Maria Navarro Skaranger: Knjiga tuge - ulomak

Maria Navarro Skaranger KNJIGA TUGE (PRIČA O NILSU U ŠUMI)

Biblioteka Cicero

Naslov izvornika Maria Navarro Skaranger Bok om sorg (Fortellingen om Nils i skogen)

Copyright © Maria Navarro Skaranger Prvo izdanje Forlaget Oktober, 2018 © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2022.

This translation has been published with the financial support of NORLA. Prijevod je objavljen uz financijsku potporu NORLA-e.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.

Maria Navarro Skaranger

KNJIGA TUGE

(PRIČA O NILSU U ŠUMI)

S norveškoga prevela Anja Majnarić

Zagreb, rujan 2022.

Medvjed živi u brlogu, a ptičice u gnijezdima Ljudi žive u kućama i mnogim drugim mjestima K nutsen i L udvigsen

RAŠČIŠĆAVANJE (NESREĆA)

1. Najviše volim fotografije na kojima se Nils glupira. Fotografije na kojima pije pivo, krevelji se i pravi gri mase. Izgledaju tako iskreno. Ima puno slika na kojima smo djeca, na kojima je on dijete, ponaša se kao dijete, trči livadom, penje se na stabla, slika s pecanja. Ima ih i na kojima je bole stan. U albumima su te slike najčešće malo izrezane, možda je on izrezan sa slike, ili ga ima pola, ili zato što izgleda tako mršavo ili zato što se to tako radi.

2. Mamine je oči bilo nemoguće pročitati, gotovo ni šta i ne govori.

Prvo što je moj brat Mik rekao: pa toga smo se i bo jali, znali smo da bi se moglo dogoditi. Rekao je to vrlo izravno i činjenično, ne iznenađeno, više potvrđujući, i moj otac je kimnuo, moj otac se složio, Mik je rekao

nešto u čemu se prepoznao, kao da smo se svi složili, kao da smo se svi na neki način bili pripremili ili to već prije pomislili, već nam je to bilo palo na pamet, a onda je to na pamet palo i samom Nilsu. Vjerojatno davno. Dok je živio u šumi ili možda jedan od prvih puta kad je završio u bolnici.

Možda smo to već tada pomislili, da taj momak ni kad neće ostarjeti, nikad neće dobiti djecu, oženiti se, kupiti kuću i auto.

3. Isprva je očev glas preko telefona bio hladan, srdit, djelovao je kao da se duri. Mama je prije uvijek govo rila da je ta hladnoća tipična za Norvežane sa sjevera zemlje. Kad mu nešto kažete, treba mu beskrajno dugo da odgovori, možda deset sekundi.

Poslije je na licu imao izraz koji je bilo nemoguće odrediti, oči su mu bile širom otvorene i izrazito sjajne i staklaste, možda je bio uplašen, prestravljen, oboje.

Otišao je trčati i poveo psa, nije ga bilo satima. Kad su se vratili, pas je samo legao na pod i zaspao, ležao je nepomično s isplaženim jezikom kao da je i on mrtav. Otac se cijelo vrijeme dirao po kosi, češao se iza uha, čupkao, zaglađivao kosu prstima, nakon toga si gledao

prste. Uzeo je veliku čašu kole pa pio i pio dok je nije ispraznio. Razmišljala sam kako se od ugljikova dioksi da zacijelo sav naježio. Potom je natočio čašu vode pa ulio vodu u dlanove i nekoliko si puta zapljusnuo lice.

4. Prvih noći kod mame bila sam budna, pokušala bih leći, zatvoriti oči i ležati, ostati u krevetu, ležala sam na boku, poleđice, ustala, tiho otišla u kuhinju, nisam palila svjetlo, u mraku sam jela, pila, gledala televiziju. Mislila sam da će to malo-pomalo popustiti, no čak i kad sam se vratila u svoj stan, bila sam budna, a spavati nisam mogla ni danju. Povraćala sam i cvokotala zubi ma. Nisam znala je li mi tijelo u ratu ili se zakočilo, to je niz normalnih reakcija, rekao je liječnik, problemi sa spavanjem, osjećaj apatije, manjak apetita. Dobila sam papir na kojem je bio pravokutnik. U pravokutniku sam trebala biti ja, imalo je to nekakve veze s poveziva njem ili nepovezivanjem sa svojim emocijama. Presavinula sam papir i stavila ga u torbu, pokušala jesti. Nakon što bih povratila, jela bih, a kad bi mi zubi počeli cvokotati, udisala bih na nos i izdisala na usta.

