Ajahn Brahm: Krava koja je plakala

Ajahn Brahm

KRAVA KOJA JE PLAKALA

i druge budističke priče o sreći

Krava koja je plakala

i druge budističke priče o sreći

3. izdanje

s engleskog preveo Zvonko Radiković

Zagreb, veljača 2023.

početnog rukopisa, svojim prijateljima redovnicima na njihovu vodstvu i pomoći i, konačno, mojoj urednici iz

Lothian Booksa, Magnoliji Flori, za njezine savjete i hrabrenje dok sam pisao ovu svoju prvu knjigu.

Naslov izvornika:

Ajahn Brahm

Opening the door of your heart

And other Buddhist tales of happiness

Copyright © Ajahn Brahm, 2004, 2008

© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak d.o.o. 2023.

ISBN 978-953-355-661-1

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001162152.

Želio bih zahvaliti Ronu Storeyju na brižnom unosu teksta

predgovor

život je niz isprepletenih priča , a ne skup pojmova. Pojmovi i ideje su, zbog svoje preopćenitosti, uvijek

udaljeni od istine. Priča je, sa svojim nizom značenja i bogatstvom detalja, mnogo bliža stvarnom životu. Upravo

zbog toga lakše shvatimo pouku kroz priču nego kroz apstraktne teorije. Volimo dobar materijal.

Godinama sam koristio ove priče na svojim predavanjima, a onda me jedna mlada žena zamolila da ih napišem u formi knjige. U to vrijeme prolazila je krizu razvoda

braka i te su je priče, kako mi je sama rekla, spasile da ne počini samoubojstvo. “Molim te, napiši ih u obliku knjige tako da i drugima mogu pomoći kao što su pomogle i meni”, preklinjala me.

Redovnik voli jednostavan život, stoga sam odugovlačio. “Ono što možeš učiniti danas ostavi za sutra, jer navečer možeš umrijeti!”, moj je redovnički moto. I tako je ta mlada žena sama napisala nekoliko priča koje mi je poslala. Bile su tako loše napisane (mislim da je ova pametna žena namjerno to napravila) da nisam imao

drugog izbora, nego ih napisati sam. Na moje iznenađenje, za taj posao trebalo mi je samo četiri tjedna, a radio sam dva sata dnevno. Priče su jednostavno potekle iz mene. Nekoliko tisuća kopija odmah je planulo, a knjiga je prevedena na mnoge jezike. Prošlog tjedna doznao sam da je na Tajlandu prodano 100 000 knjiga. Budući da sam budistički redovnik, drago mi je vidjeti ovo novo izdanje, jer ga na neki način smatram reinkarnacijom prethodnog izdanja.

Prije godinu ili dvije, nazvao me baptistički pastor iz

Adelaidea i upitao me smije li neke od ovih priča koristiti u svom misionarskom radu! Nisam imao ništa protiv i zahvalio sam mu na komplimentima. Ove mudrosne priče trebale bi srušiti barijere koje razdvajaju dobre ljude različite vjerske pripadnosti, uključivši i ljude koji ne vjeruju.

Godine 2007., mnoge od ovih priča izlazile su u nastavcima u vodećim tajandskim dnevnim novinama. Nedavno mi je jedan poznanik ispričao kako je na tipičnoj australskoj roštiljadi, koju je priredio njegov prijatelj, koji nije sljedbenik niti jedne religije, okupljenima ispričao jednu od mojih priča. I to nije sve. Prije četrnaest dana iz Švicarske je u Perth došla jedna sredovječna žena da bi me vidjela i zahvalila mi što sam napisao ovo djelo. Došla je u moj samostan, noseći sa sobom toliko puta pročitani primjerak njemačkog izdanja, rekavši kako je patila od depresije, tjeskobe i sličnih problema. Prije toga odlazila je na skupe psihoterapije kod nekoliko psihijatara i uzimala

razne lijekove. Tada je pročitala ovu knjigu, promijenila svoj pogled na život i sada je sretnija i više ne uzima lijekove. Proputovala je pola svijeta, samo da mi zahvali. Dok sam joj radosno pisao posvetu na njenu već izlizanu kopiju njemačkog izdanja, zaplakala je.

To je ono što nazivam svojim prihodom od autorskog prava. Neka jednostavne priče, ispričane u ovoj knjizi, nastave umanjivati boli suvremenog života, pomažući ih sagledati iz drugog kuta. Ako u tome uspiju, onda je to sve što je budističkom redovniku potrebno.

Ajahn Brahm 2008.

priče napisane u ovoj knjizi skupljao sam više od trideset godina, živeći kao redovnik u pustinjačkoj tradiciji

theravada budizma. Stoljećima je theravada bila potporanj duhovnosti žitelja Tajlanda, Burme, Šri Lanke, Kambodže i Laosa. Danas ovaj oblik budizma cvate i na Zapadu ‒ ali i na Jugu budući da ja živim u Australiji!

Često me pitaju koja je razlika između velikih grana budizma ‒ theravade, mahayane, vađrayane i zena. Odgovaram im da je riječ o istim keksima s četiri različite glazure. Izvana se može činiti da pojedina grana ima različit okus od druge, no kada zagrizete keks, osjetit ćete isti okus ‒ okus slobode. Isprva budizam nije imao grane i bio je jedinstven.

Buddha je poučavao u sjeveroistočnoj Indiji prije 2600 godina ‒ dakle stoljeće prije Sokrata. Nije poučavao samo

redovnike i redovnice već i na tisuće običnih ljudi: od uzgajivača riže do čistača ulica, pa i prostitutke. Buddhina mudrost nije došla u obliku otkrivenja od nekog nadnaravnog bića. Njegova mudrost posljedica je najdubljih uvida u istinsku prirodu života.

Buddhina učenja došla su iz njegova srca, koje se otvorilo u dubokoj meditaciji. Kao što je sam Buddha rekao:

“U ovom tijelu obdarenom umom, početak i kraj mogu se spoznati.”1

Ključna Buddhina učenja su Četiri plemenite istine. Preinačio sam ih u odnosu na njihov uobičajeni slijed, a one glase:

1. Sreća

2. Uzrok sreće

3. Izostanak sreće

4. Uzrok izostanka sreće

Priče u ovoj knjizi vrte se oko Druge plemenite istine, dakle oko uzroka sreće.

Buddha je često poučavao koristeći priče. Moj učitelj Ajahn Chah, iz sjeveroistočnog Tajlanda, također je poučavao pomoću priča. Nakon što bi Ajahn Chah završio svoja predavanja, najživlje su mi u sjećanju ostale priče, posebno one smiješne. Upravo te priče uspijevaju prenijeti najdublje upute o putu do unutarnje sreće.

Na svojim predavanjima u Australiji, Singapuru i Maleziji, već više od dvadeset godina, koristim formu priče kada poučavam budizam i meditaciju, a u ovoj sam knjizi ispričao one najbolje. Priče govore same za sebe, stoga su komentari minimalni. Svaka sadrži više razina značenja,

pa vam tako, što ih više puta čitate, otkrivaju sve dublje istine.

Uživajte čitajući ove priče o istinskoj sreći, baš kao što su uživali i oni koji su ih čuli uživo. I neka vam pomognu da promijenite život nabolje, kao što su pomogle tolikim drugim ljudima.

Ajahn Brahm

Mom učitelju Ajahnu Chahu, koji je živio u miru, mojim redovnicima koji me uvijek podsjećaju na ljepotu tišine, i mom ocu koji me je naučio dobroti.

Daruj si trenutak mira, i shvatit ćeš kako bezglavo juriš naokolo.

Nauči šutjeti i shvatit ćeš da si pričao previše.

Budi ljubazan, i pojmit ćeš kako si drugima prestrogo sudio.

drevna kineska izreka

savršenstvo i osjećaj krivnje

dvije krivo postavljene cigle

nakon što smo, 1983 godine , kupili zemljište za naš samostan, ostali smo bez novca. Bili smo u dugovima. Na našem zemljištu nije bilo nikakvog objekta, čak ni šupe. Prvih nekoliko tjedana nismo spavali na krevetima, već na starim vratima koja smo jeftino kupili u nekom skladištu. Postavili smo ih na cigle da ne bi bila baš na samome podu. Madraca nismo imali, jer ipak ‒ mi smo bili pustinjački redovnici.

Opat je imao najbolja vrata, ravna. Moja su vrata pak bila puna izbočina, s velikom izbočinom u sredini. Šalio sam se kako sada barem neću morati ustajati iz kreveta kada idem na WC! No, istina je bila surova – kroz tu veliku rupu stalno je puhao vjetar. Nisam se baš naspavao tih noći.

Bili smo siromašni redovnici kojima je nužno bio potreban prostor za stanovanje. Nismo sebi mogli priuštiti zidara ‒ već je i sam građevni materijal bio dovoljno skup.

I tako sam se sam morao naučiti gradnji: kako napraviti temelje, izliti beton, zidati cigle, podići pod, uvesti vodo-

vod. Prije nego što sam se zaredio, bio sam teorijski fizičar i srednjoškolski nastavnik i nisam naučio raditi rukama. Nakon nekoliko godina, postao sam prilično vješt u građevini, a svoje sam redovnike u šali zvao BGT (Budistička građevinska tvrtka). Ali početak je bio vrlo težak.

Nekome se može činiti da je postavljanje cigli lak posao: malo cementa, tu i tamo koji udarac. Ali kada sam počeo zidati, lagano sam udario jedan ćošak cigle prema dolje, da bih je poravnao, a drugi bi ćošak skočio gore. Tada sam opet morao kucnuti i taj drugi ćošak, a cigla bi izašla iz ravnine. Nakon što sam je vratio u ravninu, prvi je ćošak bio previsoko. Hej, bar si pokušao!

Kao redovnik, naučio sam se strpljenju i imao sam ga napretek, kao i vremena. Trudio sam se da svaka cigla bude savršeno postavljena, bez obzira koliko mi za to trebalo vremena. Konačno sam završio svoj prvi zid. Bio sam zadivljen. No odjednom sam vidio kako dvije cigle stoje krivo. Sve druge bile su savršeno poredane, točno u ravnini. Ove dvije cigle bile su nagnute na jednom kutu. Izgledale su strašno. Pokvarile su cijeli zid. Uništile su ga.

Sada je već cement bio pretvrd da bi se cigle mogle izvaditi. Upropastio sam zid i najradije bih ga bio raznio.

Pitao sam opata hoću li ga srušiti i zidati iznova, a opat mi je odgovorio: “Zid ostaje!”

Kada sam vodio prve goste u obilazak našeg samostana, uvijek sam izbjegavao da prođu pored mog zida. Nisam htio da ga itko vidi. Jednoga dana, tri ili četiri

mjeseca nakon što sam ga sazidao, šetao sam s jednim posjetiteljem i on je vidio zid.

“Baš lijep zid”, primijetio je.

“Gospodine, jeste li možda u autu ostavili naočale? Imate li problema s vidom? Pa zar ne vidite one dvije krivo postavljene cigle koje kvare cijeli zid?” ‒ pitao sam iznenađeno.

Ono što je posjetitelj nakon toga rekao promijenilo je moj pogled na zid, na samoga sebe te na mnoge druge vidove života. Kazao je: “Da, vidim one dvije krivo postavljene cigle. Ali vidim i 998 dobro postavljenih cigli.”

Ostao sam zapanjen. Prvi put u ova tri mjeseca vidio sam i ostale cigle u zidu. Iznad, ispod, s desne i s lijeve strane tih dviju nesretnih cigli, bile su druge, savršeno postavljene cigle. Njih je bilo daleko više od ovih dviju.

Prije toga bio sam usredotočen isključivo na moje dvije pogreške, za sve ostalo bio sam slijep. Zbog toga nisam mogao podnijeti ni sam pogled na zid, a kamoli nekome dopustiti da ga vidi. Zbog toga sam ga htio uništiti. Sada, kada sam vidio dobro postavljene cigle, zid se nije činio tako loš. Bio je to, kako je spomenuti posjetitelj rekao, “lijep cigleni zid”. Eno ga, još uvijek stoji, više od dvadesetak godina nakon što sam ga sazidao, ali sam zaboravio gdje su točno te dvije nesretne cigle. Jednostavno, te svoje dvije pogreške više ne mogu pronaći.

Koliko ljudi prekida veze ili se rastaje, jer su sve što vide na svom partneru “dvije krivo postavljene cigle”? Koliko

ljudi pada u depresiju ili razmišlja o samoubojstvu, jer

su sve što vide u sebi “dvije krivo postavljene cigle”? Zapravo, mnogo je dobro postavljenih cigli iznad, ispod, s desne i s lijeve strane pogrešaka, no često ih ne vidimo. Umjesto toga, svaki put kada pogledamo sebe ili druge, isključivo vidimo pogreške, manjkavosti. Pogreške su jedino što vidimo i zato ih želimo uništiti. I ponekad, nažalost, uništimo “vrlo lijep zid”. Svi mi imamo svoje dvije pogrešno postavljene cigle, no kvalitetnih je cigli u svakome od nas daleko više. Kad to uvidimo, stvari i nisu tako strašne. Ne samo da možemo u miru živjeti sami sa sobom, uključujući tu i naše nedostatke, već isto tako možemo uživati u životu i sa svojim partnerom. To je loša vijest za odvjetnike koji se bave brakorazvodnim parnicama, no dobra vijest za nas same.

Često pričam sljedeću anegdotu. Jednom zgodom prišao mi je jedan zidar i otkrio profesionalnu tajnu. “Mi zidari uvijek radimo greške”, rekao je i dodao: “No svojim klijentima tada kažemo kako je to ‘originalni detalj’, koji njihovu kuću čini jedinstvenom u kvartu. I tada im naplatimo nekoliko tisuća dolara više.”

Tako su i “jedinstveni detalji” u vašem domu vjerojatno započeti kao pogreške. Isto tako, ono što smatrate greškom u sebi samima, na partneru, ili općenito u životu, može postati “jedinstveni detalj” ‒ kada se prestanete time opterećivati.

samostanski vrt

budistički samostani u japanu poznati su po svojim vrtovima. Nekoć je postojao samostan za koji se govorilo da ima najljepši vrt u Japanu. Turisti su dolazili iz cijele zemlje kako bi se divili raskoši njegove jednostavnosti.

Jednom zgodom, neki je stari zen redovnik došao u vrt. Stigao je vrlo rano, već u zoru. Htio je otkriti po čemu je ovaj vrt toliko poseban te se sakrio iza velikog grma odakle je imao dobar pogled na cijeli vrt.

Ugledao je mladog redovnika, koji se brinuo o vrtu, kako izlazi iz samostana noseći u rukama dvije košare.

Tri sata promatrao je mladog redovnika kako pažljivo skuplja listove i grančice koji su pali sa šljivina drveta u središtu vrta. Kako ih je kupio s tla, mladi redovnik pažljivo je pregledavao i proučavao svaki list i svaku grančicu, razmišljajući kako ih razvrstati. Ako bi ih smatrao beskorisnima, stavljao ih je u košaru za otpad, dok bi iskoristive listove i grančice stavljao u drugu košaru. Nakon što je

pokupio i pažljivo pregledao svaku grančicu i list, zastao je i popio čaj kako bi se pripremio za sljedeći korak.

Mladi je redovnik sljedeća tri sata strpljivo i pažljivo stavljao svaki iskoristivi list i svaku iskoristivu grančicu na pravo mjesto u vrtu. Kada nije bio zadovoljan položajem grančice, malo bi je pomaknuo, zadovoljno se smiješeći. Pazio je da se oblik i boja svakog lista i grančice što bolje uklope u vrt. Njegov smisao za detalje bio je savršen, umijeće aranžiranja boja i oblika bilo je na zavidnoj razini, a razumijevanje prirodne ljepote uzvišeno. Kada je završio, vrt je izgledao djevičanski.

Tada se pojavio stari redovnik, koji je sve to promatrao iza obližnjeg grma. Čestitao je mladom redovniku, rekavši: “Odlično! Doista odlično! Promatram te cijelo jutro. Tvoja je ustrajnost zadivljujuća. A tvoj vrt ... pa, gotovo je savršen.”

Mladi je redovnik problijedio. Osmijeh mu je nestao s lica. U Japanu nikada ne možete znati što će vam reći stari redovnici!

“Kako t...to...mislite?” promucao je. “Kako v...vi to mislite, gotovo savršen?”, rekao je mladi redovnik i poklonio se starom redovniku. “Učitelju, sigurno vas je poslao sam Buddha da me naučite kako da moj vrt bude istinski savršen. Naučite me, mudri učitelju! Pokažite mi način kako to postići!

“Želiš li stvarno da ti to pokažem?” upitao ga je stari redovnik.

“O da! Molim vas. Molim vas učitelju!”

Stari je redovnik zakoračio u središte vrta i počeo tresti šljivino drvo puno lišća. S božanskim smiješkom, koji je

primjeren prosvijetljenima, dobro je protresao drvo. Lišće i grančice popadale su svuda naokolo. Stari je redovnik

nastavio tresti drvo sve dok na njemu nije ostao nijedan list. Zatim je prestao.

Mladi je redovnik bio užasnut. Vrt mu je bio uništen, a cijeli jutarnji trud bio je beskoristan. Htio je ubiti starog učitelja, koji se divio vrtu. A ovaj je sa smiješkom, koji

topi i najjaču ljutnju, blago rekao mladom redovniku:

“Sada je tvoj vrt savršen.”

Ajahn Brahm

KRAVA KOJA JE PLAKALA

i druge budističke priče o sreći

izdavač

Naklada Ljevak d.o.o.

Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr

lektura Neda Rudež

fotografija na naslovnici Shutterstock

dizajn i prijelom Studio Ljevak

tisak Feromproms