Eva Meijer Kuća za ptice roman
Kuća za ptice FIN.indd 1
30.12.2021. 10:10
Biblioteka Cicero Naslov izvornika Eva Meijer Het vogelhuis Copyright © 2016 Eva Meijer © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2022. Ova je knjiga objavljena uz potporu organizacije Dutch Fondation for Literature Letterenfonds.
Kuća za ptice FIN.indd 2
30.12.2021. 10:10
Eva Meijer
Kuća za ptice roman
S nizozemskog prevela Romana Perečinec
Zagreb, siječanj 2022.
Kuća za ptice FIN.indd 3
30.12.2021. 10:10
Kuća za ptice FIN.indd 4
30.12.2021. 10:10
Prolog 1965.
J
acob brzo uleti, doziva me i odmah izleti. Nervozno ponašanje nije mu svojstveno, kao ni udaljavanje od gnijezda sad kad su se ptići izlegli. Obično ujutro dođe nekoliko puta do stola s hranom te potom ostane u blizini drvene kućice za ptice na brezi – on je smirena ptica, velika za sjenicu, dobar otac. Slijedim ga i, već prije nego što izađem iz vrta, čujem strojeve. Trčim u klompama – nezgrapne su i skoro mi spadaju s nogu – neće valjda, ne tu živicu, ne u proljeće. Neki nabijen čovjek siječe je električnim uređajem, ne čuje me od buke. Proguram se između stroja i živice. Buka sve zaglušuje, preplavljuje me u valovima, prodire kroz mene. Prepao se kad me je odjednom ugledao pred sobom, ugasio stroj, maknuo štitnike s ušiju. „Što je, ženo?” „Ne možete sad sjeći. Ta je živica puna gnijezda. Iz većine jaja izlegli su se ptići.” Glas mi je viši nego inače, imam osjećaj kao da mi netko steže vrat. „Onda se morate obratiti općini.” Opet je uključio stroj. 5
Kuća za ptice FIN.indd 5
30.12.2021. 10:10
Ne. Grančice me bodu u leđa. Pomičem se zajedno s njim nalijevo, nadesno. „Maknite se ustranu.” „Ako želite posjeći živicu, prvo ćete morati maknuti mene.” On uzdahne. „Onda ću početi na drugom kraju.” Drži stroj u pripravi, više kao odbojnik nego oružje. Ondje su drozdovi sa smeđim mrljama na prsima. Odmahujem glavom. „Stvarno nemojte.” „Ja samo obavljam svoj posao.” „Koji je broj telefona vašega šefa?” Kaže mi ime i broj centrale u općini. Čekam da sasvim nestane s puta. Sad sigurno ide do neke druge živice. Posvuda pijukanje – odrasle ptice nigdje se ne vide, glasa se mladi život. Roditelji će se vratiti, nadam se da se nisu previše prepali. Žurim se kući, znoj mi se slijeva niz leđa, ne zastajem da bih svukla vestu. „Mogu li dobiti gospodina Everitta? Hitno je.” Dok čekam, Terra sjedne do mene. Uvijek osjeti ako se nešto zbiva. Ptice su mnogo osjetljivije od nas. Još uvijek sam malo zadihana. „Gospodine Everitte, hvala vam što ste se javili. Ovdje Len Howard, iz Ditchlinga. Jutros sam na svoj užas otkrila da jedan od vaših ljudi reže živicu. Vrijeme je gniježđenja! Ja ovdje proučavam ptice. Time se ometa istraživanje.” Gospodin Everitt kaže mi da moram podnijeti pisanu molbu za prekid rezanja, tako da općinsko vijeće može o njemu odlučiti. On sam ne može donijeti tu odluku. 6
Kuća za ptice FIN.indd 6
30.12.2021. 10:10
Ljubazno mu zahvaljujem, molim ga da mi jamči da dotad neće rezati. „Učinit ću sve što mogu”, kaže on. „Uglavnom me poslušaju.” Kašlje kao pušač. Znam da će mi velike sjenice smjesta javiti ako opet dođu rezati, no svejedno sam do kraja dana nemirna. Ponekad vjetar zvuči kao rezanje, ponekad vozilo u daljini. Jacob je također nemiran. Ne poznajem ga takvog. Njegova dob – ima barem šest godina – mogla bi imati veze s tim. Napišem pismo. Moraju me slušati. * Sljedećeg jutra na vrijeme krenem u selo. Prvi je doista topao dan u godini, zrak me pritišće nadolje, dublje u cestu, moje tijelo kao da je preteško, sve teže. Prije bi mi trebalo deset minuta žustrog hoda, sad mi treba gotovo dvadeset. Kod trgovine prehrambenim proizvodima pokucam na izlog. Još nije devet sati. „Theo?” Pokucam još jednom, vidim njegovu razbarušenu sijedu kosu kako se miče iza tezge. On se uspravi, podigne ruku, kao pozdrav ili znak da moram malo pričekati. Lupa, zvuk metala na metalu. „Gwendolen. Otkud ti tako rano?” San mu se još uvijek vidi na licu, ostavlja linije fine poput paučine. Kažem mu da namjeravaju porezati živicu, pa mu pokažem pismo. „Hoćeš li i ti potpisati?” 7