5. Pismo je bilo datirano na dan ili dva prije toga, bilo je presavinuto, bilo mu je u džepu jakne. Nije bilo dugo, nekoliko rečenica kojih se ne sjećam točno, ali pisalo

je nešto o tome kako je umoran i da ovaj put više ne može. Sigurno je pokušao pobjeći od toga, ili je znao da nikad neće ozdraviti. Možda zato nije ništa podu zeo, nije tražio pomoć. Išao je psihijatrici, ona mu je dala injekciju u stražnjicu, a zatim je otišao kući. Je li bio ispunjen mirom?

6. Nije daleko. Ako od Nilsova stana želite u šumu, tre bate ići malo uzbrdo među zgrade, uz cestu i kroz ram pu, ispod pješačkog mosta, kuća je sve manje i manje što dalje idete. Tu su šuma i zgrade, simetrično postavljene. Tu su tamne smreke i borovi i pokoje jezerce, a ako ode te dalje, još je više drveća, još jezera, te pokoje imanje.

7. Nils je stanovao u sivim zgradama, onim velikim za koje mnogi misle da su ružne jer izgledaju kao ru ske zgrade. Nema mnogo takvih zgrada na području Osla. Ima ih u Rødtvetu, Tveiti i Ammerudu, sigur no ih ima još. Kao djeca često smo se šalili da ću ja završiti kao majka troje djece u tim zgradama, zezali smo se da su te zgrade samo za narkiće i socijalu ili useljenike koji svu svoju djecu naguraju u jednu sobu. Trebale su pozitivno utjecati na svoje stanovnike, neposredna blizina šume oko njih, trgovački centar

tik do njih, željeznica do grada. Ne znam gdje je toč no pošlo po zlu.

8. Zgrade su renovirane prije možda dvije godine pa su u novinama bili veliki prilozi o tome kako će sad biti ljepše stanovati ondje, i bolje za djecu, a neki su re agirali na film strave koji se snimao u istim zgradama, kako loše utječe na okolinu. Sad će se vijeće stanara pobrinuti da bude manje betona! Postavili su umjetnu travu kao pod na svim balkonima, stavili velike stakle ne ploče preko ograde, tako da se balkon može pretvo riti u dodatnu sobu ili zimski vrt, bit će manje hladno zimi i toplije ljeti. Ako ste htjeli pogledati prema tlu, trebali ste pogurnuti staklo u stranu, tako ste se mogli i nagnuti. Pogled je na stražnju stranu staračkog doma, livadu, cestu i šumu.

9. Nisam mnogo puta bila kod njega. Stan mu je bio mali i predviđen za jednu osobu, iako u zgradi uglav nom žive obitelji, možda su stanovi raznih veličina, nisam sigurna. Bilo je dobro za njega da ima svoj stan. Dvaput sam ondje bila na večeri i ostala spavati, je danput je pripremio biftek, bio je mek i svjetloruži čast iznutra, savršeno pečen, krumpire zapečene s vrhnjem koje je sâm samcat napravio, kako je rekao.

Ja sam spavala na madracu, a on je spavao na kauču na razvlačenje. Usred noći je ustao i dugo sjedio na balkonu i pušio.

Drugi je put skuhao juhu. Bila sam možda još jedan put, došla sam po nešto ili mu došla nešto savjetovati.

10. Sve je obavljeno u samo nekoliko dana, Nils zapra vo nije imao puno stvari.

Nilsov je stan bio zatrpan, prljav, odjeća mu je ležala po podu, odresci od plaće i pisma s burze ležali su na stolu i na podu. Dugo nije oprao posuđe ni bacio sme će, tanjuri su bili naslagani u sudoperu. U vazi su stajale stare ruže, bile su sasvim smeđe od prašine, ali zadržale su oblik. Mik se presamitio i povratio u kantu za smeće kad je ušao. Malo je povratio, ispričao se pa počeo obi laziti stan i podizati stvari, pokupio je neke od papira. Onda je opet povratio, ali malčice je promašio kantu pa je malo poprskao zid. Zato što je vonjalo? Pomislila sam isprva, ne, možda samo od osjećaja da je Nils bio zatvoren unutra, ili osjećaja da je Nils dugo živio a da mu nije bilo dobro.

11. U stanu je bilo tako prljavo i zatrpano da čistačica nije znala bi li prihvatila posao, nazvala sam je da pi tam bi li mogla očistiti stan, rekla sam da je dosta pr ljavo, koliko prljavo? pitala je, dosta prljavo, rekla sam, pa nije bila sigurna. Glas joj je bio vrlo slab i drhtav.

Nije čišćeno možda pola godine. Možda, rekla je.

