Sandro Veronesi: Kolibrić by Naklada Ljevak

Sandro Veronesi Kolibrić

Sandro Veronesi

Kolibrić

S talijanskoga prevela Ita Kovač

Zagreb, xxx 2022.

Giovanniju, bratu i sestri

Ne mogu dalje. Idem dalje. samuel beckett

Moglo bi se reći (1999.)

Rimska četvrt Trieste, moglo bi se reći, središte je ove priče s mnogo drugih središta. Četvrt je to koja je oduvijek oscilirala između otmjenosti i dekadencije, luksuza i mediokritetstva, povlaštenosti i običnosti, i to neka zasad bude dovoljno: uzalud bi je bilo dalje opisivati jer bi taj opis na početku priče mogao ispasti dosadan, čak i kontraproduktivan. Uostalom, najbolji način da se opiše bilo koje mjesto jest pripovijedati o onom što se u njemu događa, a ovdje još malo pa će se dogoditi nešto važno. Postavimo stvari ovako: jedna od stvari koje se događaju u ovoj priči s mnogo drugih priča događa se u četvrti Trieste, u Rimu, jednog jutra sredinom listopada 1999., na uglu Ulice Chiana i Ulice Reno, na prvom katu jedne od onih zgrada koje također sad nećemo opisivati, u kojima se već dogodilo tisuće drugih stvari. Samo što je ono što će se sad ondje dogoditi ključno i, moglo bi se reći, potencijalno pogubno za protagonista ove priče. Doktor Marco Carrera, kaže pločica na vratima njegove ambulante, specijalist oftalmologije – vratima koja ga još kratko vrijeme dijele od najkritičnijeg trenutka u životu koji se na nedostatak kritičnih trenutaka nije mogao požaliti. Marco u ambulanti, naime, na prvom katu jedne od onih zgrada itd., itd., ispisuje recept starijoj gospođi 13

koja boluje od cilijarnog blefaritisa – antibiotik u kapima, nakon inovativnog, moglo bi se čak reći revolucionarnog tretmana na bazi N-acetilcisteina, koji je već u nekih njegovih pacijenata riješio najveći problem te patologije, tendenciju kronicizaciji. Vani pak sudbina čeka da ga pokosi, posredstvom čovječuljka po imenu Daniele Carradori, ćelava i bradata, obdarena, međutim – moglo bi se reći – magnetičnim pogledom koji će se uskoro usredotočiti na oftalmologove oči ulijevajući u njih najprije nevjericu, potom zaprepaštenje i na kraju bol koju neće moći izliječiti njegova (okulistička) znanost. Čovječuljak je odluku već donio, ona ga je i dovela u čekaonicu gdje sad sjedi gledajući u cipele i ne posežući za bogatom ponudom najnovijih časopisa – ne mjesecima starih i ustajalih – razmještenih po stolićima. Nema se smisla nadati da će se predomisliti. Kucnuo je čas. Vrata ambulante otvaraju se, starica s blefaritisom prelazi prag, okreće se da doktoru stisne ruku i odlazi prema blagajničkom pultu da plati uslugu (120 000 lira) dok Carrera proviruje i poziva sljedećeg pacijenta. Čovječuljak ustaje, prilazi, Carrera mu pruža ruku i uvodi ga. Starinski gramofon marke Thorens, koji je vrijeme već pregazilo (ali koji je u njegovo doba, to jest prije četvrt stoljeća, bio jedan od najboljih), umetnut u jedan od pretinaca ormara za knjige zajedno s pouzdanim pojačalom Marantz i dvama zvučnicima od mahagonija AR6, tiho vrti ploču Grahama Nasha pod naslovom Songs for Beginners (1971.) čiji je zagonetni omot, odložen na jednu policu, sa slikom spomenutog Grahama Nasha s fotoaparatom u ruci u nekom teško dokučivu kontekstu, najvidljiviji predmet u prostoriji. Vrata se zatvore. Kucnuo je čas. Membrana koja je doktora Carreru dijelila od najjačega emocionalnog udarca u životu, i inače bogatu snažnim emocionalnim udarcima, pala je. Molimo se za njega, i za sve brodove na moru. 14

Razglednica poste restante (1998.)

Luisa LATTES Poste restante 59-78 Rue des Archives 75003 Paris France Rim, 17. travnja 1998.

Radim i mislim na tebe. M.

Da ili ne (1999.)

„Dobar dan. Ja sam Daniele Carradori.” „Marco Carrera, dobar dan.” „Ništa vam ne govori moje ime?” „Trebalo bi?” „Da, trebalo bi.” „Biste li mi ga ponovili, molim vas?” „Daniele Carradori.” „Ime psihoanalitičara moje žene?” „Točno.” „Oh. Oprostite, nisam očekivao da ću vas ikad upoznati. Izvolite. Kako vam mogu pomoći?” „Tako što ćete me saslušati, doktore Carrera. I kad čujete što vam imam reći, nemojte me, po mogućnosti, prijaviti Liječničkoj komori ili, još gore, Talijanskom psihoanalitičkom društvu, što vam, kao kolegi, ne bi bilo teško.” „Prijaviti? Zašto?” „Zato što je ono što ću sad učiniti zabranjeno i u mojoj se profesiji strogo kažnjava. Nisam ni sanjao da bih to ikad u životu mogao napraviti, nisam ni slutio da ću uopće ikad na to pomisliti, ali imam razloga vjerovati da ste vi u velikoj opasnosti, a ja sam jedina osoba na svijetu koja to zna. Zato sam vam to odlučio reći iako time kršim jedno od temeljnih pravila profesije.” 17