Kuća za ptice FIN.indd 7
30.12.2021. 10:10
On stavi naočale, pažljivo pročita, potom u trima ladicama traži olovku. „Jučer je Esther bila u trgovini. Sve je ispremještano. Nisam mogao pronaći ključ od ulaznih vrata.” „Kako je Esther?” „Štedi za moped. Njezinim je roditeljima to bez veze, ali sve ga druge cure imaju.” Pogleda me preko naočala, kratko slegne ramenima. „Je li joj već šesnaest?” Još je vidim pred sobom kao malu djevojčicu, prva kći njegove kćeri. Vrlo samovoljna, oči kao otvori prema nekome drugom svijetu. Još uvijek ima te oči, debelo uokvirene kajalom. „Sljedeći mjesec. Ostavi pismo ovdje. Dat ću svakome tko dođe da ga potpiše.” „Dobra ideja.” Dogovaramo se da se vratim kasnije toga dana. Zahvalim mu, uzmem svoju torbu za kupovinu i krenem u obilazak. Pekar mi daje kruh od jučer. Mesar je sačuvao masne kože od slanine. Od prodavača voća i povrća dobijem vreću starih jabuka. Namjeravala sam zapravo otići u rasadnik u Brightonu, no vrućina me je odvratila od hodanja po strmim ulicama. Na putu prema kući Jacob me dolazi pozdraviti, a ja ugledam par crvendaća koji se prošle godine gnijezdio u mom vrtu. Možda su ove godine kod susjede, što baš i ne bi bilo pametno; njezina je mačka najveći i najstrašniji lovac na ptice kojega znam. Ova je još gora od male crne mačke koju je imala prethodno. Susjeda je k tome jako znatiželjna i zaviruje u sve kućice za ptice zbog čega mačke onda znaju gdje se kućice nalaze. Već sam joj triput rekla da će biti odgovorna za tragedije do kojih bude došlo. 8
Kuća za ptice FIN.indd 8
30.12.2021. 10:10
U vrtu ispred kuće sjenice se sunčaju, krila su im raširena. Jacob i Jednooka II. sjede bratski jedno do drugog, umireni toplinom, kao da se inače ne svađaju po cijele dane. Terra se smjestila na stazi, točno na mjestu kojim uvijek prolazim. Najstariji Jacobov sin sjedi na niskoj, širokoj grani. Malo je sporiji od ostalih i dobro mu dođe moj stol za hranjenje. U kući se strovalim na zelenu fotelju s kotačićima. Uskoro cijeli taj put moram prijeći još jednom. Kapljica mi se spusti na kosu, odmah odleti, u pratnji Kragnice. To je igra koju mladunci svake godine iznova izmišljaju. Lete tri kruga od ormara na moju glavu, pa na stol, pa na ormar, zatim izlete kroz prozor, tako brzi i puni sadašnjeg trenutka, samo sadašnjeg. * Jacob me na početku staze dolazi upozoriti. Još prije nego što ih čujem, znam da su počeli. Nakon što sam dobila pismo od općine – nažalost, nemoguće, pojedinačni interesi, planiranje – i poslala svoju žalbu, gotovo dva tjedna nisam nikamo išla. Jučer sam primila vijest da će gradonačelnik ipak razmotriti moju žalbu, pa sam mislila da je opasnost prošla. Trčim što brže mogu, šepava poput starog konja, sad su trojica. Jacob luđački leti amo-tamo, baš kao i ostale sjenice, crvendaći i par vrabaca. „Tu su gnijezda”, vičem, srce mi lupa u grlu, već je gotovo, samo kosovi, možda su oni već odletjeli, crvendaći su sigurno bili premali. 9
Kuća za ptice FIN.indd 9
30.12.2021. 10:10
