Siniša Škarica, Knjiga o Gabi by Naklada Ljevak

KNJIGA O GABI

BIBLIOTEKA POSEBNA IZDANJA Za hrvatsko izdanje © Siniša Škarica, Naklada Ljevak i Croatia Records, 2020.

Siniša Škarica Zlatko Gall

Knjiga o Gabi Soundtrack naših života

Čovjek kao on

Zagreb, prosinac 2020.

Sadržaj

Knjiga o Gabi ili kako smo (za)voljeli zabavnu glazbu 7 I. Film i jazz 17 II. Festivali 37 III. Prepjevi 91 IV. Singl i LP ploče 125 V. Dueti i vokalne suradnje 165 VI. Popevke i popijevke 181 VII. Stil zvan Gabi 197 Kako je snimala Gabi (kronologija snimaka) 205 Napomena 230 Pogovor (Ahmed Burić) 231 Bilješka o autoru 237

„Sanjao sam noćas da sam Gabi Novak da nisam težak kao sidro već lak kao plovak sanjao sam da pamtim samo sretne dane a sve ča je bilo u jednu pismu stane.“ Ahmed Burić: Sanjao sam noćas da sam Gabi Novak

Knjiga o Gabi ili kako smo (za)voljeli zabavnu glazbu

Najprije smo Croatia Records i ja najavljivali Diskobiografiju Gabi Novak s desetak CD-a. Naime, toliko mi se činilo da bi otprilike trebalo kako bi se predstavilo dvjestotinjak snimaka jedne od triju najvažnijih pjevačica pop-glazbe koje su ikad pjevale (i još pjevaju) ne samo na hrvatskim pozornicama. (I ne pitajte me koje su druge dvije. Sada nije ni vrijeme ni mjesto za to.) Deset do dvanaest CD-a, tako je zamišljeno. Ali bilješke koje su trebale pratiti rijetko opsežnu, a istodobno dobrim dijelom do sada na kompaktnim pločama (pa ni na onima vinilnima!), neobjavljenu fonoteku, narasle su do ozbiljnih dimenzija. Podsjećam, slično mi se događalo gotovo svaki put kada sam počinjao raditi na ambicioznijim diskografskim kolekcijama. Prije petnaest godina umjesto dvostrukog CD-a s knjižicom posvećenim pionirskim počecima rocka kod nas (pričom o instrumentalnom rukavcu što se ovdje pretvorio u razgranatu deltu), dobili smo box od šest CD-a pod naslovom Kad je rock bio mlad – Priča s Istočne strane 1956. – 1970., usporedo s istoimenom knjigom (VBZ, 2005). Ubrzo potom, 2007. godine, zamisao da se šezdeseta obljetnica postojanja Jugotona – Croatia Recordsa zapamti izdanjem od šest dvostrukih CD-a (za svako desetljeće po dva) s popratnim knjižicama uredničkih bilješki – dakle u granicama moje osnovne vokacije – pretvorila se u nekoliko godina u dvije ozbiljno teške knjige Tvornice glazbe (treća je pred završetkom), opremljene 7