„A-joj. Recite.” „Najprije bih vas morao nešto zamoliti.” „Smeta li vam muzika?” „Koja muzika?” „Ma ništa, nema veze. Što ste htjeli reći?” „Htio bih vam postaviti nekoliko pitanja, tek za potvrdu onog što mi je o vama i o vašoj obitelji rečeno, da budem siguran da nisam dobio krivu sliku. Što mi se čini prilično nemogućim, ali ne može se ni u potpunosti isključiti. Razumijete?” „Da.” „Ponio sam ove bilješke. Odgovorite mi, molim vas, samo s da ili ne.” „Dobro.” „Mogu početi?” „Možete.” „Vi ste doktor Marco Carrera, četrdeset godina, odrasli u Firenci, diplomirali medicinu i kirurgiju na Sveučilištu La Sapienza u Rimu, specijalizirali oftalmologiju?” „Da.” „Roditelji su vam Letizia Delvecchio i Probo Carrera, oboje arhitekti, oboje u mirovini, žive u Firenci?” „Da. Samo, otac mi je inženjer.” „Aha, O. K. Brat Giacomo, malo mlađi od vas, živi u Americi, a sestra Irene, oprostite mi, utopila se početkom osamdesetih?” „Da.” „U braku ste s Marinom Molitor, slovenske nacionalnosti, koja radi kao zemaljska stjuardesa u Lufthansi?” „Da.” „Vaša kći Adele, deset godina, ide u peti razred jedne državne osnovne škole blizu Koloseja?” „Škola ‘Vittorino da Feltre’, da.” 18

„I između treće i šeste godine bila je uvjerena da na leđima ima zakvačenu neku žicu, što je vas roditelje nagnalo da se obratite dječjem psihologu?” „Čarobnjak Manfrotto...” „Što?” „Ma tako su ga djeca zvala. Ali problem žice nije riješio on iako Marina još uvijek misli da jest.” „Aha. Dakle, istina je da ste se obratili dječjem psihologu?” „Da, ali ne vidim kakve to veze ima s...” „Jasno vam je zašto vam postavljam ta pitanja, zar ne? Ja imam samo jedan izvor i provjeravam je li pouzdan. S obzirom na ono što sam vam došao reći, ne mogu ignorirati svoju sumnju.” „Razumijem. A što ste mi zapravo došli reći?” „Još nekoliko pitanja, ako može. Malo su intimna, ali molio bih vas da na njih odgovorite najiskrenije što je moguće. Mislite da možete?” „Da.” „Vi se kockate, je li tako?” „Pa, sad više ne.” „Ali može se reći da ste nekad bili kockar?” „Da. Nekad jesam.” „A je li istina da ste do četrnaeste godine bili mnogo niži od svojih vršnjaka i da vas je majka zbog toga prozvala kolibrić?” „Je.” „I da vas je otac, kad vam je bilo četrnaest, odveo u Milano na neki eksperimentalni tretman na bazi hormona, nakon kojeg ste dosegli normalnu visinu, narasli gotovo šesnaest centimetara u manje od godinu dana?” „Za osam mjeseci, da.” 19

„A je li istina da se vaša majka tome protivila, to jest da je htjela da ostanete mali, i da je to što vas je odveo u Milano bilo jedini put da je vaš otac kao roditelj sproveo svoju volju jer u vašoj obitelji, oprostite što ću se poslužiti istim vokabularom kojim mi je taj podatak prenesen, on nema nikakav jebeni autoritet?” „A! Nije istina, ali kad uzmemo u obzir tko vam je to rekao, da, Marina je u to uvijek bila uvjerena.” „Nije istina to da je vaša majka bila protiv ili da vaš otac nema nikakav jebeni autoritet?” „Nije istina da otac nema nikakav jebeni autoritet. Samo što mnogi imaju takav dojam, Marina posebno. To su dva tako različita karaktera, ona i moj otac, da najčešće...” „Ne morate mi ništa objašnjavati, doktore Carrera. Recite mi samo da ili ne, može?” „Može.” „Je li istina da ste vi ostali vječno zaljubljeni u ženu koja se zove Luisa Lattes i da već dugi niz godina održavate vezu s njom, koja sada živi u ...” „Što? Otkud vam to?” „Pogodite.” „Ma dajte! Nemoguće, Marina vam nije mogla reći da...” „Odgovorite, molim vas, samo s da ili ne. I pokušajte biti iskreni, da bih ja mogao provjeriti vjerodostojnost svog izvora. Jeste li još uvijek zaljubljeni ili je vaša žena mogla steći dojam da ste još uvijek zaljubljeni u tu Luisu Lattes, da ili ne?” „Ma ne!” „Dakle ne viđate se potajno, za vrijeme vaših povremenih simpozija u Francuskoj, ili u Belgiji, ili u Nizozemskoj, ili općenito na mjestima koja nisu predaleko od Pariza, gdje Lattes živi? Ni ljeti, u Bolgheriju, gdje provodite cijeli kolovoz u dvjema susjednim obiteljskim kućama?” 20