Mladić crvene poluduge kose i okruglog lica posutog pjegama skida slušalice protiv buke. „Što kažete?” „Ubili ste sve mlade ptice.” Rigam riječi, štrca slina. On pogleda živicu, očiju suženih zbog sunca, na tren zadrži dah, oklijeva. „Oprostite.” „Pogledaj.” Jacob kriči i nariče, vrapci živkaju, dozivaju druge vrapce. Kosovi se glasaju plačnim glasom koji od njih još nisam čula. Mladić pogleda drozdove i crvendaće i sjenice koji lete amo-tamo iznad živice, prema polju i natrag, preko glava njegovih kolega, prema meni. Oblak se nadvije nad njegove plave oči. Zaustavi drugu dvojicu muškaraca, pokaže vrapce dijagonalno pred sobom. Oni ušute – tim glasnije čujem ptice. One viču i viču, kao pri napadu svrake, ali bez zaustavljanja. Ostajem vani dok muškarci ne odu. Sve su ptice napustile živicu, samo je Jacob ostao. Zovem ga, nudim mu orah. On ne dolazi. Hodam uz živicu, tražim gnijezda, preostale ptiće, više nikoga ne vidim, samo perca između odrezanih listića i grana. Na uglu pronalazim palog ptića, vrapca, tek operjalog – oprezno podignem smeđe tjelešce, već znam da nije dobro. Ptičica drhti, zatim se posve umiri, mnogo je mirnija od mirnoće koja ima život u sebi. Drugom rukom načinim udubinu u zemlji ispod živice, nježno je u nju položim, zatim zagrnem udubinu. Tišina se ovija oko mene i prati me kući gdje velike sjenice nervoznije nego inače lete uokolo. Napunim im stol za hranjenje, ranije nego obično, možda im to od10
Kuća za ptice FIN.indd 10
30.12.2021. 10:10
vrati pozornost – orasi, kruh, nekoliko komadića kruške, nikakve masne stvari jer je period gniježđenja. Zelenilo kasnog proljeća i dalje je veličanstveno, prštavo – raskoš. Ispred kuće sjednem na jednu od starih vrtnih stolica, moj kuk kao da želi iskočiti iz tijela. Prokleto staro tijelo. Terra mi se spusti na rame. Njezine kandžice zabiju se u tkaninu moje bluze. Privržena je iako nikada ne spava unutra. Savila je gnijezdo u visokom stablu jabuke, ne u živici, hvala bogu. Nije pod dojmom rezanja – dovoljno je toga prošla da bi znala kako se ne isplati uzrujavati. Kljunom me kljucne po ramenu, vrlo lagano, kao da me želi podsjetiti na nešto.
11
Kuća za ptice FIN.indd 11
30.12.2021. 10:10
Zvjezdica 1
Biheviorizam, najvažnija filozofija koja stoji iza istraživanja ponašanja u naše vrijeme, polazi od toga da se znanstveno ispravni podaci mogu prikupiti samo u situaciji u kojoj nema drugih podražaja, u kojoj se reakcije mogu mjeriti u eksperimentima koji se mogu ponavljati. Sadržaj glava živih bića, među njima i ljudi, uspoređuje se s crnom kutijom kojoj ne možemo pristupiti. Opisivanje ponašanja u takvom shvaćanju znanstvenog istraživanja od male je koristi zato što se ne može objektivno mjeriti. Primjerice, Darwinov rad o životinjskoj spoznaji ne smatra se znanstvenim zato što se najvećim dijelom temelji na anegdotama. Međutim, biheviorizam premalo uzima u obzir činjenicu da se mnoge životinje u zatočeništvu ponašaju drugačije nego na slobodi. Većina je ptica po prirodi plaha, čak se i boje ljudi, a kad ih se drži u laboratoriju, to utječe na njihovo ponašanje i shodno tome na rezultate istraživanja. Osim toga, istraživanje mjerljivih reakcija koje polazi od toga da se misli i osjećaji životinja ne mogu ispitivati daje rezultate koji tu pretpostavku trebaju potvrditi. Kada se nekoga promatra kao stroj, pitanja u istraživanju to će odražavati i time odrediti okvir u kojem 12
Kuća za ptice FIN.indd 12
30.12.2021. 10:10