knjiga o gabi

kodom za download stotinjak najvećih uspješnica tako obrađenih razdoblja. To me je definitivno transformiralo u nekog kome je usput postalo put. Sada kada znam da pred sobom imamo dvije kutije prepune snimaka jedinstvene Gabi Novak, točnije 258 snimaka raspoređenih na 12 kompaktnih ploča i preko puta im ispisani mali milijun riječi, postalo je jasno da se moja izvorna zamisao i treći put stubokom mijenja. Pjesme i njihove male biografije opet smo morali razdvojiti. Tipični diskografski bookleti od 50 do 60 stranica svaki, s teško čitljivim tekstom od 6 ili 7 točaka i gustim proredom koje osim profesionalaca, insajdera, iskreno, malo tko i pročita, definitivno nisu izgledali kao sretno rješenje; format nove knjige bio je na obzoru. I da odmah budemo načisto: ovdje nije riječ o biografiji jedne od naših najvećih pjevačica uopće. Ovo je tek biografija njezinih snimaka, ako tehnički bude dopušteno njih 258, pa uostalom zato: diskobiografija. Mogli bismo reći da kroz glazbu i riječi imamo pred sobom priliku usporedo slijediti nešto što bi se tek sutra moglo pretvoriti u esencijalno biografsko štivo. Na kraju ovog uvodnika možemo se i upitati: vrte li se kutije oko knjige ili je knjiga njihov satelit. Jednom sam rekao da sam glazbu često otkrivao čitajući o njoj. Čitati o glazbi, poticajno je iskustvo. E sad, preuzetno bi bilo reći da ćete ovom knjigom otkriti Gabi Novak, ali da ćete je bolje upoznati – to vam jamčim! Upuštajući se u identifikaciju i okupljanje razasutih plodova talenta jedne velike i važne umjetnice najboljih godina naših života, i sam sam se u to uvjerio. Vjerujem da ćete u ovoj knjizi naći zapažanja o, usudio bih se reći, prepuno zaboravljenih ili novootkrivenih podataka, povremeno nužno pretočenih u male doze osobnih dižestiva. Diskovi smješteni u dva boxa naslovljeni Gabi Novak: Disko biografija mogli bi imati i alternativan naziv: Život na nosačima zvuka. Evo ga: nosači zvuka! Termin koji nikad nisam provario.

u vod

Netko je davno čuo angloameričku, poslovnu jednako ružnu, kovanicu sound carriers i uveo u našu diskografsku terminologiju ovaj put kroatiziran naziv „nosač zvuka“. Ali, za divno čudo, sada mi je odjednom istinito i ispravno zazvučalo: Gabi Novak: Disko biografija ili život na nosačima zvuka! Čitav jedan život zaprt u 258 snimaka, na 258 nosača zvuka. Upravo to. A bookleti, dakle, sada postaju prava knjiga: Knjiga o Gabi ili kako smo voljeli zabavnu glazbu. Voljeli?! Zavoljeli? To nam ostaje još raščistiti: je li ovo zaista priča o Gabi Novak i jesmo li mi, moja generacija, onomad 60-ih, zaista voljeli i zaista pratili, odnosno slušali zabavnu glazbu? Ili će biti prije da naslov treba glasiti: Knjiga o zabavnoj glazbi ili kako smo voljeli Gabi? Jer, dok smo o zabavnoj glazbi (ili muzici) imali često ne samo suprotstavljena nego i negativna stajališta – a slušali je, htjeli ne htjeli, bez sumnje jesmo – u Gabi smo svi bili, barem malo, zaljubljeni. Osim toga, s obzirom na mnoštvo sudionika, događanja, usporednih sudbina ili storija o pločama, o pjesmama tada aktualne domaće i svjetske pop-scene, ovoj bi svojevrsnoj hrestomatiji zacijelo priličio i naslov knjige o zabavnoj (ili pop-) glazbi. No, unatoč toj dilemi – jer ponavljam da ovo nikako nije njezina biografija, ona je samo protagonistica čijim se ulogama prelama ovaj maratonski soundtrack – Gabi je Novak ta zbog koje sam se prihvatio tako opsežna posla, kronološkog i tematiziranog popisa njezine diskografije (računao sam otpočetka na više od dvije stotine i pedeset snimaka u šest cjelina) u dodiru sa svim susjednim zbivanjima i fenomenima. Zašto šest i kojih šest cjelina? Najkraće: Gabi je pop-pjevačica često isticana i kao pjevačica jazza. Takvima joj se čuju prve snimke, a tom se idiomu često vraća i posljednjih godina. Pozornost široke publike svratila je na sebe glasom, ali i likom u nekim važnim filmovima. Naime, njezini su interesi od samog početka vezani za pokretne slike od

knjiga o gabi

crtanih do ranih muzičkih. Sve je to bilo dovoljno za dva CD-a tematski posvećena filmu i jazzu. Zatim, karijera Gabi Novak neraskidivo je isprepletena poviješću domaćih festivala zabavne glazbe. Njezini uspjesi i velik broj snimaka pripadaju dobu što smo ga doživljavali kao festivalo maniju u životu i rastu popularne glazbe na ovim prostorima. Jednako bi se moglo reći i za razgranatu diskografsku produkciju u predstavljanju svjetskog pop-kataloga za domaću uporabu; za generiranje specifične grane prepjeva, iliti covera, planetarnih hitova na naš način u čemu je – ako se izuzme Ivo Robić – Gabi Novak zajedno s Đorđem Marjanovićem, Lolom Novaković, Mikijem Jevremovićem i Zdenkom Vučković bila ispred svih, pogotovu u atraktivnosti odabranih naslova. Treba primijetiti da je tu bila riječ o pojavi kojoj su u razdoblju cvjetajućih šezdesetih, kopirajući dominantnu angloameričku pop-scenu, podlegle listom sve europske (i svjetske) glazbene cehovsko-profesionalne strukture: autorske, izvođačke, menadžerske. Nadalje, nešto što pripada svim izvođačima s bogatom karijerom, poglavlje je sa singl-pločama i, kao što sam naglasio, izborom snimaka s LP izdanja. U tom smislu izbor onih 258 nije bio nimalo jednostavan, s napomenom da nijedna izvedba s njezinih solističkih albuma nije ostala bez komentara, pa makar i s jednom jedinom rečenicom! Konačno, posljednje dvije manje cjeline također govore o Gabinu talentu, popularnosti i posebnim afinitetima: dueti ili vokalne suradnje – u čemu je bila vrlo zapažena u očima publike, ali i tražena kod svojih kolega – i kajkavske popevke, posebno njegovane na festivalu u Krapini, kao specifičnoj vokalnoj poetici, toplini izraza bliskoj njezinoj agramerskoj osjećajnosti. Dakle, po svemu, ona je središnja ličnost, zapravo ikona, koja simbolizira povijest popularne glazbe kod nas, sve od kraja 50-ih do našeg doba; ona je ta koja je izvukla iz mene svu moju prirodu

u vod

često mi i spočitavane akribije, i koja je, na kraju krajeva, uopće izazvala pomisao da možda u prvom redu pišući o njoj, izlažući njezinu diskobiografiju, zapravo izlažem u dobroj mjeri disko biografiju ovdašnje zabavne glazbe. Da, točno tako. Ali zar nije od najranijih osvrta na njezinu karijeru, od prvih uredničkih bilješki na poleđini njezinih brojnih EP-ja, njezin prvi urednik, i prvi urednik hrvatske i jugoslavenske diskografije uopće, Pero Gotovac pisao o „prvoj dami naše zabavne glazbe“? Zar istu ili sličnu sintagmu (s atribucijom pop-) nisu nebrojeno puta ponavljali prvi recenzenti domaće pop-muzike, bez obzira na to jesu li pripadali metjeu etablirana novinarstva koji je pratio i zabavnu glazbu poput Nenada Turkalja, Pere Zlatara, Frana Potočnjaka ili Zvonka Kovačića, ili prvoj generaciji pop-rock pera okupljenih oko beogradskog Džuboksa i zagrebačkog Pop Expressa, kao što su bili Višnja Marjanović i Nikola Nešković, odnosno Ivica Đukić, Pavle Werner, Veljko Despot ili Ranko Antonić, Dražen Vrdoljak ili Darko Glavan, tri Petra: Popović, Luković i Janjatović, ili sarajevski dopisnik novog Džuboksa – Ognjen Tvrtković? Ne doživljavaju li je tako, ili oslovljavaju, aktualni pratitelji domaće pop-scene, bez obzira na to pišu li za nedjeljne magazine a la Glorija, Story i dugovječni Studio – poput veteranke Klare Rožman – ili će to biti rock-kritičari kao što su Zlatko Gall, Saša Dragaš ili Hrvoje Horvat, odnosno televizijska domaćica domaćih celebritija – Tončica Čeljuska, ili prononsirane voditeljice zabavnoglazbenih televizijskih emisija poput Danijele Trbović, Ive Šulentić ili Barbare Kolar, na primjer? Od prve fascinirajuće pojave na samom isteku pedesetih – glasom kroz jedan važni film i likom kroz televizijski zabilježenu pobjedu na jednom važnom festivalu – do nedavne nominacije za najbolji ženski vokal na Porinu, prestižnom i zapravo jedinom ozbiljno institucionaliziranom događanju koje vrednuje i nagrađuje postignuća na širokoj i preglednoj bazi cjelokupne glazbene pro-