„Pa to je smiješno! Vidimo se svakog ljeta na plaži s djecom, možda i porazgovaramo, ali nam na pamet nije palo „održavati neku vezu”, kako vi kažete, još manje viđati se potajno kad ja idem na neki simpozij.” „Gledajte, ja nisam tu da bih vas osuđivao. Samo pokušavam shvatiti je li ono što sam o vama čuo točno ili pogrešno. Dakle, nije istina da se vi i ta žena potajno viđate?” „Ne, nije istina.” „I vi isključujete da bi vaša žena u to mogla biti uvjerena, iako to nije istina?” „Ma naravno da isključujem! Pa postale su i prijateljice, jašu zajedno, mislim samo njih dvije: uvale djecu nama muževima i cijelo se prijepodne skitaju negdje po prirodi.” „To ne dokazuje ništa. Možemo se sprijateljiti s nekim i družiti se s njim svaki dan upravo zato što smo na njega bolesno ljubomorni.” „Znam, ali nije tako, vjerujte mi. Marina ni na koga nije bolesno ljubomorna, ja sam joj vjeran i vi to jako dobro znate. I hoćete li mi napokon reći zašto bih ja bio u opasnosti?” „Znači ne pišete si pisma već godinama, vi i ta Luisa Lattes?” „Ne!” „Ljubavna pisma?” „Ma ne!” „Jeste li iskreni, doktore Carrera?” „Ma jesam!” „Pitam vas još jednom: jeste li iskreni?” „Naravno da sam iskren! Ali hoćete li mi reći...” „Onda se ja moram ispričati, ali suprotno mojim uvjerenjima, koja su, vjerujte mi, bila čvrsta, inače ne bih došao ovamo, vaša žena nije bila iskrena sa mnom, što znači da vi niste u opasnosti kako sam mislio i nema razloga da vam 21

dalje smetam. Molim vas da zaboravite ovaj moj posjet i da o njemu nikome ne govorite.” „Što? Zašto ustajete? Kamo ćete?” „Još jednom vam se ispričavam, ali zbilja sam krivo procijenio. Doviđenja. Znam pu...” „A, ne. Ne možete doći ovamo, reći mi da sam u velikoj opasnosti zbog nečeg što je rekla moja žena, pošteno me preslušati i onda otići, a da mi ništa niste rekli! Vi ćete meni to sad reći ili ću vas stvarno prijaviti Komori!” „Smirite se, molim vas. Stvar je u tome da ja jednostavno nisam trebao dolaziti ovamo. Uvijek sam smatrao da mogu vjerovati u ono što mi je vaša žena pričala o sebi i o vama, stvorio sam si točno određenu ideju o problemu koji je muči upravo zato što sam joj uvijek vjerovao. Na osnovi te ideje, pred situacijom koja mi se činila vrlo ozbiljnom, smatrao sam da moram izići iz okvira koje mi nalaže profesionalna deontologija, a vi mi sad kažete da vaša žena nije bila iskrena sa mnom u pogledu jedne tako bazične stvari, a ako to nije bila u pogledu toga, moguće je da nije govorila istinu ni u pogledu mnogih drugih stvari, uključujući i one koje su me navele da pomislim da ste vi u opasnosti. Ponavljam, riječ je o mojoj pogrešci, zbog koje se samo mogu još jednom ispričati, ali otkako je vaša žena prestala dolaziti k meni, zapitao sam se...” „Što, što? Prestala je dolaziti k vama?” „Da.” „Pa kad?” „Ima već više od mjesec dana.” „Šalite se.” „Niste to znali?” „Prvi glas.” „Ne dolazi više od one seanse od... od 16. rujna.” 22

„A meni govori da i dalje ide. Utorkom i četvrtkom, u tri i petnaest, kao uvijek, ja idem po Adele u školu jer Marina ide k vama. I danas popodne moram po nju.” „Ne iznenađuje me uopće što laže vama, doktore Carrera. Problem je u tome što je lagala i meni.” „Dobro, nešto vam je slagala. A, oprostite, ne otkrivaju li vama laži još više nego istina koja se prikriva?” „Kome vama?” „Vama analitičarima. Nije li vama korisno sve, istine i laži, itd., itd.?” „A tko to kaže?” „Ma ne znam, vi... psihoanalitičari. Psihoanaliza. Pa zar nije tako? Od malena sam okružen ljudima koji idu na psihoanalizu i uvijek sam slušao da, mislim, setting, transfer, snovi, laži, sve ima svoju važnost upravo zato što istina koju pacijent skriva ostaje u njima zapletena. Ili ne? U čemu je sad problem ako je Marina nešto izmislila?” „Ne, ako je ovo o Luisi Lattes samo njezina fantazija, to uvelike mijenja situaciju, i znači da je u opasnosti vaša žena.” „Ali zašto? Kakvoj opasnosti?” „Gledajte, zbilja mi je žao, ali nema više smisla da s vama razgovaram. I nemojte ženi reći da sam dolazio ovamo, najljepše vas molim.” „Ma kako možete misliti da ću vas ja nakon ovog što ste mi rekli pustiti da odete? Ja sad od vas zahtijev...” „Nema smisla, doktore Carrera. Slobodno me prijavite Komori ako želite: uostalom, nisam drugo ni zaslužio, s obzirom na pogrešku koju sam napravio. Ali nikad me nećete natjerati da vam kažem ono što...” „Čujte, nije to fantazija.” „Što kažete?” 23

„To što vam je Marina rekla o Luisi Lattes nije fantazija. Istina je, viđamo se, dopisujemo se. Samo što to nije veza i nikako nije bračna nevjera: to je nešto naše što ne bih znao ni definirati i nije mi jasno kako Marina za to zna.” „Još ste uvijek zaljubljeni u nju?” „Gledajte, nije u tome stvar. Stvar je u...” „Oprostite što ponavljam: jeste li još uvijek zaljubljeni u nju?” „Jesam.” „Vidjeli ste se u Leuvenu prošlog lipnja?” „Jesmo, ali...” „Prije nekoliko godina u jednom ste joj pismu napisali da vam se sviđa način na koji s obale skače u vodu?” „Da, ali kako kvra...” „Zavjetovali ste se na čistoću, to jest da među vama neće biti seksa iako to želite?” „Da, ali zbilja, otkud Marini sve to? I zašto mi ne kažete to što mi imate reći, bez tolikog okolišanja? Jebemu, pa jedan je brak u pitanju, i jedno dijete!” „Doktore Carrera, žao mi je što vam to moram reći, ali vaš je brak odavno propao. A što se tiče djece, bit će tu još jedno, uskoro, ali neće biti vaše.”

Nažalost (1981.)

Luisa Lattes Via Frusa 14 50131 Firenze Bolgheri, 11. rujna 1981. Luisa, moja Luisa, zapravo ne moja, nažalost, Luisa i gotovo (Luisa Luisa Luisa Luisa Luisa Luisa Luisa Luisa, tvoje me ime progoni i ne znam kako da ga odagnam): pobjegao sam, kažeš. Istina je, ali nakon onog što se dogodilo i osjećaja krivnje koji me obuzeo, tih dugih nevjerojatnih dana nisam više znao tko sam. Bio sam kao u transu, mislio sam da sam ja kriv za to što se dogodilo jer sam bio s tobom dok se događalo, jer sam bio sretan s tobom. Mislim to još uvijek. Sad svi kažu da je to bila Božja volja ili sudbina, i tome slične nebuloze, a ja sam se nasmrt posvađao s Giacomom i krivio njega, a roditeljima uopće ne želim pogledati u lice. Znati gdje su služi mi samo tome da budem negdje drugdje. Ako i jesam 25

pobjegao, Luisa (Luisa Luisa Luisa Luisa Luisa, tvoje me ime progoni i uopće ga nemam volje odagnati), bilo je to u krivom smjeru, kao oni fazani za šumskih požara koje sam znao vidjeti dok sam bio vatrogasac, uzletjeli bi prestravljeni vatrom i luđački letjeli baš prema vatri, približavali joj se umjesto da se udaljavaju, sve dok u nju ne bi upali. Nisam ni shvatio da sam pobjegao, eto: toliko je toga trebalo napraviti, sve jedno užasnije od drugog, i bila je tu ta lakrdija Montecchi-Capuleti zbog koje je bilo nemoguće proći kroz živicu (ali bio sam smušen, Luisa, bilo je itekako moguće, Luisa, ne kažem da nije, Luisa Luisa Luisa Luisa), samo ja nisam prošao i nisam te ni pozdravio. Sad sam tu, sam, baš ono sasvim sam, svi su otišli, rekli su da se ovamo više nikad neće vratiti, da će prodati kuću, da nikad više neće nogom kročiti na neku plažu, da nikad više neće ići na neko ljetovanje; a i vi ste otišli, a ja sad prolazim i prolazim kroz tu živicu, i nitko me ne vidi, i odlazim na plažu, idem na Virove, idem iza dina, i nema nikoga, trebao bih učiti, ali ne pada mi na pamet, i mislim na tebe, mislim na Irene, na sreću i očaj koji su se na mene obrušili u istom trenu i na istom mjestu i ne želim izgubiti ni jedno ni drugo, da, želim ih oboje, a bojim se da ću izgubiti i njih, da ću izgubiti tu bol, da ću izgubiti sreću, da ću izgubiti tebe, Luisa, kao što sam izgubio sestru, i možda sam te već izgubio kad kažeš da sam pobjegao i to je, nažalost, istina, pobjegao sam, ali ne k tebi, pobjegao sam samo u krivom smjeru kao oni fazani Luisa Luisa Luisa Luisa Luisa molim te tek si se rodila nemoj umrijeti i ti i iako sam pobjegao čekaj me oprosti mi zagrli me poljubi me ovo pismo nije gotovo samo nema više mjesta na papiru. Marco 26

U oku ciklona (1970. – ‘79.)

Duccio Chilleri bio je visok, neskladan dečko, ali i nadaren za sport, premda manje nego što je vjerovao njegov otac. Crnokos, konjskog osmijeha, tako mršav da je iz svakog kuta izgledao kao iz profila, s reputacijom nekoga tko nosi nesreću. Nitko nikad nije pričao o tome kako su te glasine na njegov račun počele, stoga se činilo da tu reputaciju nosi oduvijek, zajedno s nadimkom koji je iz nje niknuo, Onaj, iako je u djetinjstvu imao drugi nadimak, Blizzard, po marki skija koje je vozio na natjecanjima u kojima se na toskansko-emilijskom dijelu Apenina isticao kao netko tko obećava u kategoriji poletaraca, a onda i u kategoriji pitomaca i natjecatelja. Zapravo je, kao što uvijek biva, stvar imala neki svoj početak, i to upravo na jednom natjecanju u veleslalomu, na skijalištu „Zum Zeri – Passo dei Due Santi”, koje se bodovalo u kvalifikacijama za međuzonsko prvenstvo. Duccio Chilleri na prvom je spustu bio prvi u svojoj kategoriji, iza antipatičnog malog šampiona iz Modene po imenu Tavella. Vremenski su uvjeti bili nemogući, puhao je jak vjetar, no unatoč tome pista je bila uronjena u maglu, toliko da je organizacijski odbor razmišljao da natjecanje otkaže. Vjetar se zatim smirio i druga je vožnja bila odobrena iako je magla bila sve gušća. Dok je čekao na start, otac trener zagrijavao mu je mišiće na 27