objekt istraživanja – ovdje namjerno pišem objekt – može odgovoriti. Takozvani objektivni način proučavanja životinja stoga je jednako pristran kao i druge metode. Sad je prošlo više od deset godina otkako sam se preselila u kućicu na zapadu Sussexa koju zovem kuća za ptice. Nalazi se uza šumarak i u blizini prirodnoga zaštićenog područja u kojem žive bezbrojne ptice i druge životinje – golubi grivnjaši i kukavice, lisice i jazavci, poljski miševi i krtice, škanjci i šumske sove, zviždaci i glavate patke. Na stablima i u grmlju oko kuće živjele su brojne male ptice, poput kosova, sjenica, crvendaća i vrabaca. Na prostoru ispred kuće postavila sam za njih stol za hranjenje koji sam svakoga jutra u sedam i svakog popodneva u pet punila svakojakim poslasticama. Također sam postavila pojilicu za ptice i objesila nekoliko kućica, na kući, na starom hrastu i na jabuci. Nije dugo potrajalo prije nego što su prve radoznale sjenice došle razgledavati. Odmah su ih potjerali vrapci, koji, ako dobiju priliku, preuzmu svako područje. Vrapci su me se više bojali nego sjenice, a kako sam mnogo sjedila na klupici u vrtu kako bih promatrala ptice, svi su dobili priliku najesti se i proučiti promjene u kući. Došla sam u veljači 1938. Većina ptica već je bila u potrazi za mjestom gdje će sviti gnijezdo, a u nekim slučajevima i za pogodnim partnerom. Više su gledale jedna drugu nego mene. Tijekom ožujka to se promijenilo. Jedna od velikih sjenica Billy, stariji mužjak ponosnog držanja i jakog glasa, bio je drskiji od ostalih. Svakoga jutra prvi je dolijetao do stola za hranjenje i svakog popodneva 13
Kuća za ptice FIN.indd 13
30.12.2021. 10:10
dolazio bi do pojilice i dugo se prao. Jednoga toplog dana u travnju uletio je kroz otvoren prozor u kuću, obletio dnevni boravak i brzo izletio kroz prozor. Sljedećega dana opet je došao. Sjenice uče, među ostalim, tako da pažljivo promatraju jedna drugu, pa je ubrzo Zelenka, Billyjeva partnerica, koju sam tako nazvala zbog zelenog odsjaja njezina perja, uletjela s njim u kuću. Otada sam uvijek držala otvoren oberliht tako da mogu uletjeti i izletjeti. Bio je to početak posebnih uvjeta stanovanja koji traju do dana današnjeg, a iz kojih sam mnogo naučila.
14
Kuća za ptice FIN.indd 14
30.12.2021. 10:10
1900.
„P
ogledaj, Lennie.” Tata drži nešto u rukama. Potrčim prema njemu. „Sjenica?” „Plavetna sjenica. Ispala je iz gnijezda, pronašao sam je ispod jedne bukve pored djevojačke škole. Bolje rečeno, Peter ju je pronašao.” Peter maše repom jer čuje svoje ime. „Pridrži je malo, idem po kutiju.” Perje – nešto toliko meko nisam još nikada dodirnula. Od ruku napravim zdjelicu, gnijezdo, i onda je prinesem ustima. Poljubim ptičicu. Kako je meka! Kako joj je plava glavica! Ptičica se pomiče, malo se trese, prepadnem se, ali ruke držim čvrsto zajedno. „Stavi je unutra. Budi jako oprezna.” Tata je donio kartonsku kutiju iz radne sobe, na dnu leži stari šal. Spuštam svoje ruke u obliku zdjelice dok ne osjetim dno kutije, potom ih razdvojim, polako. „Dobro. Idemo joj sad donijeti nešto za jelo.” Prima me za ruku. Olive, Kings i Duds u školi su, no meni mama još ne da, a sad imam sreće. Sad napokon imam sreće. „Flor?” Tata proviri glavom u majčinu sobu. „Idem sad s Lennie po mljeveno meso za sjenicu.” 15
Kuća za ptice FIN.indd 15
30.12.2021. 10:10
„Zovi to dijete Gwendolen. Zar ne moraš raditi?” Majčin glas zvuči pozitivnije nego proteklih dana. Možda je više ne boli glava. Tata odmahne rukom. „Gwendolen, dođi.” Nevoljko ulazim u mračnu sobu. Vonja po snu i nečem drugom, nečem starom. Majka mi popravlja haljinu, zatim me privije k sebi. Ona je ta koja vonja. Kad me pusti, brzo otrčim ocu koji me čeka vani. Skakućem po širokoj ulici, činim to sporo tako da ostajem točno uz njega. „Kamo idemo?” „Prvo idemo mesaru, zatim gospodinu Voltu.” Skakućem sve više, mogu to jako dobro. Moja stopala spuštaju se u točno istom trenutku kad i tatina. Pa-dam, pa-dam, potkove pola konja. Kod mesara Peter mora čekati vani. Sjest će, već znam. Pomilujem njegovu bijelu dlaku na prsima, potom otrčim za tatom unutra. „Molim vas malo mljevene govedine. To je za jednu plavetnu sjenicu, pa ne treba biti puno.” Debeli James ne radi uvijek u mesnici, samo kad nema gospodina Johnsona. Strašno je spor i ne daje šnitu salame. „Hvala. Mogu li još dobiti šniticu salame?” Debeli James slegne ramenima, okrene se da odreže komad salame. Otac mi namigne. Vani šnitu salame podijeli na dva dijela, jednu polovicu za Petera, drugu za mene. Gospodin Volt prodaje sve moguće. Jedno njegovo oko visi malo niže od drugog, također je izbuljeno. Duds je rekao da ga je netko jako udario, pa mu je oko iskočilo iz glave i više se nije htjelo vratiti, a Olive je rekla da na 16
Kuća za ptice FIN.indd 16
30.12.2021. 10:10
njega ne vidi, ali on me uvijek pogleda tim okom, kao da me ipak vidi, kao da upravo njime više vidi, stvari koje drugi ljudi ne vide. „Dobar dan, gospodine Howarde, dan, mlada damo. Kako vam mogu pomoći?” „Malo sjemenki za ptice, za jednu plavetnu sjenicu.” „Univerzalna hrana. Koliko?” Uzme jednu limenu kutiju s gornje police i papirnatu vrećicu. „Dok ptica opet ne bude mogla letjeti.” Cijela trgovina puna je kutija, a u kutu stoji kostur. Odem do njega, opipam kosti, ustuknem kad se pomakne. „O, da, pripazi”, reče gospodin Volt. „Ponekad u njega odjednom uđe duh.” „Koliko sam vam dužan?” upita otac. „Ah, ova količina nije vrijedna naplaćivanja. Mlada damo?” Priđem tezgi. „Pauk ili buba?” „Buba.” Iz jedne od staklenki ispod pulta on izvadi slatkiš za mene, zelen je i crven, u obliku bube. „Hvala vam.” Naklonim se, kao što sam vježbala s Olive. „Jako lijepo.” Peter trči pred nama na putu kući. Slatkiš je mekan i jako sladak. Izvadim ga iz usta da vidim je li još zadržao oblik. Buba je postala mrlja. Mrlja mrljić. Tessa otvori vrata, baš kad stanemo pred njih. Protrčim pokraj nje kroz visoko predvorje do sobe u kojoj je kutija s plavetnom sjenicom još uvijek na stolu. 17
Kuća za ptice FIN.indd 17
30.12.2021. 10:10
„Još je živa.” „Baš dobro. Primimo se posla. Koliko je sati?” Idem do sata na prozorskoj dasci. „Tri sata.” „Točno tri?” „Gotovo točno. Jedna, ne, dvije minute nakon tri.” „To je gotovo točno. Dobro me slušaj: ptičicu moramo hraniti svaki sat.” On načini lopticu od mljevenog mesa, ugura je svojim malim prstom u grlo životinje. Ptičica proguta. Ja potiho uskliknem. „Napravit ću mješavinu ptičje hrane i mljevenog mesa, usitnjenu, s vodom. I onda ću je hraniti. Ako ptičica poživi do sutra, možeš i ti probati.” Sjenicu nahrani još jednom lopticom, i još jednom, sve dok ptičica više ne želi. Očevi prsti dugi su i vješti. Pažljivo gledam iz blizine, tako da i ja to sutra mogu. „Pitaj Kokkie ima li grijalicu1, imam dojam da je ptičici hladno.” „Mogu je držati?” Otac odmahne glavom. Potrčim u kuhinju. „Kokkie, Kokkie, imamo sjenicu. Imaš li možda grijalicu? Hladno joj je.” Skačem s lijeve na desnu nogu, s desne na lijevu. „Dijete, smiri se.” Kokkie se stenjući podigne. „Ne viči tako, majci ti nije dobro. Dođi.” Slijedim je niz uske strme stube u podrum, malim koracima, rukom na hladnom zidu. 1 Misli se na grijalice za noge, obično u obliku kutije, koje su imale otvore s gornje strane, a u njih se mogla gurnuti posuda s užarenim ugljenom. (Op. prev.)
18
Kuća za ptice FIN.indd 18
30.12.2021. 10:10
„Ako poživi do sutra, smijem je hraniti.” Kokkie promrmlja hm, hm, uzme grijalicu iz otvorenog ormara uza stražnji zid. Uzmem je od nje. „Pažljivo hodaj”, viče za mnom. Već sam gotovo stigla gore.
19
Kuća za ptice FIN.indd 19
30.12.2021. 10:10
Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Urednica: Nada Brnardić Lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević Naslovnica: Ana Pojatina Prijelom: Ram Tisak: Feroproms CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001121637. ISBN 978-953-355-565-2
Kuća za ptice FIN.indd 256
30.12.2021. 10:10