invencije koji se nisu mogli predvidjeti u trenutku gradnje. I upravo je to razlog zašto svaka struktura mora biti otvorena, ukoliko želi biti djelotvorna. Dru­ gim riječima, niti se kakva izvedba unutar strukture (u jeziku bi to bio iskaz) može interpretirati isključivo samo pravilima, niti se pravila mogu uspostaviti nezavisno od izvedbe. Naime, ukoliko bismo htjeli iznaći pravila moramo imati iskaze, a ukoliko želimo dati iskaz on se mora organizirati na temelju pravila. Napetost je to koju Derrida naziva différance. Posljedica te očigledne činjenice jest kako ne postoji neki početak, neko originalno stanje iz kojeg će se razvijati strukture, kao niti neka univerzalna zakonitost koja bi mogla u potpunosti objasniti sve jezične prakse. Svaki sustav ili struktura tako ima unutar sebe već upisano polje koje djeluje dekonstruktivno na njega samog.

U esejima koji slijede gradu se pristupa kao vrsti semiotičke strukture, znakovnom polju koje omogućava govornicima posebnu vrst iskaza, iskaza koji koristi prvenstveno tijelo. Ideja naravno nije nova, možda ju je najbolje okarakterizirao Michel De Certeau: „Na najelementarnijoj razini ima on [grad] ustvari trostruku ‘iskazivačku’ ulogu: na djelu je proces prisvajanja topografskog sustava od strane pješaka (jednako kao kad govornik prisvaja ili prihvaća jezik); nadalje, dolazi do prostornog ostvarenja mjesta (jednako kao što je čin govorenja zvučno ostvarenje jezika); napokon, on podrazumijeva odnose među razlučenim položajima, naime, među pragmatičkim ‘ugovorima’ u obliku pokreta (jednako kao što je verbalno iskazivanje ‘alokucija’, ‘smješta drugog naspram’ govornika i utanačuje ugovore među sugovornicima).

10

Grad kao tekst i njegova diskurzivna analiza

Hodanje tako, kazali bismo, dobiva svoje prvo određenje kao prostor iskazivanja.’ (De Certeau, 2002:162)

Ako se grad promatra iz takve perspektive, onda je jedna od važnih posljedica stvaranje osobnih topografskih priča. Kao što vrijedi za osobnu povijest koja je plod pretvaranja kontingentnih životnih događaja u smislenu strukturu, tako i grad stalno zadobiva novi smisao u pokretima svojih stanovnika. Grad se dijeli u osobne administrativne četvrti koje se razlikuju od onih koje koristi uprava. Jedan od najjednostavnijih primjera jest podjela grada na mjesta stanovanja i mjesta na kojima se radi. Bez obzira na koji način dolazili do svojih radnih mjesta, u taj širi prostor neminovno upisujemo osobne priče, označavamo ih vlastitim privatnim afektima i asocijacijama. Oni istovremeno predstavljaju razliku od gradskog prostora u kojem ne radimo, koji smatramo nekom vrsti zavičaja iz kojeg se odlazi na strano mjesto. Osim ove osobne podjele, svatko od stanovnika primoran je odlaziti i u druge prostore koji postaju ponovno dijelom vlastitih topografija. Na taj način se stvaraju raznovrsne topografije grada. Neke od njih mogu imati i snažne identifikacijske elemente. Primjerice, u vrijeme mog studiranja u Zagrebu prostor Tkalčićeve ulice prvenstveno se smatrao prostorom za izlaske određene vrste supkulture, za razliku od Opatovine koja je bila identifikacijsko mjesto druge supkulturne skupine. Primjer Tkalče i Opatovine instruktivan je zbog još jednog razloga – brzine kojom se takve kulturne topografije mijenjaju. Danas se ta granica izbrisala i ostala tek u sjećanju jedne generacije.

Poistovjećivanje grada sa znakovnom strukturom podrazu­ mijeva i da ceste, parkovi zgrade, skriveni puteljci nisu tek gotove zatvorene forme. One su označitelji koji u vremenskom rasponu postaju indikatorima vrlo raznovrsnih koncepata. Odnosno, ozna­ 11

Kako Zagreb izranja iz sna

čitelj nikada nije u stanju u potpunosti prekriti polje označenog na koje se referira. Samo djelovanje označitelja stvara polje u koje se može dopisati smisao koji označitelj u samom začetku ne pokriva. Projektiranje prostora, bez obzira na to radi li se o interijeru, zgradi ili naselju, pokušava uspostaviti pravilnosti i time ograničiti semiotičku igru, dovesti stanovnika u poziciju regulirane i kontrolirane izvedbe, predvidjeti sve moguće akcije tijela u datom prostoru. Projektanti tako predviđaju život prostora služeći se raznovrsnim sredstvima, od tehnologije koja im omogućava stvaranje prostornih formi, indikatora društvenih procesa koje im najčešće namiruju sociološke studije, do estetike u formi umjetničkih rješenja. No tehnologije projektiranja prostora najčešće ne uzimaju u obzir svoju vlastitu povijest i umetnutost u društvenu reprodukciju. Tehnologije kojima se koristi proizvodnja prostora, kojima ne pripada samo tehnika gradnje, već i njena pravna, politička i estetska komponenta, nisu autonomne i univerzalne kategorije. Te su tehnologije dio šireg koncepta znanja, odnosno posljedica su diskursa u smislu u kojem ga koristi Michel Foucault.

Diskurs je za Foucaulta (1981) način konstrukcije znanja koje pomoću raznovrsnih institucija određuje režim istine i laži, stvara uvjete pod kojima se neka izjava ili neki postupak normalizira ili ga se isključuje i podvrgava nizu disciplinarnih postupaka. U tom je smislu autorstvo uvijek već određeno društvom u kojem neki autor živi (bio on pisac, arhitekt, slikar, kipar ili znanstvenik), pa neko nekontekstualno autorstvo postaje tek konstrukt 19. stoljeća, prostorno i vremenski specifično. Stoga se i grad u svim svojim kompleksnim vremenskim preklapanjima predstavlja kao diskurs, kao njegova prostorna izvedba. Sve to sažima Edward Soja u jednom jednostavnom citatu: „Svaki grad je gradski zatvor, zbirka nadzornih čvorova osmišljenih za nametanje određenog modela ponašanja i discipliniranog pridržavanja svojih stanovni12

Grad kao tekst i njegova diskurzivna analiza

ka. Ta aglomeracija prostornih sredstava društvene kontrole, ta središta moći, razlikuje urbane od ruralnih, pristupačne od ne­ pristupačnih, političare od idiota.“ (Soja, 1995:29) Diskurzivna analiza grada stoga analizira grad kao tekst zajedno sa svim kasnijim komentarima koji ga čine dinamičnom strukturom. Analiza takvog diskursa na površinu izvlači kulturne silnice koje su u određenim vremenima konstruirale urbane prostore. Takva analiza ne ide za raskrivanjem urbanističkih tehnologija i politika, prije je riječ o tome na koji su način te tehnologije i politike korištene i za koje svrhe. To je polje Henri Lefebvre definirao kao reprezentaciju prostora u svojoj tripartitnoj strukturi prostornih praksi, reprezentacija prostora i reprezentacijskih prostora. Ta je tripartitna struktura postala jedna od dominantnih teorijskih zasada u istraživanju grada. Pojam reprezentacije, koji je bio centralan za Lefebvrea, postao je također ključan u jednom drugom teorijskom sklopu koji je, kao i De Certeau, pokušavao razumjeti svakodnevicu popularne kulture. Riječ je o kulturalnim studijima koji su nastali u Birminghamu. Taj je teorijski koncept proširio trijalektiku kakvu je ponudio Lefebvre. Kulturalni studiji konstruirali su u devedesetim godinama prošlog stoljeća model koji su nazvali kružni tok kulture. Taj je model bio namijenjen prvenstveno istraživanju popularne kulture, njenog nastanka i značenja, ali i materijalnih učinaka koje je imala na društvo. Iako je taj učinak bio izniman, do tada nije postojao metodološki i teorijski okvir koji bi omogućio njeno dubinsko istraživanje. Stuart Hall i Paul du Gay stoga su ponudili peteročlanu, međusobno povezanu strukturu silnica koje djeluju na stvaranje proizvoda popularne kulture. Te silnice ili elemente čine: reprezentacija, identitet, potrošnja, proizvodnja i regulacija. Svaki proizvod popularne kulture moguće je analizirati pomoću tih pet točaka iako se one same po sebi nikada u praksi ne pojavljuju zasebno. Najpoznatiji pri13

Kako Zagreb izranja iz sna

mjer potpune analize predstavili su u knjizi Priča o walkmanu Sony. No model se može primijeniti i na grad. Ovdje naravno neću ulaziti u podrobno objašnjavanje svake točke ovog modela.

Ono što spaja Lefebvrea i kulturalne studije jest reprezentacija, potrošnja i proizvodnja. Iako je kod Lefebvrea važna regulacija, on će je ipak podijeliti između svojih tri domena. U vrijeme kada Lefebvre piše svoju knjigu, identitet je pak tek postajao drugačiji koncept. Naime, tek su početkom sedamdesetih godina antropolozi prišli identitetu kao procesualnoj i dinamičnoj kategoriji koja je u stalnom nastanku (Barth, Etničke grupe i granice). Stoga su do kraja 20. stoljeća gotovo u potpunosti nestale primordijalne definicije identiteta, barem u teorijskom prostoru društveno-humanističkih znanosti. Kako je nemoguće odvojiti silnice u modelu, sve će se one pojavljivati u esejima, no reprezentacija i regulacija imat će dominantnu ulogu. Grad se može promatrati kao reprezentacija, kao niz međusobno povezanih znakova koji stvaraju više ili manje koherentnu cjelinu, pretpostavljaju idealnog korisnika (potrošača) i za njega stvaraju određenu vrst regulacije. Štoviše, reprezentacija i regulacija dijele jednu važnu karakteristiku koja bitno utječe na način kako se stvara, projektira i oblikuje grad. Često se parafrazira Derrida u već otrcanoj frazi kako ne postoji ništa izvan teksta, no ta fraza ipak još uvijek dovoljno precizno cilja na tezu kako je naša zbilja uvijek određena nekim simboličkim aparatom koji ju klasificira i čini od nje smislenu cjelinu. Pa i ono što se doima kao neobjaš­njivo posljedica je simboličke reprezentacije, neobičnosti, nepojmljivosti. Slučaj i kontingencija nisu tek stanja koja još nismo u stanju objasniti, ona su proizvod simboličkih struktura koje ih izdvajaju iz svog poretka.

Realnost stoga nije neki metafizički registar koji mi pokušavamo shvaćati i sve bolje reprezentirati pa tako dosezati do neke apsolutne realnosti u kojoj bi se naš simbolički aparat u potpunosti 14

Grad kao tekst i njegova diskurzivna analiza

poklopio s realnošću. Sam način na koji danas gledamo na realnost već je posljedica diskursa, reprezentacijskog aparata. Prava realnost ili kako bi je Jacques Lacan (1988) napisao velikom početnim slovom – Realno – jest upravo ono što izmiče samom simboličkom poretku, o čemu zapravo nismo u stanju ni misliti niti govoriti. To što realnost doživljavamo i o njoj govorimo na određeni način proizvod je regulacijskih praksi, odnosno, da se sad s druge strane vratimo već spomenutom Foucaultu, diskursa.

Upravo djelovanjem regulacije arbitrarna, društveno i kulturno smišljena reprezentacija stvara dojam punog preklapanja reprezentacije i zbilje. Raznovrsni institucionalni aparati tako artificijelnu zbilju naturaliziraju, reguliraju kao samo­razumljivu. Kako bi stekao svoje mjesto u simboličkom poretku, subjekt uvučen u tu vrst diskursa neminovno sâm kreativno djeluje u proizvodnji poželjnih formi oslonjenih na takve samo­razumljive odnose.

Kako je, uostalom, još prije Drugog svjetskog rata upozoravao talijanski postmarksistički teoretičar Antonio Gramsci (1999), hegemonija se stvara tako da vladajući društveni slojevi reprezentiraju svoje interese kao interese cjelokupnog društva. Stoga svaki pojedinac, bez obzira na to do koje je mjere uključen u ekonomske i političke procese odlučivanja, djeluje u skladu s hegemonijskim diskursom. Analiza diskursa stoga raskriva raznovrsne silnice koje normaliziraju identitete i proizvode svako­dnevicu. A jedna od njih svakako je iskustvo bivanja u gradu.

Postsocijalizam u urbanom prostoru tako nije vidljiv isključivo u promjenama fasada, novim građevinama ili uređenju prometnica koje bi trebale omogućiti djelovanje novog sustava. Odnosno, bolje rečeno, postsocijalističko stanje ne treba samo tražiti u fizičkoj transformaciji grada. U razumijevanju grada kao teksta post­ socijalističko stanje nije stanje u kojem se staro fizički nužno mijenja; dapače, neke stare forme odgovarat će novom stanju. To 15

Kako Zagreb izranja iz sna

je situacija u kojoj se na kraju krajeva nalazi većina građevina u Europi. Gabariti se čuvaju, ponekad su i zaštićeni, a mijenjaju se funkcije. Ponekad se čuvanje svodi tek na ulične fasade koje se zadržavaju poput maske na filmskom setu, a iza njih se skrivaju potpuno nove zgrade, autonomni prostori koji s tim fasadama ništa ne dijele. Postsocijalističko urbano stanje skriva se u preoznačavanju prostora, stvaranju novih koncepata prostornog razumijevanja i discipline što neminovno ima utjecaj na svakodnevicu svojih građana. Jasno je kako svaki pojedinac stvara svoju sliku grada i svoju urbanu strukturu, no da bi taj labirint iskustva postojao, on već mora pružiti primarno štivo, urbanu strukturu koja se svojim simboličkim poljem otvara stanovnicima na čitanje. A ta simbolička struktura posjeduje svoju internu logiku, pretpostavlja idealnog korisnika i na taj način ispisuje značenjsko polje. Postsocijalistički grad je mjesto u kojem se stvara novi tip normalizacije svakodnevice koji prije toga nije postojao i upravo ga u tom polju treba tražiti.

16

Bilješka o autoru

119

Foto: Jovica Drobnjak

Tomislav Pletenac rođen je 1967. godine.

Studirao je na Tehničkom fakultetu u Maribo­ru, gdje je stekao zvanje inženjera informatike.

Nakon toga studirao je te diplomirao etnologiju i muzeologiju na Filozofskom fakultetu u Za­­ grebu. Od 1995. radi kao znanstveni novak na istoj ustanovi, a nakon stečenih zvanja magistra te doktora etnologije, postaje docent na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta. Danas je redovni profesor na istom odjelu.

nakl adnik: Naklada Ljevak d.o.o.

Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr za nakl adnik a: Ivana Ljevak Lebeda ur ednica: Nada Brnardić lektur a: Ana Brnardić Oproiu fotogr afije: Eldar Nazarov / Unsplash (8. str.)

Ivan Vranić / Unsplash (18. str.)

Tija Matija Pletenac (26., 38., 58. i 82. str.)

Josip Fabijanac (104. str.) naslov nica: Lucija Gudek, Ram oblikovanje i prijelom: Ana Pojatina, Ram tisak: Feroproms cip zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001091697.

ISBN 978-953-355-475-4 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja.