Tatjana Aparac-Jelušić, Sanjica Faletar Tanacković, Knjižnična arhitektura

Tatjana Aparac-Jelušić • Sanjica Faletar Tanacković KNJIŽNIČNA ARHITEKTURA prostor, kultura, identitet

BIBLIOTHECA ACADEMICA

Tatjana Aparac-Jelušić • Sanjica Faletar Tanacković KNJIŽNIČNA ARHITEKTURA prostor, kultura, identitet

© Tatjana Aparac-Jelušić, Sanjica Faletar Tanacković i Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2020.

Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica Nives Tomašević Recenzenti prof. dr. sc. Kornelija Petr Balog prof. dr. sc. Primož Južnič

Tatjana Aparac-Jelušić • Sanjica Faletar Tanacković

KNJIŽNIČNA ARHITEKTURA prostor, kultura, identitet

Zagreb, rujan 2020.

Srećku i Goranu

Sadržaj

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

1. UVOD U PROBLEMATIKU KNJIŽNIČNE ARHITEKTURE . . . . . . . . . . . . . 11 2. TEORIJSKA ISHODIŠTA ZA RAZUMIJEVANJE I PROUČAVANJE KNJIŽNIČNE ARHITEKTURE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 Kulturno-sociološke paradigme u knjižničarstvu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32 Kultura i identitet knjižnica: pojmovne odredbe. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32 Društveno-kulturni kontekst knjižničarstva i knjižnične arhitekture . . . . 44 Društveno-kulturni identitet knjižnice i izazovi digitalnog doba. . . . . . . . 56 Ideja prostora i knjižnična arhitektura. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 Tumačenja pojmova 'prostor' i 'mjesto'. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 Ideja prostora u arhitekturi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Knjižnica u prostoru – prostor u knjižnici. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 3. KNJIŽNIČNE ZGRADE: IZAZOVI OBLIKOVANJA I INTERPRETACIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 Pristupi oblikovanju knjižničnih zgrada s motrišta knjižničara . . . . . . . . . . . . 99 Teorijska ishodišta do 20. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Prema novim viđenjima knjižničnih zgrada u 20. stoljeću. . . . . . . . . . . . . 106 Konceptualni pristupi knjižničnim zgradama u 21. stoljeću . . . . . . . . . . . . 118 Zaključna razmatranja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140 Pristupi oblikovanju knjižničnih zgrada s motrišta arhitekata i dizajnera. . . . 143 Teorijska ishodišta do 20. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 148 Modernizam i postmodernizam 20. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 160 Novi pristupi i ‘veliki’ projekti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178 Zaključna razmatranja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199 Istraživanja prije izgradnje i poslije useljenja u knjižničnu zgradu. . . . . . . . . 204 Utjecaj istraživanja provedenih prije izgradnje i useljavanja u nov knjižnični prostor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 206 Istraživanja utjecaja novih knjižničnih prostora na zajednicu (POE analize). . . 214

Interpretacije i predstavljanje knjižničnih zgrada: mogući pristupi. . . . . . . . 224 Interpretativni pravci i metode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 225 Odabrani primjeri zanimljivih knjižničnih zgrada. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 240 4. DOPRINOSI IZGRADNJI KORPUSA STRUČNE I ZNANSTVENE LITERATURE O KNJIŽNIČNOJ ARHITEKTURI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265 Uvodne napomene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 266 Temeljna djela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 267 Enciklopedijske natuknice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 271 Priručnici o planiranju, izgradnji i opremanju knjižnica . . . . . . . . . . . . . . 273 Vodiči, preporuke, standardi/norme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 277 Doprinos stručnih knjižničarskih udruženja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 279

Nagrade i priznanja stručnih udruga. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 284

Korisna mrežna mjesta, portali i baze podataka posvećeni

knjižničnoj arhitekturi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 288

Stručni i znanstveni časopisi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 291 Knjige i priručnici o izgradnji i opremanju knjižnica u Hrvatskoj i zemljama bivše Jugoslavije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 295 5. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 299 Literatura. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 309 Popis kratica. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 331 Popis tablica i slika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 333 Popis fotografija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 335 Imensko i pojmovno kazalo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 337 Bilješka o autoricama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 349

Predgovor

K

njižnična arhitektura izazovna je i nadasve zahtjevna tema. Na pisanje ove knjige potaknula nas je spoznaja da knjižnična arhitektura nije dosad u Hrvatskoj obrađena u posebnoj knjizi. Poticaj nam je bilo i zanimanje naših studenata iskazano u raspravama na predavanjima i seminarima koje smo držale tijekom posljednjih dvadesetak godina na studijima knjižničarstva i informatologije u Zagrebu, Osijeku i Zadru. Naš je primarni cilj bio problematizirati bogatu stručnu literaturu (nastalu iz pera vrsnih arhitekata i knjižničara koji se bave ovom problematikom) te kritički predstaviti primjere prekrasnih i uspješnih knjižničnih zgrada iz različitih vremenskih razdoblja (iako je naglasak na suvremenima). Također, cilj nam je bio pobuditi zanimanje i arhitekata i knjižničara za proučavanjem knjižničnih zgrada s holističkog motrišta. Na tom tragu ova je knjiga izraz nastojanja da se unutar teorijskog okvira koji se zasniva na tumačenju društveno-kulturnih paradigmi u razvoju knjižničarstva i teorijskih arhitektonsko-dizajnerskih postavki, poglavito temeljem teorijskih rasprava o urbanizmu, arhitekturi, antropologiji i sociologiji arhitekture, predstave različiti dosadašnji pristupi oblikovanju i izgradnji knjižničnih zgrada te da se predvide moguće paradigmatske mijene u budućnosti.

Središnji dio knjige o knjižničnoj arhitekturi posvećen je raspravama koje su vodili teoretičari i praktičari iz područja knjižničarstva, arhitekture i dizaj­ na. No, da bi se složena problematika mogla cjelovito obraditi, potrebno je bilo na početku utvrditi terminološki aparat, ukazati na društveno-kulturne paradigme kako u razvoju knjižničarstva tako i s obzirom na promjene u graditeljstvu, arhitekturi, urbanizmu i dizajnu. Pritom su nas posebno zanimale knjižničarske paradigme od 17. stoljeća naovamo, koje su se ponekad sporije, a u posljednje vrijeme brzo i značajno mijenjale, jer je odnos društva prema knjižnici kao kulturnoj, obrazovnoj i informacijskoj ustanovi bitno utjecao na načine njezine interpretacije s motrišta arhitekata i dizajnera. Dakako, valjalo je uključiti i sve promjene tehnološke naravi, od materijala i pomagala za gradnju, tehnologijskih izuma vezanih uz obradu tih materijala i odnosa prema postavPREDGOVOR

7

ljanju knjižnica u urbano okružje, do utjecaja informacijsko-telekomunikacijske tehnologije, koja je dovela do novog pristupa knjižničnim uslugama, odnosa prema informacijskim izvorima i organizaciji prostora te kretanja unutar njega.

Analiza povijesnog razvoja knjižnične arhitekture ukazala je na specifične autorske pristupe značajnih graditelja/arhitekata, od utopijskih, teško ili nikada ostvarenih projekata, do inovativnih knjižničnih projekata koji su otvorili nove stranice u arhitektonskoj literaturi te pridonijeli jasnijem sagledavanju i prihvaćanju zadaća i važnosti knjižnica za društvo. Uslijedila su istraživanja i analize knjižničnih zgrada, onih povijesno prepoznatih po umjetničkim obilježjima i prihvaćenih kao simbola pojedinih razdoblja, kao i onih koje kao pokazatelji novoga, virtualnog doba svjedoče o reprezentativnosti, umjetničkoj privlačnosti i uspješnosti, posebice u odnosu na omogućenu funkcionalnost.