Ali stan nije velik, rekla sam. Ima oko dvadeset pet kvadrata. Provjerit ću raspored, rekla je. Nema ona nikakav raspored, čisti u školi dva dana u tjednu, zapiše svoje ime i datum na popis, često je sret nem na odlasku kući, nasmiješi se, pita jesu li učenici bili dobri, a onda stavi čepiće u uši i počne čistiti. Dje ca u pravilu stave svoje stolice na klupe, pa ona samo prebriše pod, inače joj ja pomognem sa stolicama. Nije uvijek jako pedantna. Uvijek nešto preskoči, ne stavi papirnati ručnik pokraj umivaonika, ili obriše cijelu ploču, čak i kad napišem: Ne brisati!

Dobit ćete dvije tisuće, rekla sam. Možda, provjerit ću, ponovila je.

Htjela sam joj reći da nije onako prljavo kako po nekad bude u školi, ili kod prosječnih ljudi, nisam vas mislila uplašiti, htjela sam reći.

12. Mik i njegovi prijatelji raščistili su dio stvari, ukra sne predmete, televizor, PlayStation, slike i sve papire,

stavili su to u nekoliko velikih torbi koje sad stoje kod mame u hodniku. Ostalo su bacili na hrpu ili podijelili.

13. Ja sam raščistila odjeću iz ormara. Nije baš bilo mnogo odjeće. Većina odjeće u ormaru bila je samo zgužvana. Čarape nisu bile sparene, a prljavo je rublje samo ba čeno na najdonju policu. Mnogo crnih majica, jedne svijetle traperice, jedan sivi donji dio trenirke. U dnu ormara bilo je nekoliko složenih majica, ali njih si gurno nije baš nosio, odjeća u dnu ormara nikad se ne nosi.

14. Mik se zatvorio u svoju sobu, samo je bio u sobi onih dana kad nije imao dogovore, nije izlazio, gotovo kao da je opet tinejdžer, dvadeset devet mu je godina i živi s mamom. Ujutro sam prislonila uho na vrata i čula kako šuška, teško diše, kako ustaje, skače, kako mu stopala i dlanovi opet pogađaju pod, kako broji sebi u bradu, podiže se i opet skače. Poslije sam otvo rila vrata, a tad je gledao nešto na računalu, ležao je s računalom u krilu. Pitala sam ga želi li jesti, no rekao je ne, pa je otišao s prijateljima na večeru. Nekoliko sam puta pokucala, otvorila vrata i ušla, ali svaki je put nešto gledao i nije htio skinuti slušalice. Stavila sam

mu nešto od Nilsove stare odjeće na krevet. Otvorila sam vrata i Mik je tada spavao, računalo je ležalo po kraj njega. Uzela sam računalo i stavila ga na policu. Mik je spavao na boku i gotovo nečujno disao. Legla sam pokraj njega. Ogledavala sam se po njegovoj sta roj dječačkoj sobi. Velik bračni krevet, ormar, polica, otvoreni stalak za odjeću, košulje koje su visjele jedna do druge, usnuli Mik. 15. Kad smo trebali proći kroz torbe koje su Mik i njegovi prijatelji dovezli, mama je vadila predmet po predmet. Neke je stavljala u vreće za smeće, dru ge u kartonske kutije. Pehare koje je osvojio s košar kaškim klubom, pokale, knjige, paketić prezervati va, crni pištolj koji ispaljuje loptice koji je užasnuto pogledala.

Pištolj, rekla je. Za što mu je to trebalo? pitala je.

Dala ga je Miku, on ga je odvagnuo i proučio, pri mio ga za dršku pa se nasmiješio. Ne, ne, rekao je. To je na loptice, rekao je.

Nije pravi, rekla sam.

Ali za što mu je trebao? ponovila je mama.

Za pucanje u životinje ili prijatelje, rekao je Mik.

Papiri od burze i porezne uprave, odresci od plaće, računovodstveni papiri, potvrde o povratu poreza i jedan presavinuti list A3 papira. Raširila sam ga i on

dje je pisalo: Koje dobre osobine imam, velikim slovi ma. Ispod toga pisao je popis osobina, drag, skroman, miran, pametan, strukturiran i na kraju: zgodan, što je prekrižio crvenom olovkom nekoliko puta.

16. Mama je nazvala unaprijed, neko vrijeme prije nego što sam trebala sjesti u auto, i nisam se javila pa me opet nazvala, pa još jedanput pa još jedanput, a kad sam se naposljetku javila, rekla je da bi radije pričekala vani. Ne želim s vama u stan, rekla je. Dobro, rekla sam. To je sasvim u redu. Ali ako bi mogla malo poslikati stan, rekla je. Htjela bih jednog dana pogledati slike. Dobro je imati slike. Mogu poslikati, rekla sam.

17. Na fotografijama koje sam pokušala snimiti u sta nu vidi se samo Mik kako gleda u pod, slike su mutne i malko zrnate jer je osvjetljenje loše. Mik kako poku šava nositi štednjak, ili gura hladnjak. Mik kako stoji prekriženih ruku. Mik kako pere pod, briše pod toa letnim papirom jer je hladnjak curio a zamrzivač nije bio prazan. Na jednoj slici poslagala sam namirnice iz zamrzivača po podu. Kockice leda, grašak, piletina. Kroz prozor u pozadini vide se breze koje su proli stale. Svjetlozeleno lišće, krošnje, daleko u pozadini.

18. Ne nalazim pismo koje je napisao, listala sam ro kovnik, sve papire, ne usuđujem se pitati mamu gdje je pismo, je li ga negdje zaboravila ili bacila. Bilo je na ce dulji koju je Mik pronašao u njegovu džepu, napisano je dan prije, jakna je bila bačena na pod, ceduljica je bila presavinuta i na njoj je pisalo da mu je žao zbog sveg srama kojem nas je izložio. Napisao je da sada više ne može, da je usamljen. Bio je sâm kod kuće, sâm je jeo i spavao, i nije mo gao pripremati hranu koja je bila dobra za njega i zato ga je bolio trbuh, a kad je dan prije sreo nekog prija telja, nije ga mogao pogledati u oči, samo je gledao u pod ili je zatvarao oči ili zurio u nešto drugo, prijatelj je rekao.

Čišćenje je trajalo jedan dan. Tako je brzo obavljeno.

19. Imam trnce u rukama te noći, gotovo me peckaju, sitni šokovi, kao kad se vozite na pokretnim stubama. Moram udisati na usta i izdisati na nos. Ili disati u vreći cu, ili u čarapu, ili u rukavicu. I mama ima problema s tim. Ponekad imam osjećaj kao da će mi nokti otpasti, rekla je. Kao da se odvajaju.

20. Baka je nazvala i pitala kako ide. Nije se usudila nazvati mamu. Jadna ti, rekla je. Rekla je da je ovo gore nego kad je djed umro, djed je bio tako dobro dušan, skijao je po hodniku staračkog doma, putovao je u vikendicu na selu i bile su mu dvadeset dvije go dine, bilo je to nedugo nakon rata, Nijemci su zaro bljeni, on je opet bio zdrav i popunio se. Nije se uop će osjećao oslabljeno, osjećao se sasvim normalno.

21. Vidjela sam smrt jedne osobe. Kad netko umre, nestanu mu sve bore s lica. Živa istina, čovjek se oslobodi tijela i starosti, mrlja i boja, sitne kapi lare na čelu nestanu, postanete sasvim glatki i koža posve bijela, gotovo prozirna. Kao kad se dugo klonite sunca. Baka je morala otvoriti prozor da bi djed mogao izaći. Malo je zaspao pa se probudio pa opet zaspao, a kad se opet probudio, ispustio je nekakav jecaj. Jeste li i vi mrtvi? upitao je. Nismo mrtvi, rekla je mama. Onda je on umro.

22. Moguće je toliko ostarjeti da ti srce samo sve više slabi i na kraju samo umreš, ne možeš više, rekla je mama kad mi je to pokušala objasniti.

Prije nego što je djed umro tako smo se bojali, posta jao je sve veći i veći, na neki način, tako da na kraju više nije sličio sebi. Lice mu je postalo okruglo i pra seće, napuhano, crveno, gotovo kao kad prstom priti snete suncem opaljenu kožu i ostavite bijeli trag.

23. Kad je mama vidjela Nilsa kako umire, pitam se je li joj bilo isto, je li vidjela kako ga napušta život, možda je poprimio posebnu boju, plavu, crvenu ili bijelu. Rekla je da su, dok je ona izašla iz zgrade, susjedi već stajali oko Nilsa, koji je ležao na asfaltu. Susjedi su ga dotaknu li i rekli da još diše, no možda su to osjetili vlastiti puls?

24. Kad je nazvala, rekla je nešto o tome kako se do godila nesreća. Ili nešto strašno. Što je bilo? pitala sam. Nils je pao s balkona, rekla je. Glas joj je bio slab, ali nije tulila, jasno se izražavala.

25. Zapravo znam kako se previjaju rane. Ako se neki učenik popne na ogradu i padne, recimo da ograda ras pori dijete tako da mu dio crijeva izviri van, trebam na praviti “kuglof” od tkanine, staviti ga oko rane i pokriti još jednim komadom tkanine, kao stolnjakom, i nikako ne smijem pritiskati crijeva natrag unutra.

Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr

Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Urednica: Nada Brnardić

Lektura i korektura: Ana Oproiu Naslovnica: Mia Klemenčić Prijelom: Petra Brnardić Tisak: Feroproms

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001146190. ISBN 978-953-355-613-0