knjiga o gabi

dukcije u našoj državi. Dakle, Gabi Novak – i sama glazbena instituciju par excellence – bila je i ostala prva dama zabavne glazbe; treba naglasiti: na čitavom prostoru bivše jugoslavenske zajednice. Zato da zaključim, naravno, ovo je knjiga o Gabi, ili kako smo, i njoj zahvaljujući, (za)voljeli zabavnu muziku, mi – tamo davno, na početku našeg životnog puta – ponekad i okorjeli joj protivnici. Činjenica jest da onomad kao ortodoksni rokeri i po prirodi stvari buntovnici bez razloga nismo ljubili zabavnu muziku i, povijesno gledano, glasovito doba festivala. Takvo držanje, rekli bismo danas, u dobroj mjeri bilo je i pitanje imidža. Nismo je baš voljeli. Ono zavoljeli došlo je s vremenom, otkrivajući koliko smo često bili u krivu, skoro kao isprika svim poslenicima estradnog ceha na godinama činjenoj im nepravdi. A sada, zaokružena slika, točnije biografski kroki naše junakinje slijedi u narednim recima, a potom pojedinačno: pjesma po pjesma, snimka po snimka, ploča po ploča... Gabi Novak rođena je 8. srpnja 1936. u Berlinu kao Gabrijela u braku Hvaranina Đure Novaka i Berlinčanke Elizabeth Reiman. Pred krvavi svjetski sukob roditelji sele u Split – Đuro je brodograđevni inženjer i radit će u tamošnjem brodogradilištu – a mala Gabrijela ratne će godine provesti kod bake i djeda na Hvaru. Otac na samom kraju rata biva ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima i život s majkom nastavlja se trpeći u siromaštvu poslijeratnog Zagreba. Od najranije dobi fascinirana crtanjem, maturirala je 1955. na grafičkom odjelu novoustrojene petogodišnje Škole primijenjene umjetnosti u generaciji s Miroslavom Šutejom, Jurom Labašem i Ljerkom Njerš. Prvo zaposlenje: retušerica u cinkografiji Vjesnika. Poslije samo osam mjeseci prolazi na audiciji kod budućeg oskarovca Dušana Vukotića kao kopistica u netom osnovanom studiju za crtiće. Tek je u dokolici, kao članica OKUD-a Jože Vlahovića (pod vodstvom Emila Cossetta,

u vod

gdje joj je društvo pravila također jedna buduća klasna vokalistica popa, vršnjakinja Senka Veletanlić), otkrila svoju drugu, pokazat će se životnu ljubav – glazbu i, posve neočekivani, pjevački talent. Doček Nove 1957. ohrabrio ju je da u prostorijama Zagreb filma zapjeva hitove s velikog ekrana Johnny Guitar Peggy Lee i Secret Love Doris Day. (Tu se ponavlja priča sudbinskog, vrlo slična Doris Day, Amerikanki koju je svijet volio, a koju su brojne sirene yu-estrade – uostalom kao i Gabi Novak – isticale kao uzor; slavna je pjevačica i kasnije glumica pjevajući uz radio i Ellu Fitzgerald, naslutila svoj dotad nepoznati dar). Sada Gabi, već u dvadeset i prvoj, dobiva priliku da i glasom ilustrira crtane junake, baš kada će se početkom te 1957. u Zagreb filmu zateći jugoslavenski mogul jazza, popularne i filmske glazbe Slovenac Bojan Adamič. Pogađate, sve se odvija filmskom brzinom: fasciniran onime što je slučajno čuo na celuloidnoj vrpci, Gabi će 8. travnja 1957. (nadnevak je zapamćen kao što bi i trebali biti događaji prijelomni u nečijem životu, ili oni što se reflektiraju na tuđe živote) u Ljubljani, kao gošća svom Pigmalionu (Petar Luković), pored Ive Robića, Marjane Deržaj, Majde Sepe i Trija Tividi, otpjevati Tea For Two, Moonlight In Vermont i Que sera sera (sve iz repertoara omiljene Doris Day) i oduševiti publiku. Nakon identičnog zagrebačkog koncerta (u tadašnjem Domu JNA) stigla je ponuda da snimi temu već priznatih Ljube Kuntarića i Blanke Chudobe Sretan put za dramatični Tanhoferov 1958. pulskom Zlatnom arenom nagrađeni H-8, dok je nastup na Zagrebu ‘59. s Ljubav ili šala Milutina Vandekara i Alke Ruben donio pobjedu poznatom autorskom tandemu, ali i velik uspjeh ljupkoj debitantici (ispred Robića s kojim je pjevala u alternaciji). Da sve odjekne snažnije: prvi put u izravnom prijenosu, posredstvom radija i televizijskih kamera, koje su, istina, donosile sliku tek rijetkim domovima s čarobnom kutijom! Iznenadna životna dilema: crtanje ili pjevanje brzo je postala suvišna.

knjiga o gabi

Šezdesete su dočekale novu zvijezdu raširenih ruku. Lijepa, nježna, čijoj je pomalo promukloj, seksipilnoj izvedbi veliki majstor eseja pokojni Veselko Tenžera skovao nadahnutu atribuciju „električnog šapata“, postat će sinonimom moderne pop-pjevačice s mikrofonom. Nitko prije nje nije mogao s većim pravom ponijeti tu sliku. Anica Zubović, Lola Novaković, Marjana Deržaj, čak i Beti Jurković, Ljiljana Petrović, ubrzo Tereza Kesovija, snažnih školovanih glasova, ili barem s pretenzijama da zvuče tako, prema belkantu, mogle su bez struje, bez swinga; lakše je bilo zamisliti ih na pozornici opere, operete, mjuzikla, nego s big bandom ili jazz-trijem. Gabi je sve ono drugo: intimnija, delikatnija; distancirana i snena, s pritajenom vatrom. Zavodljiv glas modernosti. Njezino moderno fraziranje i osjećaj za ritam više su nego očiti, jednako u skladu s prodornim, reskim brassom i toplim štrajhom. K tomu, od samog početka, savršeno precizna tona, brza u studijskoj egzekuciji. Tijekom 60-ih uspjela je ostvariti jednu od najintenzivnijih produkcija u domaćoj diskografiji s kojom se iz ženskog tabora mogla mjeriti jedino Lola Novaković i donekle dojučerašnja tinejdžerica Zdenka Vučković. To je vrijeme kada će, ubuduće joj glavna suparnica, Tereza izbivati u Francuskoj tražeći svoje mjesto na međunarodnoj pop-sceni. Gabi su u tomu tadašnji suprug Stipica Kalogjera i budući Arsen Dedić te stariji Kalogjera – Nikica, i Ivica Krajač bili najbliži i najvjerniji suradnici. Snimila je sve od mnogobrojnih prepjeva najpopularnijih svjetskih uspješnica (kako je to u nedostatku licencija tražilo gladno tržište) do originalnih autorskih, najčešće festivalskih naslova, kojima je obično bila važan čimbenik u osvajanju nagrada žirija ili publike. Od spomenutog prvijenca Ljubav ili šala iz 1959. do recentne nominacije za najbolju žensku vokalnu izvedbu u konkurenciji diskografske nagrade Porin, za točno 60 godina poslije snim ljenu skladbu Sanjaj jedini, svjedočimo jednoj rijetko bogatoj i

u vod

uspješnoj karijeri u analima popularne glazbe ne samo našeg doba i prostora. Njezina sklonost jazzu i talent, kojeg u početku nije bila ni svjesna, zabilježeni su, primjerice, već 1961. izvedbom Gershwinove A Foggy Day kao Maglovit dan uz glasoviti Zagrebački jazz kvartet na 2. jugoslavenskom jazz festivalu na Bledu, kako bi mu se vraćala u 90-ima u društvu veterana poput Prohaske i Dičića, sve do snimaka ostvarenih u 2000-im godinama, sada u pratnji svoga sina Matije, džezističkog pijanističkog virtuoza i njegova dominantnog naraštaja. Karijerna fortuna Gabi Novak, postojane radne temperature, ne zaustavlja se ni do danas.

I. Film i jazz

jednoj drugoj diskobiografiji koju sam otkrivao prije dvadesetak godina Pjeva vam Ivo Robić – Izvorne snimke (1949. – 1959.) prve rečenice posvećene su mojim dječačkim senzaci jama, zaista ranim, onima s početka pedesetih godina prošlog stoljeća. Pored prvih knjiga: Baba Dijen i Kocka Šećera Claudea Avelinea i Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić, prvog stripa Pustolovine Tima Tajlora Lymana Younga značajno su se ticale filmova, poput Barba Žvane Vjekoslava Afrića, Bakonja fra Brne Fedora Hanžekovića ili Čudotvorni mač (Baš Čelik) Vojislava Nanovića i – glazbe, recimo, prvog šlagera koji pamtim: Najljepši san iz filma Veliki Caruso. Bilo je to između 1951. i 1953. godine nakon rezolucije Informbiroa, kada se dirigirani sovjetski film, glazba, literatura, stavljaju ad acta. Američka industrije zabave ubrzo će preplaviti naš duhovni horizont. Marshallov plan (i „Trumanova jaja“!) preglasat će Marxova „tvornice radnicima“ i koncept „radničkog samoupravljanja“, istodobno s Tršćanskom krizom i velikim pritiskom zemalja tzv. narodne demokracije predvođenih SSSR-om, koji je trajao sve do Staljinove smrti, upravo 1953. Robićev Najljepši san, u izvedbi Carusova sljedbenika i impersonatora, holivudske zvijezde i jednog od Ivekovih uzora Marija Lanze (drugi je bio Korzikanac, prijeratna filmska i pjevačka zvijezda, Tino Rossi) u izvorniku The Loveliest Dream in the World, 19

knjiga o gabi

koji su tada 1953. „povlašteni s gramofonom“ mogli kupiti i na tvrdoj Jugotonovoj 78-ici, nije spadao u ono što ćemo uskoro sredinom tog desetljeća opsesivno početi slušati kao „jazz“, u dobroj mjeri ili čak prije svega zahvaljujući filmu. Gramofoni su bili rijetki, a još rjeđe ploče koje su zvučale američki, džezerski. Zato su filmovi Bal na vodi (Bathing Beauty) s Esterom Williams i komičarem Redom Skeltonom te trubačkim virtuozom Harryjem Jamesom (truba je bila zaštitni znak jazz-orkestra) i apostolom kubanskog latino zvuka Xavierom Cugatom, a još više filmovane biografije velikih lidera iz Big Band ere, Priča o Glennu Milleru (The Glenn Miller Story s Jamesom Stewartom i June Allyson) i Priča o Bennyju Goodmanu (The Benny Goodman Story sa Steveom Allenom i Donnom Reed) – ove posljednje gledali smo 1956, 1957, moguće 1958. – utjecali na formiranje ukusa u odnosu na popularnu glazbu što smo je još uvijek gotovo ekskluzivno slušali preko naših prvih Kosmaja i Tesli. Bilo je to neposredno prije eksplozije rock ‘n’ rolla koju će pobjedničke ratne generacije zapadne hemisfere, očekujući miran i berićetan život, doživjeti s gnušanjem, i gotovo strahom, kao prijetnju svjetskih razmjera što bi se zajedno s „bezbožnim komunizmom“ mogla nezaustavljivo raspršiti i zatrovati tek rođenu djecu diljem zemaljske kugle. Da, film i jazz dva su fenomena što su u prvoj polovici dvadesetog stoljeća globalno zavladali masovnom kulturom istodobno se izborivši za značajna mjesta u porodici akademskih umjetnosti. Došla su zajedno, ruku pod ruku, pa će i Gabi Novak pričati kako su kinopredstave s Doris Day u Mladiću s trubom (The Man With A Horn), u Čaju za dvoje (Tea For Two) i Ljubimici Divljeg zapada (Calamity Jane) ili s glasom Peggy Lee u Johnny Gitara (Johnny Guitar), bili presudni da otkrije svoju ljubav prema glazbi. Pokazat će se i više od toga: svoj životni poziv.

Bilješka o autoru

Kao gimnazijalac s vršnjacima 1962. osnovao je prvi rock-sastav u Dalmaciji, VIS Magneti. Od 1965. član-utemeljitelj je jedne od najpopularnijih rock-skupina bivše države s kraja 60-ih, Mi. Svirački se ponovno aktiviraju 2001. te sviraju i danas u istom sastavku kako su to činili 1960-ih. Godine 2009. sastav je dobio 237

Siniša Škarica rođen je 22. veljače 1946. u Šibeniku, gdje 1965. završava gimnaziju. Diplomirao je pravo na zagrebačkom sveučilištu 1974. godine. Iste godine zapošljava se kao urednik naklade (publishinga) u zagrebačkom Jugotonu, tada najvećoj i najvažnijoj diskografskoj tvrtki u jugoistočnom dijelu Europe. Prvi je urednik Jugotonove pop-rock redakcije (1979). Pod kućnom etiketom uređuje najznačajnija izdanja novog vala – ocijenjenog najuspješnijim razdobljem domaće rock-diskografije. Glavni je i odgovorni urednik Jugotona od 1985. do 1991. pa Jugotonova sljednika Croatia Recordsa od 1991. do 1997. i direktor programa obiju tvrtki (1986 – 1995). Nakratko je direktor produkcije pop i rock-glazbe Orfeja Hrvatske radio-televizije (1997 – 1998), a od 1999. do odlaska u mirovinu 2007. pomoćnik je predsjednika Uprave za program u matičnoj tvrtki Croatiji Recordsu.

238

knjiga o gabi

priznanje Fender Mega Muzike za više od 40 godina umjetničkog rada i utjecaja na glazbu u Hrvatskoj. Višestruki je dobitnik Porina (i brojnih nominacija) kao autor i urednik tematsko-povijesnih i kompilacijskih izdanja. Godine 2002. uručen mu je tzv. „životni Porin“ „za poseban doprinos hrvatskoj diskografskoj industriji“, a 2017. dobio je i Nagradu za životno djelo Grada Šibenika. Godine 2006. dobiva nagradu HDS-a „Josip Andreis“ za Kad je rock bio mlad (1956. – 1970.), kao najbolju knjigu s područja glazbene publicistike i muzikologije (2005, VBZ). Šesterostruki CD box, koji izlazi zajedno s knjigom, pored Porina osvaja i bosansko-hercegovački „Davorin“ za najbolje tematsko-povijesno izdanje u regiji. Napisao je zajedno s Dušanom Vesićem monografiju Bijelo dugme 1974. – 1988. (Croatia Records, 2014), kao sastavni dio 10 LP Box de luxe, povodom 40 obljetnice Bijelog dugmeta. Urednik je knjiga 70 priča o albumima Zlatka Galla i Hrvoja Horvata te Samira Mile (Menart / Hrvatska diskografska udruga, 2018. i 2019). Višedesetljetne bilješke i eseji za izdanja što ih je uređivao, ukoričeni kao Tvornica glazbe – Priče iz Dubrave, knjiga prva 1947. – 1969., i knjiga druga od 1970. do 1989, s trećom u pripremi (za razdoblje od 1990. do 2020), svojevrsna su biografija hrvatske i ex-yu diskografije, a po prirodi stvari i popularne glazbe na ovim prostorima, uopće.

nakladnici: Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr Croatia Records d.d. Makarska 3, Zagreb www crorec.net za nakladnike: Ivana Ljevak Lebeda, Želimir Babogredac urednik: Nenad Rizvanović lektura i korektura: Petra Košutar naslovnica: Ana Luketin Fahrenwald oblikovanje i prijelom: Ana Pojatina tisak: Feroproms cip zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001081695. ISBN 978-953-355-465-5 (Naklada Ljevak) ISBN 978-953-7011-82-6 (Croatia Records) Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne može biti objavljen bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.