Pokazatelji o privlačnosti tih zgrada, ne samo za stalne korisnike, nego i za posjetitelje koji ih obilaze tragajući za nadahnućem i amblematskim obilježjima određene društvene zajednice, govore o atraktivnosti tih građevina i njihovoj začudnoj energiji. U njihovu razumijevanju posebno su nas zanimale mogućnosti interpretacije knjižničnih zgrada s različitih znanstvenih i stručnih motrišta. Naposljetku, knjiga je strukturirana tako da tek u zadnjem poglavlju donosi pregled literature, kako bi se time potaknuli oni njezini čitatelji koji žele nastaviti upoznavati se s bogatom literaturom na temu knjižničnih zgrada i njihova suživota u kulturi, odnosa prema prostoru i doprinosa jačanju identiteta zajednice za koju su građene odnosno jačanju identiteta knjižničarstva kao struke i znanstvene discipline.

Prikupljanje relevantne literature znanstvenički je posao koji iziskuje temeljito pretraživanje informacijskih izvora, njihovo iščitavanje, analizu i interpretaciju. Budući da smo u knjizi nastojale dati iscrpan pregled dosadašnjih spoznaja, postignuća i iskustava iz što je moguće više društvenih zajednica, to je pod­ razu­mijevalo proučavanje građe na stranim jezicima (engleskom, njemačkom, francuskom, talijanskom, španjolskom, ruskom), koja nije uvijek bila lako dostupna. Na tom poslu nesebično su nam pomagale kolegice i kolege iz hrvatskih knjižnica, kao i kolegica Anna Gruzova iz Sankt Peterburga, koja se silno trudila pribaviti teško dostupne informacije o sovjetskim i novijim ruskim knjižničnim zgradama. Posebno zahvaljujemo Mirti Matošić iz Sveučilišne knjižnice u Splitu, Dori Rubinić iz Sveučilišne knjižnice u Rijeci, Ljiljani Črnjar i Niki Cvjetkoviću iz Gradske knjižnice Rijeka, kolegicama Indiri Rački Joskić, Olgici Glad Klepac i Ivani 8

KNJIŽNIČNA ARHITEKTUR A

Pleše iz Narodne knjižnice Delnice, Ireni Pilaš i Sonji Martinović iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Ivani Faletar Horvatić i Kristini Krpan iz Knjižnica grada Zagreba te Lani Šuster iz knjižnice Filozofskog fakulteta u Osijeku.

Zahvaljujemo i svojim kolegama, Martini Dragija Ivanović sa Sveučilišta u Zadru i Borisu Badurini s Filozofskog fakulteta u Osijeku na čitanju rukopisa i vrijednim komentarima. Velika hvala ide i kolegi Tomislavu Siliću iz Knjižnica grada Zagreba na njegovu doprinosu u raspravama o povijesnim obilježjima razvoja knjižničnih zgrada. I na koncu, veliku zahvalnost dugujemo recenzentima Korneliji Petr Balog s Filozofskog fakulteta u Osijeku i Primožu Južniču s Filozofskog fakulteta u Ljubljani, koji su svojim pažljivim iščitavanjem i sugestijama pridonijeli konačnom izgledu rukopisa.

Naklada Ljevak pokazala je veliko zanimanje za objavu ove knjige, a posebno Ivana Ljevak Lebeda, direktorica, i Nives Tomašević, urednica ovog niza. Njihova nam je podrška puno značila, ohrabrivala nas i poticala na istraživanja. Na tome im iskreno zahvaljujemo. Zahvalne smo i Ani Pojatina i Luciji Gudek na njihovu trudu da tekst rukopisa znalački oblikuju i obogate slikovnim prilozima.

Knjiga je namijenjena širokom krugu čitatelja. S jedne strane, u njoj će studenti knjižničarstva i informatologije, arhitekture i dizajna pronaći na jednom mjestu skupljene vrijedne sadržaje koji će im pomoći da se upoznaju s problematikom knjižnične arhitekture, i to s različitih motrišta. S druge pak strane, vjerujemo da će stručna zajednica, i arhitektonska i knjižničarska, u njoj prepoznati koristan i poticajan izvor za svoja nastojanja da što bolje razumiju i kritički interpretiraju raznovrsne pristupe oblikovanju knjižničnih zgrada čiji je cilj uspješno odgovarati na suvremene izazove koje pred njih prvenstveno stavljaju korisnici. Jer knjižnice i postoje upravo zbog korisnika, zbog građana koji unatoč užurbanosti svakodnevnog života i sveprisutnoj umreženosti i digitalnoj stvarnosti i dalje pronalaze vremena za dolazak u fizičke knjižnice, kako bi u njihovim suvremeno oblikovanim prostorima pronašli svoj kutak za učenje i čitanje, igranje i druženje.

S obzirom na sveobuhvatan i višeslojan pristup odabranoj temi, nadamo se da će ova knjiga pridonijeti dubinskom razumijevanju ove iznimno zahtjev­ ne problematike te pronaći svoje čitatelje u širokom krugu svih onih koji su zainteresirani za knjižničnu arhitekturu, od arhitektonskih, dizajnerskih i knjižničarskih stručnjaka i studenata do zainteresiranih građana.

Autorice PREDGOVOR

9

Sveučilišna knjižnica R. Lubynskog, Zagreb (1913.), fotografija: Diego Delso

1.

UVOD U PROBLEMATIKU KNJIŽNIČNE ARHITEKTURE

D

ruštveni i kulturni diskurs, koji je snažno zastupljen u ideji knjižnice kao društvenog proizvoda i jednog od važnih pokretača razvoja, upućuje na nužnost razumijevanja knjižnične arhitekture u njezinim izričajima, različitim od načina na koji se razgovara o arhitekturi među arhi­ tektima i povjesničarima umjetnosti, s obzirom na pojmove koji se upotrebljavaju i pristupe koji se uvažavaju. Taj je diskurs nužan u raspravi o knjižničnoj arhitekturi, bilo da se odnosi na pojedinu knjižničnu zgradu ili na cjelinu prostora u koji se ona smješta, imajući na umu razdoblja kada knjižnice nisu smještavane u posebne zgrade, nego su bile dijelom kojeg drugog arhitektonski postavljenog prostora. Stoga je važan izvor značenja u arhitekturi i važan dio diskursa o arhitekturi pitanje kako se knjižnična arhitektura predstavlja, opisuje ili kako podrazumijeva društvene odnose.

Općenito gledano, arhitektura se može promatrati i kao odnos statusa, pripadnosti, identiteta, uloge, važnosti, i slično, potaknutih ili izazvanih njezinim proizvodima. Kao društveni artefakt, arhitektura se promišlja u načinima njezina povezivanja s društvenim odnosima koji su mnogostruki, ali i s gledišta svoje autonomnosti (usp. Koch, 2004: 25). Knjižnične zgrade kao odraz poimanja knjižnica s arhitektonskoga gledišta nisu pritom izuzetak. One upućuju na razumijevanje promjena knjižničnih paradigmi i poznavanje arhitektonskog diskursa, njegovih mijena, odnosa prema prostoru, formi i funkciji.

Istodobno pokazuju doprinose onih majstora koji su utjecali na svoje učenike i sljedbenike. Posebno je izazovno razdoblje od početka 20. stoljeća naovamo, kada se oblikuje slika i ostvaruje društvena prisutnost knjižnice, različita od one kojom se knjižnica predstavljala kao ‘zatvoreni i hermetički iskonski hram’ (usp. Prieto Gutiérrez, 2008; Gil-Solés, 2018).

Knjižnice kao prostori, knjižnice kao mjesta – takve se fraze često upotrebljavaju, ali što zapravo znače? Kao sastavni dio kulturnog prostora, knjižnice su sveprisutne u gotovo svim društvima tijekom gotovo svakog vremenskog razdoblja. Međutim, kao mjesta kulturnog, simboličkog i intelektualnog zna12

KNJIŽNIČNA ARHITEKTUR A

čenja knjižnice su se uvelike razlikovale. Od kraljevske knjižnice koja služi eliti drevne Mezopotamije do znanstvenih knjižnica u Aleksandriji i Pergamu, preko privatnih knjižnica grčkih filozofa, javnih knjižnica u Rimskom Carstvu, bizantskoj i arapskoj kulturi, do samostanskih i katedralnih knjižnica, sveučilišnih knjižnica u Europi i Americi te suvremenih nacionalnih, narodnih, školskih, visokoškolskih i specijalnih knjižnica, prati se uloga koju su knjižnice imale u razvoju, prikupljanju i širenju znanja i na koje su načine predstavljale posebnu vrstu mjesta u određenom vremenskom razdoblju u pojedinoj kulturi i zajednici.