nogama i poticao ga da jurne bez straha, da juri, juri, kao da mu se o glavi radi, da prešiša tog Tavellu, a kad je stajao na startu, spreman da skoči na nevidljivu stazu, dok mu je otac trener uporno ponavljao da on to može, da može pobijediti, da može potući Tavellu, Duccia Chillerija čuli su kako izgovara ovu rečenicu: „On će ionako pasti, a i gadno nastradati.” Odvozio je s najboljim vremenom, a odmah nakon njega startao je Tavella. Nitko nije vidio kako se to dogodilo, toliko je magla bila gusta, ali malo prije međuvremena s piste se na jednoj kompresiji ispod strmine začuo razdirući krik i, kad su suci dojurili, našli su Tavellu na tlu, onesviještena, s pola štapa zabodena u bedro – tada su se još koristili drveni kolčići, a drvo se znalo slomiti – i lokvu krvi čije je crvenilo bliještalo u onoj mliječnoj pretopljenosti snijega i magle. Kao da su ga napali Indijanci. Dečko nije iskrvario i umro jer je kolčić, prošavši kroz mišić, samo okrznuo bedrenu arteriju, ali bila je to najteža nesreća u povijesti tog skijališta, koja će se još sezonama prepričavati, zajedno s riječima koje je prije starta izgovorio Duccio Chilleri. Tako ga je na pragu adolescencije počeo pratiti glas zlokobnika, iznenada i bez prilike za iskupljenje. Nitko se, čak ni retrospektivno, nikad nije potrudio primijetiti da blizzard na engleskom znači ‘mećava’ – što ga je praktički već od djetinjstva smještalo u karmičku sliku koju će bolje identificirati nadimak koji ga je čekao u odrasloj dobi. Niti se itko pozabavio hipotezom da bi njegovo prezime, prilično rijetko u Italiji i prisutno samo u nekim dijelovima Toskane, moglo (sugestivno, u njegovu slučaju) potjecati od engleske riječi killer: a i pogriješio bi jer je to prezime vjerojatno nastalo zamjenom suglasnika u mnogo češćem prezimenu Chillemi, podrijetlom iz Lombardije, kad je riječ o njegovoj plemenitoj grani, i vrlo ukorijenjenu na Siciliji, kad je riječ o onoj plebej28

skoj, ili možda zahvaljujući migraciji u Italiju nekih članova stare francuske vikontije Chiller. Što samo govori o posvemašnjoj površnosti fenomena koji ga je snašao, o nedostatku bilo kakve dublje analize. Donosi nesreću i gotovo, što se tu ima produbljivati? U prijelazu od Blizzarda do Onog prijatelji koje je sportskim rezultatima stekao osuli su se i u šesnaestoj godini u cijeloj mu je Firenci ostao samo jedan, Marco Carrera. Sjedili su u istoj klupi u osnovnoj školi, obojica išli na tenis u Teniski klub „Firenze”, družili se u istom skijaškom klubu sve dok se Marco nije prestao natjecati i, premda su išli u različite gimnazije, nastavili su se svakodnevno viđati i dijeliti interese koji nisu imali veze sa sportom, ponajprije slušati američku glazbu West Coasta – Eagles, Crosby Stills Nash & Young, Poco, Grateful Dead – na koju su obojica jednako brijali. No prije svega, prije svega, njihovo su prijateljstvo zacementirale igre na sreću. U krvi ih je zapravo imao Duccio; Marcu je uglavnom bilo dovoljno pustiti da ga ponese prijateljeva strast i s njim uživati u fenomenalnom osjećaju slobode, a moglo bi se reći i oslobođenja, koji je taj zaokret unio u njihove živote. Nijedan od njih, naime, nije pripadao obitelji koja je ikad ugostila tog demona, makar i marginalno, čak ni u davnim vremenima: nikakva prastrica koji je iz salona fašističke aristokracije u kojima se igrala bakara odnio gaće na štapu, nikakvo bogatstvo iz 19. stoljeća nije u tren oka spiskao neki pradjed kojem je Veliki rat ispremetao kotačiće u glavi. Kocka je jednostavno bila njihovo otkriće. Duccio se njome služio kao otpiračem za obijanje zlatnog kaveza (tako se tada govorilo) koji su roditelji izgradili oko njega i pomisao da bi mogao potratiti njihovu imovinu privlačila ga je u najmanju ruku jednako koliko je njih privukla pomisao da bi je trgovinama odjećom mogli zgrnuti. No bilo mu je petna29

est, šesnaest, sedamnaest godina: što ćeš u toj dobi spiskati? Ma koliko bio velikodušan njegov tjedni džeparac (više-manje dvostruko veći od Marcova), nije da je tim novcem mogao okrnjiti prosperitet svoje obitelji: u najboljem se slučaju, kad mu nije baš išlo, mogao naći prisiljen da ugovori neki dug u „Mondo Discu”, trgovini pločama u Ulici Dei Conti u kojoj su se Marco i on opskrbljivali uvoznom glazbom – dug koji bi za koji tjedan uvijek sam uspio vratiti, a da roditelji to uopće i ne primijete. Stvar je u tome da je najčešće pobjeđivao. Išlo mu je to. Na pokeru s prijateljima (one bezazlene partijice subotom kasno navečer u kojima se moglo zaraditi najviše dvadeset tisuća lira) nije praktički imao suparnika i zbog toga je, zahvaljujući pomalo i fami koja ga je u međuvremenu pretvorila u Onog, ubrzo bio izopćen. Marco ne, njega nisu izopćili i neko je vrijeme i dalje sudjelovao, također neprestano pobjeđujući, sve dok sam nije napustio te sitne partije i krenuo za prijateljem u profesionalnije vode. Konji, na početku. Kako je još bio maloljetan, Duccio Chilleri nije imao pristup u ilegalne kockarnice, još manje u kasina, ali u kladionici na hipodromu „Le Mulina” nisu tražili dokumente. I u tome je bio talentiran, nije improvizirao. Tako je počeo markirati i provoditi cijela prijepodneva na hipodromu gledajući konje kako trčkaraju, u društvu hripavih staraca koji su ga uvodili u tajne kasačkog umijeća. A ubrzo evo i Marca sve češće pored njega, što na toj dragocjenoj jutarnjoj praksi, što u kladionicama poslijepodne, ili opet na hipodromu na večernjim okupljanjima gdje se kladiš na konje koje si vidio ili one za koje si saznao da moraju pobijediti u nekoj namještenoj utrci. Dvojica prijatelja opet su više dobivala nego gubila. Međutim, za razliku od Marca, koji nije napustio ni druga prijateljstva, ni sport, ni interes za djevojke i tu je svoju aktiv30

nost uvijek skrivao od obitelji (koji je, dakle, održavao netaknutima mogućnosti za blistav život kakav su mu svi prognozirali), Duccio se kockom koristio da prereže veze s vlastitom građanskom sudbinom. Koliko ga je na početku ponižavalo to što je postao Onaj, toliko se tim statusom poslije naučio služiti u svoju korist. Iako su bivši prijatelji bježali od njega kao od kuge, ipak ih je svakodnevno viđao u školi, a kako Firenca nije Los Angeles, susretao ih je i slučajno, u centru, u kinu, u kafiću. U tim je situacijama shvatio da sve što izgovori ima neku mističnu snagu anateme, i s obzirom na to da bi se nešto šugavo kad-tad dogodilo bilo kome, i neko „dobro mi izgledaš” i neko „nekako mi nisi baš u formi” pokazivala su se jednako ubojitima za njegova sugovornika i u trenu bi ga satrla. Ma koliko to zvučalo zapanjujuće, doista, krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća vršnjaci Duccia Chillerija vjerovali su da on donosi nesreću. Marco ne, naravno, i svi su mu neprestano ponavljali isto pitanje: „Pa što se ti i dalje s njim družiš?” A i odgovor je uvijek bio isti: „Pa jer mi je prijatelj.” Ipak, premda Marco to nikad ne bi priznao, postojala su još dva razloga zbog kojih se s njim družio, mnogo manje plemenita. Jedan je, rekli smo, bila kocka: s njim je Marco doživljavao neusporedive navale adrenalina, zarađivao novac i otkrivao cijeli jedan podzemni svijet koji ni njegova silno otmjena majka, ni njegov blagi otac, ni sestra i brat – Irene, četiri godine starija, zaokupljena vlastitim društvenim odnosima, Giacomo, tek nešto mlađi, kojeg je izjedala kompetitivnost – nikad ni zamisliti nisu mogli. Drugi je razlog bio beznadno narcistički: njemu se, naime, to što se druži s nekim koga su drugi izopćili opraštalo: zbog njegove inteligencije, zbog njegove dobre naravi, zbog njegove velikodušnosti – koji god bio razlog, Marco je mogao ići protiv diktature čopora ne riskirajući nikakve sankcije, i ta mu je 31

moć godila. Štoviše, istini za volju, razlozi zbog kojih se iz godine u godinu nastavljao družiti s Ducciom Chillerijem bili su samo ti, dok su oni koji su hranili njihovo negdašnje prijateljstvo jedan za drugim iščezavali. Duccio se, naime, promijenio – i kako je Marco upravo tada počeo shvaćati u pogledu bilo koje promjene, promijenio se na gore. Fizički je postao prilično neugledan: kad je govorio, bijela mu se slina grušala u kutovima usta, sjajna crna kosa bila je sve masnija i prhutavija, prao se rijetko i najčešće smrdio. S vremenom je izgubio svako zanimanje za glazbu: Engleska je doživjela novi procvat – Clash, Cure, Graham Parker & The Rumour, iskričavi svijet Elvisa Costella – no njega to više nije zanimalo, nije više kupovao ploče ni slušao kasete koje bi mu Marco snimio. Nije više čitao ni knjige ni novine, samo „Trotto Sportsman”. Vokabular mu je proklizavao prema otužnim izrazima posve stranima leksiku njegove generacije: „odlično i obilno”, „o-ka” ili čak „ok”, „često i rado”, „pouka priče”, „srdačni pozdravi”, „u tom smislu”, „svakako”. Na djevojke nije mislio, sve što mu je trebalo dobivao je od kurvi u parku Le Cascine. Marcu je još uvijek bio drag, ali, kao prijatelj, Duccio Chilleri nije više bio upotrebljiv, i to ne zbog fame nekoga čije se ime izbjegava izgovoriti. Štoviše, koristeći se svojom nekažnjivošću, Marco je tu famu i dalje gorljivo branio, čak herojski kad bi pred njim stajala neka djevojka koja mu se sviđala: vi ste ludi, govorio je, meni nije jasno kako u to zbilja možete vjerovati. A kad bi sugovornici krenuli nizati popis nesretnih slučajeva, tragedija i iznenadnih jebada u okolini mjesta na kojem bi se on pojavio, ponavljao bi svoju osudu prezrivo mašući neoborivim dokazom: pa isuse bože, uzmite mene. Ja se s njim družim. Nikad mi se ništa nije dogodilo. Vi se družite sa mnom – ništa. Koji vam je vrag? 32

No stigmu koja se sad već skorila oko lika Duccia Chillerija bilo je nemoguće ukloniti, pa se kao protudokaz Marcovu rezoniranju rodila teorija o oku ciklona. Išla je ovako: jednako kao što ti ništa ne bude kad stojiš u središtu ciklonskih vrtloženja koja poharaju obale i gradove, ako se držiš u bliskom dodiru s Onim, kao Marco, nisi ni u kakvoj opasnosti; no mali odmak – slučajni susret, zajednička vožnja u autu, čak i običan pozdrav izdaleka – i završiš kao ona sela što ih ti uragani pometu. To je rješavalo sve: omogućavalo je Marcovim prijateljima da se i dalje šale, ali i da ozbiljno vjeruju u nesreću koju donosi Baron Samedi (još jedan od nadimaka s kojima se identificirao Duccio Chilleri, uz Loa, Bokor, Mefisto i Ypso), a Marcu Carreri da se i dalje s njima druži, ali i da kritizira njihovo praznovjerje. Bila je to neka ravnoteža – jedina moguća. Teorija o oku ciklona.

To nešto (1999.)

Marco Carrera c/o: Adelino Viespoli Via Catalani 21 00199 Roma Italia Pariz, 16. 12. 1999.

Stiglo je, itekako je stiglo. Stiglo je i nitko ga nije primijetio. Opako je to pismo, Marco, i ne znam što da kažem, kao uvijek. Istina je, nisam sretna, ali nitko za to nije kriv, sva je krivnja na meni. Ne, krivo, nisam trebala napisati krivnja, možda sam trebala reći „to nešto”, ne krivnja. Rođena sam s tim nečim, vučem to već trideset tri godine i ne ovisi ni o kome, ovisi samo o meni, kao i osjećaj krivnje, ne ovisi ni o kome, samo što se ne rađaš kao gad i prema tome imaš ga. I što da ti sad kažem? Kažem da da, ti bi sad imao prilike vidjeti je li ono što misliš i što pišeš istina, a da pritom ne moraš biti bogat i zgodan. Ti si sad čist kao suza, ni za što nisi kriv, sve možeš početi ispočetka, možeš i pogriješiti ako hoćeš, ionako ćeš se uvijek moći vratiti natrag. 35

Ja ne, Marco, ja sam u sasvim drukčijoj situaciji, koja bi se mojom krivnjom potpuno izokrenula, a onda možda zbilja više ne bih imala mira. Ali znam da me razumiješ, jer ti si kao ja, voliš na isti način kao ja, beskrajno nas je strah da ćemo povrijediti one koji su nam dragi. Ja mislim da si ti najbolji dio mog života, onaj u kojem nije bilo laži, prevara ni bijesa (nazvao si me sad, sad sam izgubljena), dio o kakvom se može sanjati, i noću, jer ja tebe još uvijek sanjam. Hoće li to ostati san? Hoće li se sve dogoditi? Hoće li se išta dogoditi? Ja sam tu i čekam, ne želim učiniti ništa, želim da se stvari dogode same. Znam, to je idiotska teorija jer meni se nikad ništa ne događa, ali ne mogu donositi odluke, ne u pogledu toga, ne u ovom trenutku. Možda sam sve ove godine vježbala ne činiti ništa, samo da bi mi to uspjelo. Što? Ne znam, ne znam, počinjem bulazniti, neću dalje. Luisa

Sretno dijete (1960. – ‘70.)

Tijekom cijeloga svojeg djetinjstva Marco Carrera nije primjećivao ništa. Nije primjećivao sukobe majke i oca, njezinu neprijateljsku netrpeljivost, njegove nesnosne šutnje, noćne svađe tihim glasom da ih ne čuju djeca, osobito Irene, četiri godine starija sestra, koja ih je predano slušala i s mazohističkom preciznošću registrirala u pamćenje; nije primjećivao razloge tim sukobima, toj netrpeljivosti, tim svađama, tako jasne njegovoj sestri, nije primjećivao da majka i otac, iako su oboje déracinés (ona, Letizia – antifrastičko ime – iz Salenta u Apuliji; on, Probo – nomen omen – iz okolice Sondrija), jednostavno nisu stvoreni da budu zajedno, da nemaju praktički ništa zajedničko – da, štoviše, možda na kugli zemaljskoj ne postoje dvije različitije osobe – ona arhitektica, sama misaonost i revolucija, on inženjer, sav u brojevima i vještih ruku, ona koja je pustila da je usiše tobogan radikalne arhitekture, on najbolji izvođač maketa u središnjoj Italiji – i stoga nije primjećivao da je ispod mlitava blagostanja u kojem su on i njegova braća odrastali brak roditelja propadao i proizvodio samo gorčinu, i predbacivanja, i provokacije, i poniženja, i osjećaj krivnje, i zlopamćenje i rezigniranost, što samo znači da nije primjećivao da se njegovi roditelji uopće ne vole, eto, barem u smislu koji se obično pridaje toj riječi, 37

„voljeti se”, koji pretpostavlja uzajamnost, jer u njihovoj je vezi ljubav postojala, da, ali je bila jednosmjerna, samo njega prema njoj, dakle jedna nesretna ljubav, herojska, pseća, nepokolebljiva, neizreciva, autolezionistička, koju majka nikad nije uspjela ni prihvatiti ni uzvratiti, ali s druge strane ni odbaciti jer je bilo očito da je nijedan muškarac na svijetu nikad ne bi mogao tako voljeti, i koja je stoga postala kao neki tumor, da, maligni teret koji buja i iznutra razjeda njihovu obitelj držeći je prikovanu za nesretnost u kojoj je Marco Carrera, ne primjećujući to, odrastao. Nije primjećivao, ne, da ta nesretnost izbija iz zidova njegova doma. Nije primjećivao da su grozničave majčine aktivnosti, arhitektura, dizajn, fotografija, joga, psihoanaliza, bile samo pokušaji da nađe neku točku ravnoteže, kao ni to da su one uključivale i varanje njihova oca, čak i nespretno, s ljubavnicima koje je pecala među intelektualcima koji su tih godina, možda posljednji put u povijesti, Firenci davali neki međunarodni ugled, među onim „pastirima čudovišta” iz Superstudija i Archizooma i njihovim sljedbenicima kojima se, premda od njih starija, priključila jer je bila iz dovoljno bogate obitelji da si može priuštiti trošenje vremena na inicijative svojih mladih idola, a da pritom ne zaradi ni liru. Nije primjećivao, ne, da njegov otac za te prevare zna. Nije Marco Carrera primjećivao ništa, tijekom cijeloga svojeg djetinjstva i samo je zbog toga njegovo djetinjstvo bilo sretno. I više od toga: kako nije, kao sestra, sumnjao u majku i oca, kako nije odmah, kao ona, shvatio da oni uopće nisu uzorne figure, čak ih je uzeo kao primjer, da, i oponašao, strukturirajući se u nekoj mješavini osobina posuđenih i od jednog i od drugog – istih onih koje su se u njihovu pokušaju da budu zajedno pokazale nepomirljivima. Što je u djetinjstvu, dok tako ništa nije primjećivao, pokupio od majke? A što od oca? I što će, naprotiv, nakon što je sve shvatio, zbog 38

nje ili njega cijeli život odbacivati? Od majke je pokupio nemir, ali ne i radikalnost, znatiželju, ali ne i neutaživu žeđ za promjenom. Od oca strpljivost, ali ne opreznost; sklonost da trpi, ali ne i da šuti. Od nje dobro oko, osobito kroz tražilo fotoaparata; od njega vještinu u rukama. Povrh toga, budući da se udaljenost između majke i oca u trenu poništavala kad se radilo o odabiru predmeta, sama činjenica da je odrastao u toj kući (da je od rođenja sjedao na te stolice, da bi zaspao na tim naslonjačima i tim kaučima, jeo za tim stolovima, učio za tim radnim stolovima, pri svjetlu tih svjetiljki, okružen tim modularnim ormarima za knjige itd.) davala mu je neki pomalo ohol osjećaj superiornosti tipičan za neke građanske obitelji šezdesetih i sedamdesetih godina, dojam da živi, ako već ne u najboljem od svih svjetova, barem u najljepšem – primat kojeg su dokaz bile upravo sve te stvari što su ih majka i otac nakupili. Zbog toga će, a ne iz nostalgije, čak i kad shvati sve što u njegovoj obitelji nikad nije funkcioniralo, pa čak i kad ona u pravom smislu riječi prestane postojati, Marcu Carreri uvijek biti teško odvojiti se od predmeta koji su je okruživali: jer su lijepi, još uvijek lijepi, zauvijek lijepi – a ta je ljepota bila vezivo tipa „pljuni pa zalijepi“, koje je majku i oca držalo zajedno. Nakon njihove smrti čak je te predmete počeo popisivati, jedan po jedan, u bolnoj namjeri da ih proda zajedno sa stanom na Trgu Girolama Savonarole (njegov brat, koji se kao pijan plota držao odluke da više nikad nogom ne kroči u Italiju, na telefonu će izgovoriti „riješimo ih se”), koja je, naprotiv, urodila samo time da si ih je natovario na vrat za cijeli život. S druge strane, manijakalni red u kojem je otac držao sve svoje stvari – ne tražeći to od drugih, to valja reći, ali svejedno apsolutistički, zastrašujući i na kraju čak i nasilan – učinio je od njega izrazito zapuštena čovjeka, dok je majci imao za39

hvaliti svoju nesalomljivu averziju prema psihoanalizi, koja će se poslije pokazati ključnom u njegovim odnosima sa ženama, s obzirom na to da će sudbina htjeti da sve žene u njegovu životu, počevši upravo od majke i sestre Irene, potom prijateljice, cure, kolegice, supruge, kćeri, da sve, baš sve idu na neku od raznih vrsta analitičke terapije, neprestano mu dajući priliku da na vlastitoj koži sina, brata, prijatelja, dečka, kolege, muža i oca potvrdi neku svoju primitivnu slutnju: „pasivna psihoanaliza”, kako ju je on prozvao, vrlo je štetna. Nijednu od njih, međutim, to uopće nije zabrinjavalo, čak ni kad bi se on počeo žaliti. Štetu, bilo bi mu rečeno, nanosi svaka obitelj i svaka vrsta odnosa, svakome; smatrati psihoanalizu krivljom nego što je – uzmimo – strast prema šahu, predrasuda je. Možda su čak imale i pravo, ali zbog cijene koju je za tu štetu bio prisiljen platiti Marco je uvijek osjećao da ima pravo tako misliti: psihoanaliza je kao pušenje, nije dovoljno ne pušiti, moraš se i štititi od onih koji puše. Samo što bi jedini način zaštite od tuđe psihoanalize bio krenuti na nju i sam, a on u tom pogledu nije imao namjeru popustiti. Uostalom, ne treba ti neki analitičar da si postaviš prava pitanja: zašto se uz tolike žene koje ne idu na psihoanalizu on uvijek nađe u nekoj vezi s onima koje idu? I zašto tu svoju teoriju o pasivnoj psihoanalizi radije izlaže njima, koje ga potom nazivaju površnim, a ne onima koje ne idu, kod kojih bi imao predvidljiva uspjeha?

Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Urednik: Bonislav Kamenjašević Lektor i korektor: Bonislav Kamenjašević Oblikovanje naslovnice: Ana Pojatina Prijelom: Mia Klemenčić Tisak: xxx Questo libro è stato tradotto grazie a un contributo del Ministero degli Affari Esteri e della Cooperazione Internazionale italiano. Ova knjiga objavljena je uz potporu talijanskog Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne suradnje. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxx ISBN 978-953-355-611-6

320