Razmišljanje o knjižničnoj arhitekturi nužno počiva na razumijevanju značenja knjižnice odnosno njezina mjesta u društvu i mogućnostima arhitekture da udovolji raznim viđenjima i predviđanjima sadašnjeg i budućeg mjesta knjižnice u vremenu i prostoru te njezine društvene uloge. Poznato je da su se knjižnični modeli poslovanja i oblikovanja knjižnica tijekom povijesti razvijali u skladu s kulturnim i ekonomskim obilježjima društva, a arhitektura je odgovarala na prevladavajuće funkcionalne i simboličke potrebe određenog vremena. Oblik knjige1, veličina zbirki, ponašanje i potrebe korisnika te nastojanje da se simbolički predstavi institucija kako bi se osnažio njezin identitet u društvenoj zajednici, određivali su bitne karakteristike knjižničnog prostora, kao i prioritete u odnosu na oblikovanje knjižničnih zgrada i njihovu unutarnju prostornu organizaciju. Na tom tragu razvijala se i arhitektonska tipologija knjižničnih zgrada. Arhitektura se, dakle, često iskazivala kao materijalna formalizacija, odgovor na postavljene zahtjeve i očekivanja funkcionalne i konstrukcijske naravi. Istodobno, knjižnična je arhitektura izravno utjecala na identitet knjižnice i njezin društveni imidž, čime se utjelovljivala vrijednost institucije za pojedinca i društvo u cjelini.

Od pojave prvih knjižnica do današnjih dana, bitno obilježenih brojnim i stalnim društvenim, kulturnim, gospodarskim i tehnološkim promjenama, knjižnične zgrade prati značajna konstanta: ljudi su ih planirali i oblikovali (i nadalje to čine) da bi bile trajne i funkcionalne, ali istodobno i lijepe i privlačne. Međutim, izvanjska ljepota zgrada i zadivljujuća unutrašnjost starih knjižnica, koje i danas plijene pozornost znanstvenika što ih istražuju i njima 1

U ovoj knjizi upotrebljavamo izraz knjiga u njegovu generičkom značenju ne navodeći, tamo gdje to nije nužno, o kojoj vrsti pisane građe je riječ.

UVOD U PROBLEMATIKU

13

se služe, i onih namjernika koji ih posjećuju kao turistički zanimljiva odrediš­ ta, nije uvijek odisala privlačnošću za korisnike, koji su se često osjećali neželjenima i teško se snalazili unutar tih zgrada (usp. Aparac-Jelušić i Faletar Tanacković, 2019: 10).

Neprijeporno je da neprocjenjivo bogatstvo koje knjižnice posjeduju, u kombinaciji s ljepotom i atraktivnošću prostora, zrači određenom dozom čarolije koju druge građevine nemaju, kako je to rekao Sir Wilson, arhitekt Britanske knjižnice u Londonu. Poput katedrale, oko knjižnice lebdi aureola mita, spiritualan osjećaj znanja. Knjižnica je naprosto ‘veličanstvena knjižnica’ (usp. Wilson, 1998). Antell i Engel (2007: 176) ukazuju na to da knjižnica budi osjećaj svetišta, utječe na intelektualno stanje uma, i ‘duhovni osjećaj spoznavanja’. Same zgrade knjižnice često se smatraju svetima ili dragocjenim mjestima, zbog njihove uloge u očuvanju memorije čovječanstva, a riječ KNJIŽNICA često je ugravirana ili uklesana u zgradu ne samo kao ukrasno obilježje, nego i kao sredstvo evociranja vrlo duge civilizacijske tradicije, sa svim onim što ta riječ simbolizira i utjelovljuje u stvaranju javne memorije, poput, na primjer, zrelosti zajednice i iskaza javnog ponosa (usp. Shera, 1971: 146–147; Worpole, 2013: 39–40).

Lefebvreovo razmišljanje o spomenicima – ljepota i monumentalnost idu zajedno – vodi prema zaključivanju o njihovoj etičkoj i estetičkoj snazi. Veli­ ki spomenici, naime, bili su oduvijek transfunkcionalni (katedrale), pa čak i transkulturni (grobnice), kaže Lefebvre. Spomenici projiciraju na tlo izvjesnu koncepciju svijeta, a grad/zajednica u koje se smještaju projicira na zemljište društveni život (ukupnost). Spomenici su uvijek bili utopijski, iskazivali su, u visinu ili u dubinu, u dimenziji drugačijoj od gradskih puteva, bilo zadatak, bilo moć, bilo znanje, radost, nadu (usp. Lefebvre, 1974: 31). Nesumnjivo, ‘velike’ knjižnice prošlosti i sadašnjosti spomenici su takve magične privlačnosti i utjelovljenje težnji da obilježe vrijeme i mjesto u kojemu su nastale i opstale.

Iako knjižnice ne moraju nužno buditi osjećaj duhovnosti vjerskih mjesta kod svih ljudi, one bude svijest o tome da se radi o posebnom mjestu – mjestu u kojemu se uči, potiče na razmišljanje i u kojemu oni koji su znatiželjni mogu lako komunicirati s autorima knjiga i tekstova s kojima ​​ se susreću – iako razdvojeni prostorom i vremenom (usp. Simon, 2013: 22).

Simbolična slika knjižnice nesumnjivo ima više lica, kako smatra J. Urbanija (usp. 2003: 20). Knjižnica je složen simbol, simbol povezanosti s poviješću, 14

KNJIŽNIČNA ARHITEKTUR A

utočište mudrosti, osobito u vremenima (poput onoga u drevnoj Grčkoj) u kojima se mudrost smatrala vrhunskom vrijednošću i temeljem društvenog života i razvoja. U doba racionalizma i scijentizma knjižnica postaje riznica znanja, mjesto koje poziva na učenje i proučavanje, a učinak takvog motrišta osjeća se i danas.

Na sadržajnom pak planu knjižnica je simbol tolerancije, suživota različitih stupnjeva kulturnog razvoja, obrazovanja, misaonih sustava i stavova, težnji zajednice za prepoznatljivošću, 2 a na sociološkom planu simbol je nesputane i nedirigirane komunikacije i odbacivanja ideoloških totalitarizama. Bilo bi nemoguće odvojiti simbolički aspekt knjižnice od same knjižnične zgrade. To uključuje vjerovanje u znanje kao bitan element naše kulture. I doista, kako kaže Brawne (usp. 1997: 8–9), mnogi se vidovi kulture odražavaju u knjižnici.

Simbol i stvarnost se isprepliću. To bi zapravo mogao biti jedan od razloga zašto se nastavlja s izgradnjom knjižnica u sadašnjem, visoko tehnološki određenom svijetu.

“Knjižnica je u jednom smislu grobnica, gotovo sveti repozitorij za sigurno čuvanje vlastitog sadržaja u vječnom trajanju, ali je i arka, koja sprema svoj sadržaj za upotrebu i prosvjećivanje budućih naraštaja.” (Stonehouse i Stromberg, 2004: 49; navedeno prema Worpole, 2013: 36).

S organizacijskog motrišta knjižnica je simbol trajnog nezadovoljstva, što je u velikoj mjeri posljedica odnosa društva prema njezinim potrebama da uspješno funkcionira u primjerenom, organizacijski i tehnološki bogatom prostoru. Složenost poslovanja i upravljanja knjižnicom, što uključuje potrebu za sustavnim financiranjem svih njezinih aktivnosti, često vodi prema metafori knjižnice kao ‘bunara bez dna’.

Kada korisnik ili slučajni posjetitelj uđe u knjižnicu, pred njim se ukazuje određena scena, kao pri ulasku u kazalište ili u koncertnu dvoranu, koja pobuđuje osjećaj velikog iščekivanja. Iako možda nikada prije taj slučajni posjetitelj nije razmišljao o knjižnici, naslućuje ju kao knjižnicu. U takvom okružju nameće mu se sâm po sebi osjećaj za društvene norme koje nisu toliko vezane za 2

U kanadskom gradiću Narellanu ili zapuštenom dijelu grada Calgaryja, na primjer, nove su knjižnice bile iskaz želja gradskih vlasti da se revitalizira središte odnosno suburbani dio grada (usp.

Harding, 2006; Calgary Public Library, mrežno mjesto).

UVOD U PROBLEMATIKU

15

određenu skupinu koliko za samu pretpostavku koju pojedinac ima ili nema o knjižnici (usp. Lawson, 2001: 23). Jednostavno rečeno, posjetitelj prepoznaje kako se ponašati u knjižnici i nesvjesno slijedi pravila kretanja i ponašanja kao što to čini pri ulasku u crkvu ili kada se prvi puta nađe u koncertnoj dvorani.

Iz ugla civilizacijskog razvoja opaža se da je javna knjižnica na mnogo načina izmijenila čak i ulogu crkve kao prostora i središta javnog pamćenja diljem Europe u kasnom devetnaestom i dvadesetom stoljeću, s obzirom na sekularizam i kulturu autodidaktizma (usp. Worpole, 2013: 37).

Važnost knjižnice kao mjesta gdje se čuva i odakle se diseminira ljudsko znanje čovječanstvu je od davnina bila od iznimnog značenja. Povijest informacijske i komunikacijske tehnologije (IKT) – od prvih komunikacijskih znakova u špiljama, uporabe dimnih signala i zvukova bubnja, preko razvoja pisma i tiskarstva do televizije, interneta i virtualnog svijeta – dokazuje da inovativna tehnološka rješenja ne dovode brzo do napuštanja postojećih izuma, nego da uvijek postoji duže ili kraće razdoblje prepoznavanja novih vrijednosti, njihova prihvaćanja i prilagodbe, što je dovodilo i dovodi do uspostavljanja paralelnih sustava na određeno vrijeme. Iako su od 17. stoljeća knjižnice nadograđivale svoje temeljne funkcije – prikupljanje i čuvanje knjižnične građe – novim funkcijama, prije svega u duhu ideja prosvjetiteljstva, te nudile svoju građu i prostore za učenje, kontemplaciju i razmjenu mišljenja među posjetiteljima/ čitateljima, sve do 19. stoljeća knjižnice su shvaćane kao prostor u kojemu se primarno čuvalo i pohranjivalo ‘zabilježeno’ ljudsko znanje. Od 18. stoljeća, a još više u 19. stoljeću, knjižnice postaju mjesto za sve građane. Od tada su knjižnice bile “neka vrsta općeg arhiva koji sadrži sva vremena, sve oblike, sve ukuse na jednom mjestu, svevremensko mjesto koje je i izvan vremena i zaštićeno od propadanja” (Foucault, 1998: 182).

Knjige i knjižnice također podrazumijevaju da su namijenjene promišljanju i proučavanju, a paljenje knjiga ili knjižnica uvijek se smatralo nehumanim napadom na najdublje vjerovanje i vrijednosti kulture i civilizacije, kao što je to R. Bevan slikovito ilustrirao u svojoj studiji arhitektonskog vandalizma (usp. Bevan, 2006).3 Ratove na bojnom polju često su pratili arhitektonski i kulturni ratovi, s vjerskim zgradama, školama i knjižnicama namjerno uniš­ 3

16

Jedan od novijih primjera bilo je namjerno srpsko bombardiranje Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine u kolovozu 1992. godine (usp. Worpole, 2013: 39).

KNJIŽNIČNA ARHITEKTUR A

tavanima radi brisanja kulturnog sjećanja zajednice ili naroda. Zanimljivo je pritom navesti da je i estetska avangarda talijanskih futurista 1910. objavila manifest u kojem se pozivalo na uništenje svih knjižnica, ukazujući pritom na njihovu ništetnost za društvo (usp. Baez, 2008).

Razvojem grada i postupnim planiranjem njegova širenja na temelju viđenja urbanista knjižnica je prepoznata kao nadahnuće za složena pitanja urbanosti i grada kao cjeline pa i kao pokretač urbanog života. Kao temeljna kulturna institucija knjižnica je zrcalila slojevita značenja: od individualnih intelektualnih pothvata do raznolikosti i specifičnosti suvremenih kulturnih politika, uključujući digitalne politike i predviđanja razvoja kibernetskog prostora. Svaka promjena društvenog ideala rezultirala je promjenom u knjižnici, kako je govorio J. H. Shera (usp. 1976: 13), što je utjecalo na njezinu veličinu i izgled njezinih prostora te unutarnju organizaciju službi i usluga. Tako je bilo, a i nadalje se događa, s razvojem digitalne paradigme koja je, slijedom znakovitih društvenih, kulturnih, tehnoloških i ekonomskih promjena, iznova (re)definirala društvenu funkciju knjižnica. Noviji primjeri u knjižničnoj arhitekturi ukazuju na različite pristupe tom problemu, u rasponu od ‘nježne prilagodbe’ promjenama do spektakularnih knjižničnih zgrada koje su u potpunosti prigrlile transformaciju kasnog postindustrijskog društva u umreženo društvo 21. stoljeća. Svaka nova zgrada knjižnice predstavlja jedinstven spoj mogućnosti koje se mogu sagledati s motrišta knjižničara kao i s motrišta arhitekata i dizajnera. Iako neki elementi s bilo kojeg ili sa svih motrišta mogu biti inovativni i revolucionarni, posebno u razdoblju znakovitih promjena, mnogo se temeljnih pitanja planiranja i dizajna iznova razmatra od projekta do projekta. Nedvojbeno je, međutim, da zgrade knjižnica trebaju ispuniti tri osnovna zahtjeva: moraju biti kvalitetno izgrađene, prilagođene svojoj svrsi i odlikovati se estetskim kvalitetama.

Postepene promjene društvene funkcije i knjižničnih zadaća s obzirom na potrebe i zahtjeve osnivača i članova zajednice kojoj se knjižnica obraća utjecale su, dakle, na promjene poslanja knjižnice, viziju njezina razvoja u nepredvidivim okolnostima nadolazećeg virtualnog svijeta te time utjecale i na promjenu arhitektonske paradigme u odnosu na zgrade u kojima se očekuje ostvarivanje poslanja i zadaća knjižnica. Međutim, zbog promjena u informacijskom i obrazovnom okružju, knjižnice više nisu jedine i glavne ustanove u kojima je osiguran pristup informacijama i znanju, iako su i dalje jedinstvene UVOD U PROBLEMATIKU

17

po tome što je njihova svrha poboljšavanje ljudskih života osiguravanjem pristupa prikupljenom znanju i ponuda pouzdanih i provjerenih informacija na jednakopravan i stručno utemeljen način svim korisnicima. U tom kontekstu prednost knjižnica je razvidna ako se na odluku o prihvaćanju neke usluge gleda s motrišta utjecaja njezine intrinzične vrijednosti i korisnosti: u okružju u kojemu postoji mogućnost izbora i konkurencija, odluka o tome hoće li se usluga prihvatiti ovisi uvelike o percepciji koliko je zgodno, pogodno i pouzdano služiti se ponuđenim uslugama.

Korisnička perspektiva nedvojbeno utječe na funkcionalnu organizaciju unutar knjižnične zgrade. Te su potrebe danas iznimno raznolike, u rasponu od osnovnih kulturoloških potreba za čitanjem i osobnog napretka pojedinca, do društvenih potreba za komuniciranjem i izražavanjem stavova, potreba za učenjem i neprestanim stjecanjem novih znanja i vještina, i drugih potreba.

Knjižnice prihvaćaju raznolikost kao normu, djeluju kao kulturni i društveni transformatori društva. Knjižnice su inkluzivne i otvorene, funkcioniraju kao gradska, sveučilišna ili pak školska čvorišta koja – fizički i mentalno – povezuju različite urbane i institucijske zajednice i ljude kao subjekte u tim okružjima (usp. Juul, 2012).

Iako digitalni svijet sustavno i ubrzano napreduje, oni koji traže mir u fizičkom prostoru pronalaze ga i nadalje u knjižnicama. Nov dizajn, funkcije i svrha fizičkog prostora se neizbježno mijenjaju i/ili prilagođavaju duhu vremena, ali ono što ostaje konstanta knjižnice jednak je pristup za sve i snaga njezinih nesagledivih mogućnosti da širi horizonte znanja. U takvom okružju oblikuju se i prostori koji će moći odgovarati na buduće izazove, one koji su donekle predvidivi i one o kojima ne postoji jasna predodžba. S druge strane, kako sugerira ARUP-ov izvještaj (2016), zajednice koje financiraju knjižnice teže integraciji kulturnih i društvenih usluga u knjižničnim prostorima bez obzira o kojoj se vrsti zajednice radi (lokalnoj, nacionalnoj, znanstvenoj, stručnoj, obrazovnoj, na primjer), a knjižnica pokušava uravnotežiti svoje usluge i programe u odnosu na potrebe te zajednice i financijske mogućnosti osnivača.

Sve to utječe na način na koji se knjižnični prostor dizajnira pa je fleksibilnost i nadalje jedan od temeljnih preduvjeta opstanka u promjenljivim uvjetima sadašnjosti i nesigurnoj budućnosti.

Sve izrazitija prisutnost digitalnih nasuprot analognim izvorima, koji su u fizičkom prostoru knjižnice tradicionalno i u najvećem opsegu zauzimali 18

KNJIŽNIČNA ARHITEKTUR A

dokumenti svih vrsta i oblika, mijenja prostorne zahtjeve knjižnica i dovodi u pitanje ne važnost knjižničnog fonda, nego načine njegove pohrane i dostup­ nosti korisnicima, za što se uvelike grade posebni, izdvojeni prostori s robotiziranim sustavima nadzora i dostave. Nova tehnologija nije, dakle, ugrozila ideju knjižnice, nego je utjecala na njezinu prilagodbu, poglavito na načine integracije IKT koja postaje važan katalizator transformacije knjižnice u još važnije i kritičnije intelektualno središte (usp. Freeman, 2005).

Valja naglasiti da se u dugoj povijesti oblikovanja prostora za knjižnične zbirke i usluge i gradnju zasebnih knjižničnih zgrada planiranju i izgradnji knjižnica pristupalo s motrišta važnosti njihova izvanjskog izgleda i utiskivanja ‘osobnog’ pečata arhitekta i zajednice kojoj pripadaju, ali su se pojačano, osobito od 19. stoljeća naovamo, isticale njihova svrhovitost, privlačnost, sposobnost da nadahnu i da pruže intelektualno utočište pojedincima. Sve se više pozornosti posvećuje raznolikim prostorima kojima se mogu služiti ili članovi tih knjižnica ili pak posjetitelji i uživatelji pažljivo osmišljenih i ponuđenih programa.

Uočljivo je da se arhitektura knjižnica 20. stoljeća kretala od znamenitih oblikovanja poput Carnegijevih narodnih knjižnica širom Sjedinjenih Američkih Država (SAD), ili skandinavskih knjižničnih zgrada poput Gradske knjižnice u Stockholmu arhitekta G. Asplunda i Gradske knjižnice Viipuri arhitekta A. Aaltoa, do gotovo diskretne knjižnične arhitekture koja je funkcionalnost stavljala iznad svega. Nakon gotovo cijelog jednog stoljeća u kojemu su bili zastupljeni razni pristupi i stilovi, najčešće označivani kao modernistički ili postmodernistički, na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće dolazi do gotovo revolucionarnih promjena kako u tumačenju uloge knjižnica u društvu tako i s obzirom na ponuđena arhitektonska viđenja knjižničnih zgrada. Primjeri dobre prakse pokazuju da mnoge novoizgrađene ili preuređene knjižnice odišu tradicionalnim i novim vrijednostima, da su bile (i nadalje jesu!) izazov i knjižničarima i arhitektima, ali i investitorima koji ulažu u njihovu izgradnju i održavanje te pritom očekuju ispunjavanje zacrtanih ciljeva uz razumne troškove.

Nesigurnost u pogledu budućih tehnoloških promjena zahtijeva sve veću fleksibilnost prostora, s prijedlozima za otvorena područja ‘pejzažnog’ tipa s mobilnim pregradama i namještajem koji se može premještati. Istodobno, postavlja se nužnost definiranja pretpostavljenih prostora za specifičnije aktivnosti (rad u skupinama, maleni auditoriji za različita događanja, laboratoriji za UVOD U PROBLEMATIKU

19

digitalno stvaranje, slušanje i stvaranje glazbe, itd.), sa specifičnim i zahtjevnim tehničkim i tehnološkim rješenjima (zaštita i nadzor, rasvjeta, akustika, audiovizualna oprema, umreženost, na primjer). Nesigurna budućnost utječe na sve vrste knjižnica na sličan način, ali su u odnosu na poslanje i funkcije pojedine knjižnice neki vidovi važniji od ostalih.

Može se ustvrditi da se posljednja tri desetljeća arhitekturi i dizajnu knjižničnih zgrada posvećuje značajna pozornost. Nikada do tada knjižnice nisu oblikovane s takvom predanošću i kvalitetom, unatoč učestalim ekonomskim krizama većeg ili manjeg opsega. Širom svijeta grade se nove, iznenađujuće i ponekad čak i ikonične knjižnične zgrade, ili se pak preuređuju postojeće uz zamjetno nastojanje da se izvana očuva baštinska arhitektura, a suvremenim unutarnjim dizajnom postigne maksimalan učinak u odnosu na potrebe za pružanjem raznolikih i promijenjenom okružju prilagođenih usluga. Većina se tih novih ili adaptiranih zgrada može shvatiti i kao pokušaj redefiniranja i redizajna knjižnice kakvu smo poznavali do duboko u 20. stoljeće. Čini se da je jedan od temeljnih razloga za tu situaciju ljudska želja da se ostave opipljivi tragovi za budućnost kojima bi se razlikovalo sadašnje vrijeme od prethodnih razdoblja u prošlosti te budućnost povezalo s prošlošću i sadašnjošću. Ta je želja iskonska i tipična za ljudsku vrstu, međutim, u današnjem umreženom društvu njezina je važnost posebna ako se promatra s motrišta potvrđivanja identiteta knjižnice. Arhitektura je oblik kojim se identitet knjižnice relativno sigurno može vizualno potvrditi, čak i ako se i kada se, po T. Kruszewskom (usp. 2012: 80–81), radi o provokaciji. Arhitektura knjižnice njezino je jedino vidljivo obilježje. Knjižničnu se zgradu može promatrati, dakako, i u suprotnosti s njezinim utilitarnim aspektima – kao objekt umjetnosti, pa čak i narodne umjetnosti. Knjižnice naime pripadaju onim tipovima zgrada u kojima se značajnija uloga pripisuje značenju negoli pretpostavljenom obliku.

Stoga se pred arhitekte postavljaju izazovi originalnosti, usklađenosti s vremenom i prostorom, a od konca 20. stoljeća posebno se ističe takozvana ‘ikoničnost’ knjižničnih zgrada kojima se grad ili sveučilište ili pak cijela nacija predstavljaju, prepoznaju i izazivaju dotad neslućena zanimanja javnosti za knjižnice. Knjižničari nastoje sagledavati knjižnične zgrade s obzirom na koncept ‘hibridnih’ usluga, s različitim omjerom tradicionalnih zbirki, elektroničkih usluga, korisničkih radnih mjesta, otvorenih i zatvorenih radnih prostora te prostora za ostvarivanje susreta, razmjene iskustava, podupiranje učenja i 20

KNJIŽNIČNA ARHITEKTUR A

podučavanja, istraživačkog i kreativnog rada i slično, što se sustavno elaborira u mnogim stručnim radovima, znanstvenim istraživanjima i preporukama stručnih udruga te u nacionalnim kulturnim i razvojnim politikama.

Posebno se izdvaja zahtjevno, teško predvidivo i skupo planiranje i upravljanje tehnološki bogatim studijskim, istraživačkim prostorima i prostorima za komunikaciju unutar određene zajednice kao i prostorima za razonodu općenito. Pritom su specifičnosti koje se uočavaju u raznim vrstama knjižnica zasnovane na njihovim ciljevima i posebnim aktivnostima koje se oslanjaju na temeljne i glavne zadaće (usp. Stipanov, 1996), obogaćujući ih novima, u nastojanju da se odgovori na promjene u načinima podučavanja i učenja, novim obrascima komuniciranja i sve izraženijim potrebama za društveno orijentiranim programima u zajednicama znatne ekonomske nejednakosti, velikih migracijskih valova i demografskih trendova poput sve većeg broja starijih osoba.

U visokoškolskim i specijalnim knjižnicama nastoji se ostvariti ideja o otvorenom pristupu bazama znanja i poticajnom istraživačkom okružju, podršci za nove didaktičke metode i pristupe, ovladavanju golemim količinama podataka koje valja znalački obraditi, pohraniti i prirediti za ponovno i sustavno korištenje. Poseban se naglasak pritom stavlja na suradničko učenje, kompetencije za 21. stoljeće i ulogu knjižnice u sveukupnom životu visokoškolske i znanstvene zajednice kojom se podržava ideja sveučilišta kao istinske zajednice nastavnika i studenata. Rastući trendovi razvrstani su u četiri glavna područja koja istražuju moguće uloge koje bi buduće knjižnice mogle prigrliti. Kako, na primjer, u knjižničnom prostoru i temeljem ponuđenih usluga osigurati participativno očuvanje znanja, na koji način omogućiti suradnju i pridonositi odabiru valjanih informacija za potrebe odlučivanja te kako izgrađivati i razvijati pouzdana i sigurna čvorišta za dobrobit zajednice i sustavne pristupe učenju. Drugi pak trendovi, oni koji su tek u nastajanju, i to s različitim omjerom i vremenom prihvaćanja, vezani su uz rastuću količinu znanstvenih podataka, potrebu namicanja novih izvora sredstava i znalački odabir relevantnih informacija iz mnoštva raspoloživih informacijskih izvora kao i njihovu kreativnu ponovnu uporabu. Na tom se tragu knjižnice sve više usmjeruju prema pametnim sustavima i robotici, zagovaraju i uvažavaju načela slobodnog pristupa, otvorene znanosti i poštivanja autorskih prava. Neupitno je da suvremene knjižnice upravljaju golemim količinama informacija UVOD U PROBLEMATIKU

21

te osiguravaju univerzalan, nepristran i siguran pristup zabilježenome znanju te da su čvorišta za kulturne i ine usluge, osobito usluge informacijskog opismenjavanja, za angažiranje u zajednici s naglaskom na imerzivnom personaliziranom iskustvu i stilu života u pokretu (usp. ARUP, 2016).

Pritom je glavni izazov za arhitekta osmisliti okružje za učenje i istraživanje koje je transparentno i dovoljno fleksibilno da podrži nove pristupe podučavanju i učenju i organizaciju pouzdanih informacijskih i drugih vrsta usluga. Međutim, prostor ne valja dizajnirati generički ili kao ‘anonimni prostor’ bez ‘duše’, kojemu nedostaje karakteristična kvaliteta primjerena tako važnoj zgradi. Izazov arhitektima je stvaranje knjižnica koje i same uče slije­ dom ideje da knjižnica kao mjesto mora biti samoorganizirajuća odnosno dovoljno fleksibilna da može odgovarati na promjenljive prostorne potrebe. Da bi se to postiglo, očekuje se da oni koji planiraju knjižnice budu poduzetniji, periodično procjenjujući učinkovito korištenje prostora i procjenjujući nove položaje usluga i konfiguracije prostora za učenje i istraživanja kao odgovor na promjene korisničkih potreba. Sutrašnji prostor znanja, naime, izrasta iz zone monofunkcionalnosti u neslućene razmjere multifunkcionalnosti (usp.

Freeman et al., 2005: 4; Juul, 2012).

U kontekstu osmišljavanja prostora za razne vrste knjižnica posebno je osjetljivo pitanje dječjih odjela i školskih knjižnica, kao temeljnog oslonca u informacijskom opismenjavanju za budućnost. Prostori namijenjeni djeci i mladima stoga se osmišljavaju kao prilagodljivi i privlačni prostori, ne više ‘na kraju hodnika’, nego u središtu narodne knjižnice ili škole, kako bi se poticao zajednički rad učenika, nastavnika i knjižničara. Knjižnice postaju inovacijski laboratoriji koji omogućuju slobodno istraživanje, razmjenu iskustava i iznalaženje rješenja za izazove obrazovanja u budućnosti (usp. Jones, 2006; 2006a; Erikson i Markuson, 2007; Todd, 2007; Feinberg i Keller, 2010; Head, 2016; Ballarin et al., 2018).

Posljednjih tridesetak godina, osobito na prijelazu milenija, narodne knjižnice izrastaju u moderne agore koje otvaraju vrata svim građanima kako bi im ponudile raznovrsne usluge i ostvarivale poslanje socijalne inkluzije. One su tzv. ‘treće mjesto’ i prostori za dnevni boravak koji privlače svojom otvorenošću, nesputanošću i poticajnošću, pri čemu se implicitno ukazuje na važnu ulogu knjižnice u zajednici, mogućnosti njezina utjecaja na osjećaj pripad­ nosti toj zajednici te ishode kojima ponuđene usluge mogu unaprijediti 22

KNJIŽNIČNA ARHITEKTUR A

život pojedinaca i zajednice u cjelini. Takvi su pristupi bitno usmjerili položaj knjižnice i oblikovanje njezina unutarnjeg prostora (usp., na primjer, McCabe, 2000; Dewe, 2006; Latimer i Niegaard, 2007; Cunningham i Tabur, 2012; Aparac-Jelušić i Faletar Tanacković, 2019).

Nacionalne knjižnice u arhitektonskom pogledu i nadalje se grade na tragu ideje ‘nacionalnog ponosa’ te predstavljaju velike izazove za arhitekte koji se upravo natječu u tome da njihovi projekti predstave važnost tih knjižnica za naciju, s jedne strane, i sve bogatstvo inovativnosti i kreativnosti arhitekata, s druge strane. Uz svoje tradicionalno poznate i općeprihvaćene temeljne zadaće, suvremene nacionalne knjižnice nude niz novih zadaća, često preuzimajući vodeću ulogu u iskoracima, osobito u upravljanju i ponudi digitalnih usluga, što postavlja velike zahtjeve i pred knjižničare i pred arhitekte (usp., na primjer, Poole, 1975; Building blocks, 2011; Dahlkild, 2011; Mascolo, 2018; Aparac-Jelušić i Faletar Tanacković, 2019).

Nedvojbeno je da se pojam knjižnice u digitalnome dobu mijenja u konceptualnom, arhitektonskom i urbanističkom smislu. Strukturalizam druge polovice dvadesetog stoljeća dopunjuju najnovija rješenja suvremene arhi­ tektonske prakse, a potencijal arhitekture da postane oblik umjetničkog, pa čak i svojevrsnog pjesničkog izraza, ne treba zaboraviti u doba u kojem dominiraju konzumerizam i hipertehnološka produkcija. Pritom je uputno podsjetiti da je arhitektura svojim oblicima i u dijalektici između forme i funkcije sposobna izraziti važne vidove ljudskog identiteta kao humanističke umjetničke forme. Kao oblik umjetničkog izraza, arhitektura može imati veću vrijednost u životu ljudi, kao i u jačanju individualnog razvoja te kulturnog identiteta (usp. Hendrix, 2015; Aparac-Jelušić i Faletar Tanacković, 2019).

Kao što je istaknuto, digitalna paradigma koja je potaknula duboke društvene, kulturne, ekonomske i tehnološke promjene, poglavito u odnosu na komunikacijske procese, zahtijevala je i nadalje zahtijeva promišljanja o ulozi knjižnice u promijenjenim okolnostima. Postavlja se pitanje u kojoj su se mjeri konceptualne osnove knjižnične arhitekture mijenjale i u kojoj su mjeri utjecale na nove zgrade koje se podižu širom svijeta. S druge strane, zanim­ ljivo je promatrati na koje su sve načine knjižničari i arhitekti pristupali planiranju i izgradnji knjižničnih zgrada u određenim povijesnim razdobljima, a kako tomu pristupaju u umreženom društvu 21. stoljeća. Iako su navedene promjene dovele do dubokih transformacija knjižnica, arhitektura nastoji, UVOD U PROBLEMATIKU

23

polazeći od zahtjeva investitora i knjižničara, stvarati odgovarajuće simboličke forme za eksterijer i interijer i ponuditi nove i raznolike tipologije.

Međutim, po miš­ljenju Baridona (2016), suvremeni arhitekti ne uspijevaju uvijek precizno definirati formalne karakteristike programa s obzirom na sve složenije, često oprečne i promjenljive zahtjeve. Pitanje je stoga kako odrediti u kojoj je mjeri knjižnična arhitektura na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće uzela u obzir niz evolucijskih promjena vezanih uz nove digitalne tehnologije, medije i informacijske tijekove, društvenu ulogu knjižnica u vrijeme jačanja konzumerizma i globalizacije, i slično. Autori koji prikazuju nove knjižnične zgrade u knjizi Nouvelles Alexandries (usp. Melot, 1996) ističu rastući broj građevina širom svijeta i važnost proračunskih sredstava koja se izdvajaju da bi se osigurala vrhunska postignuća, a istraživanja i interpretativni primjeri novih knjižničnih zgrada ukazuju na prednosti i nedostatke, kako u odnosu na samo oblikovanje zgrada i njihovih interijera, tako i u odnosu na zadovoljstvo korisnika i posjetitelja.

Današnja knjižnica je, nesumnjivo, raznolika po tipologiji, brojnim funkcijama, mnoštvu dokumenata koje posjeduje, analognim i digitalnim izvorima kojima osigurava pristup i programima koje osmišljava i nudi, pa zaista ostavlja dojam paradoksalnog mjesta koje obilježuje napetost između očuvanja i stvaranja, između skupljanja i otkrivanja, između sjećanja i obećanja (usp.

Bertrand i Kupiec, 1997: 30).

Unatoč nepovoljnoj ekonomskoj klimi u mnogim dijelovima svijeta, zavidan je broj novih knjižničnih zgrada. Neke zgrade opisane u studijama slučaja u ovoj knjizi sagrađene su u godinama štednje na početku 21. stoljeća. Izgradnja drugih započeta je u vrijeme financijskog blagostanja, ali dovršene su tek nedavno, nakon niza godina iznalaženja dodatnih financijskih izvora kako bi se završilo započeto. Studije slučaja u Velikoj Britaniji, na primjer, ilustriraju niz ideja koje su aktualne u razvoju knjižničnog prostora u akademskim i narodnim knjižnicama te su osnova za izradu uputa za oblikovanje i upotrebu knjižničnog prostora (usp. Watson, 2013: 6; Watson i Howden, 2013). Zgrada predstavljena u svakoj studiji slučaja odgovor je na njenu lokalno-organizacijsku potrebu i raspoložive resurse, a svaka od njih postoji u kontekstu gore­ spomenutih globalnih čimbenika.

Važno je upozoriti na još jednu paradoksalnu situaciju vezanu uz fizičke atrakcije za koje se u većini društvenih zajednica poduzimaju projekti izgradnje 24

KNJIŽNIČNA ARHITEKTUR A

– poput sportskih stadiona, autocesta, urbanih centara i objekata turizma ili zabavnih četvrti koje podsjećaju na tematske parkove. Koliko god se u takve projekte ulaže, nije sigurno koliko su važni svim građanima. Za neke, osobito za mnoge ljude iz takozvanih kreativnih klasa ili za kreativne pojedince, oni su nevažni, nedovoljni ili zapravo neprivlačni. S druge strane, takvim pojedincima ili skupinama potencijalnih korisnika u knjižnicama su zanimljivi visokokvalitetni sadržaji i mogućnost stjecanja novih iskustava, otvorenost prema raznolikostima svih vrsta i nadasve ponuđenim prilikama da potvrde svoj identitet kao kreativni ljudi. Stoga knjižnice kao kreativni centri mogu pridonijeti ostvarivanju tendencije da kreativni sloj stanovnika bude “ekonomski pobjednik suvremenog doba” (usp. Florida, 2004: 218).

Dakle, zgrade u kojima su knjižnice smještene, i koje u određenoj mjeri određuju identitet knjižnice, istodobno su manifestacije i simbol sukoba, izbora i različitosti. Neki članovi zajednice skloniji su starim knjižničnim zgradama, koje, po njihovu mišljenju, odražavaju vrijednosti prošlih vremena.

Drugi su neofili – obožavaju novo samo zato jer je novo. Treći pak (vjerojatno većina) cijene i raskoš starina i učinkovitost te druge prednosti novoga.4 Kao što je već prije rečeno, knjižnica je svojim prostorom i strukturom ujedno simbol i manifestacija. Također, ona prelazi granice vlastite zgrade i strukture, posebno danas kada uz pomoć tehnologije dopire mnogo dalje nego ikada (usp. Gorman, 2006: 7). Kako je internetska revolucija napredovala, knjižničari i arhitekti prihvaćali su stajalište po kojemu ‘stara’ arhitektura ne mora nužno značiti i ‘lošu’ arhitekturu, pa su intervencije u postojeće, često i po­vijesno važne zgrade, bivale sve maštovitije. Projekti obnove knjižnica, ne samo viktorijanskih, edvardijanskih, karnegijevskih ili pak međuratnih zgrada u 20. stoljeću, nego i onih koje su izgrađene tijekom 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća (usp. Dewe, 2006, str. 133–154; Black i Pepper, 2011: 461), učestali su, iako su često izloženi javnoj kritici ili ih je javno mnijenje nastojalo i pokatkad uspijevalo zaustaviti.

Posljedica ubrzanog tempa razvidna je i na razini nemogućnosti da se predvidi kakav će utjecaj tehnologija imati na sve vidove života, uključujući 4

Sve tri skupine mogu se složiti oko obnove knjižničnih zgrada (usp. Gorman, 2006: 5–6), ali moguće je da dođe i do bitnih razilaženja pa čak i do obustavljanja projekata. Uz odustajanje od projekta N. Fostera za Gradsku knjižnicu u New Yorku, dobar primjer je i obustava projekta Z. Hadid za Sveučilišnu knjižnicu u Tolledu.

UVOD U PROBLEMATIKU

25

knjižnice i rad knjižničara. Pokazalo se, naime, da je taj utjecaj značajan, duboko važan i uglavnom neočekivan, pa je nužno stalno i temeljito preispitivati formu i funkciju knjižnice kao mjesta (usp. Watson, 2013: 99) te promišljati o operativnim potrebama knjižnice koje se odnose ne samo na korisnike i posjetitelje, nego i na zaposlenike čije se kompetencije i zadaće također silovito mijenjaju.

Parafrazirajući Dempseya (2005), moguće je kazati da je najbolja arhitektura ona koja je intuitivna i predvidiva za korisnika i osoblje knjižnice.

Potrebno je pojednostaviti sve kako bi korisnici znali gdje se što nalazi, gdje mogu dobiti pomoć. Osnaženi korisnici su oni koji razumiju kako knjižnica funkcionira, znaju gdje se što nalazi. Oblikovanje i uređivanje prostora tomu bi trebalo pridonijeti. Na tom je tragu posebno utjecajno tradicionalno poslanje narodne knjižnice, posebno istaknuto u američkom knjižničarstvu 19. stoljeća, koje je usmjereno na pružanje podrške samoobrazovanju građana u njihovu nastojanju da postanu uspješni članovi demokratskog društva, iako je posljednjih desetljeća taj pristup propitkivan, mijenjan, pa čak po nekim autorima i obezvrjeđivan (usp., na primjer, Alstad i Curry, 2003) u korist popularizacije knjižnice koja nudi atraktivne programe kako bi se privuklo što više korisnika. Zagovaranje privlačenja korisnika ‘pod svaku cijenu’ u izvjesnom smislu predstavlja odmak od uvriježenih knjižničnih funkcija. Taj je pomak doveo do toga da se s naglaskom na zabavu i marketing napušta ono što mnogi smatraju istinskom svrhom knjižnice te da se svjedoči gubitku demokratske tradicije zapadnog tipa. Postoji bojazan da narodna knjižnica, kao nova agora odnosno građanski prostor koji omogućava javna okupljanja, polako nestaje ili da se svodi na puka mjesta za zabavu, provođenje slobodnog vremena i rekreaciju, a ne na prostor u kojemu se njeguje kvaliteta javnog diskursa i njegova predanost demokratskim idealima. Pritom je važno naglasiti da kvalitetan javni prostor ima visok stupanj korisničke kontrole i da ne podliježe korporativnim ili političkim utjecajima. Stoga narodne knjižnice kao pravedne, dostupne, pozitivne i otvorene javne ustanove mogu biti mjesto interakcije u zajednici u kojoj ljudi razmišljaju, u kojoj se odupiru nametnutim vrijednostima koje podržava potrošačko društvo. S druge strane, opredjeljenje narodnih knjižnica da služe tom ključnom aspektu demokratskog života mijenja i pogled na narodnu knjižnicu kao neutralnu instituciju, pa se danas sve više javljaju pristalice ideje o aktivističkom, a ne neutralnom stajalištu 26

KNJIŽNIČNA ARHITEKTUR A

prema društveno-političkom sustavu. Narodna knjižnica idealan je fizički i psihološki prostor za javni diskurs kvalitetu kojega može poboljšati te uputiti na tradicionalnu predanost demokratskim idealima (usp. Alstad i Curry, 2003: 3; Leckie i Buschman, 2007; Hibert, 2018).

O promjenama koje postavljaju knjižnice kao jezgre društvenosti i središta zajednice napisan je niz radova, o knjižnicama općenito ili u vezi s pojedinom vrstom knjižnice. Pritom se ističe da slijedom tih ideja knjižnične zgrade pozivaju na društvenu inkluziju, susrete i komunikaciju, svrhovito provođenje slobodnog vremena, učenje. U takvim promijenjenim okolnostima od knjižnica se očekuje da budu mjesta koja pridonose napretku zajednice (usp., na primjer, Ranseen, 2002; Hull, 2003; Bryson, Usherwood i Proctor, 2003; Given i Leckie, 2003; Jehlik, 2004; Hayes i Morris, 2005; Morris, 2005; Forsyth i Perry, 2010) i postanu ‘treća mjesta’, ali ne, dakako, i u odnosu na sve elemente ‘trećeg mjesta’ po izvornom tumačenju sociologa R. Olden­burga (1999). Pritom se naglašavaju potencijali javnih ustanova u olakšavanju i proširivanju kreativnije interakcije građana na temelju sljedećih obilježja takvih prostora: radi se o neutralnim prostorima koji ne obvezuju na dolazak ili odlazak te uravnotežuju razlike u socijalnom statusu; u odnosu na knjižnicu kao javnosti namijenjenoj ustanovi, jedna od glavnih aktivnosti unutar prostora je omogućavanje razgovora, pristupačnosti i dobrodošlice, pri čemu često redoviti posjetitelji postavljaju osnovu za raspoloženje; nadalje, knjižnične zgrade nisu pretenciozne ili razmetljive, po svojoj prirodi pozivaju na zaigranost te stvaraju osjećaj pripadnosti doma u udaljenome domu.

Ono što među ostalim nastojimo problematizirati u ovoj knjizi jesu novi, aktivniji procesi nadahnuća, stvaranja i dijeljenja koji bi trebali biti glavno žarište budućih knjižnica (usp. Sternheim i Bruijnzeels, 2013: 71–72). Uvažavanje stvarnih potreba i novih navika korisnika5, jer knjižnice djeluju na granici između svjetovnog i svetog, između arhivskog i istraživačkog te između održavanja nezamjenljive tradicije knjige, istodobno prihvaćajući nove medije i digitalnu tehnologiju (usp. Worpole, 2013: 38). Sâm prostor knjižnice ‘okidač’ je promjene i urbanog i ruralnog identiteta.

Proučavanje knjižničnih zgrada i prostora često je multidisciplinarne prirode i pokriva estetske, socijalne i kulturne vidove knjižnica. Ipak, zanimljivo je 5

Zanimljiva je tvrdnja R. Schmidt (2011) da mladi ljudi ne idu u crkvu – oni idu u knjižnicu.

UVOD U PROBLEMATIKU

27

da je knjižnica kao građevinski tip pomalo marginalni predmet istraživanja u povijesti arhitekture, čak i u zemljama zavidne tradicije knjižnične arhitekture, poput skandinavskih zemalja, osobito Finske te SAD-a ili Velike Britanije, što je posebno bilo vidljivo sve do konca 20. stoljeća.6 Nasuprot tomu, sve se češćeu knjižničarskim, arhitektonskim i dizajnerskim časopisima nailazi na veći broj priloga o knjižničnim zgradama, sve je više organiziranih baza podataka koje održavaju knjižničarske udruge i tijela, nacionalne komisije za kulturno planiranje u pojedinim zemljama, ili pak arhitektonska udruženja, a koji donose podatke o novim knjižničnim zgradama i o nagrađenim projektima knjižničnih zgrada.7 Sve učestalije se objavljuju ne samo prikazi novih zgrada, nego i pregledni i znanstveni radovi iz pera poznatih stručnjaka iz arhitektonskih, socio-kulturoloških ili knjižničarskih zajednica. Manje zastupljene su interpretacije pojedinih knjižničnih zgrada na osnovi znanstvenoistraživačkih pristupa i metoda.

Naposljetku, jedna od tema koja nas u ovoj knjizi zaokuplja jest i tema percepcije odnosno recepcije knjižničnih zgrada. Neke se knjižnične zgrade smatraju ‘velikom’ i kvalitetnom arhitekturom, a da u njima ne djeluju uspješne knjižnice. Oni koji ih zagovaraju, smatraju te zgrade kvalitetnima zbog dojma koji su proizveli njihovi arhitekti, a ne zbog zadovoljstva korisnika. Sjajan dizajn eksterijera, međutim, sporedan je u odnosu na ono što se događa u njegovu interijeru. Kad uđe u knjižničnu zgradu, korisnik bi trebao steći dojam odmaka od pritisaka, ometanja i utjecaja često toksičnih energija vanjskog svijeta. Na taj način knjižnica nalikuje drugim transformacijskim prostorima poput crkava, sinagoga, džamija i hramova (usp. Simon, 2013: 21).

U ovoj knjizi nastojimo također sagledati kako će se razvoj knjižničarstva i arhitekture odraziti na promišljanja knjižničnih zgrada u budućnosti.

Pome­rantz i Marchionini (2007) vide digitalnu knjižnicu kao mjesto u koje se premještaju i smještaju knjižnične usluge i programi kao logičan izbor za dje6 Na primjer, prije 1970. u arhitektonskom časopisu The Finnish Architectural Review predstavljeno je samo pet javnih knjižnica: Gradska knjižnica Lauritsala (1951), koja se smatra prekretnicom u izgradnji narodnih knjižnica; Gradska knjižnica Kuopio (1969); i tri knjižnice koje je dizajnirao Alvar Aalto: Javna knjižnica Säynätsalo (1953), Gradska knjižnica Rovaniemi (1965) i Gradska knjižnica Seinäjoki (1968) (usp. Mehtonen, 2011: 154). O hrvatskim časopisima iz područja arhitekture i dizajna više u 4. poglavlju.

7 Najznačajnije baze podataka, tj. njihova mrežna mjesta obrađuju se u 4. poglavlju te navode u popisu literature.

28

KNJIŽNIČNA ARHITEKTUR A

lovanje u digitalnom okružju. Montgomery i Miller (2011) tvrde da temeljna uloga knjižnične zgrade u sljedećem desetljeću neće biti spremište za zbirke ili središnja točka za informacijske usluge, iako će u hibridnom okružju i dalje postojati obje te uloge, nego će to biti mjesto, nov obrazac knjižničnih zgrada kao mjesta zajedničkog učenja i interakcije u zajednici. Taj obrazac ne samo da ima praktični ekonomski i obrazovni smisao, nego je i povijesno utemeljen na drevnoj ulozi knjižnica kao mjesta zajedništva i suradnje. Posljednji primjeri knjižničnih zgrada s konca drugog desetljeća 21. stoljeća potvrđuju navedenu tezu.

UVOD U PROBLEMATIKU

29

Nakladnik Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb e-mail: naklada-ljevak@naklada-ljevak.hr www.ljevak.hr Lektura i korektura Mirko Peti Izrada kazala Drahomira Cupar Naslovnica Lucija Gudek Grafičko oblikovanje i prijelom Lucija Gudek Ana Pojatina Tisak Feroproms

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001071903.

ISBN 978-953-355-443-3 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja.